Karmel

U trenutku kad je Terezija ušla u karmel u Lisieuxu 1888. taj je samostan bio tek pedeset godina star. Terezija je želeći ući što prije u karmel prošla kroz mnoge peripetije, uključujući odbijanje ranijeg ulaska od strane biskupa u Bayeuxu i putovanje u Rim gdje su je sa susreta s Lavom XIII. morali iznijeti švicarski gardisti jer nije htjela prihvatiti papin pomirljivi odgovor "ući ćeš ako je to Božja volja".

Unatoč velikoj radosti zbog ostvarenja svoga poziva, Terezija je na novi život gledala vrlo realistično:

Našla sam da je samostanski život upravo onakav kako sam ga zamišljala. Nijedna me žrtva nije iznenadila, ali ipak, vi to znate, ljubljena moja Majko, prvi moji koraci naišli su na više trnja nego ruža!

***

Ispred karmela raste mnogo cvijeća, samo dva detalja za ljubiteljice cvijeća koje čitaju ovaj blog.

Već prema ogradi/zidu ispred crkve, možete vidjeti da je bilo modernih intervencija u samostanski prostor. S lijeve strane crkve ulazi se u lijepi muzejčić posvećen sv. Tereziji, desno od toga je nekakva bezvezna dvorana za razmatranje ili meditaciju i konačno crkva. S obzirom da sam unaprijed upozoren da je crkva "obnovljena" u prošlom desetljeću, nisam se posebno iznenadio.

Fotografije nisu posebno dobre, ali su dovoljno jasne da vam dočaraju dvije stvari. Prva su ove blesave drvene ploče po zidovima koje nemaju nikakve svrhe osim da malo banaliziraju prostor (što je jasno naglašeno korištenjem istog materijala i za svetohranište i mensu oltara) i sakriju brojne zahvalne ploče ugrađene u zidove crkve. Također, nove i neudobne klupe nemaju klecala, a pod je betonski. Treba li uopće spominjati da većina vjernika te sve karmelićanke uopće ne kleče ili poklecaju za vrijeme mise. Druga stvar koju možete zapaziti je da su od nedavne promjene iliti reformacije karmelićanke u istom prostoru gdje i vjernici, ispred oltara. Prije su, dakako, bile odijeljene rešetkom i to u prostoru koji je s desna gledao na oltar. Sada se klauzura sastoji u malim staklenim vratašcima koja se ionako otvaraju tijekom mise da svećenik može proći dijeliti pričest. Ja sam se čudio karmelićankama kod nas, ali one su iza svojih provuci-i-glavu-i-ruke rešetki prave zazidane djevice u usporedbi s odvojenošću u ovom karmelu.

Evo još nekih detalja. Lijepo je što nisu uništili vitraje iako su neke od njih prekrile one drvene ploče.

 (Terezija dobiva blagoslov kod ulaska u karmel od svog oca Louisa)

Mnoštvo je zahvalnih ploča po zidovima crkve i okolnih prostora.

Sveti Josip, zaštitnik karmelićana i karmelićanki.

Kao što sam već napisao u uvodu ovog serijala, karmel je bio vrlo blizu moga smještaja (u sklopu kojeg je odvratna nova kapelica), a ujedno mi je bio i draži za molitvu od velike bazilike. Posebno pokrajnji dio uz crkvu s desne strane gdje se čuva škrinja u kojoj je kip sv. Terezije i ispod toga njezini tjelesni ostatci.

Primjetit ćete da je iznad škrinje originalni kip Gospe od Osmijeha o kojoj sam pisao u tekstu o Terezijinom domu les Buissonnets. Na samoj škrinji se vide dva grba. Donji je karmelski grb, a gornji je Terezijin i objašnjenje elemenata koji ga sačinjavaju moći ćete pročitati uskoro u ovom postu. Također na gornjem dijelu stoji napisano: "Je veux passer mon ciel à faire du bien sur la terre." To je poznata Terezijina izjava: "Da, proći ću svoje nebo čineći dobro na zemlji." Ništa manje poznate su riječi koje se na ove nadovezuju, a zbog kojih se sv. Tereziju prikazuje na kipovima i slikama s ružama: "Nakon moje smrti dat ću da na zemlju pada kiša ruža." Uočit ćete da se na tu kišu ruža poziva i gore uslikana ploča sa zahvalom za primljenu milost.

Do škrinje se ne može prići jer je taj prostor okružen rešetkama. Ako želite zapaliti svijeću pred Terezijinim relikvijama, morat ćete se prošetati do bazilike, ali ono što možete ovdje učiniti ako ste tako raspoloženi, jest ostaviti cvijeće koje će kasnije časne sestre staviti u vazu. Praktično je što se blizu karmela nalazi nekoliko cvjećarnica.

Iznad rešetki nalazi se ova slika.

Tako se ovdje na latinskom, a na portalu bazilike na francuskom ponavljaju Gospodinove riječi toliko drage Terezijinoj duhovnosti: "Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom." (Mt 18,4)

Ispod Terezijinog počivališta nalazi se grob ostalih triju sestara karmelićanki iz obitelji Martin.

U karmelu se svaki dan održava nekoliko misa ujutro. Koliko sam ja vidio, to su tipične normalnije novus ordo mise s lijepom gestom da nema pružanja ruku na znak mira. Ono što bih svakako preporučio ako ste ondje u srpnju ili kolovozu jesu večernje molitve u 20:30 od utorka do subote. Sjednete se negdje u srednjem prema stražnjem dijelu crkve, pa možete svako toliko baciti pogled na sv. Tereziju nadesno. Svećenici koji drže te molitve se izmjenjuju, jedan dan je razmatranje bilo vrlo lijepo i poticajno, vidjelo se da svećenik voli Majku Božju i sv. Tereziju. Drugi dan je bilo nešto dosadnije, ali kako rekoh, uvijek možete pogledati što Terezija radi u svojoj škrinji.

***

Iz muzeja koji sam već spomenuo donosim vam podosta slika uz objašnjenje gdje smatram da je potrebno.

Nekoliko svetih sličica koje je Terezija voljela.

Vijenac koji je Terezija nosila kod davanja redovničkih zavjeta. Za jedne od večera o kojima sam već pisao, pored našeg stola je prošlo nekoliko djevojčica s takvim vijencima na glavi (no osim toga odjevenih u normalne haljinice). S obzirom da Francuzi s kojima sam taj dan sjedio nisu imali pojma o čemu se tu radi, odlučili smo priupitati jednu od djevojčica i uskoro nam se pridružila cijela obitelj koja uz oca i majku ima i petero djece. Otac obitelji je bivši anglikanski svećenik koji je iskoristio ponudu pape Benedikta XVI., zajedno s obitelji postao katolik, ušao u anglikanski ordinarijat u Engleskoj te zaređen za svećenika. Meni je bilo drago konačno upoznati nekoga iz tih ordinarijata o kojma se može čitati na internetu i spomenuo sam kako su u prosjeku njihovi članovi pravovjerniji od onih koji su već bili u Crkvi. Francuski je pak svećenik bio oduševljen činjenicom da je velečasni oženjen i da ima više djece. Obitelj je bila na proputovanju francuskim svetištima, a djevojčice su vijence nosile u čast svetoj Tereziji.

Terezijin je samostan jedan dio prihoda dobivao od prodaje svetih sličica ili knjiga koje su sestre ukrašavale, pa je i ona sudjelovala u tom poslu.

Terezija je bila umjetnički nadarena, pogledajte kako je lijepo misno ruho napravila od majčine haljine.

U muzeju je stavljena samo umanjena fotografija misnice, ali se na njoj lijepo vidi delikatnost Terezijinih promišljanja. Evo objašnjenja simbolike: dvije ruže na dnu iz kojih raste ostalo cvijeće su roditelji Louis i Zelie, ljiljani su njihova djeca, petero žive koje predstavljaju otvoreni cvjetovi i četvero pokojnih koji su predstavljeni zatvorenim cvjetovima. Tereziju simbolizira cvijet koji se djelomično sakrio u poniznosti iza Kristovog svetog lica (ne zaboravite da je puno ime sv. Terezije upravo Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica).

Terezija je bila i sakristanka.

Sestre su morale obavljati i teže poslove, primjerice obrađivati zemlju i brinuti se oko životinja...

... ili prati veš.

(četvrta s lijeva)

(primjetite kako je Terezija označila svoje klompe trskom koja je simbol poniznosti)

Još nekoliko fotografija.

 (objašnjenje Terezijinog grba)

(otvoreni prozorčić na maketi je oznaka Terezijine sobe u samostanu)

(plan karmela u Terezijino doba)

Što ću raditi u Karmelu, izjavila sam svečano pred nogama Isusa u hostiji, na ispitu prije polaganja zavjeta: "Došla sam da spasavam duše, a osobito da molim za svećenike." Kad se hoće postići kakav cilj, treba prihvatiti sredstva koja vode do njega. Isus mi je dao da shvatim da mi samo preko križa hoće dati duše, i moja je sklonost prema trpljenju rasla koliko se povećavalo moje trpljenje.

Zadnjih godinu i pol života Tereziju nije razdirala samo sušica, nego i tamna noć vjere. U takvom stanju napisala je na posljednjoj stranici svoje knjižice s evanđeljima vlastitom krvlju Vjerovanje.

"O moja Majko, uvjeravam vas da je kalež pun do vrha!..."

Katedrala

Lisieux [lizje] je od otprilike 6. stoljeća pa do francuske revolucije bio biskupsko središte. Nakon toga je postao dio biskupije sa središtem u Bayeuxu. Katedrala sv. Petra je građena u 12. i 13. stoljeću. Lijevi (sjeverni) toranj je izvorni, a desni je nastao u 16. i 17. stoljeću.

Ako ste u Lisieuxu više od jednoga dana, zgodno je proći turom koja počinje u blizini turističkog informativnog ureda i vodi vas do svih važnijih mjesta srednjovjekovnog Lisieuxa. Na dvanaestak pozicija po gradu postavljene su ploče s tumačenjima građevina i života u Lisieuxu dok je on bio važnije središte, a ne samo mali provincijski gradić kakav je dočekao Terezijinu obitelj.

Pored katedrale su zgrade bivše biskupske palače.

Unutrašnjost je tipična gotička kakvu bi čovjek i očekivao.

Najprije nekoliko vitraja, pogađajte sami koje scene prikazuju.

Zatim i nekoliko kipova.

Blizu ulaza je vrlo jednostavan način da skupite par stotina dana oprosta (danas bi se reklo djelomični oprost).

Isti sam kip vidio i u jednoj crkvi u Caenu, ali bez ovog natpisa koji je vjerojatno uklonjen.

Terezija je svaki dan išla u ovu katedralu na misu i to u Gospinu kapelu nadodanu na polukružni kraj crkve. Kapelu je u stilu kasne gotike dao izgraditi biskup Pierre Cauchon kojega prati zao glas jer je bio sudac u procesu svetoj Ivani Orleanskoj. Kad god vam ga neki Francuz spomene, rado će vas podsjetiti da mu ime zvuči kao francuska riječ za svinju.

(ploča koja podsjeća na Terezijine posjete kapeli)

(kanonik i njegov svetac zaštitnik pred BD Marijom i Kristom, ovo je samo jedan od više primjera)

Katedrala je kao i mnoge druge u Francuskoj za vrijeme revolucije bila korištena kao hram razuma. Inače, prošli ponedjeljak je bio praznik kojim se obilježava početak te, moglo bi se reći, đavolske pobune.

Nedjeljom je cijela obitelj bila u jednoj od pokrajnjih kapelica odakle se dobro vidio glavni oltar.

Evo i nekoliko riječi same svetice:

Blagdani! Ah, ako su veliki bili rijetki, svaka je sedmica donijela po jedan koji je bio vrlo drag mome srcu: nedjelju! Kakav je dan bila nedjelja! To je bio blagdan dragoga Boga, blagdan počinka.
[...]
Zatim bi cijela obitelj pošla k svetoj Misi. Cijelim putem, pa i u crkvi, mala "tatina kraljica" držala ga je za ruku, njezino je mjesto bilo kraj njega. Kad smo morali sići za propovijed, trebalo je naći još dvije stolice jednu pokraj druge. To nije bilo tako teško: čini se da je svima bilo drago vidjeti tako lijepa starca s tako malom djevojčicom, da su se ljudi micali da im dadu mjesta. Moj ujak, koji se nalazio u klupama crkvenih tutora, veselio bi se videći nas da dolazimo; govorio bi da sam ja njegova mala sunčana zraka...

Nisam se ništa uznemirivala što me gledaju; slušala sam vrlo pažljivo propovijedi, koje međutim nisam baš mnogo razumjela. Prva propovijed koju sam razumjela i koja me duboko dirnula bila je propovijed o Muci Isusovoj koju je propovijedao velečasni Ducellier, i otada sam razumjela sve druge propovijedi. Kad je propovjednik govorio o svetoj Tereziji, tata se nagnuo k meni i rekao mi sasvim tiho: "Slušaj dobro, moja mala kraljice, govori se o tvojoj svetoj zaštitnici."

Inače, mogli biste pomisliti iz ovih riječi da je Terezija bila razmažena, ali nije tako. Ona je doista bila od svih mažena i pažena jer je bila tako draga i ljubazna, miljenica obitelji od malih nogu. Sama kaže da joj je dragi Bog dao prirođenu sklonost prema dobru. Kada bi je u nečemu ispravili, brzo je prihvaćala pouku i činila kako valja.

U spomenutoj kapelici Tereziji je na kraju mise jedne nedjelje u srpnju 1887. iz misala koji je upravo zatvarala ispala sličica. Tako je godinu dana prije ulaska u karmel shvatila svoje poslanje: moliti i žrtvovati se za obraćenje grešnika.

Gledajući jedne nedjelje sliku našega Gospodina na križu, dirnula me krv koja je kapala iz jedne od njegovih božanskih ruku. Osjetih veliku žalost misleći na to kako je ta krv kapala na zemlju a da se nitko nije požurio da je pokupi, i ja odlučih da ću u duhu stalno biti podno križa da hvatam božansku rosu koja je tekla s njega, shvaćajući da ću je tada morati rasipati na duše... Neprestano je također u mom srcu odzvanjao uzvik Isusov na križu: "Žedan sam" (Iv 19, 28) Te su riječi raspirivale u meni nepoznat i veoma živ žar ... Htjela sam napojiti svoga Ljubljenoga, a sama sam se osjećala kako me pali žeđ za dušama...

Evo kako Terezija piše svojoj sestri Paulini koja joj je u to vrijeme bila priorica u karmelu, prisjećajući se svoje prve ispovijedi.

Ljubljena moja Majko, s kakvom ste me brigom vi pripremili! Rekli ste mi da neću svoje grijehe reći čovjeku, nego dragom Bogu. U to sam uistinu bila čvrsto uvjerena te sam obavila svoju ispovijed s velikim duhom vjere; zapitala sam vas dapače ne moram li kazati velečasnom Ducellieru da ga ljubim od svega srca, jer sam imala govoriti dragom Bogu u njegovoj osobi...

Dobro poučena o svemu što mi je trebalo govoriti i činiti, ušla sam u ispovjedaonicu i klekla, ali otvorivši prozorčić, velečasni Ducellier nije vidio nikoga. Bila sam tako malena da mi se glava nalazila pod daščicom na koju se naslanjaju ruke. Tada mi on reče neka ustanem i stojim. Poslušah odmah, digoh se i okrenuh se k njemu da ga dobro vidim, te obavih svoju ispovijed kao velika djevojka i primih njegov blagoslov s velikom pobožnošću, jer ste mi vi rekli da će u tom času suze maloga Isusa očistiti moju dušu. Sjećam se da me je prva pouka koju sam dobila potakla osobito na pobožnost prema Blaženoj Djevici, i ja odlučih da podvostručim svoju ljubav prema njoj. Izišavši iz ispovjedaonice bila sam tako zadovoljna i tako lagana da nikada nisam osjetila toliko radosti u svojoj duši. Otada sam se ispovijedala na sve velike blagdane, i bio je pravi blagdan za mene svaki put kad sam išla na ispovijed.

I danas je moguće ispovijediti se u toj ispovjedaonici, ali nadam se da sami znate kako neizmjerne milosti dobivate od dobre ispovijedi i na svakom drugom mjestu. 

Budući su svih pet kćeri gospodina Louisa Martina postale redovnice, novce koje je čuvao za njihove miraze odlučio je namijeniti za izradu novog glavnog oltara u "katedrali".

Pred ovim se kipom Gospe karmelske Celine molila prije ulaska u karmel. Ona je zadnja od sestara koje su ušle u karmel.

Otac obitelji Louis Martin je pod stare dane postao senilan. Jednom se izgubio te su ga nekoliko dana kasnije pronašli u drugom gradu. Razdoblja lucidnosti poput onoga kada je bio nazočan ulasku svoje Terezije u karmel izmjenjivala su se s težim trenutcima. Kada je jednom, pomislivši da je na bojnom polju, posegnuo za revolverom, odlučili su smjestiti ga u psihijatrijsku bolnicu u Caenu. Nekoliko godina poslije proglašen je neopasnim za okolinu i do smrti koja je uslijedila dvije godine kasnije za njega se brinula Celine. Mjesec dana poslije očeve smrti ušla je i ona u karmel.

(I Tereziju su kad je postala nepokretna vozili u ovim očevim kolicima.)