U Mariju Bistricu po ... put

Silne kiše posljednjih dana podsjetile su me da bih barem iz zahvalnosti za dobro vrijeme trebao pribilježiti par crtica o ovogodišnjem zagrebačkom hodočašću u Mariju Bistricu. 

A vrijeme je zaista bilo za poželjeti, ni prevruće kao početkom mjeseca, ni blatno i jadno kao ovih dana. Valjda je zato ove godine bilo puno hodočasnika koji su se sakupili u i ispred šatora koji glumi zagrebačku prvostolnicu. 

Kretali smo se standardnom rutom, a ovaj put mi je za oko zapela sekvoja iz Mallinova parka iza crkve na Ksaveru. Ona je već mnoge hodočasnike ispratila i na putu za Mariju Bistricu i na putu za nebo. S obzirom da sam za neke konkretne ljude koji su i prošle godine išli na ovo zagrebačko hodočašće čuo da su u međuvremenu umrli, posebno su mi se javljali u pameti oni stihovi naše omiljene romarske pjesme: 

Gde su oni romari / ki su lani tu bili, / ki su lani molili.

Jel su živi, jel mrtvi, / jel vu Božjoj milosti, / jel vu crnoj zemljici.

Naravno, prolazeći tim dijelom puta nisam pjevao tu pjesmu, a ni neku drugu jer je bilo 6 sati ujutro. No, nekim hodočasnicima rani sat nije smetao, pa su iz zvučnika puštali razne svjetovne pjesme, najčešće domoljubnog naboja. Tako da smo vrlo brzo shvatili kako na ovogodišnjem putu trebamo izbjegavati plavo-bijele majice članova hodočasničke udruge sv. Stjepana prvomučenika – Botinec jer nam takva zabavljačka atmosfera nije odgovarala. 

Golet, na kojoj sunce obično već počinje smetati, mjesto je gdje uvijek susretnemo neke ljude koje tijekom cijelog hodočašća vidimo samo tamo.

Kod odvojka s gračanske ceste prema tramvajskoj pruzi Mihaljevac - Gračansko dolje, prije samog uspona, dočekali su nas stolovi s besplatnim čajem, kavom i drugim napitcima koje su velikodušno priredile neke gospođe. Za razliku od toga, na odmorištu u šumi gdje se obično moli jedna od postaja križnog puta, neki je čovjek prodavao svoja pića (sudeći po bočicama, alkoholna). 

I kod župne kuće blizu crkve Majke Božje Sljemenske pripremili su volonteri vrlo dobrodošao čaj. Vidio sam da je bilo i nekih palačinki, ali čini mi se da su to razgrabili pohlepniji i hitriji hodočasnici koji su grabili po pet-šest komada. Neka im, ja sam si napravio sendviče. (Pišući ovo, sjetio sam se da sutra počinju kvatre, pa bih si mogao ispeći palačinke za objed.)

Standardno mjesto za moljenje Angelusa. 

Dok smo se odmarali na Gorščici, Marko nam je pročitao vijest s HRT-a da smo već sretno stigli u Mariju Bistricu, pa nam je odmah laknulo. 

Iako je dio staze koji od Križne Jelve vodi po hrptu planine vrlo lijep kada čovjek sam pješači, u ovakvim gomilama tu neizbježno nastaju neugodni zastoji. No dobro, sve su te i druge iritacije dijelovi žrtvice koja hodočašće čini hodočašćem, a ne izletom ili šetnjom.  

Ovaj je pogled znak da smo se dobrano približili cesti iz Kašine za Bistricu. Niti smo se sklizali na (da prostite) stražnjici po nekad blatnim spustovima, niti nas je sunce pretjerano pržilo na ovim otvorenim dijelovima staze. Dakle, sve je super i spremni smo za tzv. "dosadne Lazove".  

Par desetki izmoljeno, par pjesama otpjevano, okrijepljeni vodom iz pipe kod groblja uz crkvu sv. Andrije ili sokom iz minimarketa ispod nje, stigli smo do kapelice sv. Ladislava. 

Ove su godine rekli da će procesija započeti u 18:30, a ne u 18 kao inače, ali su ipak krenuli nešto prije predviđenog termina. 

Začuvši limenu glazbu sve nas koji redovito sudjelujemo u tijelovskoj procesiji od bazilike u Palmotićevoj, prošli su neugodni srsi. Srećom, nije to bio ZET-ov orkestar s prikladnim vjerskim skladbama poput Serbus dragi Zagreb moj, nego smo zaista otpjevali nekoliko normalnih marijanskih pjesama. 

Nakon što smo obišli oltar i više uzdasima, nego riječima iznijeli svoje nakane Gospi, požurili smo natrag u Zagreb na najvažniji događaj dana. Neću vam reći više osim da (glasni dio) počinje riječima Salve, sancta parens, a završava kao i ovaj tekst s 

Deo gratias!