ponedjeljak, 24. veljače 2020.

Živimo u Babilonu duhovne pogibli



Pokladna zadovoljština

Čuo sam kako govore da je Abrahamov Bog bolestan i okrutan Bog jer od Abrahama traži da mu žrtvuje sina, "samo neko bolesno čudovište moglo bi takvo što učiniti". I čini se da se ti ljudi baš i ne predomišljaju kad se sjete da je Bog rekao: "Nije potrebno, bila je to samo kušnja." Svejedno je bolesno, smatraju oni. No promiče im vrlo važna istina, koja sve mijenja: bio je to ionako Božji život! Kako će, gdje i kada Izak umrijeti, to je u Božjim rukama i uvijek je bilo. Ako mi nepravedno oduzmemo život, to je umorstvo. Ako Bog oduzme život, to nikad nije nepravda ni umorstvo. Taj život pripada Bogu. Svi životi pripadaju Bogu. A Bog uvijek čini ono što je najbolje; kako god možda bilo teško za nas, ta je činjenica neizmjenjiva. Sve što se događa čin je ljubavi, jer sve potječe od Boga i namijenjeno je za naš spas. Abraham je bio toga svjestan. Kako god da je mogla biti bolna, i sigurno je bila bolna, znao je da je ta žrtva koja se od njega traži ono najbolje za njega i za njegova sina. Njegova je vjera bila tako velika da je pretpostavljao Božju volju svojoj, i dokazao je to. Nije mrzio Boga zbog Njegove zapovijedi, nije Boga zanijekao ni napustio, ili ga poslušao kivno. Njegova mu je vjera donijela mir i pouzdanje. I to nipošto ne znači da nije patio zbog žrtvovanja Izaka.

Gospodine, ne uzvraćaj nam po grijesima našim

Misa u doba pošasti (Missa pro vitanda mortalitate vel tempore pestilentiae / Missa votiva tempore mortalitatis)

Deus, qui non mortem, sed paeniténtiam desíderas peccatórum: pópulum tuum ad te reverténtem propítius réspice ; ut, dum tibi devótus exsístit, iracúndiae tuae flagélla ab eo cleménter amóveas.

Bože koji ne želiš smrt, već pokoru grješnika, narod svoj koji se k tebi vraća milosrdno pogledaj, da dok ti je pobožan, bičeve gnjeva svoga milostivo od njega odvratiš.






Léctio Libri Regum.
(2 Reg. 24, 15-19 et 25)
In diébus illis: Immísit Dóminus pestiléntiam in Israël, de mane usque ad tempus constitútum, et mórtui sunt ex pópulo, a Dan usque ad Bersabée, septuagínta míllia virórum. Cumque extendísset manum suam Angelus Dómini super Jerúsalem, ut dispérderet eam, misértus est Dóminus super afflictióne, et ait Angelo percutiénti pópulum: Súfficit: nunc cóntine manum tuam. Erat autem Angelus Dómini juxta áream Aréuna Jebusaéi. Dixítque David ad Dóminum, cum vidísset Angelum caedéntem pópulum: Ego sum qui peccávi, ego iníque egi: isti, qui oves sunt, quid fecérunt ? Vertátur, óbsecro, manus tua contra me, et contra domum patris mei. Venit autem Gad prophéta ad David in die illa, et dixit ei: Ascénde, constítue altáre Dómino in área Aréuna Jebusaéi. Et ascéndit David juxta sermónem Gad, quem praecéperat ei Dóminus. Et aedificávit altáre Dómino, et óbtulit holocáusta et pacífica: et propitiátus est Dóminus terrae, et cohíbita est plaga ab Israël.

(2Sam 24,15-19.25)
Tako pusti Gospod kugu na Izraela od jutra do određenoga vremena. Pomrije naroda od Dana do Beer-Šebe sedamdeset tisuća ljudi.
Već pruži anđeo ruku svoju na Jerusalem, da ga uništi, tada se sažali Gospodu sa zla, i zapovjedi anđelu, koji je ubijao narod: "Dosta! Povuci natrag ruku svoju!" Anđeo Gospodnji bio je upravo došao do gumna Jebusejina Araune.
Kad vidje David, kakvo zlo učini anđeo u narodu, pomoli se Gospodu ovako: "Ah, sagriješio sam, zlo sam učinio. A ove, ovce, što su učinile? Pa okreni ruku svoju na mene i na obitelj moju!"
Još istoga dana javi se Gad kod Davida i reče mu: "Idi i podigni Gospodu žrtvenik na gumnu Jebusejina Araune!"
David otide na riječ Gadovu, kako mu je bio Gospod zapovjedio.
David načini tamo Gospodu žrtvenik i prinese žrtve paljenice i mirotvorne. Tada se Gospod smilova zemlji, i prestade kuga u Izraelu.

Sveti Karlo Boromejski pričešćuje oboljele od kuge

Danas (ponedjeljak) u 17 sati, tiha misa na Mirogoju.

četvrtak, 20. veljače 2020.

Za vas je vrijeme svagda pogodno


Naravno da se p. Petar Nodilo (ili p. Tvrtko Barun ili g. Anto Mikić koji su likeali ovaj tweet) može izrugivati s onima koje naziva "ustrašenim Pravovjercima". Njemu odgovara liberalizacija Crkve i nesnosne promjene koje golema većina katoličke hijerarhije nameće ili spremno prima. On bi bio jednako zadovoljan i da je protestantski pastor, dakako uz uvjet da ima na raspolaganju moralni, intelektualni i materijalni ugled i čast koje su mu namrle prošle generacije katolika (pa i isusovaca).

Što bi njega uopće moglo zaplašiti?
Da mora propovijedati katolički nauk prema nepromjenjivom nauku, a ne kako mu puhne i kako trenutna moda kaže. Da u redu kojem pripada zavlada nekadašnja disciplina, pa da umjesto provociranja katolika na internetu mora raditi nešto korisno kao što je molitva, ispovijedanje (a tek misije), ozbiljan intelektualni rad, daleko od očiju javnosti.

Ja se slažem kako ne smijemo dopustiti da strah pred onim što se događa u Crkvi ovlada našim srcima, koliko god takvi osjećaji bili naizgled opravdani kada se suočimo sa strašnom bujicom koja već desetljećima pokušava odnijeti i zaprljati sve što je katolicima sveto. No, pred takvom neusporedivom katastrofom koja se nadvila nad Crkvu još jače mora biti naše pouzdanje da će Bog po Blaženoj Djevici Mariji nadvladati jer sve sile pakla koje su se naselile u Vatikanu, po biskupskim palačama i u redovničkim zajednicama nisu nikakav izazov njegovoj svemoći. Doista, možemo u srcu plakati nad onima koji propadaju zbog ovakvih duhovnih pastira, ali moramo prije svega plakati zbog svojih grijeha i zaufano se moliti da nam Gospodin bude milosrdan.

Danas nam je na raspolaganju mnogo načina za učiti o našoj vjeri, slušati poticaje i nagovore, povezati se u razgovoru ili molitvi s drugima koji prihvaćaju katoličku vjeru. Nerealno je očekivati da će štetočine poput gore spomenutih biti istjerane našim ljudskim silama. Ali možemo uvijek svjesno svoje vrijeme i svoje novce, svoje talente i molitve usmjeriti prema dobrim inicijativama koje ipak i danas postoje.

ponedjeljak, 17. veljače 2020.

Tikve sade

U magazinu Dom i Dizajn, prilogu današnjeg Jutarnjeg lista, nalazi se ova "priča iz života" o pet važnih predmeta neke gospođe bodibilderice:


Skrećem pozornost na predmet br. 4:


Ciborij s očitim križem ona koristi za čuvanje zemlje i papirića sa željama. Nadajmo se da je riječ o new ageu, a ne čistom sotonizmu.

***

Proslijeđen mi je neki hrvatski masonski časopis s datumom 19. ožujka 6018. godine istinske svjetlosti. Kaže wikipedija da treba oduzeti 4000 godina, pa izgleda da to izdanje baš i nije pretjerano novo. Pretpostavljam da javno pojavljivanje ima veze s nekim intervjuima i člancima koje sam rubno zapazio u novinama (123). Nisam nikoga prepoznao na fotografijama u tom časopisu što i nije čudno jer se ja ne krećem u utjecajnim društvima.

Samo sam preletio po navedenoj publikaciji i naiđoh na dva detalja koje ću s vama podijeliti.

Ovaj nas slobodnozidarski glasnik informira "Pod zaštitom Velikog Orijenta Hrvatske danas djeluju 4 Velike Lože i 16 Loža" te navodi imena loža među kojima se nalazi i Loža 12. Marko Marulić iz Splita, Loža 07. Ruđer Bošković iz Zagreba te Loža 11. Ivan Merz iz Zagreba. Da, dobro ste pročitali, masoni su jednu svoju ložu nazvali po blaženom Ivanu Merzu. Ne treba posebno naglašavati da je Merz bio protivnik framasona koje eksplicitno spominje primjerice kada piše o školstvu ili međunarodnim organizacijama. Izdvajam samo jedan zapis iz njegova dnevnika:
Beč, 31. III. 1919. 22 g. i 3. mj.

Srbi imaju snažnu masonsku organizaciju. Sav njihov život od Petra pa do zadnjega pobratima u službi je slobodnih zidara. Netko je na temelju dokumenata iznio stvari koje su nas zapravo trgnule. Zar smo mi svi spavali i nismo opazili što se oko nas zbiva? Jedina uzdanica Crkve u nas, naš đački pokret, razdijelio se … Zar su to sve slučajnosti? Nije li baklja nesloge namjerno bačena u naše redove?… Sva neprijateljska štampa je u rukama masona. Zadnji je čas da se organiziramo i započnemo borbu. Kršćanstvo kao zajednički temelj Srba i Hrvata za sada je skoro utopija, jer masoni pomažu pravoslavlje ukoliko je ono u opreci s katolicizmom. Ne znam hoće li biti moguće organizirati jedan dio srpske kršćanske inteligencije, pa da zajednički započnemo rad oko pridignuća kršćanske kulture. No, jao, držim da je prekasno; ne znam bi li se našao među svom srpskom inteligencijom i jedan jedini koji ne bi bio zadojen liberalizmom.

Neka nam pomogne dragi Isus da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našega Stvoritelja i našega bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti presvetu Crkvu.
O masonima možete čitati među ostalim u enciklici Humanum Genus ili ovom članku koji aktualizira problem masonerije.

Drugi detalj odnosi se na članak o akademskom slikaru J. F. Za tog se gospodina kaže da je iniciran 2017. godine, a o njegovu opusu navode "Ostvarenja koja su izuzetno zapažena su slike Križni put u Sesvetskom Kraljevcu, o kojem je objavljena i knjiga pod istim nazivom, te oltari Sv. Rok i Sv. Katarina u Petrinji". Interesantno da je u Sesvetskom Kraljevcu kroz osamnaest godina bio župnik budući biskup msgr. Josip Mrzljak. Ovdje se nalazi nekoliko fotografija crkve. Izdvajam prikaz(u) iznad svetohraništa iza oltara


i dvije postaje tog "zapaženog" križnog puta (nažalost, izrezane su iz puno veće fotografije, pa je razlučivost loša)


Kada sam prvi put zumirao fotografiju, malko me uznemirilo ovo oko. Ne u dobrom smislu.

Jedan mi poznanik kaže da je imao sliku spomenutog umjetnika. Bilo je to ulje na platnu s motivom crkve, a nakon što je samo od sebe dva puta palo sa zida, nisu ga više onamo vraćali.

***

Završimo kao i uvijek u pozitvnom tonu s prije citiranim poticajem bl. Ivana Merza: "Neka nam pomogne dragi Isus da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našega Stvoritelja i našega bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti presvetu Crkvu."

petak, 14. veljače 2020.

Ova pobudnica ipak nije pobludnica?


Oni koji su čitali najnoviju postsinodalnu pobudnicu kažu da Franjo ipak nije ukinuo celibat, a navodno osim velike njemačke razočaranosti i kod nas ima klerika koji su bijesni jer neće moći dobiti povrat novca za sale koje su već rezervirali. Poznata hrvatska katolička kolumnistica si čestita što je ispravno pročitala Franju kao "onoga za kojeg će maske pasti do kraja i za kojeg će vukovi stajati u lažnom uvjerenju da je njihov".

Benedikt i Sarah su se navodno više puta čuli na telefon (dok Gänswein nije bio doma) i osobno posjetili vezano uz neugodnu situaciju s knjigom o vrijednosti celibata. Pala je i koja suzica. Ako su pogurnuli Franju u pravom smjeru, siguran sam da će se složiti kako je vrijedilo znoja i suza.

I.Dž. intervjuira nekog gospodina koji je revno krenuo u provedbu Franjine već pomalo zaboravljene enciklike Laudato si' o pretjeranoj klimatizaciji pakla (šalim se, ne bavi se paklom). Kaže novinar da je Enciklika (njegovo veliko slovo) "od izuzetnog značaja za formiranje katoličkog pogleda na probleme današnjice". Pa zavirih na ondje navedenu stranicu projekta i naiđoh na važne upute za tekući mjesec poput "Prozore s južne strane vašega doma ne zaklanjajte" ili "Ne stavljajte zavjese ili namještaj preko radijatora". Doduše, ostao sam malo zbunjen je li to neka nova papina molitvena nakana ili je neko papinsko vijeće opet updatealo zapovijedi.

Izgleda da će netko doktorirati iz teologije s disertacijom naslovljenom "Teološko-pastoralne perspektive internetskog portala Bitno.net. Analiza sadržaja o papi Franji". Bolje da ne komentiram.

Za razliku od teologije radijatora i teologije internetskih portala, teologija tijela postala je već dobro prihvaćena i privlačna grana moderne teološke znanosti. Ne znam da li Verbum sprema neku novu knjigu o spolnosti, bitno.net serijal o "škakljivim" pitanjima u spavaćoj sobi ili su na redu nove kateheze za naše mlade, ali primijetio sam da je ovaj članak nedavno bio dosta čitan. Doduše, čitanost je strelovito pala nakon objave papine najnovije pobudnice, pa može biti da su se to samo bogoslovi i svećenici htjeli informirati dok se još govorkalo o ukidanju celibata.

Da ne ostane sve samo na ciničnim kritikama, evo dvije nonfiction knjige koje preporučujem: Bad Blood, Nothing to Envy i dvije neobične, ali također zanimljive: Radioactive, Bestiary.

srijeda, 12. veljače 2020.

Skrutinij Scrutona


Neke bojazni s obzirom na Rogera Scrutona

Što više laskavoga štiva na katoličkim internetskim stranicama nalazim o pokojnome Rogeru Scrutonu, to potrebnijima smatram neke ispravke. Sad mi je žao što nisam bio kritičniji u članku za LifeSite.

U Scrutonovu istančanom i često blistavom djelu postupno nas se odvraća od misli da je imalo važno postoji li bilo kakva objektivna istina, postoji li Bog stvarno i postoje li ikakve moralne istine. Koga briga, kad postoje naše strašno zanimljive reakcije na stvari i naši strašno složeni odnosi međusobno te s prošlošću. Ja bih se složio s mnogim potvrdnim sudovima Rogera Scrutona, ali i rekao njemu i njegovim sljedbenicima: Čujte, to nije dovoljno. Neće to uspjeti sámo od sebe: urušit će se kao nabujak bez neke, znate, stvarnosti iza sebe. Gledajte, svi ti ljudi koje opisujete kako žive svojim otmjenim, skeptičkim životima u 18. st. ili kad već živjeli su od kapitala kršćanskoga doba, u kojem su ljudi stvarno vjerovali u nešto. Upravo kada to vjerovanje počinje nestajati kod većine pučanstva u 20. stoljeću, počinje se društvo raspadati. Ne možete sve to ponovo povezati kazivanjem da novi barbari trebaju više nalikovati na prosvjetiteljsku gospodu. Ti barbari samo dokraja slijede prosvjetiteljsku logiku.

http://www.lmschairman.org/2020/01/some-worries-about-roger-scruton.html

ponedjeljak, 10. veljače 2020.

Gostujući autor - O "Katehetskim propovijedima"


Odnos prema prijesabornom vjeroučiteljstvu

U rukama su mi tvrdoukoričene "Katehetske propovijedi" bl. Alojzija Stepinca, objavljene 2015. godine. Dobio sam ih na dar za rođendan, nakon što sam ih uzalud bio potražio u Knjižnicama grada Zagreba. Jedva sam čekao da se konačno latim tog štiva. No kad sam ih napokon uščitao, povremeno je neugodno šumjelo u priopćajnome kanalu, prijeteći me odvratiti od čitanja. Prijetnja se naposljetku i ostvarila: od daljnjeg čitanja Stepinčevih "Katehetskih propovijedi" u izdanju iz 2015. zasad sam odustao. Iznijet ću nekoliko primjera zašto:

Već u drugom odlomku prve propovijedi piše da Prvi Vatikanski sabor kaže da su svijet i sve u njem sadržane stvari, i duhovne i tvarne, po čitavoj svojoj "supstituciji" od Boga proizvedeni ni iz čega. Prvo izdanje (1956.), ciklostilsko, nema "supstituciju" umjesto "supstancije".

U istoj propovijedi kaže se: "Preporučujemo mu [anđelu čuvaru]… Preporučujemo svetim anđelima…" A u starom izdanju: "Preporučujmo mu… Preporučujmo svetim anđelima..."

U 2. propovijedi piše da je sv. Pavla od Križa privlačila k Bogu cijela vidljiva priroda, kao "propovjednika" Božje stvaralačke moći, a u starom izdanju kao "propovjednik" Božje stvaralačke moći (naime cijela vidljiva priroda).

U 74. propovijedi, onoga tko se pred ovim preljubničkim i grješnim naraštajem bude Krista stidio Krist će se stidjeti kada dođe u "slavu" Oca svojega sa svetim anđelima, umjesto u "slavi" Oca svojega. Ta tipkačka pogreška u citatu prepisana je iz prvog izdanja.

U 85. propovijedi piše da je "nevjernik" Židovima rekao: "Jer ja život svoj polažem da ga opet uzmem..." Umjesto Krist "nevjernim" Židovima. I to je prijepis pogreške iz prvog izdanja.

U 92. propovijedi, svi su dužni primiti sv. "Krist", također je prepisano iz prvog izdanja.

U posljednjoj propovijedi piše da Duh Sveti duši daruje po sv. potvrdi više negoli kod "Krista" te da kršćansko ime i značaj ne daje potpuno "Krist", nego tek sv. potvrda. U prvom pak izdanju kaže se da više negoli kod "Krsta" daruje Duh Sveti duši po sv. potvrdi. (Nedostaje, kao i u novom izdanju, povratna zamjenica: "...daruje se Duh Sveti duši...", napisao je Lav XIII. u navedenoj enciklici.) Međutim i prvo izdanje pogrešno kaže da ne daje potpuno "Krist", nego tek sv. potvrda kršćansko ime i značaj. U novom je izdanju taj zatipak prepisan.

To nisu sve pogreške, ali i te su dovoljne da me uvjere kako nisam pogriješio kad sam nedavno jednom prijatelju koji me je zamolio da mu Stepinčeve vjeroučiteljske propovijedi posudim preporučio neka radije ode u NSK čitati ih u ciklostiliziranom, nepotpisanom izdanju, jer je ono pouzdanije.

Ovo novo, potpisano, lektorirano, pozdravnim slovom nadbiskupa đakovačko-osječkog te prirediteljevim uvodnim mislima, a i recenzijama trojice doktora znanosti proviđeno izdanje pokazuje da proglašenje bl. Alojzija svetim sam blaženik, doduše, jest zaslužio, ali mi nismo.

nedjelja, 9. veljače 2020.

Gostujući autor - Komentar Tanjićevog predavanja

Rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić održao je predavanje (a,b,c) „Odrazi europskih duhovnih i religioznih gibanja u Hrvatskoj“ u popodnevnom dijelu prvoga dana Teološko-pastoralnog tjedna u utorak 28. siječnja koji je o temi „Navještaj evanđelja u suvremenoj Europi“ održan u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati.


Unatoč modernističkim tlapnjama, autentičnost Crkve dolazi od vječnog i nepromjenjivog Boga, koji ju je osnovao i koji Njome upravlja, i ne ovisi o tome je li 1. stoljeće ili 21. stoljeće. Kolika je oholost modernista, koji smatraju da znaju bolje nego mnogi sveci, naučitelji, apostoli, pa i sam Isus Krist?

Velečasni Tanjić polazi od pogrešnih premisa vezanih uz uzrok "loma", do kojega nije došlo preko noći (kuhalo se to polako i postupno od vremena Descartesa, a Ockhamov nominalizam bio je glavni sastojak), a pogrešno i karakterizira taj lom. Treba naglasiti da nije došlo do loma između Crkve i svijeta kao dva ravnopravna "krivca" i jasno reći da je svijet okrenuo leđa Bogu i naravnom zakonu i objeručke prihvatio dekadenciju i degeneraciju.

Spominjati Humanae Vitae [1] u smislu nekakvog uzroka loma je modernistički otrov. Naime, ta je enciklika samo službeno objavila ono što je Crkva uvijek naučavala, a to je vječna i nepromjenjiva istina protiv koje su se šezdesetosmaški degenerici pobunili uz poklič "non serviam", slijedeći zloga koji im vuče konce.

Tanjićeva "tri puta" su potpuna besmislica. "Prvi put" nije nešto čime se Crkva treba izravno baviti, jer njeno je poslanje dano u Mt 28:19 [2], a tamo se ne nalazi "bavite se pravom i lobiranjem i zanemarite evangelizaciju". Međutim, Crkva može i treba pružati infrastrukturu i materijalnu potporu specijaliziranim udrugama i organizacijama koje se bave time, kao što je naš Ordo Iuris, ili strani Thomas More Society. Upravo zbog toga što su se mnogi prelati posvjetovnili i zaboravili na misiju koju im je dao Isus došlo je do toga da "Crkva u Europi ne nalazi odgovor na sekularizirajuću dekristijanizaciju". Odgovor je u tisućljetnoj Tradiciji Crkve, koja je bila sredstvo obraćenja svijeta, a koju su ubačeni šezdesetosmaši zanemarili u svojoj misiji da Crkvu okrenu od Krista ka svijetu i ljudskom egu. Povratak kristocentričnom Tradicionalnom Rimskom obredu [3], koji je gotovo dva tisućljeća bio najbolje sredstvo ne samo štovanja Boga i podjele spasonosnih sakramenata, već i prenošenja dogme i morala. Lex orandi, lex credendi, lex vivendi. Ljepota, istina i dobro idu ruku pod ruku, jer im je izvor Jedan Bog i one su u Njemu jedno.

Benediktova opcija nije riješenje, jer zatvaranje u sebe također je protivno poslanju Crkve. No ovdje ima nekih dobrih elemenata. Konsolidacija katolika u samodostatne zajednice građene oko Crkve, koje su u stanju držati red, je vjerojatno nužnost, no te zajednice moraju djelovati kako poslovno, tako i politički i kulturno u državi, a ne povlačiti se iz tih sfera.

Treći dio jest ne samo izmišljanje tople vode, već još jedna kap otrova. Naime, Crkva je katolička i djeluje u cijelom svijetu, kao što pokazuju primjeri obraćenja cijele Južne Amerike zahvaljujući Našoj Gospi od Guadalupe, ili porast kršćanstva u Africi, koji možemo zahvaliti misionarskom djelovanju Crkve preko dobrih pastira kao sto je Msgr. Lefevbre, koji je u razdoblju od 1932. do 1959. evangelizirao dobar dio Afrike (uključujući i Gvineju iz koje je kardinal Robert Sarah, čiji su se roditelji u tom valu obratili).

Petljanje složenih pitanja "socijalne pravde, siromaštva, ekologije" među sasvim jasna i kritična pitanja zaštite života od začeća do prirodne smrti i zaštite braka i obitelji jest otrov potekao od pro-sodomitskog kardinala Bernardinea [4], sa svrhom da se razvodni djelovanje Crkve po osnovnim moralnim pitanjima. Ironično je da vlč. Tanjić zbori kao da govor Velikog Inkvizitora [5] u velikom djelu Fjodora Mihailoviča Dostojevskog "Braća Karamazovi" smatra receptom za djelovanje.

Ono što treba Crkvi jest stara evangelizacija temeljena na bezkompromisnoj, objektivnoj i apsolutnoj istini, a to jest Bog i Njegova objava. To je upravo ono što vlč. Tanjić odbacuje, koristeći izraze kao "normativno", što implicira relativizam. Kakva je samo oholost u stanju odbacivati stoljeća tradicije Crkve i proturiječiti dogmi? Upravo je takav revolucionarni stav dominirao i vladao u Crkvi od 1965. do danas, a galopirajuća sekularizacija, dekristijanizacija i dehumanizacija (odbacivanje ljudske naravi kao razumne životinje) društva je posljedica toga. Vlč. Tanjić bi zabrazdio jos dublje.

Ključno je da modernisti nemaju nadnaravnu vjeru i zasnivaju svoje tlapnje na pretpostavkama naturalizma i agnosticizma po pitanju Božje objave [6]. Obrat lošeg trenda moguć je samo uz ufanje u Boga i ako djelujemo u skladu s Božjom voljom, odnosno onim što je Crkva uvijek naučavala [7], a ne ako se divimo vlastitim kvaziintelektualnim "dostignućima" i nasjedamo na bajke o "superiornosti modernog čovjeka" [8].

Slobodan Obrenović


[1] http://www.vatican.va/content/paul-vi/en/encyclicals/documents/hf_p-vi_enc_25071968_humanae-vitae.html

[2] “Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih da drže sve, što sam vam zapovjedio. Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

[3] https://tradicionalnamisa.com/

[4] https://www.youtube.com/watch?v=gnlLjOA23JE

[5] https://www.youtube.com/watch?v=kpyUp3TwUwA

[6] http://www.vatican.va/content/pius-x/en/encyclicals/documents/hf_p-x_enc_19070908_pascendi-dominici-gregis.html

[7] https://www.youtube.com/watch?v=-8Zp8GsDe9E

[8] http://www.sensustraditionis.org/MansComplex.pdf

utorak, 4. veljače 2020.

Oslobodio nas Bog od svakoga zla

Ako ste iz Zagreba, vikend je i ne pada kiša, a ne znate gdje bi se prošetali, Medvednica je uvijek dobar izbor.


***

Evo još par fotografija od Svijećnice:

Jedan dvoipogodišnjak je ponavljao poslije mise "Ja sam poljubio svijeću."


***

U ponedjeljak, na blagdan sv. Blaža, nakon mise je bilo grličanje.


Evo izvatka iz Rimskog obrednika (str. 439).
BLAGOSLOV SVIJEĆA
na blagdan sv. Blaža biskupa i mučenika.

R. Pomoć je naša u imenu Gospodina.
O. Koji stvori nebo i zemlju.
R. Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.

Pomolimo se.
Svemogući i preblagi Bože, ti si sve prerazlične stvari na svijetu stvorio samom Riječju i htio, da se za obnovu ljudi utjelovi ta ista Riječ, po kojoj je sve postalo; ti si velik i neizmjeran, strašan, hvale dostojan i čudotvorac. Da prizna tvoju vjeru, nije se slavni mučenik i biskup Blaž strašio ni kakvih muka i srećno je stekao palmu mučeništva, i ti si mu među ostalim milostima dao i povlasticu, da tvojom moću liječi sve bolesti grla. Tvoje veličanstvo ponizno molimo, ne gledaj na našu krivnju, već se ublaži njegovim zaslugama i prošnjama i dostoj se časti vrijedan i dobrostiv blago+sloviti i po+svetiti ovaj stvor voska izlijevajući svoju milost. Nek se zaslugom njegove muke izbave od koje mu drago bolesti grla svi, kojima se u dobroj vjeri ovim voskom dotakne vrat, pa ti zdravi i veseli u svetoj Crkvi tvojoj zahvaljuju i hvale slavno ime tvoje, što je blagoslovljeno u vijeke vjekova. Po Gospodinu našem Isusu Kristu Sinu tvojem, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova.
O. Amen.

I neka se poškrope blagoslovljenom vodom.

Onda svećenik stavlja pod bradu na grlo svima, koji će se blagosloviti i koji kleče pred oltarom, dvije unakrst složene voštanice i govori:

Zagovorom svetoga Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i od svakoga drugog zla. U ime Oca i Sina + i Duha Svetoga.
O. Amen.


Prikladno je što se na ovaj blagdan blagoslivljaju i kruh, vino, voda i plodovi s istom nakanom: da oni koji ih pojedu ili popiju budu očuvani od bolesti grla i svakoga drugoga zla. Tako i oni članovi naših obitelji ili prijatelji koji nisu bili u crkvi mogu imati udjela u blagoslovu.
BLAGOSLOV KRUHA, VINA, VODE I PLODOVA
protiv bolesti grla na blagdan sv. Blaža, biskupa i mučenika.

R. Pomoć je naša u imenu Gospodina.
O. Koji stvori nebo i zemlju.
R. Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.

Pomolimo se.
Spasitelju svijeta Bože, koji si današnji dan posvetio mučeništvom blaženoga Blaža i koji si njemu među ostalim milostima dao i povlasticu, da tvojom moću liječi svaku bolest grla, neiskazano milosrđe tvoje smjerno molimo i prosimo, dostoj se svojom blagošću blago+sloviti i po+svetiti ove hljebove, vino, vodu i plodove, što ti ih je vjerni puk danas pobožno donio na posvetu. Koji ih okuse, neka zaslugama i zagovorom toga istog blaženoga Blaža, mučenika tvoga i biskupa, potpuno ozdrave od svake bolesti grla i od koje mu drago druge nemoći duše i tijela. Koji živiš i kraljuješ Bog u vijeke vjekova.
O. Amen.

I neka se poškrope blagoslovljenom vodom.

nedjelja, 2. veljače 2020.

Njega primi Šimun u naručje svoje i objavi narodima da je on Gospodar života i smrti i Spasitelj svijeta

Danas smo u sv. Katarini lijepo proslavili Svijećnicu, prekrasan Marijin blagdan. Prije početka obredâ, preč. Borna je održao sažeti nagovor, a zatim smo imali Asperges, blagoslov i podjelu svijeća te kratku procesiju unutar crkve. Nakon toga je uslijedila pjevana misa s kađenjem. Budući da, kad god možemo, slijedimo rubrike prije 1955.,  kako se čini i u Rimu, liturgijsko ruho je prije mise ljubičasto, ne izbacuju se molitve u podnožju oltara te se u misi nakon molitava blagdana Očišćenje Blažene Djevice Marije dodaju molitve današnje četvrte nedjelje po Bogojavljenju čije evanđelje se čita na kraju umjesto uobičajenog proslova Ivanova evanđelja.

Sveta je obitelj brižljivo ispunila propise starog zakona premda to nisu bili obavezni učiniti. Nama je dana nova Žrtva i pristoji se da je slavimo onim ceremonijama koje su nam predane. Želimo poput sv. Šimuna dostojanstveno i s ljubavlju dočekati Isusa kako bismo mogli zahvalno reći "Primili smo, Bože, milosrđe tvoje usred hrama tvoga."


Audio snimka od obreda škropljenja do početka mise. Tekstovi molitava i antifona.


P.S. Danas je u centru zbivanja i proročica ANA što je vrlo prikladno s obzirom na tekst koji sam primio i prenosim
[...] koliko je današnji dan poseban: ne samo da je 02022020 palindrom u DMY, MDY i YMD formatima (s nulama, naravno), nego je danas 33. dan u godini, a preostalo je još 333 dana, što su isto palindromi. Ovo se neće više nikada dogoditi tako da je u palindromskom smislu ovo najposebniji dan [...]

utorak, 28. siječnja 2020.

Je li msgr. Batelja vlasnik lika i djela bl. Alojzija Stepinca?

Novi prijepori oko tzv. Stepinčevog dnevnika povod su da se zapitamo zašto se primjerice sva sabrana djela bl. Ivana Merza mogu bez problema skinuti sa stranica njegove postulature, a pisanu ostavštinu bl. Alojzija Stepinca moramo pabirčiti iz kojekakvih "priređenih" knjiga nedostupnih na internetu koje povremeno pušta u opticaj postulator njegove kauze. Ako se u ovih nekoliko desetljeća slobodne Hrvatske još nije uspjelo izdati kritičko izdanje Stepinčevih govora i tekstova, minimum koji se mogao napraviti je skenirati i staviti svu građu na internet. Ta kritika ide, dakako, ne samo postulatoru, nego i onima koji su mu nadređeni te kojima takvo njegovo ponašanje odgovara, u prvom redu zagrebačkom nadbiskupu koji je najpozvaniji činjenično (a ne samo ispraznom retorikom) braniti i promicati uspomenu na svog blaženog prethodnika.

ponedjeljak, 27. siječnja 2020.

Gostujući autor - Tribina HKD-a sv. Jeronima o adventistima


Petar Grgec

Jedan pogled izvana na "jeronimsku" tribinu o adventistima iznutra

Stjepan Razum, svećenik i predsjednik HKD-a sv. Jeronima, na početku tribine, nakon što je, da ne bude nikakve zabune, temi rekao "okosnica", kaže da je sigurno da svaku stvarnost možemo najbolje upoznati kad nam je predstavi njezin dionik, pa tako i adventiste kad nam ih predstavi adventist, a ne katolik poput svećenika Ivana Kokota, autora jeronimske knjižice o adventistima. Ne znam znači li to da će stvarnost vjerovanja, recimo, da je dva plus dva pet predstaviti istinitije oni koji u toj stvarnosti sudjeluju nego oni kojima se čini da je dva plus dva četiri. Ne znam, ali meni se čini da ni Zagrebačkoj nadbiskupiji ni članovima Jeronimskog društva Stjepan Razum na čelu toga društva ne smeta. Meni, koji sam nekoć u tom društvu radio (te napravio i dosta gluposti na tom radnom mjestu), smeta, a rekao bih da ni sv. Jeronimu (kojemu je dr. Razum duhovni naslov "sveti", usprkos i pravopisu iz 1944., pretvorio u nadimak, u "takozvani sveti", s velikim početnim slovom) nije svejedno, nego bi se okrenuo u grobu. Iz Zagrebačke nadbiskupije na pismo o tome odgovorili su mi nakon tri-četiri mjeseca zahvalom na promišljanju i brizi, iz koje da je vidljiva moja dobronamjernost i privrženost Katoličkoj Crkvi. Na što sam im odgovorio da Stjepana Razuma treba što prije, još jučer, i za njegovo dobro, i za dobro Nadbiskupije, i za dobro Jeronimskoga društva, maknuti s tog položaja. To je bilo u ožujku prošle godine. Međutim poglavar Nadbiskupije hoda, evo, s baptistima, a predsjednik Hrvatskoga krugozemljaško-korjenodupstveno-krivovjernog? društva tzv. svetog Jeronima hoda, štoviše, s otpalima i od baptizma.

Ili možda hodaju za njima, da bi ih vratili? Bilo bi lijepo. Npr. poučiti ih da ponovni krst nije krst, nego svetogrđe. Ili samo hodaju za njima i točka? Uostalom, zar ekleziologiju povratka (u Katoličku Crkvu) ne smatraju i vrhovni pastiri Juraj Mario i Josip (kako bi ih nazvao dr. Razum) zastarjelom? Na žalost.

Umjesto "pogleda iznutra", zar ne bi trebali na adventiste i adventisti progledati "izvana", upravo iz ekleziologije povratka? Npr. iz knjižice Stjepana Bakšića (Tisak Nadbiskupske tiskare, Zagreb) https://archive.org/details/tko_su_adventisti_i_sto_uce_1930:

Adventisti su svojom naukom gotovo u svim točkama osim u pitanju Kristova božanstva došli u opreku s kršćanstvom i katolicizmom...

...Međutim 21. listopada 1844. [dan kad su, na temelju posve samovoljnog tumačenja jednog Danijelova proroštva i Isusove prispodobe o ludim i mudrim djevicama, očekivali Kristov drugi dolazak] prošao je kao i svi ostali dani i tuga je bila velika.

...Možda bi sada kraj sve čovječje ludosti i kratkovidnosti bio zauvijek iščeznuo ovaj pokret, da nije [vražjom lukavošću prevarena] ustala prava začetnica ove sekte, "sestra White", koju adventisti štuju kao od Boga poslanu proročicu. Ona je ostavila baptističku Crkvu i zanijela se za adventističku nauku te počela naučavati da je s neba dobila "prosvjetljenje i objavu". U svjetlu te [đavlove] objave kaže "sestra White" da je u tumačenju izraza "očišćenje svetinje", o kome govori prorok Danijel, do sada učinjena pogreška. Ta svetinja ili svetište nije zemlja, nego nebo. Dana 21. listopada 1844. ušao je Krist u nebesko svetište da ga očisti "od grijeha djece Božje". Najveći je grijeh djece Božje tobože to što su osramotili dan Gospodnji te umjesto subotu počeli slaviti nedjelju. Zato je Ellen White sa svojim mužem Jamesom Whiteom počela u adventizmu najžešće propagirati štovanje subote. Proroštvo Danijelovo dakle, veli "sestra White", nije ostalo neispunjeno. Ono se obistinilo tako što je g. 1844. očišćeno nebesko svetište, a na zemlji se javio adventistički pokret. Kad adventisti odvrate čovječanstvo od grijeha oskvrnjivanja subote, doći će Gospodin. Tada će početi tisućugodišnje kraljevstvo mira: 144.000 savršenih adventističkih svetaca vladat će s Kristom 1.000 godina, a vlast Sotone bit će sputana. Nakon toga će on na kratko vrijeme biti pušten i onda će početi konačna borba. Tada će uskrsnuti zli i zatim će slijediti vječni sud, uništenje zlih; novo nebo i nova zemlja za pravednike.

Adventisti sedmoga dana, kako smo vidjeli, upravo fanatički udaraju protiv slavljenja nedjelje i traže da se uvede štovanje subote. Za svoju tvrdnju pozivaju se na starozavjetnu odredbu Božju. No zaboravljaju da su neke starozavjetne odredbe takve da izviru iz naravi ljudske, te prema tome ostaju i u Novom zavjetu, a neke su opet takve da se odnose samo na židovski narod u Starom zavjetu. Svih se starozavjetnih svetkovina, dakle i subote, kako naučava npr. sv. Pavao, valja ostaviti jer je cijeli Stari zavjet samo sjena Novoga zavjeta, pa je tako i subota samo sjena, slika kršćanske nedjelje. Kad bi adventisti bili dosljedni, onda bi morali zadržati sve starozavjetne židovske svetkovine i propise o jelu.

U Starom zavjetu bio je Bog odredio štovanje sedmoga dana, tj. subote, kao spomen na svršetak stvaranja svijeta. No još važnije od stvaranja jest otkupljenje. Otkupljenje je pak dovršeno na onaj dan kad je Spasitelj svladao smrt, vraga i grijeh, tj. na dan njegova uskrsnuća. To je unutarnji razlog zašto je pretkršćansko štovanje subote prešlo u štovanje nedjelje, tako da su kršćani, štoviše sami apostoli, odmah od početka štovali nedjelju, te "dan Gospodnji" nikad medu prvim kršćanima nije značio subotu, nego onaj dan na koji je Gospodin učinio najveće čudo, naime svojim uskrsnućem dovršio otkupljenje. Valjda će adventisti dopustiti da su prvi kršćani bolje poznavali Kristov duh i namjere nego oni...

...Vidjeli smo velike zablude adventizma. Te su zablude tolike da adventizmu od pravog kršćanstva ostaje veoma malo. Adventisti priznaju doduše Kristovo božanstvo, ali su inače iskrivili tako reći sve ostalo što je Krist naučavao i zapovjedio vjerovati. Posve je stoga jasno da svaki onaj koji pristupa k adventistima nanosi Kristu najveću nepravdu i sramotu... Krist je osnovao svoju Crkvu... Ostaviti tu Crkvu te otići k adventistima, k zajednici koju su osnovali ljudi, k zajednici koja se u svome naučavanju već tako teško prevarila i koja samovoljno naučava što joj se svidi, znači udarati Krista u lice, a sebi spremati teški sud Božji..

(v. i 1, 2, 3, 4, 5)