Nemojte se samospaljivati

Kada sam jutros pročitao vijest da se na Trgu sv. Marka neki čovjek polio zapaljivom tekućinom i zapalio, nije mi, kao mnogima, na pamet pao češki student Jan Palach, nego jedan budistički monah koji je to učinio prije njega. Godine 1963. Thich Quang Duc samozapalio se u Sajgonu kao protest protiv politike predsjednika Ngo Dinh Diema, katolika koji je "ugnjetavao budizam", kako kaže Wikipedija. 

Očito je i nesretni muškarac s Markovog trga bio pod utjecajem tog čina vijetnamskog budista jer je svoje samospaljivanje izvršio upravo 11. lipnja na godišnjicu događaja iz 1963. Mediji tu znakovitu činjenicu, koliko sam vidio, još uvijek nisu objavili. 

Kako sam uopće pomislio na tog Vijetnamca koji nema valjda nikakve veze sa Zagrebom ili Hrvatskom? Već nekoliko godina promatram pri prolasku kroz pješački pothodnik ispod željezničke postaje Maksimir mural koji prikazuje upravo čin samospaljivanja Thich Quang Duca. Nasuprot slike na kojoj su krugovi različitih veličina i boja uz prozirnu, ali bezazlenu poruku "svi su različiti, ali imaju nešto zajedničko  opseg/promjer =  3.1415926535 8979323846...", nekom pametnjakoviću učinilo se prikladnim postaviti grafički prikaz brutalnog samoubojstva (da li zato da se napadne Katolička Crkva, jer druga poveznica s nama mi ne pada na pamet?) 

Meni je to isto kao da su par metara više, na samom željezničkom peronu nacrtali Anu Karenjinu kako skače pod vlak. Večeras sam čuo i zlokobnu činjenicu da je muškarac koji je već umro od pretrpljenih opeklina bio strojovođa. Je li slučajno vidio i mural na toj prometnoj zagrebačkoj željezničkoj stanici? Pretpostavljam da nikad nećemo znati. Kažu da je taj čovjek, Bog neka mu se smiluje, imao problema i s kockom. No u našem društvu tu ovisnost promiču čak i slavne i inače pozitivne ličnosti poput Luke Modrića, te se i mladima i starima servira na svakom koraku od 0 do 24 sata.

Očaj samospaljivanja po meni je jedan od jasnijih primjera potpunog beznađa. Hoće li poslužiti svećenicima da progovore koju riječ o opasnosti od različitih vrsta ovisnosti, smrtnom grijehu samoubojstva i potrebi da izbjegavamo sami i druge savjetujemo da izbjegnu sve što bi nas stavilo na put prema paklu?

Prilika za služenje Kristu i Crkvi

Petak 14.6.2024. drugi je petak u mjesecu, pa je kao i svakog mjeseca, prilika za sve vjernike vezane uz tradicionalnu misu u crkvi sv. Blaža da pomognu oko čišćenja crkve. Čišćenje počinje nakon večernje župne mise, tj. u 19 sati. 

Razočaralo me kada sam od majke koja ima više od 70 godina čuo da su prošli put na čišćenje došle samo četiri žene od toga jedna župljanka koja ni ne ide na tradicionalnu misu. Za ovaj petak su se prijavile samo dvije gospođe iako smo svi čuli kako je prije propovijedi vlč. Borna pozvao da se svi koji mogu odazovu. 

Na našu misu dolazi dosta mladića i djevojaka, pa i uzevši u obzir one koji su ispričani zbog neodgodivih obaveza ili zato što već na drugi način doprinose (članovi zbora, ministranti), svejedno mi nije jasno kako veliki broj vjernika ne vidi da im je ovo prilika za dati svoj doprinos nastavku služenja mise koja im nešto znači (inače valjda ne bi išli na nju nedjeljom u 16:45 u župu koja i nije njihova). 

Kažu da nekim ljudima danas treba nacrtati što trebaju učiniti jer suptilni migovi ne prolaze, pa evo: odvojite sat vremena mjesečno (ovaj petak 19-20) i dođite u crkvu sv. Blaža pomoći oko čišćenja podova i klupa koje i vi koristite kada dolazite na misu. 

Možda će se netko zapitati zašto ja sam ne idem pomoći čistiti. Mogao bih, no želim barem kroz ovu ne posebno zahtjevnu (ali vrijednu) zadaću dati priliku ostalim vjernicima koji dolaze na tradicionalnu misu da se uključe i osjete dijelom zajednice. Nije dobro da ljudi počnu osjećati da se oko mise (čišćenje, pjevanje, ministriranje, priprema druženja itd.) trebaju pobrinuti oni drugi koji to stalno rade, a ja ću kao nekakva pseudomagdalena "izabrati bolji dio" i doći na sve servirano te se poslužitelja možda eventualno sjetiti u molitvama.  

Ne sastoji se pobožnost samo u tome da se pristojno kleči, pravilno sklapa ruke ili dostojanstveno ponaša u crkvi. To je svakako potrebno, ali valjda možemo prinijeti i sitnu žrtvicu vremena i komoditeta koja nije nužno po vlastitom izboru. 

Živjelo tvoje presveto Srce

I u nas se, hvala Bogu, stala sve većma njegovati pobožnost prema presvetom Srcu Isusovu. Da ona urodi pravim plodom, naime kreposnim životom, životom po Srcu Isusovu, nije dovoljno, ako se njome djeluje pretežno samo na čuvstvo, već treba djelovati i na čovječje umne sile. Čuvstva, koja se ne osnivaju na dubokim spoznajama, od male su vrijednosti, pa makar se očitovala i jačim osjetnim pobudama. Mek čovjek će i plakati, kad u crkvi čuje govoriti o patnjama presvetog Srca Isusova, a za kratko vrijeme, još mu se možda nijesu suze pravo ni osušile, počinjat će ono, čime se ranjava presveto Srce. Uz druge je uzroke toj žalosnoj pojavi duševni uzrok i to, što znanje o životu i trpljenju Boga-Čovjeka ne lebdi trajno pred njegovim duševnim očima; a ne lebdi, jer se nije u njegovu dušu duboko zasjeklo, jer nije svojom jasnoćom i jakošću zagospodarilo njegovim duševnim životom.
[...]

Kad štujemo na primjer Srce Isusovo ili Krv Isusovu, štujemo zapravo osobu, jer osobu ide štovanje, a osoba je Isusova, kako znamo, Božanska. Premda spominjemo samo dio, ipak štovanje ide cijelosti, koja se u dijelu očituje i štuje. Ima posebnih razloga, da uprav Srce Isusovo više štujemo od ostalih njegovih tjelesnih česti, ili, da Isusovu osobu većma štujemo u njegovu Srcu nego u ostalim tjelesnim njegovim čestima. Jer je tjelesno srce organ tjelesnog života, do kojega stoji tjelesni život i djelovanje ostalih tjelesnih česti. U prenesenom smislu srce označuje ili cijelu dušu, ili volju ili osjetno teženje. Simbolički je pak tjelesno srce naravni znak ljubavi, s kojom je Sin Božji uzeo čovječju narav.

(izvor)

Ne ostavi nas nigdar, blagoslovi domovinu nam

Gostujući autor - Od Pariza do Chartresa

Hodočašće u Chartres - hodočašće na koje sam pošao iščekujući srednje napornu šetnjicu uz opušteno kampiranje i revne trojne mise uvelike je nadmašilo sva moja očekivanja.

I tak z dare Tve dobrote razveseli nas sirote

Hodi Duv Sveti pamet rasveti 
Reč Božju nam dej razmeti 
Dej stvorejnu Bože svomu 
Po putu oditi pravomu 
K Tebe Bogu dojti svomu. 

(izvor)

Mrav i golub

Žedan mrav pio je na jednom izvoru, pa se nekako omakne i dođe u veliku pogibao, da se utopi. Golub sjedeći blizu izvora na drvetu smotri to sažali mu se, pa baci s drveta jedan list, po kojem se mrav zbilja izbavi iz pogibelji.

Malo za tim dođe lovac i opaziv goluba, uzme ga na nišan, da ga pogodi. Mrav je sve to gledao, i da njegov izbavitelj ne zaglavi, ugrize lovca za nogu tako, da se onaj pomakne i promaši cilj. Na tu se buku golub prene i odleti.

(izvor)

Čudo

Bizantski obred slavi blagdan povezan s hramom u Frigiji, u zapadnoj središnjoj Maloj Aziji. U Koni, blizu grada Kolose (kršćani toga mjesta primili su pismo od svetog Pavla), sveti Mihovil se ukazao ocu nijeme djevojke, uputivši ga da odvede svoju kćer do obližnjeg izvora, gdje je ona čudesno progovorila. Crkva je potom izgrađena iznad izvora, što je privuklo mnoge kršćane i dovelo do brojnih obraćenja. Lokalni pogani pokušali su uništiti crkvu preusmjeravanjem dviju obližnjih rijeka prema njoj, ali je sveti Mihovil došao osobno braniti svoj hram. Kada je udario u obližnju stijenu, u njoj se otvorila pukotina koja je progutala navalu vode. Blagdan "Čudo svetog Mihovila Arkanđela u Koni" slavi se 6. rujna. Čudov samostan u Moskvi, nekada važan centar učenja, ali sada uništen, nazvan je po tom čudu.

(izvor)

Ipak sam ubrao cvieća i ako ga nisam imao u rukama! Ono bijaše ubrano u mojoj nutrini.

Razpeti u polju... 

Oblaci nabujali zaklanjaju brda, spustivši nizke poglede u dolinu. Vjetar me goni poljem, kojim dolaze mirisi kiše...! Klasje se leluja...! Idem brže... kosa mi vijori...! Na razkršću stoji Razpeti! ... Strši u svemir! Opet ga razpeše!
Zadnji trak sunca razli poljem boje. U zlatu žita pođe duga sjena Razpetoga Krista...! Grmljavina tuče nebom. Kiša poče da pada...! Vjetar je šarao tamne sjene mojih misli, koje me tjeraše poljem...!

(Branko Boranić, U suncu i sjeni planina, Sutoni)

Otkrit ću vam naše tajne

Sveti Franjo Ksaverski, koji je imao mnogo posla s njima i koji ih je toliko dobro poznavao, rekao je da kad ne bi bilo Brahmana, ne bi bilo ni jednog idolopoklonika u golemim regijama Indije. Autoritet i utjecaj koji imaju nad prinčevima, poštovanje koje im narod iskazuje, tisuće prijevara koje koriste kako bi se nametnuli narodnoj naivnosti, njihov ogroman broj, zajedništvo koju održavaju među sobom, njihovo sebično ponašanje, čine ih gotovo nepobjedivima, ali istodobno i najodlučnijim protivnicima kršćanstva. Goa ih je zapravo bila puna, ondje su otvoreno slavili svoje žrtve, ceremonije, vjenčanja i sprovode prema poganskim obredima - spaljivanje udovica s ostacima njihovih pokojnih muževa i izvođenje javnih svečanosti onako kako su željeli. Ukratko, rekao je da se na njih može primijeniti molitva koju je David uputio Bogu: "Od naroda bezbožnog i od čovjeka opakog i prijevarnog , izbavi me." Živjeli su na račun idola, gosteći se luksuznim jelima koja im se prinose, prodajući bajke kao otajstva i propovijedajući svaku besmislicu koja im padne na pamet, od kojih je jedna od glavnih bila uvjeriti ljude da pagode imaju apetite kao obični smrtnici, ili bolje rečeno, mnogo proždrljivije od običnih smrtnika; da upijaju esenciju postavljenih jela kroz mirisni medij, i da, iako meso ostaje navodno isto, zapravo je samo kora ili ljuska, ali budući da je posvećeno idolima, samo Brahmani smiju to konzumirati. Na temelju takvih bajki Brahmani i njihove obitelji održavaju se u luksuzu i udobnosti.

I dobar i koristan

Fra Šime Ančić, koga je fra Rufin Šilić 1950. god. ispitivao o fra Bariši Drmiću, reče za njega: "Bio je to čovjek velike molitve. Nikad mu nisam došao, da ga nisam našao u crkvi, gdje kleči. Kad god sam došao, morao sam mu naložiti vatru i skuhati ručak, jer niti je kuhao niti vatru ložio…"

[...]

"Posija sam žito – pripovijeda dalje Ante – na njivi od dva dana oranja još u ožujku. Bilo je lipo vrime. Kad sam sve završio, navečer nasta velika oluja i nevrime. Okolna brda je za kratko vrime prekrio snig. Uzorana njiva je isto bila prekrivena snigom. Poslije toga punuše velike bure, mrazevi se pojaviše. Skoro misec dana je to tako trajalo. Mislio sam da je sav moj trud bio uzalud. Počelo žito nicati ko pirika. Ljudi mi govorili da to priorem, ali ja nisam htio. Neka bude, što Bog da! Da kako ću pričati… Malo pomalo ugledalo se žito. Iz jednoga zrna po dvadeset drugih struka je raslo. Dobro žito bilo. Ali navalili vrapci. Po čitava jata su dolazili. Pogaziše i poidoše. Mećao sam i plašila i gledao sakriven. Ništa nije pomagalo. Oni idu čak na plašila. Nije mi drugo preostalo nego poći k fra Bariši. Bio je tada u Seonici. Sićam se ko danas. Poslao me da nalijem vode. Onda smo otišli u kapelicu. U kapelici oltarić, ja to sve stavio na oltarić. Fra Bariša uzeo neke knjige i počeo moliti. On je klekao i molio, molio. Meni dodije klečati, pa ustanem. Ne mogu od stida stajati, pa opet kleknem… A on. Bože moj, kao da je niko iz zemlje… Kad je završio, kaže mi: ‘Sinko, hajde pokupi ovo sve i pođi u miru!’ Reko mi je da idem naoposum okolo žita, da škropim blagoslovljenom vodom i molim Virovanje i Isusovu krunicu. Čim sam došao kući, to sam učinio. I gledao sam svojim očima kako jata vrebaca leteći žele pasti na žito, ali ni jedan ne pada, nego samo fijukne, pa odleti dalje. Nije mi od tog trenutka falilo ni jedno zrno."

Petar Filipović iznosi svoje mišljenje: "Fra Bariša je bio dobar. Osobito ga pamtim po tome što je molio na golim koljenima. Za nj se čulo po tome što je čudesa činio. Zato su dolazili k njemu sa svih strana. Evo, ispričat ću ti kako je bilo kad su u nas u Studenoj navalile gusjenice na kupus. Kupus dobar, ali i gusjenice uništiše sve za nekoliko dana. Otišli mi po fra Barišu. Došao fra Bare i molio, blagoslovio vodu i tom vodom blagoslovio kupus. Kad su gusjenice počele jedna za drugom ići, dođoše do vode i prestriješe vodu. To sam ja skupa s drugima gledao svojim očima. Nije se više ni jedna u kupusu pojavila."

(izvor)

Priznanje granica

Uopće uzevši primjećuje se kod svih ukazanja kako su apostoli vrlo polako i s primjesama sumnjičavosti dolazili do vjere. Za Ivana je napisano da je počeo vjerovati kad je vidio prazan grob. Ali to još nije bila potpuna vjera: »Još naime ne bijahu razumjeli pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih« (Iv 20, 9). Učenike iz Emausa morao je Uskrsnuli s naporom dovesti do razumijevanja Pisma (Lk 24, 25) Završetak Markova Evanđelja više puta naglašava, kako učenici nisu htjeli vjerovati različitim svjedocima (Mk 16, 9 i sl.). Lukino Evanđelje izričito ističe da su apostoli izvještaj žena o uskrsnuću držali izmišljotinom (Lk 24, 10). 

Tako se izvještaj o Tominoj sumnji sasvim uklapa u psihološko stanje ostalih apostola, dapače s psihološkim stanjem svakog pojedinog čovjeka, koji je suočen s takvim događajem koji se protivi svakom iskustvu, kao što je Kristovo uskrsnuće. Toma zahtijeva da, prije nego povjeruje, stavi svoje ruke na rane Uskrsnuloga. 

Osam dana nakon toga ponovno se javlja Isus apostolima, kad je bio prisutan i Toma. Uistinu je Isus ponudio Tomi da dotakne njegove rane. Toma je u isto vrijeme bio svjestan svoje ograničenosti; dok je Gospodin govorio o ograničenosti ljudske spoznaje Boga: »Blaženi, koji ne vide, a vjeruju«. To ujedno znači, da je čovjeku pogled u novi svijet, u koji je Isus ušao uskrsnućem, gledanje njegove božanske slave (Lk 24, 26) u ovozemaljskoj opstojnosti, ograničen. Ovdje na zemlji nam preostaje samo vjera, i to vjera u onoga koji se je svojoj »braći« (Mt 28, 10) javio kao uskrsnuti i živi. Nisu mogli potpuno shvatiti što je u biti činjenica uskrsnuća, nego da moraju vjerovati onima koji su do te vjere došli i tu vjeru svjedoče. 

Zato je ovaj evanđeoski izvještaj konačno za nas poziv na poniznost, na skromnost i priznanje granica, mogućnosti ograničenosti. Svijet će nam uvijek bivati veći. Sve više čovjek prodire u spoznaju divnog sklada i svrhovitosti svemira. Sve više spoznaje beskonačnost svemira, svoju nesposobnost da u sve prodre. Pošto za nas svijet postaje veći, još veći je za nas Bog. On će za nas sve više biti neobuhvatan i nedostižan. Ako uopće nešto možemo saznati, tada nam to mora biti objavljeno po samoj Božjoj objavi. Ali to što o Bogu znamo samo je početno spoznanje, kao sjene što padaju na izvor svjetla, koje nas toplim i svjetlećim zrakama podsjećaju, da sunce zaista postoji. Potpuna spoznaja Boga, gledanje Boga, biti jedno s Njim, to nam je obećano za vječnost. Na ovom se svijetu moramo zadovoljiti s onim što nam je Bog objavio o sebi. Ovdje trebamo samo vjerovati. Vjera nas potiče da budemo svjedoci evanđeoske vijesti osobito onima koji su daleko od Boga, da i oni doznaju za Božju objavu i da je dalje šire.

(izvor)