srijeda, 23. srpnja 2014.

Povratak

Potrpat ću u ovaj post najprije još nekoliko fotografija iz Lisieuxa koje mi nisu pasale u drugim postovima.

***

Ulica koja ide otprilike od karmela prema katedrali i u kojoj se održava vašar. Koliko sam vidio bezvezna roba i plastične gluposti kao i kod nas.


Kružni tok kojeg ćete više puta proći ako želite posjetiti sva mjesta o kojima smo govorili u Lisieuxu.


Lijepi park odmah do katedrale, sa sjeverne strane. Slikano u različite dane što se vidi po osvjetljenju.




Crkva svetog Jakova u kojoj se više ne održavaju mise, navodno je dosta oštećena u bombardiranjima za vrijeme drugog svjetskog rata.




Sada je galerijski prostor i u njoj je trenutno izložba posvećena zahvalama vojnika koji su sačuvali zdravlje i život zagovorom sv. Terezije. S obzirom da nije bilo dopušteno fotografiranje izložaka,  morat ćete mi vjerovati na riječ da su bile izložene tisuće medalja i drugih predmeta koje su zahvalni vojnici poslali u Lisieux.

Evo ipak za utjehu jedna fotka iz muzeja uz karmel koji smo već detaljno obradili. Slične je tematike, prikazuje knjigu o Tereziji koju je vojnik čitao te je zaustavila metak i spasila mu život.


Ako je crkva sv. Jakova propadala dostojanstveno, onda je ova koja slijedi suprotan primjer. Stara crkva Saint-Desir potpuno je srušena u 2. svjetskom ratu.


Nova crkva izgrađena je krajem 50-ih, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Evo kako danas izgleda.



***

U utorak ujutro krenuo sam iz Lisieuxa i u Parizu sam bio oko pola jedanest. Vlak je iz neobjašnjenih razloga stajao pola sata prije ulaska u kolodvor Saint-Lazare. S obzirom da mi je let za Zagreb bio tek navečer, imao sam dovoljno vremena za poslati razglednice. U Lisieuxu subotom pošta radi do podne, u nedjelju i na praznik u ponedjeljak je bila zatvorena, a ujutro počinje raditi tek u 8:30.

Ostavio sam prtljagu u ormariću na Gare du Nord. Blizu prvog perona je oznaka za izgubljene i nađene stvari, spustite se stepenicama za njom i vidjet ćete s desne strane ulaz, treba proći kroz rendgen, naći prazan locker i ubaciti oko 8 eura u kovanicama.

Laganim korakom sam za oko 25 minuta bio pred poznatom crkvom Sacre-Coeur u kojoj od 1885. godine traje neprekinuto klanjanje pred Presvetim. Rijeke turista prelijevaju se kroz tu poznatu crkvu, pa ćete tisuće različitih fotografija lako naći na internetu. Ja ostavljam samo dvije, jednu odozdo prema bazilici, a druga je pogled odozgo ispred bazilike.



Zahvalio sam se Gospodinu na vrlo lijepom hodočašću i uputio na aerodrom.

Kako bi sv. Terezija rekla, s onu stranu oblaka sunce uvijek sja. Ako je bila toliko pod dojmom lifta s kojim je (u suprotnosti napornim stepenicama) usporedila svoj mali put, vjerujem da bi je oduševili avioni.

utorak, 22. srpnja 2014.

Caen

Gledajući stranicu WikkiMissa tek sam večer prije odlaska u Lisieux shvatio da ondje nema tradicionalne mise svake nedjelje. Prva opcija bila je ići u Alencon na misu te usput posjetiti Terezijinu rodnu kuću i baziliku gdje je krštena. Nažalost, raspored misa i vlakova nije mi odgovarao. Druga opcija za koju sam se na koncu odlučio bila je otići u nedjelju na misu u obližnji Caen do kojeg se ide pola sata vlakom i veze su puno bolje. Tako sam, i ne znajući za to do dolaska u Lisieux, izbjegao posjet kardinala Baldisserija koji je iste nedjelje slavio misu u bazilici sv. Terezije povodom blagdana blaženih Louisa i Zelie.

U Caenu nedjeljom bratstvo sv. Petra ima misu u 10:30, a bratstvo sv. Pija X. u 9 i u 10:30.

Do centra se od glavnog kolodvora dolazi za petnaest-dvadeset minuta šetnje. Najlakše je ići ulicom kojom vozi tramvaj. Ako pažljivije pogledate, primjetit ćete da je to neki čudni tramvaj koji ima gume. Ovdje se školarci mogu realistično ispričavati ako zakasne na sat s onim "pukla guma na tramvaju". Zapazio sam već da Francuzi vole biti malo posebni i napredni s tim svojim tramvajima. Tako su primjerice u Strasbourgu stariji tramvaji imali velika jednodjelna vrata koja su se otvarala doticanjem metalne pločice na vratima. Takva su se vrata kasnije često kvarila, pa novije generacije tramvaja imaju normalna dvodjelna vrata s gumbom, nešto slično kao u Zagrebu. U Bordeauxu su pak uveli inovativno napajanje sa zemlje kako u centru grada električne žice ne bi kvarile pogled i fasade. Taj je novi sustav bio pun problema, ali srećom, u međuvremenu se situacija znatno popravila. Konačno, u Caenu su izmislili ove kvazitramvaje koji kod prijevoza putnika izgledaju i rade kao normalni tramvaji, ali imaju i mogućnost prelaska na dizelski motor kako bi došli od garaže do tramvajske pruge i nazad. Nakon što su ulupali silne milijune u razvoj i ugradnju ovog modela, odlučili su zbog nepouzdanosti prijeći na uobičajeniju laku željeznicu.


Caen na mnogim mjestima ima duh primorskog grada, a ima i luku koja je kanalima i rijekom povezana s 15 km udaljenim La Mancheom. Nažalost, slike iz tog dijela grada nećete vidjeti jer me tada već morilo sunce (standardna priča, ujutro hladnjikavo, popodne grije), a i prepunio sam karticu na fotiću.


Kipove Ivane Orleanske naći ćete u raznim mjestima, ovaj pozlaćeni u Caenu mi se učinio posebno dobar. Kao što sam mogao i očekivati, gospođa na fotki dolje desno počela je vikati da joj platim što je slikam. Simpatično.


Kombinacija staroga i novoga: crkva sv. Ivana Krstitelja u pozadini, naprijed tramvajska stanica posve prigodnog imena za odlazak na tradicionalnu misu.


Došao sam do adrese koja je pisala uz misu FSSP-a. Premda nema nikakvih vidljivih znakova da je ovo crkva, učinilo mi se da je sve u redu jer su metalna vrata bila otvorena za razliku od izgleda na google street viewu koji sam pogledao prije puta.


I zaista popevši se unutra sam zatekao ovaj prizor koji mi je govorio da sam na dobrom mjestu. Još sam potvrdio termin kod jednog mlađeg čovjeka u reverendi za kojeg sam mislio da je bogoslov, a pokazalo se da je to svećenik bratstva sv. Petra koji je služio misu.


Kao što ste naslutili iz prethodne fotografije misa je bila pjevana (lijepo gregorijansko pjevanje i par francuskih pjesama) uz Asperges prije početka. Bilo je jedno 80-100 vjernika, među njima dosta djece, tj. kapelica je bila dobro popunjena. Lijepa prigoda da čovjek odahne i malo odmori dušu.


Gornja slika je dosta mutna jer je uslikana nakon završetka mise i gašenja svjetla, ali s idućom vam dovoljno ilustrira da je kapelica dosta ružna. Mislim si ja, i ovdje jako vole tradicionaliste kad su im u mjestu s toliko praznih velikih i lijepih crkvi (vidjeh ih poslije nekoliko, a vidjeh i raspored misa u centru grada) dali na korištenje baš ovu. Da ne spominjemo kako oni ne samo da nemaju raspored misa na vratima (uostalom, to je uobičajeno), nego je teško izvana uopće uočiti da je to bogoštovni prostor. 


Nakon mise, vjernici su nastavili druženje pred crkvom, podsjetilo me to na sv. Martina. Ja se nisam zadržavao osim što sam morao zastati s jednim malim dječakom koji mi je uhvatio ruku i nije ju puštao dok se nismo dobro rukovali. Zaista srdačna dobrodošlica!

Krenuo sam u smjeru koji će vam uskoro biti jasan i naišao na različite zgrade poput prefekture regije u kojoj se nalazi Caen.


Ruševina stare crkve sv. Stjepana.


Vili(ja)m Osvajač je u 11. stoljeću u Caenu dao izgraditi dvije goleme benediktinske opatije koje su bile u svojevrsnom natjecanju za prestiž. Ovo je opatija za muškarce. Naravno, od revolucije je to samo župna crkva. Ove dvije opatije su među najpoznatijim romaničkim građevinama u Normandiji, a meni je zapelo negdje u podsvijesti da sam fotografiju te crkve vidio na satovim likovnog u srednjoj školi.


Primjetite da se naša zastava vije najbliže samoj crkvi.


Ambulatorij se otvara na mnoštvo kapelica.



U središtu crkve je Vilimov grob premda su, izgleda, ogavni kalvinisti razbili grob i rasuli mu kosti.


No nije ova veličanstvena crkva bila prvotni cilj moga pohoda u taj dio grada. Naime, dok sam kupovao suvenire u Lisieuxu, naišao sam na knjižicu o Terezijinoj sestri Leonie. Evo je ovdje za vas na engleskom. Nisam znao gotovo ništa o toj sestri prije čitanja knjižice. Njezina majka koja je, sjetite se, proglašena blaženom, znala je za nju reći jadna Leonie. Ona je bila boležljiva i neposlušna djevojka, potpuno drugačija od ostale četiri sestre. Majka Zelie u jednom je pismu napisala da joj je Leonie "najveća patnja u životu". Teške riječi za tako izdržljivu i upornu ženu. Nakon što je neuspješno pokušala pridružiti se klarisama u Alenconu, Leonie je prešla prag samostana sestara Pohođenja Marijina u Caenu, ali ga je ubrzo morala napustiti zbog neprilagođenosti i teškog dermatitisa zbog kojeg je provodila besane noći i imala teške glavobolje. Kao i Terezija patila je od strogosti samostanskog života. Terezija je rekla da je u samostanu zimi tako hladno da skoro umire od hladnoće.

Pokušala je ponovno pet godina kasnije, ali godinu dana nakon oblačenja habita opet napušta samostan. Sada je već i Celine otišla za ostalim sestrama u karmel i Leonie demoralizirana pati zbog novog neuspjeha. Sestre je tješe pismima i molitvom, a Terezija se prije smrti povjerila: "Nakon što umrem učinit ću da Leonie ode kod vizitandinki i da ondje ostane."

I zaista se tako dogodilo, 1899. godine Leonie se vratila sestrama Pohođenja Marijina i nakon zavjeta ostala četrdeset godina u tom samostanu. Smirila se i postala radosna osjećajući veliku zahvalnost prema Bogu koji ju je postavio "u to slako predvorje neba koje je samostan Pohođenja".

Sjećate se one ploče iz karmela koja kaže da tri sestre karmelićanke Martin počivaju u blizini svoje slavne sestrice. Nekoliko mjeseci prije svoje smrti Pauline je napisala Leonie: "Voljela bih da se pridružiš Marie u grobnici koju smo pripremile za nas četvero pod Terezijinom škrinjom." Leonie se osmijehnula, ali je blago odgovorila: "Ja sam sestra Pohođenja Marijina i u Pohođenju želim ostati." Želja joj je uslišana i pokopana je u kripti samostana u Caenu.

Samostan je vrlo blizu muške opatije. Kao što vidite na slici crkva se trenutno obnavlja.


Bogu hvala, došao sam do jedne sestre (uđete kroz vrata desno od crkve i pozvonite) koju sam očito prekinuo u pripravi ručka, bilo je oko pola jedan. Ona je pozvala nekoliko sestara na telefon i jedna od njih je rekla da ima vremena sići i otključati kriptu. U kriptu se ulazi s lijeve strane crkve, spustite se stepenicama, prođete kroz jedan mračni hodnik i nakon otključavanja vrata, evo vas.


Pomolio sam se i zapalio svijeću za sve koji misle da su u životu zanemareni te za sve roditelje i djecu koji se ne razumiju i u konfliktima su. Za Leoniju je pokrenut i postupak proglašenja službenicom Božjom što je prvi korak na putu prema beatifikaciji. Možda nam netko može prevesti molitvu (fra, eng).


Posljednji pozdrav velikoj opatiji.



Crkva svetog Petra.



Pogled na veliku tvđavu u Caenu. Vrijedi posjetiti, prošetati se po unutrašnjem području i po zidinama. Unutra je i muzej umjetnosti koji je ok, ali ništa posebno, možete otići ako baš jako želite vidjeti ovu sliku zaruka BD Marije i sv. Josipa. Vidim da na wikipediji piše da je ulaz na stalne izložbe besplatan, ali to nije istina, plaća se par eura.


Kad sam gledao raspored tradicionalnih misa u Caenu, odmah sam provjerio i adrese gdje se održavaju. Znao sam da je i crkva u kojoj bratstvo sv. Pija X. služi mise negdje tu, pa sam vidjevši ovu crkvu na vrhu brdašca mislio da je to to i rekao u sebi: "pa lijepu su crkvu uspjeli nabaviti, puno bolje od FSSP-a".


No izgleda da sam pogriješio, evo fotografije kapelice do koje se dolazi iz jedne očuvane uličice sa starim šarmom koju možete pogledati na google street view (kapelica se ondje ne vidi).


Primjetio sam na karti da odatle nije daleko ni opatija za žene, pa rekoh, što ne bih i nju posjetio. Izvana također djeluje zanimljivo, ali svakako manje impresivno od muške verzije.


Iznutra je crkva restaurirana, očito relativno nedavno.


I za kraj ovaj svetac kojeg smo sreli već u Bordeauxu, a naći ćete njegov kip i na drugim mjestima.

ponedjeljak, 21. srpnja 2014.

Mont Saint Michel

Još sam prošle godine za vrijeme hodočašća u Monte Sant'Angelo odlučio da moram jednom posjetiti i drugo po važnosti svetište velikog vojskovođe nebeske vojske svetog arkanđela Mihaela koje se nalazi na brdu-otoku i naziva Mont Saint Michel. Budući da je Mont Saint Michel kao i Lisieux u Normandiji (usp. kartu), učinilo mi se vrlo prikladnim da onamo odem na ovogodišnjem hodočašću. Javnim prijevozom je Mont poprilično loše povezan s ostatkom Francuske, pa sam par tjedana prije odlaska u Francusku shvatio da je jedini dan koji mi uopće odgovara petak 11. srpnja te sam za taj datum i naručio karte za vlak. Ako niste u posjetu Normandiji, druga opcija odlaska do ovog otoka je korištenje neke od turističkih agencija koje voze iz Pariza autobusom. Odakle god kretali, to je izvrsna destinacija za jednodnevni izlet.

Dan prije odlaska malo sam strahovao jer se rezidencija u kojoj sam bio u Lisieuxu zatvara noću od 23 do 7 sati ujutro. Također je vrijeme bilo hladno i kišovito. Srećom u koordiniranoj akciji sv. Male Terezije i sv. Mihaela ne samo da je riješen problem mog ranog izlaska, nego se i vrijeme kroz dan progresivno poboljšavalo. Krenuo sam u 6 iz Lisieuxa vlakom do Caena (ima oko pola sata), zatim vlakom za Rennes do malog mjesta Pontorson (nekih dva sata) i konačno lokalnim autobusom do podnožja brda (petnaestak minuta).

Pogled iz vlaka.


Pogled iz busa.


Već se nekoliko godina obnavlja okolica brda kao i sama opatija na njegovu vrhu. Najvažniji projekt je uklanjanje prilaznog nasipa koji zaustavlja opticanje vode oko otoka i tako dolazi do gomilanja pijeska čime brdo gubi svoj karakter otoka. Naime, uz Mont Saint Michel razlika u visini plime i oseke je jedna od najvećih u Europi, do 15 metara. Kada se završi uklanjanje nasipa i izgradnja prilaznog mosta što je planirano za iduću godinu, u kombinaciji s modificiranjem već izgrađene brane na rijeci Couesnon, trebalo bi slobodno strujanje vode ukloniti višak naslaga pijeska i učiniti od brda ponovno pravi otok.




Ulazak u samo mjesto je besplatan, jedino se razgledavanje opatije na vrhu plaća nešto manje od 10 eura.


Kao što možete vidjeti nešto prije 10 sati baš i nema previše turista što me začudilo za tako poznatu znamenitost koja je usto i na Unescovoj listi zaštićene baštine. No kad sam odlazio oko pola tri rijeke turista su se slijevale iz mjesta i u njega.


Na wikipediji sam pročitao da postoje tri glavna puta koja vode do ulaza u opatiju: glavna ulica prepuna suvenirnica i turista, neki put lijevo koji je mirniji, ali i manje zanimljiv (njime sam se spustio) kao i put koji se penje desno od ulaza u grad i vodi duž bedema. Ja sam odabrao ovaj posljednji.

Na ovoj se fotki lijepo vidi neogotički toranj s kraja 19. stoljeća na čijem vrhu je pozlaćeni kip sv. Mihaela.


Gradilište.


Pijesak i mulj. Lijepo bi bilo prošetati se tim područjem, ali nisam za to imao vremena. Uostalom, dobro je ići s vodičem koji vas može upozoriti na to kada dolazi plima kao i to gdje je tlo prenestabilno za hodanje (živi pijesak).


Pogled prema otočiću Tombelaine i obalama Normandije.



Pogled prema Bretanji.



Jedan pogled na gradilište, prilaznu cestu, kao i branu na rijeci u daljini.


Vođena tura počinje na vrhu, na platou ispred crkve. Ja sam najprije pokušao s Francuzima, ali onda sam odustao i pričekao englesku turu koja je počinjala petnaestak minuta kasnije.

Fasada je izgrađena nakon požara krajem 18. stoljeća.


Kor koji se srušio 1421. obnovljen je u gotičkom stilu nakon završetka stogodišnjeg rata sredinom 15. stoljeća. S obzirom na poziciju i utvrđenje, nije začuđujuće da Mont Saint Michel nikada nije osvojen.



Ovo je najstariji, romanički dio crkve izgrađene početkom drugog tisućljeća.



Uz crkvu je i klaustar sa zanimljivo raspoređenim stupićima.



Kao što ste mogli nazrijeti na posljednoj fotografiji iz crkve, a na iduće dvije slike se još bolje vidi, bačvasti svodovi su drveni upravo zato da se smanji težina građevine koja zbog ograničenoga prostora mora biti na katove.

Nakon revolucije kroz otprilike sto godina opatija je korištena kao zatvor, a u tom razdoblju su obijeni mnogi sveti likovi.

Blagovaonica. Kao i većina prostorija nije imala grijanja, a kroz duga stoljeća ni stakla na prozorima. Možete misliti kako je bilo uz vlagu i stalni vjetar na toj stijeni, životni vijek stanovnika nije bio pretjerano dug.



Odavde su se, naravno, čitali prikladni tekstovi, posebno pravilo sv. Bendikta, za vrijeme objeda.


Kako je uopće nastalo prvotno svetište? Početkom osmog stoljeća sveti Mihael naredio je tri puta biskupu sv. Aubertu iz obližnjeg Avranchesa da mu izgradi svetište. Prema legendi treći puta ga je, jer biskup očito nije dobro slušao, dotaknuo prstom po glavi. Relikvija biskupove lubanje s rupom na mjestu gdje ga je arkanđeo dotaknuo čuva se u bazilici u spomenutom mjestu.


Ispod refektorija je sala za primanje plemstva. Ta je prostorija bila grijana i to poprilično velikim kaminima.



Ispod korskog prostora crkve nalazi se pak ova dvorana s masivnim stupovima.




U blizini bivše kosturnice smješteno je ovo ogromno kolo kojim su zatvorenici podizali terete (princip kao onaj za vježbanje hrčaka).


Radna soba monaha benediktinaca je ispod klaustra i kao što vidite prepuna je svjetla jer je to kod čitanja, prepisivanja rukopisa i drugog posla bilo dosta važno.


Nisam ovdje naveo brojne manje prostorije, stubišta i kapelice. Iz zadnje dvorane prelazi se u salu gdje su primani siromasi i hodočasnici (direktno ispod sale za plemstvo). Tamo završava obilazak opatije i trenutno je ondje suvenirnica. S obzirom da sam ja bio s grupom koja je započela vođenu turu u 11 sati i završila nešto poslije 12, zamolio sam vodičicu da bih htio ići na misu, pa me ona prečicom odvela ponovno na vrh opatije do glavne crkve.

Nisam o tome razmišljao u trenutku planiranja odlaska na Mont, ali taj dan je bio vrlo prigodan jer se slavio blagdan sv. Benedikta (naravno ljetni datum, prijenos relikvija).

Trenutno je ondje muška i ženska zajednica Monaškog bratstva Jeruzalema koje je osnovano sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio sam već u drugom mjestu na misama i klanjanjima ovih monaha i monahinja. Ima se tu stvari za pohvaliti poput vrlo lijepog pjevanja, meditativnog duha i sličnog. Ali, nekako mi taj novi pokret koji je proizašao iz 2. vatikanskog koncila i očito se njime nadahnuje ne štima. Meni to pjevanje na francuskom po vlastitim melodijama, odijevanje za crkvu kao da si monah, klečanje na klupicama i napose nova liturgija (svećenik okrenut narodu, dakako) izgleda kao da su izmislili tradiciju koju sami sebi predaju ili, možda će zvučati grubo, kao preglumljivanje. To je posebno vidljivo u svećenikovim gestama koje su (poput one kod "Gospodin s vama!") gotovo karikaturalne. Ili recimo kad monasi i monahinje za znaka mira prije pričesti pohrle među narod da se srdačno rukuju i izmjene poglede duboke kršćanske ljubavi. I naravno, pričest pod obje prilike u 'drevnoj tradiciji' gdje vjernici dobivaju posvećene hostije na ruke, a kalež sami preuzimaju i iz njega piju.

Ipak, dobro je da Mont Saint Michel još ima neku kršćansku prisutnost, tj. da nije potpuno zamro kao duhovno središte. Nakon mise spustio sam se još jednom kroz sve prije nabrojane prostorije do izlaza. Evo da vidite kako izgleda zgrada koja se naziva Merveille (divota) u kojoj se nalazi klaustar i sve one dvorane koje sam prije opisao.


Ovako izgleda kip na vrhu tornja samo što je u boljem stanju i pozlaćen.


Spuštajući se niz brdo kroz rijeke turista naišao sam na župnu crkvu iz koje donosim samo fotografiju sv. Mihaela.



Navodno ima na Montu neki restoran sa svjetski poznatim omletom, ali ne pada mi na pamet da skupo plaćam pečena jaja kad imam sa sobom sendviče.

Iz vreve turista pobjegao sam busom do obližnjeg gradića Pontorsona, a kako mi je ostalo još sat vremena do polaska vlaka, odlučio sam se malo prošetati.

Gospina crkva iz 11. stoljeća.




Ova cisterna, tj. vodotoranj bi mogla zanimati građevinarce koji čitaju blog jer ju je dizajnirao jedan od izumitelja armiranog betona Joseph Monier.