utorak, 18. svibnja 2021.

Nisu se u 50 godina puno promijenili ... osim što ih više baš i ne čitaju



[...] Ali su zato svi oni, koje katolički ljevičari svrstavaju među »tradicionaliste« i »integriste«, pred »Glasom Koncila« »vogelfrei«. Njihovo hodočašće, »pohod na Rim«, prispodablja on s onim »fašističkim«, ironizira ih, i kad mole, u Rimu, »za jedinstvo biskupa s Papom, za posluh vjernika Papi, za uspjeh Papina apela za mir«, govori posprdno o njihovim »komandosima« i njihovoj »tetki«. Potpuno se slaže sa opatom Franzonijem, da oni nijesu »tradicionalisti«: oni su naprosto »odsutni iz stvarnosti našega vremena«, govori o njihovu »agresivnom« i »brutalnom« načinu, ne vjeruje im, ni kad se pojavljuju u ruhu »pseudo-umjerenih pokreta«. 

Ne bira izraza, ne pazi na takt, ni kad se radi o kardinalima, živima ili mrtvima, ni kad se radi o čitavim »katolicizmima«, koji se još nijesu »posavremenili«. Kardinala Sirija, na primjer, tretira direktno hostilno, — morali smo tek iz »Glasa Koncila« doznati, da je i njegova nećakinja - gimnazijalka bila među omladincima i omladinkama, koje su bile osumnjičene za uživanje droga; — za pokojnog kardinala Browne-a piše u nekrologu, kako je pripadao »slavnoj manjini« na Koncilu i bio jedan od inspiratora integrističke organizacija »Fortes in fide«, kojoj je glavna zadaća »kočiti obnovu Crkve zacrtanu Koncilom«. 

Crkvi u Poljskoj i njezinu prvom čovjeku, pravom konfesoru i heroju vjere, kardinalu Wyszynskom, neštedice dijeli prijekore i cenzure kao krivcima »arhajičnosti i više socijalno-pučkoga nego intelektualnog značenja poljskog katolicizma«, koji se je sav utopio u »tradicionalnom pobožnom folkloru«, i nemogućnosti, da i poljska Crkva stupi »u tijek moderne katoličke misli«, izađe »iz bunkera arhajičkog klerikalizma«, »svjesno i hrabro depolitizirajući Crkvu«. »Herojska poljska Crkva naprosto se ne miče iz geta, stoji još uvijek u klimi bunkera, i to ne samo prema državi, nego i prema gibanjima Crkve u ostalom svijetu«. Svejedno, što su u njoj, i prema informacijama »Glasa Koncila«, »sjemeništa puna, novicijati puni, kriza svećeničkih i redovničkih zvanja nema«; svejedno što u njoj ima »14 tisuća župa, tisuću katehetskih centara, trideset i sedam tisuća svećenika, — gotovo dva puta više nego prije rata, — četrdesetak crkvenih listova —«. »Stoga se danas u Poljskoj već čuju glasovi da je glavna zapreka modernizaciji Crkve, pa u tom okviru i normalizaciji crkvenodržavnih odnosa, možda upravo kardinal prvostolnik«. Povlače i paralelu između njega i Gomulke: »neki ga već i zovu crnim Gomulkom«, jer je »tvrdoglav, autoritativan i zastario kao i Gomulka«. »Glas Koncila« pušta novinare, i to strance (Giorgio Fattori iz Turina), pa i one iz pokreta »mirotvornih svećenika« u Poljskoj, da mu, na stranicama »Glasa Koncila«, sude, što »pokušava zaustaviti proces obnove Crkve i tako izolirati katolike Poljske od općeg procesa obnove unutar svjetske Crkve«. Od svoje strane »Glas Koncila« sve to potpisuje zaključnom gnomom: »Postoji bojazan da će upravo zbog te herojske i zastarjele krutosti, crkvena obnova u Poljskoj biti još bolnija i napornija«. 

A slične bojazni pate »Glas Koncila« i za druge Crkve s onu stranu negdašnje željezne zavjese. I za Crkvu u Mađarskoj, i za Crkvu u Čehoslovačkoj. I one su u perpleksnoj situaciji »duge odsječenosti Crkve od savremenih struja crkvene misli«. A bilo je tako, dodaje »Glas Koncila«, »do nedavna i u nas«. Nema crkvene obnove zacrtane Koncilom, izlaska Crkve iz bunkera i geta, prestanka ozračja herojskog groblja u sjeni zastava križarskoga rata, deklerikalizacije i depolitizacije Crkve, preobrazbe »mentaliteta, kojemu je neuka pobožnost krepost a suvremena katolička informiranost napast«. 

»Glasu Koncila« je, eto, vidimo, centralni kriterij pri ocjenjivanju situacije u Crkvi uvijek samo jedan: koliko je u njoj prevladan svaki oblik »konstantinizma«, »kojim je Crkva dobila slobodu vjeroispovijedanja i javnog djelovanja, i ujedno se zaputila putem sprege s državnom vlašću, što je onda trajalo 11 stoljeća«, odnosno, koliko su u njoj prevladani »totalitaristički, ideologizirani, iracionalni, kompleksuozni, kondicionirani oblici religioznosti«, a u korist »oblika religioznosti oslobođenih u odgovornosti racionalne svijesti«. »Duhovnost vjernika u svijetu ne može biti kopija stare monaške duhovnosti, kako neki i u Crkvi još i danas misle«. Tko toga ne usvaja, svrstava se odmah među ljude »traumatičnih trijumfaliziranja«, »nekrofilije«, »sanfedizma« i među nosioce »terora u Crkvi groblja na kojemu gore lomače, i na kojemu je Crkva svedena na kraljevsku sjenu što plače nad svojim vlastitim grobom«.

  
(Izvor: Čedomil Čekada, Proigrana šansa, Đakovo 1971., str. 45-47;  radi bolje čitljivosti tekst je podijeljen u odlomke i ispuštene su brojne reference na članke iz Glasa Koncila)

četvrtak, 13. svibnja 2021.

Isto će tako sići kao što ste vidjeli da uzlazi

Zanimljiva je podudarnost da ove godine Spasovo pada upravo na blagdan Gospe Fatimske. I ne samo to, nego isti dan muslimani slave svoj ramazanski bajram kojim završavaju mjesec dana "posta" u kojemu preko dana nisu ništa ni jeli ni pili da bi to po noći nadoknadili. 

Budući da je Fatima po predaji bila najdraža Muhamedova kći, prirodno je da Blaženu Djevicu Mariju na ovaj dan molimo i za one koji još stenju pod jarmom sotonske objave toga lažnog proroka. Riječima posvetne molitve Srcu Isusovu molimo Sina Djevičina: "Kralj budi svim onima, koji se još u tami krivoboštva ili islama nalaze, i ne krati se privesti ih u svjetlo i kraljevstvo svoje." 

Naš Kralj uzašao je na nebo da nam pripravi mjesto u domu Oca svojega i našega. A njihov prorok ih upućuje da se mogu zbog svoga ramazanskog odricanja nadati beskrajnoj raskalašenoj orgiji koju on naziva rajem, no svatko tko ima i najmanje duhovnog instinkta prije bi ju prispodobio paklu. 

Gospa nam u Fatimi preko pastirića kaže da više duša ide u pakao zbog grijeha tijela nego ijednog drugog razloga, a grijesi tijela su upravo ono što Muhamed obećava svojim sljedbenicima u "raju". Toliko toga izobličenog u toj religiji zavšava najgorom od svih inverzija, dolje postaje gore! 

Na nekim slikama Isusa koji uzlazi na nebo oblaci su već gotovo cijelog sakrili te mu vidimo samo noge koje su koračale jedino za spasenje ljudsko. Na tim nogama su proslavljeni tragovi čavala koje Muhamed kao i toliki heretici prije i poslije njega negira. Ne žele prihvatiti da se Bog "udostojao postati dionikom našega čovještva", pa onda ne mogu ni vjerovati da se "uzdigao na nebo, da nas učini dionicima svoga božanstva". Zato jedino i znaju obećavati prolazne tjelesne naslade. 

Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi koji vjerujemo da je tvoj Jedinorođenac, naš Otkupitelj, na današnji dan uzašao na nebesa i sami budemo duhom uvijek u nebeskim stvarima.

nedjelja, 9. svibnja 2021.

Samo polovično


Bog bolje pamti i zna bolje cijeniti veličinu naše žrtve nego bilo koji čovjek.

Prema tome ne smeta što su tvoje mogućnosti male, glavno je da imaš veliko srce. Zato Isus veli da je ona udovica s ona dva sitna novčića više učinila Bogu nego bogataš darivajući velike svote. Ne hvali Isus onu udovicu radi ona dva novčića koja je darovala, nego je hvali zbog njezine ljubavi prema Bogu. Dva novčića su sitnica, ali je velika i silna ljubav prema Bogu koju je pokazala svojim činom. Bogu je drag njezin dar, ne zato što je darovala Bogu dva novčića nego što je sebe Bogu darovala.

Mnogi su kršćani slični udovici, ali samo polovično. Daju ponajviše sitniš. Imaju malo srce, pa i mali dar. U nje je bio mali dar, ali veliko srce.

(izvor)  

utorak, 4. svibnja 2021.

Duhovna lirika utorkom 71



Fran Krsto Frankapan
ZORNICA NA DOBRO OPOMINJAJUĆ

Svitla zora jur ishodi,
žarko sunce dohodi
dati radost, veselje,
vsem stvorenju živlenje;
za milošću tak veliku
dajte, oh, Višnjem diku!

Jur ptice povsud pievaju,
cvitja lipo cvitaju,
još i zdenci tekući,
polja, loze blišćući,
Bogu hvalu nazvestuju,
dično skupa raduju.

Vse ribe v morskih glubinah,
vse zvirje u planinah,
kaj godre hrani vedrina,
vsega svita širina,
Stvoritelja ispoznaju,
slavu mogućnu daju.

Sam človik v grihu prebiva
ter Boga ne hvaliva,
nit zna grišnik promislit
da mora spet preminit
u zemlju, odkud je rojen,
u blatu, kak i stvoren.

Neg se listor posmihuje,
dok vura prebližuje
skradnje tuge i nevolje,
pijuć, jiduć, dobre volje;
kako milo po tom tuži
koji Bogu ne služi.

Digni v nebo tvoje oči,
gdi su ufat pomoći,
onde dobro je terpeće,
na zemlji premineće;
ovde jesu čalarnosti,
v nebu pak nasladnosti.

utorak, 27. travnja 2021.

Imadu se čuvati

Teme propovijedi neka u svojoj biti budu sakralne. Ako propovjednik bude htio propovijedati o drugim temama koje nisu strogo sakralne, no ipak prikladne domu Božjemu, mora zatražiti i dobiti dozvolu lokalnog ordinarija koji neka je nikada ne izdaje bez prethodnog zrelog promišljanja i uz jasno prepoznavanje potrebe. Svim pak propovjednicima potpuno je i apsolutno zabranjeno govoriti o političkim stvarima u crkvama.

Argumenta concionum sint essentialiter sacra (Cod. can. 1347). Quod si concionator alia argumenta tractare voluerit non stricte sacra, semper tamen domui Dei convenientia, facultatem a loci Ordinario petere et obtinere debebit; qui quidem Ordinarius eam numquam concedet nisi re mature considerata eiusque necessitate perspecta. Concionatoribus tamen omnibus de re politica in ecclesiis agere omnino et absolute sit vetitum.

(Sacra Congregatio Consistorialis, Normae pro sacra praedicatione, Caput III. Quid in sacra praedicatione servandum sit vel vitandum, AAS 1917, str. 331-332)



Predmet i način propovijedanja. — U propovijedima se ima tumačiti u prvom redu što je vjernicima potrebito vjerovati i djelovati za spasenje. Propovjednici se imadu čuvati od necrkvenih i visokih predmeta, koji nadilaze opće shvaćanje slušatelja; a evanđeosku službu imadu vršiti ne isticanjem ljudske mudrosti niti iznašanjem svjetovne slavohlepne i zavodljive govorničke vještine, nego u pokazivanju duha i istine, propovijedajući ne same sebe, nego Krista propetoga. Ako bi, što ne daj Bože, propovjednik sijao zablude ili sablazni, neka se primijeni kan. 2317; ako krivovjerstva, nek se protiv njega postupa prema propisu prava (k. 1347 §§ 1-3; gore br. 832, niže br. 1317-1319).

(A. Crnica, Priručnik kanonskog prava Katoličke Crkve, Zagreb, 1945., § 846)

ponedjeljak, 26. travnja 2021.

Svećenici više ne mole


[...]

Zašto je tako? I dokle će biti tako? Koliko će još trajati ova: »abominatio desolationis — in loco sancto«? Ja ne znam, šta drugi o tom misle, ali meni se čini, da je glavni razlog svemu: mi se svećenici danas više ne molimo. Malo se molimo. Rijetko se molimo. Rastreseno se i preko volje molimo. Ne slušamo Gospodinove opomene iz Vrta Maslinskoga: »Bdijte i molite se!«, pa stoga podliježemo napastima svijeta i vremena.

Već godinama, svi mi, koji imamo oči, sa žalošću, pratimo i opažamo taj simptom. Praktično se je skoro izgubio između nas tip svećenika-molitelja. Onoga spontanog. Sve više ograničujemo molitvu na obligatorni minimum. Nije nam više molitva potreba srca. Ne privlači nas razgovor s Bogom. Molitva nam je postala stvar oficioznosti. Sve više prihvaćamo teorije, da je »Ite, Missa est«, »Idite u miru!«, konačna točka pod naš dnevni red molitve: barem uz izuzetak časoslova. Iza Mise počinje »rad«, počinju »poslovi«, počinje »apostolat«. »Štedimo s vremenom«. Prvotno, pa katkada i jedino, u molitvi. U drugim stvarima s njim ne štedimo. Što god imamo manje vremena za molitvu, imamo ga, čini se, više, za razgovore, ručke i televiziju. Kako je danas teško vidjeti svećenika, da adorira pred Presvetim! A nije baš svagdanja stvar vidjeti ga ni s krunicom ruci. Živi s tobom u kući, gdje ima kapela i Presveto, — živi dvije, tri, četiri godine, — a nikada ga još u njoj nijesi zatekao. I župska nam je crkva, mnogima, po vas dan zaključana. Velik, — možda i najveći, — dio svećenika od srednje i nove generacije niti se za Misu pripravlja, niti se iza nje zahvaljuje. Već su u mnogim sakristijama poskidali i ploče sa »Orationes ante et post Missam«: ne daju ni svećeniku, koji bi to htio, da koju od njih izmoli. Kao da je to sramota, naivnost, praznovjerje!

Brzo će iz sakristija i prezbiterija ukloniti i klecala. Ne daju ni drugima oko sebe moliti. Ne daju im, da ih zamijene. Da se barem oni mole mjesto njih i za njih. Za njih i za njihovu župu. Sto sam puta već čuo, u ovo zadnje doba, gdje se sestre tuže, kako im svećenici govore: »Pa šta sam vas zvao na župu, ako ćete mi se vas dan samo moliti!« A to »vas dan«, to je sestarsko razmatranje, oficij, njihove propisane komunitarne molitve i adoracije, ispit savjesti. A ne misle, da su sestre još uvijek bolje od nas svećenika samo zato, što su poniznije i što se više i usrdnije mole.

Daju nam za to, te naše svećeničke kolege, i teoretsko objašnjenje. Može ga čovjek koji put i formalno pročitati: u inozemnoj »asketskoj« i »liturgijskoj« literaturi. Boga nosimo u srcu; i to je dosta. Predali smo mu se, jedamput za čitav dan, u žrtvi sv. Mise. On, vele, u nama dalje živi i djeluje. Naš je sav svećenički život i rad molitva. Samo ja ne dobivam dojam, ni da smo se mi, većina, Bogu »predali«, ni da on u nama živi i djeluje. Morali bismo za to biti sveci. Sveci su, iza molitve, ostajali u mističnom zanosu pred Bogom, gdje bi god bili i šta bi god radili: oni su Boga i Isusa uvijek pred sobom gledali i u sebi ga osjećali, osluškivali, »pipali«. I na njihovoj se je vanjštini to opažalo. Ta nutarnja milosna i nadnaravna koncentracija. No, nažalost, mi nijesmo sveci. Kad čovjek gleda naše mlade levite od oba klera, s koliko bezbrižne ležernosti zbacuju iza mise sa sebe albu i odmah iza toga, u punom civilu, izlaze na ulicu, ne dobiva nikako dojma, ni da oni nose u sebi Boga, ni da na njega misle. Ne vidi im se to ni u očima, ni u kretnjama, ni u riječima. Prije se čovjeku nametne misao, da im je glava puna svijeta i svjetskih želja i briga: auta, novina, ekonomije, društva. A koliko smo, i dok misimo duhom i srcem sjedinjeni sa Isusom i s njegovom križnom i otkupiteljskom žrtvom, to najbolje zna svatko od nas, samo ako hoće da bude iskren. Nijesmo mi sveci. Naša mašta, naše srce, bježe od Boga. Silom ih moramo, što češće, k njemu vraćati. Baš molitvom. Nema druge. Inače ćemo ostati vas dan bez njega. Prazni u duši, jalovi u djelima. Posvjetovnjačeni. Bez velikih misli. Bez ljubavi. Bez blagoslova. Bit ćemo »najamnici« u svetištu. [...]



(Izvor: Čedomil Čekada, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 99-100.)

petak, 23. travnja 2021.

Sve bolje od boljeg

Pastorica Evangeličke crkve u Rijeci, Melanie Ivančević, uručila je u četvrtak 15. travnja u Nadbiskupskom ordinarijatu u Rijeci rektoru katedrale sv. Vida i povjereniku za ekumenizam i dijalog Riječke nadbiskupije, mons. dr. Matiji Matičiću, prigodan dar u znak zahvale za prostor za bogoslužje koje je Evangeličkoj crkvi ustupila riječka prvostolnica.

Riječ je o katedralnom prostoru koji se nalazi u neposrednoj blizini riječke prvostolnice i kojega za potrebe nedjeljnih Euharistija već dvije godine koriste riječki evangelici.  (1)

Nemojte se zabuniti zbog maski, pastoricu ćete prepoznati po kolaru.

Baš je lijepo vidjeti da svoj svome pomaže, tužno je što braća (sestre) još vjerojatno ne mogu javno zajedno sasluživati "nedjeljne Euharistije". Zbog bigota, dakako. 

***

Zanima me je li Djevica Marija rađala u porođajnim mukama i bolima? 

Don Damir Stojić: "Evanđelja ne spominju podrobnije kako je Marija rodila Isusa i zato na tvoje pitanje ne mogu dati siguran i jednostavan odgovor, nego ponuditi samo teološku spekulaciju.

...

Kao što vidiš, radi se samo o teološkim razmišljanjima jer ne postoji službeni nauk o ovom pitanju. Iako je pitanje zanimljivo, ono nam nije presudno. Ono najvažnije u evanđeljima ipak je jasno spomenuto: Krist je rođen kao čovjek od Marije, umro je i uskrsnuo donoseći nam spasenje." (2

Da li p. Stojić na ovaj način obrazlaže i druga pitanja vezana uz našu vjeru, odnosno specifično Blaženu Djevicu Mariju? "Biblija ne spominje podrobnije", pa možemo teološki spekulirati. Je li to doprinos ekumenizmu sa "sola scriptura" protestantima? Mi katolici imamo i drugih izvora (v. npr.). 


***

Porečko-pulska, šibenska, splitsko-makarska, a vjerojatno i još neke biskupije odgađaju krizmu. 

Bila su to opuštenija, lakša vremena kad se krizma mogla dijeliti i na otvorenom.  


***


Najava osnivanja nogometne Superlige jedna je od rijetkih vijesti koja je u proteklih 14 mjeseci uspjela skrenuti pažnju europske javnosti s pandemije i svega što se događa oko nje. Nije ni čudo. Jer ako je uistinu riječ o “smrti nogometa”, kako je vrištalo s brojnih sportskih listova, onda se zasigurno nakon koronakrize nećemo vratiti u isti svijet u kojem smo ranije živjeli u „starom normalnom“. (3)

Ne, ukidanje javnih misa i podijeljivanja sakramenata, uklanjanje sakramentala, zabrana vjekovnog načina pričešćivanja na vjerskom polju ili pak ukidanje temeljnih građanskih sloboda, preslikavanje komunističkih modela nadzora i kažnjavanja te uništavanje ekonomske i socijalne egzistencije na svjetovnom nisu ono zbog čega nema povratka na "staro normalno". Pravi problem je u tome što će se još malo više komercijalizirati profesionalni nogomet. 

Reakcija cijele nogometne javnosti na osnivanje Superlige poput kakvog svjetovnog “sensus fideliuma” bila je gotovo jednoglasna osuda.

Navijačko-sportska kultura napravila je od sporta, a posebno nogometa, novu religiju. Autor članka tome još povlađuje svojim usporedbama. Sreća da ondje barem nema pape i biskupâ koje bi morao slušati ili braniti. 

Bilo je i reakcija onih koji su uz negativne osjećaje prema Superligi ustvrdili da se ona uza sav idealizam čini neizbježnom sudbinom, ako ne sada onda u narednih 10 godina. Ne znam jesu li u pravu, ali znam da bih pokušao pobjeći od naoružanog napadača premda sam siguran da ću jednog dana umrijeti i htio bih proživjeti što više dana života, premda znam da će mi jednom biti odbrojeni.

Aha, da, usporedba je fakat realistična i dobro objašnjava tjeskobu koju autor osjeća. 

Ipak, uvjeren sam da se u mnogim propovijedima, tekstovima i intervjuima koje je papa Franjo dijelio sa svijetom očitovala bojazan upravo od ovakvih tendencija kakve se nalaze u ideji Superlige i to na puno široj razini od one sportske. Iako ostavljam slobodu drugima da po ovom konkretnom pitanju drugačije vide stvari, uvjeren sam da bi bilo posve sterilizirajuće ostaviti riječi Svetog Oca “zaključane” u homilijama i ne pokušati o njima razmišljati u kontekstu stvarnosti koje se pred nama odvijaju pa i ako mogu ostati na određenoj razini spekulacije.

Ajde reci iskreno da si htio malo zajahati na valu aktualnih "prijelomnih" vijesti, pa si iznašao poveznicu koliko god bila nategnuta. Čini mi se da bi bilo bolje da si pitao za komentar direktno Franju, on voli pričati o takvim temama. Sigurno će prije odgovoriti na takvu dubiju, nego neke nebitne koje mu postavljaju dosadni kardinali. 

Navijači i strast za nogometom, faktor kojeg je očito bilo nemoguće do kraja predvidjeti, ovog su puta pobijedili. Ipak, ne treba sjediti nad lovorikama jer znamo da kada zloduh izađe pokuša doći nazad sa sedam drugih duhova. 

Ah da, kad već zna što bi Franjo rekao o osnivanju Superlige, kako neće znati i što bi nam sâm Gospodin poručio. 

S nestrpljenjem očekujem iduće ovakve izrazito relevantne i poučne teme. Nema veze što ste recimo previdjeli vijest o tome da je zabranjeno služenje nekoncelebriranih misa i onih na pokrajnjim oltarima u bazilici sv. Petra. De vi nama recite važne stvari. Kao npr. koji nogometni transferi su u skladu sa socijalnim naukom crkve ili zašto je scenarij posljednje sezone Igre prijestolja u kontinuitetu s papinskim katehezama, a posebno teologijom tijela. 


***

Ipak, možda je bolje da pišu o Franjinom učiteljstvu o Uefi i Superligi, nego daju priliku prof. dr.  Tončiju Matuliću da se opet blamira. 

Profesor ističe kako ovakva pitanja ["Jel' Papa katolik?"] nisu dobronamjerna, a uzrok tome vidi u tome što smo naviknuti na Pape europskog stila i mentaliteta pa ne znamo što bismo s Papom latinoameričkog stila i mentaliteta. (4)

I opet je Profesor briljantno pogodio srž problema. Budimo iskreni, problem je - a što drugo - rasizam. Neke kao Bergoglija koji nema nikakve veze s Europom ili pak amazonske kardinale poput Kaspera, Schönborna i Marxa se vrijeđa i ponižava budući da dolaze s periferija, a europskim prinčevima kapitala i glamura poput Saraha i Schneidera se povlađuje samo zato što su rođeni u zlatnoj kolijevci sa srebrnom žlicom u ustima. Uvijek se zadivim kakve uvide čovjek dobije čak i ovako skraćeno iz jedne Profesorove rečenice. Ja se i ne usudim gledati video snimku jer se bojim da bi mi od količine prosvjetljujućih uvida eksplodirao um. Ili barem neka čakra. 

subota, 17. travnja 2021.

U Hrvatskoj prije 50 godina


»GDJE SMO? — KAMO IDEMO?«

Svijet se vratolomno brzo mijenja, a Crkva u tom svijetu još i brže. Gdje je sada i kamo ide Crkva u Hrvatskoj — kod nas? Kakova će izgledati za pet, za deset godina? Ne bi li trebalo najozbiljnije razmotriti sadašnje stanje, događaje ovih dana i donijeti odmah odluke? Na ovogodišnjem tjednu svećenika koncem siječnja u Zagrebu, nadbiskup Kuharić je kod izglasavanja rezolucija rekao da je ovo historijski momenat. Tako jest! 

U Crkvi u svijetu, a tako i kod nas, formirale su se su dvije struje: tradicionalisti i modernisti-progresisti. Nisu svi tradicionalisti jednaki, a niti svi modernisti. U jednoj i drugoj struji ima ideja umjerenih i ekstremnih, kod modernista najviše neodređenih i mutnih. Ekstremniji modernisti vode otvorenu ili katkada taktički kamufliranu borbu protiv posluha hijerarhiji, protiv celibata, protiv sjemeništa... O njima papa kaže da 'diraju vjersku nauku o Trojedinom Bogu, o Kristu, o Euharistiji... o molitvi i sakramentima...', dokazuju da nema pakla, nedostojno govore o Bl. Djevici, kažu mladeži da se ne treba ispovijedati, a tjeraju ih na pričest, govore da samozadovoljavanje nije grijeh, ni odnošaj s djevojkom, pa ni preljub da nije grijeh, već samo nepravda prema bračnom drugu, a za sve Isusove riječi kažu da su samo simbolični govor za ono vrijeme. Manje takvih zabluda pišu u štampi, više govore na konferencijama, a najviše u ličnim kontaktima

Modernisti su uzeli etiketu II. vatikanskog sabora, etiketu napretka, slobode, budućnosti koja neminovno dolazi, i sva druga lijepa imena. Tradicionalisti imaju dojam da se nešto strašna događa čemu se više ne može opirati i da je već i opasno deklarirati se tradicionalistom. Sve se jasnije vidi da su progresisti živi, aktivni, žilavi i uporni, pa bi poželjno bilo da svi budemo progresisti gledajući samo s tog stanovišta, samo kad oni ne bi bili nosioci i vrlo opasnih ideja. Ideolozi i vođe progresista znaju što hoće, a jedan dio ih slijedi ne domišljajući se kamo ih vode. — Poslije II. vatikanskog sabora Crkva se našla pred mnoštvom problema unutar i izvan Crkve. Tradicionalisti se uglavnom povlače u sebe, ili se muče da provedu istinske ideje II. vatikanskog sabora prema shvaćanju Pavla VI. Progresisti su jače zagrizli u probleme i rješavaju ih na svoj način, slijede čas više čas manje, Holandiju i katolički Zapad.

'Kršćanska sadašnjost' (očito modernističko-progresistička u općem smislu riječi) danas je veliko radilište, skup vrijednih ljudi koji rade bez predaha i bez odmora, pa tko može zanijekati da mnogo toga rade vrlo dobro, odlično!? Oni su postali idejna i financijska velesila u Hrvatskoj. Imaju ljude, program rada, znaju što hoće i s tog stanovišta svaka im čast! — Jednaka je situacija i s grupom oko 'Glasa koncila'; istog su smjera, jednakog elana za posao, jednako na liniji modernističko-progresističkoj. Tko bi se usudio zanijekati veliku pozitivnu ulogu koju je 'Glas koncila' odigrao kod nas? Ali tamo od onih prikaza o sastanku u Churu pa dalje, sve je očitija linija, odnosno skretanje GK ('Glasa Koncila') za kojega sada već mnogi svećenici kažu da bi ga trebalo vraćati i nikako ne primati, jer je počeo čak negativno djelovati. Pročitajte GK br. 2/71 o pismu Pavla VI biskupima. Kako drsko falsificiraju papine misli e da bi opravdali svoju liniju! Ako su kadri izvrtati riječi koje nam još zvuče u ušima, kako neće samovoljno tumačiti riječ sv. Pisma koja je napisana prije dvije tisuće godina? A do nedavno je glavni urednik GK bio nadbiskup Mons. Kuharić koji se nije nikada distancirao od te linije. Bilo bi doista netaktično da KS i GK otvoreno pišu protiv dogmi i jasnih moralnih zasada, ili protiv celibata. Linija se provodi taktički i zaobilazno, a ima tu i straha pred kard. Šeperom! Vođe su oprezniji, sljedbenici otvoreniji. Nije slučajno da je jedan iz 'zadarske grupe', i to baš Kolanović, najzagriženiji anticelibater, na sastanku svećenika u Zagrebu bio predsjednik radne grupe koja je imala raspravljati i donositi najvažnije rezolucije: o tipovima svećenikova služenja za današnje vrijeme. — Na sastanku je radilo osam radnih grupa s različitim programima o životu i radu svećenika danas, no nijedna nije bila posvećena svećenikovoj molitvi i duhovnom životu, nijedna razmatranju o kaosu u koji tonemo, o sofizmima 'teologije'! 'Zadarska grupa' je proturala među svećenike tečaja letak protiv celibata, a prodavali su i brošuru protiv celibata. Letak nije dobro prošao. 'Ništa, biva, ove ćemo godine proturiti rezoluciju da se oženjene ljude redi za svećenike, i da se svećenike koji su zbog ženidbe napustili prezbitersku službu prihvati i uključi u život kršćanske zajednice', a u razgovorima je rečeno: da im se dopusti da mogu katehizirati i propovijedati. — Kako je to vješto proračunato! Mnogi se nisu domislili da se time zapravo glasa protiv celibata. Jer, budemo li imali svećenike koji su otpali zbog ženidbe pa opet u Crkvi propovijedaju, i još svećenike koji su zaređeni kao oženjeni, odviše je naivno misliti da možemo i dalje odgajati svećenika za celibat. Zato nije ni krivo ni uveličano što je Mons. Kuharić rekao da je momenat glasanja za spomenutu rezoluciju historijski momenat. Premda svećenici na spomenutom sastanku nisu oficijelno predstavljali kler naše domovine, ova rezolucija ima veliku važnost. Celibatu je zadan težak udarac. 

Svima je poznato što je za 'okruglim stolom' rečeno protiv autoriteta u Crkvi i protiv sjemeništa. I kao da je to bilo malo, dobri p. Duda (Što li se s njim događa?) reče nam na svećeničkom sastanku da je sjemenište najveća zapreka formiranju normalnog svećenika. Dragi p. Duda, vi rušite kuću zato što bi u njoj trebalo štogod popraviti, a niste sigurni da li možete drugu sagraditi... Među moderne progresiste ubrojio se i naš obljubljeni mons. Mijo Škvorc. Kako smo ga rado slušali na duhovnim vježbama, konferencijama, propovijedima... Još je uvijek vitalan, pun dobre volje, ali njegove izjave protiv autoriteta i oko celibata upravo nas plaše. Kažu: To ti je pjesnička duša kao i Chardin, ne valja mu svaku zamjeriti. — Najdalje su otišli neki mladi dominikanci. To su naši 'Holanđani'! Oni su otvoreni protivnici posluha u Crkvi, protiv su celibata, a više ne znamo u koju još dogmu vjeruju... Ali oni rade, govore, pišu i stvaraju svoje grupe u kojima nalaze svoje pristaše zanesenjake. Da li se dobri o. Drago, njihov provincijal, slaže s njima ili je nemoćan pred njima? — U svakoj se biskupiji polako pojavljuju mladi modernisti, sastaju se s onima iz drugih biskupija, trude se uz ostalo kako bi koju dogmu oborili, a i kako bi se oženili. Ne mole časoslov i ne ispovijedaju se. 

Gledajući u budućnost realno, ne pesimistički, moramo zaključiti: bude li celibat dokinut, sigurno bi vrlo brzo nestalo i redovništva. Jer mladi redovnici kažu: 'Čim se svećenicima dozvoli ženidba, odosmo mi svi u svjetovne svećenike.' O duhovnom nivou takovih svećenika ne bismo htjeli ni misliti. Gledajući pošteno,  pred Bogom, barem 80 posto naših najboljih vjernika bi nas prezrelo i odbacilo, a aplaudiralo bi samo ono što bi jedva dočekalo taj čas kao znak raspadanja i slabosti Crkve. Čovjek mora zaplakati kad pomisli na takvu razvalinu 'Jeruzalema'... To je kaos koji razjeda katolički Zapad i Ameriku. Sjemeništa bi odgajala športaše i mladoženje. — Da li je naš Episkopat već zakasnio? Nije li već davno trebalo reći odlučnu i jasnu riječ i probuditi sve one koji hoće slijediti PAVLA VI? — Zaklinjemo naše biskupe da uzmu kormilo u svoje ruke. VIDEANT CONSULES! — želimo znati imamo li vođe ili ih nemamo, možemo li još spasiti situaciju, ili smo već osuđeni na samolikvidaciju, na kaos, na rasap sjemeništa i novicijata i prezir vjernika. 

Braćo 'progresisti', oprostite ako smo vas ovim možda povrijedili, svaka vam čast za vašu radinost, ali možda ni vi ne vidite kamo vode ideje progresista koje slijedite. — Braćo 'tradicionalisti', probudite se iz depresije i letargije, još nije prekasno. OCI BISKUPI, čekamo Vaš glas!

Zagreb, početkom korizme 1971. 
Grupa svećenika

(iz knjige Ćiril Petešić: Što se događa u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj?, Stvarnost, Zagreb 1972.)

subota, 10. travnja 2021.

Radostan dan

Danas se vjenčalo dvoje vjernika iz naše zajednice, dvoje dragih prijatelja tradicionalista. Slobodanu i Zrinki želim u životu koji je pred njima Božji blagoslov i zaštitu Bogorodice sa svima svecima. Možda im se neće svidjeti što ovako javno prenosim ovu vijest jer su skromni ljudi, ali imam ispriku mimo toga što smatram da ovakve događaje ipak treba pribilježiti. Naime, pozivam vas, dobronamjerne čitatelje ovoga bloga, da izmolite odmah barem jednu zdravomariju za novi bračni par i obitelj koju su danas zasnovali. 
Ženidbu je blagoslovio i misu za mladence pjevao p. Hrvoje Juko, mladi isusovac na službi u Osijeku. Naš zbor je bio standardno vrlo dobar. Kao što vidite na fotografiji, u ministriranju se pridružio i bogoslov Stjepan koji je na dvostruko domaćem terenu, dakako zbog mise za koju uči u Wigratzbadu u Njemačkoj, ali i zbog župe sv. Blaža iz koje je krenuo u svijet. 

Misa za zaručnika i zaručnicu sadrži dodatne blagoslovne molitve nakon Očenaša i prije završnog blagoslova. Meni uvijek posebno impresivno djeluju riječi iz duže molitve za mladu u kojoj se podsjeća da "ova od početka ustanovljena zajednica dariva onim blagoslovom, kojeg jedinog nije digla kazna istočnoga grijeha ni osuda potopom".  Odnosi se to, jasno, na Božje riječi "Plodite se, i množite!"
U bilješci od Uskrsa spomenuo sam da se sada za mise u sv. Blažu koriste obnovljene originalne oltarne pločice koje pripadaju toj župi. Nove umetke s tekstom i grafikom dizajnirao je isti stručnjak koji je grafički uredio i Mali misal (koji je, čini mi se, danas prvi puta korišten kod obreda ženidbe).  I jedno i drugo prošlo je test s najboljim ocjenama. 
Propovijedao je naš dragi franjevac p. Robert Perišić koji nas je nakratko proveo kroz povijest spasenja počevši od stvaranja svijeta i rajskog vrta sve do naših dana. Jednostavno i nadahnuto potaknuo je mladi bračni par, uz obećanje Božjeg blagoslova i potpore, na obaveze koje pred njih stavlja sakrament koji su upravo sklopili. Te su obaveze izražene riječima sv. Pavla "žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava ženi kao što je Krist glava Crkvi" i onima koje ih prate "Muževi, ljubite svoje žene, kao što je Krist ljubio Crkvu i samoga sebe predao za nju". Kao što je propovjednik točno primijetio, možda čak i među uzvanicima ima onih koji će se naljutiti na tu riječ, ali "to je jedina istina" i ako su žene i muževi spremni živjeti onako kako govori sv. Pavao, "onda je sigurno da će brakovi opstajati, da će brakovi biti blagoslovljeni, i da će naš narod i svi narodi ovoga svijeta imati budućnost". Jer "ako zatvorimo svoja srca Božjoj milosti, onda neće biti ničega osim pustoši i propasti". 

Završit ću riječima upućenim mladencima u propovijedi, a toj se poruci i mi ostali kojima su Slobodan i Zrinka dragi možemo pridružiti: "svi mi koji smo danas ovdje prisutni ostajemo i dalje uz vas i blizu vas, a vi u našim srcima i u našim molitvama, mi ćemo za vas moliti, mi ćemo vas blagoslivljati, ne samo da ćemo danas poželjeti svako dobro i čestitati, nego ćemo zaista kao vjernička zajednica, kao katolici vjernici biti uz vas i podržavati vas, i radovati se svemu onome dobrome što će Bog iz vas proizvesti i suosjećati s vama u svakoj tuzi i nevolji koje nije pošteđen nijedan ljudski život."
Osjećali smo tijekom obreda i kada smo se poslije okupili ispred crkve duhovnu prisutnost našeg pastira vlč. Borne Puškarića koji nam se zbog korone nije mogao fizički pridružiti. Pomolite se i za njega te za sve časne sestre na župi koje su bolesne. 

Vjerujem da će kroz dogledno vrijeme biti dostupne i prave fotografije s ove svečanosti, pa ću neku od njih možda podijeliti i s vama. 
***
Dodano 11.4.2021. u 13 sati. Evo i nekoliko profesionalnih fotografija (naravno, u smanjenoj rezoluciji). 

ponedjeljak, 5. travnja 2021.

nedjelja, 4. travnja 2021.

Pokazuješ mi stazu života, ispunjaš me radošću


"neka cijeli svijet osjeti i vidi da se oboreno diže, ostarjelo obnavlja i da se vraća sve na cjelovitost po onome od koga primi početak"

petak, 2. travnja 2021.

Proplaka nada mnom sva zemlja


Tolika dobra djela, reče, učinih vam, za koje od ovih hoćete me ubiti? Ustrpljiv je bio sa svim bolesnicima njihovim, liječio je sve nemoćnike njihove, propovijedao je kraljevstvo nebesko; nije premučao mane njihove, da im radije one omrznu, a ne liječnik, koji ih ozdravljaše. Neharni za sva ova liječenja, kakono mahniti od silne ognjice, bijesneći na liječnika, koji ih bješe došao liječiti, naumiše da ga pogube: kao da su time htjeli kušati, da li je uprav čovjek, koji može umrijeti, ili je nešto više od čovjeka, te ne može umrijeti.

(Iz Razlaganja sv. Augustina Biskupa o Psalmima, O Psalmu 63.)