Svijećnica
Mi ćemo sutra s osobitom pažnjom i pobožnošću pratiti Mariju u hram. Marija s Čedom na rukama i u pratnji Josipa, u čijem su naručju gukale dvije grlice. Doista divna slika! Uvijek svježa iako već stara dvije tisuće godina. Nije slikana rukom ni kistom već dušom Marijinom i zato ne može ni izblijediti ni nestati.
Gdje da sutra zaustavimo svoje misli?
Na liku Marijinu, koja tako ponizno vrši zakon Mojsijev iako to nije dužna?
Na pojavi Josipovoj, koji tako brižno vrši ulogu Zaštitnika i Čuvara?
Ili na samom Božanskom Čedu, kojega Djevica otkriva da bi ga stavila na ruke starca Šimuna i da bi se čule njegove riječi hvale Bogu: „Sada otpuštaš u miru slugu svojega, Gospodine, jer vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2, 29-30).
Sve je to tako dirljivo, lijepo i utješno da čovjek mora doista pobožno i s udivljenjem gledati u sjaj i čistoću osoba koje nam evanđelje spominje i događaj koji apostol Luka tako plastično opisuje.
***
Ali ja bih vas osim toga htjela upozoriti na dvije sasvim liturgijske misli.
Danas se Svijećnica uzima nekako kao Marijin blagdan. Blagdan očišćenja Marijina, blagdan u koji je Marija svoje Čedo prikazala Bogu Ocu, blagdan u koji je čula da će joj mač probosti dušu.
Ali u prva kršćanska vremena, na blagdan Svijećnice središnja točka bio je on sam, Isus Krist u liku djeteta na Marijinim rukama. Zašto? Zato, jer on je Svjetlo koje je u taj dan Marija otkrila čitavom svijetu. On je Kralj kojega Marija pokazuje cijelom svijetu.
„Nakiti ložnicu svoju, Sione, i primi Kralja Krista, zagrli Mariju koja je dver nebeska, jer ona nosi slavnog Kralja nove svjetlosti.“
I opet: „Zastaje Djevica noseći na rukama Sina rođenoga prije Danice.“
To i jest doista središnja misao ovoga blagdana. Tȁ Marija je tako ponizna, tako jednostavna da ne želi ništa nego pozadinu, trpljenje i žrtvu u pozadini. A sve drugo pripada Sinu. On je objavljenje Očevo, Riječ Očeva, on je onaj koji treba da se prikaže svijetu i narodima. A ona je samo tiha službenica Gospodinova koja vjeruje, koja se pouzdaje, koja služi, koja je samo sredstvo Božjih planova.
I tako upravo po njezinoj želji, po najdubljoj osobini njezina bića – u sutrašnjem blagdanu nije središte ona, već onaj koji je rođen prije Danice, Kralj nove svjetlosti, Krist Kralj.
***
A zar nas na to ne podsjeća i sutrašnji blagoslov svijeća?
Ta svijeća je simbol Krista.
Svjetlo njezino simbol Kristova svjetla.
Bjelina njezina simbol Kristove bjeline.
Vatra njezina simbol Kristove vatre ...
Ta će svijeća, od Crkve na Svijećnicu blagoslovljena, svijeća koja je simbol svjetla Kristova, plamsati u našim rukama kad budemo na zemlji slali svoje posljednje uzdahe Isusu i Mariji i ona će nas uvesti onomu koji je izvor svake svjetlosti, pred čijim licem ne treba više ni znakova ni simbola, jer on je svjetlost sama, svjetlost u sebi, svjetlost čijim je tracima obasjano za svu vječnost i prelijepo Marijino lice.
1. II. 1954.
(Marica Stanković, Adventska čežnja)
Kako to, pa protestanti tvrde da Marija nije trpila a ovdje lijepo kaze, a tebi ce samoj mac probosti dusu. A kad ce joj probosti dusu nego pod Krizem Sina. Zar nije probadanje srca trpljenje. Ah, koliko istine u toj Knjizi. Pa ne bi se mogle otkriti namisli mnogih srdaca, onih koji sve do danas negiraju Marijinu ulogu.
OdgovoriIzbrišiRobelar
Protestanti krivo govore pa naravno da je Blažena Djevica Marija trpjela. Mene međutim zanima može li Bog trpjeti? Kakav je katolički stav o tom važnom teološkom pitanju?
IzbrišiQ
Lijepo svijećnično štivo. Kao i jedno drugo, na koje sam nekidan naišao. Sjetila su me jednog trećeg, meni nečitkog. Naime prije nekoliko godina uzeo sam čitati "Zlatnu legendu" Jakova Voraginskog, u prijevodu Stjepana Pavića, počevši ne znam više zašto baš od poglavlja o Svijećnici, odn. Očišćenju Blažene Djevice Marije. Uzalud se trudih, nisam uspio proći kroz iglene uši ovog odlomka:
OdgovoriIzbriši"(… ) Kao što se naime tijelo dječaka u četrdeset dana oblikuje i dovršuje, a četrdeseti se dan redovito ulijeva duša, tako se tijelo djevojčice oblikuje u osamdeset dana, a osamdeseti se dan redovito ulijeva duša. (…)"
Kad god sam poslije naišao na kakvu pravovjerničku, "tradicionalnokatoličku" pohvalu "Zlatnoj legendi" ili potkrepu kojega (tradicionalno)katoličkog stava tom knjigom, u pamet su mi dozvale navedeni odlomak, zbog kojeg sam je do dandanas odložio.
M. P.
Pa to je samo tadasnje slabo poznavanje prirodnih znanosti i nespretan pokusaj pronalazenja simbolike u tome. Ne znam zasto vas je to sablaznilo. I sv. Toma Akvinski je tako pogrijesio slijedeci Aristotela, pa ipak ga i vise (s pravom) citiraju od te zbirke prica.
IzbrišiT.B.
Ne bih rekao da me baš sablaznilo, ali me odbilo, možda zbog današnjeg ubijanja nerođene djece; slično kao ono što, ako me sjećanje ne vara, sv. Jeronim kaže o tom zašto čovjek prije rođenja još nema anđela čuvara. Tko zna, možda sam tražio izliku za nečitanje. Ustalom, danas napokon ponovo počinjem čitati "Zlatnu legendu".
IzbrišiM. P.