Bože, i to je svećenik, otac duhovni!

Anton Pavlovič Čehov 

MORA

Stalni član Ureda za stvari seljaštva, Kunin, mlad čovjek od tridesetak godina, vratio se iz Peterburga u svoje Borisovo, i prvo mu je bilo, da pošalje glasnika na konju u Sinkovo s pozivom za tamošnjega svećenika, oca Jakova Smirnova.

Kojih pet sati kasnije otac Jakov stiže.

— Veoma mi je drago da vas upoznam! — dočeka ga u predsoblju Kunin. — Već godinu dana živim i služim ovdje, pa bi, čini se, bilo vrijeme, da se upoznamo. Molim, izvolite! No, gle, kako ste mladi! — začudi se Kunin. — Koliko vam je godina?

— Dvadeset i osam... — izusti otac Jakov slabo stišćući Kuninovu ruku i, tko zna zašto, crveneći se.

Kunin uvede gosta u svoj kabinet i stade ga promatrati.

»Kakvo sirovo, bablje lice!« — pomisli on.

U licu oca Jakova bijaše doista veoma mnogo »babljega«: prćast nos, jarko crveni obrazi i velike sivo-plave oči s rijetkim, jedva vidljivim obrvama. Duga, riđa kosa, suha i glatka, spuštala se na ramena u obliku ravnih štapića. Brkovi mu bijahu istom na putu da se razviju u prave muške brkove, a bradica mu bijaše od onih, koje nisu ni na što nalik i koje kod bogoslova zovu, tko zna zašto, »skubinom«: rijetka, s golim mjestima; ne možeš je prigladiti i počešljati češljem, možeš je možda samo malo poštipnuti... Sve to oskudno raslinje bijaše raspoređeno nejednako, u grmićima, kao da je otac Jakov, naumivši da se preruši u svećenika, počeo lijepiti bradu, pa ga usred posla prekinuše. Na njemu bijaše riza boje rijetke kave s cikorijom, s velikim zakrpama na laktovima.

»Čudan tip... — pomisli Kunin gledajući njegove skutove poprskane blatom. — Dolazi u kuću prvi put i ne može pristojnije da se obuče.«

— Sjednite, batjuško, — poče on više nehajno nego prijazno, primičući k stolu naslonjač. — Ta sjednite, molim vas!

Otac Jakov se nakašlja u šaku, spusti se nespretno na kraj naslonjača i položi dlanove na koljena. Onako onizak, uskogrudan, oznojena čela i crvena lica u prvi se čas najneugodnije dojmio Kunina. Kunin prije ne bi nikad bio povjerovao, da u Rusiji ima takvih neuglednih svećenika jadne vanjštine, a u pozi oca Jakova, u tome kako on drži dlanove na koljenima i kako sjedi na kraju naslonjača, vidio je nedostajanje dostojanstva, pa i lukavo dodvoravanje.

— Pozvao sam vas, batjuško, zbog posla... — poče Kunin zabacujući se na naslon fotelja. — Zapala me ugodna dužnost, da vam pomognem u jednom vašem korisnom pothvatu... Stvar je u ovome. Vrativši se iz Peterburga, našao sam na svojemu stolu pismo predstavnika plemstva. Jegor Dmitrijevič predlaže mi, da preuzmem skrbništvo nad parohijskom školom, što je grade kod vas u Sinjkovu. Meni je, batjuško, veoma drago, od srca se veselim... štoviše, s oduševljenjem prihvaćam taj prijedlog!

Kunin ustade i poče hodati po kabinetu.

— Jegoru Dmitrijeviču je, naravno, poznato, a i vi zacijelo znate, da ja ne raspolažem velikim sredstvima. Imanje mi je založeno, pa živim jedino od plaće stalnoga člana. Na veliku pomoć ne možete prema tome računati, no ja ću učiniti sve što je u mojoj moći... A kad mislite, batjuško, otvoriti školu?

— Kad bude novaca... — odgovori otac Jakov.

— A sad raspolažete nekim sredstvima?

— Gotovo nikakvim... Seljaci su na skupu odlučili da daju godišnje trideset kopjejka po svakoj muškoj duši, a i to je samo obećanje! A za prve potrebe, za uređenje, potrebno je najmanje dvjesta rubalja...

— M-da... Sad. nažalost nemam toliko novaca... — uzdahnu Kunin. — Sasvim sam se istrošio na putu... čak sam se i zadužio. Hajde da zajedničkim silama smislimo štogod.

Kunin poče glasno razmišljati. Izricao je svoja mišljenja i promatrao lice oca Jakova tražeći na njemu izraz odobravanja ili suglasnosti. No to je lice bilo bez strasti, nepomično; ono nije izražavalo ništa do sramežljive plahosti i nemira. Gledajući ga, čovjek bi pomislio, da Kunin govori o zakučastim stvarima, koje otac Jakov ne razumije, pa sluša samo iz pristojnosti bojeći se pritom, da ne opaze njegovo nerazumijevanje.

»Momak očito nije baš osobito pametan... — mislio je Kunin. — Previše je plah, priglup je.«

Otac Jakov ponešto oživje, pa se, štoviše, i nasmiješi, kad je u kabinet ušao sluga noseći na pladnju dvije čaše čaja i zdjelicu sa suhim pecivom. Uzeo je svoju čašu i odmah je počeo piti.

— Ne bismo li pisali preosveštenomu? — razmišljao je dalje glasno Kunin. Ta pitanja parohijskih škola, ako ćemo pravo da kažemo, nije potakla općinska zajednica, nismo ga potakli mi, nego više crkvene oblasti. One su zapravo dužne da dadu i sredstva. Sjećam se, čitao sam, da je na račun toga već i bila određena neka svota. Vama nije ništa poznato?

Otac Jakov tako se udubio u srkanje čaja, da nije domah odgovorio na to pitanje. Podigao je na Kunina svoje sivoplave oči, malo je razmislio, pa je, kao da se sjetio njegova pitanja, zanijekao glavom. Po njegovu nelijepu licu razli se, od uha do uha, izraz uživanja i najobičnijega, najprozaičnijeg apetita. Pio je tražeći okus svakome gutljaju. Ispivši sve do posljednje kapi, stavi čašu na stol, pa je uze natrag, ogleda joj dno i opet je stavi na stol. Izraz uživanja spuznu s njegova lica... Kunin je nadalje vidio kako njegov gost uzima iz zdjelice pecivo, kako je odlomio komadić, kako ga premeće u rukama i kako ga brzo tura u džep.

»No, to već nije nimalo svećenički! — pomisli Kunin gadljivo sliježući ramenima. — Što je ovo? Popovska pohlepa ili djetinjarija?«

Davši gostu da popije još jednu čašu čaja i isprativši ga do predsoblja, Kunin leže na sofu i sav se preda neugodnu osjećaju, što ga u njemu izazva pohod oca Jakova.

»Čudna li, glupa li čovjeka! — mislio je. — Prljav je, neuredan, sirov, glup, a vjerojatno i pijanac... Bože, i to je svećenik, otac duhovni! To je učitelj naroda! Mogu zamisliti svu ironiju u đakonovu glasu, kad mu prije svake podnevne službe zapjeva: »Blagoslovi, vladiko!« Krasan vladika! Vladika, u kojemu nema ni truna dostojanstva, koji je neodgojen, koji skriva pecivo u džepove, kao đačić... Fi! Gdje su arhijereju bile oči, kad je posvećivao toga čovjeka? Što oni misle o narodu dajući mu takve učitelje? Tu bi bili potrebni ljudi, koji...«

I Kunin se zamisli: kakvi bi morali da budu narodni svećenici...

»Da sam, na primjer, ja pop. Naobražen pop, koji voli svoje zvanje, može mnogo da učini... Ja bih već davno otvorio školu. A propovijed? Ako je pop iskren, i ako ga nadahnjuje ljubav za njegov poziv, kakve divne, vatrene propovijedi može da održi!«

Kunin zatvori oči i stade u mislima sastavljati propovijed. Malo kasnije sjedio je za stolom i brzo zapisivao.

»Dat ću tome riđokosom, neka to izgovori u crkvi...« — mislio je on.

Prve nedjelje, ujutru, otputio se Kunin u Sinjkovo, da izvede na čistac pitanje škole i da se tom prigodom upozna s crkvom, jer se smatrao pripadnikom te parohije. Premda su putovi u to vrijeme bili loši, jutro bijaše veličanstveno. Sunce je jarko sjalo, svojim zrakama rezalo je plohe zaležana snijega, koji se još tu i tamo bijelio. Na oproštaju sa zemljom snijeg se prelijevao u takvim briljantima, da su čovjeka zaboljele oči, a mladi zimski usjevi oko njega žurili su se da se zazelene. Vrane su sigurno letjele nad zemljom. Leti vrana, spusti se na zemlju i, prije nego što čvrsto stane na noge, učini nekoliko skokova...

Drvena crkva, do koje se doveze Kunin, bijaše stara i siva; stupići pred ulazom, nekada obojeni bijelo, sad bijahu posve oguljeni i nalik na dvije ružne toljage. Svetački lik nad vratima bijaše samo tamna mrlja. To je siromaštvo ipak ganulo i dirnulo Kunina. Skrušeno oborivši oči, ušao je u crkvu i zaustavio se kod vrata. Služba bijaše upravo počela. Stari crkvenjak, sav pogrbljen, pojao je iz časoslova muklim, nerazgovijetnim tenorom. Otac Jakov, koji je služio bez đakona, hodao je po crkvi i kadio. Da se Kunin, ulazeći u bijednu crkvu, nije onako skrušio, bio bi se svakako nasmiješio ugledavši oca Jakova. Na niskom jereju bila je zgužvana i uvelike predugačka riza od nekoga žutog, izlizanog materijala. Donji kraj rize povlačio se po tlu.

Crkva ne bijaše puna. Kunin se, ugledavši parohijane, već u prvom času zapanjio zbog jedne okolnosti: vidio je samo starce i djecu... A gdje su trudbenici? Gdje je mladež, gdje su muževi? Pošto je, međutim, neko vrijeme stajao i malo bolje promotrio staračka lica, Kunin je ustanovio, da je mlade ljude držao za starce. Toj maloj optičkoj varci nije on, uostalom, pridao osobito značenje.

Crkva bijaše i iznutra isto tako stara i siva kao i izvana. Na ikonostasu i na mrkim zidovima ne bijaše nijednoga mjestanca, koje ne bi bilo začađilo i izgreblo vrijeme. Prozora bijaše mnogo, no sivilo bijaše opći kolorit, pa je u crkvi vladao sumrak.

»Tko je u duši čist, lijepo mu je moliti ovdje... — mislio je Kunin. — Kao što u Rimu, u crkvi svetoga Petra, zapanjuje veličanstvenost, tako ovdje dira smjemost i jednostavnost.«

No njegovo se pobožno rasploženje razišlo kao dim, kad je otac Jakov zašao za oltar i počeo službu. Kako bijaše mlad i kako je dospio u svećenike ravno iz bogoslovije, ocu Jakovu još ne bijaše uspjelo da stekne određen način služenja. On kao da je izabirao, pojući, na kakvom glasu da se zaustavi, na visokom tenoru ili na tankom basiću; klanjao se nespretno, hodao je brzo, vrata je svetohraništa otvarao i zatvarao naglo... Stari crkvenjak, očito bolestan i gluh, krivo bi čuo njegove pjevane riječi, pa nije prolazilo bez malih nesporazumaka. Otac Jakov još nije dospio da otpoje što je potrebno, a crkvenjak već pjeva svoje, ili je otac Jakov već odavno završio, a starac primiče uho prema oltaru, prisluškuje i šuti, dok ga ne potegnu za skut. U starca bijaše mukao, boležljiv i sipljiv glas, drhtav i šušljav... Da neskladnost bude potpuna, crkvenjakovo je pjevanje pratio dječak, kojemu je glava jedva virila iza ograde klirosa. Dječak je pjevao visokim, piskavim diskantom i kao da je nastojao da ne pogodi ton. Kunin je kratko vrijeme stajao i slušao, a onda je izišao, da zapuši. Već je sad bio razočaran, pa je gotovo mrzovoljno gledao staru crkvu.

— Tuže se, da u narodu opada vjersko čuvstvo... — uzdahnu on. — Kako i ne bi! Ta oni bi ovdje namjestili još više ovakvih popova!

Kunin je zatim valjda triput ulazio u crkvu, i svaki put ga je nešto silno gonilo iz nje na svjež zrak. Dočekavši svršetak službe, on se uputi k ocu Jakovu. Svećenikova kuća nije se izvana ničim razlikovala od seljačkih koliba, samo je slama na krovu bila izjednačenija, a i na prozorima bijeljeli su se mali zastori. Otac Jakov uvede Kunina u svijetlu sobicu s glinenim podom, u kojoj su zidovi bili oblijepljeni jeftinim tapetama. Unatoč nekoj težnji za raskoši, kakva se očitovala u uokvirenim fotografijama, pa u zidnom satu s nožicama pričvršćenim za uteg, iznenađivala je oskudnost te prostorije. Gledajući namještaj, mogao si pomisliti, da je otac Jakov obilazio majure i svagdje ponešto pokupio: na jednome mjestu dadoše mu okrugao stol na tri noge, na drugom taburet, na trećem stolac s naslonom silno nagnutim natrag, na četvrtom — stolac s ravnim naslonom, ali s uleknutim sjedalom, a na petom — gdje bijahu široke ruke — dadoše mu nešto nalik na divan s plosnatim naslonom i s rešetkastim sjedalom. Taj privid bijaše tamnocrven i silno je mirisao po boji. Kunin najprije htjede da sjedne na koji stolac, ali je, razmislivši, sjeo na taburet.

— U našem ste hramu sada prvi put? — zapita otac Jakov vješajući svoj šešir na velik, nakazan čavao.

— Jest, prvi put, ali, batjuško... Prije nego pristupimo poslu, ponudite me čajem, jer mi se sva duša osušila.

Otac Jakov trepnu očima, iskašlja se i pođe za pregradu. Čulo se šaputanje...

»Bit će da govori s popadijom... — pomisli Kunin. — Bilo bi zanimljivo vidjeti kakva je popadija u toga riđobradog...«

Malo kasnije iziđe otac Jakov iza pregratka crven, znojan. Nastojeći da se nasmiješi, sjede na kraj divana, nasuprot Kuninu.

— Odmah će prirediti samovar, — reče on ne gledajući svojega gosta.

»Bože moj, još nisu priredili samovar! — zgranu se u sebi Kunin. — Izvoli, sad čekaj!«

— Donio sam vam, — reče on, — koncept pisma, što sam ga sastavio za arhijereja. Pročitat ću poslije čaja... Možda ćete htjeti da dodate štogod...

— Dobro.

Nastade šutnja. Otac Jakov plašljivo je gledao prema pregratku. Popravio je kosu i useknuo se.

— Vrijeme je divotno... — reče on.

— Jest. Jučer sam pročitao, između ostaloga, zanimljivu stvar. Voljska je samouprava odlučila da preda sve svoje škole svećenstvu. To je značajno.

Kunin se diže i poče, koračajući po glinenom podu, izricati svoja mišljenja.

— Ništa zato, — govorio je on, — samo kad bi svećenstvo bilo na visini svojega poziva, i kad bi mu njegove zadaće bile jasne. Poznam, nažalost, svećenika, koji po svojoj inteligenciji i moralnim svojstvima nisu ni za pisare u vojsci, a kamoli za svećenike. A loš učitelj, priznat ćete, nanijet će školi mnogo manje štete nego loš svećenik.

Kunin pogleda oca Jakova, koji je sjedio pognut i uporno mislio o nečemu, očito ne slušajući gosta.

— Jašo, dođider ovamo! — začu se ženski glas iza pregratka.

Otac Jakov se strese i pođe za pregradak. Opet poče šaputanje.

Kunin je silno čeznuo za čajem.

»Ne, ovdje neću dočekati čaj! — pomisli on gledajući na sat. — Ovdje i nisam, čini se, nipošto dobrodošao gost. Domaćin se nije udostojao nijedne riječi da mi kaže, samo sjedi i trepće očima.«

Kunin posegnu za šeširom, pričeka oca Jakova i oprosti se s njim.

— Propade mi jutro ni za što! — Klada! Panj! Škola ga zanima kao lanjski snijeg. Ne, s njim neću ništa postići! S njim neću ništa izvršiti! Da predstavnik plemstva zna kakav je ovdje pop, ne bi požurivao pitanje škole. Treba najprije da se pobrinemo za dobra popa, pa onda istom za školu!

Kunin je sad gotovo mrzio oca Jakova. Taj čovjek, ta jadna pojava, ta karikatura u dugačkoj, zgužvanoj rizi. to bablje lice, taj način služenja, način života i ta kancelarijska, sramežljiva poniznost — sve je to vrijeđalo onaj komadić vjerskoga čuvstva, što bijaše još preostao u Kuninovu srcu grijući ga zajedno s dadiljinim pričama. A Kuninovoj taštini bijaše teško podnijeti hladnoću i nepažnju, kojom je pop primao njegovo iskreno, vruće zauzimanje...

Navečer istoga dana Kunin je dugo hodao po sobama i razmišljao, a onda je odlučno sjeo za stol i napisao pismo za arhijereja. Zamolivši novac za školu, i blagoslov, on je, između ostaloga, iskreno, kao sin, iznio svoje mišljenje o sinjkovskom svećeniku. »On je mlad, — pisao je Kunin, — po svoj prilici nedovoljno inteligentan; nije trezvenjak i uopće ne odgovara pojmovima, kakve je sebi ruski narod u nizu vjekova stvorio o svojim pastirima.« Napisavši to pismo, Kunin lako uzdahnu i leže na počinak svjestan da je učinio dobro djelo.

U ponedjeljak ujutro, dok je još ležao u postelji, najaviše mu oca Jakova. Nije mu se dalo ustati, pa je poručio, da ga nema kod kuće. U utorak je otputovao na skupštinu, a kad se vratio, u subotu, saznao je, da je otac Jakov za njegova izbivanja dolazio svaki dan.

»Ipak, kako su mu se dopale moje zamisli!« — pomislio je Kunin.

U nedjelju, podvečer, dođe otac Jakov. Ovaj put bijahu mu poprskani blatom ne samo skutovi, nego i šešir. Bio je crven i znojan kao i pri svojemu prvom pohodu; sjeo je, kao i onda, na rub naslonjača. Kunin odluči da ne zapodijeva razgovor o školi, da ne prosipa biser.

— Donio sam vam, Pavle Mihajloviču, popis školskih potrepština... poče otac Jakov.

— Zahvaljujem.

Vidjelo se ipak po svemu, da otac Jakov nije došao zbog popisa. Cijela njegova pojava odražavala je silnu smućenost. Na licu mu se ipak vidjela odlučnost čovjeka, kojega je iznenada obasjala misao. Htio je da kaže nešto važno, nadasve potrebno, pa se sada silio da nadvlada svoju plahost.

»A što on šuti? — srdio se Kunin. — Ugnijezdio se ovdje, a ja nemam vremena, da se natežem s njim!«

Da bar nečim zagladi nepriličnost svoje šutnje i da sakrije svoju unutrašnju borbu, svećenik se poče prisiljeno smješkati. Taj dugi smiješak, što se s mukom probio kroz znoj i boju na licu, bez veze s nepomičnim pogledom sivo-plavih očiju, nagnao je Kunina da odvrati pogled. Zgadilo mu se.

— Oprostite, batjuško, moram ići... — reče on.

Otac Jakov se strese kao sanen čovjek, kojega su udarili, pa poče, smješkajući se svejednako, u zabuni, pribirati skutove svoje rize. Koliko mu se god gadio taj čovjek, Kuninu se najedamput sažalio, pa zaželje da ublaži svoju oštrinu.

— Molim, batjuško, drugi put... — reče on, — a na rastanku bih vas još nešto zamolio... Tu sam se nekako nadahnuo, znate, pa sam napisao dvije propovijedi... Dajem vam ih da ih pregledate... Ako vam se učini, da što vrijede, pročitajte.

— Dobro... — reče otac Jakov pokrivajući dlanom Kuninove propovijedi, što ležahu na stolu. — Uzet ću...

Neko je vrijeme stajao tako smeten, još uvijek pribirući skutove rize, a onda se najedamput prestade prisiljeno smješkati, pa odlučno podiže glavu.

— Pavle Mihajloviču, — reče on vidljivo nastojeći da govori glasno i razgovijetno.

— Što zapovijedate?

— Čuo sam, da ste izvoljeli... ovaj... otpustiti svojega pisara i... i da sada tražite novoga...

— Da... A vi biste nekoga preporučili?

— Ja, vidite... ja... Ne možete li tu službu dati... meni?

— Pa zar vi ostavljate svećeničku službu? — zapanji se Kunin.

— Ne, ne, — odgovori brzo otac Jakov blijedeći i dršćući nekako po cijelom tijelu. — Sačuvaj Bože! Ako sumnjate, nije potrebno. Ta ja to samo onako, uzgredice... da povećam svoje dividende... Nije potrebno, ne uznemirujte se!

— Hm... dividende... Ali ja plaćam pisaru samo dvadeset rubalja na mjesec! — Gospode, pa ja bih pristao i na deset! — prošapta otac Jakov ogledajući se. — I deset bi bilo dovoljno! Vi... vi se čudom čudite, i svi se čudom čude. Pohlepni, požudni pop, kamo on s novcem? I sam osjećam, da sam pohlepan... i kažnjavam sebe, osuđujem... stid me gledati ljudima u oči... Vama ja, Pavle Mihajloviču, po savjesti... Bog mi je svjedok...

Otac Jakov skupi dah i nastavi:

— Pripremio sam vam, idući k vama, cijelu ispovijed, a sad ne nalazim riječi. Parohija mi nosi sto i pedeset rubalja na godinu, i svi se čude... kamo ja to s novcem... Ali ja ću vam razjasniti sve po savjesti... Četrdeset rubalja na godinu plaćam za brata Petra u bogosloviji. On tamo ima sve besplatno, a ja se brinem samo za papir i pera...

Ah, istina je, istina! No čemu sve to? — mahnu rukom Kunin osjećajući strašnu težinu zbog te otvorenosti svojega gosta i ne znajući kamo da se sakrije pred suznim blijeskom njegovih očiju.

— A onda, ni u konsistoriju još uvijek nisam položio cijelu svotu za svoje mjesto. Za mjesto su mi odredili dvjesta rubalja; po deset rubalja imam da platim svaki mjesec... Prosudite dakle sada što mi ostaje? A usto moram davati ocu Avraamiju najmanje tri rublja na mjesec!

— Kakvom ocu Avraamiju?

— Ocu Avraamiju, koji je prije mene bio svećenik u Sinjkovu. Njega su lišili mjesta zbog... slabosti, a on ipak i sad živi u Sinjkovu! Kamo će? Tko će ga hraniti? Star je, ali i njemu je potreban kutić, kruh i odjeća! Ne mogu dopustiti, da on, kraj svojega svećeničkog dostojanstva, ode u prošnju! Ta na mene će pasti grijeh, ako se što dogodi! Grijeh će pasti na mene! On... je svima dužan, a moj je grijeh, što ne plaćam za nj.

Otac Jakov skoči s mjesta i stade koračati iz kuta u kut, luđački gledajući u pod.

— Bože moj, Bože moj! — mrmljao je, sad podižući sad spuštajući ruke. — Očuvaj nas, gospode, i smiluj nam se! | što je trebalo uzimati na se taj čin, ako je čovjek slabe vjere, i ako snage u njega nema! Nema kraja mojem očaju! Spasi, carice nebeska!

— Umirite se, batjuško! — reče Kunin.

— Izmučila me glad, Pavle Mihajloviču! — nastavi otac Jakov. — Oprostite velikodušno, ali više nemam snage... Znam, da zamolim, da se poklonim, svak bi mi pomogao, ali... ne mogu! Stid me! Kako bih mogao moljakati kod seljaka? Vi služite ovdje, pa vidite i sami... Tko bi tu ispružio ruku, da prosi kod prosjaka? A prositi kod malo bogatijega, kod vlastele ne mogu! Ponos! Stid!

Otac Jakov odmahnu rukom i nervozno počeša objema rukama glavu.

— Stidim se! Bože, kako se stidim! Ne mogu, ponos ne dopušta, da ljudima pokažem svoju bijedu. Ta kad ste me pohodili, čaja uopće nije ni bilo, Pavle Mihajloviču! Ni mrvice nije bilo, a ponos mi nije dao, da vam to priznam! Stidim se svoje odjeće, evo ovih zakrpa... Riza se svojih stidim, glad... A priliči li oholost svećeniku?

Otac Jakov zastade usred kabineta i poče raspravljati sam sa sobom kao da ne opaža, da je Kunin tu.

— Eto, recimo, podnijet ću glad, i stid, ali ja imam, gospode, i popadiju! A uzeo sam je iz dobre kuće! Ona nije navikla na rad, nježna je, navikla je k tome da pije čaj i da jede bijele hljepčiće, da leži na bijelim ponjavama... Dok je bila kod roditelja, i u klavir je udarala... Mlada je, nema joj ni dvadeset godina... Rado bi se, dakako, i nakitila i razveselila, i u goste bi rado išla... a kod mene je ona... nijedna kuharica nije takva, stid ju je i na ulicu da iziđe. Bože moj, Bože moj! Sva joj je utjeha, kad joj donesem, vrativši se iz pohoda, koju jabučicu ili suhi hljepčić...

Otac Jakov opet objema rukama počeša glavu.

— | sva se naša ljubav pretvara u samilost... Ne mogu da je gledam bez samilosti! I što se ovo radi na svijetu, gospode, što se radi na svijetu. Događaju se stvari, da ljudi ne bi povjerovali, kad bi to izišlo u novinama... | kad će svemu tome biti kraj!

— Dosta, batjuško! — gotovo zavika Kunin bojeći se njegova tona. — Zašto biste tako mračno gledali na svijet?

— Oprostite velikodušno, Pavle Mihajloviču... — promrmlja otac Jakov kao da je pijan. — Oprostite, sve je to... koješta, i ne poklanjajte pažnje... Samo sebe krivim i krivit ću... Hoću!

Otac Jakov se ogleda i prošapta:

— Idem ja tako rano ujutru iz Sinjkova u Luškovo, gledam, a na obali stoji neka žena i nešto radi... Prilazim bliže i ne vjerujem vlastitim očima... Strahota! Sjedi liječnikova žena, žena Ivana Sergejiča, i ispire rublje... Liječnikova žena, institut je svršila! Požurila se, dakle, da ustane ranije, kako je ljudi ne bi vidjeli. Vidjevši, da sam blizu nje i da sam opazio njezinu bijedu, sva se zacrvenjela... Ja se zbunih, uplaših se, potrčah k njoj, hoću da joj pomognem, a ona sakriva rublje preda mnom, boji se, da ne bih vidio kako su košulje poderane...

— Sve je to nekako i nevjerojatno... — reče Kunin sjedajući i gotovo sa stravom gledajući blijedo lice oca Jakova.

— Jest, upravo nevjerojatno! Nikad se nije događalo, Pavle Mihajloviču, da bi žena nekoga liječnika na rijeci ispirala rublje! Ni u kojoj zemlji nema toga! Kao pastir i otac duhovni ne bih smio dopustiti, da ona spadne na to, ali što mogu? | sam k tome navaljujem na njezina muža, da me liječi badava! Zacijelo ste izvoljeli zaključiti, da je sve to nevjerojatno! Čovjek ne vjeruje ni vlastitim očima! Za vrijeme službe, znate, izviriš iz oltara, pa kad ugledaš svoju publiku, gladnog Avraamija i popadiju, pa kad se sjetiš liječnikove žene, kako joj ruke od hladne vode poplaviše, čovjek se zaboravi, hoćete li mi vjerovati, pa stoji kao budala, tup za sve, dok crkvenjak ne pozove... Strahota!

Otac Jakov se opet ushoda.

— Gospode Isuse! — zalomi on rukama. — Sveti ugodnici! Ni služiti ne mogu... Eto, govorite mi o školi, a ja stojim kao kip, ništa ne razumijem i samo na jelo mislim... | pred prijestoljem... Uostalom... što ja to govorim? — trgnu se otac Jakov. — Vi morate na put. Oprostite, ja to samo onako... oprostite...

Kunin šuteći stisnu ruku ocu Jakovu, isprati ga do predsoblja i vrati se u svoj kabinet, pa stane pred prozorom. Vidio je kako je otac Jakov izišao iz kuće, kako je natukao na glavu svoj šešir boje rđe i širokih oboda i kako je, oborene glave, kao da se stidi svoje otvorenosti krenuo cestom.

»A njegova konja nigdje ne vidim«, — pomisli Kunin.

Kunin se bojao da misli o tome kako je svećenik sve te dane dolazio k njemu pješice: do Sinjkova bijaše sedam ili osam vrsta, a cesta bijaše neprohodna zbog blata. Kunin je nadalje vidio kako su kočijaš Andrej i dječak Paramon, preskakujući lokve i prskajući oca Jakova blatom, dotrčali k njemu, da ih blagoslovi. Otac Jakov skinu šešir i polako blagoslovi Andreja. Zatim blagoslovi dječaka i pomilova ga po glavi.

Kunin prijeđe rukom preko očiju, i njemu se učini, da mu se ruka pritom ovlažila. Otišao je od prozora i mutnim je očima obuhvatio sobu, u kojoj još kao da je čuo plah, prigušen glas... Pogledao je na stol...

Otac Jakov je srećom, u brzini, zaboravio da uzme sa sobom njegove propovijedi... Kunin priskoči, podere ih na komadiće i baci ih s gađenjem pod stol.

— I ja nisam znao! — zastenja on padajući na sofu. — Ja, koji već više od godinu dana služim ovdje kao stalni član, kao počasni općinski sudac, član školskog odbora! Slijepa lutka, gizdelin! Brže, u pomoć k njima! Brže!

Vrpoljio se mučno, stiskao je sljepoočnice i naprezao svoj um.

— Dvadesetoga ću dobiti plaću, dvjesta rubalja... Naći ću neku spretnu izliku, da utisnem u ruku i njemu i liječnikovoj ženi... Kod njega ću naručiti moleben, a za liječnika ću tobože oboljeti... Na taj način neću im povrijediti ponos. I Avraamiju ću pomoći...

Računao je na prste koliko će novaca dobiti i bojao se da prizna sam sebi, da će mu tih dvjesta rubalja jedva doteći da plati upravitelju, posluzi, mužiku, koji mu dovozi meso... I protiv volje morao je da se sjeti one nedaleke prošlosti, kad je nerazumno rasipao očevinu, kad je, još kao zelen dvadesetgodišnjak, poklanjao prostitutkama skupocjene lepeze, kad je kočijašu Kuzmi davao po deset rubalja na dan, kad je iz taštine donosio glumicama darove. Ah, kako bi mu sada dobro došli svi ti bačeni rublji, te novčanice od tri rublja, od deset rubalja!

»Otac Avraamij troši za hranu samo tri rublja na mjesec, — mislio je Kunin. — Za rubalj može popadija da sašije sebi donju košulju, a liječnikova žena može da uzme pralju. Ipak ću pomoći! Svakako ću pomoći!«

Uto se Kunin najedamput sjeti prijave, što ju je poslao arhijereju, i sav se zgrči, kao da ga je iznenada zazeblo. Sjećajući se toga, osjeti u duši pritisak stida pred samim sobom i pred nevidljivom pravdom...

Tako je počela i svršila iskrena težnja za korisnom djelatnošću kod čovjeka dobrih namjera, koji je išao u red ljudi tako sitih, da ne razmišljaju.