Otajstvo je najlogičnija zbilja

Bio je zaređen u svećenika i zarudjela je zora njegove mlade mise. Bilo mu je dvadeset i šest godina. Sunce se ukazalo. Njegovi su rođaci i prijatelji iz sela došli u gradsku kapelu. Pomagao mu je abrekavski župnik, stojeći mu uz bok, stari službenik koji pazi da ništa ne zapinje u službi u koju uvodi mladoga. Nitko, osim misnika, ne bi mogao potpuno da shvati uzbuđenosti ovakova početka. Kad, pred oltarom, Silvan izusti riječi psalma: 

I unići ću k žrtveniku Božjemu... 

... zašumi vjetar kao s abrekavskih vrhunaca, prostruja i rasplamti mu dušu. Riječi su evanđeoske zujale poput pčela što u kamenje slažu med, a Credo je lebdio nad žitnim plodom i nad rodom trsovim od kojih je levit prinosio žrtvu. Kad je svećenik prema svjetlosti podignuo ruke, rekao bi da u vatri zore prši sniježak. Izreče riječi pretvorbe. A srce Krista, Sina živoga Boga, uze kucati pod prilikama kruha i vina. I ponizno čedo doline uze u ruke svoga Otkupitelja i pokaza ga. A onaj koji je stvorio nebo i zemlju, bez kojega nije ništa učinjeno, uđe u glineni sud učenikov i ne razbi ga. Pred ovom je tajnom stari abrekavski župnik stajao nepomičan, ali mu se iz grudi izvijala Simeonova zahvalnica kao kâd prema čestičnjaku što ga je držao Silvan pričešćujući vjernike.

(izvor)