subota, 20. lipnja 2015.

Sveti Oče, kad već pišete molitvu za nekrste



Molitva za našu Zemlju

Svemogući Bože, koji si prisutan u cijelome svemiru
i u najmanjem od svojih stvorenja,
svojom nježnošću grliš sve što postoji.
Izlij na nas snagu svoje ljubavi
kako bismo branili život i ljepotu.
Ispuni nas mirom da bismo živjeli
kao braća i sestre, nikome ne škodeći.
O Bože siromaha,
pomozi nam izbaviti napuštene i zaboravljene ove Zemlje,
tako dragocjene u tvojim očima.
Ozdravi naše živote
da mognemo štititi svijet, a ne ga iskorištavati,
da mognemo sijati ljepotu, a ne onečišćenje i razaranje.
Dotakni srca onih koji traže samo dobitak
na uštrb siromašnih i Zemlje.
Nauči nas da otkrijemo vrijednost svake stvari,
da budemo ispunjeni divljenjem u kontemplaciji,
da prepoznamo kako smo duboko sjedinjeni
sa svakim stvorenjem
na našem putu prema tvom beskonačnom svjetlu.
Zahvaljujemo ti što si s nama svaki dan.
Ohrabri nas, molimo te, u našoj borbi
za pravdu, ljubav i mir.
---
Znajući da nema drugoga imena,
po kojemu se možemo spasiti
osim Imena Gospodina Isusa Krista,
molimo te, daruj nam vjeru, ufanje i ljubav,
da riječju i djelom
prihvaćamo sve što uči Sveta Crkva katolička,
da tvoje zapovijedi pomno obdržavamo te
u toj vjeri živimo i umremo.


U paklu nema klime.

ponedjeljak, 15. lipnja 2015.

Nemamo dovoljno katoličkih svetaca i mudraca

Un maestro spirituale, Ali Al-Khawwas, a partire dalla sua esperienza, sottolineava la necessità di non separare troppo le creature del mondo dall’esperienza di Dio nell’interiorità. Diceva: « Non occorre criticare a priori coloro che cercano l’estasi nella musica o nella poesia. C’è un segreto sottile in ognuno dei movimenti e dei suoni di questo mondo. Gli iniziati arrivano a captare quello che dicono il vento che soffia, gli alberi che si flettono, l’acqua che scorre, le mosche che ronzano, le porte che cigolano, il canto degli uccelli, il suono delle corde o dei flauti, il sospiro dei malati, il gemito degli afflitti… » (Eva De Vitray-Meyerovitch [ed.], Anthologie du soufisme, Paris 1978, 200; trad. it.: I mistici dell’Islam, Parma 1991, 199).
(Enciklika Pape Franje Laudato Si, fusnota uz točku 233)

petak, 12. lipnja 2015.

Izmolite kao zadovoljštinu Presvetom Srcu Isusovu

Potpuni oprost u nekim liturgijskim danima - na Blagdan Srca Isusova: Pomirna molitva na čast Presvetog Srca Isusova ("Jesu dulcissime - Premili Isuse"), izmoljena javno u crkvi [v. potpunije]


Pomirna molitva Pape Pija XI.

Premili Isuse! Ti si neizmjerno ljubio ljude, a oni tu tvoju ljubav tako nezahvalno zaboravljaju, zanemaruju i preziru. Klečeći pred oltarom tvojim hoćemo evo mi, da ti iskažemo osobito poštovanje i njime popravimo toliki opaki nemar i uvrede, kojima ljudi odasvud udaraju na ljubezno Srce tvoje.

Znamo nažalost, da smo se i mi katkada tako nevrijednim pokazali, pa žalimo to s najdubljom boli i molimo milosrđe tvoje ponajprije za sebe. Spremni smo okajavati svojevoljnom pokorom ne samo grijehe, koje smo počinili sami, već i zla djela onih, koji su daleko odlutali s puta spasenja i otvrdnuli u svojoj nevjeri, pa ne će da idu za tobom, vođom i pastirom, ili su pogazili krsni zavjet i odbacili slatki jaram tvoga zakona.

Sve te žalosne opačine hoćemo da okajemo. No, napose kanimo naknađivati za nečedno i ružno življenje i odijevanje, za tolike zamke, što ih stavlja pokvarenost nevinim dušama, za oskvrnjivanje bagdana, za mrske psovke izbacivane protiv tebe i tvojih svetaca, za napadaje na tvog namjesnika i svećenstvo, za nemar i strašna svetogrđa, kojima se pogrđuje sam Sakramenat božanske ljubavi i napokon za javne prestupke naroda, koji se diže na prava Crkve, što si je ti osnovao i na njezino učiteljstvo.

O, da možemo oprati te opačine krvlju svojom! Međutim, da naknadimo za pogrđenu božansku čast, prinosimo ti onu zadovoljštinu, što si je nekad na Križu ti sam prikazao Ocu i koju obnavljaš svaki dan na oltarima. Tomu pridružujemo pokore Djevice Majke, sviju svetaca i pobožnih kršćana. - Obećajemo ti od svega srca, da ćemo grijehe, što smo ih počinili mi i drugi i nemar za toliku ljubav, koliko bude do nas s pomoću tvoje mllosti popravljati tvrdom vjerom, čestitim življenjem i točnim vršenjem evanđeoskoga zakona, osobito zakona ljubavi. Obećajemo, da ćemo svim silama sprečavati uvrede, što ti se nanose i da ćemo poticati sve, koje bude moguće, da nasljeduju tebe.

Primi, molimo te, dobrostivi Isuse, po zagovoru naše pomiriteljice blažene Djevice Marije ovu dragovoljnu naknadu i daj nam veliki onaj dar postojanosti, da te do smrti vjerno slušamo i služimo, da svi napokon stignemo u onu domovinu gdje ti s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
[pdf, doc]

utorak, 9. lipnja 2015.

Karl Rahner i razaranje teologije


Da bi se donekle shvatilo bijedno stanje Crkve i isusovačkog reda, valja osobito povesti računa o pogubnom djelovanju isusovca Karla Rahnera (1904. – 1984.)...
Karl Rahner i razaranje teologije

četvrtak, 4. lipnja 2015.

Konačno i u Zagrebu

Čestitam ocima isusovcima iz bazilike Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj koji su organizirali zaista lijepu tijelovsku procesiju po ulicama Zagreba večeras. Nadam se da će se ova procesija nakon dugih desetljeća "skrivenih" ophoda oko crkve nastaviti i iduće godine s još više sudionika.




PS. Zahvaljujem jednom gospodinu iz Zagreba na fotografijama.

Dva euharistijska čuda iz Torina

Prošle smo se godine prisjetili dvaju čuda vezanih uz Presvetu Euharistiju. U prvom i poznatijem koje se dogodilo pred svetim Antunom Padovanskim sudjelovao je jedan okorjeli heretik, dok se u drugom susrećemo s grupom opakih židova iz Poznańa.

Ove godine čini mi se prikladno na današnju svetkovinu Presvetog Tijela Gospodina našega Isusa Krista ukratko prikazati dva čuda u kojima su protagonisti bili bezbožni francuski vojnici.

(klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Prvi događaj zbio se 6. lipnja 1453. Jedan je vojnik opljačkao crkvu u Exillesu, selu 60 km zapadno od Torina, danas na granici s Francuskom. Sav je plijen među kojim se nalazila i monstranca s posvećenom hostijom strpao u vreću i natovario na mazgu. Stigavši u Torino na jednom se trgu mazga zaustavila i usprkos udarcima nije htjela nastaviti dalje. Odjednom se vreća otvorila, a iz nje se podigla u zrak pokaznica s Hostijom. Svi su se zaprepastili pred tim čudom dok se vijest munjevito proširila po gradu. Biskup se sa kanonicima zaputio na to mjesto gdje je prisustvovao nastavku čuda. Monstranca se otvorila i pala na zemlju, a Hostija je još lebdeći zasjala poput Sunca. Biskup je u pontifikalnom ruhu molio usred klečećeg puka ponavljajući "mane nobiscum, Domine" (ostani s nama, Gospodine), uzdižući kalež prema čudesnoj Hostiji. Na te se molbe Gospodin Isus, sakramentalno prisutan, polako spustio u kalež. Biskup je u procesiji Presveti Sakrament odnio u katedralu gdje je nakon klanjanja Njime blagoslovio vjernike i pohranio Ga u svetohranište. Ovaj je događaj odjeknuo ne samo u lokalnim razmjerima, nego i među katolicima u drugim zemljama. Izgrađena je na mjestu čuda bazilika Presvetoga Tijela dovršena 1529. godine.



Evo opisa bazilike koji za naše čitatelje iz Slovenije prenosimo iz crkvenog časopisa Zgodnja Danica od 7. kimovca (rujna) 1894.
Četerta imenitna ter posebno znamenita cerkev ob glavni, jako živahni dolgi ulici ne daleč od stoljne cerkve pa je cerkev presv. Rešnjega Telesa. Tudi ta za kacih pet stopnjic od tal vzdignjena romanska cerkev ti je poseben kinč celega mesta. Ni sicer kaj posebno prostorna, pa se posebno vzdiguje daleč na kviško z visoko svojo kuplo. Dasiravno pa ta cerkev po svoji velikosti nekako zaostaja za druzimi velikanskimi cerkvami, ima vendar veliko ter neizmerno prednost pred druzimi cerkvami. To je namreč cerkev, kjer je mili Zveličar naš čudovito svetu razodel svojo resnično pričujočnost v presv. Rešnjem Telesu. To najdeš zapisano v kamnitem tlaku v cerkvi. Ko stopiš v sveti hram, vidiš poleg prižnice na evangeljski strani mali prostor, ograjen z železnim omrežjem. Ravno ta pa je tisti imenitni prostor, kjer se je to čudo godilo. V štirovoglati kamniti plošči je ta čudež ob kratkem tako-le popisan: Hic divini Corporis arector jumentum procubuit. Hic sacra sese Hostia sarcinis emancipata in auras extulit. Hic supplices in Taurinensium manus clemens descendit. Hic ergo sancitum prodigio locum memor supplex pronus venerare aut verere. Die 6. Junii Anno Domini 1453 Po naše bi se reklo nekako tako-le: Na tem prostoru je ropar Božjega presv. Rešnjega Telesa svoje živinče s pretepanjem na tla spravil. Tukaj se je presv. Hostija iz vreče, ki se je sama razvezala, vzdignila v višave. Tu se je Hostija milostno izpustila iz višav v roke v pobožni molitvi klečečih Turincev (prebivalcev turinskega mesta). Tukaj toraj spominjajoč se da ta prostor je po čudežu posvečen, v globoki ponižnosti moli ali pa s strahom premišljuj. Dne 8. junija leta Gospodovega 1453. Kar pa je popisano na tej plošči ob kratkem, je brati obširniše iz čveterih prekrasnih, lepo slikanih podob, na oboku, prav na stropu cerkvenem. Perva slika, nad glavnimi cerkvenimi vrati, kaže roparja, ko pride s svojim roparskim tovarišem krast monštranco s presvetim Rešnjim Telesom. Iz tabernakeljna potihoma jemaje sveto posodo, jo daje v roko svojemu tovarišu, kateri jo nese tretjemu tovarišu roparju, ki stoji s svojim oslom v kotu zunaj cerkve. Varno ter na vse strani oprežen ropar odveže na tleh vrečo, dene vanjo monštranco s sv. Hostijo, jo naloži osliču čez herbet, potem pa požene žival svojo, ter gre dalje po mestu, nadejaje se, da monštranco odnese. Kar se prav na ravno popisanem prostoru žival ustavi, ter se ne gane z mesta, če tudi jo ropar z vso silo tako zelo pretepa, da jo spravi na tla. Toda žival se ne gane z mesta. Ob enem pa se vreča sama od veže, kar kaže druga slika, in čudo! presveta Hostija se sama dvigne kviško ter obstane v zraku obdana z nebeško svitlobo. Ljudstvo sliši in vidi kaj se godi, stermi, kleči, moli in zre v presveto Hostijo v višavi. Presv. Hostija se tako dolgo ne gane s svojega mesta, da pride nadškof turinski spremljan od velike množice ljudstva s posvečenim kelihom v roki, katerega stojč kvišku derži, ljudstvo pa kleči in moli, in glej. presv. Hostija se sama iz višav spusti v kelih. To nam predočuje prekrasna tretja slika. Z velikim veseljem nese potem nadškof v slovesni procesiji sv. Rešnje Telo, presv. Hostijo, v stolno cerkev. Pobožno ljudstvo turinskega mesta pa sklene in da na tistem kraju, kjer se je to čudo godilo v zadoščenje za veliko nečast ter oskrunjenje, katero se je tu presv. Rešnjemu Telesu po roparju godilo, napraviti krasno cerkev v čast presv. Rešnjega Telesa. Sveto spoštovanje in blaženo veselje tukaj navdaja verno serce. Misel se zbuja: O, mili Jezus, kako si dober, da nam s takim čudežem svojo pričujočnost v presv. Zakramentu dokazuješ! Vera, upanje in ljubezen do Jezusa v presv. Zakramentu se mu tukaj množi. Iz serca pa se mu vzdiguje prošnja k Bogu: O, da bi pač brezverci in hudobneži na ta kraj prišli in se tukaj učili, da Jezus, sin živega Boga, je v presv. Zakramentu resnično in bistveno pričujoč ter se bali Njega saj kot prihodnjega Sodnika. Ne more pa se veren častilec ločiti od tega kraja, da ne bi pobožno in z veseljem počastil svojega Zveličarja v presv. Rešnjem Telesu, rekoč: „Presveto in Božje Rešnje Telo naj večno češčeno in hvaljeno bo!"






***



Drugi je događaj manje povijesno potvrđen, pa neki sumnjaju da se uopće radilo o čudu. Bilo kako bilo, poučno ga je pročitati. Dogodio se 12. svibnja 1640. u kapucinskoj crkvi koju sam već spominjao kod opisa putovanja u Torino. U to ratno doba brojni su se mještani Torina sklonili u crkvu na vrhu brda. Nakon izdaje švicarskih plaćenika, u crkvu je upala francuska vojska koja je poubijala nekoliko stotina vojnika i civila, ne štedeći pri tome žene i djecu. Jedan je hugenot, dakle krivovjerac, mačem obio vrata svetohraništa na što je iz svetohraništa suknula jarka vatra, a svetogrdnik je pao vičući "mon Dieu, mon Dieu" (moj Bože, moj Bože) i domalo umro.


Kopija slike koja se čuva u samostanu može se vidjeti u predvorju crkve.


Svetohranište novijeg glavnog oltara iz 1655.

ponedjeljak, 1. lipnja 2015.

Evo misa

Ovih se dana tradicionalni katolici u Zagrebu osjećaju blagoslovljeni. Evo samo dvije slike s nedjeljne mise na kojoj smo svi zdušno pjevali i pozorno vlč. Leszeka Królikowskog slušali. Blagdan Presvetog Trojstva protekao je tako uz tradicionalnu misu i večernju procesiju u čast Majke Božje od Kamenitih vrata na najbolji mogući način.



Članovi Društva Benedictus proslavili su isti dan i blagdan glavne zaštitnice Društva, Blažene Djevice Marije Kraljice. Neki od njih nosili su tijekom procesije nove majice.

subota, 30. svibnja 2015.

Tradicionalna misa u sv. Martinu 31.5.2015. u 11,30

(objavljeno 19.5.2015. u 22:54)
U nedjelju 31. svibnja u standardnom terminu u 11,30 bit će u crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu služena tradicionalna latinska misa. Misu će slaviti pater Leszek Królikowski iz Instituta Dobrog Pastira, ustanove pod nadležnošću komisije Ecclesia Dei. Molimo Vas da ako ikako možete, svojom prisutnošću podržite nastojanja za ponovnom uspostavom redovitih slavlja tradicionalne mise u Zagrebu.

petak, 29. svibnja 2015.

Osobno sam ..., ali ...

"Ja sam za život, ali isto tako poštujem pravo na izbor. Nisam za zabranu pobačaja, zato što ona nigdje nikada i nikome nije donijela dobro. Ali sam za pozitivne mjere poput edukacije muškaraca i žena, psiholoških i ostalih savjeta koji pomažu ženi da prebrodi tu stresnu situaciju te da odluči hoće li zadržati trudnoću", izjavila je predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović za vrijeme posjeta Drnišu i Sinju. (14.12.2014.)

Jedini dobar razlog da osobno budemo protiv abortusa jest onaj koji nas obvezuje i da budemo protiv opredjeljenja drugih ljudi za abortus

četvrtak, 28. svibnja 2015.

Nezavidni položaj pravovjernog vjeroučitelja

Jutarnji list ponovno napada Crkvu. To je sigurno manje vijest nego onaj poznati primjer da je "pas ugrizao čovjeka". Ovoga puta na njihovu udaru se našla jedna vjeručiteljica koja se drznula, zamislite, progovoriti i prikazati na projektoru srednjoškolcima neke informacije o abortusu, umjetnoj oplodnji, rodnoj teoriji.

Jasno da su se nevladine organizacije koje u tu svrhu postoje, digle na stražnje noge, upozoravaju na netoleranciju, traže reakciju od javnosti i nadležnih državnih agencija. Znate već kako to sve ide.

Zainteresirala me ova informacija kad sam vidio da se radi o jednoj vjeroučiteljici koju smo na ovom blogu spominjali u nevezanom kontekstu, vidi npr. blagoslov vode za Bogojavljenje ili cvijeća i trava na Veliku Gospu. Naime, mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić vodi već godinama više blogova na kojima piše o različitim temama (1, 2, 3, 4). Meni su najzanimljiviji bili tekstovi u kojima proučava nekadašnje obrednike, posebno one korištene na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije. No uz njih se mogu naći i brojne priče, igre, radni listići za djecu te iskustva i analize društvenih i crkvenih problema s kojima se susreće u svom radu kao vjeroučitelj.

Za Jutarnji list i udruge koje promiču u nebo vapijuće grijehe problematični su dodatni vjeronaučni materijali koje je ova vjeroučiteljica pripremila i nesebično podijelila s drugim nastavnicima i zainteresiranim čitateljima. Moram priznati da nisam proučavao te materijale za koje ja ionako nisam u ciljanoj publici. Izdvajam samo dva od nekoliko slideova koje na nekom "portalu o rodu, spolu i demokraciji" za koji nikad nisam čuo, smatraju neprimjerenima:



Dizajn prezentacija nam se može više ili manje sviđati, ali vjerujem da nijedan normalan katolik neće naći nešto krivo, nego će štoviše pohvaliti profesoricu što je srednjoškolkama i srednjoškolcima predstavila drugu stranu priče. Jasno, ovakve prezentacije su osnova na kojima se onda može graditi daljnje predavanje te primjerice upozoriti učenice da bi korištenje tableta poput ovih gore bilo težak grijeh koji otvara dušu đavlu, zaprječuje primanje sv. Pričesti i nepokajan vodi u mjesto vječnih muka.

Koliko god moj blog bio za širu javnost marginalan, smatrao sam da je važno dati potporu gospođi Majdandžić-Gladić u njezinu radu kao i svim drugim vjeroučiteljima koji se susreću sa sličnim problemima.

Ovo ipak nije potpuni razlog zašto pišem ovaj tekst kao što se može iščitati iz naslova. Zadržimo se na trenutak samo na aktualnim moralnim pitanjima. Jasno je da se danas sodomizam promovira ne toliko kao pokrivalo za savjest onog jadnog djelića populacije koji se predaje tim grijesima, nego prije svega kao ideologija kojoj je osnovna zadaća borba protiv svih moralnih i vjerskih stanovišta u kojima je Gospodin utemeljio svoju Crkvu. Što može očekivati učitelj koji bi djeci prenosio stav Crkve, a ne se bavio manje problematičnim stvarima kako bi zaštitio svoj mir i izbjegao napadanja? Može očekivati da crkvena hijerarhija cijele jedne katoličke zemlje šuti pred katolicima koji spremno odbacuju svoju vjeru javnim činom odreknuća. Kršćane prvih vremena koji su pokleknuli i stavili tamjan pred carev kip možemo barem razumjeti, iako ne i opravdati. Prijetila im je smrt. No što je modernim Ircima prijetilo ako odbace sotonsko izrugivanje ženidbe? Ništa, apsolutno ništa loše im se ne bi dogodilo da su glasali protiv toga prijedloga ustavnih promjena. Što bi se dogodilo biskupima da su rekli kako je taj čin prihvaćanja jednak odbacivanju Boga i njegove Crkve te da oni koji ga učine više ne smiju pristupati sakramentima dok se ne ispovijede? Ruganje u medijima?

Papa se, koliko je meni poznato, nije oglasio o irskom referendumu ni prije, a ni poslije održavanja. On priča o nekim stvarima koje današnji svijet ionako smatra važnima, pa im čak pridaje pseudobožanski status, poput iskorijenjivanja korupcije ili zaštite okoliša. Što bi se dogodilo Papi da je jasno i otvoreno upozorio Irce što je na kocki? Bi li zbog njegovih riječi irski nacisti odvodili vjerne katolike u konclogore? Bi li Vatikan okupirala sodomitska vojska nezadovoljna Papinim izjavama? Ne, možda bi došlo do oštrih odgovora o miješanju u unutrašnje poslove druge suverene zemlje, povlačenja veleposlanika. Dobro, zaboravljam da bi mons. Ricca u ljutnji možda ostavio Papu pred zaključanim vratima doma sv. Marte ili bi mu dao prekuhani ručak.

A što ako bi neki vjeroučitelj, quod Deus avertat, počeo djecu učiti prema pretkoncilskim priručnicima o vjeri. U kojima je primjerice ono što se danas naziva ekumenizam označeno kao grijeh? Ili prikazao učenicima snimku jedne tradicionalne mise i objasnio im razlike s novom misom te kako je revolucija protekla? Teško je i zamisliti da bi se netko nakon godina provedenih na KBF-u odlučio na takvo što, ali recimo da to ipak učini?

Nemojmo zaboraviti da većina vjeroučitelja za razliku od većine svećenika ima suprugu i djecu. Ako bi ih mediji razapeli, možda bi ih Crkva još i mogla zaštiti ili im pronaći drugo radno mjesto. No što ako bi se "prepravovjernim" naučavanjem zamjerili crkvenoj vrhuški? Tada im nikakvo zaklinjanje na Šagija, Bajsića, Turčinovića i Dudu, nikakvi istupi protiv vladajućih komunista, ne bi pomogli. Čak i da otplešu liturgijski ples od ambona do oltara te ondje uzmu pričest na ruke, ostali bi obilježeni kao oni koji su djecu učili pretkoncilskim stvarima kojih se danas stidimo.

Malo sam se zanio, ali poanta je: nije lako vjeroučiteljima koji žele ostati u milosti Božjoj izvršujući zadaću koja im je povjerena podučavanjem djece i mladih o vjerskim i moralnim istinama svete katoličke Crkve. Ako vidite da ih nekako možete ohrabriti, učinite to!

utorak, 26. svibnja 2015.

Klasika



Oltar i ambon, uz klasični izgled i poštivanje svih liturgijskih pravila krase brojni srednjovjekovni katolički i hrvatski sadržaji bosanskohercegovačkih prostora, te odaju najvažniju poruku simbolike Krista raspetoga i uskrsloga. (1, 2)


ponedjeljak, 25. svibnja 2015.

Katolici u Kini u 1990-ima


Yunnan 1996.

Rekvijem - Shandong 1993. g. - tradicionalna misa!

Gansu

Unutarnja Mongolija 1992.

Shaanxi 1992.

Yunnan 1993.