Mr. sc. Andrej Čebotarev ljubazno nam je dopustio da prenesemo njegove tekstove o sv. Ivanu Zlatoustom koji su bili objavljeni u više nastavaka u glasniku grkokatoličke crkve sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Donosim ih u dijelovima, ali spajajući neke nastavke u jednu cjelinu.
Teologija sv. Ivana Zlatoustoga
1. ŠTO ODLIKUJE SV. IVANA ZLATOUSTOGA KAO TEOLOGA ?
* Blagodat usta tvojih zasjala je kao svjetlost ognja i prosvjetljila je svijet.
Ne tražeći riznice srebroljublja, pokazala nam je visinu smirenosti ukazanu po tvojim riječima. Oče Ivane Zlatousti, moli Riječ - Krista Boga - spasitelja duša naših. (Tropar)
Od nebesa si primio božansku blagodat, i od tvojih usana svi koji učimo
klanjati se u Trojici Jedinome Bogu Ivane Zlatousti sveblagi, uzoriti, dostojno te hvalimo, jer ti si naučitelj koji nam božansko objavlja. (Kondak)
Sve ocjene i mišljenja o svetome Ivanu Zlatoustome koje su izrekli najbolji teolozi, znanstvenici, ljudi vjere i duboke pobožnosti, pa čak i sami sveci i mučenici, ne mogu se po dostojanstvu izjednačiti sa sveopćom ocjenom koju formulira sveta Crkva kroz svoje liturgijske tekstove. Stoga seriju napisa o Ivanovoj teologiji započinjemo troparom i kondakom koji jezgrovito izlažu stav Crkve prema bogoslovlju ovoga naučitelja istinske vjere i čestitosti te ujedno otkrivaju tajnu imena tj. nadimka kojega je ovaj svetitelj prema općem shvaćanju zasluženo stekao. Čitatelji našega „Glasila“ mogli su u tri posljednja nastavka pročitati kraći osvrt na život ovoga - i u Istočnom i u Zapadnom dijelu crkve izuzetno štovanoga naučitelja vjere, dok ćemo se u nizu koji počinje ovim brojem pobliže upoznati sa samim njegovim naukom, koji ni nakon 1600 godina nije izgubio ni svježinu ni aktualnost.
Sveti Ivan Zlatousti je najpopularniji teolog na kršćanskom Istoku. Njegova djela su u usporedbi s drugima najrasprostranjenija u narodu, njegovo se ime najčešće čulo u propovijedima. On je jedini svetac koji se slavi čak i na sam dan Uskrsa, jedini kojemu se pjeva tropar poslije uskrsnih stihira i čitanja njegove Uskrsne pouke. Najveći je kršćanski egzeget. Protumačio je skoro cijelo Sveto Pismo - Stari i Novi Zavjet. Tumačio je proroke kao prorok, apostole kao ravnoapostolni, a Evanđelja, prema usporedbi jednog askete i teologa, kao „peti evanđelist“. Oni koji su dublje prionuli proučavanju Riječi Božje činili su to stoljećima po Zlatoustovim tekstovima ili spisima autora koji su ga zbog prikladnosti skraćivali.
Sveti Ivan Zlatousti kao vrhunski teolog nije samo apstraktni mislilac. Njegova djela Crkva je iznijela u središnjicu svoga propovjedanja ne samo zato što je bio naučitelj vjere, nego i čovjek Crkve i čovjek života. Nauk mnogih drugih svetih otaca, poglavito kršćanskog Istoka bio je (a većinom i danas) usmjeren na božanske sadržaje ili razmatranja života i borbe u okviru osobnoga bića, a tek ponekad okrenut na društveni život kao nešto izvanjsko. Sv. Ivan Zlatousti pak, naprotiv, ne može ni pomisliti, ni osjetiti ni jednu zapovijed i ni jedan događaj iz povijesti spasenja izdvojeno. On ih odmah povezuje s ljudskom zajednicom: s ljudima dobrima i lošima, bogatima i siromašnima, sretnima i nesretnima.
On se nije želio spasavati bez drugih ljudi. Njegova duša je zahvaćala unutarnju borbu između dobra i zla svih njegovih župljana i čitatelja, svih kršćana općenito. Sam je napisao: „Ja umirem svaki dan tisuću puta za vas, vaše grješne navike trgaju moje srce na sitne komade“. Time su na njega postale primjenjive riječi sv. apostola Pavla „suradnik Boga Iskupitelja“. Sv. Ivana Zlatoustoga ne možemo pobliže definirati kao druge svete oce. Što je on primarno bio? Tumač - asket ili dogmatičar - metafizičar, ili teoretičar – hermeneutičar ili utemeljitelj čestitosti crkvenoga poretka? Ta pitanja možemo postavljati o mnogim drugim svetim ocima, ali ne i o Ivanu Zlatoustom. On je univerzalni teolog, enciklopedičan po broju tema koje je obrađivao. Sv. Ivan, koji je toliko cijenio svećeničko ređenje, da je sve svoje osobne vrline izvodio iz čina ređenja, a ne iz vlastitih kvaliteta, istovremeno je bio protiv svake staleške isključuvosti, i smatrao da su na svetost pozvani svi bez izuzetka.***
Zanimljivo je, da sveti Ivan Zlatousti, od kojega je ostala zapisana velebna teološka ostavština (on sam nije pisao, nego su djela nastala kao bilješke njegovih slušača), smatra da bi bilo idealno ukoliko nam ne bi bila potrebna pomoć slova (tj. pisanih knjiga). Bilo bi bolje da nisu knjige ispisane tintom, nego naša srca Duhom (Svetim). Međutim, kako smo mi odbacili milost, tj. više nemamo čista srca da u njih Duh Sveti izravno upisuje Riječ Božju, onda nam ne preostaje ništa drugo osim pisanog teksta. Ivan Zlatousti podsjeća, da Bog nije nudio knjige starozavjetnim prorocima, a isto tako ni Krist nije apostolima dao ništa napisano. Umjesto slova (knjiga) obećao im je milost Duha Svetoga. „Duh Sveti, kojega će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati u pamet sve što vam ja rekoh.“ (Iv. 14, 26).
Sveti Ivan Zlatousti, kao najcjenjeniji naučitelj kršćanskog Istoka, stoljećima dobro je poznat i u zapadnom dijelu Crkve, kao možda ni jedan drugi autor s bizantskog prostora. Na taj način njegovo djelo služi crkvenom zbližavanju i ekumenskim stremljenjima. 27. studenog 2004. papa Ivan Pavao II. uručio je u bazilici svetog Petra u Rimu dijelove relikvija svetog Ivana Zlatoustog i Grgura Bogoslova carigradskom patrijarhu Bartolomeju I. Prigodom jubilarne 1600.-te obljetnice smrti sv. Ivana Zlatoustoga papa Benedikt XVI. šalje 10. kolovoza 2007. iz ljetnikovaca Castel Gandolfa prigodno pismo. Pod skromnim imenom „pismo“ (vatikanski mediji ga objavljuju kao lettere (tal.), lettre (fr.), carta (šp.), a sam Papa na njemačkom naziva Schreiben), krije se oko 25 kartica znanstvenog traktata popraćenog sa 68 bilježaka. O tome u slijedećem nastavku.
2. SVETI IVAN ZLATOUSTI U OČIMA PAPE BENEDIKTA XVI.
Izuzetno štovanje sv. Ivanu iskazao je papa Benedikt XVI. svojim „Pismom“ (Schreiben) prigodom 1600. Zlatoustovog jubileja. Sveti otac, sveopće priznat kao vrhunski teolog i sveučilišni profesor Joseph Ratzinger, vrstan je poznavalac helenističke kulture. Tekst koji ovdje skraćeno prenosimo možemo slobodno smatrati teološkim traktatom ili znanstvenom raspravom. Ona je podijeljena na uvod, dva poglavlja i zaključak. Svoj prinos Papa je temeljio na proučavanju Ivanovih djela, starih pisaca (Sozomena Historia ecclesiastica; Palladija Dialogus de vitae Ioannis Chrisostomi, Augustina Hipponskog Contra Iuliani libri sex, Theodoreta Cirenskog Historia religiosa i Sokratove Historia ecclesiastica), na novijim enciklikama i vlastitim govorima.
1. Uvod
U staroj kršćanskoj crkvi Sv. Ivan je značio plodonosni susret kršćanskog poslanja i grčke kulture koji je ostavio trajno djelovanje na crkve Istoka i Zapada. I sam život svetog biskupa i naučitelja je isto kao i učenje odjekivao je stoljećima i još i danas izaziva opće divljenje. Rimski pape su prepoznali u njemu živi izvor mudrosti za Crkvu, a njegovo je učenje posljednjih stoljeća privlačilo sve veću pozornost. Prije 100 godina Sveti otac Pio X. prilikom 1500. obljetnice Ivanove smrti pozvao je Crkvu da slijedi Zlatoustove vrline.
2. Život i služenje svetog Ivana
S obzirom da smo s biografijom sv. Ivana već upoznali čitatelje našeg glasila u tri ovogodišnja nastavka od svibnja do srpnja / kolovoza, ovo poglavlje nećemo izlagati da bi ostalo više prostora Papinoj ocjeni Zlatoustovog naučavanja. [vidi npr.
ovo i
ovo ili
ovo, nap. TB]
3. Naučavanje svetog Ivana
Od 5. stoljeća Zlatousti se štuje u cijeloj Crkvi, Istočnoj i Zapadnoj, kao hrabar svjedok i zaštitnik vjere. Njegovo učenje i propovjednička djelatnost kao i skrb za svetu litugiju donijeli su mu već u starini priznanje crkvenih otaca i crkvenih naučitelja. Već u 6. stoljeću stiče kao priznaje nadimak „Zlatousti“ na grčkom „Chrisostomos“. O njemu piše sv. Augustin: „Pazi, Julijane, u koje sam te društvo uveo. Ovdje su Ambrozije Mediolanski (Milanski), ... ovdje Ivan Carigradski, ... ovdje Bazilije, ... ovdje ostali, i njihov čudesan sklad mora te potaknuti na razmatranja ... Oni sjaje u Katoličkoj crkvi proučavanjem učenja. Naoružani i zaštićeni duhovnim oružjem vode silovite ratove protiv pogrešnih naučavanja ...“
Vrijedan posebnog spomena je prinos sv. Ivana Zlatoustog pomirenju i punom zajedništvu kršćana Istoka i Zapada. Posebno je odlučan bio njegov prilog završetku šizme koja je razdvajala biskupsku stolicu Antiohije od Rima i drugih zapadnih crkava. U vrijeme svojeg posvećenja za carigradskog biskupa Ivan šalje poslanstvo u Rim papi Siriciju. Za potkrijepu svoga plana pridobio je i Aleksandrijskog biskupa. Papa Siricije odgovara dobrim željama Zlatoustome za njegovu diplomatsku inicijativu i time je šizma bila mirno okončana. Pred kraj svoga života, nakon svoga prvog progonstva i povratka u Carigrad, Zlatousti moli papu Inocenta kao i milanskog biskupa Venerija i akvilejskog biskupa Kromatija da pomognu prevladati razdore u carigradskoj crkvi. Ako, naime, jedan dio Crkve pati od rana, onda pati cijela Crkva. Papa Inocent je zaštitio sv. Ivana Pismom biskupima Istoka. Papa je podržao carigradsku zajednicu a Ivanovo skidanje s katedre smatrao nezakonitim.
Za Ivana se jedinstvo Crkve temelji u Kristu, Božanskoj Riječi, koji se očovječenjem sjedinio s Crkvom kao glava i tijelo: „Gdje je glava, tamo je i tijelo“ i zato „Ne može biti glava odvojena od tijela“ On je shvaćao da očovječenjem Božanske Riječi nije samo čovjekom postao, nego se također s nama sjedinio.
Za Ivana se crkveno jedinstvo, koje se ostvaruje u Kristu, iskazuje na poseban način u Euharistiji. Ivana su nazivali „učiteljem euharistije“ (Doctor eucharisticus) na temelju sveohuhvatnog i dubokog njegova učenja o presvetom sakramentu. On je naučavao da je sakramentalno jedinstvo euharistije temelj crkvenog jedinstva građenog u i po Kristu. „Zasigurno postoje mnoge stvari koje nas drže zajedno. Stol je svima postavljen ... svima je ponuđeno isto piće, ili, štoviše, ne samo isto piće, nego i isti kalež. Naš Otac, koji nas vodi nježnom ljubavlju, također je odredio da pijemo iz istoga kaleža, kao što to dolikuje dubokoj ljubavi.“
4. Zaključak
1600.-a obljetnica smrti Ivana Zlatouostoga pruža nam prikladnu mogućnost promicati njegovo proučavanje, otkrivati njegovo naučavanje i širiti njegovo štovanje. Želio bih posebno istaknuti, piše sveti otac Benedikt XVI., da sveti oci „u kojima odjekuje glas postojane kršćanske tradicije“ trebaju uvijek biti čvrsto polazište za sve teologe Crkve. Obraćanje njima (svetim ocima, op. prev.) znači okretanje izvorima kršćanskog iskustva da bi cijenili njihovu svježinu i čistoću. Što se može bolje poželjeti teolozima od ponovnog bavljenja koje otkriva baštinu mudrosti svetih otaca.
Svoj traktat („Pismo“) sveti otac Benedikt XVI. završava citatom samoga sv. Ivana Zlatoustog: „Koliko ćemo još dugo ostati u okovima sadašnje stvarnosti? Koliko će još dugo potrajati da ga se otresemo? Koliko dugo ćemo još zanemarivati naše spasenje? Dopustimo si razmisliti napokon, da ako nas Krist smatra dostojnima, dopustimo mu i našu zahvalnost što nas cijeni, ne samo našom vjerom, nego i našim djelima da bi stekli buduća dobra kroz milost i nježnu ljubav našega gospodina Isusa Krista. Kroz njega i sa njim Ocu i Duhu Svetome štovanje i čast, sada i uvijek. Amen.“
