Sažetak godine

I ovu godinu obilježio je covid ili, bolje rečeno, reakcija na tu bolest te agende koje su je preuzele. Svaki put kada bih čuo "u Hrvatskoj je jučer umrlo x ljudi" zapitao sam se tko su oni bili i što je s onih otprilike 150 - x ljudi (uvijek više od x) koji su također umrli, ali za njih nikog nije briga osim njihovih najbližih (no, budimo realni, i za ove koje broje je malo koga briga). Volio bih da ne pratim tu temu u medijskom pogledu, ali, nažalost, čim u bližoj ili daljnjoj okolini imate nekoga tko gleda televiziju ili sluša radio, neizbježno je slušati o tome. Dan za danom mediji su donosili sve ljigavije i ljigavije face političara, znanstvenika, "stručnjaka" i novinara. Pojavile su se kojekakve lakozamjenjive figure koje sipaju besmislene fraze i prognoze. U svakodnevnom životu sigurno smo se svi susreli s malim diktatorima koji su jedva dočekali da mogu prigovarati zbog maske ili špricanja ruku ili nekog drugog nesudjelovanja u ritualima nove religije. 

Cijepljenje protiv covida je imalo jednu od najgorih reklamnih kampanja u hrvatskoj povijesti. Svaki pojavak na ekranima ljudi poput Beroša, Capakovih zamjenica, ludog Đikića i drugih poremećenih znanstvenika koji kao da su izašli iz crtića, odbio je sigurno stotinjak ljudi od onoga što se navodno željelo postići. Silni novci ulupani su u besmislena testiranja. Covid potvrde u zdravstvu dozvola su za ulazak zaraženih cjepljenika među osjetljive populacije, a širenje upotrebe tih potvrda je, pretpostavljam, provedeno da bi se mogli dobiti novci od Europske unije. Time se mlađu populaciju koja uopće nije toliko ugrožena i već je dvije godine imala priliku susresti se s virusom tjera na primanje još uvijek nepotpuno testiranog cjepiva koje može imati različite nuspojave. Za to vrijeme je procijepljenost među starijima od 80 vrlo slaba, bilo to namjerno ili zbog nesposobnosti za to zaduženih. 

Zagovornici covid religije odnose se prema populaciji kao prema maloumnim debilima umjesto da po uzoru na primjerice Domazeta Lošu iznesu svoje argumente na normalan i utemeljen način. U gotovo dvije godine njihove analize i prognoze (ako ih se može tako nazvati) pokazale su se začuđujuće površne i zlonamjerno pogrešne. Zato je dobro da imamo zabilježene barem neke od njihovih izjava. Često prigovaraju Nenadu Bakiću jer je više puta proglašavao kraj pandemije i slično, ali kod njega se barem moglo naći konkretnih brojeva, grafova i drugih podataka koje naše službene institucije (podebljane silnim novcima koje se upumpava u covid industriju) ili ne objavljuju ili to čine vrlo aljkavo i nepotpuno. Može se prigovarati i modelima, ali na osnovi nečega se mora planirati i pripremiti resurse, pa me zanima kako to rade covidioti, na temelju svoje intuicije ili ekstrapolacije eksponencijalne funkcije? 

Crkvena hijerarhija, počevši od pape pa do biskupa i teologa potpuno je prihvatila takozvane epidemiološke mjere koje nisu imale smisla kad su uvedene, a nemaju ni sada, osim ako im nije cilj da umanje već odavno narušeno poštovanje prema liturgiji i Onome koga bismo u njoj trebali susresti. No, budući da ih već dugo pratim, ne mogu reći da je to nužno zbog zlonamjernosti. Radi se naprosto o manjku inteligencije, vjere i odvažnosti. Oni su birokrati s odgovarajućim financijskim interesima i mrežom ljudskih obzira koje moraju poštivati. Papu Franju isključujem iz ovoga jer je on priča za sebe i bolje je uopće ne gledati prema njegovu dvoru. No je li ijedan od naših biskupa i uvaženijih klerika koji pozivaju na cijepljenje uputio uz to javni protest zbog toga što su u Hrvatskoj dostupna samo cjepiva razvijena ili testirana na stanicama abortirane djece?! Zar to nije najmanje što su trebali učiniti i što se očekivalo od njih dok su sudjelovali i pozivali druge na sudjelovanje u toj daljoj materijalnoj suradnji s tako stravičnim zlom kakvo je ubojstvo nerođene djece. 

Antivakseri, ravnozemljaši, vidioci i proroci, chemtraileri i čipaši u svemu ovome nisu posebno bitni jer su samo odskočna daska onima koji žele ušutkati sve koji postavljaju razumna pitanja. Recimo, ja sam prije nešto više od mjesec dana prebolio koronu. Nakon što sam drugi ili treći dan povišene temperature počeo jako kašljati, započeo sam piti Sumamed (u normalnoj dozi) i stanje s kašljem mi se isti dan krenulo smirivati. Slično iskustvo imalo je više osoba u mojoj okolini, a nekima je pomogao i Deksametazon. Ostale vitamine i dodatke prehrani podrazumijevam. Zašto smo to morali raditi na svoju ruku dok liječnici ili nisu htjeli dati te lijekove ili su ih dali s odgodom od više dragocjenih dana (primjerice, nakon testiranja). Jest, to su anegdotalni primjeri i svjestan sam da su neki pregledni radovi zaključili da npr. azitromicin nije koristan za liječenje covida, no zar je zaista bolje da čovjek dobije upalu pluća pa mora ići u bolnicu te mu se nafrlji kisik koji mu "spali" pluća, a usto ne može iskašljavati sekret? Zašto ljudi moraju ivermektin, dugo korišten lijek bez većih nuspojava, nabavljati privatno. Zar neće time biti ugroženi upravo oni koji su stariji i slabijeg imovinskog stanja te time ionako podložniji bolesti jer se obično manje kvalitetno hrane i rekreiraju. 

Već više od godinu dana pomalo se krećem kroz knjigu 12 pravila za život, to je tip knjige iz koje mogu pročitati ili poslušati par stranica i onda nezainteresirano zaboraviti na nju. Kad ne konstruira mitološko-psihoanalitička tumačenja biblijskih događaja i osoba, Peterson zna reći neke zdravorazumske savjete. Jedan od njih je bio da pokušamo razumjeti teze i argumente suprotne strane iz njihove perspektive i bez iskrivljavanja i tek na tom poštenom razumijevanju gradimo svoja opovrgavanja (da, znam da zvuči banalno kad se napiše). Pokušao sam to učiniti u svim ovim zbivanjima oko kineske gripe i pomoglo mi je da smirenije slušam besmislice koje generiraju zastupnici vladajućih strategija borbe protiv te bolesti. 

Kao što sam spomenuo, ta najvažnija svjetovna tema bitno je kroz proteklu godinu obilježila i Crkvu u Hrvatskoj i svijetu. No za katolike, i to ne samo one koji su vezani uz tradicionalnu liturgiju, izuzetno značajan događaj je bio i objava papinog pisma Traditionis custodes te valovi koje je to pismo izazvalo. To da papa Franjo i velik broj utjecajnih biskupa mrze i žele zatrti ne samo katolički nauk, nego i dragocjenu škrinju molitve koja ga sadrži i materijalizira jasno je svakome tko je imalo pratio nefrizirane vijesti proteklih godina. No motuproprij je svojevrsna objava otvorenog rata od strane onih koji su odabrali novu religiju, a žele zadržati nekretnine, članove i moć stare. Ipak, tvrdnja da je tekst mise i sakramenata koji je sastavila komisija prije 50 godina jedini izraz pravila molitve rimskog obreda nije ništa više istinita od one da je Frankensteinovo čudovište jedino pravo ljudsko biće ili da je transvestit koji se napucao hormonima i izoperirao prava žena. 

Sreća u nesreći je da je znatnom broju biskupa, uključujući i veliku većinu potpuno nezainteresiranih za ovu temu, već dosta gluposti kojima ih Franjo šopa. Imaju dovoljno drugih, stvarnih problema, a da bi osjećali potrebu gaziti postojeće grupice vjernika koji još uvijek odlaze na misu, makar to i bila (kako bizarno!) stara latinska misa i liturgija. Nadajmo se da će tako i ostati te da će ideolozi poput naše gore sramotnog lista Čupića ostati iznimka. 

Uz sve ove protivštine, protekla godina bila je za katolike tradicionaliste u Hrvatskoj puna blagoslova. Djeca su se rađala i krstila, mladi ženili i udavali, blagoslovi po starom obredniku dijelili i primali. Misa je u crkvi sv. Blaža služena svake nedjelje i to najčešće u svom svečanijem obliku, ministranti su učili i rasli, pjevači su neumorno vježbali i doprinosili uzvišenosti svete žrtve. U Sigetu se misa utorkom redovito održavala, a slavljena je i svečana trojna misa. Vjernici su hodočastili, bogoslovi otkrivali duhovno bogatstvo te rasli u mudrosti, posjetio nas je i ohrabrio veliki biskup Schneider. Društvo Benedictus izdalo je izuzetno vrijedan i koristan Mali misal, strip Upoznaj svoju misu, a ovih dana je u prodaji evo već deseti po redu kalendar za tradicionalnu misu. Treba spomenuti da je i Svećeničko bratstvo sv. Pija X. pojačalo svoj apostolat u Hrvatskoj dolaskom novog svećenika.  

Vjerujem da svatko od nas ima i lijepih i tužnih događaja u godini ispod koje sada podvlačimo crtu. Na kraju tjednog listića moje župe uvijek je navedeno tko je u proteklom tjednu kršten, vjenčan, pokopan. Već dugo imam običaj pročitati imena izmiješano, a oni koji me slušaju pogađaju na osnovi imena u koju kategoriju pripada pojedina osoba. Na kraju otkrijem rezultate i kratko se za te ljude pomolimo. Palo mi je na pamet da bi bilo dobro da i vi koji ste izdržali do ovdje uputite barem koju strelovitu molitvicu za čitatelje ovoga bloga, i žive i mrtve. 

Za kraj donosim, kraći nego inače, statistički izvještaj za ovaj blog koji će za tjedan dana napuniti trinaest godina postojanja. 

U protekloj godini (1.1.2021.-30.12.2021.):

Za sve loše oprostite, a za dobro Bogu hvala!

U tami su ga iščekivali, u tami je i došao

Adam i Eva zavili su svijet u crninu. I danas nas pritišće tama kojoj pomažu mnogi svjetovni i crkveni poglavari. Brojni su umovi zastrti tamom, a u srca nam se uvlači mrak beznađa. Kako kaže pjesnik "I djeci što se rode, već u grudima i zjenicama crno sunce cvjeta." 

Jedini koji nas može izbaviti iz vlasti tame, čije svjetlo tama ne može obuzeti je Isus Krist, rođen od Djevice Marije, Bog koji nam se objavio kao mala beba. 

Neka nas prosvijetli to svjetlo istinsko da ga upoznamo i primimo. 

Sretan Božić!

Gostujući autor - Poziv na zajedničku molitvu krunice na Kamenitim vratima

S krunicom u ruci, posljednjim oružjem, molimo za svetu volju i slavu Božju, za spasenje duša i za pobjedu Crkve, a nakane su: 

● Vjernost u nepromjenjivoj katoličkoj vjeri (jer se kaže da će u posljednja vremena mnogi otpasti, usp. 2 Sol 2,3) 

● Posveta Hrvatske i Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu od strane Pape i biskupa (v. Fatima 1917.) 

● Za istinski katolička svećenička i redovnička zvanja i za njihovu vjernost do kraja 

● Za obraćenje grešnika i za ostvarenje društvenog kraljevstva Isusa Krista (odnosno za vladavinu Isusa Krista u društvu), “Obnoviti sve u Kristu” 

● Za očuvanje od zabluda današnjeg vremena, kada se istina pretvara u laž, a laž postaje istina (usp. 2 Sol 2,10-12) 

● Za zaštitu i spašavanje obitelji i života darovanog od Boga

Molimo večeras (srijeda 22.12.) u 18h pred Kamenitim vratima, a plan je da se moli svake srijede. 

Sv. Toma, pomozi nam spoznati da je vjera velik dar Božji i da se nikad odviše ne uzdamo u svoj razum.

„A Toma, koji se zove blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bješe s njimi, kad dodje Isus. Rekoše mu dakle drugi učenici: Vidjesmo Gospodina. A on im reče: Dok ne vidim na ruku njegovih probodka od čavala, i ne metnem prsta svojega u mjesto od čavala, i ne metnem ruke svoje u rebra njegova ne ću vjerovati“ Eto kako se onaj, koji se odalečuje od dobroga družtva, lišava milosti. Nego sv. Tomi to još ne bi dosta. On nikomu ne htjede vjerovati, da je Isus uskrsnuo, ni onim pobožnim ženam, ni sv. Petru, ni Mariji Magdaleni, ni onim dvjema učenicima iz Emausa, ni svim apostolom, a valjda ni Majci Isusovoj. Eto, kako jedna pogreška vuče sa sobom drugu. Dapače sv. Toma ne samo ne vjeruje, nego još i tvrdokorno kaže, da ne će vjerovati tako dugo, dok upravo ne opipa Isusove rane. Dakle njemu nije dosta vidjeti ih, nego hoće i da ruke na njih stavi. Koliko ima krivnja u ovih nesmotrenih riečih: nevjerstvo, tvrdoglavost, oholost, sablazan i preuzetnost u propisivanju načina, kako mu se ima Isus javiti! Kad bi bili pogani sve te uvjete stavljali apostolom, koji im navieštahu uskrsnuće Isusovo, ni jedan se njih ne bi bio obratio. Odatle spoznajte, dragi kršćani, da je vjera velik dar Božji; a učite se ujedno, da se nikad odviše ne uzdate u svoj razum. Dopustio je to Bog, da se mi učvrstimo u vjeri. Sv. Grgur Veliki kaže, da nam je za naše vjerovanje više koristilo nevjerstvo Tomino, nego vjera ostalih učenika; jer čim on uzvjerova pipajući, naša se pamet, odbacivši svaku sumnju, učvršćuje u vjeri.

Preostaje mi jošte, da vam kažem, kako se Isus javio apostolom, kad bješe i sv. Toma s njimi. „Poslie osam dana opet bijahu učenici njegovi unutra, i Toma s njimi. Dodje Isus, kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir vam! Po tom reče Tomi: Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni u rebra moja; i ne budi nevjeran nego vjeran!“ Dakle poslie osam dana javi se Isus opet apostolom kao i prvi put. Da, osam dana čekao je Isus na obraćenje sv. Tome. Apostoli su mu to vrieme govorili, da je Isus uskrsnuo, i nagovarali ga da vjeruje, ali on nije hotio. Jao svakomu, koji se ogluši spasonosnim opomenam! I Bog zna što bi se još bilo dogodilo sa sv. Tomom, da se nije sam Isus pobrinuo za njegovo spasenje. Kako dobar je Isus! Kad svetoga Tomu nitko nije mogao obratiti, poslie osam dana dodje sam Isus da ga obrati. Ali kako ljubežljivo postupa s njim! Ne spočituje mu nevjerstvo, već ga drži za rieč. Isus je znao sve, što je on kazao apostolom, da ne će vjerovati dok ne vidi i ne opipa njegovih rana. E pa dobro! Isus u svojoj dobroti i milosrdju javlja mu se upravo onako, kako je sam sv. Toma hotio. Isus mu pokaza svoje rane i opetuje sve što je sv. Toma rekao apostolom, veleći mu: »Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni u rebra moja; i ne budi nevjeran nego vjeran.« Što si je morao misliti sv. Toma, metnuvši prst u rane na njegovih ruku, i ruku svoju u njegove prsi, kojom je mogao lako doseći do srca Isusova, toga ognjišta sve ljubavi i dobrote!? Tada bijaše sigurno izliečen od svakoga nevjerstva i užgan ljubavlju prema tako dobrome Isusu. Sad mu se razsvietli um, i srce mu se ugrije milošću. Pade Isusu pred noge i nije više nevjeran i otvrdnut.

»Toma odgovori i reče mu: Gospodin moj i Bog moj. Reče mu Isus: Pošto me vidje, Toma! vjerovao si; blago onim, koji ne vidješe a vjerovaše.« Dvjema riečima: »Gospodin moj i Bog moj« izpravlja sv. Toma zadanu sablazan, i očituje svoju tvrdu vjeru ne samo u uskrsnuće Isusovo, nego i u njegovo božanstvo. Da, tako moćno djelovahu Isusove rane na svetog Tomu. A djelovahu tako za cielo i na druge apostole. Pa upravo zato ne javi se Isus sv. Tomi na samu, već kad bijaše u družtvu s drugimi apostoli, da se na ime i oni još bolje učvrste u vjeri. I zbilja, jačega im dokaza Isus za svoje uskrsnuće nije mogao dati, nego da im pokaže svoje rane, i dopusti im da ih opipaju. Mi do duše ne vidimo Isusovih rana niti ih pipamo, ali zato ipak tvrdo i stalno vjerujemo, da je on pravi Bog i pravi čovjek, koji je za nas umro i uskrsnuo iz mrtvih. Pa upravo zato nazivlje nas blaženimi, kad veli: »Blago onim, koji ne vidješe a vjerovaše.«

(izvor)

U iščekivanju Božića

Ako niste ovog adventa ni jednom prisustvovali tradicionalnoj misi u crkvi sv. Blaža, puno ste toga propustili. Svake nedjelje imali smo lijepa bogoslužja s ulaznom procesijom, škropljenjem, divno pjevanom misom, kađenjem itd. 

Ove nedjelje po prvi puta je korišteno novo misno ruho koje je Društvo Benedictus naručilo od klarisa iz talijanskog mjesta Acquapendente. Misnica je nešto crvenije nijanse ljubičaste karakteristične za ruha u Rimu. Celebrant mi je kasnije spomenuo da ga je podsjetila na njegove godine u vječnom gradu. 

U utorak je veliki blagdan velikog svetog Tome Apostola koji će svi katolici koji mogu rado proslaviti odlaskom na tradicionalnu misu u Siget. 

Koliko vidim, u zagrebačkoj kapeli FSSPX-a imaju zornice još u četvrtak i petak ovaj tjedan. 

Dakle, i u ovim mračnim danima ima puno razloga za nutarnju radost i mir, na nama je da nađemo volje i vremena u svom rasporedu za najsavršeniju molitvu Crkve. 

Odgovori na dubije

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata objavila je odgovore na neka pitanja koja su joj navodno postavljena o implementaciji Franjinog motuproprija Traditionis custodes. Ukratko, zabranjeni su svi sakramenti po starom obredu osim svete mise, rimski obrednik smiju koristiti samo personalne župe, a svećenik koji je u nekom radnom danu celebrirao misu po novom obredu, ne smije binirati po starom. 

Papa Franjo na zalasku svog jadnog pontifikata shvatio je da tradicionalna liturgija i nauk privlače previše katolika koji mu onda postavljaju nezgodna pitanja na koja ne želi odgovoriti. Nadajmo se da će primjena ovog tumačenja biti jednako ograničena kao i srpanjskog apostolskog pisma. Ipak, nesumnjivo je da će oni Tradiciji vjerni katolici koji žele djelovati unutar okvira "službene Crkve" imati više poteškoća nego prije. 

Po uzoru na svoje svjetovne saveznike, Franjo je odlučio prikladno nam čestitati Božić! Nemojmo se uznemiravati tim trzajima nasukane modernističke hobotnice. Nisu potpuno uspjeli u originalnom pokušaju prije pedeset godina, sada imaju još puno manje šanse.  

Izrazito opasan obred koji su morali zabraniti. 

Pregaraj u žiću mnogo

TEGOBE

»Ja hoću da budem vrtlar«, reče Mišo, kad mu je bilo 14 godina i kad je trebalo u zanat. »Krasota je živjeti uvijek među zelenim biljem i miomirisnim cvijećem«. Prošlo neko vrijeme. Mišo se vratio kući, pak se tuži, kako mora vazda da se prigiba k zemlji i po njoj puže, pa ga bole leđa i koljena i zato se okanio vrtlarstva.

Iza toga htjede da bude lovac. »Ah, kako je krasan život u zelenoj, sjenatoj šumi!« Ali i opet se naskoro vratio i tužio se, kako mu je teško podnositi u ranu zoru hladni, vlažni, magloviti, a često i prestudeni uzduh.

Htjelo mu se da bude ribar. »To mora da je veseo život, kad po valovima bistroga, sjajnog jezerca ili rijeke ploviš lakim čamcem, pa hvataš pune mreže riba,« govori sam sebi. No i ta radost uminu doskora. »To je mokar i vlažan zanat, sit sam već te hladne vode.«

Najposlije se nakani, da bude kuhar, Ta njemu moraju da služe vrtlar, lovac i ribar sa svom svojom marljivošću, pak mu nikad ne manjka dobra zalogajca. I opet se vrati pun jada kući. »Sve bi bilo dobro«, reče on, »samo da nije vatre. Kad ovako stojim kod ognjišta, mislim, da ću se rastopiti od silne vrućine.«

Otac mu ovaj put nije više dopustio, da promijeni zanat. Sasvim mu ozbiljno prozbori: »Ako želiš da zadovoljno živiš, moraš naučiti da muževno i strpljivo podnosiš sve tegobe svoga života. Tko hoće da izbjegne svim neugodnostima ovoga svijeta, taj ne smije da bude na ovoj zemlji. Misli samo uvijek na dobro, što ti tvoje sadašnje zvanje pruža, pa ćeš zacijelo zaboraviti sve tegobe.«

Mišo posluša oca. Kad bi mu se poslije drugi ljudi tužili na tegobe u životu, znao bi im reći:

»Uživaj, što ti daje Bogo, 

I pregaraj u žiću mnogo! 

Svaki stalež dvoje ima: 

Slast i muke daje svima.«

(izvor)

Nego izbavi nas od zla

Naša glavna nada za oslobođenje treba biti u Bogu 

Vjernike treba poticati da koriste ovaj spasonosni način molitve i da nasljeduju primjer Proroka [Davida]. I u isto vrijeme njihovu pozornost treba skrenuti na izrazitu razliku koja postoji između molitava nevjernika i kršćanina. 

I nevjernik moli Boga da mu izliječi bolesti i rane, da ga izbavi od nadolazećeg ili neminovnog zla; ali on svoju glavnu nadu u izbavljenje polaže u lijekove koje daje priroda ili ih priprema čovjek. Ne ustručava se upotrebe lijeka, bez obzira na to tko ga priprema, bez obzira da li ga prate čarolije, vračanja ili druge đavolske vještine, ako mu daje barem neku nadu u ozdravljenje. Daleko je to od razmišljanja kršćanina koji kada ga pohodi bolest ili neka druga nevolja, hita Bogu kao svom vrhovnom utočištu i obrani. Priznajući i štujući samo Boga kao autora svega njegova dobra i njegovog osloboditelja kojemu pripisuje koju god iscjeliteljsku krepost u lijekovima, uvjeren da oni pomažu bolesnima samo onoliko koliko Bog to hoće. Jer Bog je taj koji je čovjeku dao lijekove da ozdravi njegove tjelesne slabosti; i stoga ove riječi Eklezijastika: Svevišnji je stvorio lijekove iz zemlje, i čovjek razborit ih se neće gnušati. Onaj, dakle, tko je obećao svoju vjernost Isusu Kristu, ne polaže svoju glavnu nadu u oporavak u takve lijekovi; stavlja ju u Boga, autora ovih lijekova. Stoga Sveto pismo osuđuje ponašanje onih koji, povjerujući se moći medicine, ne traže pomoć od Boga. Štoviše, oni koji svoj život vode Božjim zakonima, suzdržavaju se od upotrebe svih lijekova koje Bog očito nije namijenio da budu za liječenje; i, čak i ako im je nada ozdravljenja osigurana njihovim korištenjem, od njih se uzdržavaju kao i od tolikih čari i đavolskih umijeća.

(prema Rimskom katekizmu, o zazivu "nego izbavi nas od zla")

Duša jednog djeteta sveobuhvatni je svijet nevinosti kojemu treba iskazati poštovanje dostojno njegove veličine.

A to (kakva zauzetost), ponavljam, pri tom obredu za mrtve, prema čemu je sve usmjereno. 

Kamo se sve kreće. Obred za mrtve kod pokapanja djeteta. Svećenik oblači bijelu roketu i bijelu štolu. 

I kao na dan krštenja on ide 

Po dijete sve do praga crkve, 

A to je prag moje kuće. 

I isto tako prag Kuće njegova Oca. 

Tako na dan tog pokopa, doći će 

po dijete u župu sve do Kuće njegova oca. 

Sve do praga kuće njegova oca. 

I sam križ ide nošen ispred tog djeteta 

koje je umrlo u župi. 

Pa kad povorka dođe k crkvi 

Križ ide nošen ispred. 

Križ i svećenik i pjevač i ministranti idu naprijed. 

I glavnom ulicom sela, čitavo selo. 

Cijela župa slijedi, 

Muškarci i žene i djeca. 

I žene plaču i sve je bijelo. 

I svećenik pjeva 

stari psalam kralja Davida 

Beati immaculati in via. 

Blaženi bez ljage na putu. 

 

Blaženi neokaljani na putu. 

Beati immaculati in via. 

Zar će biti, kaže Bog, toliko svetih i toliko mučenika. 

Jedini koji će biti stvarno bijeli. 

Stvarno čisti. 

Jedini koji će biti stvarno bez ljage, bit će 

Ona nesretna djeca koju Herodovi vojnici 

Poklaše u naručju njihove majke...« 

(iz disertacije Ivana Merza prema Charles Péguy, Le mystère des saints innocents)

Zdravo presveta, neoskvrnjena i prečista palačo previšnjega kralja, Boga

Pa ako je Eva, po vremenu prva žena, došla na ovaj svijet iz ruke Božje čista i bez grijeha, kako da ne dodje na svijet čista i neokaljana i druga po vremenu, ali prva po dostojanstvu Eva, Marija? Nije moguće, da u tom B. D. Marija bude manja od Eve, pa da nije začetak njezin bio bez ljage grijeha istočnoga, kad je Eva stvorena bez te ljage. Suviše crkveni učitelji drže, da je prorok Jeremija bio doduše začet u grijehu istočnom, ali da je bio još u utrobi materinoj očišćen od njega pak se rodio bez grijeha. Taj se nauk temelji na riječima sv. Pisma, koje reče Bog Jeremiji: „Prije nego si izišao iz utrobe, posvetio sam te“. (Jer. 1. 5.) I rodjenje Ivana Krstitelja bilo je sveto, bez grijeha. Ivan je naime bio takodjer odriješen od istočnoga grijeha već u utrobi matere svoje, kad ju posjeti presveta Djevica Marija. Jer „kad Elizabeta ču pozdrav Marijin, poskoči dijete u utrobi njezinoj i ona se napuni Duha Svetoga. (Luk. 1. 41.) No B. D. Marija svetija je od Jeremije proroka budući kraljica proročka; svetija je i od sv. Ivana Krstitelja budući kraljica svih svetih, pače svetija je i od svih andjela nebeskih i od samih heruba i serafa budući kraljica andjeoska. A ne bi bila svetija od svih andjela, kad bi samo za časak imala na sebi ljagu grijeha nasljednoga. Previšnje dostojanstvo Krista Boga čovjeka donosilo je, da bude čista, neoskvrnjena, bezgrješna ona, koja zavrijedi, da njega začne od Duha Svetoga i rodi. Dolikovalo je, da Mati Božja ne bude ni časak neprijateljica Bogu, i da kraljica nebeska ne bude ni tinji čas podložna djavolu ; a dok bi bila u grijehu, bila bi neprijateljica Božja i podložnica djavolova.

(izvor)

Približio se dan, jasni dan kršćanskog života, u protivnosti s prijašnjim životom u noći poganstva

»Približio se dan.« Sudnji dan. Svakim časom, svakim dahom približujemo mu se za jedan korak. Dan naše smrti bit će prvi sudnji dan. Tada ćemo biti spokojni i utješeni, ako se sada, danas odvažno prenemo oda sna, od svake mlitavosti i polovičnosti, te se povratimo k prvašnjoj revnosti. Može se dogoditi, da ne osjećamo čuvstvo revnosti, ali revnost volje nikad ne smije nestati ni u jednoličnosti duhovnog života, niti u napastima niti u poteškoćama; revnost volje čini, da budemo točni i savjesni i onda, kad nismo raspoloženi za molitvu ili spremni za nauke i dnevne križeve; i ondje, gdje ne uspijevamo, kad smo slabi ili umorni. Posjedujemo li revnost volje? Koliko smo se obukli u Gospodina Isusa Krista? Mi se mnogo molimo, dnevno razmatramo, i čitamo svoje duhovno štivo; dnevno prisustvujemo svetoj Misi i svaki dan primamo svetu pričest. Od Boga dobivamo toliko milosti i poticaja. A ipak, kako smo još daleko od toga, da budemo drugi Krist, da mislimo, ljubimo i živimo kao Krist Gospodin. Krajnje je vrijeme da se prenemo oda sna te iznova i ozbiljno nastojimo bolje živjeti.

(izvor)