Mnogaja ljeta!

Obično ne pišem o događanjima vezanima uz naše grkokatolike budući da i Križevačka eparhija i župa sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu imaju dobre Facebook stranice na kojima redovito izvještavaju o trenutnim zbivanjima i svojim aktivnostima. No, učinilo mi se prikladnim da barem crticom zabilježim današnji lijepi događaj, posjet biskupa Mikole Bičoka koji će za tjedan dana postati novi kardinal Katoličke crkve. 

Vladika Bičok je zajedno s križevačkim vladikom Milanom Stipićem i drugim svećenicima večeras celebrirao svetu liturgiju u konkatedrali na Gornjem Gradu. Poslije liturgije biskup Stipić je spomenuo da se njih dvojica već neko vrijeme znaju otkad su u Rimu bili na nekom susretu za mlađe biskupe, a biskup Bičok je zahvalio svome domaćinu, vjernicima i hrvatskom narodu na pomoći koju su pružili i pružaju ukrajinskim izbjeglicama te onima koji su ostali u ratom pogođenoj Ukrajini. 

Iz intervjua s budućim kardinalom saznajemo da je i njega iznenadilo to imenovanje. Meni se čini da je papa Franjo odavno trebao ubrojiti i vrhovnog nadbiskupa Ukrajinske grkokatoličke crkve Svjatoslava Ševčuka u kardinalski zbor te ga nazivati patrijarhom kako ta istočna crkva svojim ugledom i veličinom zaslužuje. Nećemo sada ulaziti u papine političke sheme, ali zanimljivo mi je bilo čuti da je vladika Bičok u nabrajanju na kraju velikog ulaza nadbiskupa Ševčuka spomenuo kao patrijarha. To je, dakako, sasvim ispravno, jer dok dočeka "svetoga, sveopćeg prvosvećenika našega" da se toga dosjeti, postat će najstariji, a ne najmlađi član kardinalskog zbora kakav je sada. 

No, vratimo se ljepšim temama, budući kardinal Bičok se čini kao pobožan čovjek s normalnim, katoličkim razmišljanjem. Ponikao je iz sredine koja je puno propatila za vrijeme komunizma, a i sada pati. Oblikovan je pravom kršćanskom liturgijom i duhovnošću, pa je za očekivati da će pozitivno utjecati na kolege iz kardinalskog zbora i vjernike među kojima djeluje. Jedna od najsimpatičnijih stvari kod naših grkokatolika je vidjeti vladiku Milana kako sasvim prirodno skrbi za bogoslove svoje biskupije uz koje je često i u koru za božanske liturgije ili večernje. Također, čovjek ima dojam da mu je lako prići i da zaista očinski prati sve koji su mu povjereni. Iako vladiku Mikolu prvi put vidim, izgleda mi da je sličnog kova, a to može biti samo poticajno za sve koji ga susreću. 

Meni je osobno jako vrijedno moći otići u normalnu crkvu (s vrlo lijepim ikonostasom) koja nije opustošena modernizmom, prisustvovati tradicionalnoj liturgiji u kojoj sveti služitelji nemaju potrebu izmišljati i improvizirati neke svoje kerefeke te primiti svetu pričest na dostojanstven i predajom potvrđen način. 

Također, često otkrijem neke nove i zanimljive stvari, npr. večeras sam prvi put primijetio okrugle podloške koje su stavljali ispod biskupa, a ChatGPT mi kaže da se zovu orleci jer prikazuju u letu iznad grada orla koji bi trebao simbolizirati biskupovu uzvišenost iznad svijeta i ujedno skrb za povjerenu mu biskupiju. Na blagdan Zbora svetog arkanđela Mihaela i ostalih bestjelesnih sila jedna me rečenica biskupa Stipića potakla da istražim interesantno pitanje u kojem trenutku nas Bog povjerava našem anđelu čuvaru. 

Sviđa mi se što liturgija u bazičnom obliku izgleda kao posao koji treba otpjevati, otkaditi i općenito odraditi kako je to određeno, a ne prilika da nam svećenik nešto (više puta i naširoko) kaže, da se odvije kakav skeč, glazbena točka i općenito zajedničko druženje. Propovijedi u crkvi sv. Ćirila i Metoda radnim danom nisu česte (kako i treba biti), ali nekoliko njih koje sam čuo, ostale su mi u pamćenju kao dosta dobre, posebno ona koju je održao đakon o. Livio Marijan na spomendan bl. Karla Austrijskog i jedna koju je izrekao novi duhovnik grkokatoličkog sjemeništa o. Željko Pajić. 

Naravno, ovo su sve moja razmišljanja. Jasno mi je da među grkokatolicima, pa i njihovim klerom ima onih koji potpuno drugačije vide stanje Crkve, liturgijska, međureligijska i druga pitanja. Dobra stvar je što niti oni moraju znati moje stavove, niti ja njihove već je dovoljno da svi zajedno u bogoslužju slijedimo ono što nam je propisala i predala tradicija. A poslije, kud koji mili moji!