Ikonu se slika, a ne piše

Nedavna obavijest o tečaju pisanja ikona podsjetila me na taj neprirodni naziv za slikanje. Koliko sam shvatio, riječ pisati koristi se za opis te aktivnosti jer je preuzeta iz grčkog i ruskog jezika premda u hrvatskom postoji sasvim prikladna i uobičajena riječ slikanje. Dakle, bolje bi bilo reći da se nabožnu sliku naslika (u ovom ili onom stilu), a zatim se na nju može (a po istočnoj tradiciji i mora) napisati ime ili imena osoba koje predstavlja. 

Čini mi se da je bitni razlog za prihvaćanje izraza “pisanje ikona” u tobožnjoj uzvišenosti te radnje u odnosu na slikanje "običnih" svetih slika ili npr. klesanje sakralne skulpture. Toj afektiranoj mističnosti i opčaranosti “istokom” pridonose priče o postu i molitvi ikonopisca koji slijedi stroge kanone (često izteoretizirane od istočnih raskolnika u 20. stoljeću ne bi li se obezvrijedila crkvena umjetnost na zapadu). 

Naravno, daleko od toga da omalovažavam molitvu i post koji prate neki posao, a posebno onaj koji je tako blisko vezan uz crkvenu umjetnost i bogoštovlje. Ali moliti i postiti možete i dok okopavate vrt ili pišete članak za časopis, pa ipak najčešće nećete govoriti o operiranju zemlje ili žrtvovanju riječi na papiru osim ako ste posebno bolan pjesnik. Dakle, slobodno slušajte o povijesti i naučite tehniku slikanja ikona, ali nemojte se s time prenemagati kao da ste bili na tridesetodnevnim duhovnim vježbama kod pravog isusovca ili postili mjesec dana ispod stupa nekog stilita. 

A ako ćete ikonu ipak napisati, onda ju kad završite možete odjenuti kod uramljivača i potom uspavati na zidu, blagodariti prijatelju za rođendan ili zarediti kao zavjetni dar.

Jeruzalem

Marko mi je prije desetak dana rekao da ide u Izrael i da će ostati dan-dva duže u Jeruzalemu kako bi se pomolio na svetim mjestima. Kada me upitao što želim da mi donese iz Svete Zemlje, nisam se nimalo premišljao. Zamolio sam ga da mi nabavi neki čudotvorni zlatni kipić Majke Božje. Izgleda da više nije tako lako doći do takvih predmeta kao u nekim prošlim stoljećima. Ipak, kako se ne bi vratio praznih ruku, Marko se dosjetio i nabavio posrebrenu Gospinu ikonicu kojom je doticao mjesta blagoslovljena stopama našega Gospodina. Strahujući da mu neću vjerovati, sve je evidentirao fotografijama. Kada mi je pokazao slike, prisjetio sam se onog slatkastog filma Amelie, ali moram priznati da su povod i motivi na Markovim fotografijama mnogo vredniji i poticajniji. 

Što ste uradili, o anđeli bijeli, da ste nam kućicu Majčinu odnijeli?

[...]

Divo sveta, Božja Mati, 

Milost molbi ne suskrati. 

Molimo te, Majko mila, 

Ka si svigdar naša bila, 

Moli za nas Sinka tvoga. 

Iz pržuna nas ovoga, 

U kom s pultom pahnu kosti, 

Dobrostivo da oprosti. 

Ah, usliši, slobod vrati, 

Milo oko k nam obrati 

Za da vide svikolici 

Tvoja Majka da si dici.

Moj prvi hod protiv ubijanja beba

Nisam do sada sudjelovao u Hodu za život iako, naravno, podržavam ideje koje stoje u njegovim temeljima. Naprosto nisam ljubitelj parada i puno mi je draže hodati primjerice u procesiji Majci Božjoj od Kamenitih vrata ili za Tijelovo, nego biti u nekom protestnom maršu. Ipak, prije par dana je zagrebački gradonačelnik objasnio da su njega i suradnike građani izabrali na osnovi otvoreno propagirane ideologije koja uključuje borbu za ubijanje neželjenih beba. Ako, dakle, oni mogu tako jasno naviještati svoju poruku sebičnosti i beznađa, učinilo mi se glupim da barem na ovaj sitan način ne podržim one koji se zaista žrtvuju i bore za dječicu. Istina, nisam ljubitelj gungule, ali ako na lijepi svibanjski dan ne mogu odvojiti sat-dva i prošetati se par tisuća koraka po centru Zagreba s tako vrijednim povodom, što onda uopće mogu "žrtvovati" od svog komoditeta? 

Tako sam danas došao do HNK i pričekao početak hoda. U međuvremenu sam susreo mnoge poznanike s tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža, a pojavio se i župnik koji je vjerni podržavatelj te manifestacije. 

Umjesto zastava Hoda za život koje je gradonačelnik zabranio, na jarbolima kazališnog trga vijorile su se zastave s križevima. Prigodno crvenima jer nas ta boja krvi podsjeća na strašna krvoprolića koja se svakodnevno odvijaju u utrobama žena koje svojoj djeci ne žele biti majke. Ondje je i utješni prizor sv. Jurja koji zaista siječe zmaja, a ne dijalogizira s njime kao onaj na vrhu Radićeve ulice. 

Kada je započeo hod, slučajno sam se našao odmah kod bubnjara i prije nego sam ih pustio da odu naprijed, slušao sam to bučno bubnjanje. Na prvu mi se učinilo neprimjerenim jer uznemiruje mlađu djecu, ali onda sam pomislio da podsjeća na tolika srca beba (koja kucaju već mjesec dana nakon začeća) koja su stala, rastrgana rukama onih koji su im trebali pomoći da dođu na svijet. 

Iz tih depresivnih razmišljanja trgnuo me pogled na jedan oronuli grafit na kojemu je pisalo "sve je moguč(e)". Iako izgleda da su se sve političke, ekonomske, kulturne, medijske i druge elite okrenule promicanju smrti i degeneracije te su za to pridobile veliko mnoštvo ljudi, ipak je uz Božju pomoć moguće te procese zaustaviti i okrenuti. Svako je dijete koje preživi trudnoću znak te nade. Da, to je teška, krvava borba, u kojoj je bilo i bit će mnogo nevinih žrtava i uništenih života. Ali možemo se nadati i smijemo vjerovati da je Božja milost jača od svake sile i da će Marijino Bezgrešno Srce, srce majke koja razumije bol i žalost, na koncu pobijediti. 

Priznajem, nisam odmah pogodio čija je. 

Majka Božja Jeruzalemska

Na svoju sramotu, tek sam ove subote po prvi puta bio u svetištu Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu iznad Krapine. Znao sam, naravno, da je to jedno od važnijih marijanskih svetišta sjeverne Hrvatske, ali nekako nikad nije bilo prilike da ga posjetim. 

Jadno

U novom broju Glasa Koncila objavljen je razgovor (arhiv) s vlč. Bornom Puškarićem, župnikom župe sv. Blaža i redovitim celebrantom tradicionalne mise, u kojemu objašnjava ružan događaj koji se odvijao proteklog tjedna. U kino dvorani koja je u vlasništvu župe, ali je već duži niz godina ugovorno koristi Kinoteka, prikazivali su se filmovi s takozvanog Queer festivala Zagreb. 

Vjerojatno je uz sva kina koja su u vlasništvu grada ovaj protunaravni festival održan upravo u crkvenoj dvorani kao svojevrsna provokacija. Ipak, čini se da su se organizatori malo preračunali jer većini ljudi nakon dva potresa, dvije godine suludih restrikcija, ne tako udaljenog rata i divljanja cijena nije posebno interesantna borba za prava transvestita i drugih fetišističkih bolesnika. Ono malo aktivista što su imali trenutno je zauzeto krpanjem trulih cijevi i gradskog budžeta. Pohvaljujem to što su organizatori na plakat festivala stavili simbol onoga što promiču: jadnog čovjeka koji je činio takve perverzije (i to ne u prenesenom smislu) da bi se vjerojatno i papa Franjo zacrvenio čitajući njegovu wikipedijsku natuknicu (nemojte gledati ako imate slabiji želudac). 

Treba nam u svakom trenutku biti jasno, ovo je borba za duše djece. Cilj je da im se u um ubace slike, snimke, riječi i glazba koji će klijati i donijeti plod posebno oko puberteta. Mnoge će zaista zbuniti i navesti na dualistički prezir prema tijelu koje se mijenja te povlađivanje emocijama koje često nisu pod kontrolom. Ne treba biti posebno pronicljiv da se primijete procesi koji vrlo skoro dolazi i nama, dovoljno je povremeno pročitati o zbivanjima u Americi (ja često preletim sažetke koje objavljuje blogerica Amy Welborn). Roditelji znaju što im je činiti: maksimalno ograničiti svojoj djeci pristup ekranima, ponuditi im prikladne fizičke, intelektualne i socijalne aktivnosti, omogućiti im pristup Bogu u dostojanstveno služenim sakramentima i moliti s njima i za njih. Svećenici mogu, koliko je do njih, pomoći uredivši crkve i svoje propovijedi tako da pružaju lijepo, dobro i istinito osjetilima i umu djece i mladih. Ako u crkvama imate amorfne i ružne skulpture koje bi trebale predstavljati Isusa i svetce, ako od liturgije stvarate lakrdiju, priliku za koju pošalicu i slatkastu glazbu, zašto se čuditi tome da neformirane osobe zaista pomisle kako je sve to nebitno, "ljubav je ljubav" i svatko ima svoj izbor koji treba tolerirati. 

Naravno da će svaki roditelj sam procijeniti kada i kako upoznati dijete s moralno osjetljivim pitanjima, posebno onima vezanim uz spolnost. Pokušaji škola ili udruga da se miješaju u to su sasvim očito usmjereni uklanjanju stida kako bi se djecu pripremilo za raskalašeni život (i stoga ovisan o potvrđivanju mase i medija), ali ponekad i doslovno zlostavljanje. Ipak, ako roditelj procijeni da je dijete dovoljno zrelo i da se već susrelo s tim pitanjima u neprijateljskoj propagandi, onda prikladne fotografije i opisi mogu biti korisni. Kao što slike pobačenih beba ili lica ovisnika o drogama govore o paklu koji je prodro u živote milijuna ljudi, tako i fotografije poput one koju su organizatori zagrebačkog festivala stavili na svoj plakat pričaju žalosnu priču o tome što se događa kada povjerujemo zmiji. Svakako, tu priči nije kraj. Mi kršćani imamo prekrasne i životvorne riječi ohrabrenja koje nam je ostavio Spasitelj, prispodobe o razmetnome sinu, izgubljenoj i nađenoj ovci itd. Danas postoji već puno svjedočanstava onih koje je okolina gurala u trans perverzije. Treba svaku pouku, koliko god bila prožeta strašnom zbiljom završiti s nadom, ne u jeftino milosrđe, nego u Smisao koji i prevarenim ljudima koji su razorili svoje tijelo, psihu i okolinu daje mogućnost za obraćenje, pokoru i konačno spasenje.