Članak o copyrightu
Copyright, iliti tzv. "intelektualno vlasništvo", predmet je čestih rasprava u javnosti i na internetu. Čujemo da su države postrožile zakone, čujemo da se osnivaju čitave stranke i pokreti koji se bore protiv copyrighta i masnog zarađivanja na autorskim pravima, ponekad čujemo i da je policija uhitila nekog nesretnog tinejdžera jer je imao pet-šest kopiranih pjesama ili CD-ova. Naravno, iz gledišta prakse, opće je poznata činjenica da se zakoni o copyrightu poštivaju više u kršenju nego u obdržavanju, da iskoristimo jednu Shakespeareovu rečenicu.
No, u ovom ćemo članku na jednostavan, laički način proučiti copyright iz gledišta tradicionalne filozofije Aristotela i sv. Tome Akvinskog, koja je i službena Crkvena filozofija, i koja se do prije četrdesetak godina učila kao isključivi model na svim katoličkim fakultetima.
Prvo pitanje koje se nameće kod proučavanja tzv. "intelektualnog vlasništva" jest je li to uopće vlasništvo? Može li čovjek posjedovati nešto neopipljivo, virtualno, nešto što postoji samo kao ideja u nečijoj glavi? Ne samo da zdrav razum kaže da ne može, nego kao svjedočanstvo i učiteljicu imamo i prirodu - koji bi čovjek mogao posjedovati sunčane zrake, ili vjetar, ili more? Pojam vlasništva se vezuje samo za nešto što je oskudno, ili ograničeno. Nešto što nije ograničeno ne može se posjedovati, poput zraka Sunca, vjetra, mora, ideja itd. To je zato što kad netko posjeduje neku fizičku i oskudnu stvar, npr. jednu jabuku, tu stvar, tu određenu jabuku nitko drugi ne može posjedovati u isto vrijeme. Ako je hoće posjedovati mora je ili kupiti od tog čovjeka ili ukrasti. Dakle, fizička i oskudna stvar može biti predmet ekonomije ili predmet krađe. Međutim, kad se radi o stvari koja je nematerijalna, kao što je vjetar, ili ideja, takva se stvar ne može niti posjedovati niti ukrasti.
Ako ja sagradim npr. malu vjetrenjaču i koristim vjetar za ostvarivanje dobiti, ja posjedujem tu vjetrenjaču, koja je oskudno i fizičko dobro, ali ne posjedujem vjetar koji koristim za ostvarivanje dobiti. Dok ja koristim tu vjetrenjaču, nitko je drugi istodobno ne može upotrebljavati. Ja je mogu prodati, netko je može i oteti, ili ukrasti, i ja je onda više nemam i ne mogu je koristiti, a ima je i koristi netko drugi. No, u slučaju vjetra koji koristim za pokretanje vjetrenjače, ako ga ja koristim, u isto vrijeme ga može koristiti i netko drugi. Ako mi netko taj vjetar "ukrade", ja ga i dalje imam, i dalje ga mogu koristiti. Dakle, stvari koje nisu oskudne ne mogu se ukrasti jer je u samoj definiciji krađe lišavanje nekoga neke stvari, koju on više nema. Ako nešto oduzmemo od nekoga, a on to još ima, tj. posjeduje i koristi, to ne može biti krađa. S time se slažu i državni zakoni.
Isto tako, kad dobijem ideju za napraviti neki novi stroj, ja posjedujem te dijelove koje sam koristio u izradi, i posjedujem taj stroj što sam stvorio, ali ne posjedujem ideju koju sam dobio. Netko drugi može iskoristiti tu ideju i napraviti drugi stroj sa svojim dijelovima i taj stroj će onda biti njegovo vlasništvo. Tu ideju koju mi je uzeo ja još imam. Isto je i s knjigom, ili programom, ili CD-om koji kopiram i koristim. Autor je vlasnik originalnog djela, onog koji je proizveo koristeći svoju ideju, ali ne može biti vlasnik svih djela koja su nastala od te ideje, samo zato što je on prvi dobio tu ideju, tj. ne može imati pravo vlasništva nad idejom, nad konceptom. Osim što je to po prirodnom zakonu nemoguće, to bi bio pokušaj umjetnog stvaranja oskudnosti, što mnogi ističu da države pokušavaju učiniti i sa sadržajima na internetu, koji su u tom pogledu slični idejama, vjetru i zrakama sunca, tj. po svojoj prirodi nisu oskudni.
Dakle, tzv. "intelektualno vlasništvo" uopće nije vlasništvo, nemože se posjedovati, niti se može ukrasti. Time ne može biti predmet prirodnog zakona, nego samo pozitivnog zakona, tj. zakona koji ne proizlazi iz prirode nego ga nameće država. Zato kopiranje nečega što je pod copyrightom ni države ne tretiraju kao krađu nego jednostavno kao kršenje zakona o copyrightu ("copyright infringement"), odnosno kršenje prava koje je država dodijelila autoru, što konkretno znači uskraćivanje novca koji je, po odluci države, korisnik dužan autoru.
Što je dakle copyright, ako nije vlasništvo? Sama riječ copyright znači pravo na kopiranje. Copyright je privilegij koji država daje jednoj skupini ljudi, svojevrsni porez koji svi što kupuju određeni proizvod moraju plaćati i koji u cijelosti ide autorima i izdavačima, u svrhu poticanja njihovog rada, tj. poticanja razvoja znanosti, umjetnosti itd. To je opravdanje za copyright koje je navedeno u originalnim zakonima o copyrightu, prvi koji je nastao u Engleskoj, te njegov nasljednik u SAD-u. Tu valja napomenuti da autor neovisno o copyrightu ima određena moralna prava, tj. da njegovo ime mora biti napisano kao autora, da se djelo ne smije mijenjati, iskriviti ili sakatiti protivno njegovom dopuštenju, da može povući svoje djelo potpuno iz prodaje ako želi itd. Ta prava su i drevna i po svojoj prirodi neotuđiva, za razliku od copyrighta, koji je relativno novi koncept i čije trajanje kao privilegija je ograničeno na određeni broj godina, nakon čega djelo prelazi u javnu sferu i može se slobodno kopirati.
Sada dolazimo do onog što je najnegativnije u zakonima o copyrightu, a to je da davanjem tog ekonomskog privilegija jednoj manjini, koju čine autori i izdavači, država zadire u pravo vlasništva većine i ograničava ga, npr. ako ja posudim knjigu iz knjižnice, odnesem je u fotokopirnicu, kopiram i uvežem, ja posjedujem tu kopiranu knjigu, ja sam je platio i ona je moje stvarno vlasništvo. Međutim, nametanjem copyrighta država ograničava moje pravo vlasništva jer mi ne dopušta koristiti tu knjigu. Također jedan drukčiji primjer - recimo da u trgovini kupim audio CD i kopiram ga, te poklonim nekome tu kopiju, država ne dopušta toj osobi da koristi taj CD koji sam kopirao, iako je i originalni CD moje vlasništvo, kao i kopirani CD, koji sam zatim poklonio. Dakle, država ograničava stvarno pravo vlasništva većine financijskim privilegiranjem određene manjinske skupine.
Po crkvenoj filozofiji, jedini način na koji to zadiranje u privatno vlasništvo može biti pravedno jest ako je to jedini način da se osigura opće dobro društva. To je zato što svi zakoni države moraju biti za opće dobro, uključujući i one kojima država nešto oduzima ili uskraćuje. Ako postoji drugi način osiguravanja općeg dobra, koji je legitiman i koji ne zadire u ničija neotuđiva prava, onda je država dužna slijediti taj drugi način.
Dakle, zapitajmo se, što bi se dogodilo s autorima, izdavačima i njihovim djelima da ne postoji copyright, kao što je to ne tako davno i bilo.
Glazbenici bi uglavnom zarađivali uživo pjevajući na koncertima i zabavama, kao što se od pamtivijeka činilo, te kao što uostalom i danas uglavnom rade, budući da većini zarada od copyrighta i ne donosi puno novca - danas, naime, malo tko kupuje CD-ove. Njihove pjesme bi bile naširoko i slobodno dostupne na internetu, kao što u praksi i danas jesu, putem raznih programa za razmjenu (peer-to-peer).
Video DVD-i bi također bili slobodno dostupni na internetu, tako da bi se na filmovima zarađivalo uglavnom preko kino-projekcijâ, kakav je slučaj i danas.
Računalni programi, kao što su antivirusi, programi za obradu slika, ili sami operativni sustavi poput Windowsa, kao i računalne igre, bili bi također slobodno dostupni na internetu, te se ne bi moglo zarađivati njihovom prodajom u trgovinama, nego bi njihovi autori morali tražiti druge izvore financiranja. Jedna od mogućnosti koja i danas postoji na području računalnih igara (a mogla bi se proširiti i na većinu ostalih programa) jest da korisnik u trgovini kupi osnovni kostur igre (što bi u svijetu bez copyrighta bilo besplatno dostupno na internetu), ali da se onda za igranje treba spojiti na server, gdje se fizički nalazi cijeli kompleksni program igre, te se tako jedino može igrati spojen na mrežu. Na taj način autor igre zapravo prodaje uslugu korištenja servera, što je sasvim legitiman način zarade i nema nikakve veze s copyrightom.
Međutim, čak i bez ovakvih rješenja i dan-danas za svaki vrstu programa koji se plaća postoji i mnogo besplatnih programa, neki čak i bolje kvalitete. Jedan od takvih primjera je operativni sustav Linux. U svijetu bez copyrighta takvi bi izvrsni i besplatni programi dobili prednost nad današnjim ekonomskim divovima kao što je Microsoft, što bi pomoglo njihovom razvoju i popularnosti.
Što se tiče najstarije vrste proizvoda zahvaćene copyrightom - knjigâ - njihovi autori ne bi se više nadali ogromnim zaradama. Motiv za pisanje knjige bila bi opet prvenstveno želja da se nešto podijeli s javnosti, želja da se pridonese kulturi, da se zabavi i pouči, da se ljude oplemeni. Na kraju krajeva, zar to nije i zadaća i plemeniti poziv književnosti i umjetnosti?
Dok je sustav copyrighta umjetnost gurnuo u područje ekonomije i bogaćenja, svijet koji bi opet bio bez copyrighta vratio bi je na njezino pravo i uzvišeno mjesto (to autor ovog članka kaže i kao pjesnik, a domena pjesništva je po prirodi i knjiga i umjetnost).
Zapitajmo se, da su najveća djela svjetske književnosti bila motivirana zaradom, a ne plemenitim ciljevima, zar ne bi takva djela bila lišena duše? Zamislite da je Gundulićeva motivacija za napisati Osmana bila da zaradi dva-tri milijuna dukata - bi li to onda bilo tako veličanstveno djelo kao što nam ga je slavni pjesnik u nasljedstvo ostavio?
Uostalom, razmislimo tko danas zapravo najviše zarađuje od copyrighta. To nisu autori, stvaratelji tih djela, ne, to su izdavači, velike (često multinacionalne) kompanije koje izdavaju filmove, glazbene CD-ove, igre, knjige itd. Copyright služi za njihovo krajnje neumjereno bogaćenje, nauštrb i autora i svih koji su prisiljeni plaćati copyright. Da ilustriramo, ispričat ćemo anegdotu oko jedne od najslavnijih filmskih trilogija - Ratova zvijezdâ. Za vrijeme pregovora s filmskom kompanijom 20th Century Fox oko podjele zarade od filma, George Lucas, tvorac Ratova zvijezdâ, pokazao je iznimnu "poslovnu inteligenciju". Naime, on je filmskoj kompaniji rekao: Uzmite vi slobodno zaradu od prikazivanja i prodavanja filma, a vi meni dajte autorska prava od svih igara, igračaka i ostalih proizvoda vezanih za film. Na taj način je nadmudrio tu veliku multinacionalnu kompaniju i silno se obogatio - na copyrightu.
Kao što smo već rekli, jedini spas za moralnost copyrighta bila bi nemogućnost da se osigura opće dobro društva ako copyright ne postoji (partikularna dobra, kao što je npr. dobro profesionalnih programera, tu nisu predmet, samo opće dobro cijeloga društva, što je država dužna osigurati). Međutim, i ta zadnja slamka spasa mu je izmakla. Kao što smo pokazali, kao što uostalom i sama povijest čovječanstva zorno pokazuje, život bez copyrighta je i te kako moguć. Knjige bi se i dalje pisale, možda i bolje kvalitete, kako više ne bi bile motivirane željom za zaradom, pjesme bi se i dalje skladale i pjevale, filmovi bi se snimali, programi bi se stvarali, a onaj tko bi baš htio prilično zaraditi uvijek bi se dosjetio rješenja, kao što su npr. u 19. stoljeću engleski pisci objavljivali svoje nove romane i slična djela u dnevnim novinama, podijeljena u kratke ulomke u nastavcima, te bi onda od novinskih kuća za svaki nastavak, za svako novo poglavlje naravno dobili zasluženi honorar, i tako vrlo dobro živjeli. Naime, zahvaljujući toj dosjetki, oni su bili prvi koji su mogli živjeti isključivo od pisanja knjiga.
Dakle, iako je zakon o copyrightu koristan partikularnim skupinama u društvu, onima koje taj zakon favorizira, budući da je ostvarivanje općeg dobra i te kako moguće i bez zadiranja u pravo privatnog vlasništva (što copyright po svojoj prirodi čini), nijedna država nema pravo nametnuti takav zakon svojim građanima.
Kršćanska filozofija, tj. filozofija crkvenog naučitelja sv. Tome Akvinskog, utemeljena na filozofiji velikog Aristotela, tu je savršeno jasna. Samo ako ne postoji alternativa bi takav zakon bio pravedan, a alternativa postoji, i vrlo se lako može dokazati.
Zato je naš zaključak: prvo, da je sam pojam "intektualno vlasništvo" obmanjivanje od strane države, ništa drugo nego legalna fikcija, budući da se uopće ne radi - niti se može raditi - o vlasništvu, nego o privilegiju, odnosno pravu koje država podijeljuje. Drugo, da je novac dobiven od copyrighta nepravedan namet koji država ubire od svojih građana, dakle, svojevrsna legalna krađa (jer kako kaže sv. Augustin: "U odsustvu pravde, što je vlast nego organizirano razbojstvo?") kojom se godišnje oduzima od ljudi milijarde i milijarde dolara, i kojom se bogate prvenstveno veliki izdavači i poneki autori.
Budući da copyright nije za opće dobro, nego protiv općeg dobra, jer neopravdano šteti većini da bi privilegirao manjinu, to nije pravedan ni moralan zakon, a po principu Crkve, kao i tradicionalne filozofije, kako kaže sv. Toma Akvinski: "Mala lex, nulla lex", ili sv. Augustin "Lex injusta non est lex", tj. nepravedan zakon nije nikakav zakon, te takva vrsta zakona nikoga ne obavezuje u nijednom pogledu.
Ono što preostaje jest da se Crkva pozabavi ovim pitanjem i izreče svoj konačni sud nad suvremenim problemom i konceptom copyrighta i svime što on predstavlja. Zato ovaj članak podlažemo sudu i autoritetu Crkve.
U odsustvu takvog konačnog suda, naše djelovanje treba počivati na principima crkvene tj. skolastičke filozofije, najsavršenijem filozofskom sustavu kojega je ikad Božja mudrost nadahnula, što je razlog zašto smo i htjeli i pokušali napisati ovaj članak, te kojega ćemo sada završiti pozdravljajući svu pravovjernu djecu Svete, Katoličke i Rimske Crkve u Gospodinu našemu Isusu Kristu, Spasitelju i Svevišnjem Kralju.
Mateo .R.
(Među ostalim, izvor za nastanak ovog članka je i poučna serija od 24 mini-članka koji se bave pitanjem vlasništva i copyrighta, a sve utemeljeno na Aristotelovoj filozofiji. Ovo je link na prvi članak, u kojemu se nalaze linkovi i za sljedeće: http://simplyphilosophy.org/what-is-ownership/)
(zanimljivi kratki skeč o kopiranju: http://www.youtube.com/watch?v=IeTybKL1pM4)
Malo da zapocnem diskusiju, volio bih da je autor uzeo u obzir i patente, a ne samo copyright na knjige, glazbu i filmove.
OdgovoriIzbrišiZapravo, patenti su uključeni i uzeti u obzir pod općim pojmom "intelektualno vlasništvo", samo nisam išao u detaljan opis jer bi to još povećalo već ionako poveći članak.
IzbrišiOvo je primjer patenta koji je spomenut u tekstu:
Isto tako, kad dobijem ideju za napraviti neki novi stroj, ja posjedujem te dijelove koje sam koristio u izradi, i posjedujem taj stroj što sam stvorio, ali ne posjedujem ideju koju sam dobio. Netko drugi može iskoristiti tu ideju i napraviti drugi stroj sa svojim dijelovima i taj stroj će onda biti njegovo vlasništvo. Tu ideju koju mi je uzeo ja još imam...
Pretpostavljam da to onda ukljucuje i lijekove.
IzbrišiAko se radi o patentu, onda da. Međutim, ja u članku ne govorim da su patenti također nepravedni, samo da nisu vlasništvo, nego privilegij dan od države. Jesu li ili nisu nepravedni bi trebalo proučiti u nekom drugom članku.
IzbrišiA zašto te zanimalo baš u vezi lijekova?
Zato sto neki daju upravo primjer lijekova kao podrucje gdje je nuzno imati zastitu patenata jer se ne bi nitko upustio u istrazivanje i pronalazak novih lijekova da nema garanciju kako ce kasnije od njih moci dobro zaraditi (naravno, ako se pokazu uspjesni). Za razliku od nove glazbe ili filmova, ovo je ipak zivotno vazna stvar.
IzbrišiNe sviđa mi se ovo 'životno važna stvar'. Ako pričamo o principima, onda je li nešto životno važna stvar ili nije ne bi trebalo biti bitno. Hoću reći - u principu je jednako krađa ukrasti i lizalicu iz prepune kuće kao i orobiti nekoga do kože. Razlika između to dvoje je u intenzitetu, ne u sadržaju. Ovo razlikovanje važnih i nevažnih stvari mi opako vuče na stavljanje sebe u ulogu suca što je bitno a što nebitno od *tuđih* stvari, a od toga mi se diže kosa na glavi. Jednom kad sam bila klinka, jedna par godina starija curica iz ulaza je namjerno noktom probila moj napuhani balun od najlonske vrećice. Taj balun nije vrijedio ništa i lako je bio nadoknadiv, jer hvala Bogu bar najlonske vrećice nisu bile skupe, ali ja to do danas pamtim. Jer je to bio MOJ BALUN i ona nije imala pravo raspolagati po svojoj volji mojim balunom, pa ma kako isti nevrijedan bio, ili nadoknadiv.
IzbrišiOpet ta zabluda da su sve kopije nekog djela vlasništvo autora, i da je copyright vlasništvo. To čak ni Amerikanci ne tvrde...
IzbrišiTko zna razliku između prava i vlasništva?
Ja znam razliku između vlasništva i prava. Vlasništvo je ono tuđe dobro koje si ti voljan platiti, a pravo je ono tuđe dobro koje bi ti rado imao bez da platiš. As simple as that.
IzbrišiBaba Jaga, i onaj citat iz Katekizma koji si navela razlikuje da li je nesto jako vazno (npr. hrana da prezivis) ili nije. Mislim da se mnogi ljekovi mogu staviti pod ovo prvo.
IzbrišiČekaj malo, onaj članak iz katekizma kaže da su te iznimne situacije (tipa uzimanje hrane kad umireš od gladi, a ti evo tu podvodiš i ljekove) jedine situacije kad ne moraš platiti, i to zbog njihove važnosti. A ti sad tvrdiš da su to jedine situacije kad bi trebalo platiti upravo zbog njihove važnosti. Hm, nešto ti tu ne štima. :zubo:
IzbrišiNe, ja samo kazem da bi trebalo razlikovati copyright na npr. knjige i patent na neke ljekove. To bi bilo kao komentar na ono tvoje "Ako pričamo o principima, onda je li nešto životno važna stvar ili nije ne bi trebalo biti bitno."
IzbrišiOdmah da dodam, kako bi se to razlikovanje u praksi provodilo, ne znam jer nisam o ovim stvarima previse razmisljao niti sam ih proucavao.
IzbrišiIskreno receno, odnos pojedinca i drzave u katolickom nauku mi je poprilicna nepoznanica, pa se ne bih upustao u spekuliranje.
Iskreno, ja mrzim ovakvo mudrijašenje. Nisam detaljno pročitala članak, i nisam detaljno promozgala o svim aspektima, ali u osnovi - ja mrzim ovakvo mudrijašenje. Prva stvar, kad mi netko počne priču sa vjetrom i suncem, a završi sa filmovima i složenim softverima, trpajući to u istu kategoriju, e onda bih ja takvog nekog mlatnula po glavi, što je u biti temperamentan način da kažem da mi se to čini potpuna besmislica. Gdje je fina granica između to dvoje, to ne znam, i to može biti teško utvrditi, ali ta granica definitivno postoji. Glavna razlika je da za osjetiti sunce i vjetar čovjeku je dovoljan tren, dok je za napraviti film ili isprogramirati dobar softver potrebno uložiti puno više truda. Ide mi na živce taj argument o besplatnom umnažanju! Ako se besplatno umnaža, a brate se ne proizvodi besplatno! Drugi argument je kako se nikome ne čini šteta umnažanjem, jer onome prvome njegov primjerak ostaje, je također teška besmislica. Čini mu se šteta, jer da njegovo dobro nije protiv njegove volje umnoženo, neki koji ga žele koristiti bi mu platili, što bi bila pravedna plaća za trud uložen u stvaranje tog dobra. Amo vidit šta kaže katekizam KC po tom pitanju:
OdgovoriIzbriši2408 Sedma zapovijed zabranjuje kradju, to jest otimanje tudjega dobra protiv razumne volje vlasnikove. Nema kradje ako se vlasnikova privola moze pretpostaviti ili ako je uskrata protivna razumu i opcoj namjeni dobara. To je slucaj prijeke i ocite nuzde, kad je raspolaganje tudjim dobrima i njihova uporaba jedini nacin da se namire neposredne i bitne potrebe (hrana, zaklon, odjeca).
Uzmimo za primjer neki film. To jest definitivno dobro (naravno, ako film nešto valja), to je tuđe dobro je jer ga je netko drugi proizveo, a volja proizvođača da se film ne kopira je također vrlo razumna. Hoće li itko umrijeti ako ne pogleda film? Neće. Dakle, po svim parametrima - to je krađa.
Hajdmo sad na pitanje što bi bilo kad ne bi bilo copyrighta, i ko najviše zarađuje od njega. Najprije što bi bilo - bilo bi to da bi mnogi ostali uskraćeni za pravednu plaću za svoj rad, primjerice programeri. Dok za pjevače argument o koncertima još i ima smisla, za filmove to o kinima već dosta manje, taj primjer za programere brate ne drži vodu. Koga briga za server ako na njemu nema zanimljivog softvera. Cijena kupovanja servera i stavljanja u pogon je mačji kašalj prema onome što bi se zbilja naplaćivalo, jer hej - koga mi zavaravamo, ono što se zapravo naplaćuje je softver koji se po ovim mudrijaškim teorijama ne bi smio naplaćivati, pa se izmišljaju začkoljice kako da se ne naplati, a da se ipak naplati. Jer je valjda i budali očito da je to posebno kategorija u kojoj je potrebno puno radit, a da programeri valjda imaju pravo i naplatiti taj svoj rad.
Što nas dovodi do pitanja tko najviše zarađuje od copyrighta. U osnovi, stvar je vrlo jednostavna - treba naplatiti materijal i ruke. U jednu klasičnu papirnatu knjigu je utrošen rad autora, rad tiskara, papir, tinta, rad distributera. Ako knjigu pak prebacimo u elektronski oblik, i kao takvu prodajemo, rad autora je ostao isti, dok se drastično smanjio trošak/posao oko tiskanja i distribucije. Pa ako je klasična papirnata knjiga koštala 100 kuna, knjiga u elektronskom obliku kupljena na amazonu ne bi trebala koštati više od 10 kuna. I to bi bilo onda pravednih 10 kuna. Ono što nije pravedno je da se elektronska knjiga prodaje po 100 kuna jednako kao što se prodavala i papirnata knjiga, a da amazon razliku od 90 kuna čiste zarade strpa sebi u džep.
Da zaključim, treba stvari nazvati svojim imenom, prednost suvremenog skoro pa besplatnog umnažanja i distribucije je upravo to - smanjenje troška umnažanja i distribucije, i to je ono što se više ne bi trebalo platiti. Posao koji se danas radi jednako kao i prije, treba i platiti danas jednako kao i prije. A ne izmišljati da to nije posao. Ako je problem u lopovluku multinacionalnih distributerskih kompanija, onda to treba reći i protiv *toga* se boriti, a ne opet izmišljati da posao nije posao, i da ga ne treba platiti.
Gđo/ice "baba Jaga",
IzbrišiKritizirate "ovakva mudrijašenja" (valjda bi to trebao biti pojam za filozofiju, iliti po naški, mudroslovlje), a zatim se i sami odlučujete također upustiti u "mudrijašenje", iako priznajete da zapravo niste ni dobro pročitali članak, niti dobro razmislili o tome čime se bavi.
Zato predlažem da prije daljnjeg komentiranja to i učinite, pa ćete vidjeti da na sva vaša pitanja i komentare već postoji odgovor u članku. Upravo zato je i napisan.
Filozofski rečeno, cijela premisa na kojoj počiva vaš komentar je pogrešna, budući da neosnovano i bez dokaza implicitno pretpostavljate:
1. da je copyright vlasništvo,
2. da je copyright u općem dobru,
3. da je copyright urođeno i neotuđivo pravo koje je svaka država obavezna osigurati autoru.
Odgovor na 1.:
Kako članak dokazuje, copyright nije vlasništvo, jer kad bi bio vlasništvo to bi bilo protiv prirodnog zakona (a sve što je protiv prirodnog zakona je ništavno), budući da je nemoguće posjedovati ideje ili koncepte, kao što je nemoguće posjedovati i npr. vjetar, jer i jedno i drugo nisu oskudni. Dakle, budući da copyright nije vlasništvo, ne može biti predmetom krađe.
Odgovor na 2.:
Svaka država ima obavezu uvijek raditi za opće dobro. Ako država oduzima nešto od velike većine da bi tako favorizirala manjinu, takav postupak jedino može biti opravdan ako ne postoji nikakvo drugo rješenje koje tu većinu ne bi oštetilo. Budući da postoji drugo rješenje za napredak znanosti, književnosti i umjetnosti, kao i za zaradu (što je tu sporedno pitanje), država nema pravo nametnuti copyright, te stoga ni autor nema pravo na copyrightu profitirati.
Odgovor na 3.:
Copyright je stečeno pravo, privilegij koji država podijeljuje autoru, koji ima ograničeni vijek trajanja, i kojega se autor može odreći. Dakle, niti je urođeno niti neotuđivo pravo, niti je obaveza države, već njezina odluka, koja može biti pravedna ili nepravedna. Takva su sva relevantna zakonodavstva o copyrightu.
Kao što piše u članku, u njemu je tema copyrighta obrađena na laički način, ali ipak iz perspektive i na principima crkvene filozofije, što znači da prije "mudrijašenja" morate imati barem neko osnovno znanje o istoj, te o tome što ona uči o pitanjima vlasništva, zakona, općeg dobra, krađe itd.
Mudrijašenje nije filozofiranje, nego je mudrijašenje šuplje filozofiranje koje drži vodu ko prosječno rešeto. Elem, moje nije bilo mudrijašenje, dok tvoje već, jel...
IzbrišiCijela premisa na kojoj počiva moj komentar nije pogrešna, jer to da intelektualni proizvod nije i ne može biti vlasništvo je stvar tvoje definicije vlasništva koju neosnovano i bez valjanog dokaza ti pretpostavljaš.
1. Nisam se mogla osvrnuti na cijeli članak, ali gore kad spominješ vjetar i sunce koji su kao neograničeni, dodaješ im i more. Mogao si usput dodati i zemlju, pa bi ti budalaština bila potpuna. Ako se sunce i vjetar ne posjeduju, more *se posjeduje*, ako ne od strane pojedinaca (barem u nas) onda od strane države, i nijedan talijanski državljanin ne smije bez dozvole hrvatske države lovit ribu u hrvatskom moru. Na sve ostalo što si napisao u prilog tezi da intelektualni proizvod ne može biti vlasništvo ja sam protuargumentirala, a cijela tvoja ćitaba o tome (pasus 2, 3 i 4) se svodi na to da se stvar jednostavno umnaža. Odgovor je jednostavan - ako se besplatno umnaža, ne proizvodi se besplatno. A čovjek ima pravo na plaću za svoj rad. I ono što je nastalo kao proizvod nečijeg rada je njegovo dobro, kojim ti nemaš pravo raspolagati protiv njegove volje.
2. Cilj ne opravdava sredstvo. Opće dobro ne daje za pravo državi da uskrati radniku pravednu plaću za njegov rad. Zamisli da netko uzme mašklin i prokopa tunel kroz neku visoku planinu. I počne naplaćivati prolaz. Ima li država pravo oteti njemu taj tunel, jer dopuštanjem da on naplaćuje prolaz oduzima nešto od velike većine da bi favorizirala pojedinca? Miša mu maloga - NEMA PRAVO!!! Tunela tu ne bi bilo da on nije marljivo kopao, i onaj koji se želi koristiti plodovima njegova rada, mora mu taj rad pošteno platiti! Znači, kad u ovom kontekstu kažeš da država 'oduzima' nešto velikoj većini, zapravo im 'oduzima' nečiji proizvod! Plod tuđeg napornoga rada! To je čista otimačina. Hej, čovječe, pa jel ti sebe čuješ?!! A vidi još nešto - prolaskom ostalih kroz taj tunel ništa se ne oduzima tome koji je kopao, tunel je tu i za njega! I još nešto zanimljivo - tunel je rupa, prazan prostor, neopipljiv!
3. Oduvijek postoji i rad pro bono, odnosno volontiranje. No to ne znači da onome koji ne želi volontirati mi možemo oteti plod njegova rada!
A što se principa crkvene filozofije tiče, nemoj se pravit pametan. Djela Tome i Augustina više nisu pod copyrightom (:zubo:), pa ih se može i pronaći i pročitati na internetu na engleskom ovdje, bez da se pri tom sagriješi kradući. Da imam pristup internetu, i da se interesiram za religiju, to bi trebalo biti očito iz same činjenice da komentiram na ovom blogu, a ako postoji sumnja u to dodat ću još i da engleskim baratam odlično, što znači da nemaš nikakvoga temelja pomisliti da ja te principe crkvene filozofije poznam išta lošije nego ti.
Moj stav je utemeljen na crkvenoj filozofiji, dok je vaš stav utemeljen na potpuno oprečnoj liberalističkoj Lockeovoj filozofiji rada, prema kojoj vlasništvo proizlazi iz rada, što je teško izokretanje stvarnosti.
IzbrišiSamo zato što je netko uložio svoj rad u neku djelatnost ili proizvod ne znači da za taj rad mora primiti naknadu. Ako nema potražnje za tim proizvodom ili djelatnosti, ako nitko ne želi kupiti taj proizvod jer je npr. manjkav, ili jer isti takav može dobiti besplatno ili jeftinije, onda taj čovjek neće dobiti ništa za svoj rad, i nitko mu ništa nije ni dužan, niti mu je itko kriv. Samo zato što je moguće nešto napraviti (npr. neku računalnu igru ili program) ne znači da se od takva proizvoda može i mora zarađivati.
Dakle, poanta nije u uloženom radu, nego u pravima. Država daje pravo (tj. privilegij) autoru da zarađuje na nečemu što mu po prirodi stvari ne pripada, tj. da zarađuje na svakoj kopiji originalnog proizvoda koji je stvorio (original je njegovo stvarno vlasništvo, ali ne i kopija - to je valjda zdravorazumski jasno).
Budući da je zakon o copyrightu protiv općeg dobra, na način na koji je obrazloženo u članku, to je nepravedan tj. nevaljan zakon, te su samim time ništavna i prava koja taj zakon daje autoru, što znači da taj autor mora naći drugi način da naplati svoj rad, ako ga uopće može naplatiti (jer to se, protivno vašem mišljenju, ne podrazumijeva).
Ako kupimo knjigu u knjižari, mi plaćamo vrijednost te knjige (papir, tintu, slike, uvez, broj stranica itd.), ako posudimo knjigu u knjižnici i kopiramo je, mi opet plaćamo vrijednost te knjige (papir, tintu, slike, uvez itd.), ali ako s interneta skinemo neki program mi ne plaćamo ništa osim električne energije i megabajta, jer ništa drugo nije utrošeno tom razmjenom - i opet smo platili vrijednost te knjige. Nismo mi krivi što internet nije oskudan, što kad skinemo neki program s interneta on i dalje ostaje tamo odakle smo ga skinuli, što znači da se bez umjetno nametnutih ograničenja razmjena na internetu po samoj svojoj prirodi ne može naplaćivati, kao što je slučaj sa svim ostalim neoskudnim dobrima. Mi nismo oni koji su dužni dati plaću autoru, to je dužnost njegovog "šefa", tj. izdavača, mi smo samo dužni platiti realnu vrijednost robe.
Ali copyright nas hoće prisiliti da uz plaćanje realne vrijednosti neke robe plaćamo i taj "porez" autoru, kako bi mogli slobodno raspolagati onim što je naše stvarno vlasništvo. U tom bespotrebnom ograničavanju našeg prava vlasništva se očituje negativnost copyrighta.
P.S. Možda bi trebali malo dublje razmisliti prije nego počnete vrijeđati. Nitko, pa ni država, ne posjeduje more, kao što nitko ne posjeduje ni zrak, nego država posjeduje prostor u kojem se taj zrak ili more nalazi (zračni prostor iznad teritorija države, morski pojas određeni broj kilometara od obale države). Ili ćemo tvrditi da država može ograničiti zrak ili more da ostaju u tim prostorima, umjesto da se stalno izmjenjuju morskim i zračnim strujama?
Ajme, ajme, ajme... Pokušat ću suzdržat jezik i odgovorit relativno civiliziranim tonom i rječnikom, što neće bit lako, jer ja kad čitam besmislice šizim, a ovo je već debelo iznad mog praga tolerancije.
IzbrišiPrva stvar, šepurenje nabacivanjem knjiških faktičkih podataka (tipa 'Lockeova filozofija rada') je posve promašeno i bespredmetno. Može se argumentirati što je problem s nekom tvrdnjom i bez toga, a ako je taj argument šupalj, onda ga ni milijardu knjiških podataka poput toga neće spasiti. A tvoj argument u ovom slučaju jest šupalj. Nije mi tematika rada i pravednih plaća bila fokus interesa u religijskim stvarima, ali koliko se sjećam osnovnoškolskog vjeronauka - uskrata pravedne plaće bi trebao biti u nebo vapijući grijeh. Evo, provjerila sam i u katekizmu, i nećeš vjerovati - tamo piše sljedeće:
2434 Pravedna placa zakonit je plod rada. Uskracivati je ili zadrzavati moze biti velika nepravda. Da se odredi pravicna naknada, treba uzeti u obzir potrebe i ujedno prinose svakoga. "Uzimajuci u obzir posao i proizvodnost svakoga, stanje poduzeca i opce dobro, rad mora biti tako nagradjen da se covjeku i njegovima namaknu sredstva za dostojno materijalno, drustveno, kulturno i duhovno zivljenje". Sporazum izmedju stranâ nije dostatan da se moralno opravda visina place.
Dakle, to da je plaća zakonit plod rada je brate crkvena filozofija sigurno, a čija je još u to ne moramo ulazit.
Sad kad smo to raščistili, hajdmo korak dalje. Kažeš da to što je netko uložio svoj rad u neku djelatnost ili proizvod ne znači da za taj rad mora primiti naknadu. Ja se slažem, ako ti ne želiš koristiti plod njegova rada, onda mu ne moraš platiti. I ako nitko drugi za taj proizvod nije zainteresiran, onda taj čovjek neće dobiti ništa za svoj rad. Sve je to jasno i u svemu se slažemo. Problem je što TI ŽELIŠ KORISTITI njegov rad! E pa u tom slučaju TI JESI dužan taj njegov rad platiti, i u tom slučaju on hoće nešto za svoj rad dobiti. I to sve vrijedi i za copyright. Podmećeš mi tvrdnju da se po mom podrazumijeva da netko mora moći naplatiti svoj rad. To je uvreda! Jer tako je očito da to ne mora biti slučaj, da bi bilo nedostojno moje inteligencije tvrditi nešto tog tipa. Evo ti vrlo jednostavno - netko napravi vrlo loš film, nitko ga ne želi pogledati, i taj netko unatoč copyrightu ne zaradi ni lipe. Vrlo očito i vrlo jednostavno. Dakle, pričaš i podmećeš mi očite gluposti. Da zaključim, čovjek ima pravo na pravednu plaću za svoj rad čije plodove netko drugi *želi* koristiti.
Nadalje, poanta nije u pravima, nego je poanta uvijek i svugdje bila u poslu i u materijalu. Prava se dodijeljuju upravo zbog toga što je netko napravio posao, i to se dodjeljuju tome koji je napravio posao. Recimo, taj primjer s knjigom koji navodiš, po kojem se navodno plaća samo materijalni trošak. To nije istina, plaća se i posao tiskanja, posao uveza, posao prodavanja, pa je onda brate pošteno da se plati i posao pisanja knjige jer i to je posao. Ko što rekoh, otkad je svijeta i vijeka plaća se materijal i ruke. Tako mi mlijeka u prahu ima ovdje negdje post o onom famoznom ormaru u sakristiji, gdje u računu/izvještaju lijepo piše da je plaćen i materijal i posao stolara (tzv. ruke). Po osnovnoj kršćanskoj i svakoj drugoj logici, ako ćeš koristiti plod nečijeg rada, dužan si mu to pošteno platiti.
A što se tiče toga da ti nisi dužan platiti plaću autoru, nego da mu je to dužan platiti njegov "šef" tj. izdavač, e pa ja od takve 'logike' pošizim!!! Nisam ja ni rekla da si ti dužan platiti autoru, nego da si ti dužan platiti *izdavaču* i to upravo zato što je autor ovlastio izdavača da prodaje njegov proizvod i to upravo zato da bi mu izdavač isplatio tu plaću koju mu je dužan isplatiti. Koje li logike za ubit vola - ja ću ukrast od izdavača, pa se nisam ogriješio o autora, jer je njemu dužan plaću plati izdavač, a to bi bio onaj kojemu sam ja ukrao. Bože svašta.
PS. A to o posjedovanju mora je tek šlag na kraju! Koje ograničavanje cirkuliranja mora ili zraka! Ko o tome priča? Ono što država može je potjerati talijana s tog mora ako ne plati. Plati sine, pa se rugaj. Sve se na kraju svede na kikiriki. Imaš kikirikija sve možeš, nema kikirikija nema filmova.
IzbrišiTo say that you do not understand would be too much of an understatement, kako bi rekli Englezi. Činjenica je da ne razumijete ni to o čemu se raspravlja, ni moje argumente, ni ono na što sam vas upozorio.
IzbrišiOgraničit ću se samo da primijetim da još niste shvatili ni da je nepristojno u ovakvim prilikama obraćati se nekomu koga ne poznate s 'ti' (da ne spominjem otvoreno vrijeđanje), osobito ako se ta osoba vama obraća s dužnim poštovanjem.
Znam samo dva skupine ljudi koje tako raspravljaju - jedna su liberali (što se slaže s vašim teorijama o radu i vlasništvu), a drugu iz pristojnosti neću nabrojiti.
Samo taj podatak mi je dovoljan da shvatim da s vama ne želim raspravljati. Ionako sam vam već odgovorio.
Filmovi, igrice i knjige nisu neka stvar bez kojih se ne bi moglo živjeti.
IzbrišiS druge strane, u svakoj državi u kojoj je porezno opterećenje preveliko, stanovništvo naginje izbjegavanju poreza i kriminalu. Je li grijeh ne platiti porez? U načelu, caru treba ići carevo. Je li carev grijeh nametati preveliki porez?
Isto tako je s filmovima. Ako ljudi mogu skinuti film za 5 ili 10 kuna, platit će. Ako moraju platiti 100 kuna, tražit će načina da to izbjegnu. U pravilu su izdavači i softverske tvrtke lakomi poput Šukera i Linića i posljedično se uvijek javi izvjesna vrsta kriminala koja nastoji proći mimo pravila igre. Razlika je u toliko što vam Linić uzme novac pa nemate od čega živjeti, a bez filmova možete.
s lijekovima je opet posebna priča. Farmaceutske firme uvijek vole poslovati s divovskim osiguravateljima kao što je HZZO. Mislim da bismo se iznenadili koliko bi lijekovi pojeftinili da svaki građanin kupuje svojim novcem i ne uplaćuje u fond (ne tvrdim da bi to bilo dobro za sve građane ili za većinu građana).
@Mateo: To što ti tvrdiš da ja ne razumijem, ne znači da je to činjenica, nego to jedino znači da si ti ostao bez argumenata. To je stara priča da kad netko ostane bez argumenata, da onda skreće na nešto deseto i počne se baviti osobom sugovornika. Prvo, što se persiranja tiče, moja etiketa kaže da na internetu ne treba persirati, a da bi persiranje bilo pametno ukinuti i u stvarnosti. I ja ću se za tom etiketom povoditi, i pri tom me boli džon hoćeš li me ti smatrati nepristojnom ili nećeš. Ne vidim razloga da se povinujem tvojim vizijama pristojnosti u komunikaciji na internetu. A što se tiče liberalizma pojma nemam jesam li to ili nisam, jer nemam pojma što točno pod tim podrazumijevaš. Knjiške klasifikacije me ionako nikad nisu zanimale. Bitan je argument i logika, a kako vidim ti tu više nisi ponudio i nemaš ponuditi ništa. To znači da smo završili.
IzbrišiSlazem se s ovom napomenom o bitno smanjenim troskovima umnazanja i distribucije koje baba Jaga spominje.
OdgovoriIzbrišiMoglo bi se razmisliti o znacajnom smanjivanju trajanja copyrighta, na primjerice 5-10 godina.
Ad 1. Potrebno je, da bi kompetentno razgovarali o ovoj temi, razlikovati za pocetak pojmove prava nad tjelesnim stvarima (res corporales) od razlicitih subjektivnih prava nad lnetjelesnim pravima (res incorporales) kakav je npr. copyright. Logika da se ne moze biti vlasnik nad necim sto nije materijalno napustena je u doba cara Augusta. Npr. nasljedstvo (hereditas) kao skup prava i obveza neke umrle osobe nije nista materijalno, nego apstraktni koncept (kao i copyright) koji postoji tisucama godina. Najdobronamjernije receno, trebalo bi temeljitije usvojiti adekvatni rimsko-kanonski pravni instrumentarij prije nego sto se pocne pidati o ovakvim temama...
OdgovoriIzbrišiIspravke: umjesto "netjelesna prava" treba pisati "netjelesne stvari", a umjesto "pidati" treba stajati "pisati"...
IzbrišiNije baš tako. Objekt nasljedstva su materijalne (ili stručnije rečeno opipljive) stvari kao što su zemlja, novac itd. Objekt copyrighta su neopipljive stvari - "vlasništvo" nad konceptom koji je nastao u glavi autora.
IzbrišiTeorija vlasništva nad neopipljivim stvarima proizvod je liberalne "prosvjetiteljske" filozofije, tj. Lockeove filozofije rada, kao i utilitarijanizma.
Katolici znaju da, naravno, sve što dolazi od "prosjetiteljstva" ima koheziju kao kula od karata, budući da nije utemeljeno ni u naravnom ni u nadnaravnom poretku, već u ljudskoj fantaziji.
Crkvena filozofija, s druge strane, ima i naravne i nadnaravne temelje: naravne koje je postavio genijalni Aristotel, a nadnaravne Doctor Angelicus, sv. Toma Akvinski.
Dragi Boze, a sto ako se nasljedstvo kao sto je cesto slucaj sastoji iskljucivo od prava potrazivanja obveza ili dugova? Gdje su tu tjelesne stvari? Koncepciju netjelesnih stvari uveo je rimski pravnik Gaius otprilike tisucljece i pol prije prosvjetitelja u svojem djelu Institutiones na tragu grckih filozofskih razlikovanja izmedju 'somatikon' i 'asomatikon'. I otada je to dio rimske, a potom i kanonskopravne bastine...
IzbrišiA što je to objekt obveza i dugova nego novac i stvari?
IzbrišiProučite malo bolje. Gaius, kao i rimsko pravo, tretirali su "res incorporales" kao obična prava, a ne kao vlasništvo (Institutiones, LIB. II, TIT. II.)
Lockeova teorija da neopipljive stvari mogu biti vlasništvo je bila nova i "revolucionarna", kao nažalost i sve prosvjetiteljske teorije.
Ovo o igricama i spajanju na online server - da. Slažem se. To inače već postoji u većini MMORPG-ova. Većinom se software skine besplatno i onda se ide onlajn kako bi se igralo. Neki stavljaju članarinu kako bi zaradili, a neki jednostavno nude dodatne sadržaje i pogodnosti koji se moraju platiti. U svakom slučaju legitimnije nego 400-500kn za BF/MW 3...
OdgovoriIzbrišiPa recimo objekt prava i obveza mogu od Rima naovam o biti druga prava i obveze a ne tjelesne stvari. Biti nositeljem prava nad netjelesnim stvarima, pa i prava koje je analogno s vlasnickim ovlastenjima (uti, frui, abuti) moguce je od rimskih vremena. Postoje iscrpni radovi o rimskim temeljima copyrighta i tu je Locke sasvim irelevantan. Vi niste pravno obrazovani, zar ne?
OdgovoriIzbrišiSa svim dužnim poštovanjem, postoje i brojni iscrpni radovi o izvanzemaljcima, ali nam ipak to i ne znači previše. Za svako znanstveno istraživanje koje kaže jedno, postoji jedno koje kaže drugo, pa naravno i neko koje bi temeljno protestantski koncept copyrighta (ovo nisu moje riječi) nalijepilo na ugled i kulturu Rima.
OdgovoriIzbrišiOsobno, kad čujem sintagmu "rimski temelji copyrighta", instiktivno se nasmijem, toliko taj pojam zvuči apsurdno (samo zamislite Confessiones sv. Augustina s podnaslovom "All rights reserved").
Točniji izraz bi možda bio "izrod rimskih temelja vlasništva", kao što bi renesansu nazvali izrodom antičke kulture, a ni sam ne znam kakav bi tek izrod bilo moderno doba.
Ja sam laik i pišem na laički način, ali iz gledišta tradicionalne filozofije, kako sam objasnio u članku.
Rimska pravna tradicija nije konfesionalno uvjetovana. Jednako je prodrla u ka atolicki, pravoslavni i protestantski, pa i anglikanski ambijent. O rimskim temeljima copyrighta sasvim je legitimno govoriti, sve dok se to pravo temelji na rimskoj koncepciji pravnog subjekta kao nositelja prava i ovlasti nad netjelesnim stvarima (res incorporales). Sto reci na kraju? Nadam se da se nitko nece poceti baviti laicki kirurgijom s aspekta vlastitog shvacanja tradicionalne filozofije...
OdgovoriIzbrišiJako je dobro da se na ovom blogu pojavila ova tema, to je nešto što sigurno mnoge zanima ili muči.
OdgovoriIzbrišiEvo, meni pada na pamet nekoliko stvari, možda mi autor ili netko drugi može odgovoriti.
1. Zna li netko kako funkcionira financiranje ljudi koji proizvode Linux? Za one koji ne znaju, Linux je operativni sustav poput Windowsa, ali je potpuno besplatan i otvorenog koda. Uz to ni malo ne zaostaje za Windowsima, i po mnogočemu je bolji. Možda nije najpraktičniji za kućnu opotrebu, ali evo npr. u mom poslu većina mojih kolega (kod nas i u svijetu) koristi Linux, iako imamo plaćenu licencu za Windowse ako želimo. Ne zato što je besplatan, već zato što je za naše potrebe u mnogočemu bolji i stabilniji.
Dakle, tu nije riječ o skupini bubuljičastih tinejđera koji rade iz uvjerenja, već očito o ozbiljnim profesionalcima koji su u stranju isporučiti vrhunski proizvod. Tko njih financira? To mi nikad nije bilo jasno...
2. Poizvodnja lijekova. Cijena istraživanja i proces proizvodnje novog lijeka izražava se u desetinama i stotinama milijuna dolara. Firma koja vodi ta istraživanja mora dakle uložiti npr. 100 milijuna dolara da bi došla do formule za neki lijek. Nakon što dobije formulu za lijek, sama proizvodnja košta nekoliko centi po kutiji. Ako ona ne smije to patentirati, tj. ako bilo tko može po toj formuli prozivoditi lijek u kojoj mu drago količini, kako onda ta firma može nadoknaditi 100 milijuna dolara koje je uložila u istraživanja?
3. Prevoditelji. Prevoditelj nije umjetnik, već profesionalac koji za određeni honorar prevodi knjige sa stranih jezika. Odakle će se platiti prevoditelj, ako izdavačka kuća nema nikakvo pravo na copyright izdanja čiji je prijevod platila? Čini mi se da bi u sustavu bez copyrighta svi prevoditelji morali biti ili volonteri ili na platnoj listi države. A to ne bi bilo dobro, jer bi onda država određivala koje se knjige smiju prevoditi a koje ne, tj. vodilo bi u oblik totalitarizma.
Ako prevodimo roman pisan njemačkim jezikom na engleski, moguće je izdati paperback jeftiniji od paperbacka na hrvatskom. Naravno, iz razloga što je u hrvatskoj cijeni razmjeno vidljiv trošak prevoditelja, a u engleskom se zbog mnogo većeg broja primjeraka gubi.
IzbrišiZa farmaceutske firme se slažem. Ali one posluju s osiguravateljima i trostruko naplaćuju pa zarade milijardu na uloženih 100 milijuna.
1. Linux je odličan primjer. Koliko vidim, financira se putem prodavanja usluga (podrška, tutoriali, integracija sustava itd.), što nema veze s copyrightom i po svim značajkama je potpuno legitimni način ostvarivanja dobiti, koji ne ograničava ničija prava.
IzbrišiUzrok toga što Linux nije toliko popularan ili praktičan kao Windows je, među ostalim, što izdavači većine programa koji idu uz Windows ne omogućavaju korištenje njihovih programa na Linuxu, jer, koliko ja znam, traže da im Linux za to plaća. Kad ne bi postojao copyright, taj problem bi nestao i Linux bi bio u mogućnosti biti i najpraktičniji i najpopularniji.
Ova stranica ukratko objašnjava financiranje Linuxa: http://www.extropia.com/tutorials/misc/opensourcebiz.html
(što je zanimljivo, autor tvrdi i da je vrijednost softerskih programa u današnjem svijetu blizu nuli)
2. Zato je važna konkretna situacija svake klase proizvoda obuhvaćenim zakonima o copyrightu ili patentima (knjige, glazba, video itd.). Naravno da je iznimno važno da se istraživaju i proizvode novi lijekovi. Ako bi stvarno postojao opravdani rizik da prestane ta proizvodnja ukidanjem patenata na lijekove, onda bi država imala svako pravo zadržati patent, jer bi to bio jedini načini da zaštiti opće dobro, te u takvom slučaju crkvena filozofija kaže da država ima pravo nešto oduzeti ili ograničiti svojim građanima/podanicima. Postoji li stvarno takav opravdani rizik je drugo pitanje, koje nisam još proučio pa ne mogu sa sigurnosti reći, te zato u članku nisam detaljno obrađivao patente.
3. Odgovor na ovo pitanje je odgovor na pitanje kako su prevoditelji dobivali plaću prije copyrighta, jer su prevoditelji uvijek postojali. Knjiga se neće prevesti sama, a teško da će je sposobno prevesti i netko tko ima umjereno znanje nekog jezika. Zato prevoditelj mora biti netko specializiran, tko se stvarno školuje za to i tko je stručnjak za određeni jezik. Dakle, sama ta profesionalnost i rijetkost bi mu bila zaštita honorara, jer svatko može prevesti knjigu, ali malo tko tako dobro kao profesionalni prevoditelj (druga je stvar što danas možda ima višak prevoditelja). Zato, naravno da bi izdavači zasluženo platili svako djelo koje se prevodi.
Sjetio sam se još jedne usporedbe u vezi s copyrightom. Copyright je zapravo ništa drugo nego državna subvencija autorima i izdavačima, kao što je npr. subvencija poljoprivrednicima. Sad, nijedna država nije dužna davati nijednu subvenciju, ali je dobro ako to čini. Dakle, na prvi pogled čini se da je copyright dobar. Međutim, što ako davanjem te subvencije država pogoduje toj određenoj skupini, a u isti mah bespotrebno šteti većini stanovništva, i njihovim financijama (jer ih prisiljava da oni plaćaju subvenciju u cijelosti), kao i njihovim pravima (jer ih kažnjava i ograničava u raspolaganju svojom stvarnom imovinom - kad kupim CD u trgovini, država mi ne da da ga kopiram i poklonim prijateljima), je li ta subvencija onda pravedna? Je li to onda uistinu subvencija, ili možda otimačina?
Ako država želi subvencionirati autore, neka to sama plaća. Onda bi to bilo pravedno, iako možda nepotrebno. Međutim, ona ne plaća ni lipe, a prisiljava stanovništvo da plaća u cijelosti. Zar je to pravedan zakon?
I dalje ne razumijem ovo za prevoditelje. Na primjer, ja sam vlasnik izdavačke kuće X i želim prevesti i objaviti knjigu "Gospodar prstenova". Nađem kvalitetnog prevoditelja i platim mu taj prijevod recimo 50.000 kn.
IzbrišiOnda objavim knjigu, a ti i još desetorica drugih izdavača je uzmete, pretipkate uz pomoć skenera, tiskate i prodajete. Ako nema copyrighta, onda vas u tome ništa ne priječi.
I tako onda vi zarađujete na prijevodu koji sam ja platio 50.000 kn, a vi ste ga platili 0 kn. Zašto bih onda ja bio naivan pa plaćao prevoditelja, kada bilo tko može uzeti taj tekst i na njemu zarađivati?
Ne vidim drugog rješenja nego taj da izdavačka kuća koja je naručila izradu prijevoda ima ekskluzivno pravo korištenja tog prijevoda u komercijalne svrhe. (Ovdje dakle ne govorim o kopiranju za vlastite potrebe.)
@Luka: Naravno da ne razumiješ kad to nema smisla. On gore nabraja kako su pravi prevoditelji stručni, pa je plaća koju im izdavači isplaćuju ko fol zaslužena zbog te njihove stručnosti, iako od početka zastupa tezu da se za intelektualni proizvod (a prijevod to svakako je) u principu ne treba platiti ništa. A ne kuži da pitanje ide zapravo za tim da im izdavač neće imati od čega isplatiti tu plaću, ako ne proda knjigu, a istu neće prodati ako je netko kopira, skenira, i postavi pdf da bude javno dostupan. On funkcionira po principu - što mene boli džon za to, ta to je izdavačev problem da isplati plaću onome od koga je naručio prijevod, ja sam se dokopao prevedene knjige i to je sve što me zanima. A da ne kažemo koliko mu je i to opravdavanje plaćanja prijevoda stručnošću prevoditelja šuplje, jer kao da programer nije stručan, kao da pjevač nije školovan (npr. onaj operni), kao da se farmaceut nije godinama školovao, itd. itd.
IzbrišiA da ne pričamo kako je budalasto ovo pitanje da kako su živjeli prevoditelji prije copyrighta. Pobogu, problem je eskalirao s internetom, a taj se pojavio tek nedavno!
Nadalje, s tobom se pak ne slažem u tome da izdavač ima pravo korištenja prijevoda samo u komercijalne svrhe. Pa ako je svrha prijevoda neke knjige da je čitaju mali privatni ljudi, onda je dosta jedan pdf na internetu da ovom izdavaču cijeli biznis propadne. Dakle, i kopiranje za vlastite potrebe je isto problematično.
Meni se čini da je 50000 puno previše za prijevod jedne knjige. Kad ne bi bilo copyrighta, to bi koštalo realno onoliko koliko je prevoditelj vremena potrošio, koliko je stranica preveo i koliko je kvalitetno to odradio, te bi, naravno, ovisilo i o ponudi i potražnji.
IzbrišiJa ne vidim u slučaju prevoditelja ikakve razlike od slučaja autora, ili izdavača. Bez copyrighta bi svi oni sigurno imali puno manje prihode, to je nesumnjivo. Međutim, to je i prirodna situacija, kakva je prije copyrighta uvijek i postojala. Ne postoji nikakvav prirodni ili božanski zakon koji kaže da autori i prevoditelji moraju (puno) zarađivati. Kroz ogromnu većinu vjekova, autori i prevoditelji su dobivali malo zarade, nekad i ništa, a opet se obilno i pisalo i prevodilo. Kao što sam napisao u članku, knjige se ne bi ni trebale pisati ni prevoditi radi zarade. U umjetnosti i književnosti zarada nije primarna ni obavezna, nego sekundarna i poželjna.
Što se tiče izdavača koji bi tiskali knjige koje su izdali drugi izdavači, pa to se uvijek činilo i u tom nema ništa loše. Znanje, kultura, ljepota pohranjena u tim knjigama nije vlasništvo autora, ni prevoditelja, ni izdavača, nego čovječanstva. Barem je tako bilo dok se neki protestant nije sjetio izmisliti copyright (Uistinu, koliko li se u copyrightu vidi ružna protestantska opsjednutost novcem).
Ma stani malo, ti se moraš odlučiti, je li jedno ili je drugo. Imaju li ljudi pravo naplatiti intelektualni proizvod (prijevod, softver, formulu za lijek) ili nemaju. Jer ti šetaš s jednog argumenta na drugi! Pa malo nemaju to pravo pa malo imaju ali naplaćuju previše. Daj se odluči, jer teoretski su to posve različite stvari. Dakle, kad ne bi bilo copyrighta kažeš prijevod bi koštao onoliko koliko je prevoditelj vremena potrošio. To NIJE ISTINA!!! Prijevod onda ne bi koštao ništa. Jer se ne bi mogao naplatiti. Odakle bi se naplatio prevoditelj bilo 10Kn bilo 1000Kn bilo 500000Kn? Niotkud! Kako ti je Luka rekao, ti je prevedeš, sutra dođem ja, kopiram tvoju knjigu, stavim je na internet i svi je besplatno skidaju. Odakle pare za platit prevoditeljev rad? Niotkud. Dakle, prevođenjem bi se htjeli/mogli baviti samo oni koji si žele/mogu priuštiti besplatni rad, a ja definitivno nisam od takvih. Jesi kad probao prevoditi? Znadeš li koliko je to naporno?
IzbrišiA ovo o ne pisanju knjiga i ne prevođenju zbog zarade mi ide na živce. Ako ti želiš i smatraš da treba volontirati, to ti ni na koji način ne daje pravo da po volji raspolažeš dobrom drugoga koji ne želi to svoje dobro besplatno dijeliti. Ali ovdje se ne radi o tome da ti želiš volontirati, nego da ti želiš da drugi (prisilno!) volontiraju u tvoju korist da bi mogao besplatno uživati u njihovim dobrima (knjige, filmovi, glazba).
Koliko bi se prijevod mogao naplatiti i bi li se mogao naplatiti su praktične stvari vezane za partikularno zanimanje, i nemaju veze s principima.
IzbrišiČinjenica je da se i prije jako puno prevodilo, a nije bilo copyrighta, tj. svi izdavači su mogli kopirati i prodavati sve knjige.
Važni su principi, a ne zarada. Važno je je li zakon pravedan, je li apsolutno nužno za opće dobro da se ograniče prava vlasništva stanovništva i prenesu na autore, te da cijelo stanovništvo mora plaćati subvencioniranje autora.
Otkad ste počeli komentirati o ovoj temi, stalno se vrtite oko zarade, što me podsjeća na onu spomenutu protestantsku opsjednutost novcem koja je i iznjedrila copyright. Nije slučajnost da je nastao u Engleskoj i SAD-u.
Hahahaha, koji si ti biser! Partikularno zanimanje?!! Nije partikularno, nego je to općenito stvar intelektualnog proizvoda. Jednako je to stvar i prevoditelja, kao i programera, kao i farmaceuta. Ako se njihov intelektualni proizvod, do kojeg su došli mukotrpnim intelektualnim radom, može kopirati bez plaćanja u sekund, a današnja tehnologija to omogućava, onda oni jednostavno ne mogu biti plaćeni za svoj rad. Upravo to je PRINCIP! Dakle, kad ja ilustiram problem s nekim principom na pojedinom slučaju, to ne mijenja na stvari da je to u biti problem S PRINCIPOM!!! Dakle, u principu je nepravedno uskratiti nekome pravednu plaću za njegov rad (bilo fizički, bilo intelektualni), tj. problem je upravo to što se principom proglašava to da se nekome rad ne mora platiti, jer je taj rad intelektualni a ne fizički.
IzbrišiPS. Naravno da se vrtim oko zarade, kad glavni problem cijelog članka i jest to što se sukobljava sa za moj pojam jednim od osnovnih principa pravednosti - da radnik zaslužuje plaću za svoj rad. Ali ne, ti bi koristio tuđi rad, ne bi to platio, i onda bi izigravao finćuku kojemu je pričati o parama ispod časti. Ma vidi.
IzbrišiKako da ne, cijelu povijest čovječanstva jadni autori, izdavači, prevoditelji, itd. itd. nisu primali zasluženu plaću za svoj rad, dok se eto napokon prije par stoljeća neki genije protestant nije dosjetio kako on može ispraviti tu ogromnu nepravdu i izmislio copyright.
IzbrišiTo je isto kao što su kroz cijelu povijest čovječanstva žene bile učene da su podređene muškarcima i da im se trebaju pokoravati, te pogotovo da ne smiju naučavati, dok se napokon prije oko 50 godina hipiji nisu dosjetili veličanstveno liberalnom i oslobođujućem otkriću da su zapravo muškarci i žene u svemu jednaki i zamijenjivi, pa se eto 50 godina iza toga jedna žena našla u svojoj posvemašnjoj emancipiranosti od svega, čak i od opće pristojnosti, soliti pamet muškarcima na ovom forumu, koji naravno pojma nemaju.
Koliko su samo zaostale bile sve te prošle generacije, svi ti filozofi, umjetnici, graditelji, naučitelji, vladari, a kako li je veoma napredno iliti progresivno ovo liberalno vrijeme (brzo li mu bilo kraja).
Mateo, ako već misliš da žene ne bi trebale raspravljati sa muškarcima, onda si to trebao reći čim je počela rasprava, a ne na kraju kada ti je mlada dama izbila svaki argument iz rukava. Ovo je bilo jako ružno i nedžentlmenski od tebe. Jedan kršćanski vitez iz starine nikada se ne bi spustio na takvu razinu.
IzbrišiŠto se tiče prijevoda, mislim da ne kužiš problem. 50.000 kn za Gospodare prstenova nije puno, to je (kad se odbije porez) manje od 30 kn / kartici, što je puno manje nego što se prevoditeljske usluge inače naplaćuju. A riječ nije o nekom šundu, već o književnom djelu pisanim bogatim engleskim jezikom, što zahtjeva iskusnog i dobro školovanog prevoditelja.
Dakle, prevoditelj proizvede proizvod u vrijednosti 50.000 kn (to je realna vrijednost njegovog uloženog rada). Prevoditelj je otac obitelji, ima ženu i djecu o kojoj skrbi. Tko će njemu platiti 50.000 kn za taj rad, odakle taj novac?
Jedino kako ja vidim da bi to moglo funkcionirati jest da se prevoditelj nalazi na platnoj listi države (ili Crkve, kao redovnici) i da mu država isplaćuje redovitu plaću, a on radi 8 sati. Ali u tom slučaju opet netko mora platiti njegov rad - porezni obveznici koji pune budžet. Tako se opet vraćamo na situaciju da svi (ovaj put doslovno SVI) plaćaju njegov intelektualni rad. Copyright je onda pravedniji, jer u tom sustavu njegov intelektualni rad plaćaju samo oni koji ga koriste.
Oooo, ček, ček, ovo nisam bila vidila. Ne bi ja to bila odšutila ni u ludilu, nego nisam vidila. Bila počela čitat, prvi mi pasus dosadio, pa odustala. Kad ono u drugom prava poslastica. :zubo:
IzbrišiDaklem, Mateo, izgleda da je Bog nepravedan. Možeš ti Bogu plakat, ali neke ženske (uključivo sa mnom :zubo: ) su jednostavno pametnije od tebe. A našlo bi ih se i da su snažnije, i da su odlučnije, i da su hrabrije. I ako ti to smeta, onda trebaš znat kad se treba povuć. :p I nije ti to ništa novo, ne treba ti plakat i naricat za tradicijom. Recimo, da si živio u doba carice Marije Terezije, da vidiš kako bi tek nju morao slušat i kako bi njena bila zadnja. Pa eto, ako ti je tako lakše, onda lijepo zamisliš da sam ja Marija Terezija, ili njen kalibar, ja se neću buniti. :zubo:
@Luka: Da, naravno. To sam bila mislila komentirat (ali se zametu misli) kad sam pročitala onaj tvoj kometar da bi prevoditelji bili na platnoj listi države. Mislila sam komentirati da to opet znači da bi netko njihov rad *platio*, samo da je u takvom scenariju razlika u tome tko bi ga platio.
IzbrišiOooo, ček, ček, ovo nisam bila vidila. Ne bi ja to bila odšutila ni u ludilu, nego nisam vidila.
IzbrišiDa, i mislio sam da je to po srijedi. Ali eto, na sreću još se uvijek tu i tamo može naći pokoji staromodni kršćanin wannabe vitez, koji će ustati u obranu časti jedne dame - pa makar se zvala i baba Jaga ;-)
Luka,
IzbrišiJedan džentlmen ne bi nikako neku damu odmah podsjećao koja je njezina dužnost i položaj, nego bi to prepustio njezinoj savjesti i razumu. Međutim, kad ta određena osoba nije ni dama niti se damski ponaša, već onako kako sam gore nabrojio, onda taj džentlmen ima dužnost, prema istini i svima koji čitaju ove komentare, podsjetiti dotičnu osobu gdje joj je mjesto i udaljiti se od nje.
Što se tiče tog nauka, ako ikomu smeta možda će onda pokušati "ispraviti" Bibliju i sv. Pavla, koji je rekao da žene moraju biti podložne muškarcima, da ne smiju javno raspravljati, naučavati niti držati pozicije autoriteta nad muškarcima.
(Na tvoj komentar odgovorit ću dolje na dnu)
Oooo, moj viteže, kako da vam dostojno zahvalim što ste mi tako hrabro priskočili u pomoć? :cerek: Čovječe, ja mislila evo jednog osviještenog tradicionalista koji ipak priznaje da nije sve u tradiciji bilo dobro, kad on sve to napisa da bi moga ispast vitez. :zubo:
IzbrišiZezam se. :-) Uglavnom, to 'baba Jaga' je bila trenutna inspiracija na puste '...use' i '...ose' ovuda. Reko, čini mi se da tu ozbiljno nedostaje jedna baba Jaga. No, ozbiljno se premišljam da se za potrebe komentiranja (pa ma kako rijetkog) na ovom blogu presvučem u 'carica Marija Terezija'. :zubo: Čini se da je to jedini način na koji žensko čeljade smije nešto pametno komentirat u tradicionalističkom društvu, a da ne dobije pouku (khm, da...) o svetosti i uzvišenosti ženske pokornosti i podložnosti muškarcima. I to za ne falit svim muškima. Svašta.
Ovo je bilo @Luka.
Izbriši@Mateo R: Ti kaza:
Izbrišipodsjetiti dotičnu osobu gdje joj je mjesto i udaljiti se od nje.
Udaljiti se?! Znaš kako se kaže - you can run, but you can't hide. :zubo: Doduše, prijeti opasnost da Toma izvuče svoju božansku palicu i izbriše me iz egzistencije. :zubo: Jedino tako, inače...
Oooo, moj viteže, kako da vam dostojno zahvalim što ste mi tako hrabro priskočili u pomoć? :cerek:
IzbrišiDa, da, samo se ti rugaj. Ne znaš li da sam se time što sam ti stao u obranu doveo u opasnost da me se proglasi modernistom i heretikom, i anatemizira na licu mjesta? Vidiš koliko sam riskirao radi tvoje časti :-)
Naravno, ovo što Mateo tvrdi, da svaka žena mora biti podložna svakom muškarcu u svemu, je totalna glupost i nema nikakve veze s tradicijom. Dovoljno je pogledati katoličke monarhije, pa nije podanik bio nadređen plemkinji. Ili dvor kralja Davida - pa nije Davidov stotnik bio nadređen kraljevoj majci ili ženi.
Sv. Pavao zabranjuje ženama da govore i podučavaju u Crkvi za vrijeme bogoslužja, što je i danas na snazi. Jedini koji u Crkvi smiju propovijedati su đakoni i svećenici (na stranu abusesi koji su - abusesi), dakle muškarci. Crkva je čak dogmatski odredila da to ne mogu biti žene. Ali sv. Pavao nije zabranio majci da podučava sina, niti učiteljici da podučava učenike, niti babi Jagi da podučava Matea kada mu argumenti ne drže vodu.
Naravno, ja vjerujem u to da obitelj treba biti hijerarhijska i da bi otac trebao biti pater familias i glava obitelji. Ali to je daleko od toga da otac smije vladati u obitelji kao Jovanović u obrazovnom sustavu. Još dalje od toga da sve žene moraju biti podložne svim muškarcima u svemu.
Onda u ovom pitanju, moj prijatelju, ti jednostavno nisi tradicionalist. Trebaš pročitati opet sv. Pavla, kao i neko predkoncijarno tumačenje o ovoj nauci. Tumačenje koje si tu dao je neka kombinacija tradicionalnog s revolucionarnim.
IzbrišiPrvo, ja nisam rekao "da svaka žena mora biti podložna svakom muškarcu u svemu". Naravno da se u obzir uzimaju i klasa (plemkinja, pučanka, kraljica itd.), i dob, i neke druge značajke. Tako to prirodno i funkcionira, odnosno uvijek je funkcioniralo (pogledaj samo ulogu žena i hijerarhijski ustroj društava koja nisu pod utjecajem moderne zapadne iskvarenosti). Međutim, unutar iste klase i dobi od Boga određeno mjesto žene je podložnost, što nije nekakvo ropstvo i prisilna tišina, kao što bi neki izmišljali, već spoznaja (i ponašanje koje iz nje slijedi) da je uvijek muškarac onaj koji vodi i upravlja, a žena ona koja slijedi.
Svatko tko se suprotstavlja ovom božanski postavljenom poretku suprotstavlja se i usuđuje prkositi Bogu samome, koji ga je odredio i blagoslovio. Dakle, takvo nešto ne može biti nadahnuto od Duha Istine, već od duha ovoga svijeta, duha pobune.
Nadalje, upozorit ću te samo da se učenje o podložnosti i zabrani naučavanja žene odnosi na odrasle muškarce, a ne na djecu, što i sam zdrav razum kaže.
Upravo odgajanje i briga za djecu i obitelj jesu domena žene, i mjesto gdje je njezina najveća slava i čast. Domena žene nisu filozofija, politika, pravo, ekonomija, policija, vojska, sveučilište itd., i to je jasno svakomu tko razumije naravni i nadnaravni zakon.
Poradi današnje iskvarenosti i slabosti muškaraca postoji u svijetu kriza autoriteta (čiji je dio i ovo pitanje), a poradi današnje iskvarenosti i slabosti žena kriza obitelji.
Što se tiče mene, ja stajem na stranu dva tisućljeća crkvene povijesti, nauke i Tradicije (sve do Koncila), svetaca, biskupa, naučitelja, papa, kao i samih naših pređa. Barem neću biti usamljen.
Eto ti Luka na, pa se ti sad misli. Uglavnom, Mateo, ja bih među te klase još dodala i inteligenciju, pa onda ja i ti nismo nikako ista klasa, nego sam ja par klasa iznad tebe, što znači da ti ima da mučiš i da se ne javljaš kad ja govorim. :rolleyes: Bože, svašta li će čovjek ovdje čuti...
IzbrišiInače, što se tiče Marije Terezije koju najviše volimo zvati caricom, titulu carice nosila po svome mužu Franji I. Stjepanu koji je krunjen na cara Svetog rimskog carstva i njemačkog kralja. Naprotiv, u Ugarskoj i Češkoj vladala je kao prava okrunjena kraljica (krunidbe u Požunu i Pragu), u Austriji i nasljednim zemljama kao vojvotkinja, kneginja, markgrofica, grofica itd. Kad je nominalni car Franjo Stjepan umro, Josip II. je postao nominalni car, a Marija Terezija carica udovica, ali i dalje kraljica i stvarna vladarica Ugarske i Češke i ostalih zemalja. Marija Terezija ostaje kraljica slavne uspomene, za razliku od svojeg nedostojnog nasljednika Josipa.
Izbrišihttp://blog.messainlatino.it/
OdgovoriIzbriši"Piccola galleria degli orrori"-
"Malena galerija strahota"
Strašno! Grozno! Očaj!
Gdje mi živimo?!
Nema copyrighta! Pokazujte onima koji noš nisu poludjeli da vide što je reforma iznjedrila...
Koja je to vjera?! Cattolici...ma dai!
Nemojmo skretati s teme.
IzbrišiTo je legitimno pravo autora na plodove svog rada. Kao legitimno pravo vinogradara na svoje vino. To nema veze s drzavom, radi se o transnacionalnom pravnom institutu...
OdgovoriIzbrišiPod pojmom 'država' crkvena filozofija podrazumijeva bilo koju državu, a je li neki zakon "nacionalan" ili "transnacionalan" ne govori ništa o njegovoj pravednosti ili nepravednosti.
IzbrišiOpet se miješa rad s pravom. Zamislite da je neki staklar u staklarskoj radionici uložio mnogo sati teškoga rada u izradu kristalnog lustera, i vrijednost njegova rada je 500 dolara. Međutim, po završetku lustera ustanovi se da, bez krivnje staklara, postoji nesavršenost u kristalu, poradi koje luster ne vrijedi više od 200 dolara. Vlasnik staklarije je dužan isplatiti staklaru 500 dolara, jer je to bila vrijednost njegova poštenog rada u staklari vlasnika. Međutim, ako ja idem kupiti taj luster, jesam li ja dužan platiti 500 dolara, što je vrijednost rada staklara, ili 200 dolara, što je realna vrijednost proizvoda?
Naravno da je drugo točno.
Dakle, kad kupujemo proizvod mi smo dužni platiti realnu vrijednost proizvoda, ne vrijednost rada proizvođača.
Realna vrijednost knjige u knjižari je 100 kn, u fotokopirnici 50 kn, a na internetu 10 kn (tj. cijena struje i megabajta koje smo potrošili).
Copyright ("pravo na kopiranje") nije cijena rada, nego privilegij koji država daje autorima, privilegij koji nije dužna dati, te koji u okolnostima koje se spominju u članku ni ne smije dati. Davajući pravo na kopiranje autoru, oduzima to pravo od vlasnika, tj. oduzima pravo slobodnog raspolaganja vlastitom imovinom, kao i novac koji prisiljava vlasnika da plati autoru, a sve to samo zato da bi potakla stvaranje knjiga, filmova, programa itd., znači, nečega što bi se ionako stvaralo.
Ako ste pravnik, potrudite se i proučite zakone o copyrightu pa ćete vidjeti da je ovo istina.
Ti si dužan platiti onu cijenu koju proizvođač proizvoda traži!!! Probaj doći u neku staklarnu, pa zapikirati neki proizvod čija cijena je oglašena na 500Kn, reći prodavaču da to ne vrijedi nego 100Kn, izvaditi stoju iz novčanika i staviti mu je na pult, uzeti luster i zaputiti se vanka. Mislim da ćeš završiti na policiji s tužbom za krađu!! Nisi ti ovlašten procjenjivati vrijednost tuđeg proizvoda, nego on sam!
IzbrišiKoliko onda treba platiti profesoru za prenošenje znanja učenicima? Pretpostavljam ništa. Njegov je problem koliko je uložio u sebe da bi to znanje stekao jer znanje je pravo svih pa ga je dužan prenositi dalje i to volonterski. Čudna logika.
IzbrišiUčenik
I opet ne shvaćate. Evo odgovorit ću radi drugih što čitaju.
Izbriši200 je realna vrijednost, i naravno da ne bi platili više jer više ne vrijedi. Zato bi i sam vlasnik bio prisiljen prodati luster za 200.
Učeniče,
IzbrišiNaravno da bi trebalo platiti profesoru. To što on radi je usluga, ne proizvod. Ili bi vi možda uveli copyright na učenje i predavanje? LOL
Ljudi, razmišljajte prije postanja.
Učeniče, naravno da treba platiti profesoru, jer te on neće podučavati ako mu prethodno ne platiš. Dakle, profesor tu ima mehanizam kako da te prisili da platiš, tj. ne možeš dobiti ono što hoćeš ako ne platiš. Ovdje tog mehanizma nema, pa Mateo tvrdi da to automatski znači da je raspolaganje tuđim dobrom po volji opravdano. To ti je otprilike ko da neki krojač tek treba sašiti tebi odijelo po mjeri, ili ga je već sašio pa ga prodaje sašivenog. U prvom slučaju mu ga ne možeš ukrast jer ga on neće ni početi šivati dok mu ne platiš, a u drugom slučaju lijepo možeš ukrast odijelo s banka jer je prethodno gotovo. Dakle u srži se Mateov pristup svodi samo na to može li te radnik prisiliti da mu platiš ili ne. A ne bi se trebalo o tome raditi, nego bi se trebalo raditi o principu po kojem je krađa zlo, i trebaš mu platiti neovisno o tome možeš li se izvući bez plaćanja ili ne možeš.
Izbriši@Mateo R: Ti kažeš:
IzbrišiI opet ne shvaćate. Evo odgovorit ću radi drugih što čitaju.
200 je realna vrijednost, i naravno da ne bi platili više jer više ne vrijedi. Zato bi i sam vlasnik bio prisiljen prodati luster za 200.
Ma šta opet ne shvaćam!!! Ti ne moraš platit više od 200 kuna, ali ne smiješ onda uzimati luster! Ako vlasnik bude 'prisiljen' prodati luster za 200 kuna na način da sam odluči da mu je bolje dobiti 200 kuna nego ništa, pa dragovoljno snizi cijenu na 200 jer ga ne može prodat za 500, to je ok. No ako bude prisiljen prodati luster za 200Kn na način da mu ti ne pitajući uzmeš taj luster iz dućana, i usput mu ostaviš 200Kn na pultu jer si ti procijenio da luster toliko vrijedi, onda je to jednostavno krađa. Raspolažeš tuđim dobrom protiv volje onoga tko je to dobro napravio!!
Znači profesoru je pametnije tj. isplativije predavati nego pisati knjigu?
IzbrišiUčenik
Naravno. To u praksi tako i funkcionira. Pogledaj koliko profesora piše knjige, a koliko ih se bavi honorarnim predavanjem na privatnim učilištima ili instrukcijama. Mislim da ovo drugo debelo nadmašuje ovo prvo.
IzbrišiMislim da Mateo R. ne misli loše ali da ipak nije pogodio bit. U nekom idealnom svijetu bi vjerojatno bio u pravu ali realnost je danas previše isprepletena specifičnim situacijama da bi se moglo tako paušalno prosuđivati.
IzbrišiSvakom bi bila pravedna plaća da su ljudi vođeni moralnim zakonom i uzimaju samo onoliko koliko im treba a da se odreknu viška ali svi znamo da nije tako jer čovjeku nikad dosta.
Sve ovo ipak ne daje nikom pravo zloporabe jer ne možemo znati koliko je truda, rada, vremena i novca uloženo u neki proizvod ili uslugu.
Učenik
Bit je je li copyright pravedan ili nije. Bit nije koliko će netko dobiti novca za napisanu knjigu ili neko drugo djelo. Za doći do zaključka o tome je li copyright pravedan zakon treba vidjeti je li prolazi test crkvene filozofije - ne prolazi. Dakle, onda nije važno ni dobiva li ovaj više novca ili manje ili ništa. To je vrlo jednostavno, a sve ostalo su zamagljivanja.
IzbrišiCopyright je privilegij koji država daje, a ne vlasništvo. Nemoj dati da se nečije krivo tumačenje krivo usmjeri, prijatelju. Tu nema govora o nikakvoj "pravednoj plaći" za nečiji rad. Ne postoji taj moralni zakon koji kaže da bi samo zato što je netko napisao knjigu trebao za to biti plaćen (inače bi svi prošli naraštaji do prije par stoljeća bili krivi za uskraćivanje plaće autorima), niti je copyright izmišljen da bi se osigurala plaća autoru, nego da se potakne razvoj znanosti, umjetnosti, književnosti itd.
Baba jaga gleda sve iz naopake perspektive, kao da je copyright neko nebeski dano pravo svakom autoru, čije oduzimanje znači neku veliku nepravdu. Međutim, copyright je ništa drugo nego jedna državna subvencija, državni poticaj, i to još nepravedni, jer uzima od stanovništva bez opravdana razloga.
Ja se ne želim više s njom ponavljati i raspravljati, ali tebi i svima dajem savjet da pročitate članak i ne obazirete se na komentare, nego na argumente iz crkvene filozofije koji se nalaze u tekstu.
Ali Mateo, ja kraju se svodi na ono što Vam je rekla baba Jaga: ako postoji tehnička mogućnost da se korisnika prisili da plati, onda je to naizgled u redu (podučavanje kao usluga, nužnost spajanja na server da bi se igrala igra), a ako nema onda je tu zločesti copyright koji ne valja.
IzbrišiDakle, ako ja mogu smisliti tehnološki način da se zaštitim, mogu naplaćivati koliko hoću? Ako ne mogu, tko mi je kriv?
Što se tiče prijevoda, imate tri faktora: cijenu, kvalitetu i brzinu. Uvijek možete dva optimirati na štetu trećega odnosno nikada ne možete optimirati sva tri.
Ok, Mateo R. molim te par konkretnih odgovora.
Izbriši1) da li se consalting smije naplaćivati? Npr. u situaciji kad ti tvrtka propada pa tražiš savjet od nekoga da ti pomogne
2) jel imam pravo kopirnuti nacrt od arhitekta kad radim kuću? Čovjek dođe pokaže mi nacrte, dok ode na WC, ja ih pofotkam i lijepo kažem: hvala al ne bi
3) u koju kategoriju stavljaš dizajn? Jel tvoje tumačenje crkvene filozofije dozvoljava da tražim nekog par prijedloga za dizajn naslovnice knjige i platim mu 1000 kuna za prijedloge a onda iskoristim jedan iako je u ugovoru ako se odlučim za neki od njih cijena dizajna 20000 kuna? Na kraju krajeva ostavio mi je CD s prijedlozima pa ko ga
briga? Ili možda nije moralno što me je tražio 1000 kuna za ponudu da bar naplati neko vrijeme ako ga odbijem?
Učenik
Učeniče,
Izbrišis arhitektom je to riješeno tako da ne možete dobiti dozvolu za gradnju kuće ako nadležnoj gradskoj instituciji niste predali nacrt sa žigom arhitekta. Osim toga, morate predati projekt vodovoda/kanalizacije, plinskih instalacija (ako ima plina), struje i požarne sigurnosti. Zbog koordinacije i štednje vremena arhitekt to gotovo uvijek radi u ekipi s istim inženjerima (koji mogu imati svoje vlastite tvrtke). Dakle, mogli biste ukrasti nacrt i dati ga drugom arhitektu pa da Vam on eventualno naplati manje jer ne bi morao smišljati ideju. Ali naplatio bi Vam sve ove druge projekte i završni potpis i žig tako da bi sama krađa bila minorna ušteda.
Ja i dalje ne razumijem odakle bi trebali doći ti novci da se plati rad prevoditelja, ako će djelo njegovog rada od trenutka objavljivanja biti besplatno. Napisao sam post na gornjoj raspravi, pišem ovdje samo da se preskoči :)
IzbrišiM.B.
IzbrišiNe bih se u potpunosti složio s tvoje zadnje dvije rečenice. Vrlo dobro objašnjeno kako stvari s arhitektima funkcioniraju ali ipak bih naglasio da je sama ideja najskuplja stavka tj. stavka prema kojoj dijelimo arhitekte na bolje ili lošije.
Učenik
Ako mislite da biste mogli fotografirati nacrte nebodera i dati ih arhitektu koji je radio samo obiteljske kuće... mislim da od toga ne bi bilo ništa. Morali biste ići drugom arhitektu koji se razumije u nebodere, a taj bi to opet naplatio.
IzbrišiArhitekt svoje bolje sposobnosti u odnosu na konkurente u pravilu naplaćuje većim opsegom posla (njemu ljudi dolaze, lošijima ne) odnosno mogućnošću da se upusti u složeniji posao (neboder umjesto obiteljske kuće). Na pojedinačnom projektu jedne obiteljske kuće dobar arhitekt neće zaraditi više od lošeg.
Izgleda da nam nema druge nego anulirati vjekovima uvriježene rimsko-kanonske pravne koncepcije u ime privatnih mnijenja samonazvanih "crkvenom filozofijom". Sve me ovo neodoljivo podsjeća na teoriju Friedricha Engelsa da treba ukinuti pravo nasljedstva kao izvor perpetuiranja nepravdi u društvu, jer eto, u besklasnom komunizmu valja živjeti isključivo od opipljivih plodova svoga rada...
OdgovoriIzbrišiOtkad je to copyright "vjekovima uvriježena rimsko-kanonska pravna koncepcija"?
IzbrišiCopyright je izmišljotina modernog doba, nastao u (tad militantno protestantskoj) Engleskoj kao jedan "pametan" novitet, na čiju nepravednost su već onda upozoravali, čak i u engleskom parlamentu. Veza između rimske pravne tradicije i copyrighta je otprilike ista kao i veza između kršćanske filozofije i liberalne "prosvjetiteljske" filozofije - sve što je potonja uzela od prve iskrivila je i izobličila da odgovara svojim idejama.
Vi možda jeste ugledni pravnik, i uistinu svaka vam čast, ali tvrditi da pravo na kopiranje može biti vlasništvo je apsurdno, barem iz gledišta Crkve, ako ne iz gledišta modernog prava, kojemu apsurdnost ponekad nažalost nije strana.
Kao objašnjenje, nudim vam link na tri člančića koji govore upravo o tome:
http://simplyphilosophy.org/creators-rights/
http://simplyphilosophy.org/government-rights-and-creators/
http://simplyphilosophy.org/tokens-types-and-ownership/
S poštovanjem,
Mateo
Uzmimo na primjeru knjigu tiskanu u 1000 komada, koja u knjižari košta 100 kuna. Tisak knjige je oko 15 kuna. Dizajn, priprema i korektura knjige je oko 10.000 kn znači još 10 kn po knjizi. Država od nedavno uzima 5% tj. 5 kn.
OdgovoriIzbrišiTo sve neko mora i organizirati jer ako se bude pisac knjige bavio i time, logika nam nalaže da će mu to oduzimati vrijeme za pisanje. Na kraju krajeva ako je netko dobar pisac, ne znači i da je dobar trgovac, promotor ili organizator.
Zato mu treba izdavač kojeg u ovoj priči možemo računati 10 kn po knjizi. Niti jedna knjižara vam neće distribuirati knjigu ispod marže od 20 ili 30% od cijene knjige. Stavimo sredinu, tj. 25 kn po knjizi. Kad sve to zbrojimo dobivamo 65 kn troškova na knjizi od 100 kuna. (btw. ako je i Amazon u igri ostaje trošak bez tiskare a to je 50 kn, nikako 10 kn kako neki na forumu tvrde)
Prema tome zarada pisca ispada oko 35 kn. Na to sigurno idu neki porezi, davanja pa ako ostane 25 kn po knjizi pisac je presretan. U teoriji pisac može zaraditi 25.000 kuna. U praksi, prodati 1000 primjeraka knjige u Hrvatskoj je ipak znanstvena fantastika osim ako nisi u top 20 naših pisaca (čitaj new age gurua za brzu samopomoć).
Vjerojatnije je da tu knjigu prodaju godinu dana i ako uspije to mu je nekih 2.000 kuna mjesečno. Složit ćemo se svi nedostatno za život samo od toga. A ostaje i pitanje, što ako se knjiga ne proda? Ili se proda u trećini naklade? Onda je pisac ili izdavač u minusu. Nije sporno da knjižare, Amazon i izdavači uzimaju previše ali isto tako ne možemo stvari banalizirati i reći da „on je samo napisao knjigu i to je to“. Postavlja se pitanje gdje je onda granica tumačenja tko treba a tko ne uzimati novac.
Dragi Mateo R. da li tvoja teorija znači da Sveti Otac ili npr. biskup Fellay čine grijeh tražeći novac za svoje knjige?
Učenik
Zapravo, država na knjigu koja se prodaje po 105 kuna uzme 5 kuna iliti dvadesetjedninu cijene. Preostalih dvadeset dvadesetjednina je osnovica. Porez predstavlja 5% od osnovice, a ne konačne cijene. Za knjigu koja se prodaje po 100 kuna porez iznosi 4.7619 kn, a osnovica 95.2381 kn.
IzbrišiInače se slažem sa svime što je Učenik rekao.
Usput, je li pseudonim Učenik nešto u počast W. S. Gossetu alias Studentu :-)
IzbrišiDobra, dobra :-) stvarno si enciklopedija. Nisam iskreno ni znao za njega ali sad znam (wikipedia). Vrlo zanimljiva osoba. Hvala.
IzbrišiUčenik
Odgovorit ću još jednom iscrpno na sve ove komentare koji se bave pitanjem novca, financiranja pisaca copyrightom ili alternativnim metodama itd., a kasnije više neću opet odgovarati na takva pitanja, jer nema smisla da se pet-šest puta ponavljam.
IzbrišiPriča o novcu i financiranju umjetnika u raspravi o (ne)pravednosti (a time i (ne)valjanosti) zakona o copyrightu je sasvim nevažna i sporedna.
Hoće li pisac ili prevoditelj moći zaraditi 50 ili 50000 kn nema nikakve veze s tim je li copyright pravedan ili ne.
Nigdje u moralnom zakonu ne kaže da pisci za pisanje knjiga moraju dobiti novac (i koliko), niti prevoditelji za prevođenje. Ako netko ne može zaraditi od nekog posla, može ga raditi neovisno o zaradi, ili ne mora raditi taj posao. Kroz veliku većinu ljudskog postojanja pisci nisu ni dobivali novac za pisanje, nego su to činili iz plemenitih pobuda.
Copyright, kao državni zakon i pravna institucija, nije stvoren ni s ciljem da tako autori dobiju "pravednu plaću", niti da se tako plati njihov rad, nego da se potakne veći razvoj književnosti, umjetnosti, znanosti itd. To piše u državnim zakonima i to je pravni temelj copyrighta i njegova svrha.
Autori sami moraju naći način kako će zaraditi i to nije odgovornost države ni ostale većine stanovništva.
Davanjem prava copyrighta, tj. privilegiranjem manjine, država uzima novac od cijelog stanovništva, i što je još gore, ograničava njihovo slobodno raspolaganje njihovim stvarnim vlasništvom - ako kupim glazbeni CD, kopiram ga i poklonim prijateljima, i original i kopija su moje stvarno vlasništvo, ali država mi ograničava pravo raspolaganja i s originalom (ne da mi da ga kopiram), i s kopijom (ne da mi da je poklonim).
Jedini način na koji to zadiranje u prava cijelog stanovništva može biti pravedno jest ako ne postoji drugi način da se ostvari nešto što je od vitalnog interesa za opće dobro - u slučaju copyrighta razvoj književnosti, umjetnosti, pisanje knjiga, snimanje filmova itd.
Međutim, jasno je da bi se bez copyrighta i dalje razvijala književnost, umjetnost itd. To je sastavni dio života društva koji je postojao oduvijek i koji će postojati dok ima svijeta i vijeka.
Ako netko baš želi zarađivati od književnosti i umjetnosti (što je moderna i protestantski inspirirana ideja, jer se u prošlosti od takvih stvari nije zarađivalo, ili jako malo, niti je zarađivanje novca uopće njihova svrha i uloga u društvu), postoje drugi sasvim legitimni načini, kao što su zarađivanje od prodaje usluga (kao što radi Linux), u čemu se nikoga na nikakav način ne oštećuje niti ograničava raspolaganje stvarnim vlasništvom, kao što copyright čini.
Nadam se da sam ovim dodatno razjasnio sva vaša pitanja i nedoumice. Dakle, ostavite se novca i koliko bi Mujo i Suljo mogli ili ne bi mogli zaraditi ako napišu ili prevedu :) bestseler, i okrenite se principima pravednosti zakona, općeg dobra itd., što je ono čime se bavi crkvena filozofija.
Mateo R.
IzbrišiJel može konačno jedan konkretan odgovor?
Dizajneri? Consalting? Sveti Otac?
Evo još jedno; fotografija, jel se to smije naplaćivati?
Učenik
Ovom logikom bi mogli i bez kraja falsificirati novac. Imamo ga u rukama u materijalnom obliku, pa tko nam smio braniti da ga dalje umnazamo do mile volje...
IzbrišiŠalu na stranu, je li i postojanje autorskih prava protestantska pohlepa?
NASTAVAK: Ono, u smislu da nema autorskih prava, kako bi autori pravno spriječili da im se djela ne prepravljaju, nagrđuju, prerađuju, spajaju ili miješaju sa drugim djelima, a to sve mimo njihove volje u smislu izvorne umjetničke intencije?
OdgovoriIzbrišiBilo bi pristojno da ste dobro pročitali članak prije nego počnete komentirati, pa bi vidjeli da je to već obrađeno u članku:
Izbriši"...Tu valja napomenuti da autor neovisno o copyrightu ima određena moralna prava, tj. da njegovo ime mora biti napisano kao autora, da se djelo ne smije mijenjati, iskriviti ili sakatiti protivno njegovom dopuštenju, da može povući svoje djelo potpuno iz prodaje ako želi itd. Ta prava su i drevna i po svojoj prirodi neotuđiva, za razliku od copyrighta, koji je relativno novi koncept i čije trajanje kao privilegija je ograničeno na određeni broj godina, nakon čega djelo prelazi u javnu sferu i može se slobodno kopirati."
Pa upravo je to kontradiktorno u vasem izlaganju! Jer ako autor moze disponirati hoceli ili nece i kako prodavati autorsko pravo, zasto se ne bi mogli definirati i svi ostali naplatni uvjeti disponiranja tim pravom?
IzbrišiAj, aj, aj, pa znate li vi uopće o čemu govorite, gospodine?
OdgovoriIzbrišiMožete li vi prodati vaše ime nekom drugom? Može li vam država oduzeti pravo da na knjizi koju ste napisali piše vaše ime? Ili može li vam ga dati ako vi niste onaj koji ste je napisali?
Moralna prava autora se ne mogu prodavati, oduzimati, dijeliti, itd., niti ih država poklanja autoru kao što poklanja copyright.
Ona nastaju samim stvaranjem djela, neotuđiva su i nemaju nikakve veze s copyrightom. Ona su uistinu prava u punom smislu rijeći (tj. nešto na što autor ima pravo, što mu po prirodi stvari pripada), dok je copyright privilegij, tj. posebna povlastica dobivena od zakonodavca.
U praktičnom primjeru, da ja napišem roman i objavim ga, ja imam pravo da na njemu piše moje ime, a ne da Pero Perić dođe, izbriše moje ime i stavi svoje, što bi bio plagijat.
Evo mali skeč koji to lijepo objašnjava:
http://www.youtube.com/watch?v=dPtH2KPuQbs
Znam x slucajeva gdje su ljudi u muzickoj industriji disponirali svojim autorskim pravima na 20-30 godina za naknadu. Sto vam tu nije jasno?
IzbrišiNe razumijem, što kažete da su učinili sa svojim pravima?
IzbrišiAko mislite nešto tipa da su pravo na zaradu od copyrighta ugovorom prenijeli na neku drugu osobu, onda to nema veze s moralnim pravima, nego s copyrightom. Njihovo ime i dalje piše kao ime autora, što znači da su njihova moralna prava netaknuta.
IzbrišiNe. Govorim upravo o ustupanju pojedinih ovlastenja autorskih prava na odredjeni rok uz odgovarajucu kontraprestaciju. Ali vjerujem da vec stvarno dosadjujemo ljudima...
IzbrišiOpet ne govorite jasno, već zamagljenim pravnim žargonom.
IzbrišiČitetelji ovog bloga većinom nisu pravnici. Kakva "pojedina ovlaštenja autorskih prava", "kontraprestacije" i sl.
Molim vas lijepo da napokon objasnite o čemu pričate - što tu autor navodno ustupa drugoj osobi?
Ustupanje prava na izvršavanje autorskih prava za ugovorenu naknadu na određeno vrijeme
OdgovoriIzbrišiGospodine MAPET,
IzbrišiDrago mi ja da smo danas uživo razgovarali o problemu copyrighta, i da smo razriješili nedoumice.
Moje poštovanje i pozdrav u našemu Gospodinu Isusu Kristu, kao i javna isprika za ton i oštrinu pojedinih riječi u mojim komentarima.
Kako su tradicionalisti često zlonamjerno napadani sa svih strana i preplavljeni raznim zloupotrebama i izdajama, i to često i od onih autoriteta koji bi upravo trebali štititi Božju nauku i Istinu, onda smo nekad malo previše na oprezu, "a little bit jumpy", kako bi rekli Amerikanci, a naročito u internetskoj komunikaciji, jer je u njoj teško razlučiti nečije namjere, tj. dobronamjernost.
U svakom slučaju, da laički objasnim onima koji ne razumiju, ono o čemu ste govorili u zadnjih nekoliko komentara je situacija kad neki autor, npr. Gibonni, recimo potpiše ugovor na 20 godina s nekom diskografskom kućom, dajući joj da u svemu slobodno i potpuno raspolaže nekom njegovom pjesmom, i da uzme svu zaradu od copyrighta koja bi njemu pripala. Međutim, osnovna moralna prava autora i dalje ostaju, jer njegovo ime mora pisati kao autora (tzv. pravo atribucije), pjesma se ne smije mijenjati bez njegova dopuštenja, itd., osim ako on u tom ugovoru dopusti diskografskoj kući i da mijenja pjesmu, u kojem slučaju je opet dao svoje dopuštenje, te je time sačuvano njegovo moralno pravo na integritet djela.
Inače, moralna prava autora su:
- pravo na atribuciju,
- pravo protiv lažne atribucije,
- pravo na integritet djela.
Dragi Mateo! Pax et bonum! Nunc & semper & per omnia saecula saeculorum! Danas smo još jednom shvatili da je viva vox nenadmašiva u otklanjanju svih nedoumica...
IzbrišiAmen. Et cum spiritu tuo. Deo gratias.
IzbrišiZanimljiv članak na ovom blogu. Iskreno, nisam očekivao ovako nešto.
OdgovoriIzbrišiZasto ne?
IzbrišiVivat viva vox :)
OdgovoriIzbrišiNe znam. Meni je ovaj članak više kao pranje vlastite savjsti koja se ne može suočiti s činjenicom krađe nečeg što je tuđe. Daleko od toga da mi ne bi bilo drago da nemam osjećaj da nešto kradem kad skidam film s torrenta, ali savjest se ne da tek tako izigrati nekakvom konstrukcijom potkrijepljenom Aristotelom i Sv. Tomom. Što se mene tiče, to je to. Pokušaj da se izmigolji od grijeha. A ja sam vam lopov. Ne plaćam TV-pretplatu. Vidi što kaže zašto ju plaćamo:
OdgovoriIzbrišiRTV pristojba nije naknada za gledanje programa, nego - kako propisuje Zakon o HRT-u - naknada vlasnika radijskoga i/ili televizijskog prijamnika. Ako imate radijski ili televizijski prijamnik, Zakon vas obvezuje da solidarno sa svim drugim vlasnicima prijamnika sudjelujete u financiranju hrvatskoga javnog RTV servisa, to jest Hrvatske radiotelevizije, kao opće društvene potrebe. Primjerice, ceste su isto tako opća društvena potreba: svaki vlasnik registriranog automobila solidarno kod registracije plaća Naknadu za ceste, bez obzira na to koliko se tim cestama vozi.
http://www.hrt.hr/index.php?id=186&tx_ttnews[cat]=94&tx_ttnews[tt_news]=319&tx_ttnews[backPid]=185&cHash=48607dbb93
Meni se čini poštenije priznati da sam lopov nego pisati ovakve članke. Ne plaćam jer mi žao davat novce koje nemam. Ako me na neki način prisile, platit ću im (teška srca). I to je to.
Postojala su dva glavna razloga i motivacije za moje istraživanje i proučavanje crkvene filozofije oko ove teme:
Izbriši- nisam bio siguran je li kopiranje dopušteno po moralnom zakonu,
- nisam mogao naći mišljenje tj. sud Crkve o tome, jer ga Crkva još nije dala
Zato sam odlučio duboko proučiti to pitanje i doći do konačnog odgovora na isti onaj način na koji bi to učinila i Crkva - preko skolastičke filozofije - i na taj način svojevrsno preteći sud Crkve.
Kakav god bio odgovor, odlučio sam ga slijediti.
Ono što sam otkrio u tom istraživanju je da copyright nije vlasništvo (kao što razna propaganda nastoji uvjeriti), te se dakle ne može ukrasti, ali i da copyright kao takav predstavlja zadiranje države u raspolaganje privatnim vlasništvom, te da je protivan općem dobru.
U odnosu na opće dobro, copyright je na istoj razini kao neki nepravedan porez, ili neki monopol što država propisuje - nepotrebno ili suvišno opterećenje iliti oduzimanje od podanika ili građana. Po crkvenoj filozofiji i jedno, i drugo, i treće su nepravedni.