Put u Lisieux

Proveo sam prošlih par dana na hodočašću sv. Tereziji u Lisieux. Zapisat ću ovdje na blogu neke svoje dojmove popraćene fotografijama. Kako ti opisi ne bi bili previše zamorni, odlučio sam podijeliti izvještaj u nekoliko postova. Sigurno ćete na internetu naći i potpunije informacije i bolje fotografije, no ovako ću sebi i familiji ostaviti podsjetnik na putovanje.

Napominjem da sam ja daleko od poznavaoca života i djela sv. Terezije, pročitao sam davno njezinu autobiografiju Povijest jedne duše, a do sada sam većinu toga zaboravio. Ipak mi je uvijek bila intrigantna ta svetica okružena jednom sentimentalnom aurom jer sam znao da je umrla mlada od tuberkuloze, a činilo mi se da kod takvog podužeg umiranja kršćanska pobožnost ne može živjeti na nekim sladunjavim temeljima. U to me uvjerila i dojmljiva poznata svetičina fotografija koja govori puno više od standardnog kipića sv. Terezije s raspelom i ružama kojeg se može naći po brojnim crkvama ne samo u Francuskoj, nego i kod nas.

Ovu je fotografiju kao i četrdesetak drugih uslikala njezina sestra Celine u karmelu u Lisieuxu. Premda su oni koji su poznavali Tereziju bili očarani njezinim smiješkom, na fotografijama je uvijek ozbiljna jer je navodno ekspozicija u to doba trajala oko 8 sekundi i za to se vrijeme nije smjelo pomicati. Razumljivo da bi tako dugotrajan fiksirani osmijeh djelovao vrlo neprirodno.

Mala napomena: pisat ću u duhu hrvatskog jezika Terezija, a ne Thérèse premda mi je originalno ime draže. Također, iz praktičnih razloga neću pisati francuske naglaske.

***

Krenuo sam praćen kišom u četvrtak ujutro iz Zagreba. Primjeti se da je Pleso pod novom upravom. Preuređen je prostor u kojem se čeka ukrcaj tako da je kafić koji je prije bio u sredini gurnut uz jedan zid što je puno praktičnije jer se prije trebalo probijati između stolica. U "čekaonicu" se sad se može ući samo prolaskom kroz duty free shop. S obzirom da se time produžuje hodanje samo desetak metara, nije mi posebno smetalo. Redovni let Croatia Airlinesa za zračnu luku Charles de Gaulle prošao je bez iznenađenja, dakle, onako kako i treba. Zapisat ću i neke praktične detalje putovanja za slučaj da mogu nekome poslužiti. Lako ih je naći i provjeriti preko googlea, ali zašto ne malo pripomoći onima koji se odluče na slično putovanje. Od aerodroma sam se linijom RER B vozio do jednog od velikih pariških kolodvora, Gare du Nord, a zatim se prošetao do postaje Magenta i jednu stanicu odvezao linijom RER E do Gare Saint-Lazare.

(istočni dio ulaza u Gare Saint-Lazare)

Sve skupa je laganim tempom od iskrcaja iz aviona do dolaska na peron odakle je kretao vlak za Lisieux trajalo možda sat i petnaest minuta, pa mi je ostalo kakvih sat vremena za potrošit na smucanje uokolo. Vidio sam na karti da u blizini ima crkva Presvetog Trojstva te sam se do nje prošetao. Ondje je par minuta nakon podneva počela misa, što mi je dobro odgovaralo. Tipični francuski novus ordo radnim danom. Svećenik, kako je već vrlo uobičajeno, crnac, vjerojatno iz jedne od bivših francuskih kolonija. Da nema njih, svećeničko brojčano stanje u Francuskoj bilo bi još puno teže.

Nisam ni ovdje, a ni kasnije fotografirao za vrijeme mise. Ispred crkve je parkić u kojem se okupljaju standardne protuhe i beskućnici. Samo da napomenem da mi uopće nije cilj nikoga vrijeđati. Dakle, ako spomenem da netko izgleda kao skitnica ili da je crnac ili da izgleda kao sjevernoafrički musliman itd. ni najmanje ne želim tim ljudima umanjiti njihovo dostojanstvo koje im je dragi Bog dao. Cilj je samo da steknete dojam što sam vidio ili doživio. Dakle, ako se prljavi ciganski dječarci približavaju u metrou, pripazit ću na svoje torbe ne zato što sam rasist, nego zato što je to zdrav razum. No, vratimo se fotografijama.

U crkvama kad moram fotografirati bez blica (a za pogled na ovako velike zatvorene prostore mi je on neupotrebljiv) obično oslonim fotić na neku klupu jer aparat nije posebno kvalitetan, a ruka mi nije dovoljno stabilna, pa u suprotnom bude previše mutno čak i za moje standarde.

Radnim danom se mise održavaju u kapelici u glavnoj apsidi.

Nekoliko pokrajnjih kapelica.

(ovaj detalj posebno posvećujem Splendoru)

Put do Lisieuxa traje oko sat i četrdeset minuta.

Već s kolodvora možete vidjeti veliku baziliku o kojoj ćemo nešto detaljnije pričati u jednom od idućih postova.

Do rezidencije gdje sam boravio ima manje od deset minuta hoda. To je Ermitage Sainte-Thérèse, smještena na vrlo zgodnoj lokaciji jer vam otuda treba desetak minuta hoda do bazilike, desetak minuta do katedrale (u drugom smjeru) i dvadesetak minuta do Terezijine kuće Les Buissonnets koja je smještena malo izvan centra (u njeno doba, u predgrađu). O svemu tome u narednim tekstovima. No, posebno je prikladno što je karmel u kojem je Terezija provela zadnjih devet godina svoga života i gdje se nalazi njezin grob udaljen kakvih pedesetak metara, pa je vrlo lako skoknuti iz sobe do Terezijine škrinje ne bi li se pomolili.

Pogled iz sobe, one koje su na drugoj strani gledaju prema zelenom unutarnjem dvorištu.

 Sobe su uredne i jednostavne, imaju pristojnu kupaonicu.

 (konačno sam se jednom sjetio fotografirati sobu čim dođem, a ne kad nastane nered)

Kroz Lisieux protječe više potoka i riječica, a okruženi su zelenilom i cvijećem. Ovo je potok na putu od smještaja do karmela. 

Cijene su vrlo pristupačne, za jednu osobu je polupansion 36€. Ako koga zanimaju druge cijene, neka se javi na mail. Doručak je uključen u noćenje; izbor je vrlo ograničen, samo maslac, pekmezi, kruh, čaj, kava i sok od naranče, ali je barem kruh svjež svako jutro. Najgore mi je kad ima ponuđeno deset vrsta peciva, a samo npr. dvije su svježe i odmah se razgrabe. Monotonost nije velik problem jer većina ljudi ostaje samo dan-dva. Večera se sastoji od juhe, jednostavnog, ali ok glavnog jela i nekog gotovog deserta (naravno, obavezno sirevi plus još npr. puding). Većina posjetitelja su grupe iz raznih župa, a ako ste došli sami ili u paru smjestit će vas zajedno s drugim takvim ljudima na stolove za pet-šest osoba. Tako sam svaku večer imao priliku malo divaniti s različitim ljudima, uvijek drugima jer se gosti relativno brzo mijenjaju. Vjerojatno bi mi to druženje bilo naporno da sam duže ostajao, ali ovako je bilo zanimljivo malo čuti o ljudima. Većinom su to bili Francuzi iz različitih krajeva, ali bilo ih je i iz drugih država. Sad mi pada na pamet nekoliko gostiju uz koje sam večerao. Jedan je svećenik iz Orleansa za prošlu župu (odnosno župe, jer ima ih koji su župnici i po deset-dvadeset manjih župa) imao područje na kojem je poznata tradicionalistička opatija Fontgombault, pa je kroz smijeh pripovijedao kako bi opatu znao reći da im je on nadređen (jasno, oni imaju vlastitu upravu). Drugi put mi je s jedne strane bila stara gospođa Belgijanka koja je bila uz muža (djedicu koji je radio u zrakoplovstvu, čini mi se, nikad nisam shvatio točno što, ali volio je ponavljati neke fraze na engleskom tipa javljanje kontrolnom tornju, valjda je bio ponosan na znanje engleskog kojeg nažalost nismo baš dobro razumjeli). S desne strane mi je sjedio jedan Nigerijac (koji je još gore od mene znao francuski) i Poljakinja (koja je znala pristojno i engleski i francuski, a kad sam je zbog toga pohvalio rekla je da zna i španjolski - lijepo). Nigerijca sam pitao kakvo je stanje u zemlji i slično, posebno da li zna za FSSP-ovu župu gdje je bio don Ante Sumić. Ono što sam se začudio je da većina ljudi, posebno Francuza, čak i ako očito imaju suprotne stavove sasvim pristojno govori o tradicionalnoj misi (ne znam zašto, ali ta tema je često znala iskrsnuti u razgovoru :-) I dok je Nigerijac još bio za stolom i razgovarao s Poljakinjom, gospođa Belgijanka mi je objašnjavala kako je loše što ti ljudi (crnci) dolaze i onda nisu nimalo zahvalni. Ona naime radi u nekakvoj dobrotvornoj udruzi, pa se vrlo pohvalno izrazila o ljudima iz Hrvatske koji bi došli po doniranu odjeću (mislila je valjda na izbjeglice koji su dolazili iz ovih krajeva), da su bili zahvalni i skromni, dok bi oni iz Afrike drugi dan digli nos u zrak. Pokušao sam njeno nezadovoljstvo ipak usmjeriti rekavši da je važnije da je osoba katolik, pa makar bio i crnac, ali mislim da nisam u tome uspio. No, bilo je takvih anegdota više, ali završio bih ovaj puta sa slikom djevojki i žena koje rade u rezidenciji. Vrlo su simpatične i ljubazne, dolaze iz Afrike i Azije, neke od njih i ne govore još francuski posebno dobro, ali uvijek su spremne pomoći. Na kraju večere obično su se skupile i zapjevale uglazbljenu neku od Terezijinih pjesama (naravno, svete Terezije, ne ove hrvatske) i onda poslije lurdsku pjesmu na što bi se, naravno, svi uključili s Ave, ave, ave Maria! Poslije sam saznao, opet od jednog gosta za večerom, da su to sestre iz misionarske obitelji Donum Dei.

I za sam kraj, čitao sam negdje da su fotografije zalaska sunca jedan od najstereotipnijih i dosadnijih motiva, pa evo da ne ostanete uskraćeni. Slikano nakon 22 sata s prozora sobe.