Kao skromni podsjetnik na kongres
Imaju li religije značenje za Europu? koji
danas započinje u Zagrebu, donosim jedan kratki izvadak iz Danteove
Božanstvene komedije te tekst koji u duhu dijaloga propituje izvorišta muhamedanske objave. Međureligijski dijalog danas je od iznimne važnosti, i sam Papa
nas upućuje da svatko od nas treba dati svoj doprinos u ovom pogledu.
***
Bibliothèque nationale de France, Département des Manuscrits, Division occidentale
Italien 74, fol. 83, Dante et Mahomet
između nogu ispala mu crijeva,
i vidi mu se drob i gadna vreća
govnom biva što se u nju slijeva.
Taj mi, dok moja pažnja bi sve veća,
otvoriv grudi sam na znanje dade:
'Gle, kako huda raskoli me sreća,
i kakve rane Muhamed imade!
Preda mnom plače Ali, kome zja
rasječen obraz od kike do brade.
I sve što vidiš, cijela družba ta,
jer sija raskol i sablazan gore,
zato je tako rasječena sva.
Straga je vrag, što ljut je poput more,
sijekuć nas mačem, i kazna se ova
ponavlja svima kad se pred njim stvore,
obišav bolni put okolo rova;
jer ove rane sve zacijele nama,
dokle se pred njim ne nađemo snova.
***
Je li moguće da je one koji slijepo slijede Muhameda kao svojega od neba poslanog proroka i vođu te prianjaju uz islam kao religiju objavljenu od Boga i jedini put spasenja, obmanuo Sotona? "City Journal" u ljeto 2004. objavio je članak Theodorea Dalrymplea (pseudonim) "Kad se islam slomi", u kojemu on piše: "Nijedan musliman u islamskom društvu ne bi se usudio pretpostaviti da Kuran nije božanski diktiran na usta Prorokova, nego da je zbir nadarenih ljudskih riječi i spoj, ne osobito originalan, judaističkih, kršćanskih i zoroastrističkih elemenata." Nema sumnje, muslimani vjeruju da je Kuran božanskog podrijetla, vječan i subitan samom Alahu, njegova sveta i neposredna riječ, koja je diktirana na arapskom preko anđela Gabriela Muhamedu i sadrži islamske objave i nauk. Vjeruju da je kroz Muhamedova viđenja arhanđela Gabriela Kuran objavljivan u obrocima, što u Meki što u Medini, tijekom dvadeset i tri godine. Riječi koje su od Gabriela tekle preko nadahnutih usana proroka Muhameda zapisivali su njegovi tajnici Zejd i Abdulah na palmove listove, na kožu i u drvo.
Uglavnom se međutim ne govori o tome kako se 610. godine Muhamed s obitelji povukao za mjeseca ramazana u znamenitu gorsku špilju Hiru te nakon nekog vremena provedenog ondje u molitvi i meditaciji, priopćio svojoj ženi Hadidži da mu se upravo ukazao anđeo Gabriel rekavši mu da je odabran za Božjeg apostola. Kako se čini, anđeo Gabriel (golema vizija koja se ocrtavala na nebu, sa stopalima na obzorju) privijao je Muhameda u zastrašujući zagrljaj, gušeći ga, te se Muhamed osjećao kao da će ga dah napustiti. Tek pošto ga je anđeo i treći put stao gušiti tražeći da recitira, Muhamed je to i učinio. Prema Ibn Ishakovu "Životu Muhamedovu" on je ovako ispripovjedio taj susret s Gabrielom:
Onda mi je, dok sam spavao, došao Gabriel s nekim spisom na brokatnom prostiraču. "Čitaj!" rekao mi je. "Što da čitam?" upitao sam. Nato me je on tako pritisnuo da sam se počeo gušiti. Pomislio sam da je to smrt. Onda me je pustio i opet mi rekao: "Čitaj!" "Što da čitam?!" rekao sam, a on me ponovo pritisnuo, tako da sam opet pomislio da je to smrt, a onda me pustio. "Čitaj!" rekao je. "Što da čitam?!" upitao sam, i on me je ponovo počeo gušiti, i opet sam pomislio da je to smrt. Zatim me je pustio i rekao: "Čitaj!" "Što da čitam?" pitao sam. Tad je rekao: "Čitaj u ime Gospodara svoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška krvi! Čitaj: Plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava perom, koji čovjeka poučava onome što on ne zna." Pročitao sam to, a on je ušutio i otišao od mene.
Nakon zastrašujućeg i nasilnog susreta s duhom u špilji Muhamed je vjerovao da ga je "džin" (duh, ili demon) opsjeo. K tome nije samo Muhamed sumnjao na demonsko podrijetlo svojih objava nego su i mnogi njegovi suvremenici smatrali da je njegovo objavno iskustvo demonsko i da je opsjednut: "Pa su se okrenuli od njega i govorili: Opsjednut!" (Kuran, 44. poglavlje, 14) "Zar da ostavimo svoja božanstva radi opsjednuta pjesnika?" (37. poglavlje, 36)
Otada su se tzv. objave od Gabriela stale nizati jedna za drugom u kratkim vremenskim razmacima. Kažu da je za tih objava bilo mučno promatrati Muhameda, njegovo uzrujano, iskrivljeno lice puno strepnje. Ponekad bi se onesvijestio i srušio na tlo, a čak i po najhladnijem vremenu čelo mu je oblijevao znoj. Napadi padavice, koji su počeli već kad mu je bilo pet godina, sad su se znatno pojačali za duhovnih borbi izazvanih duševnim uzbuđenjima i noćnim viđenjima. Menezes kaže da su zbog toga mnogi učenjaci stekli uvjerenje da je Muhamed ili padavičar, ili opsjednut od vraga, ili oboje.
Pobijajući politički korektan mit o miroljubivu Muhamedu, Joel Richardson u svojoj knjizi "Islamski antikrist" (WND Books, 2008.) kaže: "Pri nastojanju da se razabere prvotni duhovni izvor islama, bitno je voditi računa ne samo o mračnoj naravi početnog sjemena nego još više o konačnom islamskom viđenju budućnosti, posve dozrelom plodu islama: demonskoj protubiblijskoj objavi koja je započeta u špilji Hiri, a vrhunac bi dosegla ubijanjem svih Židova, kršćana i ostalih nemuslimana u svijetu."
Muhamedov zastrašujući susret u potpunom je kontrastu s biblijskim anđeoskim i božanskim susretima, u kojima anđeli gotovo uvijek razgovor započinju utješnom riječju: Ne boj se!, kao što je to učinio i pravi arhanđeo Gabriel u razgovoru s Blaženom Djevicom Marijom prilikom Navještenja. Godinu prije nego što će im se 1917. u Portugalu šest puta ukazati Naša Gospa Fatimska, troje pastirčadi: Lucija dos Santos i njezini rođaci Franjo i Jacinta Marto vidjeli su Anđela Portugalskog, poznatog i kao Anđeo Mira. Ukazao im se tri puta, naučio ih što da mole i kako da se klanjaju Gospodinu. Za trećeg posjeta podijelio je djeci svetu pričest. Luciji je tada bilo devet godina, Franji osam, a Jacinti šest. Troje male djece nije se bojalo anđela, ali je Muhameda, oženjena četrdesetogodišnjaka, susret s anđelom ostavio prestravljena!?
Zar bi Bog, koji je nepromjenjiv, poslao arhanđela Gabriela neka Blaženoj Djevici Mariji navijesti rođenje Njegova Sina, Isusa Krista, a onda, 600 godina poslije, promijenio mišljenje i poslao Gabriela ponovo na zemlju, neka Muhamedu kao Njegovu vrhovnom proroku navijesti novu religiju namjesto kršćanstva, podrazumijevajući time nepotpunost Kristove otkupiteljske smrti na križu? Odgovor je: Ne, Bog ne bi i nije promijenio svoj spasenjski plan te poslao Gabriela neka Muhamedu objavi da on ima osnovati novu religiju jer da kršćanstvo nije ispalo onakvo kakvim je prvotno, pri utemeljenju svijeta, bilo zamišljeno.
Ako Muhamedov "Gabriel" nije pravi sveti Gabriel arhanđeo, tko je on onda? Anđeli su stvarni, i nastavaju onostrani svijet vječnosti. Sotona je također anđeo, sada demon, s anđeoskim moćima, pa se može ljudima objavljivati u raznim likovima. Je li dakle "Gabriel" prerušeni Sotona? Ako su Alah, "Gabriel" i Sotona istovjetni, svojevrsno nesveto trojstvo mržnje, onda je Alah pali anđeo, sam Sotona koji želi biti štovan u svim svojim značajkama ubijanja, razaranja i smrti. Doista, islam zrcali Sotonine značajke svojim izvanjskim plodovima: ljubavlju prema smrti, krvoprolićem, razaranjem, okrutnošću, kamenovanjem, krađom, nasiljem, mučenjem, mržnjom, odrubljivanjem glava, umorstvom, lažju, stalnim džihadom, podjarmljivanjem, prisilnim preobraćanjem, prisilnim ženidbama, barbarskom praksom infibulacije, otmicama, porobljivanjem, ustanovom "dime" i širenjem pomoću gole sile.
S obzirom na to da je Krist utemeljio kršćanstvo da bi napučio nebo, zašto ne bi vrag mislio da i on mora imati religiju, oprečnu, ne samo da bi omeo Božji plan nego i napučio pakao? Sotona je na gori pokazao Kristu sva svjetska kraljevstva i obećao mu ih ako mu se Krist pokloni. Krist se nije podložio pa se Sotona povukao, da bi jednoga drugog dana, na drugoj gori, prerušen u Gabriela, ponudio Muhamedu gospodstvo, preko islama, nad svim svjetskim kraljevstvima pod uvjetom da on, Sotona, bude obožavan pod imenom "Alah". Prestrašeni se Muhamed podložio, i tako je podlegao Sotoninoj obmani.
http://www.catholicmediacoalition.org/dark_heart_islam.htm
