Chris Ferrara
Papa Franjo u Mozambiku. Još poruge i demagogije od Milosrdnog Pape
“Papa milosrđa”, kako ga zove John Allen, proteklih je šest i pol godina nemilosrdno obasipao katoličke vjernike porugom i demagoškim klevetama. Nedavni papinski izlet u Mozambik nije bio iznimka. Pošto je skupini isusovaca rekao neka sjednu ukrug oko njega da počuju njegove opaske, optužio je ženu koja mu je ranije toga dana predstavila dvoje obraćenika. Nakon toga ismijao je svećenike u tradicionalnoj svećeničkoj odjeći, optuživši ih za nemoralnost i duševnu neuravnoteženost.
Glede sirote žene Franjo je kazao:
“Danas sam osjećao stanovitu gorčinu nakon susreta s mladima. Jedna žena pristupila mi je s dvoje mladih ljudi. Bilo mi je rečeno da pripadaju jednom pomalo fundamentalističkom pokretu. Na savršenom španjolskom rekla mi je: ‘Vaša Svetosti, ja sam iz Južnoafričke Republike. Ovaj dječak bio je hindus i obratio se na katolicizam. Ova djevojka bila je anglikanka i obratila se na katolicizam.’ Ali to mi je rekla slavodobitno, kao da se hvali lovačkim trofejima. Osjetio sam nelagodu i rekao joj: ‘Gospođo, evangelizacija da, prozelitizam ne!’”
Primjećujete kako “Papa milosrđa” pripisuje najniže pobude – lov na trofeje – ženi koja je samo pokušala podijeliti s njim radosnu vijest o dvoma novih obraćenika u jedinu pravu Crkvu, kojoj je, na nesreću epohalnih razmjera, od Boga dopuštenu, Franjo postao zemaljska glava. Kako li se ta žena morala osjećati videći da je njezin navodni duhovni otac optužuje pred cijelim svijetom uz dovoljno naznaka da njezin identitet bude očit svakomu tko je poznaje! I kako li se moralo osjećati ono dvoje obraćenika pročitavši kako Franjo dalje objašnjava da su porobljeni “prozelitizmom”:
“Hoću reći, evangelizacija oslobađa! Prozelitizam pak oduzima slobodu. Prozelitizam je nesposoban za stvaranje vjerskog puta u slobodi. On uvijek vidi ljude podjarmljenima na ovaj ili onaj način... Sv. Franjo Asiški rekao je svojim fratrima: ‘Idite u svijet, navješćujte evanđelje. A ako je nužno, upotrijebite i riječi.’ Evangelizacija je u biti svjedočanstvo. Prozelitizam je uvjerljiv, ali se svodi na broj članova i oduzima ti slobodu…. No, na žalost, ne samo u sektama nego i unutar Katoličke Crkve ima fundamentalističkih skupina. One naglašavaju prozelitizam više nego evangelizaciju... Pouzdanje evangelizirane osobe, djetinje pouzdanje, sjećanje je na milost koju ti je Bog dao. Prozelit, naprotiv, ne pouzdaje se poput djeteta, nego poput roba, koji naposljetku ne zna učiniti ništa osim onog što mu se kaže.”
Na stranu besmislena tvrdnja da je nekakvo zlo nastojati uvjeriti ljude u istinitost katoličke vjere, za razliku od neodređenog “privlačenja” (dakako, Božja milost privlači obraćenju, ali mogući obraćenik treba čuti istinu prije nego što je mogne prihvatiti) – opažamo kako “Papa milosrđa” također pretpostavlja najgore o dvoma obraćenika: da su lakovjerci pretvoreni u robove Crkve prepredenim uvjeravanjem od strane katoličkih “fundamentalista” koje Franjo vidi na svakom koraku.
Ne zadovoljivši se sipanjem tih kleveta, Fanjo je ono najgore pričuvao za tradicionalne katoličke svećenike, koje on tako očito prezire:
“Izravna je posljedica klerikalizma krutost. Zar nikad niste vidjeli mlade svećenike skroz ukrućene u crnim talarima i šeširima u obliku planeta Saturna? Iza svega tog krutog klerikalizma kriju se ozbiljni problemi. Nedavno sam morao intervenirati u tri biskupije zbog problema koji su se očitovali u tim oblicima krutosti koji su skrivali moralne probleme i neuravnoteženost.”
Da, namjesnik Kristov javno optužuje tradicionalno odjevene svećenike da su i moralno i umno poremećeni. Po Franjinu mišljenju takvi svećenici boluju od “isključive moralne fiksacije na šestu zapovijed. Jednom mi je jedan isusovac, veliki isusovac, rekao da budem oprezan pri davanju odrješenja, jer najozbiljniji su oni grijesi koji su više angelistički: oholost, umišljenost, gospodstvo... Usredotočujemo se na seks i onda ne pridajemo važnost društvenoj nepravdi, kleveti, ogovaranju i lažima. Crkvi je danas potrebno temeljito obraćenje na tom području.”
Upravo je to tema čitavog ovog katastrofalnog pontifikata: grijesi protiv šeste zapovijedi, za koje je Gospa Fatimska upozorila da su uzrok propasti većeg broja duša nego bilo koji drugi grijesi, Franji su puki grješčići u usporedbi s “društvenom nepravdom, klevetom, ogovaranjem i lažima”. Usprkos tome on kao da nije svjestan “klevete, ogovaranja i laži” u vlastitim opaskama! No ovo teško da je prvi put da vidimo ovog Papu kako počinja upravo one krivice koje pripisuje drugima.
I to Papa okružen homoseksualnom iskvarenošću među zaista netradicionalnim, neutalarenim svećenstvom kojemu on daje prednost, uključujući i zloglasnoga homoseksualca kojega je postavio nad svojim kućanstvom u Svetoj Marti, homoseksualnoga grabežljivca kojega zaklanja u vatikanskoj sinekuri dok ga argentinske vlasti kazneno gone zbog spolnih zlodjela te sramotnoga bivšega kardinala kojega je rehabilitirao usprkos dugoj povijesti njegova grabeža nad dječacima i mladićima. A tu je i prohomoseksualni aktivist o. James Martin, isusovački subrat kojega je Franjo upravo primio napadno u privatnu audijenciju, fotografiranu za svijet, baš u trenutku kad su neki američki biskupi podvrgli kritici Martinovo podrivačko prohomoseksualno djelovanje.
U svakom slučaju, evo jedan primjer one vrste svećenika koju Franjo prezire:
“Pođite u šetnju ulicama St. Josepha u Missouriju, i možda naiđete na nezaboravan prizor visokoga mladoga svećenika u crnom talaru i svećeničkom šeširu saturnu, s krunicom u jednoj i velikim raspelom u drugoj ruci. To je o. Lawrence Carney, zaređen za svećenika wichitske biskupije (Kansas), koji je u protekle tri godine posvetio velik dio svojega vremena uličnom naviještanju evanđelja: kružeći ulicama u centru grada, moleći krunicu i dijeleći Radosnu vijest s onima koji mu priđu.”
Takvi “prozelitizantski” svećenici budućnost su Crkve. Čak i svojim načinom odijevanja, koji Franjo ismijava u stilu jeftinog političara, oni se izdvajaju od ovoga paloga svijeta. Time stvaraju upravo ono privlačenje o kojem Franjo govori, ali koje se gotovo potpuno izgubilo u poliesterskoj površnosti pokoncilske “obnove”, koja je poduzela sve da ukloni vidljive znakove onosvjetskosti Crkve baš zato da bi se pridružila svijetu i bila od njega usisana.
Sadašnja crkvena kriza predstavlja kao nijedna druga u povijesti Crkve pokušaj da se izgradi ono što nadbiskup Viganò opravdano naziva “novom Crkvom” na ruševinama stare. Pokušaj neće uspjeti, a kriza će se razriješiti u korist Tradicije. To je samo pitanje vremena. No u međuvremenu će vjernici morati podnositi pontifikat nemilosrdnoga Pape milosrđa, koji gotovo svakodnevno postiđuje Crkvu svojim grubim i okrutnim polemikama.
https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1341/
