Sve protukršćansko skupljeno u jednoj osobi — to je Antikrist

Apostol ga riše kao potpunog otpadnika od Boga, koji će za sebe svojatati Božju čast. Grijeh mu je pravi njegov djelokrug, za to se zove čovjek grijeha, protivnik svega Božjega i svetoga, sin skvarenja, koji ne samo da je sam za svoju osobu na vijeke izgubljen, nego će za sobom povući mnoge, koje će zavesti. On će se u svojoj gjavolskoj oholosti uzdići nada sve, što se Bog i svetost zove t. j. nad onoga, koga otkupljeno čovječanstvo kao svoga Boga štuje, i nada sve što je čovjeku sveto, tako da će sjesti u hram Božji proglasivši se Bogom. Pomoću vraga Antikrist će mnoga lažna čudesa činiti — apostol ih zove prodigia mendacia — jer su varka i obsjena, i nemaju druge svrhe, nego da prevare i zavedu ljude. On će svojim lažnim naukom zavesti na nevjeru i grijeh sve, koji su zatvorili Bogu, i za to svakoj spasonosnoj istini, svoje srce. Za kazan njihove tvrdoglave nevjere, dopušta Bog, da postanu žrtve sotonske, antikristove prevare (Math. 24. 24.). 

(I. Bujanović - Eshatologija, v. također)

Njemu katakombe nisu nepoznanica

Povodom konferencije "Duhovna kriza Crkve" Zagreb je ovaj vikend posjetio msgr. Athanasius Schneider. Nažalost, nisam mogao prisustvovati predavanju i misama ovog izvrsnog pastira, ali želim barem kroz par rečenica ostaviti trag o njegovu posjetu i ovdje na blogu. Hvala biskupu Schneideru kao i organizatorima njegova dolaska i boravka u Hrvatskoj. 

Za one koji su ih uveli i one koji ih podržavaju

Prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne; blagoslova ne htjede, daleko nek' je od njega!

Prokletstvom nek' se odjene kao haljinom, neka kao voda uđe u njega i kao ulje u kosti njegove.

Bilo mu haljinom kojom se pokriva, pojas kojim se svagda paše!

Neka Gospodin Bog dade snagu i sigurnost onima koji će zbog ovih nepravednih, nerazumnih i neljudskih mjera trpjeti, neka ih sačuva od ogorčenosti i beznađa, a progoniteljima i onima koji ih podržavaju neka prosvijeti pameti i srca da se obrate. 

Barem su slike lijepe

Izgleda da su i u Rimu odlučili nagaziti na tradicionaliste jer im je nepodnošljivo gledati ih da se još mole i druže kako su to katolici stoljećima činili. Papu Franju i njegov dvor obuzima sve više groznica mahnitosti jer znaju da su im dani odbrojani. Nikoga tko želi živjeti katolički ne zanimaju bajke o klimi, migrantima, rodnoj osviještenosti, spasonosnom cjepivu i sličnim budalaštinama koje čine tkanje sekularne religije današnjice. 

"Smatram providonosnim što je ova kapela [Ranjenog Isusa na početku Ilice] nakon potresa postala svojevrsna zamjenska katedrala. Čini mi se da je ona upravo ono što bi vjernik u naše vrijeme trebao biti", piše Ivo Džeba za bitno.net. 

Znači spali smo s katedrale u koju stane par tisuća ljudi na kapelicu u koju stane par desetaka, ali pretpostavljam da su po onom Ratzingerovom proroštvu ti ljudi za Džebu prava sol zemlje, istinski kršćani za razliku od običajne mase koja je hrlila u bivšu katedralu po navici. Ne samo da za to ne postoje nikakvi dokazi, nego je upitno je li uistinu pozitivno takvo jednostavno eliminiranje onih koji nisu mistici pa ih valjda i ne treba biti (kao kršćana). 

Drugo, direktnije tumačenje je da kršćani u svijetu trebaju biti nevidljivi i nebitni kao što je i ta kapela za život glavnoga grada. Autor si utvara da takvi nevidljivi kršćani koje priželjkuje, iznutra na duhovan način, uskvasuju društvo, ali moje iskustvo je da se tu radi o samoobmanama. Velika većina tih koji su ponizno neuočljivi naprosto se u svemu bitnome prilagodi svijetu. Oni intelektualniji si zamišljaju da kroz tobožnji "dijalog" sa svijetom unose kršćanska promišljanja na areopag današnjice, a zapravo najčešće djeluju kao apologeti svjetovnosti kojoj nude svoje usluge rastakanja ostataka kršćanske baštine i vjere u zamjenu za minornu prisutnost u javnosti. 

Čitajući pjesnička trabunjanja o tome kako je uzoran vjernik onaj koji

"stavlja važnost na zajednicu i blizinu drugih, ali je ne promatra kao čopor [...] spreman je susretati se uvijek s novim licima, cijeniti njihovu i svoju slobodu, ali i shvaćati da je središte slobode u predanju i usmjerenosti na vječno [...] ne zauzima zadane pozicije i ne koristi “svoj stečeni ugled u Crkvi” da na njih sjedne, [...] mlad je, ako ne tijelom onda duhom, i zna prepoznati da dobrota i istina danas u svijet ulaze kroz ljepotu"

zapitao sam se što se to toliko promijenilo u kapeli od razdoblja (u ovom tisućljeću) kada sam ja onamo išao pa da inspirira ovakve osjećaje. U moje vrijeme nije ta prostorija bila slika "uzornog vjernika", nego obična modernija gradska crkvica. S lijepim vitrajima koji su, nažalost, izmiještanjem svetohraništa i oltara te okretanjem svećenika narodu izgubili velik dio svoje originalne impresivnosti. Nedjeljom navečer je tamburao neki bend, a radnim danom na brzinskoj misi čuli su se često neprikladni zvuci s Trga. Hladno neonsko osvjetljenje nije stvaralo posebno mističnu atmosferu. Populacija je bila vrlo slična onoj koju biste zatekli npr. i u katedrali, crkvi sv. Marije na Dolcu ili Palmotićevoj. Definitivno je bilo puno redovitih starih lica koja su koristila, možda ne stečeni ugled, ali svakako oveću stražnjicu da zauzmu zadane pozicije.  

Kakve to fantazije autor projicira i kome takvo konfabuliranje može koristiti? Zar mu ne govori i Peterson koliko je važno stvarnost primiti onakvom kakva uistinu jest?

Nevjerojatno za tako kratak tekst, ali ima još jedna točka na koju se trebam osvrnuti. Kaže autor: 

Priznajem da mi malo nedostaju dominikanci ne samo zbog redovničkog duha koji su davali, nego i zbog savršenog osjećaja za vrijeme i ritam današnjeg života. Treba se vratiti natrag u svijet.

Ne znam kakva je sad situacija kada, pretpostavljam, kanonici i prebendari po čitav dan pjevaju mise i javno mole oficij, ali za vrijeme dominikanaca je tamo redovito od ulaska na misu do izlaska iz crkve trebalo manje od 15 minuta pri čemu se čak stiglo izreći i koju osobnu molitvicu nakon mise. Jedini put u životu kada sam bio na misi koja je trajala jednoznamenkasti broj minuta bilo je upravo u toj kapeli. Ne znam je li to taj savršeni osjećaj za vrijeme i ritam današnjeg života koji se spominje u navedenom članku. 

Usput, fotografije koje su razasute kroz ovaj tekst djelo su H.A. Milićevića, valjda mi neće zamjeriti što sam ih malo rezuckao.  Misa koja je na njima prikazana lijepo ilustrira kako nije cilj liturgije da završi prije nego nam dosadi (za što je novus ordu 10 minuta i više nego dovoljno), nego da nas prenese na nekoliko trenutaka iz ovoga protoka vremena što bliže nebeskoj stvarnosti koja je izvan vremena. 

Navodno se u Sloveniji osoba koja želi normalno pohoditi misu sada mora izjasniti kao jedanaestogodišnjak(inja) jer oni s više od 12 godina trebaju imati covid potvrde. To je još jedna kapitulacija slovenskog episkopata, no nismo ni mi daleko za njima. Znalo se od početka da se po blagoslovljenoj vodi ne širi famozni virus, ali našim biskupima je to potpuno nebitno. Naravno da se na uobičajenim misama ne širi zaraza, čak je i na novus ordu rijetko da se ljudi baš žele grliti i ljubiti (govorim o redovitim župnim misama, ne karizmatskim, neokatekumenskim i misomladničkim susretima). To je svakome s dva grama mozga bilo jasno. Ali ako agenda pritisne, imat ćemo i mi cirkus pred ulazom u crkve. Sreća da već odavno na modernim crkvama iznad ulaznih vrata ne stoji "Hic domus Dei est et porta coeli". To bi stvarno bila lakrdija. 

Ponekad smetnemo s uma, ali ova previranja, ovo razdijeljenje "otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve", očito ima i nadnaravnu dimenziju. Ako želimo da u našem društvu i obiteljima nadvlada Božji mir, moramo se za to moliti!

"Pax tecum. Et cum spiritu tuo."

Confiteor

Valjani kršćani idu nedjeljom popodne šetati na groblje

Stari je običaj, da je nasred groblja veliki križ ili kapelica. Raspelo predočuje Krista. U Krista su pokojnici za života vjerovali, od Krista se jednom nadaju blaženom uskrsnuću. Isto znamenovanje imadu i križevi na pojedinim grobovima. Na kršćanskim spomenicima ima i drugih simbola (znakova): sidro (ufanje), kruna (nagrada), palma (pobjeda), uljika (mir), vijenac (slava). 

Spomenici ne smiju pretstavljati očaj, na pr. žena raščupane kose, skelet smrt. Ne smiju se stavljati fotografije, koje pretstavljaju taštinu, već u položaju kako mirno spavaju. Ne smiju biti ni poganski natpisi, već kršćanski, pokoj vječni i slično. Valjani kršćani idu nedjeljom popodne šetati na groblje, gdje vide, da je sve taština pod suncem. Ondje će biti vijekovima i naše mjesto, dok ne zaori trublja, da svi mrtvi ustanu iz praha. Kod tih misli doći će nam na pamet: "Što ti koristi, čovječe, da si cijeli svijet zadobio, ako dušu izgubiš".

(Josip Tinodi: Liturgika)

Smije li katolik prijeći cestu ako je na semaforu upaljeno crveno svjetlo?

Gornje pitanje je zapravo naslov nekog starijeg i bezveznog članka o skrupuloznosti koji je nedavno ponovno linkan na facebook stranici bitno.neta te je tako poslužio kao prigoda njihovim pratiteljima da malo isprazne svoje frustracije kroz sprdnju s portalom. 

No, ja imam malo ozbiljnije pitanje: može li katolik bez teškoga grijeha nabaviti i koristiti krivotvorenu potvrdu o cijepljenju protiv covida? Odmah ću reći svoje mišljenje, ali slobodno se možete ne složiti, rado bih čuo vaše objašnjenje. Mislim da je upotreba takve potvrde u slučaju opravdanog razloga poput opasnosti od gubitka posla, posjete rodbini u bolnici ili putovanja koje nije čisto turističke prirode i slično dopuštena. Po mom sudu radi se o nepravednom zahtjevu koji zbog prirode te bolesti, dosadašnjih odluka svjetskih upravitelja, kao i načina na koji se razvilo i ispitalo cjepiva otvara mogućnost da se poslužimo takvim metodama. Jasno, savršenije bi bilo iskreno reći "ne, neću se cijepiti" i izgubiti posao te općenito pretrpjeti veće probleme u životu, ali razmišljajući realistično o ovome, svejedno ne vidim tako velike kontraindikacije u upotrebi manje savršene opcije. Naravno, lako je moguće da mi savjest nije sasvim dobro formirana i da to što meni izgleda kao izigravanje velikog komunističkog eksperimenta zapravo predstavlja izravno i svjesno kršenje 8. Božje zapovijedi. 

Znam za one hipotetske primjere gdje nacisti dođu na vrata i pitaju te ima li Židova u kući (koji se skrivaju na tavanu ili pod stolom), ali ja bih bez pardona rekao "nema" jer te osobe nemaju nikakvog prava tražiti od mene takvu informaciju koja povlači vrlo ozbiljne posljedice. Koliko se sjećam, moralnije rješenje bi bilo okrenuti stvar na šalu pa reći "da, da, eno ih pod stolom" nadajući se da će i progonitelj misliti kako se radi o šali. Po meni je to prilično slabašno rješenje, zamisli da taj esesovac pogleda pod stolnjak i vidi jadne ljude kako se tamo skrivaju te ih sve odvede ili ubije. Postoji i ona opcija da si tako protumačiš pitanje i svoj odgovor da mentalnom rezervacijom potpuno promijeniš smisao rečenicama. Npr. da niječni odgovor znači "nema (nijedne osobe za koju sam 100% siguran da je Židov jer nisam vidio njihovu matičnu knjigu u sinagogi)" ili "nema (u susjednoj kući)" ili nešto manje ili više zapetljano. Ali ta "jezuitska" doskočica ne čini mi se posebno korisna. Možda bi nekom hipotetskom skrupulozniku koji se boji prijeći cestu pomogla?