nedjelja, 16. studenoga 2014.

ZAMOLBA i devetnica

Ako vam je tradicionalna latinska misa u sv. Martinu nešto značila u životu i spremni ste napisati par rečenica (tipa, pomogla mi je u obraćenju, ondje sam dobila snagu da služim bližnjima itd.) pošaljite mi to kratko "svjedočanstvo" na email adresu (tomablizanac@gmail.com). Ne treba biti opširno, ali molim da se potpišete imenom, prezimenom i titulom (može i zvanje). Koristit će se isključivo u unutarcrkvenoj komunikaciji.

***

Od sutra, subote 15. studenog do nedjelje 23. studenog (posljednja nedjelja po Duhovima) moli se devetnica za uspjeh povratka javne tradicionalne latinske mise u Zagrebu. Molimo da se i vi pridružite i izmolite krunicu ili barem jednu desetku na tu nakanu. Blažena Djevica Marija će nam sigurno pomoći!

Evo, imate prijedlog molitve, a možete nešto i učiniti (v. gore). Uključite se!

subota, 15. studenoga 2014.

Intervju Tossatija s vlč. Okom

Opširni članak koji je vlč. Dariusz Oko napisao o homokrivovjerju prije dvije godine, spominjali smo na ovom blogu već više puta.

Novinar Marco Tosatti vodio je s ovim svećenikom razgovor koji je nedavno objavljen. Važno je redovito upozoravati na problem homoseksualnog svećenstva upravo zbog međusobne povezanosti i razumljivog zavjereništva takvih pojedinaca. Taj je problem nažalost raširen i u Crkvi u Hrvatskoj.

Tosatti u uvodu spominje tko je sugovornik i prenosi podatke o postotcima te malo citira iz Okova članka. Prenosimo intervju od prvog pitanja.

***

- Prije dvije godine ste u svojoj temeljitoj studiji snimili situaciju u Crkvi. Je li se otada nešto promijenilo?

Moja je studija zasigurno dotaknula široko rasprostranjeni problem koji postoji gotovo posvuda. Samo se tako dâ objasniti da je unutar nekoliko tjedana obišla cijeli svijet. Prevedena je u mnogo zemalja: od engleskog, njemačkog i talijanskog jezika do češkog, slovačkog, estonskog... Čini mi se da se problem naveden u mojoj studiji sve svjesnije opaža.

- U svom radu govorite o homoherezi. Koje su njene karakteristike?

Homohereza je odbacivanje nauka Katoličke Crkve o homoseksualnosti. Zastupnici homohereze ne prihvaćaju da je homoseksualna sklonost poremećaj osobnosti. Sumnjaju u to da su homoseksualni čini protunaravni. Branitelji homohereze su za svećeničko ređenje homoseksualaca. Homohereza je crkvena inačica homoseksualizma.

- Kongregacija za katolički odgoj je 2005. objavila važan dokument koji je odobrio Sveti Otac Benedikt XVI. i koji zabranjuje ređenje homoseksualaca za svećenike. Čemu taj dokument?

Od sedamdesetih se godina XX. st. u mnoga sjemeništa i samostane infiltrirao jedan novi način promatranja ljudske seksualnosti koji je u suprotnosti s tradicionalnim Učiteljstvom Katoličke Crkve o homoseksualnosti. Posljedica je bila da se u mnogim dijecezanskim sjemeništima i opatijama na svim kontinentima počelo zastupati ideju da postoje dvije ravnopravne seksualne orijentacije: heteroseksualna i homoseksualna. Tako se od klerika bila tražila još samo čistoća shvaćena kao uzdržavanje od nečistih radnja i sposobnost da se živi celibat, ne pitajući dalje o njihovoj orijentaciji ili seksualnim nagnućima. Tako je homoseksualnost kao nagnuće ili vrsta osobnosti prestala biti prepreka za svećeničko ređenje.

- Koliko znate, primjenjuje li se ta odredba iz 2005. koja zabranjuje ređenje homoseksualaca?

Nisam zadužen za formaciju u sjemeništima pa ne znam kako se ophodilo s tom zabranom u različitim zemljama. To bi se pitanje moralo uputiti izravno odgovornima za formaciju budućih svećenika.

- Otkad ste napisali svoju studiju, promijenio se papa. Opažate li kakvu razliku u držanju između dvojice papa glede problema?

Teško je govoriti o nekoj razlici. Temeljna stvar je Učiteljstvo Crkve koje se ne mijenja i koje zabranjuje ređenje homoseksualaca za svećenike. Aktualno Učiteljstvo umjesto prijašnjeg razlikovanja između aktivne i pasivne homoseksualnosti, uvelo je razlikovanje između prolaznih homoseksualnih nagnuća koja se događaju u razdoblju adolescencije, i onih duboko ukorijenjenih. Oba oblika homoseksualnosti, a ne samo aktivna homoseksualnost, predstavljaju zapreku za svećeničko ređenje. Homoseksualnost nije spojiva sa svećeničkim zvanjem. Stoga, nije samo strogo zabranjeno ređenje muškaraca s bilo kakvom vrstom homoseksualnog nagnuća (pa bilo ono i prolazno), nego i njihovo primanje u sjemenište.


Izvor: http://www.lastampa.it/2014/11/12/blogs/san-pietro-e-dintorni/lomoeresia-nella-chiesa-attuale-6d6mAalrEWLjUgOAYy1iUI/pagina.html

http://www.katholisches.info/?p=43573

četvrtak, 13. studenoga 2014.

Gostujući autor - Magister Mathias: Razlozi koji potkrepljuju uskrsnuće od mrtvih

Magister Mathias se vratio!

***

Ponizno se pripremimo da primimo Božju milost i žurno molimo da nam pomogne u nebrojenim prijetnjama ovoga svijeta, prijetnjama kojima samo ponizni mogu izmaknuti. Ako tako loše završimo da na ovome svijetu ne primimo Kristovu milost, te ustanemo od mrtvih u grijesima, onda nikada nećemo dospijeti k drugome uskrsnuću, uskrsnuću od tjelesne smrti. Zato Ivan govori: Blažen i svet onaj tko je dionik toga prvog uskrsnuća! Nad njim druga smrt nema vlasti (Otk 20,6).

Druga smrt je smrt u paklu, smrt bez kraja, gdje život vazda umire i smrt vazda živi. Oni koji budu preneseni u tu smrt neće biti dio drugoga uskrsnuća, tjelesnog, jer nisu zadobili prvo, koje se milošću Božjom odvija u duši, uskrsnuće od smrti grijeha. Izgubljeni uskrišuju s pravednicima, ali se ne mijenjaju, kako apostol kaže, u slavi besmrtnosti, jer ju nisu zaslužili. Zato bi im bio bolje da ne uskrsnu jer će u tijelu činiti zadovoljštinu za sve što je u njemu učinjeno protiv boga. Job kaže: Kaznit će se za sve što je učinio, a neće biti uništen (usp. Job 20,18 Vulgata).

Da svi ljudi moraju uskrsnuti spoznajemo iz prirode, razuma i svetog Pisma. Priroda oživljuje sve usahlo rastlinje na zemlji, drveće i bilje, a čovjeka je izgradila iz ljudskog sjemena ni od čega. Bi li onda Gospodin bio manje sposoban povratiti čovjeka iz živuće duše i mrtvih kostiju od prirode koja daje obličje kada još nema ni duše ni tjela? Sve je uistinu Božje stvorenje i onaj koji ga je stvorio ni iz čega može ga nakon što je usahlo obnoviti. Evo, govori Gospodin, evo, sve činim novo! (Otk 21,5)

Da nema života poslije ovoga, Bog bi uistinu bio gori od đavla, jer bi svojim slugama manje platio. Zli ljudi koji služe đavlu često dobiju što žele na ovome svijetu i umru u starosti i bogatstvu, dok kreposni ljudi koji služe Bogu žive u siromaštvu i trpljenju te često umiru od mača, gladi ili kuge, u vatri ili vodi. Vidimo kako su sveti apostoli i drugi mučenici svršili živote na različite načine. Da nema nagrade koju mogu očekivati u drugom životu za svoju pravednost i službu Bogu, što bi im dobroga Bog dao zato što su mu vjerno služili? Uistinu ništa. Stoga bi službovanje zlu i služenje đavlu davalo veću plaću nego služenje Bogu. Da, Bog ne bi postojao jer bi mu nedostajala pravednost. Nepravedno je da zlima bude nagrada dobro, a dobrima zlo. Psalmist je to razumio kad je rekao: I reći će ljudi: "Pravednik plod svoj ima! Još ima Boga da sudi na zemlji!" (Ps 57,12). Kada Bog ne bi postojao, ne bi bilo nagrade za dobra djela pravednika. Bog sudi svakome po njegovim djelima, zlima zlom, dobrima dobrom. Na drugom mjestu stoji zapisano: Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo: "U Boga je snaga! U tebe je, Gospode, dobrota! Ti uzvraćaš svakom po djelima." (Ps 61,12-13). Kako bi imao snagu kad ne bi mogao uskrišavati od mrtvih? Kako bi mogao biti milosrdan kad ne bi nagradio pravednike dobrom? Kako bi mogao biti pravedan kad ne bi svakome uzvratio prema djelima njegovim?

Kada čovjek ne bi bio besmrtan u duši, ona uistinu ne bi bila sposobna razumjeti besmrtnost i čeznuti za njom. Nijemo živinče ne razumije ništa jer nije besmrtno, ne poznaje ničega do onoga što je smrtno. Ne poznaje Boga i drugi život. Kako je čovjek smrtan u onome što mu je zajedničko sa životinjom, naime tijelu, tako je i besmrtan poput anđela u onome što mu je zajedničko s anđelima, naime razumu. U razumu je čovjek slika Božja i zato ne može iščeznuti. Zato je pisano: Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. (Mudr 2,23). Inače bi pravednik bio ne samo bjedniji od svih drugih ljudi, kako Pavao kaže, nego i od svih životinja. Bijeda je životinjâ ograničena na sadašnjost, a a čovjek bi bio bjedniji ne samo zbog sadašnjosti, nego i prošlosti i budućnosti te sam beskoristan za išta. Ali Bog nije stvorio ništa beskorisno. Nema ni jednog sjemena kojemu manjka snaga ili korisnost. Životinje služe ljudima kao hrana, odjeća i pomoć. Ako čovjek ne uskrsava od mrtvih, recite čemu onda postoji?

U svim stvarima pažljivo polažete povjerenje u pouzdane svjedoke, ta zar u stvarima vjere ne želite vjerovati svjedocima poput Krista i njegovih svetih apostola? Kada je Krist bio među ljudima učinio je silna djela da povjeruju u njega. Lažima se ne služi krepost, nego porok. A zar lašci na času smrti ne povlače svoje laži? Krist je ustrajao na križu do smrti u istoj vjeri koju je ranije propovijedao i potvrdio je svoje evanđelje, u kojemu je svjedočio za uskrsnuće od mrtvih i život vječni, svojom krvlju, i izvršio ga postavši prvi koji je ustao od mrtvih da živi u vijeke. Vidjeli su ga sveti apostoli, dodirnuli ga, s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. (Dj 10,41). I da potvrde svoje svjedočanstvo, uzdržavali su se od svih bogatstava i užitaka svijeta. Trpjeli su, bili su žrtve mača, vatre i divljih životinja, a nitko od njih nije povukao svoga svjedočanstva, već su ustrajali u vjeri do smrti. Tko se usuđuje izjaviti da je takvo svjedočenje lažno? Ako čovjek može čarobnjaštvom zazvati demone da uskrise mrtve, te oni idu uokolo i čine prijevare, tko se usuđuje zanijekati da Bog na stvaran način može uskrisiti one za koje đavao svojim obmanama može učiniti da ustanu i hodaju, premda su mrtvi?

subota, 8. studenoga 2014.

Dignite ruke pod poslušnost


Redovnici i redovnice snimaju pjesmu "Hvala redovnika". Izvodi je Redovnički Band Aid. Prema fotografijama nagađam da to neće biti Te Deum ili Salve Regina. Nadajmo se barem da nije Bad Romance ili Like a Virgin. No dobro, barem se biskupi i redovnici više ne sukobljavaju oko pitanja poput onoga koliko je siromašan Krist bio. Biskupi plešu, redovnici poslušno prihvaćaju.

Nema puno veze s ovim postom, ali toliko mi se svidio ovaj citat da ga jednostavno moram prenijeti i kod nas na blogu:
Sveti Bazilije Veliki je rekao u toj situaciji [za arijanske krize] sljedeće: "Samo se jedan grijeh danas oštro kažnjava: pažljivo obdržavanje tradicije naših Otaca. Zbog toga su oni dobri izbačeni sa svojih mjesta i odvedeni u pustinju".

petak, 7. studenoga 2014.

Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!


P. Antun Wallenstein - Katekizam kršćanskog savršenstva (iz 1940.)

Sa stranice o prevoditelju:
Katekizam kršćanskog savršenstva (njemački napisao: P. Antun Wallenstein,[56] pohrvatio P. Leonard Bajić). Bajić u Predgovoru Katekizma naglašava kako na hrvatskom jeziku imamo više Katekizama, "ali dosada nismo imali jedan Katekizam, koji bi nas posebno učio kršćanskim krepostima" (str. 1). On ukazuje da je cilj Katekizma "praktični putokaz u poznavanju i isticanju kreposnog života, [...] da dobre duše našeg naroda imaju pri ruci vođu i savjetnika, koji će im pokazivati put duhovnog života i njegovog savršenstva. [...] Njegova je novost poglavito u tom, što na katehetski način, naime u obliku pitanjâ, odgovorâ i potrebnih razjašnjenjâ iznosi pred čitatelje sustavno čitav asketski nauk duhovnog života i njegovog evanđeoskog napretka".[57] Katekizam je u prvom redu namijenjen redovničkim osobama, potom svećenicima, članovima Trećega reda, Marijinih kongregacija i svih drugih vjerskih udruženja.

Naša je javnost dobro primila taj Katekizam. Toplo ga je preporučio svojim čitateljima glasnik Gospa Sinjska: "Ovim djelom dobila je u početku nove godine hrvatska katolička, napose duhovna, literatura jedno veoma potrebno djelo. U objavljenoj vjeri uči nas kat[olički] Katekizam, a u kreposnom kršćanskom životu uči nas Katekizam kršćanskog savršenstva. Ova je knjiga prijeko potrebna svima odabranim dušama i njihovim vođama. Potrebna je koliko svećenicima i redovničkim osobama uopće, toliko i onim dušama koje na kršćansku žive u svijetu. Knjiga nam na vrlo lagan način - u obliku pitanja, odgovora i kratkih tumačenja - iznosi pred oči sustavno čitav asketski nauk duhovnog života. Tko pročita novu knjigu imat će vrlo jasne pojmove o svim pitanjima, koja se tiču duhovnog života. Ovu zaista vrijednu knjigu toplo preporučujemo svim čitateljima Gospina glasnika."[58]O Katekizmu kršćanskog savršenstva dr. Božo Vuco je napisao: "U našoj hrvatskoj duhovnoj literaturi osjećala se je velika potreba za jednim priručnikom, koji bi na lagan i svima pristupačan način, prikazao vas duhovni život i način kako se ima ići da se steče duhovni život i da se dođe do duhovnog savršenstva. Hvala Bogu, sada je udovoljeno i ovoj potrebi.[...] Namijenjen je prije svega redovničkim osobama i svećenicima, a onda i svima, koji žele malo bolje upoznati šta je kršćansko savršenstvo i ići k njemu".[59] Naručitelj iz Gorskog Kotara piše o knjizi: "Zbilja je zlata vrijedna ta knjiga. Čitam je po treći put uvijek s novim duševnim užitkom",[60] a drugi piše: "Vaša nam je knjiga došla ko iz neba poslana na ovoj misijskoj postaji".[61]Riječ Božja je pohvalila i toplo preporučila Katekizam: "Na našem hrv. jeziku ima lijep broj katekizama, ali dosada nismo imali jedan katekizam, koji bi nas posebno učio kršćanskim krepostima. [...] Zlatan priručnik za sve duše koje teže k savršenstvu, za redovnike i redovnice, za trećorece, kongreganiste i članove raznih vjerskih udruženja a iz njega će crpsti veliku korist i svećenici, jer im pruža odličnog gradiva u svakidašnjim prilikama ispovjedaonice, propovjedaonice i duhovnog vodstva svoga povjerenog stada. Toplo preporučujemo."[62] Ista Riječ Božja na drugom mjestu ističe: "Knjiga veoma potrebna svim duhovnim osobama, napose svećenicima, koji uzgajajući i vodeći dobre duše putem kršćanskog savršenstva ujedno postavljaju tvrde temelje duhovnoj obnovi svoje župe."[63]

Fra Leonard je spremio i drugo, nadopunjeno izdanje Katekizma u prosincu 1945. i dobio Imprimatur od provincijala Grabića, ali poratno vrijeme nije pogodovalo katoličkom tisku, te se nadopunjeni Katekizam nažalost nije pojavio u javnosti. Katekizam je dugo godina poslije rata bio priručnik duhovnog života, barem u novicijatu na Visovcu.[64]
Zahvaljujem osobi koja mi je ovo vrijedno djelo poslala!

četvrtak, 6. studenoga 2014.

Zbor arkanđela Mihaela

(u subotu 8. studenog, blagdan kod grkokatolika, božanska liturgija na Gornjem Gradu u 10,30)



Veličamo te, vojskovođo Mihaele, i sve vas nebeske sile koji sveudilj slavite Gospoda.
Vi uvijek stojite pred veličanstvenim Božjim prijestoljem, obasjani svijetlim zrakama sjajnoga Boga. Obasjajte nas koji slavno svetkujemo vašu svetkovinu.
Odagnajte od nas tamu grijeha i svesrdno molite Boga da nas spasi od svakoga zla i napasti.
Blagoslivljajte Gospoda sve sile Gospodnje, sluge njegove koji vršite volju njegovu.

Sveti Mihaele arkanđele slavimo te kao vođu zborova nebeskih, kao snažnog zaštitnika ljudi na cijeloj zemlji, kao branitelja i izbavitelja.
Božji arkanđele Mihaele, saberi nas koji s vjerom dolazimo pod tvoju zaštitu i brani nas kroz cijeli naš život.
U smrtnom času budi nam, Arkanđele, najizvrsniji pomoćnik u našoj nadi.

Nebeskih sila učiteljem i Božje slave sužiteljem dostojno si postavljen ti, vojskovođo Mihaele.
Po Božjoj si zapovijedi postao spasonosni zaštitnik kršćana koje štitiš svojom nadnaravnom silom.
Moli Krista Boga neka daruje oproštenje grijeha onima koji s ljubavlju svetkuju tvoj blagdan.

Vođe anđeoskih sila, koji sveudilj stojite pred Vladarevim prijestoljem,
molite se Gospodu neka daruje svijetu mir i našim dušama veliku milost.
Radujte se zajedno s nama, najviše anđeoske sile.
Veliki vaš vođa i zaštitnik preslavno se sada objavio u svom svetom hramu i sve nas blagoslivlja.
Stoga ga uzveličajmo skladno pjevajući: stavi nas pod zaštitu svojih krila, najviši arkanđele Mihaele.
Ti, preslavni vojskovođo Mihaele, uvijek stojiš pred veličanstvenim Božjim prijestoljem.
Zagovaraj i štiti, sačuvaj i spasi sve one koji te vjerom štuju kao zaštitnika svijeta.
(Iz časoslova na blagdan Zbora arkanđela Mihaela)

srijeda, 5. studenoga 2014.

Gostujući autor - Kratki izvještaj s hodočašća Populus Summorum Pontificum 2014.

Zahvaljujem Patriku na ovom izvještaju, a pri kraju je i nekoliko filmića g. Umberta Kostanića čisto da osjetite ugođaj na bogoslužjima. Lako ćete na internetu naći mnoštvo fotografija i video zapisa.

***

Od 23. do 25. listopada ove godine se održalo već tradicionalno međunarodno hodočašće Populus Summorum Pontificum u Rimu. Da podsjetimo, radi se o hodočašću vjernika, ali i klerika privrženih izvanrednom obliku rimskog obreda koje se održava svake godine, a naziva se po motupropriju koji je papa Benedikt XVI. izdao 2007.

Program ovogodišnjega hodočašća, kao što biva i svake godine, je bio vrlo bogat. Prvoga je dana organizator u crkvi Santissima Trinita dei Pellegrini (personalna župa FSSP-a) održao prigodni govor i iskazao dobrodošlicu svim hodočasnicima nakon čega je uslijedila I. večernja blagdana sv. Rafaela Arkanđela prema Općem rimskom kalendaru iz 1962. godine koju je predvodio msgr. Guido Pozzo, tajnik Pontifikalne komisije Ecclesia Dei.

Program se nastavio u subotu kada se u bazilici Sant´Agostino in Campo Marzio molila krunica za nerođene. Vjerujem da molitvena atmosfera u toj izuzetno lijepoj i umjetničkim djelima bogatoj bazilici nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim. U 15 sati se na Palatinu održala pobožnost Križnoga puta koja je zaključena štovanjem relikvije sv. Križa, a povodom 10. godišnjice osnivanja Juventutema, međunarodnoga pokreta mladih privrženih izvanrednom obredu, navečer je slavljena sv. Misa u crkvi Ss. Trinita dei Pellegrini. Celebrant te Mise je trebao biti kardinal Pell, no on se razbolio pa ga je zamijenio njegov tajnik. Ja sam osobno doživio veliku radost vidjevši toliko mladih katolika koji su u privrženosti Tradicionalnoj latinskoj Misi pronašli svoje mjesto. Tijekom propovijedi je po uskim rimskim uličicama uz crkvu prošla jedna poveća, očito modernistička skupina djece i mladih koji su svojim glasnim vikanjem, skakanjem i transparentima pokazali jasnu protutežu nama hodočasnicima u crkvi, no nasreću nisu značajnije omeli nastavak sv. Mise.

Novi je dan započeo klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu u bazilici San Lorenzo in Damaso koje je predvodio don Marino Neri nakon čega smo se u procesiji zaputili prema bazilici sv. Petra u Vatikanu gdje je u podne kardinal Raymond Burke celebrirao sv. Misu. Moram spomenuti da su tijekom procesije pojedini stanovnici Rima pogrdnim povicima i gestama dali do znanja da nisu privrženi vjeri i Crkvi pa ovom prilikom molim sve čitatelje da se pomole za takve odlutale duše.

Za mene i moju obitelj sv. Misom u bazilici sv. Petra je ovo hodočašće na žalost bilo privedeno kraju. Tjedan dana nakon povratka kući dojmovi mi se nisu „slegli“, mislim da to dovoljno govori pa svakome tko je u mogućnosti od srca preporučam da barem jednom hodočasti u Rim i bude dijelom ovoga veličanstvenog hodočašća.

Deo gratias!

Patrik Bolković
***






utorak, 4. studenoga 2014.

Kakva nemilosrdnost, grešnika gurati u još dublju provaliju

Ne živi zli duh Kasper negdje daleko, njegove ideje šire se i "plaše narod po susjedstvu":

'Papskiji' od Pape (veći katolik od Pape?)
Milosrđe mi je milo ... (znam da se ne čita više na novoj misi, ali pročitajte odlomak iz poslanice sv. Pavla Korinćanima iz mise na Tijelovo: 1 Kor 11, 23-29)

nedjelja, 2. studenoga 2014.

Nije, "malo" ste se zabunili

Budući da ne postoji ni savršeno uspjeli ni do te mjere savršeno uništen život, čistilište bi bio proces u kojem se čovjek (duša) može konačno opredijeliti za ili protiv Boga – kaže [don Anton] Šuljić.

Samo za vlč. Šuljića:

Iz Kompendija Katekizma Katoličke Crkve:

210. Što je čistilište?
Čistilište je stanje onih koji umiru u prijateljstvu s Bogom, ali, premda sigurni u svoje vječno spasenje, još se trebaju očistiti kako bi ušli u nebesko blaženstvo.

211. Kako možemo pomoći očišćenju duša u čistilištu?
Na temelju općinstva svetih vjernici koji su još putnici na zemlji mogu pomoći dušama u čistilištu prinoseći za njih molitve, poglavito euharistijsku žrtvu, ali i milostinju, oproste i djela pokore.

Iz Katekizma sv. Pija X.:

■ 789. P. Oni koji umiru pošto su primili odrješenje, ali prije nego što su potpuno zadovoljili Božjoj pravdi, idu li odmah u raj?
O. Ne; oni idu u čistilište da tamo zadovolje Božjoj pravdi i da se potpuno očiste.
■ 790. P. Možemo li mi pomoći dušama u čistilištu s obzirom na njihove kazne?
O. Možemo pomoći dušama u čistilištu da im se kazne ublaže ili skrate i to svojim molitvama, djelima milosrđa, svim drugim dobrim djelima, oprostima, a prije svega svetom žrtvom mise.

■ 659. P. Za koje se, dakle, svrhe prikazuje misna 'žrtva?
O. Misna žrtva prikazuje se Bogu za četiri svrhe: 1. da ga častimo kako treba, pa se ta svrha zove latreutska ili poklonstvena; 2. da mu zahvalimo za njegova dobročinstva, pa se zato zove euharistijska ili zahvalna; 3. da se odužimo pravdi i damo dužnu zadovoljštinu za svoje grijehe te da pomognemo dušama u čistilištu, pa se zato naziva propicijatorna ili pomirbena; i 4. da postignemo sve milosti koje su nam potrebne, pa se zato zove impetratorna ili prozbena.

četvrtak, 30. listopada 2014.

Sjećanje na prečasnog

(neke od razglednica koje sam dobio od prečasnog)

Oprostit ćete mi ako ovaj tekst nije posebno dobro uređen, uostalom radi se o prisjećanju.

Kad je nadbiskupijskim dekretom iz siječnja 2011. određeno da preč. Vitković "brine i bude na raspolaganju za slavljenje svete mise" prema starom obredu, nisam imao pojma tko je taj svećenik. Kasnije sam čuo od majke da se sjeća kako ga je slušala u 70-ima dok je propovijedao s propovjedaonice zagrebačke katedrale, a i moj otac ga je poznavao kao vrsnog propovjednika na nedjeljnim misama u katedrali.

Prvo što sam zapazio iz telefonskih razgovora je da ima ugodan glas i uglađeno razgovara. Kasnije sam potvrdio taj dojam da se radi o gospodinu svećeniku koji je vrlo srdačan i simpatičan, ali daje utisak, kako i treba, da je on Božji službenik, a ne još jedan pajdaš koji je po zanimanju svećenik. Iako je djetinjstvo i mladost proveo slušajući staru misu, on je prva generacija svećenika koji su misili po novom obredu. Jedan je od zadnjih koji su ređeni i za podđakone. Vidjelo se od početka da je povjerenu mu službu oko tradicionalne mise prihvatio jer ga je to zatražio kardinal Bozanić, ali isto tako da se toj službi zdušno predao. Uz pomoć malog misala i instrukcijskog DVD-a samostalno se pripremio za slavljenje tradicionalne mise. Imao je tada 65 godina, pa si mislite koliko bi se ljudi u sređenim životnim okolnostima i ustaljenoj rutini dalo na takvu avanturu. Tako smo 20. veljače 2011. imali prvu misu koja je usto bila pjevana. Hvala Bogu, sve je dobro prošlo, a tako se i nastavilo. Sjećam se kako mi je prvih mjeseci prečasni znao sav iznenađen reći koliko su "svi oni protiv", misleći, naravno, na svoje kolege i nadređene te tradicionalnu misu. Vjerojatno se i nije očekivalo da prečasni tri i pol godine s rijetkim izuzetcima nastavi služiti tu staru misu. Također mi je znao reći da njima nije jasno kako to da baš mlade privlači tradicionalna latinska liturgija. Ja bih mu spomenuo da ni protivljenje hijerarhije ni privlačnost mladima nije tako neobična i da se može susresti na većini mjesta po svijetu gdje se stara misa služi.

Bio je uvijek vrlo savjestan oko služenja mise. Htio je da tradicionalna misa u sv. Martinu počinje točno na minutu makar to značilo da ne stigne ni predahnuti nakon mise koju je netom prije završio u katedrali. Da ne spominjem kako je često trebao služiti i večernju misu u katedrali. Jednom mi je povjerio da je jedne od tih nedjelja kada je služio dvije mise u katedrali i ovu našu tradicionalnu u Martinčeku, ujutro u sakristiji katedrale desetak svećenika koncelebriralo. On se nije izvlačio od svojih dužnosti, pa su znali da kad netko drugi u zadnji čas otkaže ili premjesti svoj termin, uvijek mogu računati na Stanka. Usput, ovo što bilježim je moj dojam i ono što sam ja primjetio. Prečasni mi se sam nikada nije žalio niti se upuštao u razgovore o drugim osobama. Eventualno bi se nasmiješio i rekao nešto lakonski. Kad bih ga pitao kako je, iako se osjećao loše, rekao bi samo "ne smijem lagati", ali nije govorio da mu je loše. Svaki puta kad bi se opraštali, dodao bi na moje "vidimo se iduće nedjelje", svoje "ako Bog da". Tako je bilo i zadnji put kad sam ga vidio.

Iako nisam puno o liturgijskoj praksi s njime pričao, vidjelo se da ga smetaju improvizacije koji mnogi kolege izvode. Sjećam se da mi je spomenuo da su mu u jednoj župi rekli kako se ondje ne peru prsti kod ofertorija. A on ih je pitao je li ta samovoljna promjena na korist vjernika, na spasenje duša?

Vrlo dobro je znao latinski i bilo mu je žao što ga mladi bogoslovi i svećenici znaju vrlo slabo. Solidno je pjevao liturgiju tako da smo mogli imati pjevane mise kad god je zbor bio spreman.

Ljudi su ga većinom znali kao izvrsnog propovjednika. Sve je propovijedi govorio napamet, bez papira. I to ne u nekim maglovitim predodžbama ljubavi i apstraktnim trošenjima vjerničkog vremena. Njegove su propovijedi imale i glavu i rep (koji nisu bili pola sata daleko), svaka riječ je bila na svom mjestu, govorio je i o evanđelju dotične mise i o pouci za naš život, ali i o povijesnim činjenicama, citatima svetaca itd. sve skladno uklopivši u jednu cjelinu. Moj osjećaj je da ga je često bilo milina slušati. Nisam morao kao toliko puta za vrijeme propovijedi biti na oprezu što li će sada krivovjerno, dosadno, čudno ili naprosto blesavo iskočiti, nego ga se jednostavno moglo slušati jer su propovijedi bile sadržajne i razumljive bez intelektualiziranja, ali i bez podcijenjivanja inteligencije vjernika. Jedne nedjelje mi je spomenuo (imao je izvrsno pamćenje za datume, obljetnice, događaje itd.) da je jedinu propovijed u životu zapisao upravo uz to nedjeljno evanđelje prije toliko desetljeća kada je kao bogoslov morao za praktičnu vježbu sastaviti i dati na pregled tekst propovijedi. Svake nedjelje bi pripremio dvije propovijedi, jednu uz čitanja stare, drugu uz čitanja nove mise. Pamtim kako je dva puta pripremio homiliju na krive tekstove (jednom vlastitom, drugi puta našom krivnjom jer smo mu dali listić za pogrešnu nedjelju). Premda je to saznao par trenutaka prije no što je trebao staviti biret i krenuti za ministrantom iz sakristije, na propovijedi se uopće nije osjećala nepripremljenost ili improvizacija. Čak bih rekao da je ovaj drugi puta posebno nadahnuto govorio.

Radnim danom slavio je božansku liturgiju kod sestara bazilijanki. Ponekad mi je znao spomenuti sličnosti bizantske i drevne rimske liturgije poput ljubljenja liturgijske odjeće kod oblačenja. 

Prečasni je bio vrlo pažljiv, uvijek bi pitao za članove obitelji, pohvalio npr. ajvar kad bi mu mama donijela prethodne nedjelje teglicu, kod jednog vjernika iz naše zajednice kojega je oženio po starom obredu uvijek bi se raspitivao kako je supruga i poručio mu da je pozdravi itd. Uglavnom, sve su to sitnice, ali one pokazuju jedan po naravi, odgoju, radu i milosti profinjeni karakter. Gore sam stavio fotografiju nekih od razglednica koje sam od njega primio. Na zadnjoj koju mi je poslao prije nekoliko tjedana iz Svete Zemlje izabrao je prigodni motiv zaštitnika jednog malenog člana moje obitelji, a s druge strane se vidi da piše baš na datum mog rođendana kako bi mi javio da se za mene i obitelj moli. Premda mi to nije bitno, on nije zaboravio dodati ni titulu uz ime primatelja.

Volio je putovati, ići na hodočašća Majci Božjoj, bilo s Marijinom legijom u Hrvatskoj, bilo sam u Fatimu, Lurd, Efez. Također se redovito išao pomoliti kod Jezulatka u Prag. Kada sam ga jednom upitao nakon povratka s puta kako mu je bilo u Carigradu, prečasni je rekao da se slaže s papom Ivanom XXIII. (kojega je posebno cijenio, na neki način to je bio njegov papa) koji je izjavio, ako se dobro sjećam, da je to najljepši grad na svijetu. Od svetaca je posebno štovao i proučavao sv. malu Tereziju i njezine roditelje i veselio se planu da iduće godine ponovno posjeti Lisieux i druga mjesta u Francuskoj koja su bila važna toj obitelji.

Između redaka se moglo pročitati da je u djetinjstvu bio vrlo siromašan, ponekad su imali jedva što za jesti. To i nije neobično ako se zna da oca kojeg su ubili komunisti nikada nije upoznao. Kao malog ga je čini mi se baka vodila na mise, a jednom mi je spomenuo da je kao mladić volio ići u Ranjenog Isusa na mise po dominikanskom obredu.

Pitao sam se u početku kako to da su nam za misnika dali tako učenog i pobožnog svećenika, zar nema on neku važnu službu koja bi ga spriječila da preuzme jedan da tako kažem vrući krumpir koji nitko nije htio. Pa i sam mi je prečasni rekao da je tolike silne svećenike pitao mogu li mu ponekad uskočiti i zamijeniti ga na tradicionalnoj misi u sv. Martinu, ali svi su našli neku izliku ili zgodan razlog zašto ne mogu. Ima i takvih koji su dovoljno stari da su misili po tom obredu, a ispričavali su se da zbog godina i slabosti ne mogu, pa ipak sam ih danas na sprovodu vidio poprilično čile i orne. Bilo kako bilo, kad se pogleda izvadak iz službene biografije nešto se tu ne poklapa: magisterij iz teologije 1972., studij u Rimu, predaje od 1974.-77. na KBF-u u Zagrebu (pretpostavljam kao asistent), doktorat 1980. u Rimu, a iste godine postaje i prebendar, u međuvremenu je dobio ovlast biritualizma. I onda slijede neke lijepe, ali ipak sporedne službe od kojih je najvažnija da je dvanaest godina bio rektor crkve i to crkve na groblju, makar to groblje i bilo Mirogoj. Tek sam čitajući članke poput ovoga počeo naslućivati kako je prečasni u tom kaptolskom establishmentu na neki način bio outsider. I preč. Kurečić se danas toga dotaknuo govoreći nad otvorenim grobom o određenom nerazumijevanju i patnji koju je prečasni prihvatio. Tko zna što bi se sve moglo naći ako bi netko išao dublje tražiti. Ali ostavit ću to nekome drugome citirajući riječi iz oporuke prečasnog: "opraštam i oproštenje molim".

Inače, preč. Kurečić koji je održao pogrebni govor o životu preč. Vitkovića lijepo je i istinito progovorio o prečasnom. Nije kao IKA ili tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije naprosto prešutio zadnje četiri godine pastoralnog djelovanja našeg prečasnog.

Prečasni je uvijek bio spreman da udijeli neki blagoslov, bilo ljudi bilo predmeta (i rado je koristio stari obrednik kad bismo ga zamolili), posebno je bio na raspolaganju ako bi ga netko zamolio za ispovijed (i ovdje molbu da se koristi stara formula kod odriješenja nije odbijao). Mnogi ga se sjećaju s emisija na radio Mariji, bilo bi lijepo kad bi urednici toga radija učinili neke od starih emisija dostupnima za slušanje preko interneta da možemo ponekad čuti njegov glas.

Svi koji su čuli njegove propovijedi ili emisije i pročitali koji njegov tekst, znali su da je prečasni bio izuzetno odan i vjeran Svetom Ocu. U tome je ustrajao bilo popularno bilo nepopularno i to ne samo riječima, nego i konkretnim stavovima. Za razliku od nekih kolega, prečasni je bio vrlo pravovjeran i nije istinu zamagljivao ili miješao s neistinom. Znao je reći crkveno učenje o vjeri i o moralu koje se danas često gura pod tepih jer stvara određenu nelagodu kako vjernicima tako i kleru. Znao je govoriti i o pravom domoljublju i to bez politiziranja propovijedi ili ispraznih parola. U oporuci je prečasni zapisao (navodim prema sjećanju) 'Kada umrem onda će moja duša pripasti Bogu, tijelo Hrvatskoj, srce Rimu'.

Pada mi na pamet na završetku ovog razvedenog razmišljanja jedna rečenica koju je ministrant, mladi latinist izrekao prečasnom nakon što mu se ovaj na latinskom zahvalio na ministriranju kod stare mise: "Sine te nihil". Bez tebe ništa. Da, prečasni je shvaćao, a kako je služio tradicionalni obred čini se da je sve dublje to i pokazivao, da bez svećenika nema najvažnijeg djela koje nam je dragi Bog ostavio - Svete Mise. I zato je najveća i neusporediva pohvala koju mogu reći o prečasnom to da je služio kod oltara. Dopustio je da Gospodin njega uzme za drugog Krista. Kad je pognut nad oltarom izgovarao tihe riječi pretvorbe, tradicionalna liturgija i slobodni odgovor ovog svećenika učinili su da možemo pred sobom vidjeti Krista koji prinosi sama sebe na Kalvariji. Prije nego Ga ugledamo licem u lice na osobnom sudu, ovo razgrtanje zastora otkrivalo nam je ovdje na zemlji pogled u nebo.