srijeda, 22. svibnja 2024.

Gostujući autor - Od Pariza do Chartresa

Hodočašće u Chartres - hodočašće na koje sam pošao iščekujući srednje napornu šetnjicu uz opušteno kampiranje i revne trojne mise uvelike je nadmašilo sva moja očekivanja.

subota, 18. svibnja 2024.

I tak z dare Tve dobrote razveseli nas sirote


Hodi Duv Sveti pamet rasveti 
Reč Božju nam dej razmeti 
Dej stvorejnu Bože svomu 
Po putu oditi pravomu 
K Tebe Bogu dojti svomu. 

srijeda, 15. svibnja 2024.

Mrav i golub


Žedan mrav pio je na jednom izvoru, pa se nekako omakne i dođe u veliku pogibao, da se utopi. Golub sjedeći blizu izvora na drvetu smotri to sažali mu se, pa baci s drveta jedan list, po kojem se mrav zbilja izbavi iz pogibelji.

Malo za tim dođe lovac i opaziv goluba, uzme ga na nišan, da ga pogodi. Mrav je sve to gledao, i da njegov izbavitelj ne zaglavi, ugrize lovca za nogu tako, da se onaj pomakne i promaši cilj. Na tu se buku golub prene i odleti.

(izvor)

utorak, 7. svibnja 2024.

Čudo


Bizantski obred slavi blagdan povezan s hramom u Frigiji, u zapadnoj središnjoj Maloj Aziji. U Koni, blizu grada Kolose (kršćani toga mjesta primili su pismo od svetog Pavla), sveti Mihovil se ukazao ocu nijeme djevojke, uputivši ga da odvede svoju kćer do obližnjeg izvora, gdje je ona čudesno progovorila. Crkva je potom izgrađena iznad izvora, što je privuklo mnoge kršćane i dovelo do brojnih obraćenja. Lokalni pogani pokušali su uništiti crkvu preusmjeravanjem dviju obližnjih rijeka prema njoj, ali je sveti Mihovil došao osobno braniti svoj hram. Kada je udario u obližnju stijenu, u njoj se otvorila pukotina koja je progutala navalu vode. Blagdan "Čudo svetog Mihovila Arkanđela u Koni" slavi se 6. rujna. Čudov samostan u Moskvi, nekada važan centar učenja, ali sada uništen, nazvan je po tom čudu.

(izvor)

ponedjeljak, 29. travnja 2024.

Ipak sam ubrao cvieća i ako ga nisam imao u rukama! Ono bijaše ubrano u mojoj nutrini.



Razpeti u polju... 
Oblaci nabujali zaklanjaju brda, spustivši nizke poglede u dolinu. Vjetar me goni poljem, kojim dolaze mirisi kiše...! Klasje se leluja...! Idem brže... kosa mi vijori...! Na razkršću stoji Razpeti! ... Strši u svemir! Opet ga razpeše!
Zadnji trak sunca razli poljem boje. U zlatu žita pođe duga sjena Razpetoga Krista...! Grmljavina tuče nebom. Kiša poče da pada...! Vjetar je šarao tamne sjene mojih misli, koje me tjeraše poljem...!

(Branko Boranić, U suncu i sjeni planina, Sutoni)

utorak, 23. travnja 2024.

Otkrit ću vam naše tajne


Sveti Franjo Ksaverski, koji je imao mnogo posla s njima i koji ih je toliko dobro poznavao, rekao je da kad ne bi bilo Brahmana, ne bi bilo ni jednog idolopoklonika u golemim regijama Indije. Autoritet i utjecaj koji imaju nad prinčevima, poštovanje koje im narod iskazuje, tisuće prijevara koje koriste kako bi se nametnuli narodnoj naivnosti, njihov ogroman broj, zajedništvo koju održavaju među sobom, njihovo sebično ponašanje, čine ih gotovo nepobjedivima, ali istodobno i najodlučnijim protivnicima kršćanstva. Goa ih je zapravo bila puna, ondje su otvoreno slavili svoje žrtve, ceremonije, vjenčanja i sprovode prema poganskim obredima - spaljivanje udovica s ostacima njihovih pokojnih muževa i izvođenje javnih svečanosti onako kako su željeli. Ukratko, rekao je da se na njih može primijeniti molitva koju je David uputio Bogu: "Od naroda bezbožnog i od čovjeka opakog i prijevarnog , izbavi me." Živjeli su na račun idola, gosteći se luksuznim jelima koja im se prinose, prodajući bajke kao otajstva i propovijedajući svaku besmislicu koja im padne na pamet, od kojih je jedna od glavnih bila uvjeriti ljude da pagode imaju apetite kao obični smrtnici, ili bolje rečeno, mnogo proždrljivije od običnih smrtnika; da upijaju esenciju postavljenih jela kroz mirisni medij, i da, iako meso ostaje navodno isto, zapravo je samo kora ili ljuska, ali budući da je posvećeno idolima, samo Brahmani smiju to konzumirati. Na temelju takvih bajki Brahmani i njihove obitelji održavaju se u luksuzu i udobnosti.

utorak, 16. travnja 2024.

I dobar i koristan


Fra Šime Ančić, koga je fra Rufin Šilić 1950. god. ispitivao o fra Bariši Drmiću, reče za njega: "Bio je to čovjek velike molitve. Nikad mu nisam došao, da ga nisam našao u crkvi, gdje kleči. Kad god sam došao, morao sam mu naložiti vatru i skuhati ručak, jer niti je kuhao niti vatru ložio…"

[...]

"Posija sam žito – pripovijeda dalje Ante – na njivi od dva dana oranja još u ožujku. Bilo je lipo vrime. Kad sam sve završio, navečer nasta velika oluja i nevrime. Okolna brda je za kratko vrime prekrio snig. Uzorana njiva je isto bila prekrivena snigom. Poslije toga punuše velike bure, mrazevi se pojaviše. Skoro misec dana je to tako trajalo. Mislio sam da je sav moj trud bio uzalud. Počelo žito nicati ko pirika. Ljudi mi govorili da to priorem, ali ja nisam htio. Neka bude, što Bog da! Da kako ću pričati… Malo pomalo ugledalo se žito. Iz jednoga zrna po dvadeset drugih struka je raslo. Dobro žito bilo. Ali navalili vrapci. Po čitava jata su dolazili. Pogaziše i poidoše. Mećao sam i plašila i gledao sakriven. Ništa nije pomagalo. Oni idu čak na plašila. Nije mi drugo preostalo nego poći k fra Bariši. Bio je tada u Seonici. Sićam se ko danas. Poslao me da nalijem vode. Onda smo otišli u kapelicu. U kapelici oltarić, ja to sve stavio na oltarić. Fra Bariša uzeo neke knjige i počeo moliti. On je klekao i molio, molio. Meni dodije klečati, pa ustanem. Ne mogu od stida stajati, pa opet kleknem… A on. Bože moj, kao da je niko iz zemlje… Kad je završio, kaže mi: ‘Sinko, hajde pokupi ovo sve i pođi u miru!’ Reko mi je da idem naoposum okolo žita, da škropim blagoslovljenom vodom i molim Virovanje i Isusovu krunicu. Čim sam došao kući, to sam učinio. I gledao sam svojim očima kako jata vrebaca leteći žele pasti na žito, ali ni jedan ne pada, nego samo fijukne, pa odleti dalje. Nije mi od tog trenutka falilo ni jedno zrno."

Petar Filipović iznosi svoje mišljenje: "Fra Bariša je bio dobar. Osobito ga pamtim po tome što je molio na golim koljenima. Za nj se čulo po tome što je čudesa činio. Zato su dolazili k njemu sa svih strana. Evo, ispričat ću ti kako je bilo kad su u nas u Studenoj navalile gusjenice na kupus. Kupus dobar, ali i gusjenice uništiše sve za nekoliko dana. Otišli mi po fra Barišu. Došao fra Bare i molio, blagoslovio vodu i tom vodom blagoslovio kupus. Kad su gusjenice počele jedna za drugom ići, dođoše do vode i prestriješe vodu. To sam ja skupa s drugima gledao svojim očima. Nije se više ni jedna u kupusu pojavila."

(izvor)

nedjelja, 7. travnja 2024.

Priznanje granica



Uopće uzevši primjećuje se kod svih ukazanja kako su apostoli vrlo polako i s primjesama sumnjičavosti dolazili do vjere. Za Ivana je napisano da je počeo vjerovati kad je vidio prazan grob. Ali to još nije bila potpuna vjera: »Još naime ne bijahu razumjeli pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih« (Iv 20, 9). Učenike iz Emausa morao je Uskrsnuli s naporom dovesti do razumijevanja Pisma (Lk 24, 25) Završetak Markova Evanđelja više puta naglašava, kako učenici nisu htjeli vjerovati različitim svjedocima (Mk 16, 9 i sl.). Lukino Evanđelje izričito ističe da su apostoli izvještaj žena o uskrsnuću držali izmišljotinom (Lk 24, 10). 

Tako se izvještaj o Tominoj sumnji sasvim uklapa u psihološko stanje ostalih apostola, dapače s psihološkim stanjem svakog pojedinog čovjeka, koji je suočen s takvim događajem koji se protivi svakom iskustvu, kao što je Kristovo uskrsnuće. Toma zahtijeva da, prije nego povjeruje, stavi svoje ruke na rane Uskrsnuloga. 

Osam dana nakon toga ponovno se javlja Isus apostolima, kad je bio prisutan i Toma. Uistinu je Isus ponudio Tomi da dotakne njegove rane. Toma je u isto vrijeme bio svjestan svoje ograničenosti; dok je Gospodin govorio o ograničenosti ljudske spoznaje Boga: »Blaženi, koji ne vide, a vjeruju«. To ujedno znači, da je čovjeku pogled u novi svijet, u koji je Isus ušao uskrsnućem, gledanje njegove božanske slave (Lk 24, 26) u ovozemaljskoj opstojnosti, ograničen. Ovdje na zemlji nam preostaje samo vjera, i to vjera u onoga koji se je svojoj »braći« (Mt 28, 10) javio kao uskrsnuti i živi. Nisu mogli potpuno shvatiti što je u biti činjenica uskrsnuća, nego da moraju vjerovati onima koji su do te vjere došli i tu vjeru svjedoče. 

Zato je ovaj evanđeoski izvještaj konačno za nas poziv na poniznost, na skromnost i priznanje granica, mogućnosti ograničenosti. Svijet će nam uvijek bivati veći. Sve više čovjek prodire u spoznaju divnog sklada i svrhovitosti svemira. Sve više spoznaje beskonačnost svemira, svoju nesposobnost da u sve prodre. Pošto za nas svijet postaje veći, još veći je za nas Bog. On će za nas sve više biti neobuhvatan i nedostižan. Ako uopće nešto možemo saznati, tada nam to mora biti objavljeno po samoj Božjoj objavi. Ali to što o Bogu znamo samo je početno spoznanje, kao sjene što padaju na izvor svjetla, koje nas toplim i svjetlećim zrakama podsjećaju, da sunce zaista postoji. Potpuna spoznaja Boga, gledanje Boga, biti jedno s Njim, to nam je obećano za vječnost. Na ovom se svijetu moramo zadovoljiti s onim što nam je Bog objavio o sebi. Ovdje trebamo samo vjerovati. Vjera nas potiče da budemo svjedoci evanđeoske vijesti osobito onima koji su daleko od Boga, da i oni doznaju za Božju objavu i da je dalje šire.

petak, 29. ožujka 2024.

Njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste

 


Ostanimo u podnožju križa, 

gdje nas zove naš Ljubljeni, 

i kad ne možemo više, 

zadovoljimo se da ga gledamo. 

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

petak, 22. ožujka 2024.

Majka supatnica

Eno je pod Križem: stoji jaka i hrabra, i evo mi moj Učitelj veli: Ecce mater tua. On mi je daje za Majku. I sada, kad se vratio Ocu, kad je stavio mene na svoje mjesto na Križu, da pretrpim u sebi, što nedostaje njegovoj Muci za njegovo tijelo – Crkvu, sada je opet tu Djevica, da me nauči trpjeti poput Njega, da mi kaže, da mi objavi posljednji pjev njegove Duše, što ga nitko osim nje, njegove Majke, nije mogao zamijetiti.

Kad budem izrekla svoj consummatum est, opet će me ona, Janua Coeli, uvesti u božanske dvore, šapćući mi posve tiho tajanstvene riječi: Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi, in domum Domini ibimus

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

subota, 16. ožujka 2024.

Ljudi traže kruha, a »duhovi« im daju kamen; ljudi mole ribu, a »duhovi« im daju zmiju


 

Kako se vidi, javljanje duša iz vječnosti — makar ono usliedilo na »molbu«, ali pod pogodbom: ako to Bog dopusti — nema ništa zajedničko sa »Spiritiziranjem«. Da se mogu javiti duše iz čistilišta ili iz stanja blaženstva, jasno je za onoga koji vjeruje, da uistinu postoji Bog. Bog može dopustiti ili naložiti, da se jave duše pokojnih. Naravski, nije lako imati sigurnu spoznaju o tom, da se ne radi o bilo kakvoj obmani, nego da uistinu stojimo u vezi s individualnom dušom izvjestnog pokojnika. Uostalom, nije ni lako znati, da li se kod pojedinih »čudesnih« ozdravljenja radi o pravom čudu; ali zato ipak može biti, a i ima slučajeva, u kojima sasvim sigurno znamo, da je izključeno svako naravno tumačenje, te prema tome da se radi o pravom čudu. Traži se, dakle, najveći mogući oprez, iskreno savjetovanje s izkustnim duhovnim vođom i stroga kritičnost u prosuđivanju pojedinih pojava. 

Možda će tko misliti, da se ne javljaju i niti ne mogu javljati duše pokojnih samo zato, što bi mu se inače sigurno već bio javio pokojni prijatelj ili tko drugi. Slično je mislio i sv. Augustin, kad je rekao bi mu se sigurno bila javila njegova pokojna majka, koja je s toliko ljubavi bila zabrinuta za njega i njegov spas. Međutim u toj stvari ne možemo ništa tražiti ili zahtievati. Kad ne znamo za uvjete koji su potrebni bilo sa strane Boga, bilo sa strane pokojnih, bilo sa strane nas živih — kako ćemo onda tražiti, da se stvar mora odvijati po našim zahtjevima i očekivanjima?

Sigurno je samo ovo:

Ako Bog dopusti, da nam se javi duša pokojnoga, onda on sigurno ima pred očima ili dobro te duše ili naše vlastito dobro; u svakom slučaju i ta pojava mora biti na izvanjsku slavu Božju.

Zapamtimo, da prema jednom dekretu Urbana VIII. i sama Crkva u ovoj stvari ostavlja vjernicima podpunu slobodu. Izvještaje o tom, da su se u određenim slučajevima javile duše iz čistilišta, kao i eventualna vlastita izkustva o takvim pojavama ne treba uzeti kao stvar, u koju se naprosto mora vjerovati zbog autoriteta Božjeg, nego ih treba izpitati i prosuđivati kao svaku drugu činjenicu, Mjerodavni su zakoni ljudske znanstvene spoznaje.

Ali zapamtimo i sliedeće. — Duše, koje još pate u čistilištu, u prijateljstvu su s Bogom: njima je vječno blaženstvo već osigurano, ne mogu ga više izgubiti, samo još moraju izdržati vremenitu kaznu. Smrću je za njih prestao »dan djelovanja«. Zato, ako se javi duša iz čistilišta, onda to mora biti s privolom Božjom; inače bi sliedilo, da duše u čistilištu mogu, ako ne sticati zasluge, a ono barem zaslužiti nove kazne. Ako je pak sigurno, da se duše iz čistilišta mogu javiti samo uz privolu Božju, onda je sigurno i to, da se one ne će javiti, da bi nas tjerale u strah ili da bi nam naškodile. Ako se one jave, onda se jave zato, da bi tražile našu pomoć ili da bi nam poručile nešto, što je nama u pomoć i na spas. 

U vezi s ovim primjetbama razumjet ćemo, da ne moraju biti prazne »pripoviesti« ili »izmišljotine« ili »obmane« svi oni slučajevi, u kojima se dogodi, da na pr. bez mehaničkog uzroka stane ura, i da poslije doznajemo, da je upravo u to isto vrieme umro neki naš rođak ili prijatelj; — da je pala slika sa zida, i da se baš u to isto vrieme dogodila nesreća jednom našem znancu, koji nam je iznenada došao u misli; — da smo iznenada vidjeli neku više ili manje određenu prikazu, koja je onda za tren oka opet nestala, i da je ova pojava naviestila smrtni slučaj itd.

Kažemo samo, da su to moguće stvari, ali se, dakako, svaki konkretni slučaj mora točno izpitati. U mnogim će slučajevima izvještaji biti tako neodređeni i podatci tako nejasni ili »nemogući«, da se ne će moći doći do pravog suda. Zato je promašeno, ako mislimo, da moramo za svaki pojedini slučaj naći pozitivno rješenje. Strogo uzevši nije ni potrebno, da imamo jasan i siguran odgovor za svaki konkretni slučaj; odgovor je uviek vezan na stanovitu mjeru uvjeta i podataka. Već je mnogo, ako barem donekle znamo za granice onoga, što je moguće, te ako barem u nekim slučajevima možemo doći do sigurnog suda. Ni najbolji liečnik ne može uviek i u svakom slučaju sa sigurnošću ustanoviti vrstu bolesti. Ipak smo zahvalni i sretni, što on barem u nekim slučajevima može sigurno znati, od čega bolujemo.

(izvor)