Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino Začeće!

Iza sv. mise neka se obavi posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu prema formularu koji se prilaže. Svećenik će predmoliti, a vjernici za njim ponavljati. Na kraju »Tebe Boga hvalimo«.

Zagreb, 16. studenoga 1954.

Nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper, v. r.

POSVETA

PREČISTOM SRCU MARIJINU NA BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA

Bez grijeha začeta — na nebo uznesena — krunom slave okrunjena — Kraljice neba i zemlje — Majko Božja Marijo!

Okupljeni pred Tobom — kao članovi Kristove Obitelji — u kojoj si Ti Majka — završavamo danas — Tvoju godinu — koju smo slavili — kao radosnu uspomenu — na Tvoje Bezgrešno Začeće.

Sjećamo se, Majko, — blizine i topline — zabrinutosti i žalosti — pomoći i darežljivosti — Tvog kraljevskog i majčinskog Srca — u ovoj Tvojoj godini. — Hvala Ti, Majko!

Tvoje Prečisto Srce — koje si nam milostivo objavila — kao riznicu Tvoje majčinske ljubavi — ovjenčala je vijencem ruža — ljubav Tvoje odane djece, — premda su ga i oštrim mačevima boli — izranili preteški grijesi Tvoje nezahvalne djece.

To Prečisto Srce — koje milosrdni Bog — otkriva otpalom čovječanstvu — u ovo naše vrijeme — kao ponovni pokušaj — smilovanja i pomirenja — kuca majčinskom ljubavlju, ali i majčinskom zabrinutošću — za svakog od nas!

Da uzvratimo Tebi, Majko, ljubav za ljubav — da okitimo Tvoje Prečisto Srce — vijencem neuvele ljubavi — da zauvijek od njega otklonimo — oštre mačeve uvreda i grijeha — da napokon u Prečisto Srce — svoje mile Kraljice i Majke — neizbrisivo upišemo svoje ime — ime svoje obitelji i župe, — nadbiskupije i cijele Domovine — odlučili smo — da se po Tvojoj želji, Majko, — na današnji Tvoj blagdan izabranja i slavlja — posvetimo neopozivo i radosno — Tvomu Prečistom Srcu.

Posvećujemo, dakle, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoju milu djecu! — Ona Ti obećavaju, da će čuvati krsnu nevinost — revno moliti — neumorno pohađati — svetu misu i vjeronauk — slušati roditelje i starije — i uvijek Tebe ljubiti. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — mladiće i djevojke. — Oni Ti obećavaju — da će Tebi posvetiti — cvijet mladosti svoje! Daj im snagu za borbu — osobito u času kušnje i napasti — da trajno očuvaju — čisto srce i nepokvarenu dušu — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — muževe i žene! — Oni Ti obećavaju — da će u ljubavi očuvati međusobnu vjernost — iz ljubavi vršiti sve bračne dužnosti — s ljubavlju nositi breme briga — za opskrbu obitelji i uzgoj djece — i u hrvatskom narodu brižno odgajati novi naraštaj: — naraštaj Božji i Marijin. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoje mile starce i starice. — Pokazuj im put vjere i pouzdanja — koji vodi prema vječnoj Domovini. — Pomaži im, da srede pred Bogom — svoje životne račune. — Uzmi ih za ruku u času — kad valja poći na daleki put u vječnost. — Oni ti obećavaju — da će se čvrsto držati — Tvoje majčinske ruke. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoje mile bolesnike. — Utješi ih, Majko, — olakšaj im boli — nauči ih trpjeti s Isusom na Križu — kao naknadu za grijehe — i za obraćenje svijeta. — Oni Ti obećavaju, Majko, — da će strpljivo i odano snositi patnje, ako samo Ti budeš uz njih. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo napokon, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — sve one iz naše obitelji i župe koji nisu ovdje jer ne mogu doći — i one koji nisu ovdje — jer nisu htjeli doći. — Svima njima budi dobra Majka! — I sve ih blagoslovi!

Ova svečana posveta — upisana istinskom i toplom ljubavlju — u Tvoje kraljevsko i majčinsko Srce — neka bude neraskidljiva veza koja će odsada vezati — pojedince uz obitelj — obitelji uz župu — župu uz katoličku Crkvu — uz svećenike, biskupe i sv. Oca Papu — u Obitelji Kristovoj — u kojoj je Bog naš mili Otac — a Ti, Marijo, naša mila Majka. — U ovoj obitelji mi želimo ostati — kroz ovaj život — i kroz sve vijeke — ljubljena djeca — Božja i Marijina. 

Amen.

(izvor)

Mnogaja ljeta!

Obično ne pišem o događanjima vezanima uz naše grkokatolike budući da i Križevačka eparhija i župa sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu imaju dobre Facebook stranice na kojima redovito izvještavaju o trenutnim zbivanjima i svojim aktivnostima. No, učinilo mi se prikladnim da barem crticom zabilježim današnji lijepi događaj, posjet biskupa Mikole Bičoka koji će za tjedan dana postati novi kardinal Katoličke crkve. 

Vladika Bičok je zajedno s križevačkim vladikom Milanom Stipićem i drugim svećenicima večeras celebrirao svetu liturgiju u konkatedrali na Gornjem Gradu. Poslije liturgije biskup Stipić je spomenuo da se njih dvojica već neko vrijeme znaju otkad su u Rimu bili na nekom susretu za mlađe biskupe, a biskup Bičok je zahvalio svome domaćinu, vjernicima i hrvatskom narodu na pomoći koju su pružili i pružaju ukrajinskim izbjeglicama te onima koji su ostali u ratom pogođenoj Ukrajini. 

Iz intervjua s budućim kardinalom saznajemo da je i njega iznenadilo to imenovanje. Meni se čini da je papa Franjo odavno trebao ubrojiti i vrhovnog nadbiskupa Ukrajinske grkokatoličke crkve Svjatoslava Ševčuka u kardinalski zbor te ga nazivati patrijarhom kako ta istočna crkva svojim ugledom i veličinom zaslužuje. Nećemo sada ulaziti u papine političke sheme, ali zanimljivo mi je bilo čuti da je vladika Bičok u nabrajanju na kraju velikog ulaza nadbiskupa Ševčuka spomenuo kao patrijarha. To je, dakako, sasvim ispravno, jer dok dočeka "svetoga, sveopćeg prvosvećenika našega" da se toga dosjeti, postat će najstariji, a ne najmlađi član kardinalskog zbora kakav je sada. 

No, vratimo se ljepšim temama, budući kardinal Bičok se čini kao pobožan čovjek s normalnim, katoličkim razmišljanjem. Ponikao je iz sredine koja je puno propatila za vrijeme komunizma, a i sada pati. Oblikovan je pravom kršćanskom liturgijom i duhovnošću, pa je za očekivati da će pozitivno utjecati na kolege iz kardinalskog zbora i vjernike među kojima djeluje. Jedna od najsimpatičnijih stvari kod naših grkokatolika je vidjeti vladiku Milana kako sasvim prirodno skrbi za bogoslove svoje biskupije uz koje je često i u koru za božanske liturgije ili večernje. Također, čovjek ima dojam da mu je lako prići i da zaista očinski prati sve koji su mu povjereni. Iako vladiku Mikolu prvi put vidim, izgleda mi da je sličnog kova, a to može biti samo poticajno za sve koji ga susreću. 

Meni je osobno jako vrijedno moći otići u normalnu crkvu (s vrlo lijepim ikonostasom) koja nije opustošena modernizmom, prisustvovati tradicionalnoj liturgiji u kojoj sveti služitelji nemaju potrebu izmišljati i improvizirati neke svoje kerefeke te primiti svetu pričest na dostojanstven i predajom potvrđen način. 

Također, često otkrijem neke nove i zanimljive stvari, npr. večeras sam prvi put primijetio okrugle podloške koje su stavljali ispod biskupa, a ChatGPT mi kaže da se zovu orleci jer prikazuju u letu iznad grada orla koji bi trebao simbolizirati biskupovu uzvišenost iznad svijeta i ujedno skrb za povjerenu mu biskupiju. Na blagdan Zbora svetog arkanđela Mihaela i ostalih bestjelesnih sila jedna me rečenica biskupa Stipića potakla da istražim interesantno pitanje u kojem trenutku nas Bog povjerava našem anđelu čuvaru. 

Sviđa mi se što liturgija u bazičnom obliku izgleda kao posao koji treba otpjevati, otkaditi i općenito odraditi kako je to određeno, a ne prilika da nam svećenik nešto (više puta i naširoko) kaže, da se odvije kakav skeč, glazbena točka i općenito zajedničko druženje. Propovijedi u crkvi sv. Ćirila i Metoda radnim danom nisu česte (kako i treba biti), ali nekoliko njih koje sam čuo, ostale su mi u pamćenju kao dosta dobre, posebno ona koju je održao đakon o. Livio Marijan na spomendan bl. Karla Austrijskog i jedna koju je izrekao novi duhovnik grkokatoličkog sjemeništa o. Željko Pajić. 

Naravno, ovo su sve moja razmišljanja. Jasno mi je da među grkokatolicima, pa i njihovim klerom ima onih koji potpuno drugačije vide stanje Crkve, liturgijska, međureligijska i druga pitanja. Dobra stvar je što niti oni moraju znati moje stavove, niti ja njihove već je dovoljno da svi zajedno u bogoslužju slijedimo ono što nam je propisala i predala tradicija. A poslije, kud koji mili moji!

Još samo nekoliko dana

Još samo nekoliko sati i počet će nova crkvena godina. Počet će advent. Njegov početak neće biti oglašen ni u dnevnoj štampi, ni na plakatima naših ulica, ni na radiju, pa čak ni zvonom sa naše stare katedrale. On će početi tiho, nečujno, bez buke, bez vanjskih efekata, ali u svoj ozbiljnosti, sa svom čežnjom koju advent nosi u sebi.

Jer advent je čežnja. Boljega naziva nema za to razdoblje crkvene godine. Iako je čitava crkvena godina protkana čežnjom za Bogo-čovjekom, iako je čitav život kršćanina velika i neizreciva čežnja za Bogom, ipak je advent na osobit način čežnja za Božanstvom, čežnja za Utjelovljenim božanstvom. Čežnja koja je živjela među ljudima a koja i danas živi u onima koji za njim čeznu i koji ga traže.

***

Advent je velika, neizrecivo velika čežnja. Čežnja tako stara kao što je staro čovječanstvo. Čežnja adventa nosi u sebi čežnju čitavog Staroga zavjeta. Sve vapaje čovječanstva koje je iza grijeha praroditelja upoznalo svoju slabost i bijedu. Sve krikove duša koje su se gubile u mraku poganstva, ali su kadgod ipak osjetile da postoji nešto više od zemljanih i zlatnih kumira.

Advent nosi u sebi svu spoznajnu čežnju mislilaca Staroga zavjeta. Sve uzdahe patrijarha i proroka. Sve molitve kraljeva i svećenika. Sve bolne jecaje pravednih duša. To je bila čežnja milijuna. Čežnja kroz tolike godine i tolika stoljeća.

A Gospodin se sakrio. Šutio je mramorkom kao da ne čuje tih vapaja i krikova, kao da ne vidi suza Staroga zavjeta.

Ali Gospodin će svu tu čežnju jedne zimske noći nagraditi – jer on će doći.

***

Čežnja adventa nosi u sebi ne samo čežnju tisuća duša u Starome zavjetu već i veliku, prodornu, jedinstvenu čežnju jedne duše. Da je samo ta duša postojala, Bog bi morao tu čežnju ispuniti jer je ta čežnja bila čista kao suza, duboka kao more, svaki dan veća, svaki dan snažnija.

To je bila čežnja Djevice iz Nazareta. Čitavo svoje djetinjstvo i cijelo svoje djevojaštvo ona je čeznula za Mesijom, za onim koji će pomiriti nebo i zemlju, koji će čovjeka dignuti do Očevog posinstva, koji će po utjelovljenju preliti svoje božanstvo u krhku ljudsku priliku. Da, Marija je neprestano čeznula za Bogom, za Mesijom. I onda, kad joj se anđeo javio u nazaretskoj kućici, bila je u zanosu čežnje. I onda, kad je išla k rođakinji Elizabeti, gorjela je od čežnje. A onda, kad je nosila u tijelu svome Boga-čovjeka na putu u Betlehem, njezina je čežnja došla na vrhunac.

Čežnja čitava njezina života.

Čežnja njezinih devet mjeseci nošenja božanskog Čeda.

Ta će se čežnja smiriti tek onda kad se njezin Sin prvi puta ogrije u naručju Majke. 

***

Adventska čežnja nosi u sebi i čežnju čovječanstva za Bogom, koja se dizala iz tolikih duša od one božićne noći do danas. 

To je čežnja apostolskih duša, koje bi htjele da ljubav Božja ogrije sav svijet. To je čežnja djevica, koje bi htjele da njihov Zaručnik bude Zaručnik sviju duša. To je čežnja majki da Bog živi u srcima djece njihove. To je čežnja svećenika, da riječ evanđelja živi u svim srcima ljudskim. To je čežnja svih pravednika da Bog raste svaki dan u njima i u ostalima. To je čežnja svetih duša da se što prije nađu s Onim koji je od vijeka. Ali to je čežnja ne samo onih, koji su ga upoznali i ljubili, već i onih, koji su tragali za njim izdaleka, koji su ga tek naslućivali, koji su manjkavo, a ipak kadgod tako snažno otkrivali njegov lik u ljepoti prirode ili u tajnim glasovima u dubinama svoje duše. To su rijeke čežnje, nepregledna mora čežnje koja su se skupljala od prve božićne noći do danas. Samo Bog može omjeriti njihovu dubinu i visinu. 

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Praktična ateistkinja, koja nije htjela ni čuti o vjerskim dužnostima na času smrti

[...]

Napokon je ipak bio pozvan u kuću teško bolesnoj gospođi svećenik, za koga je unaprijed kazala, da će ga baciti napolje, ako dođe. 

Pozvan došao sam. Kada sam čuo, da me zovu u kuću dra. Hinkovića, bilo mi je teško. Poznao sam ga tek iz javnosti i to kao spiritista i protivnika Crkve. Došao sam u kuću, a u susret mi izađe sav satrt i žalostan dr. Hinković. Predstavismo se jedan drugomu, a on izjavi, da mu je supruga teško bolesna, na umoru, pa on želi, da umre kao katolkinja. Upitao sam ga, gdje leži bolesnica, a on mi reče snuždeno, da ona nije zvala svećenika, pače da ga odbija. 

Pustili su me sama ka gospođi, a ukućani su ostali u predsoblju. Na ulazu u sobu dođe mi jasna misao, kako da započnem s njom nepoznatom neugodan joj razgovor: započni s pokojnim biskupom Langom i ići će. Bolovala je od raka, a kad sam je zagledao, na prvi sam pogled razabrao, da su joj to zaista posljednji dani života. Ušao sam tiho, a bolesnica je drijemala. Približio sam se krevetu, da me nije ni čula ni vidjela. Za čas otvori ona oči i zapazi svećenika. Iznenađena, otvori jasnije oči i stade me začuđeno promatrati. Ljubazno sam se prignuo, milo je pozdravio i predstavio joj se kao čuvar groba svetoga biskupa Langa. Bila je osupnuta prisutnošću, iznenađena pripovijedanjem, te joj od svega ostalo tek jedno: misao na biskupa Langa, i reče mi: 

— Biskupa, svetoga biskupa Langa?  

— Da, uvjeren sam, da ste ga mnogo štovali.  

— Jednom sam ga u životu vidjela, odgovori mi.  

— Da, ali onda ste vidjeli sveca.  

— Sveca!?  

Mala pauza, a nakon toga mi ponudi: "Izvolite sjesti." I sjeo sam i razvio se kratak, ali srdačan i povjerljiv razgovor, koji sam prekinuo molitvom za teško bolesnu. Sve većma postajala je srdačna, iskrena, dok joj nisam konačno ponudio i svetu pričest.  

— Svetu pričest?  

— Da, ne mislim danas, već sutra. Danas bismo mogli tek urediti račune s Bogom.  

Pristala je posve rado i uredili smo časno račune njezine savjesti. Sa znatiželjom i napetošću očekivao je dr. Hinković s ukućanima u predsoblju moj povratak. Došao sam nakon duge, duge pauze i zamolio ih, da odrede u koji čas sutra da donesem svetu pričest. Čudom se čudio dr. Hinković i reče: "Pa zar se ona ispovjedila?"  

Privolom same bolesnice i ukućana uglavljeno je bilo vrijeme sutrašnjoj svetoj pričesti. Sutradan sam došao s Presvetim na vrijeme. Časna je sestra, kao privatna bolničarka, sve lijepo priredila. Jedno me iznenadilo: u visokom naslonjaču kraj glave bolesnice sjedio je dr. Hinko. Bolesnica primila je svetu pričest s najvećom pobožnošću i srdačno se sa mnom zahvaljivala nakon pričesti.  

Iza toga sjetio sam je, kako je Spasitelj za teško bolesne naredio posebni sveti sakrament, svetu pomast, pa je sada najzgodniji čas, da primi i taj sveti sakrament.  

Izjavila je, da želi primiti, a i papinski blagoslov, kada sam je poučio i ponudio joj ga. Sve je ovo potresno djelovalo na prisutnoga Hinka i on je od ganuća plakao.  

Iskoristio sam taj čas za nedužnu šalu. Prignem se bolesnici, vrhunaravno veseloj, te joj rečem:  

— Eto vidite, milostiva gospođo, kako ste sada sretna. Vaša je duša spremna za put u vječnost. Vašoj se sreći veseli i gospodin suprug i eto plače od ganuća i radosti. Ovako ćete i vi plakati od radosti za nekoliko dana, kada gospodin suprug primi svetu pričest.  

Ona se od srca nasmijala i pogledala ga smirenim i velikim okom; kimnula mu glavom, kao da veli: "Da, da, učini i ti tako."  

Izišao sam nakon podijeljenih svetih sakramenata iz sobe bolesničine, a za mnom i dr. Hinko. Sav tronut reče mi:  

— "Ovo je čudo, što se danas dogodilo u mojoj kući. Ovo je početak mojeg obraćenja."  

Isti je dan iza podne nastala agonija, koja je potrajala dva dana. Spokojno u prisutstvu svećenika izdahnula je izmučena bolesnica, a njena je smrt uistinu bila početak pravoga obraćenja dra. Hinka Hinkovića. Primila je zaista — po sudu samoga dra. Hinkovića — vanrednu milost, a po njoj još i veću njezin suprug. Pomogao je biskup dr. Lang.

(M. Beluhan, Obraćenje dra. H. Hinkovića)

Ne, ipak... treba.

Anton Pavlovič Čehov 

PISMO

Paroh o. Fjodor Orlov, ugodne vanjštine, dobro uhranjen muškarac pedesetih godina, kao i uvijek služben i strog, s uobičajenim izrazom dostojanstva, što mu nikad nije silazio s lica, ali do krajnosti umoran, hodaše iz kuta u kut po svom malom salonu i napregnuto mišljaše o jednome: kada će, napokon, otići njegov gost? Ta ga je misao mučila i nije ga ostavljala ni na časak. Gost, otac Anastasij, svećenik jednoga prigradskog sela, pred tri sata došao mu po svom poslu, vrlo neprijatnu i dosadnu, zasjeo i sada, nalaktivši se na debelu računsku knjigu, sjeđaše u kutu za okruglim stolićem i očito nije mislio odlaziti, makar je već bilo devet navečer.

O da, samo moraš onako živjeti, kao što su sveci živjeli. Sve čini za Boga i samo za Boga!

Nebeska sreća je tako velika [...] tamo nema nikakovih muka ni suza, nikakve žalosti, nikakve tužbe, nikakve boli, nego samo radost i sreća. Tamo ćemo živjeti u društvu anđela, osobito u društvu našeg svetog Anđela Čuvara, u društvu naše drage Majke Marije, svetog Josipa, naših svetih zaštitnika, naših svetih roditelja i rođaka, prijatelja i znanaca. I sve će to uvijek trajati. O kako će to biti lijep i sretan život. Hoću li i ja sigurno u nebo doći?

(izvor)

Dobri Čovjekoljupče Kralju

 

Na blagdan Gospodnji što prispije, proslavit ćemo danas Krista Boga koji posvjedoči dobru ispovijed: Ja sam Kralj. Opjevat ćemo danas Kralja našega, koji zauvijek sjedi uz Oca. Primit ćemo danas besmrtnoga Kralja koji kraljuje u Presvetoj Tajni, poklonit ćemo se pred njim priklonivši koljena.

Gospod Isus Krist Bogočovjek po biću je svome kralj, jer je sjaj slave Očeve. Kralj je po nasljednu pravu, onaj koji sve narode ima u nasljedstvu i sve zemaljske kraljeve ima u vlasti. Kralj je radi našeg spasenja, koji nas spašava po cijenu svojega života. Kralj je naš izabrani u čije se kraljevstvo dragovoljno uključismo krštenjem. Njemu se poklonimo priklonivši duhovna i tjelesna koljena.

Kriste koji dolaziš s neba, Kralju nad svime: nad svakom vlasti, poglavarstvom, moći, gospodstvom i nad svime što se imenom imenuje, ne samo u vijeku ovome nego i u budućem. O, kako napreduje veličina tvoje moći i vlasti. Stoga, pokoravajući se žezlu tvojega kraljevstva, jednodušno ti kličemo: „Kralju svemoćni, slava svemoći tvojoj.“

Kralj se nebeski zbog čovjekoljublja pojavio na zemlji i s ljudima poživje. Od čiste Djevice primio je put, rodivši se od nje s božanskom naravi. Jedini je Sin dvostruke naravi, ali jedna osoba. Stoga uistinu propovijedajući savršena Boga i savršena čovjeka, ispovijedamo Krista našega Kralja. Njega moli, Majko bezgrješna, da se smiluje našim dušama.

(Iz stihira na Gospode zazvah)

Ne zaboravite izmoliti posvetnu molitvu Srcu Isusovu!

Deset godina od smrti preč. Stanislava Vitkovića

Prije točno deset godina umro je preč. g. Stanislav Vitković koji je po odluci tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa služio tradicionalnu latinsku misu u crkvi sv. Martina od 2011. do 2014. godine. Koliko znam, danas u Zagrebu nema tradicionalne mise na kojoj bi se mogli za njega pomoliti. No, u 18 sati je u crkvi sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu redovna božanska liturgija. S obzirom da je preč. Vitković redovito služio mise i po bizantskom obredu, mislim da je prikladno da se oni koji mogu okupe ondje i pomole za pokoj njegove duše. 

Rekvijemska misa 21.10.2014.

Mjesto za duhovna brbljanja

Par mi je osoba već prigovorilo da na blogu sve rjeđe objavljujem, a kad i objavim, uglavnom se radi o nekim citatima s Internet Archivea (jamačno poticajnim, no ipak!). Archive je nedostupan već više od tjedan dana, po mom im je to kazna za zločesti čin brisanja velikog dijela zbirke g. Kušnjačića, ali ako i nije tako, trenutno je neupotrebljiv. 

Na ovaj me tekst potaknula jedna kratka objava bivšeg urednika bitno.neta za čijeg urednikovanja je barem imalo smisla "polemizirati" s bitnonetovcima. Dakako, uvijek bez odgovora jer im nisu interesantni oni s manjim brojem čitatelja od njih, ali za utjehu nama slaboutjecajnicima sada više ni nema kod njih ičega o čemu bi se vrijedilo "svađati", makar i sa samim sobom. 

Uglavnom, podsjetila me ta kratka i neobrazložena kritika s Facebooka kako mi je prije par dana majka donijela jedan papirić. Već mi je spominjala da joj jedna od pobožnih gospođa (da ne kažem baba) koje idu na misu u župu stalno preporučuje da sluša i moli preko nekog radija ili web stranice. Budući da je mama rekla kako je zaboravila naziv koji joj je ova kazala, ovaj puta se ta gospođa dosjetila pa joj je napisala naziv na papirić. Pisalo je nešto tipa "orla bora točka", što nije na prvu dalo rezultate. Mislio sam da tražim neku gospođu Orelu Boru koja bi valjda vodila tu zajednicu, ali ubrzo sam uz ključnu riječ "Međugorje" došao do stranice oraetlabora.eu i vezanog youtube kanala Oraetlabora Međugorje. 

Autor te stranice i kanala je "dr. sc. Vladimir Grebenar, MBA, bacc. theol., PMP, BSMP, KPIP". Da, kopirao sam sa same web stranice i ne zvuči mi to baš pozitivno. Kad se netko tako kiti titulama, to je obično znak da želi impresionirati čitatelje i slušatelje koji ne kuže da sve to skupa i nije nešto. Je li baš normalno stavljati, i to uz svaki post koji objavljuješ, pa i onaj o devetnici Gospi od Dobrog uspjeha, da si završio neki desetodnevni tečaj Balanced Scorecard Master Professional, što god to bilo. 

No dobro, brzo sam stvorio neke predrasude o tom g. Grebenaru, ali kao iznimno objektivnoj i nepristranoj osobi to mi nije smetalo da ih stavim sa strane i posvetim još koju minutu dostupnom sadržaju ne bih li eventualno savjetovao majku kako da se obrani od dosadne evangelizatorice iz župe. To da je Grebenar međugorski fanatik kamo se s obitelji i preselio, nije danas ništa neobično niti vrijedno sumnjičenja. Više bi me začudilo da je popularan, a kritičan prema tom fenomenu. Počeo sam gledati neki njegov video, ali kad je krenuo uzimati vlast da zaveže demone gdje god bili, otpisao sam ga kao još jednog tipičnog karizmatika. Uglavnom, složili smo se majka i ja da je najbolja obrana jednostavno reći da nema vremena slušati trosatne videe koje taj čovjek svaki dan proizvodi.

No, danas sam odlučio malo detaljnije istražiti o čemu se ovdje radi. Nabasao sam na Facebooku i na post onog nekog megapopularnog svećenika koji je samo usmjerio svoje pratitelje na prije spomenutu objavu. U komentarima je nastala prava gungula. Branitelji lika i djela g. Grebenara složno su se podigli u njegovu zaštitu, ali nažalost ni iz njihovih obrana ni iz eventualnih kritika nije bilo jasno o čemu se tu zapravo radi. Od sadržajnijih komentara, jedan kritičar je napisao da Grebenar ne voli Tolkiena, a branitelj je replicirao da je ovaj krivo shvatio i da se radi o Harryju Potteru. Većina komentara je bila poput ovih koje citiram: "Ja ga pratim, niti jednom nisam u srcu osjetila da je nešto krivo rekao" ili "Ja sam pokusala slusati objave Vladimira s obzirom na pozitivna iskustva ljudi, no meni iz ne znam kog razloga neke njegove izjave bas izazivaju jak nemir u dusi, dok nakon slusanja nekih drugih npr. Danijela Covica, Stjepana Brcine osjecam mir, radost i nadahnuce", uz kontriranje treće "A meni baš obratno." Ne zna čovjek pričaju li gospođe o prosudbi pravovjerja ili o tome koja hrana im teško pada na želudac. 

Nepristran kakav jesam, odvojio sam pola sata svog dragocjenog vremena (navio alarm) da pregledam i poslušam što više o g. Grebenaru. Nažalost, njegovi videi nemaju transkripte uz koje bih se mogao fokusirati na ključne dijelove, tako da sam morao slušati u 2x brzini uz stalno prematanje unaprijed. Prva snimka koju sam poslušao je iz emisije za Radio Međugorje u kojoj on i žena pričaju kako je rasla njihova vjera i kako su se sa sedmero djece preselili u Međugorje. Pobožni vjernici, vrlo pohvalna otvorenost životu, svakodnevnoj molitvi i misi. To što mi pada na pamet da je odlučio sa svojim marketinškim znanjem i karizmatskim darovima otvoriti vjerski biznis i zato preselio na mjesto gdje je to najisplativije, više govori o meni, nego o njemu, nemam ništa protiv takvog prigovora. Ako vam je draže misliti da je to napravio zato da može ići svaki dan na misu i pobožnosti, to je sasvim legitiman dojam. Uostalom, primijetio sam da ljubiteljima Međugorja mnogo znači da tamo redovito odlaze i da bi dosta njih voljelo i živjeti u tom duhovnom Edenu. Ono što me malo više zainteresiralo je kad su supružnici počeli pričati kako oni u molitvi osluškuju Božji glas i onda kad im Bog nešto kaže, onda oni tako poslušaju i naprave. Mislim da je gospođa Grebenar spomenula kako je najbolje da svako od njih zasebno dobije od Boga odgovor na isto pitanje, pa onda kad se poklapa znaju da je to zaista Božja volja kao što je za njih bilo preseljenje u Međugorje. Čini mi se da katolička vjera nije prije učila da mi trebamo očekivati na svoja pitanja eksplicitne Božje odgovore, pogotovo ne redovito, ali možda se varam, a i tko zna što se sve zadnjih desetljeća otkrilo novoga u vjerskom nauku. 

No, odlučio sam konačno proći i jedan video s kanala samog gospodina dr. sc. Vladimira Grebenara, MBA, bacc. theol., PMP, BSMP, KPIP. Rekoh, ajde da i ja budem otvoren nadahnućima, kliknut ću na prvo što mi google izbaci. Drugog izbora baš i nisam imao jer su trenutno na 290. videu, a kako rekoh, to su snimke koje traju i po više od tri sata. I otvorio se video 280. Evanđelje dana iz Međugorja - Kako pripremiti vlastitu arku za vrijeme koje dolazi?! Naravno, ni uz prebacivanja i ubrzavanja nisam uspio poslušati čitavu snimku, ali molitve poput Krunice Pobjede (nikad čuo za takva otajstva, ali tko zna što sve ima u novusordo i karizmatskom svijetu), mogao sam preskočiti. I eto me oko 59. minute, na dijelu koji se naziva "Tumačenje Svete Riječi!". 

A kad tamo tema duhovno krštenje pobačene duše. Kaže g. Grebenar da trebamo "krstiti pobačene duše" za koje mu je Isus još 2010. kad je bio potres na Haitiju pokazao da trpe strašnu bol. Dakle, duše ubijene namjernim pobačajem ili one koje su stradale spontanim pobačajem trebamo mi (pogotovo roditelji) krstiti koristeći svetu vodu i križ ili krunicu, dajući im ime i govoreći "Ja te krstim u ime Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga!" Kaže da ne sumnja da Bog sve te duše spašava, ali njemu je ovo Isus pokazao prije nego je papa Benedikt ukinuo limb i nije valjda Crkva bila u zabludi tisućama godina dok je vjerovala u limb nerođene djece. U dijalogu s Isusom, Gospodin mu je rekao da krštenjem tih pobačenih duša, njihov život dobiva smisao i onda one mogu ući u svjetlost kako je i autor svjedočio. Treba napomenuti da se i neke pobačene duše izravno obraćaju g. Grebenaru. Usto i on i neki svećenici imaju iskustvo snažne zagovorne molitve nerođenih kojima se treba utjecati. Jer, kad ih se ovako duhovno krsti, njihova krv koja je prolivena, postaje mučenička, sveta krv. Time za tu dušu započinje duhovno iscjeljenje, ali i dalje treba za nju moliti, pripovjedač to uspoređuje sa zlostavljanim djetetom čije rane se ne mogu samo tako odjednom izliječiti. Poslušajte i sami viđenja koja autor prepričava. Onima koji kažu da ne treba krstiti takve duše jer su one krštene u svojoj krvi, Grebenar odgovara "A je li? Zaista? Vidio si to? Ja ne sumnjam da Bog te duše spašava. Ali jesi li iskusio jednu sekundu boli tih duša? Onda nešto reci. Kad mi molimo te duše da one zagovaraju za nas, njihov život nije uzaludan, nego dobiva smisao i one ozdravljaju." Usput, g. Grebenar napominje da kad se žena odluči na pobačaj, legije demona pokušavaju u njoj učiniti spontani pobačaj kako se majka ne bi predomislila. Slika toga je Vukovar koji je pao nakon 84 dana (12 tjedana). Paralelu između ubijanja ljudi na Ovčari i ubijanja djece u utrobi, autor detaljnije razlaže, pa mislim da je bolje da to sami poslušate.

Meni je ovaj bućkuriš i više nego dovoljan za stvoriti vlastiti sud. O limbu djece ne bih ponovno jer smo o tome već na ovom blogu raspravljali (1, 2, 3). Uopće me ne čudi da jedan današnji bakalar teologije ni ne zna što je limb nekrštene djece jer su se i puno obrazovaniji od njega o tome krivo izražavali. Ali da misli kako može krstiti duše umrlih i to još izlijevanjem svete vode i izgovaranjem (neispravne!) forme, da takve duše koje su onda postale mučeničke još trebaju "smisao života" koji bi im pomogao da odu u svjetlost, to izgleda kao da si je autor sam izmaštao svoju teologiju. S obzirom da o viđenjima priča kao drugi o šetnji po parku, ne znam bih li zaključio kako se autor naprosto svojim mentalnim silama i karizmatskim zabludama toga domislio ili je već i pod utjecajem kojekakvih duhova. Uvijek su privatne objave bile vrlo sklisko i opasno područje, a danas, u vrijeme općeg kaosa u Crkvi, postale su gotovo siguran znak zabluda. Ako sam ja u jednom dijelu samo jedne snimke naišao na ovako grube greške protivne katoličkoj vjeri, onda, priznajući g. Grebenaru da je i pobožan i dobrohotan i pun dobrih djela, ipak smatram kako nikako ne bi smio voditi ovakve emisije i samozvano poučavati očito sve veći broj hrvatskih katolika. 

Gasi svaku pobožnost

Svećenik koji ne vjeruje u Sakrament Euharistije uvrijedio bi Boga, ali onaj koji vjeruje u njega uvrijedio bi ga još više ako ga ne bi tretirao s odgovarajućim poštovanjem; jer bi time uništio vjeru u onih koji ga gledaju kako slavi s tako malo poštovanja. Židovi su poštovali Isusa Krista na početku njegove misije, ali kad su vidjeli da ga svećenici preziru, izgubili su svako poštovanje prema njemu, te su na kraju jednoglasno, zajedno sa svećenicima, povikali: „Tolle, tolle, crucifige eum“ (Ukloni ga, ukloni, raspni ga). I tako, kad vjernici vide kako svećenici služe misu s nepoštovanjem i nemarom, gube svako poštovanje i uvažavanje prema njoj. Kao što je već rečeno, kada se misa služi s pobožnošću, ona pobuđuje pobožnost; dok, naprotiv, kad se slavi s nepoštovanjem, gasi svaku pobožnost kod onih koji prisustvuju, pa gotovo i njihovu vjeru.

(izvor)

O Marijo! istinite su Tvoje riječi: »Ko štuje mene, posjedovati će život vječni.«

Glede ruzarija pisao je svećenik Lesquen biskupu Rennesa ovako: "Vrlo je utješljivo vidjeti vjeru i pobožnost naših bretonskih vojnika. Jučer sam vršio svoju službu u blizini njemačkih rovova. Zapovjednik videć jednoga našega vojnika gdje moli ruzarij, ovako ga upita: »Je li Ti iz straha moliš ruzarij?« »Ne, gospodine, nego da mi ruzarij dostigne milost da postanem bolji.« »Dobro, hajde izmolimo ga zajedno!« Zapovjednik izvadi krunicu i počme moliti zajedno s vojnikom. Taj primjer bio je škola, Jedan po jedan počeše moliti svi vojnici u rovovima." — Kad se je u našim obiteljima molio ruzarij, onda su i bili naši roditelji pravi kršćani, a djeca puna straha Božjega — društvo je bilo bolje. Sad je nestalo ruzarija, a s njim je nestalo sreće i zadovoljstva i mira.

(izvor)

***

Gospodin Milan Kušnjačić već godinama na archive.org stavlja knjige i druge sadržaje vjerske, povijesne i poučne tematike iz kojih i ja često donosim poticajne citate na ovom blogu. Nažalost, obavijestio me da su mu nedavno iz archive.org bez ikakvog obrazloženja obrisali pet tisuća knjiga. Budući da se radi o starijim knjigama različitih autora, očito je da nije problem samo u copyrightu. Ova me vijest ražalostila jer sam se nadao da će barem taj arhiv ostati nešto dostupniji od tolikih komercijalnih mjesta koja su se ugasila po internetu i odnijela sa sobom bezbrojne korisne materijale. 

G. Kušnjačić najavio je da više neće uploadati knjige na archive.org, ali će s vremenom pokušati bogatu biblioteku koju je sakupio i skenirao postaviti na Library Genesis. Stavljam poveznicu na Wikipediju jer ćete ondje najlakše naći adrese LibGena koje su u tom trenutku aktivne. 

Još jednom zahvaljujem na golemom trudu i nesebičnoj žrtvi koju je g. Milan uložio do sada i neka ga Blažena Djevica Marija Kraljica svete Krunice ohrabri svojim majčinskim zagovorom da ne sustane u tom vrlo korisnom poslu. 

Ovo je arhanđeo Mihovio, vojskovođa anđeoske vojske, na čiju se molitvu ulazi u kraljevstvo nebesko

Sv. Mihovio vodi duše u nebo. Kad ga je Bog učinio zaštitnikom cijele Crkve, povjerio mu je i duše svih vjernika. Stoga i upravlja danas sv. Crkva u ime Božje na nj riječi: »Arhanđele Mihovile, postavio sam te za poglavicu nad svim dušama, koje se imadu primiti u nebo.« Osobito je lijepo ta istina izražena u slici, kako se obično slika sv. Mihovio. On drži u ruci vagu (tezulju) i mjeri duše, koje se rastanu s tijelom. One duše, čiji grijesi pritegnu na vagi, baca u pakao, a one, kojih dobra djela pritegnu na vagi, vodi u raj.

Zamislimo se, predragi, u značenje ove slike. Pitajmo se već sada: što će pritegnuti u našoj duši na vagi sv. Mihovila, kad k njemu iza smrti dođemo? Hoće li pritegnuti grijesi ili dobra djela? Dosljedno tome: Hoćemo li od sv. Mihovila biti bačeni u pakao ili odvedeni u raj?

Molimo se ovom svetom i moćnom Arhanđelu, da nam isprosi od Boga milost, da se čuvamo grijeha i da činimo dobro, pak da umremo u milosti Božjoj i tako se spasimo.

(izvor)