(kao i uvijek, kliknite na sliku za uvećani prikaz)
Terezijini roditelji Louis i Zelie Martin upoznali su se, oženili i živjeli u Alenconu. Oboje su bili vrlo pobožni i htjeli su ući u posvećeni život, ali su ih redovničke zajednice kojima su se htjeli pridružiti odbile. Louis je bio urar, a Zelie vrlo uspješna u izradi čipke po kojoj je Alencon poznat. Terezija je bila najmlađa od pet kćeri, imali su još četvero djece (među njima i dvojicu sinova) koja su umrla s godinu-dvije. Sve su kćeri postale redovnice, četiri karmelićanke u Lisieuxu, a Leonie vizitandinka u Caenu.
Terezija dijeli svoj život u tri glavna razdoblja. Prvo traje do smrti majke Zelie koja je umrla od raka kada je Terezija imala četiri i pol godine. Terezija se vrlo dobro sjeća i najranijeg djetinjstva, u tom dijelu života bila je osjetljivo, ali vrlo veselo dijete, otvoreno i društveno. Drugo razdoblje počinje nakon majčine smrti koja joj je kao najmlađem djetetu posebno teško pala. Otac Louis seli na nagovor Terezijina ujaka obitelj 100 km sjevernije u Lisieux. Iako joj uopće nije smetala promjena mjesta, Terezija je zbog gubitka majke postala hipersenzitivna i povučena, često je plakala i zbog neznatnih razloga, a najdraže joj je bilo kada je bila uz oca i sestre u njihovoj obiteljskoj kući na tadašnjem rubu Lisieuxa. Kuću su nazvali les Buissonnets (grmići).
Danas je Terezijina obiteljska kuća muzej koji je vrijedno obići. Ulaz je besplatan, a kroz samu kuću slušate opis soba i važnijih događanja preko razglasa dok uz to možete pratiti tekst na različitim jezicima s papira koji vam posudi teta na ulazu.
Ja sam obišao kuću u sklopu besplatne ture po Lisieuxu koja svaki dan u 14 sati počinje ispred bazilike, a traje oko dva i pol sata. Vodio nas je jedan bogoslov kojemu je to bio prvi put, pa ću mu oprostiti poneku pogrešku ili manjak informacija. Svi vodiči su volonteri.
***
Prednja strana kuće i cvjetnjak pred njom kako danas izgledaju. Primjetit ćete da je kuća malo na brdašcu i da se od nje lijepo vidi katedrala u koju je Terezija išla svaki dan na misu.
Ulazni dio, vrata lijevo vode na stepenice. Kamin je originalan.
U neke od soba se ne može ući, nego samo poviriti kroz staklo. Ovo je dnevna soba.
Stepenice koje su u međuvremenu sigurno obnavljane, ali pretpostavljam da je opća struktura ostala ista.
Na stepenicama je Terezija doživjela ono što naziva svojim obraćenjem. Time počinje treće i posljednje razdoblje njezina života. Nakon polnoćke 1886. kada je Terezija imala skoro 14 godina (rođena je 2. siječnja), vratila se radosna s ocem i sestrom kući. Pred kaminom su je čekale cipelice pune darova koje je donio Mali Isus. Penjući se začula je oca, koji je vjerojatno bio već umoran i pomalo ozlovoljen od ugađanja osjetljivoj kćerki, kako kaže: "Napokon, sreća da je to posljednja godina!" Terezija se popela stepenicama da odloži šešir. Celine koja je vidjela da je Terezija čula oca i razumjela koliko ju je to moglo povrijediti, rekla joj je da još ne silazi odmatati poklone jer će se rastužiti kad pogleda cipelice. No, Isus je u Terezijino srce ulio duševnu snagu koju je izgubila smrću majke, osjetila je da treba zaboraviti na sebe i misliti na druge. Susprežući suze veselo se spustila do kamina, i pred ocem puna zahvalnosti i veselja odmatala darove. Celine je to promatrala s radosnom nevjericom, a otac je bio oduševljen i sretan.
Možda bi bilo dobro da ovdje malo zastanemo. Terezija prijelomnom točkom u svome životu smatra jedan sasvim običan, čak bismo rekli neznatan događaj. Takvi se trenutci događaju u svakom životu nebrojeno puta. Da li mi odgovaramo na djelovanje Božje milosti u našoj svakodnevici?
***
Nakon što se popnemo stepenicama ulazimo u sobu u kojoj je najzanimljiviji komad pokućstva krevet na kojemu je Terezija ležala bolesna 1883. godine. Nakon smrti majke Terezija je odabrala stariju sestru Pauline kao svoju drugu majku. Pauline odlazi u karmel, a Terezija to jako teško prima i neurotični napadaji vode do groznice koja ju toliko iscrpljuje da se liječnik i obitelj boje za njezin život. Svi se mole za njezino ozdravljenje...
... sve dok 13. svibnja 1883. Terezija pogledavši na kipić Djevice Marije koji je stajao na komodi nije osjetila blagi Gospin pogled i ono što joj je najviše ostalo u sjećanju, Gospin osmijeh. Danas je u toj sobi kopija kipa Djevice od Osmijeha (La Vierge du Sourire), original ćete vidjeti u karmelu. Terezija je ozdravila, a poslije je osjećala popriličnu grižnju savjesti misleći da je tu bolest sama uzrokovala. Jedina majka koju je od toga trenutka imala bila je Blažena Djevica Marija.
Inače, kosa koju možete vidjeti iznad kreveta dvije slike više je Terezijina, odrezana joj je kod ulaska u karmel kad je imala 15 godina, a poslije je ovako aranžirana.
Pogled u, ako se ne varam, spavaću sobu oca.
Ovo bi valjda bili svijećnjaci korišteni kod Terezijine prve pričesti.
U zadnjoj sobi vide se različiti predmeti iz Terezijina života poput haljinice za prvu pričest (na zidu) ili križa pred kojim je molila za obraćenja ubojice Pranzinija. Za trostrukog ubojicu Pranzinija je Terezija usrdno molila te je dan nakon njegove smrti pročitala u novinama da je ovaj, premda se prije odbijao ispovijediti i pokajati, samo nekoliko trenutaka prije nego je pala giljotina zatražio od kapelana i tri puta poljubio raspelo. Ova epizoda potpuno je učvrstila Terezijino uvjerenje da mora moliti za obraćenje grešnika.
Iza kuće je poprilično prostran vrt.
(istočna, bočna strana)
(u ovim kavezima su figurice pilića i zečića, ne znam znači li to da su ondje držali te životinje)
Skulptura prikazuje trenutak kada Terezija moli oca da joj dopusti ulazak u karmel. Terezija je jako voljela svoga oca. Vrlo osjećajno opisuje kako ju je vodio na izlete, kako su išli na šetnje, a Terezija bi ponekad molila da ju on vodi za ruku kako bi mogla gledati u nebo. Već od najmanjih nogu osjećala je da je na zemlji u svojevrsnom progonstvu i da želi ići u nebo. Za jedne večernje šetnje vidjela je zvijezde u obliku slova T i radosno uskliknula ocu da joj je ime zapisano na nebu.
Ovo stablo je navodno jedina vegetacija koja je ostala izvorna iz Terezijinog doba. Ako je to istina, pretpostavljam da je tada bilo puno manje.
S ovog prozora u potkrovlju Terezija je jednoga dana vidjela nešto što tada nije znala objasniti, a bilo je tamni nagovještaj onoga što se ima dogoditi. S njezinim riječima o tom događaju ću i završiti ovaj post.
Jednoga mi je dana međutim dragi Bog pokazao u zaista neobičnom viđenju živu sliku kušnje koju nam je po svojoj svetoj volji pripravio u budućnosti. Tata je bio na putu nekoliko dana, i trebala su proći još dva dana prije njegova povratka. Mogla su biti dva ili tri sata po podne, sunce je sjalo živim sjajem i čitava priroda kao da je bila u svečanosti. Bila sam sama na prozoru mansarde koja je gledala u veliki vrt. Gledala sam pred sebe baveći se u duhu vedrim mislima, kad vidjeh pred praonicom, koja je bila upravo nasuprot mome prozoru, čovjeka obučena sasvim poput tate, jednaka stasa i jednaka hoda, samo je bio mnogo pognutiji. Glava mu je bila pokrivena nekom vrstom pregače neodređene boje, tako da nisam mogla vidjeti njegova lica. Imao je šešir sličan tatinu. Vidjela sam ga kako se približava pravilnim korakom prolazeći pokraj moga vrtića... Najednom obuze moju dušu nadnaravni strah, ali začas sam pomislila da se bez sumnje tata vratio i da se skriva kako bi me iznenadio. Tada viknem vrlo glasno dršćući od uzbuđenja: "Tata, tata!..." Ali tajanstvena osoba kao da me nije čula, nastavi svoj neobični hod i ne okrenuvši se.
Doista lijepo si to opisao. Njezina jednostavnost doista poticaj.
OdgovoriIzbrišiTerezija prijelomnom točkom u svome životu smatra jedan sasvim običan, čak bismo rekli neznatan događaj. Takvi se trenutci događaju u svakom životu nebrojeno puta. Da li mi odgovaramo na djelovanje Božje milosti u našoj svakodnevici?
OdgovoriIzbrišiOpet milost i opet ja. :-) Dakle, ne bih baš rekla da je to bio neznatan događaj. Ne treba čovjek biti pretjerno ni mudar ni iskusan da bi (spo)znao da se navike i/ili karakterne osobine najteže mijenjaju. Lako je nekome tko nije osjetljiv ili plačljiv po prirodi reći - ah, neznatna stvar, pokudio je otac zbog djetinjastosti a ona odlučila prijeći preko toga bez plača. No nekome tko jest bio izrazito plačljiv i osjetljiv, odjednom steći snagu/zrelost da se u takvim situacijama kontrolira i ne plače nije mala stvar (naravno, ako ta snaga potraje, a u njenom slučaju je potrajala). To što će se ta promjena manifestirati jednom posve običnom i neznatnom situacijom, to ne znači da je ta promjena sama po sebi neznatna, niti bih rekla da se takvi trenuci u životu događaju nebrojeno puta. U mom se bar nisu dogodili ne nebrojeno puta, nego se ne mogu sjetiti ni jednog puta da se takvo nešto dogodilo, tj. da je neka mana s kojom sam ratovala godinama odjednom nestala. Spominjala sam već lošu naviku pušenja (ja ne pušim, da ne bi bilo zabune, ali je zgodna za usporedbu), pa da i ovdje upotrijebim tu usporedbu. Recimo da je netko okorjeli pušač, koji se već dugo vremena neuspješno pokušava ostaviti pušenja. I u jednom trenutku stekne snagu da se tog pušenja ostavi trajno. Ta promjena će se manifestirati neznatnom situacijom, jednostavno će kutiju cigareta gurnuti na stranu, ali bez obzira što je sam čin neznatan, promjena sama po sebi je jako značajna.
Svakako neznatan s izvanjskog gledista. S unutarnjeg pogleda nije neznatan. Ne bih ulazio opet u rasprave o milosti. Da Terezija nije odgovorila na taj poticaj milosti, jednako kao i da nije odgovorila na onaj trenutak kada je vidjela slicicu koja joj je ispala iz misala i slicno, pitanje je bi li ga se sjecala kao bitnog i presudnog u svome zivotu. Htio sam reci da i nama Bog nudi takve trenutke na koje mozda ne odgovorimo dovoljno velikodusno, a da smo to ucinili, mogli su nam postati prijelomni u zivotu.
IzbrišiPonavljam, ne bih htio ulaziti u to da je Isus sve sam uradio itd. Znamo da se covjek moze oprijeti milosti i da je Terezija mogla poceti ridati u tom trenutku.
Htio sam reci da i nama Bog nudi takve trenutke na koje mozda ne odgovorimo dovoljno velikodusno, a da smo to ucinili, mogli su nam postati prijelomni u zivotu.
IzbrišiI to je ono što ja ne razumijem. Zašto tako misliti? Otkud temelj za takvo uvjerenje? Mislim, čovjek pogleda svoje životno iskustvo, i vidi nekakvih dvadeset, trideset, pedeset situacija gdje se uhvatio ili nastojao uhvatiti u koštac s nekom svojom manom, nekad bi pobijedio, nekad bi izgubio, ali uvijek iznova bi se morao s tim boriti, češće gubiti nego dobivati. I recimo da bi se ovo nastojanje oko borbe moglo shvatiti kao pozitivan odgovor na poticaj, pa opet nije postao prijelomni trenutak u životu, jer se nije mana savladala trajno. I ako je tako bilo u dvadeset ili trideset ili pedeset situacija, uvijek jednako, zašto da čovjek vjeruje u nekakav što-bi-bilo-kad-bi-bilo pedeset i prvi trenutak, dapače u mnoštvo takvih trenutaka, koji bi eto bili prijelomni da se čovjek odazvao? Jednostavno ne vidim temelja za takvo uvjerenje da Bog eto sad na dijeli milosti ogromne na svakom koraku, ko što ih je udijelio sv. Maloj Tereziji. Zašto tako misliti?
Pa pogledaj npr. sv. Pricest. Jedna sveta Pricest primljena s pouzdanjem u Boga bila bi dovoljna da covjeka potpuno preobrazi. Pricest je po definiciji, dakle bez ikakve potrebe za nagadjanjem (kao kod borbe s nekom manom i slicno) ogromna milost da ne moze biti ogromnija. Dakle, ako mi tu milost ne primimo/iskoristimo, ocito je problem u nama.
IzbrišiPa za pričest zapravo vrijedi isto - dosta puta sam je svojevremeno primila, nastojeći je primiti najbolje što znam, pa ništa od takvih preobraženja. Bojim se da kod tih stvari uvijek na kraju ispadne da ima puno lipih stvari, sve nešto ko ali babina pećina, samo kako doći do toga, e to je problem. Nikako da to skopčaš koliko god se trudio, e ali ti si kriv što ne dolaziš do tog. Ja ne znam kako netko može zastupati takav stav a da ga to ne frustrira. Recimo s tim momentima koji su svud okolo, a koji svi mogu postat pozitivno prijelomni. Pa dobro, evo, ja sam za, što trebam učiniti da se to desi? E ne znam, ovo, ono, otvorit srce, whatever, sve nešto čudno i zakučasto i nejasno, no bitno da sam ja kriva što se to ne događa iako ne znam uz najbolju volju što napraviti da se to desi. Ne znam, mene bi to strašno frustriralo. Zapravo, mene to i jest strašno frustriralo, zato sam i odustala od svega toga i konačno našla mir. No dobro, valjda je to po onoj narodnoj - sto ljudi sto ćudi. Kome paše paše, kome ne paše pusti to kraju ko što sam to ja napravila.
Izbriši