Otkrit ću vam naše tajne

Sveti Franjo Ksaverski, koji je imao mnogo posla s njima i koji ih je toliko dobro poznavao, rekao je da kad ne bi bilo Brahmana, ne bi bilo ni jednog idolopoklonika u golemim regijama Indije. Autoritet i utjecaj koji imaju nad prinčevima, poštovanje koje im narod iskazuje, tisuće prijevara koje koriste kako bi se nametnuli narodnoj naivnosti, njihov ogroman broj, zajedništvo koju održavaju među sobom, njihovo sebično ponašanje, čine ih gotovo nepobjedivima, ali istodobno i najodlučnijim protivnicima kršćanstva. Goa ih je zapravo bila puna, ondje su otvoreno slavili svoje žrtve, ceremonije, vjenčanja i sprovode prema poganskim obredima - spaljivanje udovica s ostacima njihovih pokojnih muževa i izvođenje javnih svečanosti onako kako su željeli. Ukratko, rekao je da se na njih može primijeniti molitva koju je David uputio Bogu: "Od naroda bezbožnog i od čovjeka opakog i prijevarnog , izbavi me." Živjeli su na račun idola, gosteći se luksuznim jelima koja im se prinose, prodajući bajke kao otajstva i propovijedajući svaku besmislicu koja im padne na pamet, od kojih je jedna od glavnih bila uvjeriti ljude da pagode imaju apetite kao obični smrtnici, ili bolje rečeno, mnogo proždrljivije od običnih smrtnika; da upijaju esenciju postavljenih jela kroz mirisni medij, i da, iako meso ostaje navodno isto, zapravo je samo kora ili ljuska, ali budući da je posvećeno idolima, samo Brahmani smiju to konzumirati. Na temelju takvih bajki Brahmani i njihove obitelji održavaju se u luksuzu i udobnosti.

Ako prinosi naroda postanu oskudni, Brahmani obilaze zemljom, objavljujući gnjev bogova, koji navodno šalju kazne gladi, kuge i rata, ili pak prijete da će napustiti zemlju, budući da su prepušteni da gladuju. Posljedica je da bi siromašna zavedena stvorenja, u zabrinutosti, radije vidjeli sebe i svoje obitelji u oskudici nego svoje pagode nezadovoljne ili svoje svećenike mršave. Na nekim se mjestima naseljava velik broj tih Brahmana zajedno, gotovo na način redovničkih zajednica među nama, a neki od njihovih samostana broje nekoliko stotina članova. Neki se, opet, nazivaju Jogiji, u čijim osobama đavao čini se oponaša drevne pustinjake: povlače se u najdivljija i najusamljenija mjesta, u špilje u planinama, u deblo drveta, u željezni kavez ili neku kolibu bez krova, gdje provode određeni broj godina u postu, goli, u tišini, hladnoći i prekomjernoj vrućini, dok ne postanu tvrdi kao daska i poprime strašno divlji izgled, a zatim se ili vraćaju u grad ili preuzimaju putujući život hodočasnika, lutajući po cijelom Istoku, posvuda poštovani i smatrani ljudima koji su sišli s neba. Bilo kakve gadosti koje čine smatraju se vrlinama, a ne zločinima, jer se vjeruje da su nepogrešivi: njihove uvrede postaju počasti, a rana, čak i smrtonosna, ako je nanijeta od njih, smatra se posvećujućom. Njihova doktrina odgovara njihovom ponašanju i moralu. Istina je da uče i imaju akademije, drevne autore, knjige poezije pisane na palminom lišću, indijskom papiru. Naizgled imaju znanje o prvom uzroku, ili Bogu svemira, o službujućim razumnim bićima, o stvaranju svijeta, o nagradama i kaznama, o besmrtnosti duše - nauke preuzete iz drevnog spisa, za koji tradicija kaže da ga je sastavio učenik svetog Tome. Ali su tako mnogo svojih laži pomiješali s istinom da za svako zrno istine možemo naći stotinu mjera laži; jer svaki Brahman može izmisliti i poučavati što god želi. Čak i ono istine što znaju o Bogu i o budućem stanju, paze da zadrže za sebe - jer je njihov nepovredivi zakon nikada ne otkrivati te stvari osim glavnim Brahmanima, a i tada samo pod obvezom stroge tajnosti. Njihova religija, međutim, završava u čarolijama i magiji, u kojima su majstori, u ceremonijama i žrtvenim obredima, kojima časte đavle, i u izmišljanju novih pagoda s odvratnim licima, iskrivljenim udovima, rogovima i repovima: što su monstruoznije, to su više poštovane. Njihovo vjerovanje u selidbu duša prate najstrašnije krajnosti; jer kod njih se životinja razlikuje od čovjeka samo po obliku. Krave su najsvetiji i najpoštovaniji objekti u Indiji: čak i kraljevi prekrivaju sebe, svoje zidove i staze, izmetom ovih omiljenih životinja. Blagoslovljen je onaj koga Brahmanova ruka poprska pepelom kravljih kostiju; ali još sretniji je onaj koji umre s repom jedne u ruci: ovo je sakrament koji ga oslobađa od svakog grijeha; ovo je uže koje izvlači dušu iz tijela da je prenese u tijelo krave - pod uvjetom da bude dostojna takve sudbine, kojoj bi se trebali nadati samo kraljevi i velikaši.

Od ove pogubne vrste Brahmana, Ksaver je dugo vremena mogao osvojiti samo jednog za vjeru, unatoč čestim raspravama s njima, i unatoč čudesima koje su ga vidjeli činiti; a ipak je uvjerio tisuće njih u greške njihove sekte: tako je teško unijeti svjetlo nadnaravne istine u dušu oslijepjelu, ne zbog pogrešaka uma, već zbog zlobe volje. On je učinio očitim bezbožnost, apsurdnost i laži kojima su oni bili učitelji, a oni, nemoćni da odole sili istine, priznali su se poraženima: ipak, iako su priznali da su prevareni, nisu htjeli odustati od prijevare ili prestati varati ljude, koji su procjenjivali svoje vlastite zasluge prema iznosu milodara koje su davali svojim svećenicima.

Sam otac Ksaver pripovijeda da je jednom prolazio blizu samostana u kojem je boravilo više od dvjesto Brahmana. Privučeni ili znatiželjom da vide tako slavnog čovjeka, ili nekim drugim motivom, nekoliko ih je izašlo da ga dočekaju. On ih je, kao i obično, srdačno primio, i nakon uobičajenih pristojnosti, on i oni sjeli su i počeli razgovarati o spasenju duše. Pitao je što njihovi bogovi od njih zahtijevaju kako bi bili sretni nakon smrti. Uslijedila je velika uzbuđenost među njima oko toga tko od njih treba odgovoriti na to pitanje - da li bi to trebao biti najučeniji ili najugledniji. Na kraju su se odlučili za starca od osamdeset godina, koji je osim u dobi, ostarjeo i u zlobi. Znajući da zastupa stajalište koje može samo donijeti sramotu njegovoj strani, trudio se odvratiti pitanje govoreći Ksaveru: "Priliči da stranac prvo položi račun o sebi prije nego što poziva druge na odgovornost: reći ću vam što nam daju naše pagode u naknadu, kada vi meni kažete što od vas zahtijevaju zakoni vašeg Boga." Ali ovaj put njegova lukavost nije uspjela. Otac, videći starčevu namjeru, odgovorio je: "Ne, naprotiv, razum nam govori da onaj tko prvi pita treba prvi biti zadovoljen." I nije više rekao ništa, čekajući ishod. Bivši tako pritisnut, Brahman je, radije nego da izgleda nesposoban dati odgovor, nakratko vrlo ozbiljno razmislio, a zatim, sa strogim izrazom lica, uzdržano je rekao: "Dvije stvari osiguravaju nam blagoslovljeno društvo bogova - stvari koje su vlastitim ustima zapovjedili: 1. Nikada ne ubiti kravu; 2. Davati milostinju Brahmanima koji služe pagodama." Ovaj mudri odgovor izazvao je pljesak svih ostalih.

Svetac nam govori da mu je ova jadna sljepoća donijela suze na oči, i, oplakujući tako očitu prijevaru, nije čekao da ga pozovu, već je davši im znak da ostanu sjediti, ustao, i, duboko se naklonivši, izrekao Apostolsko vjerovanje i Deset zapovijedi, dajući sažeto objašnjenje svake kako je nabrajao. Zatim je opisao nebo i pakao - ogromnu slavu jednog, i strašne muke drugog; pokazujući da u skladu s našim dobrim ili lošim životom, zaslužujemo blaženu vječnost s Bogom, ili vječnost muka s đavlima, koje su obožavali pod likovima svojih pagoda. Brahmani, koji su sada prvi put čuli ove istine, slušali su ga s dubokom pažnjom, i kad je prestao govoriti, svi su ustali i zagrlili ga, izjavljujući da je Bog kršćana pravi Bog, jer je njegov zakon potpuno u skladu s načelima naravne religije. Zatim su ga preplavili različitim pitanjima, svaki prema svojim sumnjama: poput toga, da li duša zaista može biti besmrtna, i kako nestaje kada izdahnemo? s kojeg se dijela tijela izdvaja kad umiremo? Da li se, kad nam se u snovima čini kao da smo na udaljenim mjestima ili razgovaramo s odsutnim prijateljima, to zbiva zbog toga što duša može privremeno napustiti tijelo i otići onamo gdje se čini da smo u snu, a zatim se vratiti i ponovo ući u tijelo? Koje je boje Svemogući Bog? - crne ili bijele? Postojale su velike rasprave između njihovih teologa o ovom pitanju - bijeli ljudi tvrdeći da je bijel, a crni da je crn: veći dio njihovih pagoda je potonje boje, jer crni Brahmani čine većinu.

Otac Ksaver odgovorio je na sva ta pitanja na način prilagođen grubim materijalnim umovima s kojima je imao posla, i tako ih dobro zadovoljio da su mu se zahvalili na najsrdačniji način. Zatim im je, videći ih toliko poučene i tako dobro raspoložene, naglasio nužnost da prihvate Kristov zakon; jer ih više ne može spasiti izgovor neznanja od paklene kazne, budući da im je istina postala očita. "Ali oni", kaže svetac, "odgovorili su mi kao što mnogi kršćani čine i danas: 'Što će svijet reći o nama ako napravimo takvu promjenu? i kako ćemo opstati bez milostinja koje se daju pagodama?' Stoga se isto dogodilo s njima kao i s drugima kojima vladaju sebični interesi, svjetovni ugled i udobnost: spoznaja istine samo služi njihovoj većoj osudi; budući da više vole uživati u udobnostima sadašnjeg života, nego se pripremiti protiv budućih muka sljedećega."

Bolji uspjeh nije pratio ni njegov susret s najpoznatijim Brahmanom te zemlje, čovjekom zaista obdarenim nekim znanjem. Bio je obrazovan u najboljoj školi Istoka i povjereno mu je poznavanje tajni koje su skrivene od svih osim nekoliko najučenijih njihovih teologa. Svetac je s nestrpljenjem želio vidjeti ga, dok je on, s druge strane, jednako težio susretu sa Ksaverom. Motiv potonjeg bio je nada da će ga pridobiti za vjeru i pridobiti s učiteljem mnoge od učenika. Velik broj Brahmana gledao je na ovog kao na orakul njihovog zakona. Pozdrav je bio međusobno uljudan i srdačan, a religija odmah postavljena kao tema razgovora. Bez obzira na uzrok, sigurno je da je Brahman stekao toliko poštovanja prema svecu da mu je otvorio tajne svog srca, a s njima i tajne svoje vjeroispovijesti, koje se zakleo čuvati. Od tih, prva je bila da su idoli đavli; da postoji samo jedan Bog, Stvoritelj svemira, koji vlada na nebu, i kojem jedinom pripadaju klanjanje i služenje; da u njegovu čast najučeniji njihovi članovi promatraju nedjelju kao najsvetiji dan, tijekom kojeg se ne izgovara druga molitva osim ove, "Tvojom milošću, Bože, klanjam ti se, sada i za vječnost", ali da se ta molitva obavezno mora izgovarati što tiše, kako se ne bi povrijedila zakletva tajnosti. Nadalje, izrekao je Deset zapovijedi, dajući prilično pošteno tumačenje svake zapovijedi. Rekao je da je na učilištu gdje je on bio obrazovan, bio  profesor i učitelj magije; da višeženstvo, iako nije zakon, jest privilegij prirode; i da neki od njihovih najstarijih rukopisa tvrde da će doći vrijeme kada će cijeli svijet biti podložan jednom te istom zakonu. Takve su bile tajne koje je Brahmin povjerio Ksaveru i zatražio odgovarajuće povjerenje s njegove strane, obećavajući strogu tajnost kako bi potaknuo iskrenost u svecu, koji se, zabavljen sugovornikovim pogrešnim shvaćanjem situacije, odazvao: "Ne, ne: otkrit ću vam naše tajne samo pod uvjetom da učinite sve što možete da ih objavite." Nakon što je dobio obećanje u tom smislu, započeo je s ovim riječima našega Spasitelja, "Tko povjeruje i krsti se, bit će spašen", najjasnije ih objašnjavajući; i, nastavljajući nepokolebljivo, toliko mu je jasno dao shvatiti istine Evanđelja i nužnost krštenja da se Brahman priznao uvjerenim, prihvatio vjeru, zatražio postati kršćanin, ali u tajnosti, jer nije mogao pristati da javno bude poznat kao takav. Upravo ta okolnost učinila ga je nedostojnim milosti, jer takav uvjet nije bio u skladu s iskrenošću vjere i otvorenošću kršćanskog života. Ipak, zatražio je da ima te Kristove riječi u pisanom obliku, zajedno s objašnjenjem Apostolskog vjerovanje. Nadalje, rekao je Ksaveru da je jedne noći, s osjetnim zadovoljstvom u sebi, sanjao da je kršten, i da je pratio sveca kako propovijeda Evanđelje u udaljenim zemljama; ipak, san se pokazao ničim drugim doli snom, jer nije imao nikakvog učinka. Sve molbe Ksavera nisu ga mogle natjerati da obeća da će poučavati ljude da štuju samo jednog Boga, Stvoritelja svijeta: rekao je da bi ako to učini, prekršio svoju zakletvu tajnosti, i bojao se da bi ga tada đavao došao ubiti.

Naš sveti apostol sada je imao dovoljno dokaza da je zloba Brahmana nepremostiva, da ih uvjerenje neće promijeniti i da ih neće odvući od njihovih prijevara samo činjenica da su uvjereni da su prevareni i varaju. Nije mu preostalo ništa drugo nego otkriti njihove prijevare i laži: stoga je hrabro tvrdio da Brahmani dobro znaju i tajno priznaju da su pagode đavli, a njihova religija ništa drugo nego sramota; da ih oholost ili sebični interes motiviraju da potiču štovanje idola, jer bi inače izgubili čast svećenika i priloge svojih zavedenih sljedbenika. 

Postupno su postajali prezreni i odvratni narodu: djeca bi im se rugala i prekoravala ih kao varalice i licemjere, govoreći im da vrlo dobro znaju što je istina, iako su se zakleli da je neće otkriti, i da čast pagoda zapravo nije ništa drugo do pohlepa Brahmana. Našavši se u takvom lošem položaju i u opasnosti da izgube sredstva za opstanak, oni su izrekli strašne prijetnje u ime ljutih pagoda - gladi, kuge, potresa, i što god drugo proizašlo iz njihovog bijesa; ali njihova prijevara je otkrivena, i ljudi koji su se nekad bojali njihovog gnjeva sada su ga ismijavali.

Moralo je biti čudo Ksaverove kreposti koje ga je činilo tako poštivanim ili strašnim, toliko da se ovi bijesni ljudi nikada nisu usudili napasti ga: samo su se trudili najponiznijim molbama nagnati ga da im pokaže malo suosjećanja. Često su odlazili kod njega, kao da će ga to samo po sebi zadovoljiti; i priznali bi da vjeruju, kao i on, da postoji samo jedan Bog, kojem su se obećali moliti za njega, samo ako bi prestao mučiti ih i ostavio ih na miru kakvi jesu; uvjeravajući ga da situacija nije onakva kako ju on prikazuje, jer nije iz prave zlobe što podržavaju štovanje pagoda, već samo zato što bi u suprotnom izgubili čast svećenika i priloge svojih zavedenih sljedbenika.

"Osim toga," govorili su, "koja će biti korist Bogu ako nas, naše žene i djecu, pusti da umremo od gladi? I kakva mu šteta može biti ako nas ljudi iz milosrđa i ljubavi uzdržavaju? Dat ćemo mu bogate darove u novcu, biserima i svim najvrednijim stvarima koje dobijemo, i poslat ćemo ih tebi da ih ti prineseš njemu." Ali svetac nije popuštao njihovim molbama niti primao njihove darove, koje je uvijek vraćao bez da ih pogleda, ali uvijek uz neki koristan savjet prilagođen stanju ljudi koji su bili dvostruko izgubljeni - prvo u vlastitoj zloj namjeri, a zatim kao kvaritelji nevinih. 

Ljudima koji su razumjeli svetost života i ispravnost ponašanja, kontrast između svetog života Ksavera i skandaloznog života Brahmana mogao je izazvati samo prezir i odvratnost. Hrana svetog čovjeka bila je ista kao i hrana najsiromašnijih stanovnika obale - malo pržene riže, s običnom vodom; ili, kad bi se htio malo razmaziti, uzeo bi malo ribe, bez drugog začina osim svog apetita; ali, bez obzira na to što je jeo, uvijek je to bilo primljeno kao milostinja od seljaka. Njegov smještaj bio je ili u nekoj kolibi ribara, ili na otvorenom prostoru na goloj zemlji: pokrivač koji mu je dao guverner kada je napustio Gou predao je prvom siromašnom čovjeku kojeg je sreo; što se tiče cipela koje su bile namijenjene da zaštite njegove noge od vrućeg tla, ili su bile istrošene ili poklonjene; jer sigurno je da je hodao bos.

(Izvor: D. Bartoli, The life of St. Francis Xavier, apostle of the Indies and Japan)