četvrtak, 20. lipnja 2019.

Ljubimo Te, Isuse, za one koji Te mrze


A sada, Kralju Ljubavi, primi zadnju molitvu Tvojih vjernih: U prisutnosti neokaljane Kraljice i Anđela, koji Te slave, u prisutnosti neba i nezahvalne zemlje, mi Te, Isuse, priznajemo jedinim Gospodarom i Učiteljem, jedinim izvorom svake vlasti, svake kreposti, svake pravednosti, svake ljepote...

I zato u duhu svečane zadovoljštine, mi Ti potvrđujemo, da ne priznajemo nikakvog društvenog poretka bez Boga:
Temelj društvenog poretka Ti si Isuse!


Ne priznajemo tlapnje prosvjete bez Boga:
Bitnost svake prosvjete, Ti si Isuse!

Ne priznajemo nikakve vrline pravednosti bez Boga:
Potpuna pravednost, Ti si Isuse!


Ne priznajemo prava bez Boga:
Izvor prava, Ti si Isuse!

Ne priznajemo slobode bez Boga:
Jedini Osloboditelj, Ti si Isuse!

Ne priznajemo bratstva bez Boga:
Jedino bratstvo, Tvoje je Isuse!


Ne priznajemo istine bez Boga:
Bitna istina, Ti si Isuse!

Ne priznajemo ljubavi bez Boga:
Nestvorena ljubav, Ti si Isuse!

petak, 14. lipnja 2019.

Šalabahter


“Crkva Boga živoga – stup i uporište istine” (1 Tim 3,15)

Izjava o istinama u vezi s nekim od najčešćih zabluda 
u životu Crkve našeg vremena


utorak, 11. lipnja 2019.

Misa nije dečja igra

16.6.2019. Tekst je djelomično promijenjen.

***

Video snimka nekog dječaka koji se "igra mise" objavljena je na bitno.netu pod patetičnim naslovom "Odvojite nekoliko sekundi za dražesnog dječaka koji ‘služi misu’ na latinskom". Na to je svojim komentarom odgovorio jedan svećenik kojemu se nije svidjelo što taj dječak oblači "autentično liturgijsko ruho", a posebno što mali izgovara riječi posvete. Ovu je kritiku parodirao autor humoristične facebook stranice Progressus ad infinitum (koji je i sam u uredništvu bitno.neta) napisavši "odlučili smo cijeli slučaj ovog heretičnog dječaka i njegove heretične obitelj prijaviti Kongregaciji za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, koja će slučaj prijaviti i Kongregaciji za nauk vjere, a koja će postupiti prema propisima i djetetove roditelje vrlo brzo privesti licu pravde!"

Pogledao sam napreskokce spomenutu snimku. Mislim da odrasli muškarac, pretpostavljam otac tog dječaka, iskorištava dječarca snimajući ga. Ne vidim nikakvu potrebu da otac sudjeluje u toj "igri" pjevajući i govoreći odgovore u "misi". Ako se dječak i igrao na takav način, po meni je ružno i neodgovorno snimku stavljati na internet tako da se čak i ljudi u dalekoj Hrvatskoj bilo smiješe dražesnosti bilo sablažnjavaju nad time kako se djeca igraju u privatnosti svoje obitelji.

Moj osobni stav je da ne bih poticao igranje sa svetim stvarima. Što se toga tiče, tradicionalni obred se opet pokazuje puno razboritiji jer najsvetiji dio mise, tj. kanon, svećenik izgovara potiho, pa je teško zamisliti da dijete u toj dobi dok se još eventualno želi igrati i dok to ima nekog smisla, imitirajući misu šapće riječi pretvorbe. Nesumnjivo je da učenje vjere kroz sva osjetila može pomoći djeci da je bolje usvoje, ali takvo učenje mora biti pod budnim nadzorom roditelja. Ne možete odvesti dijete na tipičnu novus ordo misu i očekivati da će ono razumjeti svetost vrhunskog bogoštovnog čina. Naravno, ako ga odvedete na tradicionalni obred, i ne shvaćajući će dobiti dojam da se tu događa nešto uzvišeno i pomalo zastrašujuće. To je vrlo dobar temelj za kasnije razgovore i objašnjavanja.

Podsjetila me ova snimka i na jednu moju fotografiju iz muzeja igračaka koja zorno pokazuje koliko se srozala katolička zanatska umjetnost.

nedjelja, 9. lipnja 2019.

Blagoslovljen vam blagdan Duhova i duhovska osmina!


Vidi aquam egredientem de templo, a latere dextro, alleluja:
Et omnes ad quos pervenit aqua ista, salvi facti sunt,
Et dicent: alleluja, alleluja.

Vidjeh vodu gdje izlazi iz hrama s desne strane,
aleluja: i svi do kojih stiže ova voda bijahu
spašeni i reći će, aleluja, aleluja.



Confirma hoc, Deus, quod operatus es in nobis: a templo tuo, quod est in Jerusalem, tibi offerent reges munera, alleluja.

Utvrdi ovo, Bože, što si učinio u nama! U svetom hramu tvojem, koji je u Jeruzalemu, kraljevi će ti donositi darove, aleluja.

ponedjeljak, 3. lipnja 2019.

Kako nas čuju sveci?


...bit ćemo Njemu slični jer vidjet ćemo Ga kao što jest (1 Iv 3,2)
...sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! (1 Kor 13,12)

Štovanje Marije
Kako ona može čuti naše molitve?

ponedjeljak, 27. svibnja 2019.

Misa iduće nedjelje 2.6.2019. u 18 sati



Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa.
Tradicionalna latinska misa u nedjelju 2. lipnja 2019., bit će u crkvi Krista Kralja na Mirogoju služena iznimno navečer u 18 sati, a ne u redovnom terminu.

ponedjeljak, 20. svibnja 2019.

Bitno.net filozofira o Igri prijestolja

Vjerojatno sam to s obzirom na iskustvo s ovim "vjerskim portalom" trebao očekivati, ali ipak me iznenadio novi niz članaka koji je bitno.net jučer pokrenuo. Na krilima manije vezane uz globalno popularnu seriju, Igru prijestolja, odlučili su zgrabiti barem mali dio kolača čitanosti, razglašenosti i posljedično monetizacije te franšize.

Tako se svećenik zadužen za filmske kritike na tom portalu upustio, uz slabašne i vrlo prozirne ograde, u promicanje umjetničkih i svjetonazorskih vrijednosti na kojima je nastala ta serija koja je jučer završila svoju osmu i posljednju sezonu. Budući da sam pročitao prvih nekoliko svezaka niza knjiga koje je napisao George R. R. Martin te pogledao dosadašnje epizode serije (doduše, neke uz preskakanje pojedinih scena ili ubrzavanje nezanimljivih dijelova), mogu sa sigurnošću reći da nikome ne bih preporučio gledanje te serije. To što je scenografija vrlo raznolika i raskošna, što je radnja nepredvidljiva i dobro složena, što su glumci uglavnom kvalitetni, a efekti i produkcija vrhunski samo čini još opasnijim ono što su Martin i scenaristi pripremili. A pripremili su svijet u kojemu su apsolutno svi ljudi prljavi, nitko nije vođen čistim i nesebičnim idealima. I što je najgore, gdje se spolna razvratnost uzima potpuno zdravo za gotovo. U tom izmaštanom svijetu u jednom trenutku se najhrabriji ratnici i najodvažnije žene bore na čast svoje obitelji, a u idućem ih vidimo eksplicitno prikazane kako upražnjavaju neobavezan seks začinjen često najodvratnijim perverzijama.

Redovito se osjeti kako scenaristi upravo grade neki lik u klasičnom stilu heroja ili junakinje kako bi njega ili nju u odgovarajućim trenutcima mogli gurnuti u najdublji kal, najčešće spolne ili sadističke prirode. Naravno, nakon toga nema kajanja jer to što su učinili u svemiru Georga Martina uopće nema veze s grijehom. Usto su dakako prisutni brojni klasični zlikovci, pa su najsvirepija mučenja i rijeke krvi svakoepizodna pojava. I sve se to odvija u pomno odabranim prekrasnim prirodnim i kulturnim krajolicima od kojih je kod nas svakako najpoznatiji kompjuterskom grafikom prerađeni Dubrovnik, ali pojavljuju se i Split, Šibenik i druga mjesta. Nije ova taktika nimalo neočekivana ni nova, sotonski prsti u obeščašćivanju lijepog, skladnog i dobrog uvijek su prepoznatljivi.

I zašto taj vlč. Kovačević oduševljeno, gotovo bez predaha, "propovijeda" o navedenoj seriji? Tobože kako bi nas potaknuo da mi sami upoznamo ljepotu hrvatske prirodne i povijesne baštine. Otprilike kao da vas šalje silovatelju kako bi vam on opisao ljepotu ženske duše.

To da ljudi, pogotovo mladi, u današnje vrijeme žude za ljepotom i istinom koju predstavljaju kako prirodne, tako i kulturne znamenitosti po Hrvatskoj, posebno uz Jadran, ne bi trebalo u vrijeme posvemašnjog materijalizma nikome biti čudno. No trebate se vi, g. Kovačeviću i bitno.netovci, zapitati što im se ima za ponuditi kad posjete neku od hrvatskih populariziranih destinacija. Što će vidjeti kad primjerice uđu u neki samostan ili katedralu? Posvjetovnjačene svećenike koji se ni po čemu (osim eventualno izvještačenosti) ne razlikuju od laika, muzeje bogate izlošcima kojima je iščupan smisao i konačno grozotu banalne pustoši, novus ordo, na mjestima gdje se prije mogla naći izravna veza s transcendentnim.

Zaista, nitko vam ne brani da gledate Igru prijestolja. Nadam se da ne uživate npr. u scenama incesta na mrtvačkom odru ili oca koji spaljuje vlastitu kćerkicu kao žrtvu božanstvu čiji simbol izrazito podsjeća na prikaze Presvetog Srca. Ali nemojte onda od te vaše "zabave" raditi filozofiju i svojevrsno svećeničko odrješenje onima koji žele još dublje pomaknuti granice "normalnosti".

nedjelja, 12. svibnja 2019.

Eku eku

Sveti Leopolde, moli za to da se svi odijeljeni vrate nazad u Kristovu Crkvu!

Ekumenski hod kući i dobrodošlica

Osim što ponavlja tradicionalni nauk, Drugi vatikanski koncil uvodi pastoralne novosti koje su tako dvosmislene da unose pomutnju u Crkvu. No, istodobno, ne nameću nam obvezu nutarnjeg pristanka, takvu da bismo ih morali ispovijedati kao vjerski nauk. Dakle: priznajmo da se radi o koncilu, priznajmo da naučava, odnosno ponavlja, tradicionalni nauk, ali spoznajmo također da nas ukoliko se navodi kao opravdanje za novotarije u Crkvi – nimalo ne obvezuje da prihvatimo ijednu od tih novotarija. Smijemo i trebamo nastaviti živjeti kako su katolici živjeli tisuću devetsto šezdeset i pet godina, sve do Drugoga vatikanskoga koncila. Valja govoriti ljudima da se trebaju obratiti radi spasenja svoje duše, valja zaboraviti na novu evangelizaciju, samosvrhoviti dijalog i lažni ekumenizam te se vratiti starom stilu evangelizacije, kazujući ljudima da postoji samo jedna istinita vjera, katolicizam, i samo jedna prava Crkva, Katolička.

*

Prvenstvo pape kao glave sveopće Crkve, koje pravoslavni odbacuju, nije apstrakcija. Ono je volja samoga Boga, koji je Crkvu utemeljio na Petru, Stijeni. Katolički nauk o bezuvjetnoj nerazrješivosti ženidbe, od kojeg su pravoslavni smislili pogodne iznimke, dopuštajući drugu, pa čak i treću "ženidbu", nije apstrakcija. Nego volja Kristova glede ontološke stvarnosti koja proizlazi iz sakramentalnog jedinstva. Katolički nauk o čistilištu, koji pravoslavni odbacuju, nije apstrakcija. On je objavljena istina o jednoj fazi postojanja nakon smrti, nezabludivo naučavana od Katoličke Crkve kroz stoljeća. Katolička dogma o istočnom grijehu, koji uključuje baštinjenu Adamovu krivicu, što pravoslavni odbacuju, smatrajući da je baštinjena samo kazna smrti, nije apstrakcija. Nego istina o čovjekovu palom stanju i potrebi za otkupljenjem. Katolička dogma o Bezgrešnom začeću, koju pravoslavni odbacuju zato što odbacuju i katolički nauk o istočnom grijehu, nije apstrakcija. Ona je objavljena istina o jedincatom položaju Blažene Djevice Marije među svim ljudskim rodom. Naposljetku, zlo raskola i nužnost, za spasenje, "da se vrate u jedinu pravu Crkvu oni koji su se od nje odijelili" nije apstrakcija. Nego vjerska istina o kojoj ovisi vječna sudbina dušâ.

*

A što ćemo s golemim doktrinarnim razlikama između katolicizma i osakaćene inačice Kristova nauka u raznim protestantskim zajednicama? "Pomirena različitost" potpuna je besmislica. Ne može biti pomirbe između nauka koji jedan drugomu proturječe. Stoga položaj jedine prave Crkve božanski dodijeljen Katoličkoj Crkvi, sedam od Boga ustanovljenih sakramenata, žrtveno svećeništvo, papino prvenstvo, nezabludivost Učiteljstva, nerazrješivost ženidbe i unutarnju nemoralnost kontracepcije, abortusa i sodomije nije moguće pomiriti s naukom religijskih sljedbi koje niječu ijednu od tih istina. Jaz je nepremostiv, i upravo zato u enciklici "Mortalium animos" Sveti Otac ustraje na tome da je jedini put ka kršćanskom jedinstvu povratak u Katoličku Crkvu. Oni koji su od nje odlutali trebaju se vratiti kući. Katolici pak trebaju im u tome pomoći i srdačno ih primiti natrag. No da bi to mogli, ne smiju u međuvremenu postati raspikuće.


Prema:
https://www.youtube.com/watch?v=mG7yUZTmQRg
http://tomablizanac.blogspot.com/2016/10/to-je-ekumenizam.html
http://tomablizanac.blogspot.com/2017/06/pristanak-razuma-uz-istinu-slusanjem.html

Vidi također: On nije bio ekumenist, a još manje ekumanijak

petak, 10. svibnja 2019.

Daj nam mnogo svetih svećenika



Tog ljeta sreo sam veliko mnoštvo ljudi, koji su mi pri­povijedali malo radosnoga o svećenicima; ali ni jedan jedini od tih pozvanih šarlatana nije prinio ni najmanju žrtvu za nas. Možda im je čak milije, da smo takvi, kakvi jesmo, da bi tako oni imali neku ispriku za svoj vlastiti način života.

J.L.M. Descalzo: Ispovijest mladog svećenika

srijeda, 1. svibnja 2019.

Zašlače!

Katolički intelektualci papi Franji daju crveni karton

Jedna skupina katoličkih intelektualaca papi Franji daje crveni karton

Je li papa Franjo heretik? Jedno tako tjeskobno pitanje o jednome papi nije postavljano na ozbiljan način u Crkvi već duže od jednoga tisućljeća. Papa Franjo upravlja Crkvom malo više od šest godina, no ovo se pitanje već pune dvije godine javno postavlja. Eminentni katolički znanstvenici, laici i klerici sada su dali odgovor na ovo pitanje. U otvorenome pismu optužuju otvoreno Franju za svjesnu i upornu herezu. Ovaj čin poprima povijesne dimenzije.

Na 20 stranica potpisnici dokumentiraju hereze koje stavljaju na teret vladajućemu papi. Njihov dokument daljnji je korak u nizu kojemu prethodi Correctio filialis de haeresibus propagatis iz 2017. godine te Izjava o vjernosti crkvenome nauku o braku i obitelji iz 2016. godine.

Otvoreno pismo dvadeset katoličkih intelektualaca obavio je portal LifeSiteNews na kojemu ga je predstavila njemačko-američka povjesničarka Maike Hickson, a objavljeni su i prijevodi na više jezika. Prvi je potpisnik Georges Buscemi, predsjednik Campagne Québec-Vie i član Akademije Ivana Pavla II. za život i obitelj.

Otvoreno pismo kojim se Franju optužuje za herezu

Ono predstavlja „treću fazu“ jednoga procesa koji je počeo u ljeto 2016. godine, napisali su potpisnici. Tada se jedna skupina poznatih katoličkih učenjaka „osobnim i privatnim pismom“ obratila kardinalima Crkve i patrijarsima ujedinjenih istočnih Crkava. U tome pismu upozorili su na „hereze i druge teške zablude“ koje po njihovome mišljenju potiče kontroverzna posinodska pobudnica Amoris laetitia.

Budući da je Franjo ipak u „nagovorima, djelima i propustima“ ponavljao ove hereze, ista je skupina zajedno s drugim laicima i klericima godinu dana kasnije objavila Correctio filialis. Prijekori su jasnije formulirani, pri čemu su potpisnici naglasili da ne optužuju Franju da „svjesno širi hereze“. Držali su Correctio služenjem Crkvi i Petru time što su Papu upozorili na pogibelji i rizik i opomenuli ga. Njihovo pismo trebalo je biti jasan poziv Franji i crkvenome vodstvu.

Otvorenim pismom Franju se izravno optužuje za herezu

Sada objavljeno Otvoreno pismo pooštrava optužbu jer je za prethodna dva dokumenta Franjo bio posvema nezainteresiran, ignorirao ih je i iste je „hereze i zablude“, kako navode potpisnici, ravnodušno i dalje širio i promicao.

Otvorenim pismom Franju se sada izravno optužuje za herezu.

„Ovo zlodjelo“, kažu potpisnici, „nastupa onda kada katolik svjesno i uporno niječe jednu istinu o kojoj zna da Crkva uči da je posrijedi bogoobjavljena istina“.

Potpisnici Franji predbacuju – za razliku od Correctio filialis – da svjesno širi i potiče hereze koje mu se stavljaju na teret. Do nekoga drugog zaključka, kažu potpisnici, ne može se dospjeti na temelju papinskoga držanja nakon razdoblja od dvije godine od objave pobudnice Amoris laetitia.

Sveukupno, stoji u Otvorenome pismu, riječi i djela pape Franje predstavljaju „cjelokupno odbacivanje katoličkoga nauka o braku, spolnim odnosima, moralnome nauku, milosti i otpuštanju grijeha“.

Potpisnici „iznose dokaz povezanosti“ između ovoga Franjina odbacivanja katoličkoga nauka i promicanja biskupa i drugih klerika koji su se teško ogriješili u svezi sa seksualnim zloporabama kao bivši kardinal McCarrick ili takvih koji su prikrivali krivce, kao nedavno preminuli kardinal Danneels.

Ne može se trpjeti heretični pontifikat

Potpisnici predbacuju Franji da nije riječ o pojedinačnim slučajevima, nego o ciljanome, političkome usmjerenju vladajućega Poglavara crkve. On provodi strategiju da cijeloj Crkvi nametne ovo odbacivanje crkvenoga nauka. Provođenje toga u praksu vrši se i imenovanjem osoba dvojbenoga načina života na visoka i najviša mjesta.

„Heretični pontifikat“ ne može se ni trpjeti ni ignorirati, čak ni pod izlikom da se time „sprječavaju gore stvari“. Takav pontifikat napad je na „temelje“ pologa koji je povjeren Crkvi. Potpisnici time potkrjepljuju tradicionalna teološka i pravna načela koja su „primjenjiva“ u takvoj situaciji i koja se po njihovu mišljenju trebaju primijeniti.

Traže od svih biskupa Crkve da ispitaju optužbe koje su navedene u Otvorenome pismu. Ako navedene optužbe drže valjanima, „mogu Crkvu izbaviti iz sadašnjih nedaća“, tako što će se pridržavati načela Salus animarum prima lex (Spas je duša vrhovni zakon) i „opomenuti papu Franju da se odrekne svojih hereza; a ako bi se i dalje tvrdoglavo odupirao, da izjave da se je sam svojevoljno lišio svoga papinstva.“

Svećenici i katolički intelektualci koji žele potpisati Otvoreno pismo, mogu to učiniti šaljući e-mail na: openlettertobishops [at] gmail.com

Na Change.org svi mogu potpisati Otvoreno pismo.


Tekst: Giuseppe Nardi
Izvor: https://katholisches.info/2019/05/01/katholische-intellektuelle-zeigen-papst-franziskus-die-rote-karte/

subota, 27. travnja 2019.

Svete stube

Od 11. travnja ove godine, pa do Duhova, 9. lipnja, vjernicima su u Rimu dostupne Svete stube bez drvenog pokrova koji ih je prekrivao gotovo tri stoljeća. Poslije toga datuma ove novoobnovljene stube bit će ponovno pokrivene drvenim okvirom koji štiti stube, a ujedno i olakšava uspon na koljenima. Po predaji se tim stepenicama naš Gospodin Isus Krist uspinjao na dan Muke prilikom suđenja u Pilatovu pretoriju. Sveta Jelena Križarica, majka cara Konstantina dala ih je prenijeti u Rim u četvrtom stoljeću (zajedno s drugim relikvijama o kojima ću drugi puta možda nešto reći). U XVI. stoljeću papa Siksto V. dao je oslikati iznad stubišta različite prizore iz Isusove muke, a i te su freske sada obnovljene. Pročitajte više o stubama: 1, 2, 3, a ponešto praktičnih informacija naći ćete i na talijanskoj verziji ove stranice.

ponedjeljak, 22. travnja 2019.

Sve da vide


Paul Claudel
Le Figaro
23. I. 1955.


Izokretanje mise

Želim prosvjedovati iz sve snage protiv širenja običaja u Francuskoj da se misa govori sučelice narodu.

Temeljno je načelo religije da je Bog na prvome mjestu, a čovjekovo dobro da je samo posljedica priznanja i djelatne primjene tê bitne dogme.

Misa je počast bez premca koju iskazujemo Bogu Žrtvom što mu je svećenik u naše ime prikazuje na oltaru Njegova Sina. To mî predvođeni svećenikom i s njim ujedinjeni idemo k Bogu prinijeti mu hostias et preces [žrtve i molitve]. Ne ide to Bog k nama radi naše udobnosti, da budemo ravnodušni svjedoci otajstva koje se ima ostvariti.

Nova liturgija oduzima kršćanskom puku njegovo dostojanstvo i njegova prava. Više ne govore misu oni sa svećenikom ("prateći" je, kako se s pravom kaže), pri čemu bi im se on povremeno okrenuo da ih uvjeri u svoju prisutnost, sudjelovanje i suradnju u djelu koje poduzima u njihovo ime. Ostaje tek radoznala publika koja ga gleda kako obavlja svoj posao. Nije čudno što ga bezbožnici uspoređuju s magičarom koji izvodi svoju točku pred pristojno zadivljenim gledateljstvom.

Istina je da je u tradicionalnoj liturgiji najpotresniji, najganutljiviji dio Svete Žrtve skriven pogledu vjernika. Međutim nije skriven njihovu srcu i vjeri. Da se to pokaže, na svečanim misama subđakon ostaje u podnožju oltara za vrijeme ofertorija i zakriva lice lijevom rukom. Mi smo također pozvani moliti, povući se u sebe, u duhu sabranosti, a ne radoznalosti.

U svim istočnim obredima čudo se pretvorbe događa izvan vjerničkog vidokruga, iza ikonostasa. Tek se potom slavitelj pojavljuje na pragu svetih vrata, s Tijelom i Krvlju Kristovom u rukama.

Trag te zamisli dugo se zadržao u Francuskoj, gdje se u starim misalima nisu prevodile molitve kanona. Dom Guéranger odlučno je prosvjedovao protiv onih koji su se drznuli raskinuti s tim običajem.

Današnji jadni običaj okrenuo je drevnu svečanost naopako, na zaprepaštenje vjernikâ. Više ne postoji oltar. Gdje je on, taj posvećeni kamen što ga Otkrivenje uspoređuje sa samim Kristovim Tijelom? Nema ničega osim nekakvog postolja prekrivenog stolnjakom, koje nas bolno podsjeća na kalvinistički radni stol.

Naravno, budući da je udobnost promaknuta u vrhovno načelo, trebalo je da spomenuti stol bude slobodan od "dodataka" koji bi ga pretrpali: ne samo od svijećnjakâ i vaza nego i od svetohraništa! I od raspela! Svećenik govori misu u zrakoprazu! Kad pozove ljude da uzdignu srce i pogled... kamo? Ništa nije ostalo pred nama da usredotočimo svoj um na Božansko.

Kad bi se svijećnjaci i raspelo zadržali, narod bi bio još isključeniji nego u staroj liturgiji, jer bi ne samo svečanost nego i svećenik bio potpuno skriven njegovu pogledu.

Ovo stanje primam s najdubljom žalošću, jer odsad, čini se, više se neće od običnih ljudi zahtijevati ni najmanji duhovni napor. Kao da treba najuzvišenije otajstvo gurnuti im u lice, svesti misu na prvobitni oblik Posljednje večere i tako promijeniti cijeli obred. Što je smisao riječi Dominus vobiscum [Gospodin s vama] i orate fratres [molite, braćo] ako ih izgovara svećenik koji je odvojen od svog naroda i ništa od njega ne zahtijeva? Kakvo je značenje preostalo raskošnom ruhu na onima koji su naši poklisari kod Božanstva?

I naše crkve: ima li još uopće razloga da ostanu kakve jesu?



https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/07/paul-claudel-at-le-figaro-1955-mass.html