Kad već više nemam volje pisati dulje izvještaje sa svojih putovanja (slike iz Italije čekaju skoro godinu dana bez teksta), mogu barem zabilježiti povremeni kratki izlet.
Ovaj put krenuli smo prema Čazmi, ali kad sam vidio da možemo proći kroz moslavačko mjesto Križ, obavezno sam nas onuda usmjerio jer mi je već dugo bila želja pogledati to naselje.
Najprije smo naišli na ovu crkvicu za koju sam poslije pročitao da pripada nesjedinjenim istočnjacima, a posvećena je sv. Jovanu Preteči.
Preko ceste je crkva Uzvišenja sv. Križa. Logično.
Crkva je očito dosta stara, s vidljivim gotičkim elementima, spominje se u 14. stoljeću. Primivši kvaku, očekivao sam, kao i inače, da ću naći zaključana vrata.
No, iznenadilo me da je crkva bila otvorena iako nikoga nije bilo unutra. Hvala Providnosti i župniku, ali nisam siguran da je, s obzirom na veliku vrijednost koju ćete vidjeti na idućim fotografijama, dobro ostavljati ovakvu crkvu otključanu i bez nadzora. Možda smo slučajno upali između nekih obreda (npr. krštenja i ženidbe).
Unutrašnjost je od 18. stoljeća u baroknom stilu.
Kao i uvijek, nakon kratke molitve, igrali smo se pogađanja, tj. identificiranja svetaca. Na glavnom oltaru neidentificiran je ostao samo krajnje desni svetac. Zastava bi mogla upućivati na sv. Jurja, ali zašto onda ima vreću u lijevoj ruci? ChatGPT sugerira da bi mogao biti bl. Gerard od ivanovaca i maltežana, no ima ovdje i mudrijih čitatelja, pa vjerujem da će odmah prokljuviti o kome se radi.
Na oltaru sv. Roka, nesiguran je desni kip.
A na oltaru sv. Antuna Padovanskog, desni je neki benediktinac (možda i sam utemeljitelj koji blagoslivlja čašu s otrovom koji su mu podmetnuli?) dok me za lijevog zbunjuje zašto nosi prekriženu štolu i rukavice. Sv. Ivan Nepomuk u medaljonu gore je očit.
A je li ovo sv. Antun ili sv. Pavao pustinjak?
Propovjedaonica je vrlo lijepa.
Netko je bose noge evanđelista na prikladnoj visini, shvatio kao poziv da ga svetac zaštitnik zgodno blagoslovi.
U špilji Gospe Lurdske svod je simpatično urešen naivnijom pučkom rukom. Uostalom, u špiljama su se i inače pronalazili primitivniji crteži.
Ako vam nije dosta igre pogađanja svetaca, razvrstajte istočne naučitelje na ogradi kora. Zapadni nisu teški.
Ispred crkve je ugodan parkić u sklopu kojega su i sprave za djecu. Zanimljivo da sam čak i ovdje primijetio tri-četiri obojena muškarca, ne znam jesu li migranti ili strani radnici, ali nisu cigani.
Zgodan stolić za prematanje dojenčadi.
Spomenike NOB-u uvijek je lako prepoznati.
Naš pravi cilj bila je šetnica sv. Vida kod Čazme. Nisam našao bolju kartu od ove:
Evo naše ture, krenuli smo od mjesta označenog zvijezdom u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.
Na početku je sve izgledalo idilično.
Uživajte u cvijeću (i kukcima na njemu).
Crvenom crtom sam na gornjoj karti označio najavanturističkiji dio staze koji nisam ni stigao slikati jer sam se probijao kroz visoku travu dok je manje dijete neutješno plakalo. Sigurno joj nije pomagala trava iznad glave, propadanje u rupe pored kanala i ulegnuti tragovi koje su očito ostavile divlje životinje. No, nakon završnog proboja kroz jarke kopriva, dospjeli smo konačno na neku njivu i izašli na cestu kroz vrata na ogradi.
Nisam ni znao da tuda izgleda prolaze cijevi Jadranskog naftovoda, ali prema karti se čini sasvim moguće. To mi je bio jedan od highlighta izleta.
Nakon izlaska na cestu, prolazi se pored kuća. Podsjetila me ova žabokrečina da smo se tijekom puta šalili kako za neka mjesta već iz naziva znaš da nije dobro onamo se preseliti, kao npr. Razljev.
Kad se skrene s asfalta na makadam, šetnja je vrlo ugodna (i lagana).
Zaustavili smo se uz jezero. To je više blatna bara, ali ipak ugodan ambijent za piknik. Ima niz stolova i klupa u šumi te jedan stol nad samim jezerom.
Zgodno mjesto za započeti strašnu priču.
Koja pored ovakvih neobičnih objekata može postati samo još dojmljivija.
Pri kraju ture prošli smo kraj kapele sv. Vida.
U povratku smo opet mahnuli Križu.
Pišući ovaj kratki izvještaj, shvatio sam da prije tri godine nisam ni spomenuo lijepi izletić u Čazmu gdje smo vidjeli (samo izvana) crkvu sv. Marije Magdalene. Tko je god posjećivao zagrebačku katedralu, sjeća se spomena čazmanskog kaptola. Obišli smo i šetnicu pod krošnjama Medjame koju također preporučujem. Ostavljam za kraj nekoliko fotki i s tog posjeta.
Nema komentara:
Objavi komentar
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.