četvrtak, 17. siječnja 2019.

Raspelo


Jednoga dana neki prijatelj znamenitoga francuskog pisca Julija Žanina opazi u njegovoj sobi propelo te ga — budući da je bio bezvjerac — zapita : „Ali, Julije, čemu ti ono propelo visi o zidu ?“

— To ti je — odgovori ovaj — dragi Isus, naš milostivi i preblagi Spasitelj ... A ja ne ću, da, kad mi se približi čas smrti, moji ukućani budu u neprilici glede propela ... Ja nikako ne ću da ga idu iskati u ... susjedstvo !“

petak, 11. siječnja 2019.

Nova sezona

Prošle su već gotovo dvije i pol godine od zadnjih filmskih preporuka (vidi ovo, ovo, ovo i ovo). Kao i prošlih puta, odričem se svake odgovornosti ako vam se neki od idućih filmova ne svidi. Moji opisi su toliko šturi da su gotovo nebitni, pa zato imate i link na imdb da odmah provjerite o čemu se radi i uklapa li se pojedini film u vaše planove.

Naravno da je bilo puno više osrednjih ili loših filmova koje sam pogledao (ili počeo gledati), ali ne vjerujem da bi bilo korisno stavljati filmove za koje sam napisao primjerice "smeće od filma s možda dvije interesantne scene" ili "bezidejna serija u kojoj je posebno iritantno promicanje pederluka i transvestitizma". Sada vidim da je u opisu sljedećih, nešto uspješnijih filmova, moj vokabular izuzetno ograničen. Valjda tako mora biti po uzoru na onu Tolstojevu izreku o sretnim obiteljima. Bilo kako bilo, ako vidite da imamo barem donekle sličan ukus, ostavite svoju preporuku u komentarima.




Adventures in Babysitting (1987) - zabavan filmić za obitelj

Train to Busan - film o zombijima koji se može pogledati jer je nesto svježiji od standardne ponude

Hunt for the Wilderpeople - jako gledljiv i zabavan film

Arrival - ok film, dovoljno dubok da nije ni pretenciozan ni dosadan

Sacro GRA - interesantan talijanski dokumentarac iako se zapravo ništa ne događa u njemu

La La Land - film koji pokazuje posljedice ženske emancipacije

The Party (1968) - zabavna komedija, a indijski lik nije pretjeran iako u početku tako izgleda

What Ever Happened to Baby Jane? - simpatičan i jednostavan film, luda sestra dobro glumi

La cage dorée - simpatičan film s potpuno klišeiziranom radnjom, ali zgodan zbog francusko-portugalskog miksa

Detectorists - blaga i suptilno zabavna preporučljiva serija

Who am I, Kein system ist sicher - dobar njemački triler o hackerima

Komm, süsser Tod - zabavna i gledljiva austrijska kriminalistička komedija

The Punisher - dosta dobra akcijska serija, cijelo vrijeme se pitam zašto ameri rade od svojih veterana heroje, a mi svoje preziremo, ali to nema veze sa serijom

Bad Genius - zgodan film, ali je kraj razočaravajući, vjerojatno je takav zbog moralne pouke

Wyrmwood: Road of the Dead - dosta dobar film o zombićima

Happy Death Day - ok, lagani film bez ikakvih novih ideja

Tiempo De Valientes - simpatičan argentinski film o policajcu i psihoterapeutu koji otkriju zavjeru oko krijumčarenja uranija

The Terror - spora, ali gledljiva serija interesantna zbog atmosfere, dobrih glumaca i arktičkog krajolika

Cobra Kai - dobro osmišljena i balansirana serija dramskog i komičnog karaktera

Confessions (2010) - pamtljiv film o maloljetničkom nasilju i osveti s pomaknutim japanskim smislom za realnost

The Sting - malo usporen, ali zgodan film

Nightmares and Dreamscapes - prva epizoda - simpatična priča bez ijedne progovorene riječi o igračkama koje se osvećuju ubojici njihova tvorca

Searching - interesantan format gdje se sve događa na ekranu u različitim prozorima

The Guilty (2018) - s obzirom da se cijeli film odvija preko telefona i gledajući glavnog lika kako reagira na razgovore, dosta je kreativan

utorak, 8. siječnja 2019.

Duhovna lirika utorkom 60


Milka Pogačić
PJESMA.

Ja hvalim Tebi, Gospode,
za moju uru svaku,
pa počela il svršila
u svijetlu ili mraku.
Ja hvalim Tebi, Gospode,
za bezbrigu mi slatku,
u kojoj gazim sada trn,
sad opet stazu glatku.

Ja hvalim Tebi, Gospode,
što dao si mi ,,htjeti,”
i kad mi bude jalov trud
il kad mi propast prijeti.
Za sve Ti hvalim, Gospode,
u duši Tebe nosim,
a ludoj mržnji smijem se
i s Tobom njoj — prkosim!

ponedjeljak, 7. siječnja 2019.

Korisni savjeti


Josip Matasović, Nekoji fragmenti historije XVIII stoljeća (1,2)

..imamo među ostalima iz godine 1723. u Nürnbergu ponovo izdanu dvojezičnu knjižicu »Abregé du Traité de la Civilité moderne«...

***

Prvo i prvo. Tijelo je moralo imati častan stav, to će reći malo napred nagnuti položaj (zaradi čednosti). Nije pristojno glavu opet sasvim nemarno spustiti. U svemu primjerenost. Pravila pristojnosti govorahu, da se čelo ne mršti, nos ne frnji, a usta zatvorena drže, kad se ne razgovara. Čuvala su, da čovjek ne dobije izgled mamlaza. Lice je trebalo biti uvijek bez ijedne sjene bilo kakvog afekta. Oči nice, a pogled uvijek bez ponosa i bez prezira, a kad govoriš ne gledaj u oči nego u prsa objektu, osobito onda, ako su po srijedi personnes de respect, ou d’un sexe different.

Ruke ne drži na leđima, ni u džepovima, ne trljaj ih; ne mrdaj ramenima. Ne idi rukama u lice, ni k tijelu ispod haljine. Nokti treba da su čisti i ne odveć dugi.

Noge skupi, ne prebacuj ih i položi pri sjedanju stopala na tle. Kad se useknjuješ, ne halabuči, a uvijek to obavljaj samo maramicom & quand vous vous avez mouché, ne regardez jamais ce que vous avez tiré. Ne kašlji i ne kiši jako i kloni se dišući nekakvih nepotrebnih uzdisaja.

Kad s kim govoriš, ne maši glavom u znak povlađivanja, niti se nalakćuj u takvoj prilici. Isto ne čupaj ogrlice, pojas i uopće bilo šta na odjeći. Ne igraj se s maramicom, kada s kim razgovaraš. Stoj uspravno i čvrsto.

Kada hodaš, ne idi ni prebrzo, ni prelijeno, već ozbiljno: mais avec mesure & gravité bien-séante. Ne vuci noge, kao da ribaš, a idući stepenicama ne lupaj. Cap. II. § 3. glasio je — to je interesantno već onda — »Kada šetaš, ne smij se i ne govori sam sobom, a ne trgaj ni lišće, ni cvijeće, ni plod bilo kada na prolazu«!

Onda se nadovezuju upute o šetnji: kako treba zaokretati i vraćati i uopće šetati s visokorodnim osobama s kojima ne idi u jednom redu, nego uvijek nešto iza njih, otprilike 1/2 stope razdaleko, toliko da se sporazumijevate. S jednakopravnim jednako, ali nikada ne postajkivati. A kad je mješovito društvo priklanjaj se uvijek odličnijemu.

Slijede reverencije pri dočekivanju gostiju, o otkrivanju i pokrivanju glave, o kucanju na vrata. Ako s kim hoćeš da govoriš, ne poteži ga za kaput, niti ga drmaj, a i ne maši mu rukom. Ako nijesi liječnik, ne preporučuj bolesnicima, koje pohađaš, nekakove svoje lijekove i na pipaj im bilo, pogotovo, ako su drugog spola. Ne gledaj u tuđe knjige i ormare, škrinje i kabinete. Ako su otvoreni, pa ima dragulja, a vlasnik iziđe van, iziđi i ti i počekaj dok se ne vrati.

Suzdržavaj se, po mogućnosti, da ne spavaš, dok ostali govore, ili da sjediš, kad ostali stoje ili šetaju, a ne ubijaj buhe i drugu gamad u nazočnosti ostalih (& ne tuez ni puce, ni autre vilain animal en presence de personne).

srijeda, 2. siječnja 2019.

10 godina bloga


Na Bogojavljenje ove godine navršava se deset godina od osnutka ovog bloga. Čini mi se da ta prigoda zahtijeva barem kratku retrospektivu odakle smo počeli, kuda smo prošli i kamo smo stigli.

Prvi članak na blogu napisao je brat Marko koji je nakon nekoliko godina praktički iščezao i prepustio upravljanje blogom potpuno u moje ruke. Ne mogu ga za to kriviti jer je imao drugih, stvarnih životnih obaveza koje prirodno imaju prednost pred ovim virtualnim zanimacijama. No, već u tom prvom tekstu Marko spominje svoje iskustvo prve tradicionalne mise koju je doživio u Beču. To je jedna od najvažnijih i najzastupljenijih tema kojom smo se bavili - tradicionalna liturgija i katolička duhovna, intelektualna, umjetnička, folklorna i druga baština koje su uz nju vezane. Jedna velika potka u tome bila je, slobodno mogu reći, borba da i u Zagrebu, a onda jasno i u ostatku Hrvatske, vjernici laici imaju mogućnost prisustvovati tradicionalnoj misi.

U veljači 2008. prvi sam puta kontaktirao osobu zaduženu za odnose s javnošću iz Zagrebačke nadbiskupije i pitao kako se u našoj nadbiskupiji provodi motuproprij Summorum Pontificum, odnosno kada možemo kod nas očekivati mogućnosti koje on predviđa. Ta mukotrpna komunikacija održala se do današnjih dana, mijenjajući, naravno, kontakt osobe i načine komuniciranja. Smiješno mi je kad se danas sjetim da sam čak i telegram jednom slao iz pošte kod Glavnog kolodvora na Kaptol. No dobro, to je sada sve iza nas i stvar vjerojatno može interesirati samo dokone povjesničare. Gledajući unazad čini se da je to ipak bio providonosni trenutak za akcije skupljanja potpisa, pisanja pisama i na koncu kontaktiranja komisije Ecclesia Dei u Rimu. Benedikt XVI. je još bio papa, štoviše 2011. je posjetio Zagreb, a i neke druge stvari su se poklopile.

Danas uz zajednicu koja se okuplja na Mirogoju postoje i dva druga centra za tradicionalnu misu u Hrvatskoj, kapelice Svećeničkog bratstva svetog Pija X. u Zagrebu i Splitu. Tu su i svećenici koji celebriraju misu privatno, neke od njih znam, a neki su mi nepoznati. U svakom slučaju, mislim da je situacija danas ipak bolja, ako ništa drugo, tko ima želju i volju, ima konkretne primjere koji mu daju nadu i poticaj kako se ipak nešto može napraviti.

Daleko od toga da neku veliku zaslugu pripisujem sebi ili ovom blogu. Dragi Bog sve vidi i zna tko zaslužuje kakvu nagradu ili kaznu. Uostalom, ne računajući skrivene motive kojih je svako ljudsko srce puno, ne mogu reći da sam se bavio ili bavim ovim stvarima kako bih dobio neke ljudske zahvale. Naravno, svakome je draže čuti pohvale, nego pokude. Možda bi iskrenije bilo reći da sam vidio staru misu u inozemstvu, htio sam je pohađati i kod nas, a kako se ništa nakon odlaska p. Tina u kartuziju nije događalo, vidio sam da moram nešto poduzeti. Upoznao sam tako i brojne nesebične, požrtvovne ljude koji rade čak i bez da ih se ikad spominje kao ja sad sebe. Oni zasigurno imaju svoje, vrlo zanimljive priče, ali sumnjam da bih ih mogao natjerati da ih napišu. Ostaje vam stoga čitati moje refleksije dok grickam biskupski kruh da potaknem sjećanja. Bilo kako bilo, zadnjih godina ima drugih osoba koje rade puno više na promicanju i potpori tradicionalnih misa u Hrvatskoj. Hvala Bogu na tome. Možda ste i vi koji ovo čitate pozvani da se aktivnije pridružite tom djelovanju.

Mislim da nismo imali zabranjenih tema na blogu. Bilo je puno diskusija, meni je uvijek bilo drago čuti nepoznate informacije, razbistriti svoje stavove u suočavanju sa suprotnim argumentima i općenito čuti druga mišljenja. Jedna od tema koja je uvijek generirala puno rasprava bile su unutartradicionalističke polemike, tj. Ecclesia Dei zajednice i FSSPX, ali i sedevakantisti (u novije vrijeme i benevakantisti koji misle da je Benedikt još papa) te sve između toga. Nezaboravne su mi i prepirke o geocentrizmu, a posebno sam bio iznenađen zastupljenošću ravnozemljaštva koje neki tek sad otkrivaju. To "neki" odnosi se, naravno, na bitno.net koji je bio omiljena tema mojih kritika zadnjih godina. Vjerojatno zato što mi se čini da je Glas Koncila iz kojeg sam u početku crpio građu za analize i pobijanja potonuo u međuvremenu u nebitnost. Iako sam se u kritikama dotaknuo i ostalih stranica poput portala Laudato, ipak je to bilo u znatno manjoj mjeri.

Drago mi je da smo jednu vrlo važnu temu koju bitno.netovci tek sada stidljivo spominju mi odavno naglasili kao veliku rak ranu Crkve u svojoj ljudskoj dimenziji. Radi se o homokrivovjerju. Iz niza tekstova koji je započeo još 2011. godine slučajem riječkih bogoslova (bilo bi zanimljivo saznati koliko njih je, nakon što se stvar smirila, ipak zaređeno) izdvojio bih i danas aktualan članak vlč. Oka koji se pojavio prije šest godina. Ta pogubna mreža i danas se širi među biskupima i svećenicima, a jača je nego ikada, kako u svijetu, tako i kod nas. Nismo, koliko znam, nikad spominjali imena konkretnih osoba jer su takve stvari jako pogubne ako nemate osvjedočene informacije iz prve ruke. Najbolje to ilustrira nedavni slučaj ekskomuniciranog fratra koji je na video snimkama čitao što god su mu poslali, pa je uz definitivno sumnjiva imena, proglašavao pederima i neke svećenike koji to sasvim sigurno nisu. Kome on takvim postupcima ide na ruku nije teško pogoditi. Kao što rekoh, bitno.net je tek nedavno otvorio ovu temu, ali je osim par odmjerenih riječi Mate Šimundića, postao poligon za ispucavanje nekih osobnih i slabo skrivenih frustracija vlč. Raguža.

Uz kritike fenomena Međugorja, protestantizirajućih karizmatika te ekumanijaka, jedna od važnijih zabluda koju smo na blogu pobijali je takozvani neokonzervativizam. To je posebno došlo do izražaja za Franjinog pontifikata kada se općenito pozicije zaoštravaju. Drago mi je da su na ovom blogu, zahvaljujući posebice jednom neumornom i vrlo profesionalnom prevoditelju, objavljene vjerojatno najpotpunije i najrazornije kritike Franjinih riječi i djela na hrvatskom jeziku. Od velikog broja tekstova izdvajam samo Teološku kritiku apostolske pobudnice Amoris laetitia, Sinovsku opomenu zbog širenja hereza te drugi esej s optužbama

Možda je ovo pravi trenutak da se duboko zahvalim prevoditeljima tekstova koji su mi slali svoje uratke. Golema većina čitatelja vjerojatno nikad neće znati tko su ti ljudi, a ipak su odvojili sate i sate svoga vremena za taj teški posao. Ako mi želite učiniti jednu uslugu i nekako zahvaliti za ovih deset godina bloga, onda vas molim samo jedno: da se pomolite za ljude koji su mi tako velikodušno pomagali. Možete zamoliti dragog Boga da ih po zagovoru njihovih svetaca zaštitnika i anđela čuvara blagoslovi i čuva u njihovu životu i radu.

Nažalost, brojni linkovi u starijim tekstovima više ne funkcioniraju. U nekom trenutku je i zločesti Dropbox odlučio prekinuti poveznice koje sam obilno koristio u svojim postovima. Neke od stranica koje tražite, možete pokušati pronaći pomoću Internet Archive Wayback Machine. Na taj arhiv stavio sam i većinu knjiga i članaka u pdf, rtf ili doc formatu koje sam bio linkao s bloga.

Bilo bi netočno reći da smo se na blogu bavili samo kontroverzama i diskusijama. Ponovno, neću se prisjećati svih tekstova, ali podsjetite se samo primjerice serijala razmišljanja o sv. misi te tekstova  Magistera Mathiasa ili Martina von Cochem. Posebno mi je drago da se niz duhovne lirike (s ovim ogrankom) ne samo toliko dugo održao, nego i dalje planiram dodavati pjesme. Čini mi se da su u današnje doba kada su ljudi toliko rastrgani svakojakim elektroničkim oblicima informiranja i komuniciranja, kvalitetni stihovi koji sažimaju poruku, sliku i ugođaj postali čak i važniji, nego u neka prijašnja doba dok su ljudi još imali moć duže koncentracije. Druga obljubljena rubrika na blogu bavila se izvještajima i fotografijama s mojih putovanja.

Primjetit ćete da na početku ovog razbacanog teksta nisam postavio pitanje kamo dalje s blogom? Samo dragi Bog zna što će biti dalje. Hoće li blog trajati još deset dana ili deset godina, ne mogu vam reći. Ali čini mi se da je i dalje potreban. Istina, u međuvremenu su nastali novi kvalitetni blogovi i stranice, drago mi je da je tako. Neki su blogovi kratko zabljesnuli i zatim se ugasili. Također, brojni ljudi premjestili su se na Facebook. Može biti da je ovaj format pisanja osuđen na propast, ali Facebook mi je još antipatičniji, to mi je kao da kuham hranu i što god odmah ne pojedem, sipam u smeće. Mlađe generacije su otišle na Instagram ili kamo već ne. To mi je pak potpuno strani način komuniciranja.

Bilo kako bilo, kad vidim što Franjo pokušava učiniti s Crkvom, kad vidim kako većina biskupa i svećenika bez kičme ide kamo ih voda nosi, kad čujem kako se tretira bogoslove i svećenike sklone tradiciji (i sam izraz je paradoksalan za normalnog katolika), osjećam da moram ponekad nešto reći. Ne želim nikome učiniti život težim, ali da ću o nekim stvarima šutiti, e pa neću. Hvala Bogu, ne ovisim ni ja ni itko moj o crkvenim financijama, pa da bi me se moglo na taj način ušutkati.

Usput, u deset godina postojanja ovog bloga ni moji župnici ni moj nadbiskup, a bome ni živući pape nisu me pozvali na red. Istina da je s Kaptola stiglo formalno negodovanje na članak o posjetu kardinala Burkea Hrvatskoj (i danas bih taj članak jednako potpisao), ali u ljubaznoj audijenciji koju mi je uzoriti gospodin zagrebački nadbiskup udijelio nedugo nakon toga nije bilo ni riječi o tom događaju. Ne očekujući, dakako, da se gorespomenuta gospoda sa mnom i u čemu slažu, mislim da bi se u slučaju da sam izašao izvan granica onoga što je jednom katoliku dopušteno ipak očekivalo od tih instanci upozorenje, zar ne?

Moram nekako zaključiti ovaj tekst, a prirodno pitanje koje mi se nameće na samom kraju je zašto se još uvijek ovim bavim? Pozitivan razlog je vjerojatno to što mislim da su neke od ovih stvari o kojima smo pričali ipak korisne i potrebne i nema ih se baš gdje drugdje čitati na hrvatskom jeziku. Izgradila se i neka zajednica, koliko god nestabilna, čitatelja ovog bloga. Brojni od tih komentatora koji se češće ili pak vrlo rijetko pojavljuju, imaju neko lice i ime koje prepoznajem. Možda je to taj "communio" o kojem zbori Andrijanić u svojem odvažnom napadu na internetsko sektaštvo. Ali ja ne gajim nikakve iluzije da se čovjek može ogrijati uz tako varljiv plamičak (usput, tek ovih dana na misama na Mirogoju mi je postala jasnija izreka "hladno kao u grobu", haha). Vjerojatno bi ipak poštenije bilo reći da ima i nekog prkosa koji me nadahnjuje da i dalje vodim ovaj blog unatoč povremenim razočaranjima. Jedna moja pokojna baka voljela je do zadnjih dana provocirati, bila je dobra i radišna žena koja se puno napatila u životu, ali znala je izmamiti mami suze na oči. Druga pokojna baba (pomolite se za nju jer je nedavno umrla) bila je tvrdoglava toliko da mislim da ju je samo tvrdoglavost dogurala od gubitka majke u 5. do smrti u 96. godini. U školi su učiteljice znale reći da sam svadljiv. Pa kad je tako, izgleda da mi ovakav format izražavanja ipak odgovara :-)

ponedjeljak, 31. prosinca 2018.

Silvestrovo 2018.

U protekloj godini (1.1.2018.-31.12.2018.):

nedjelja, 30. prosinca 2018.

Adflicta Ecclesia Dei

Planira li se dokinuće povjerenstva Ecclesia Dei ili Tradicije (unutar Crkve)?


Papa Franjo sprema novi motuproprij

Leti li uskoro Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei ili Tradicija?

(Rim) O glasinama da papa Franjo ima nakanu dokinuti Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, izvijestio je i vatikanist Edward Pentin na National Catholic Register-u.

„Različiti izvori potvrdili su“ da će se ukinuti povjerenstvo koje je ustanovio papa Ivan Pavao II. 1988. godine, a koje je pri Svetoj Stolici nadležno za tradicionalni oblik Rimskoga obreda i za tradicionalne zajednice.

Ivan Pavao II. ustanovio ga je motuproprijem Ecclesia Dei prije 30 godina kao samostalan dikasterij. Pod papom Benediktom XVI. stavljeno je pod okrilje Kongregacije za nauk vjere. A sada, kako Pentin potvrđuje, njegove bi se zadaće trebale izravno prenijeti Kongregaciji za nauk vjere.

Prema ovome vatikanistu motuproprij kojim se treba provesti ova izmjena već je u izradbi. Objava je navodno planirana tijekom siječnja.

„Drugi“ izvori koje on navodi ne spominjući o komu je riječ tvrde da je već gotov i da ga je papa Franjo već potpisao. Još nedostaje objava koju možemo vrlo skoro očekivati.

Pentin je spomenuo i „brige“ koje su izrazili neki tradicionalni mediji, osobito Messa in Latino koja je prva prije nekoliko dana izvijestila o ovim glasinama.

„Izvori iz Vatikana i s drugih mjesta koji su blizu Povjerenstvu, optimističniji su“, kaže Pentin. Oni su za National Catholic Register izjavili da bi preustroj mogao biti „pozitivan“ i da bi mogao „olakšati priznavanje odvojenoga Bratstva sv. Pija X.“.

Tradicionalna, francuska mrežna stranica L'Homme Nouveau potvrdila je da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. vidi Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei „kao zapreku“ za pregovore s Vatikanom. Bratstvo više voli izravne pregovore s pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, a to je sada kardinal Luis Ladaria Ferrer SJ, nego s tajnikom koji mu je podređen, a to je sada kurijalni nadbiskup Guido Pozzo. Bratstvo je godinama vodilo pregovore s Pozzom, ali kad se kanonsko priznanje 2012. i 2017. godine činilo nadohvat ruke, umiješala se nadređena Kongregacija za nauk vjere i na svojemu plenarnom zasjedanju odbacila sporazum.

Novoizabrani generalni poglavar Bratstva sv. Pija X., p. Davide Pagliarani, susreo se 22. studenoga s pročelnikom Kongregacije za nauk vjere Ladarijom u Vatikanu. Tom prigodom, kako je natuknuto, govorilo se o izravnim razgovorima između Bratstva i Kongregacije za nauk vjere. Kratko nakon toga pojavile su se prve glasine o dokinuću Povjerenstva Ecclesia Dei.

Međutim, s time je povezano mnoštvo pitanja, primjerice, komu će u budućnosti biti podložne Ecclesia Dei zajednice, tko će biti njihov sugovornik i tko će donositi odluke o pitanjima tradicionalnoga obreda.

Pentin to ne spominje, ali u krugovima koji su bliski Ecclesia Dei zajednicama vlada otvoreno ili prikriveno nepovjerenje papi Franji. Postoji bojazan da bi Franjo uz pomoć Bratstva sv. Pija X. najprije mogao ovim manevrom gurnuti ustranu zajednice koje su u zajedništvu s Rimom i potom ih ostaviti na cjedilu. „Onda bi Tradicija bila posve izbačena“, primijetio je jedan insajder.


Tekst: Giuseppe Nardi

Izvor: https://katholisches.info/2018/12/29/ist-das-aus-fuer-die-kommission-ecclesia-dei-oder-fuer-die-tradition-innerhalb-der-kirche-geplant/

petak, 28. prosinca 2018.

"Znam da mi on neće lagati"

Budući da Rome Reports i bitno.net prenose nove detalje u priči o dječaku kojemu je umro otac ateist, odlučio sam i ja podsjetiti na taj žalosni događaj. Dodatne informacije samo potvrđuju beskrupuloznost kojom je iskorišten ovaj dječak i njegova obitelj za promicanje Franjine agende. Tragične su dječakove rečenice "Mama, to nema nikakve veze s tobom, ali ja želim da mi Papa odgovori jer znam da mi on neće lagati" i "mnogo sam sretniji otkada imam tu sigurnost". Neizrečeno, ali nedvosmisleno se podrazumijeva, sigurnost da je tata u raju.

Christopher Ferrara: Papa Franjo, pelagijevski luterovac

Moj komentar kao odgovor jednom zabludjelom čitatelju bloga pod drugom temom. Par umetaka u uglatim zagradama sam sada dodao.
1.) Djeca su imala pitanja napisana na papirićima, pripremljeni su, pitanja su nesumnjivo pregledana i odobrena od strane vatikanskih službenika. [Potvrđeno je da su djeca pisala pitanja na vjeronauku i da je upravo Emanuelovo pitanje odabrano za Papu]. Dječakovo pitanje je bilo otprilike ovakvo kako ga je Papa kasnije prepričao:
“Nedavno mi je umro otac. On je bio ateist, ali je dao krstiti svoje četvero djece i bio je dobar čovjek. Je li tata u raju?”

Dakle, planirano je da se ovo pitanje javno postavi i javno odgovori, ne samo za tog dječaka ili ondje prisutnu djecu, nego za sve katolike jer su znali da će taj događaj prenijeti katoličke i svjetovne agencije što se i dogodilo.

2.) Dječak ima tremu i preplave ga osjećaji te počinje plakati. Samo bi nemilosrdna osoba dovela dijete u takvu javnu poziciju, a moglo ga se dovesti Papi privatno prije ili poslije susreta. Zašto je dijete koje je izgubilo oca tako iskorišteno?

3.) Nakon što je utješio dječaka zagrlivši ga i šapćući mu nešto na uho što je sasvim u redu i normalno, Papa govori da je pitao dječaka i on mu je dao dopuštenje da javno prenese njihov razgovor. Zašto je to potrebno osim zato što se inače situacija ne bi odigrala pred kamerama kako je planirano? Bi li dječak bio oštećen da je razgovor ostao samo između njih dvojice? [Dječak danas kaže da ne želi govoriti o tome što je pričao s Franjom, želi da to ostane tajna između njih dvojice. Tko je onda inzistirao da se pitanje i odgovor javno oglase?]

4.) Otac je, kaže Papa, bio ateist, ali je bio dobar čovjek. I to dobar čovjek ponavlja više puta. Super, lijepo da je bio dobar i svakako je dobro da je Papa istaknuo da samo Bog određuje tko ide u raj.

5.) Ali dalje Papa ne ide u smjeru u kojem bi išao svaki normalni katolik bez obzira kakav bio otac tog djeteta: trebaš moliti za svog tatu, u molitvi si povezan s Bogom koji je dobri Otac i sa svojim ocem, za tatu možeš prikazati i neke žrtvice (pristojno odgovoriti, biti poslušan mami, suspregnuti se od svađanja s braćom), kad ti je teško, pokušaj utješiti druge koji su kraj tebe, lijepu riječ za mamu, poigrati se s bratom ili sestrom koji su također tužni itd.

6.) Ne, Papa stalno ističe kako je taj čovjek bio dobar, kako je imao dobro srce, kako je Bog ponosan na njega, kako je krstio svoju djecu iako nije imao dar vjere. Čak kaže da je lakše krstiti djecu ako si vjernik, nego nevjernik. To, naravno, nema nikakvog smisla jer za roditelja vjernike je krštenje djeteta velika obaveza, on mora kršteno dijete odgajati u vjeri i jednog dana će odgovarati za taj odgoj na Božjem sudu. Za ateista je krštenje samo polijevanje malo vode, nebitna ceremonija (vjerojatno da majka tog djeteta ili bake i djedovi budu zadovoljni) i poslije ručak.

7.) Kad je sve pripremio, Papa onaj zadnji korak neće sam učiniti (lukav je on i u ovoj situaciji). Pita djecu: A ovaj tata koji nije bio vjernik, ali je krstio svoju djecu, mislite li da će ga Bog ostaviti daleko od sebe? Tako mislite?
Djeca: ne
Papa: Glasnije.
Djeca: neee
Papa: Ostavlja li Bog svoju djecu?
Djeca: neee
Papa: Ostavlja li Bog svoju djecu kada su dobra?
Djeca: neee
Papa: Evo, Emanuele, to je odgovor. Bog je sigurno ponosan na tvog tatu. … Pričaj sa svojim tatom. MOLI SE SVOME TATI! Hvala ti, Emanuele, na hrabrosti.

8.) Za koga je dakle cijela ova scena pripremljena i odigrana, za tog dječaka da ga se “žalosna utješi”? Ili iz istog razloga zašto se intervjui u kojima se nijeka postojanje pakla i besmrtnost duše daju ateističkom novinaru koji ne snima razgovore i prenosi odgovore “po sjećanju”? Itd.

Ne smijemo nikada dopustiti da nam nenormalno postane normalno i priviknuti se da nam tragično iskorištavanje osjetljive djece i obitelji za razaranje katoličke vjere prikazuju kao toplu priču s utješnim svršetkom. Ne treba doista pratiti sve što iziđe iz Franjinih usta, ali kad primjerice izrekne novu uvredu Gospi, bez grijeha istočnoga začetoj, onda to treba makar pribilježiti i barem interno si posvijestiti: "to što Franjo ispovijeda, ja odbacujem".

utorak, 25. prosinca 2018.

Požrtvovna ljubav božanskog Sina


O većoj slavi koju Sin Božji dobiva time što nas je htio otkupiti baš u Adamovu obličju

Ima li što sirotije od novorođenčeta i možeš li, moja dušo, bez ganuća promatrati svemogućeg Sina Božjega kako upravo u ovom bijednom obličju leži u betlehemskim jaslicama? Da, neka te pri pogledu na Božjeg Sina odjevenog u Adamov lik obuzme duboko ganuće, jer upravo u tom obličju većom slavom sjaji mudrost, samozataja i požrtvovna ljubav božanskog Sina. Razmotri samo:

1) kako je Otkupitelj uzeo ljudsko obličje da ne bi protiv Sotone ratovao u svojoj neodoljivoj Svemoći, nego u ljudskoj slabosti, zato da se Sotona ne može žaliti na onu prvu kao preveliku i da se, ovom drugom poražen, utoliko više osramoti. Ponosni, a tako jadni duše tame! Kako te je ponizna mudrost Sina postalog čovjekom prevarila! Sotoni se dogodilo kao ribi u vodi kada pohlepno zagrize slastan zalogaj na skrivenoj udici i time se ulovi; prevaren Kristovim ljudskim obličjem Sotona ga je njegovom smrću na križu, koju je svim sredstvima promicao, paklenski pohlepno pokušao tako reći progutati, ali se zakvačio na udicu božanstva skrivenog pod Adamovim likom te mu je tako prevaru počinjenu nad prvim Adamom naplatio drugi Adam.

2) Razmotri kako Sin Božji ne sliči kralju koji se dok mu podanike napada neprijatelj odaje užitcima u svojoj mramornoj palači, nego kako s plemenitom, velikodušnom samozatajom osobno odlazi u rat, preko kraljevske odjeće svoga božanstva oblači bojni oklop od Sotone napadnutog čovještva te, i sam trpeći glad i žeđ, studen i vrućinu i mnoge druge nedaće, bori se za svoje podanike i s njima kao jedan od njih protiv neprijatelja, da bi ih oslobodio od njegove vlasti. Zar slava Isusa Krista tom samozatajom i odricanjem, očitovanima u preuzimanju ljudskog obličja, ne sjaji neusporedivo ljepše i veličanstvenije nego da je, ljudski kazano, sa svoga nebeskog prijestolja samo sipao ubojite munje na zlog neprijatelja?

3) Razmotri naposljetku kako je postavši čovjekom Božji Sin u požrtvovnoj ljubavi daleko nadmašio atenskoga kralja Kodra, o kojemu se pripovijeda da je na proroštvo, poznato neprijatelju, da će Atenjani pobijediti ako im kralj bude u bitci ubijen, svukao svoju kraljevsku odjeću i zakrio se u običnu vojničku te boreći se na prvoj crti bojišta dragovoljno poginuo za svoj narod; jer naš kralj postavši čovjekom nije sišao sa zemaljskoga prijestolja, nego s nebeskoga i nije puko ljudsko dostojanstvenije ruho zamijenio nižim, nego se premda božanske naravi ipak odjenuo u ljudsko obličje te u njemu pretrpio smrt za podanike koji nisu oduševljeno pristajali uza svoga kralja i s njim išli u borbu, nego su, kažnjivo neposlušni, njegovu vladavinu mrzili i buntovno protiv njega ratovali.

Kako ćeš, moja dušo, tu ljubav uzvratiti? Pogledaj: u svom postanju čovjekom Gospodin dragovoljno na sebe uzima tako gorka lišavanja ne zato što bi to bilo nužno, nego zato što je njegovu božanskom dostojanstvu primjerenije. A ti se opireš prihvatiti poneko odreknuće i lišenje ili propustiti stanovite radosti, igre, posjete i sl., odricanje od kojih nije baš nužno za spas, ali je tvojem svećeničkom i redovničkom staležu priličnije.


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

ponedjeljak, 24. prosinca 2018.

Prestani se tužiti na Adama


Ne smijemo se previše tužiti na Adama

Već se sasvim uobičajilo da se mi ljudi, s obzirom na strašnu bijedu koju je istočni grijeh donio na zemlju, srdimo na svog praoca Adama više negoli je opravdano. A ipak imamo puno više razloga tužiti se na sebe nego na Adama. Evo, predoči si našeg praoca kako u dubokoj starosti, iscrpljen brigama i nevoljama, u znoju lica svoga još obrađuje zemlju te bez gunđanja i srdžbe, u duhu pokore obavlja svoje dnevne poslove, i onda razmotri:

1) Adam nije počinio više od jednoga teškoga grijeha, ali za taj jedan grijeh cijelog je života činio pokoru. Punih 930 godina on je u znoju svog lica jeo kruh vlažen pokajničkim suzama i, počevši od umorstva njegova ljubljenog Abela pa sve do vlastite smrti, strpljivo prigibao šiju pod teški križ što ga je za pokoru Gospodin položio na ramena našem praocu. A ti, koji se tužiš na Adama, možda ne možeš izbrojiti svoje teške grijehe, a kako je u usporedbi s Adamovom tvoja pokora sićušna! 930 godina ispaštao je Adam, a ti smatraš nečim osobitim činiti pokoru poneki dan ili mjesec, i to često tako smiješno malu! O, moja dušo, baci pogled na broj svojih grijeha i kukavnost svoje pokore, pa ćeš se prestati tužiti na Adama.

2) Adam je samo jedanput upozoren na grijeh, kada mu je Bog rekao da će okusi li plod zabranjenog stabla umrijeti. Ti međutim, koji se tužiš na Adama, već si stotinu i tisuću puta upozoren na grijeh; upozorava te grijeh sam, čiju rugobu i nesreću svakodnevno gledaš, a Adam je još nije bio vidio; upozorava te ne samo Bog Otac nego i Bog Sin u svome svetom Evanđelju, Duh Sveti svojim nadahnućima, apostoli i njihovi nasljednici svojim propovijedima; dapače, imaš vlastitog anđela čuvara koji te upozorava; a ipak, jedanput upozoreni Adam sagriješio je samo jedanput, dok ti, tisuću puta upozoren, tisuću puta i griješiš. Zato se prestani tužiti na Adama. Da si ti bio na njegovu mjestu, o, naša bi bijeda bila uslijed tvoje lakomislenosti još veća.

3) Razmotri kako ti se još beskonačno milosrdnijim sad mora ukazati Kristovo utjelovljenje. Čak i da su svi ljudi poput Adama tisuću i više godina činili pokoru za istočni grijeh, ne bi time bili mogli zaslužiti milost otkupljenja. Međutim nipošto ne nasljedujući Adamovu pokoru, živjeli su i žive ljudi kao da su i dalje u posjedu rajske nevinosti. Pa ipak je Bogu žao ove lakoumne, neskrušene ljudske vrste i, da bi je otkupio od istočnoga grijeha, postaje čovjekom.

Moja dušo, možda ti još nikad nije palo na pamet da bi Adama, čiji blagdan svetog pokornika Crkva slavi na završetku došašća, nasljedovala i u dobru. Budi u ovome došašću ne samo grešni nego i skrušeni Adam, te se od danas odluči ne samo na propisana nego i dragovoljna odricanja i pokore, da bi ih onda na dan svetog Adama mogla kao boguugodnu adventsku žrtvu položiti na jasle božanskog Djeteta, koje će se još istu noć pojaviti.


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

nedjelja, 23. prosinca 2018.

Tko si ti?


O temeljitom i marljivom ispitivanju savjesti

Kad u Evanđelju odaslanici svećeničkih glavara pitaju Ivana: "Tko si ti?", predoči si svojega vječnog Suca u onome strašnom času u kojem tvoja sirota duša, netom iseljena iz tijela, drhteći stoji pred Njim čije plameno oko ispituje srce i bubrege i koji tada tebi postavlja kobno pitanje: "Tko si ti?" Kakav li će biti tvoj odgovor? To povoljniji za tebe što si češće i temeljitije u životu sam sebi to pitanje postavljao u ispitu savjesti. A da bi se za taj ispit nanovo oraspoložio, promisli:

1) Kada te vječni Sudac upita: "Tko si ti?", možeš odgovoriti samo po istini, a u tom je odgovoru već zapečaćena tvoja sudbina za svu vječnost. No kada sam sebi, ispitujući svoju savjest, postavljaš to pitanje, tvoja je sudbina još u tvojim rukama i odgovor po istini može ti biti spasonosan, ako se popraviš.

Zato probudi se, moja dušo, i neka, prije negoli strašni Sudac progovori, govori tvoja savjest, da ti kaže ne samo one izrazitije, ionako upadljive pogreške, nego, što je neizmjerno važno, kako si se vladala u svom pozivu i službi, koje si misli i žudnje skrivala u dubini srca, koje nakane upravljaju tvojim po sebi dobrim djelima, a posebno kako upotrebljavaš dar redovničkog staleža, zamataš li ga u rubac, poput onog sluge koji je zato, pazi dobro: samo zato što nije uložio, proklet.

2) Kao što za tijelo teško da ima većeg zla od sljepoće, tako i za duh teško da ima većeg zla od duhovnog sljepila, od nepoznavanja sebe. Zato su sveci tako često uzdisali sa svetim Augustinom: "Gospodine, daj da upoznam Tebe i samog sebe!" Međutim do tog poznavanja stiže se samo temeljitim, marljivim ispitivanjem savjesti. Kako je žalosno vidjeti sušičavce koji će već za dva-tri dana ležati u grobu, a ipak drže sebe zdravima i kuju velike planove za budućnost! Takvi su duhovni sušičavci svi oni koji zbog zapuštanja ispita savjesti ne znaju stanje svoje duše. Jao njima kad najednom odjekne strašno Sučevo pitanje: "Tko si ti?" i rastjelovljena duša odjednom ugleda sebe u ružnoći koju nije ni slutila.

3) Kad su pobožnu redovniku Stjepanu, odanu molitvi, postu i samoći, na samrtnoj postelji došli u pamet njegovi grijesi, za utjehu i umirenje ispričavao se pokajničkim suzama, bičevanjima i drugim pokorama što ih je za te grijehe činio. No kad ga je njegova na pragu između vremena i vječnosti krajnje izoštrena savjest iznenada optužila za jednu krivicu koju u životu uopće nije bio spoznao, bolno je uzviknuo: "Da, istina je! Što da na to odgovorim? Ne mogu ništa. Ali u Boga je milosrđe!" Pa ako se tako pobožnu, svetu čovjeku, tako pažljivu u ispitivanju savjesti, moglo dogoditi da potpuno smetne s uma jednu svoju krivicu, koliko ćeš svojih krivica ti previdjeti, koji često ispit savjesti propuštaš zbog ništavnih razloga ili prespavaš, i uvijek si tako brzo gotov s njim! No ako se onaj redovnik smio tješiti Božjim milosrđem jer je inače sa svetom revnošću ispitivao svoju savjest, možeš li se i ti, slugo nemarni, time tješiti?

Moja dušo, od danas se svakodnevno pitaj u ispitu savjesti: "Tko si ti?" I postaneš li u tom važnom poslu opet nemarna, sjeti se da raj i pakao, da čitava tvoja vječnost ovisi o tom jednom pitanju: "Tko si ti?"


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

subota, 22. prosinca 2018.

Čeka njezin odgovor


O pristanku Blažene Djevice Marije na Kristovo utjelovljenje

Možda se čudiš ovom naslovu i zapanjen pitaš zar je za ispunjenje božanske odluke bio potreban pristanak sirotoga ljudskog stvorenja. Da, moja dušo, Bog je u svom umilostivljenju išao čak dotle da je i u tako uzvišenoj stvari, o kojoj je ovisio sveukupni spas čovječanstva, poštivao čovjekovu slobodnu volju, eda bi kao što je od slobodne volje poteklo prokletstvo grijeha započela od slobodne volje i sreća otkupljenja. Predoči si, moja dušo, taj važni, od stvaranja svijeta najvažniji trenutak, u kojem je arkanđeo Gabriel donio svetoj Djevici nebesku poruku, i razmotri:

1) Anđeo je prenio blaženoj Djevici ono što mu je Bog naložio, te sad čeka njezin odgovor. I ne samo Gabriel nego, kako kaže sveti Bernard, pristanak Marije da postane Majkom Sina Božjega čekaju Presveto Trojstvo na nebesima, svi anđeoski zborovi u blaženoj domovini, dragi patrijarsi u pretpaklu, da, nastavlja svetac, "cijeli svijet, o, Djevice, leži pred tvojim nogama i očekuje milostiv odgovor, nimalo neopravdano, jer o tvojoj riječi ovisi sva naša utjeha i spas".

O, kako se u ovom trenutku, kad nebo i zemlja iščekuju Djevičinu riječ, sveta Marija ukazuje velikom, kako uzvišenom! Ako ti se duša ispunila dojmom toga veličanstva, tad razmotri:

2) Nakon zrela promišljaja oglašava se plemenita Djevica riječju nad kojom se nebo i zemlja raduju, riječju: "Evo sluškinje Gospodnje, neka mi bude kako si rekao." O, riječi spasonosna, na koju odmah slijedi Kristovo utjelovljenje, ali i riječi puna poniznosti! Gle, Djevica čijoj se uzvišenosti i veličini nisi mogao načuditi u prvoj točki ovog razmatranja, sada krajnje ponizno naziva sebe sluškinjom Gospodinovom, sluškinjom ona koja je upravo izabrana za Bogomajku, sluškinjom – ona koja je upravo uzdignuta na najviše dostojanstvo, koju čak i arkanđeo pozdravlja sa strahopočitanjem.

Moja dušo, koja se u današnjem razmatranju s jedne strane diviš veličini, a s druge poniznosti Marijinoj, razmisli: Postoje trenutci u kojima Svevišnji po tvojem anđelu ili po tvojim poglavarima govori tebi, otkrivajući ti o nečemu Svoju volju, i onda – u tome je tvoja, kršćaninova veličina – čeka i tvoj pristanak. Jao tebi ako ga oholo uskratiš, umjesto da ponizno s Marijom izraziš svoju poslušnost riječju koja je i cijelom svijetu i pojedincu na spas: "Evo sluškinje Gospodnje."


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.