Nestalo je u njegovoj duši smetnje, koja ga je tištila

Strossmayer prema dogmatu nepogrješivosti papine poslije proglašenja saborskih dekreta u dijecezanskom glasniku god. 1873. 

Otkako je Strossmayer proglasio saborsku konstituciju, nestalo je u njegovoj duši smetnje, koja ga je tištila. Uvidio je Strossmayer i shvatio, koliki je zamašaj saborske definicije; upoznao je, da nije moguće,  e bi Duh Sveti dopustio, da Crkva Njegova ma samo i za čas skrene s pravoga puta istine, jer joj je to zajamčio sam njezin božanski utemeljitelj, Isus Hrist, obećavši joj, da je vrata paklena ne će nadvladati. Zato sada on spremno pristaje uz definiciju papinske nepogrješivosti, te je odsele svakom zgodom brani. Osobito lijepo čini to, Strossmayer desetak godina kasnije u svojoj pastirskoj poslanici 4.II.1881., gdje govori o sv. braći Ćirilu i Metodiju. U II. dijelu te poslanice dotiče se Strossmayer pitanja papine nepogrješivosti. Povod, da o tom progovori, daju mu česti krivi pače i smiješni prigovori proti sv. rimskoj stolici. Ponajprije upozoruje na hrvatski izraz, "nepogrješivost", koji daje povoda neispravnim pojmovima, te sam veli, da ni on nije zadovoljan s tim izrazom, jer bi mogao koga zavesti na pomisao, da papa ne može pogriješiti uopće ni u kojoj stvari. Strossmayeru se čini, e bi taj pojam jasnije i točnije označivala riječ nezabludivost. Po tom veli, da Crkva ovom naukom ne uči ništa novo. Crkva Božja — veli on — kao i sam vječiti zaručnik njezin, nepromjenljiva je, ostaje danas, i uvijeke jedna te ista. Divni nutarnji sustav njezin se ne može razvrći, jer je ona pravo otajstveno tijelo Isusovo. Nezabludivost Crkve i nezabludivost pape jedna je te ista stvar, niti je ikomu u Crkvi dano razdvojiti u Crkvi Božjoj tijelo od glave ni glavu od tijela. Kad Crkva proglašuje i tumači sv. nauk, čini to uvijek po ustima glave, kad glava to isto čini, crpe vječnu istinu iz istih svetih i nepromjenljivih izvora, crpe je istim duhom opojena, kao i Crkva sama. Kad sabor kalcedonski slušajući poslanicu sv. Lava Velikog s ushićenjem kliče: "Svi to isto držimo, to je prava vjera Crkve Božje, po ustima Lava sam sv. Petar govori", tada po ustima papinim čuva Crkva i štiti kršćanski svijet proti bludnji i prevari. Prema tome ludo je govoriti, da je poslije proglašenja dogme nepogrješivosti sve u Crkvi samovolji izvrženo, proti kojoj se nikakvo osobito pravo ili običaj obraniti ne može, ili prebacivati, "da rimska Crkva teži za svjetskim despotizmom." 

Dalje izvodi potrebu egzistencije ove istine. "U Crkvi Božjoj, kao i svakom društvu mora biti vrhovna moć i sudište, koja razmirice, što se u toli širokom svijetu događaju odlučnim i neopozivim načinom rješava. Narav pak same stvari jamči nam, da su te odluke vazda mudre, pravedne i istinite. U Crkvi je Božjoj upravo rukom sve tako u jedno spojeno, da prirođenim pravcem jedno drugo veže, pazi, čuva, podupire i popunjuje tako, da se nigda zabluditi ne može. Kad sv. otac papa u rijetkim slučajevima sam kano glava i vrhovni naučitelj kršćanskih naroda koji nauk člankom vjere proglašuje, mi katolici držimo i vjerujemo, da je to nedvojbena istina Bogom objavljena, poglavito zato, jer smo uvjereni, da po ustima njegovim sam sv. Petar govori, koga je Isus vječitim i neporušivim temeljem Crkve svoje postavio, komu je osobitim načinom ključe nebeske i pastvu ovaca i jaganjaca povjerio." 

Ovu misao ističe opet kasnije Strossmayer u svojim listovima, što ih piše biskupu Maesu u sjevernoj Americi 18.VI.1889. i nadbiskupu Brüxenskomu 19.VIlI.1890. prigodom, kad se opet pojavio u njegovom okružju lažni Strossmayerov govor. Strossmayeru je pisao neki svećenik iz Buenos-Airesa u Južnoj Americi, kako se kod njega na samrti ispovjedio neki apostata svećenik, te mu u ispovijedi otkrio, da je on bio pisac onih iskrivljenih govora, što ih je podmetnuo Strossmayeru. Taj jadnik zamoli svoga ispovjednika, da umoli Strossmayera za oproštenje. U njegovom arhivu da se čuva izvornik toga lista. Hvali u svom listu Brüxenskom biskupu, što smatra taj govor patvorinom, što mu je zlobno i sramotno podmetnuta. On smatra svojom najvećom srećom, što je rođen u krilu sv. majke Crkve, jer bi tisuću puta volio umrijeti, nego da je igda izgovorio ili napisao ikoju riječ, koja ne bi odavala njegovo klanjanje, počitanje, ljubav, pouzdanje i poslušnost pram sv. Crkve Božje i njezine časne vrhovne glave.

(izvor)

Dum veneris judicare sæculum per ignem

℟. Oslobodi me, Gospode, od smrti vječne, u dan onaj strašni: Kad se stanu kretati nebesa i zemlja: Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem. 

℣. Uzdrhtao sam ja, i strašim se, dok dolazi pretresanje i buduća srdžba. 

℟. Kad se stanu kretati nebesa i zemlja. 

℣. Dan onaj, dan srdžbe, bijede i nevolje, dan velik i gorak jako. 

℟. Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem. 

(...)

Cernik

Povodom skore 800. obljetnice bule Solet Annuere kojom je papa Honorije III. potvrdio pravilo svetog Franje koje je u franjevačkom redu i danas na snazi, odlučili smo posjetiti našeg dragog franjevca, p. Roberta. On je već nekoliko mjeseci na službi u Cerniku, pa smo se vlakom zaputili u Novu Gradišku i odande prošetali do samostana. 

Ako postoji jedna istina naše vjere koju bi bilo bolje da u potpunosti prihvatimo i jasno razumijemo, onda je to vječnost pakla.

Prvo treba istražiti i spoznati zašto Crkva nije mogla podnijeti umovanje onih ljudi koji obećavahu očišćenje ili oproštenje samom đavlu, nakon najstrožije i najdugotrajnije kazne. Naime, mnogi sveti ljudi, upućeni u Sveto pismo i Staroga i Novoga zavjeta, nisu nimalo zavidjeli ni na očišćenju ni na blaženstvu kakvim god i kolikim god bilo anđelima, a nakon bilo kakve kazne. Nego su prije uvidjeli kako se ne može obesmisliti i obeskrijepiti božanska osudba, jer je Gospodin pretkazao da će na sudu prozboriti i reći: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim.« Time zaista pokazuje kako će đavao i njegovi anđeli gorjeti u vječnom ognju. A ovo što je pisano u Otkrivenju: »A njihov zavodnik, đavao, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero, kamo i Zvijer i lažni Prorok. I bit će mučeni dan i noć, u vijeke vjekova.« Što je ondje nazvano "vječno" (aeternum), ovdje je “u vijeke vjekova“ (in saecula saeculorum), a Sveto pismo tako običava označivati samo ono što nema konca u vremenu.

I zbog toga ne može se naći nikakav drugi, pravedniji i bjelodaniji razlog (zašto najistinskija pobožnost vjeruje čvrsto i postojano, da đavlu i njegovim anđelima neće biti nikakva povratka u pravednost i život svetih) od samoga Svetoga pisma, koje nije nikoga obmanulo, i koje kaže da ih Bog nije poštedio, nego ih je u međuvremenu tako unaprijed osudio, te »ih je strmoglavio u pakao i predao mračnim bezdanima gdje ih čuva za Sud«, kad će ih primiti vječni oganj, gdje će se mučiti na vijeke vjekova. Ako je tomu tako, kako da se onda svi ljudi ili samo neki — nakon bilo kojeg vremena — izuzmu iz te vječne kazne, a da se odmah ne oslabi vjera, kojom se vjeruje kako će kazna zlodusima biti vjekovječna? Ako oni kojima se kaže: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim«, ili svi ili neki neće ondje uvijek biti, zašto onda i vjerovati kako će đavao i njegovi anđeli ondje vječno boraviti? Ili možda Božja osudba, koju je izrekao opakima: i anđelima i ljudima, za anđele će biti istinita, a za ljude lažna? Tako će zaista biti, ako bude prevladalo, ne ono što Bog reče, nego što čovjek nagađa. A budući da takvo što ne može biti, oni koji se žele osloboditi vječne kazne, trebaju — dok je još vremena - prije poslušati Božju zapovijed negoli raspravljati protiv Boga.

(O državi Božjoj, XXI, 23)

Kazne Čistilišta

Glavna kazna: odlaganje blaženog gledanja Boga. 

Glavna kazna što je duše podnose jest odlaganje blaženog gledanja. 

1. Duše muči glad i žeđ za Bogom, neusporedivo s glađu i žeđom što je osjetimo i iskusimo na zemlji. Nastaje zbog nadnaravne težnje, čežnje. Kako je mučno za umirućeg od gladi i žeđi vidjeti pred sobom izvor vode ili pripremljenu gozbu! Vidjeti, a ne dohvatiti. Mitologija priča o mučnini Tantala pred vodom na dohvatu ustiju. Mnogi opisuju patnju žeđi zalutalih u pustinji. Svaki put izmakne Tantalu voda čim je pokuša dohvatiti, a putniku u pustinji izgleda da mu je voda blizu. Dovodi ga do ludila. Fata morgana — priviđenje. 

2. Želja za Bogom nastaje iz nadnaravne nade i ulivene ljubavi od Boga. Ta želja priteže na Božanski način. 

3. Želja već ne pozna granice, jer je ne usporava težina tijela, zanimanje i rastrešenost zemaljskog života, ni prekidi sna. Zato potpuno i jasno duša shvaća vrijednost neposrednog gledanja Boga. Ulivena ljubav uvećava mučnost uslijed odlaganja neposrednog posjedovanja. Bistro uviđa duša da je njezina krivnja što se sve to odlaže. 

4. Trpljenje koje, i u malom stupnju, nadvisuje najveće iskustvene bolove na zemlji. 

5. Ipak podnose u radosti, jer se svijesno žele pročistiti. Utvrđene u milosti, njihova je nada sigurnost cilja a ne kao naša sigurnost težnje. 

Osjetna kazna. 

1. Osim trpnje zbog odlaganja gledanja Boga, postoje u Čistilištu druge kazne koje izravno duši otežavaju breme odgovornosti. 

  a) Za lake grijehe, koji još postoje u času posebnog suda. 

  b) Dugovi Božjoj Pravdi koji se postupno podmiruju. 

  c) Postepeno oslobađanje od neurednih sklonosti. 

2. Duše u Čistilištu ne samo da prihvaćaju ispaštanje, nego ga prikazuju činom ljubavi i pokoravanja planovima Božje Pravde.

(izvor)

Druga međunarodna konferencija udruge bl. Ivan Merz

Apologetska udruga bl. Ivan Merz organizira u subotu 18. studenog 2023. u hotelu Antunović (Zagrebačka avenija 100 A, Zagreb) Drugu međunarodnu konferenciju s temom Stojte čvrsto u vjeri. Plenarno izlaganje održat će kardinal Gerhard Müller a uz njega će biti i drugi zanimljivi predavači poput biskupa Mariana Elegantija iz Švicarske. Potpuni program i sve informacije o prijavi na konferenciju naći ćete na stranici katolik.hr. 

S obzirom da je prva konferencija održana 2021. s temom Duhovna kriza Crkve (1,2) bila vrlo dobro primljena od svih koji su joj prisustvovali, vjerujem da će i ovogodišnja postići sličan uspjeh.

Kako se valja vladati u crkvi

Na svakom mjestu, u svakom kutiću može se moliti, nu crkva je svakako za molitvu najshodnije mjesto.

Bio čovjek ma gdje i u čijoj god kući, ima se pristojno ponašati. — Svoju pristojnost treba da čovjek osobito pokaže u kući božjoj, u crkvi, gdje je samome Bogu na dogled.

Ovo počitanje prama hramu Gospodnjem pokazat će kršćanin i svojom vanjštinom, te će u nedjelje i blagdane javnoj službi prisustvovati u pristojnom stajaćem ruhu, a ne možda u svakidanjem odijelu, što ga nosi kod kuće, kod posla.

Lagano i čedno koracanje zahtijeva se od čovjeka u svakoj kući, a kamo tek u crkvi. Ne smije se zakasniti u crkvu, jer je to znakom ne samo nepristojnosti, ravnodušnosti i neštovanja prama Božanstvu, nego to smeta i svećenika i ostali svijet u pobožnosti. Ako li se s važnih razloga zakasni u crkvu, onda valja polagacko, tihim korakom unići u crkvu i sa strane gdje ostati.

Ne valja se za službe božje leđima okretati k žrtveniku, gdje se sv. misa služi, a licem gledati natrag na pjevalište. Nelijepo je bez razloga za vrijeme propovijedi iz crkve izlaziti, jer se tim pokazuje nehaj za božji nauk, a i druge se svojim izlaskom buni.

Narivavanje, obaziranje po crkvi, nasmješkivanje ne samo da je nepristojno i neuglađeno, nego je i grješno. Unišavši u crkvu pozdravimo znanca, kraj kojega baš prolazimo i to samo prignuvši nešto glavu.

Stariji neka posjedaju u klupe, a mlađi, koji su jači i zdraviji, neka stoje. Ako dođe koji starac, starica ili odličniji stranac, treba mu ustupiti mjesto u klupi.

Kod službe božje treba pokazati svojom pobožnosti, da smo nadahnuti svetošću, da nam se duša vinula u više blaženstvo. Ne sramimo se ovršavati čina, koje propisuje naša vjera, primjerice sklopiti ruke, pokleknuti i t. d.

Ko se ne bi htio u crkvi pristojan pokazati, ne bi došao molitve radi, već bi dolazio k službi božjoj iz znaličnosti, da vidi druge, a oni opet njega ili kako se ono veli: »da si oči pase, ili da se pokaže svijetu u svojoj gizdi, ili možda čak s gorih razloga«, taj bi doista bolje učinio, da ne ide crkvi ni blizu, nego da snizi kuću Gospodnju do kuće prostih požuda svojih.

Malenu djecu vodimo tek onda u crkvu, kad smo sigurni, da će se mirno ponašati. Ako li ko ljuto kašlje, ili ga inače muči kakova bolest, kojom bi mogao drugoga smetati, bolje mu je da ostane kod kuće.

Najnepristojnije pak jest voditi pse sa sobom u crkvu.

Za službe božje pokraj crkve brzo se voziti, bičem pucketati, halabučiti, pucati iz puške i t. d. zle su i grde navike, koje može počiniti samo čovjek, ne imajući smisla za ono, što je pristojno, lijepo i uzvišeno.

Iz crkve treba izlaziti mirno, čedno i ponizno.

Kad je crkva dupkom puna, neka najprije oni izađu, koji su bliže vratima, a onda tek oni, koji su dalje unutar crkve. Tako je u redu, a zgodnije je i za svakoga; jer bi se u velikoj nalozi kod vrata mogla i nesreća dogoditi.

Mladeži napose a osobito ženskoj preporučamo nabožnost i lijepo i čedno vladanje u crkvi.

(Marija Jambrišak, O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama)

Bila je u nesvijesti

U kategoriji "moja sudbina" bitno.net donosi ispovijest gospođe koja je uspjela dobiti poništenje za svoj prvi crkveni brak. Moglo bi se izdvojiti puno detalja iz te priče. Od toga kako je nakon početnog neuspjeha na sudu, našla pravnicu koja ju je uputila što mora navesti u tužbi da bi joj brak ipak bio proglašen ništavnim. Preko toga kako je rasla u vjeri sve dok nije postala novus ordo čitačica koja "zna da sveta misa bez pričesti nije potpuna". Pa do toga koliko je mnogo trpjela od zločestih vjernika koji je nikad nisu direktno kritizirali, ali su mnogo šuškali i prijeko je gledali. Izborivši se za svoju potvrdu da je slobodna žena, odlučila je uz pomoć bitno.neta svoje "svjedočanstvo napisati kako bi potaknula i ohrabrila druge vjernike da pokrenu postupak za proglašenje ništavosti braka". Zaista plemenit cilj. Doduše, malo zastario jer su takve stvari bile aktualne prije pet-šest godina, sad se rješava pitanje pravilne pripreme i zaručničkog tečaja za istospolne parove. No važno je srediti stvari kako danas-sutra ne bi bilo novih šuškanja i ružnih pogleda ako se gospođi (i drugima poput nje) otvori put prema đakonatu i prezbiterijatu. 

Iako bi se mogli šaliti s katoličkim razvodom i onima koji uopće danas posežu za njime (većini preljubnika to i nije posebno bitno pitanje), mislim da je ipak zanimljivije promotriti kako je odjednom valjanost katoličke ženidbe postala tako općeprihvaćeno upitna. Do te mjere da valjda svatko tko ima vremena i volje uz pomoć kanonskog pravnika može naći elemente zašto njegov ili njezin brak nije valjan. Jednu od najsablažnjivijih stvari koje sam čuo od svećenika kazao je jedan koji i sam priprema mlade za ženidbu rekavši da misli kako više od 50% crkvenih ženidbi nije valjano. I nikom ništa. Zaručnički tečajevi se pretpostavljam odvijaju kao i prije deset ili dvadeset godina da se zadovolji forma, a ne da se eliminiraju ili znatno umanje razlozi zbog kojih bi brak bio ništavan. Svaka čast dobrim katolkinjama koje na takvim tečajevima objašnjavaju kako koristiti trakice da se spriječi začeće (vjerojatno korisno, ali meni pomalo neprikladno kad predavačica stoji pred svetohraništem). Mislim da bi ipak bilo važnije jasno i glasno objasniti stvari poput svrhe i temeljnih obilježja katoličke ženidbe. Tako da nitko ne može slučajno "upasti" u ništetan brak jer eto nije baš pazio na vjeronauku u zimskom semestru 6. razreda. Nego da se za ništetnost traži izričito odbijanje jednog od supružnika tih temeljnih postavki kršćanskog braka. Kao što recimo zločesti svećenik može misu učiniti nevaljanom ako izgovarajući riječi pretvorbe u sebi ipak ima intenciju da ne čini ono što izgovara. To bi onda ipak bio znatno manji postotak nevaljanih ženidbi slično kao što imamo i relativno mali postotak nevaljanih krštenja ili ređenja (barem za sad). 

Tko želi biti ministrant?

Ako ste muškarac ili mladić koji redovito ide na tradicionalnu latinsku misu u crkvu sv. Blaža i želite naučiti ministrirati na tradicionalnoj misi, javite mi se na adresu ovog bloga ( tomablizanac@gmail.com ).

Bitno je da ste redovito na tradicionalnoj misi i na raspolaganju za ministriranje. Budući da nakon ukidanja tradicionalne mise u Sigetu nema toliko prilika za vježbanje, za početak bi se nalazili nedjeljom točno u 16 sati tako da prije mise u crkvi sv. Blaža kratko vježbamo ministriranje. Kasnije se ovisno o interesu i potrebama mogu dogovoriti i drugi termini. 

S obzirom da protokom vremena ljudi dobivaju različite nove obaveze i službe, uvijek nam treba novih kandidata koji mogu preuzeti odgovornu i važnu ministrantsku službu. Naravno, napredovanje u pojedinim ulogama ide postupno, uvijek uz podršku i vodstvo iskusnijih ministranata. 

Na vodu besedu pisati

Izgleda da je počela sinoda o sinodalnosti ili barem neka od njezinih zahuktalijih faza. Naravno da svakom normalnom čovjeku kad čuje takav naziv prvo pada na pamet komični skeč. Nažalost, u Katoličkoj crkvi se za takve budalaštine troše milijuni, a sve kako bi zainteresirani pojedinci i lobiji kroz stranice verbalnih proljeva provukli neke promjene koje priželjkuju. Sudeći po istaknutim rečenicama iz papinskih odgovora na kojekakve dubije, sinodalnost kao nedefinirani pojam u modi tiče se prvenstveno spolnih odnosa homoseksualaca i preljubnika. Dakle, ništa novo. Komični likovi poput Tucha cmok-cmok Fernandeza iskaču redovito na naslovnicama crkvenih vijesti, a papa Franjo objavio je opet neku encikliku o klimatskim promjenama ili tako nekakvim budalaštinama. Izvještavati ili raspravljati o tim stvarima izgleda mi zanimljivo otprilike kao sudjelovati u radnim skupinicama oko okruglih stolova na gornjoj fotografiji. Ipak, moram barem zabilježiti da se nešto događa. A što točno, mislim da ne znaju ni oni koji su u Vatikanu. Vidjet ćemo jasnije kad se mulj malo nataloži i močvara razbistri. 

Nije li to vrijeme došlo danas, kad ogroman broj ljudi živi samo za ovaj svijet?

Kad dakle promatramo, braćo, a i ne govorimo o drugim slučajevima, onda uistinu možemo reći, da je lud svaki onaj, koji ne računa s nevidljivim svijetom, odakle nam prijete tolike pogibelji, ali odakle nam jedino može doći sigurna pomoć u svim zbivanjima zemaljskog života. Srcem dakle punim zahvalnosti prema Bogu Stvoritelju podigosmo ovu župnu crkvu i otvaramo danas ovu župu na čast sv. Mihovila Arkanđela, da u ovo bezbožno vrijeme bude na pomoć svima župljanima, i našoj nadbiskupiji, i gradu Zagrebu, i čitavoj našoj domovini.

Pomolimo se dakle danas u Svetoj Misi od svega srca i preporučimo sebe i sve svoje zaštiti sv. Mihovila Arkanđela, kako nas to lijepo uči Sveta Mati Crkva, kad na koncu Mise svaki dan moli: »Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju, od pakosti i zasjeda đavolovih budi nam zaklon!« Neka nam brani dar sv. vjere, »bez koje, po riječima apostolovima, nije moguće ugoditi Bogu!« (Heb 11,6). Neka nas brani od zasjeda đavolovih, da nam grijeh nikad ne rani duše. Neka štiti napose ovu malu dječicu, da im srca ostanu čista i nevina. Neka nam svima bude u pomoć u najteži čas, kada bude valjalo poći na sud Božji, da se na vagi Božje pravde vagne sve što smo u životu mislili, radili, govorili ili činili, da taj sud ispadne povoljno za nas, te zajedno s njime, vođom nebeske vojske, uzmognemo hvaliti i slaviti Trojedinoga Boga, kroz sve vijeke vjekova.

(iz propovijedi nadbiskupa Alojzija Stepinca prigodom blagoslova župne crkve sv. Mihovila u naselju Dubrava u Zagrebu, 1. siječnja 1942.)

Ufam se u Boga i ove ću večeri biti u nebeskom kraljevstvu

Propovjednik završi: »Ivano, idi u miru, Crkva te više ne može braniti i predaje te u svjetovne ruke.« Nepravedne li osude! Ivana je počela moliti: »Sv. Trojstvo, smiluj mi se! Isuse, smiluj mi se! Djevo Marijo, moli za me! Rajski Sveci, molite za me! Sv. Mihovile, moli za me! Sv. Katarino, sv. Margareto, pomozite mi!« Zatim se okrene prisutnicima i reče im: »Što sam učinila dobro ili zlo, na to me nije sklonio moj kralj… Bili Vi moje stranke ili druge, ponizno Vas molim za oproštenje. Opraštam Vam zlo što ste mi ga učinili, molite se za me… Svećenici, molim Vas, svaki mi poklonite jednu misu!« 

Nastade velika tišina. Sam kardinal Winchester je plakao, biskup Cauchon je plakao; sve je mnoštvo plakalo. Engleski vojnici htjeli su da se smiju, ali im to nije uspjelo jer su vidjeli kako ona junački ide u smrt. Cauchon reče: »U ime Našega Gospoda, amen. Mi Petar, po milosrđu Božjemu, biskup od Beauvaisa, proglašavamo da si ponovno pala u svoje stare zablude; proglašavamo te krivovjerkom i ponovno palom u grijeh. Mi odlučujemo i izjavljujemo, kao gnjili ud, moraš biti odbačena od jedinstva Crkve da ne bi zarazila ostale udove; trebaš biti odijeljena od njezina tijela i predana svjetovnoj vlasti…slijedi da te odcjepljujemo i njoj predajemo moleći da za te ublaži strogost pravednosti, ne osudivši te ni na smrt, ni na okljaštrenje.« 

No, Ivana je uvijek gledala na lomaču. »Hoću jedan križ«, reče. Napraviše joj jedan od dva štapića. Ona ga uze, žarko poljubi i postavi na svoje grudi. I zatim reče: »Hoću križ iz obližnje crkve, molim vas donesite mi ga! Ispravno ćete ga držati preda mnom sve dok ne budem mrtva. Hoću gledati križ na kojem je visio Bog, hoću gledati sve do svoje smrti.« Jedan ga svećenik donese iz crkve, a Ivana ga je dugo grlila. Englezi su izgubili strpljenje. »Popovi«, urlikali su oni, »zar ćemo mi ovdje objedovati?« I poletješe prema Ivani kao bjesni, te je odvukoše pred treću tribinu na kojoj je sjedio državni sudac. Ovaj je imao dužnost da izreče osudu, ali ovaj, ili je bio tako smeten, ili je držao da je svaki proces suvišan, to ni ne učini. Engleskim vojnicima reče: »Odvedite je«, a krvniku kaza: »Učini svoju službu.« 

Ljudi crkvenoga staleža moraše otići, to je zahtijevao zakon onoga vremena. Jedino je njezin ispovjednik, dominikanac Ladvenu ostao sve do kraja. Bilo je 11 i pol sati. Nisu je odnijeli na lomaču; ona je sama išla gore, neustrašiva kao i prije na juriš. Bila je žrtva koja se je prikazala. Njezine su oči bile pune suza, ali noge su njene bile čvrste. Pred njom je jedan svećenik držao križ, a ispovjednik se s njome popeo pomažući. Zadnji je išao krvnik. Mnoštvo je gledalo na sve ovo s užasom. Ona reče: »Rouen, strah me je da ćeš morati trpjeti radi moje smrti.« Ona uze ponovno križ i pritisnu ga na srce. Tako se oboružala za svoju posljednju borbu. Upališe lomaču. Mali se oblak dima napravi, vatra je postajala sve življa. Ona se poboja za ostale i reče obojici dominikanaca: »Udaljite se, udaljite se, ali visoko držite križ da ga vidim.« Najednom je ujede crvena vatra. »Blagoslovljene vode!«, poviče ona.

Doskora se nalazila u vatri. Nitko nije čuo tužbu. Jedino su odzvanjali njeni glasovi: »Isuse, Isuse, Isuse. Ja nisam ni heretik, ni shizmatik, nastavljaše ona…O Sveci Raja! Sv. Mihovile, sv. Katarino! Sv. Margareto!« Ovi su zazivi poput strijela letjeli prema Nebu. Napokon se začuje: »Moji Glasovi bijahu Božji; sve što sam činila bilo je na zapovijed Božju; moje objave dolažahu od Boga.«

Njezina je posljednja riječ bila: »Isuse!« Podne je prošlo; ona, koja je toliko trpjela, više nije bila među živim.

(izvor)