Belec

Iako nemam običaj na blogu pisati o kratkim planinarskim šetnjama, ova će bilješka ipak većinom biti posvećena onome što smo vidjeli nakon silaska s planine. Uostalom, jučer na kvatrenu subotu i danas na drugu korizmenu nedjelju sluša se isto evanđelje o Isusovom preobraženju na "visokoj gori", pa je i po tome ovaj sažeti izvješaj barem donekle prigodan.

Jučerašnji put je planiran tako da prođemo pored poznate crkve Blažene Djevice Marije Snježne u Belecu (arhiv). Nažalost, kad sam prijepodne obilazio cinktor, sva su vrata bila zaključana, pa sam se razočaran vratio nazad u auto. Par kilometara dalje zaustavili smo se i otpočeli naš hod po Ivanščici. Pomalo improvizirana tura dobro označenim stazama vodila je prvim dijelom prema Mrzljaku, a zatim nakon strmog spuštanja do planinarske kuće Belecgrad, makadamskom cestom nazad. Nismo nikog susreli putem, što je naravno idealna situacija kada se čovjek zaputi u prirodu.

Imam samo dvije fotografije na kojima nema ljudi, pa evo.

Naišli smo na mnoge proljetnice (šafrane, jaglace, visibabe itd.), a svoje golemo neznanje pokazat ću pitanjem koji je ovo neugledan, ali simpatičan cvijet?

(Ok, našao sam naziv na internetu, ali ako mislite sudjelovati, priznaje se samo odgovor napamet.)

Ruševine Belecgrada.

(Da, Marko, uzeo sam tvoju fotografiju!) 

Pri povratku doma oko 16 sati, primijetio sam da su vrata na cinktoru oko crkve u Belecu otvorena. Obradovah se veoma. Izgleda da se spremala misa, ali je još bilo rano, pa nije nitko bio u crkvi. Crkva Majke Božje Snježne je sigurno jedna od najljepših i najskladnijih u Hrvatskoj, pa i šire. Ova fino očuvana i restaurirana barokna crkva posebno mi se dopala jer je potpuna: stropne i zidne freske, oltari, propovjedaonica, kor, sve je ujedinjeno u skladnoj i prebogatoj pjesmi hvale Bogu i njegovim svetcima.

Stari i novi zavjet, čitava povijest spasenja, sve je tu prikazano tako živo i oku ugodno da jednostavno potiče na razmatranje i divljenje. S obzirom da sam imao uza se zahvalnu dječju publiku, uvjerio sam se koliko je lakše istine katoličke vjere jezgrovito objasniti kad možeš prstom pokazati ono što tumačiš. Eno Mojsija s pločama zavjeta, a evo i Izraelaca koji doista plešu oko zlatnog teleta. Ondje leži Jakov i u snu gleda anđele koji silaze i uzlaze tajanstvenim ljestvama do neba, a ovdje stoji sveta Barbara do svoje troprozorne kule držeći u rukama mač kojom joj je vlastiti otac odsjekao glavu. S jednog oltara gleda sveti Josip s procvjetalim štapom, a iznad drugog okrutnici podižu teško kamenje na Stjepana koji moli odjeven u dalmatiku. Gle zmije koja je zavela Evu, a latinske riječi nas vode liku one koja je popravila što prvi ljudski par pokvari.

Zadivljujuće je koliko je praktična, koliko smislena ova pouka. Mjesto da moderni vjeroučitelji uče djecu kako i muslimani i protestanti znaju krečiti zidove (kao da to ne znamo iz njihove ikonoklastičke povijesti), bolje bi bilo da ih odvedu u ovakvu crkvu i pokažu im velikane prave vjere i što su za nju trpili. Zašto ne bi uz oltar Gospe od Ružarija izmolili neko od petnaest otajstava prikazanih u medaljonima uokrug naše Majke i svetih Dominika i Katarine. A što bi tek bilo kad bi se usred toga zlata uz svjetlost svijeća začule riječi i šapat mise radi koje je sve to izgrađeno? Kada bi se usto od ovih zidova odbijali zvukovi gregorijanskog i pučkog pjevanja, svi bi likovi na njima oživjeli. Utisak koji bi to ostavilo na mlade, pa i starije bio bi dublje objašnjenje zašto trebamo Crkvu, nego svi pastoralni planovi i sinode nove evangelizacije.

Nekoliko fotografija koje ne mogu ni približno dočarati doživljaj uživo (ipak, hvala autoru).