Svijećnica
Mi ćemo sutra s osobitom pažnjom i pobožnošću pratiti Mariju u hram. Marija s Čedom na rukama i u pratnji Josipa, u čijem su naručju gukale dvije grlice. Doista divna slika! Uvijek svježa iako već stara dvije tisuće godina. Nije slikana rukom ni kistom već dušom Marijinom i zato ne može ni izblijediti ni nestati.
Gdje da sutra zaustavimo svoje misli?
Na liku Marijinu, koja tako ponizno vrši zakon Mojsijev iako to nije dužna?
Na pojavi Josipovoj, koji tako brižno vrši ulogu Zaštitnika i Čuvara?
Ili na samom Božanskom Čedu, kojega Djevica otkriva da bi ga stavila na ruke starca Šimuna i da bi se čule njegove riječi hvale Bogu: „Sada otpuštaš u miru slugu svojega, Gospodine, jer vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2, 29-30).
Sve je to tako dirljivo, lijepo i utješno da čovjek mora doista pobožno i s udivljenjem gledati u sjaj i čistoću osoba koje nam evanđelje spominje i događaj koji apostol Luka tako plastično opisuje.
***
Ali ja bih vas osim toga htjela upozoriti na dvije sasvim liturgijske misli.
Danas se Svijećnica uzima nekako kao Marijin blagdan. Blagdan očišćenja Marijina, blagdan u koji je Marija svoje Čedo prikazala Bogu Ocu, blagdan u koji je čula da će joj mač probosti dušu.
Ali u prva kršćanska vremena, na blagdan Svijećnice središnja točka bio je on sam, Isus Krist u liku djeteta na Marijinim rukama. Zašto? Zato, jer on je Svjetlo koje je u taj dan Marija otkrila čitavom svijetu. On je Kralj kojega Marija pokazuje cijelom svijetu.
„Nakiti ložnicu svoju, Sione, i primi Kralja Krista, zagrli Mariju koja je dver nebeska, jer ona nosi slavnog Kralja nove svjetlosti.“
I opet: „Zastaje Djevica noseći na rukama Sina rođenoga prije Danice.“
To i jest doista središnja misao ovoga blagdana. Tȁ Marija je tako ponizna, tako jednostavna da ne želi ništa nego pozadinu, trpljenje i žrtvu u pozadini. A sve drugo pripada Sinu. On je objavljenje Očevo, Riječ Očeva, on je onaj koji treba da se prikaže svijetu i narodima. A ona je samo tiha službenica Gospodinova koja vjeruje, koja se pouzdaje, koja služi, koja je samo sredstvo Božjih planova.
I tako upravo po njezinoj želji, po najdubljoj osobini njezina bića – u sutrašnjem blagdanu nije središte ona, već onaj koji je rođen prije Danice, Kralj nove svjetlosti, Krist Kralj.
***
A zar nas na to ne podsjeća i sutrašnji blagoslov svijeća?
Ta svijeća je simbol Krista.
Svjetlo njezino simbol Kristova svjetla.
Bjelina njezina simbol Kristove bjeline.
Vatra njezina simbol Kristove vatre ...
Ta će svijeća, od Crkve na Svijećnicu blagoslovljena, svijeća koja je simbol svjetla Kristova, plamsati u našim rukama kad budemo na zemlji slali svoje posljednje uzdahe Isusu i Mariji i ona će nas uvesti onomu koji je izvor svake svjetlosti, pred čijim licem ne treba više ni znakova ni simbola, jer on je svjetlost sama, svjetlost u sebi, svjetlost čijim je tracima obasjano za svu vječnost i prelijepo Marijino lice.
1. II. 1954.
(Marica Stanković, Adventska čežnja)
Nema komentara:
Objavi komentar
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.