Ubi saxa panduntur ibi peccata hominum dimittuntur

PRVO UKAZANJE sv. Mihaela Arkanđela (8. svibnja 490. g.)
Godine 490. poslije Krista Gargano je bio surov i divlji kraj, a ljudi su još bili duboko uronjeni u poganstvo. U to vrijeme pročuo se glas o čudesnom događaju: veliki bik, koji se udaljio od svog stada koje je paslo po tim neprohodnim mjestima i izgubio, pronađen je nakon tri dana kako kleči pred otvorom jedne velike pećine. Rasrđeni vlasnik buntovnog bika odapeo je na njega strijelu, ali se ona čudesno okrenula i ranila strijelca. vijest o tom izvanrednom događaju došla je do mjesnog biskupa Lorenza Maiorana, koji je nakon tri dana posta i molitve bio počašćen prvim ukazanjem Arhanđela: "JA SAM U PRISUTNOSTI BOŽJOJ... JA SAM ODABRAO PEĆINU I ONA MI JE SVETA... U NJOJ ĆE SE OTPUŠTATI GRIJESI I ZADOBIVATI SVE ŠTO SE MOLITVOM BUDE TRAŽILO..." Tako je nastalo prvo "anđeosko" svetište zapada. Poslije toga događaja zbili su se i drugi ne manje važni čudesni događaji, te je svjetlo svetoga Mihaela zasjalo i na drugim privlačnim i važnim mjestima.

DRUGO UKAZANJE (12. rujna 492. g.)
I Arhanđeo, novi stanovnik Gargana, uskoro je pokazao svu svoju moć. Dvije godine kasnije, budući da je Sipont bio opsjedan od Odoakrovih barbara, biskup Lorenzo ponovno se obratio nebeskomu duhu koji mu je u drugom ukazanju obećao zaštitu i pobjedu. A bilo je to ovako: potpomognuta potresima i munjama što se sručiše na opsadnike, vojska Sipontina natjerala je barbare u bijeg. Stanovnici Siponta su u znak zahvalnosti sv. Mihaelu otišli do Gargana, ali se zbog straha nisu usudili kročiti u pećinu, nego se zaustaviše na ulazu svetoga mjesta.

TREĆE UKAZANJE (29. rujna 493.g.)
Prošla je još jedna godina, a biskup se još nije odlučio konačno prijeći prag čudesne pećine i posvetiti je, kako mu je bilo naloženo pri njegovom prvom razgovoru s nebeskim duhom. Arhanđeo mu se ponovno ukazao pozvavši ga da uđe unutra zajedno sa svim puljiškim biskupima gdje će slaviti Božja otajstva, ali bez posvećivanja mjesta jer ga je On već bio posvetio svojom rukom. Taj put Lorenzo je napokon poslušao arhanđela i kad je ušao u pećinu, našao je već pripravljeni oltar prekriven crvenim platnom s kristalnim križem, kako mu je Mihael i rekao. Otisak stopala utisnut na kamenoj stijeni svima je dao opipljiv dokaz Arhanđelove prisutnosti. Lorenzo je dao sagraditi crkvu na ulazu u pećinu i posvetio je. Tako je nastalo jedinstveno svetište, u kojem oltar nikada nije imao posvećeni kamen JER JE SVAKI KAMEN NA TOM MJESTU SVET, a dva nadnevka vezana uz prvo i treće ukazanje postala su blagdani priznati od Svete Crkve i to Ukazanje sv. Mihaela na Garganu i Posvećenje jedne stare bazilike u Rimu na Salarijskoj cesti, podignute u njegovu čast.

ČETVRTO UKAZANJE (22. rujna 1656.g.)
Godine 1656. zbio se jedan događaj u vrijeme kada je kuga kosila svoje žrtve po cijeloj Italiji. Sipontinski nadbiskup, Alfonzo Puccinelli zazvao je još jedanput pomoć sv. Mihaela. On se je ukazao u zoru 25. rujna, upravo u trenutku kada se nadbiskup nalazio u nadbiskupskoj palači na Monte Sant'Angelo: Ja sam Mihael Arhanđeo… Tko god bude upotrebljavao kamenje iz moje pećine, od tebe blagoslovljeno i s urezanim križem i mojim imenom, bit će oslobođen kuge. I tako je i bilo. Još i danas se ti kamenčići koje hodočasnici traže s vjerom i odanošću, nose u procesiji i posiplju na četiri glavne postaje da bi dali plodnost poljima i da bi sačuvali grad od prirodnih nepogoda.

(tekst; još: 1, 2, 3, 4, 5; molitve)