utorak, 26. travnja 2016.

Duhovna lirika utorkom 39


Marko Marulić
MOLITVA SUPROTIVA TURKOM (izvadak)

(...)
Sinke porobiše od krila materam,
I jošće činiše njih vašćine kćeram.

Daleč rastavljaju od draga miloga,
Tih tamo prodaju, a simo inoga.

Evo još oltari tvoji raskidaju,
I sve svete stvari tlačiti ne haju.

U temple se svete konje uvajaju,
Prilike propete pod noge metaju.

Svite, u kih tebi služba se činjaše,
Raskrajati sebi u kovadih jaše.

Pehare kovaše od kaležev tvojih,
I još pokovaše pase sabalj svojih.

Oto, ča je gore, divstvo oskvarniše
Divic, ke pokore čineći, služiše;

Ter dicu neumiću obrizav, tiskoše
U veću nesriću ner kih posikoše!

(...)
A ti, Gospodine, grihe jur otpusti,
Da puk tvoj ne zgine, jur milost na nj spusti.

Rači se smiliti, slomi mač poganski,
Ne daj pogubiti ostatak karstjanski.

Eve smo rojen'je, da ti s' naš spasitelj;
Proda nas zgrišen'je, da ti s' otkupitelj.

Dostojno jest da mi za grih zla patimo,
Da milosrdan si ti, za to te molimo:

"E Bože, odnesi jur taj bič od naju,
A na njih nadnesi kino te ne znaju."

Tebi vapijemo, tužeći u plaču:
"Tvoji smo, a ginemo, pogani nas tlaču."

Radi su svih požrit, nigdar karvi siti;
Sve će, diju, podrit, a puk tvoj pobiti.

Ispunit toj hteći, nigdar ne pristaju,
Jednih zavodeći, druzih pobijaju.

(...)
Pokaž, Gospodine, da kako saržba tva
Za naše krivine nas u nevolju da,

Onako smiljen'jem da nas mož' obranit,
Tere s utišen'jem slobod nam povratit;

Turke sve podvratit za blud njih nevere,
Njih silu pokratit ka nas koljuć dere.

Evo plačne k tebi majke tužne hode,
Da ne plode sebi, jer njih plod odvode.

Niki su prognani iz bašćine svoje,
A niki pogani u sužanstvo stoje.

Taj plače dičicu, taj muža, taj žene,
Plače brat sestricu, a sestra bratca nje.

Jur dopre do tebe vapaj i suze njih,
Ne daj da povede nemiran Turak svih.

A ti, ki s' propeti Bog, Gospodin naju,
Nam si dal Karst Sveti, ne ki te ne znaju:

Iznesi od bluda nas, tere od djavljih ruk,
Na križ pridav uda, otkupi viran puk.

Ne daj da nas dave pogani nogami,
Ali da nas strave, sikući sabljami.

(...)
Ti nas, Gospe, brani pridav sinku tvomu,
U vas smo ufani, a ne u inomu;

A paka odbivši od nas nevirnike,
Gori nas primivši, spasite u vike. Amen.

nedjelja, 24. travnja 2016.

Moli za nas, sv. Marko!

Dragom bratu Marku već sada sretan imendan! Gan bei, ali umjereno (koliko je to moguće)!

Ostalim čitateljima koji nose ime sv. Marka Evanđelista, sretan i blagoslovljen sutrašnji imendan!

Mons. Fulton Sheen o Judi


Juda

nedjelja, 17. travnja 2016.

Pismo p. Schmidbergera svećenicima FSSPX-a


RAZMIŠLJANJA O CRKVI I POLOŽAJU
SVEĆENIČKOG BRATSTVA SV. PIJA X. U NJOJ

I. Crkva je otajstvo. Ona je otajstvo jedinoga i među nama prisutnoga Boga, Boga Spasitelja, koji neće smrti grješnika, nego da se taj obrati i živi. Obraćenje iziskuje našu suradnju.

II. Crkva je nezabludiva po svojoj božanskoj bîti, ali vode je ljudi koji mogu zabluditi i biti opterećeni zabludama. Dotičnu osobu treba razlikovati od službe. Osoba službu ima jedno određeno vrijeme, a zatim odstupa - bilo smrću ili zbog drugih okolnosti; služba ostaje. Danas papa Franjo ima papinsku službu s vlašću primata. Jednoga će časa, za koji mi ne znamo, on odstupiti i bit će izabran neki drugi papa. Međutim, toliko dugo dok je na papinskoj stolici, mi ga takvim priznajemo i za nj molimo. Ne kažemo da je on dobar papa. Naprotiv, svojim liberalnim idejama i obavljanjem službe stvara u Crkvi veliku zbrku. No, kad je Krist osnovao papinstvo, predvidio je cijeli niz papa kroz povijest, pa i jednoga papu Franju. Usprkos tomu, dospustio je da se on uspne na papinsko prijestolje. Na analogan je način Gospodin ustanovio Presveti Oltarski Sakrament sa stvarnom prisutnošću iako je predvidio mnoga svetogrđa tijekom povijesti.

III. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nadbiskup Lefebvre je osnovao usred takvih konfuznih vremena za Crkvu. Ono je pozvano Crkvi darovati novi naraštaj svećenika, sačuvati pravu misnu žrtvu i naviještati Kraljevstvo Isusa Krista nad čitavim društvom, upravo naočigled liberalnim papama i crkvenim knezovima koji izdaju vjeru. Tako je neizbježno moralo doći do konflikta: Bratsvo je 1975. poslano u progonstvo. Tamo ne samo da je preživjelo, nego je naraslo i mnogim ljudima postalo znakom prigovora protiv razarajućeg djela naših dana. Taj prigovor bio je na poseban način očitovan svijetu 30. lipnja 1988. iz nutarnjih razloga potrebnim posvetama četvorice pomoćnih biskupa koje je poduzeo nadbiskup Lefebvre.

IV. Usprkos tomu, nadbiskup Lefebvre uvijek je tražio crkvenopravno rješenje za Bratstvo nakon njegove osude i nije se plašio razgovora s rimskim auktoritetima; nadalje, bilo mu je do toga da ih pokrene do spoznaje i do obraćenja. Ta je nastojanja nastavio također nakon biskupskih posveta iako je u svom realizmu gajio malo nade za uspjeh. Tražio je, služeći se argumentom 'ad hominem', da mu dopuste da napravi 'eksperiment Tradicije'. Dakle, potpuno je priznavao činjenicu da se Bratstvo nalazi u izvanrednom stanju, no nipošto zbog vlastite krivnje, nego zbog krivnje svojih protivnika. Stanje je ostalo takvo do 2000. godine. Otada je Rim nastojao oko rješenja toga položaja, katkad iz lukavstva, a katkad iz iskrene nakane, već prema tomu tko se s rimske strane bavio problemom.

V. Daljnji dramatični pad Crkve otada i istodobni stalni razvoj Bratstva doveli su jednoga ili drugoga kardinala ili biskupa do djelomičnoga ili potpunoga uvida kojeg prema van nisu bez daljnjega priznavali. Rim je sâm sve više snižavao svoje zahtjeve, a u zadnjim prijedlozima više nema govora o priznanju II. vatikanskog niti legitimnosti Novog reda mise. Tako se čini da je stigao trenutak za normaliziranje stanja Bratstva i to zbog različitih razloga:

1.) Svaka anormalna situacija iz sebe same teži k normalizaciji. To je u naravi stvari.
2.) Ne gubimo iz vida da su se vjernici i neka subraća navikla na nenormalno stanje i smatraju ga normalnim. Ističe se tu i tamo prigovor protiv sudjelovanja u Svetoj godini kao i puno ignoriranje dodjeljivanja redovitih ovlasti ispovijedanja od pape Franje (uvijek smo se pozivali na stanje nužde i s pravom polagali pravo na izvanrednu jurisdikciju za ispovijedanje). Ako se vjernici ili subraća osjećaju udobno u tom stanju slobode u odnosu na ovisnost o hijerarhiji, to onda ukazuje na puzajući gubitak osjećaja za Crkvu ['sensus Ecclesiae']. Nikada ne smijemo ovako argumentirati: 'Mi imamo zdrav nauk, pravu sv. misu, naša sjemeništa i priorate, i prvenstveno biskupe. Dakle, ništa nam ne nedostaje'.
3.) Imamo dosta simpatizera i također prijatelja među biskupima i kardinalima. Ovaj ili onaj bi nas rado pozvao u pomoć, dao nam crkvu ili čak ponudio svoje sjemenište; ali u ovoj situaciji je to za njih nemoguće. Ti Nikodemi s nestrpljenjem čekaju na jedno rješenje koje bi im k tomu osobno štitilo leđa. U svakom slučaju, pale bi mnoge brane i barijere koje se nalaze kod mnogih vjernih, no strašljivih katolika. U svijetu bi bila ukonjena ona riječ koja se rabi u masovnim medijima i drugdje o raskolničkom ili otpadničkom, ili od Crkve odijeljenom Bratstvu.
4.) Nadolazećih godina hitno trebamo nove biskupe. Zasigurno je takve moguće posvetiti u krajnjoj nuždi bez papinskog mandata. No, kad se može biskupe posvetiti s dopuštenjem Rima, mora se moliti za odobrenje.
5.) Modernisti, liberali i drugi neprijatelji Crkve vrlo su uznemireni što se tiče crkvenopravnog rješenja za Bratstvo. Ne daje li nam razlikovanje duhova do znanja da je to pravi i dobar put?
6.) Kako uopće Crkva može prevladati krizu? U sadašnjem stanju stvari ne vidi se nikakva zraka nade. Naprotiv, službeni čin priznanja Bratstva izazvao bi unutar Crkve ljekovit nemir. Dobri bi bili ohrabreni, a zlotvori bi pretrpjeli poraz.

VI. Odgovor na neke prigovore

1.) Kako se može težiti priznanju od pape Franje?

Odgovor: Već smo uputili na nužno razlikovanje između službe i obnašatelja službe. Nesumnjivo, sadašnji papa ima od Boga postavljenu zadaću dovesti svakomu pred oči što je Koncil zapravo bio i što njegove zadnje posljedice izazivaju u Crkvi: zbrku, diktaturu relativizma, stavljanje pastorala nad nauk, prijateljstvo sa svim neprijateljima Božjim i protivnicima kršćanstva. Ali upravo po tomu ovaj ili onaj shvaća zablude Koncila, odnosno zaključuje od posljedica na uzrok. Osim toga, oni koji su previše stavili na osobu Benedikta XVI. - umjesto da su stavili na prvo mjesto papinsku službu, a na drugo mjesto njenog obnašatelja - nakon njegova odreknuća ostali su pokisli. Nemojmo učiniti istu pogrješku i previše gledati na konkretnu osobu umjesto na božansku ustanovu!

Možda je upravo papa Franjo sa svojom nepredvidljivošću i improvizacijom u stanju napraviti takav korak. Njemu bi masovni mediji možda oprostili jednu takvu mjeru, dok Benediktu XVI. to ne bi nikad oprostili. Svojim autoritarnim, da ne kažem tiranskim stilom vladanja, bio bi potpuno u stanju provesti jednu takvu mjeru pa i protiv otpora.

2.) Međutim, što bi rekli pristalice 'Otpora' [williamsonovci]?

Odgovor: Ne možemo svoje čine ravnati prema ljudima koji su posve očito izgubili smisao za Crkvu i ljubav prema Crkvi u njenom konkretnom obliku. U međuvremenu, oni su uostalom međusobno potpuno zavađeni.

3.) Odsada ćete morati šutjeti o svim današnjim zabludama.

Odgovor: Nećemo si dati staviti brnjicu, nego ćemo nazivati zablude njihovim imenom; kako prije normalizacije, tako i nakon normalizacije. Hoćemo se natrag vratiti iz 'egzila' takvi kakvi smo danas.

4.) Papa Franjo je među katolicima na tako lošem glasu da njegovo priznanje Bratstvu više škodi nego što koristi.

Odgovor: Na početku smo već napravili razliku između službe i osobe. Ako je Franjo papa - a jest - onda ima i primat jurisdikcije nad čitavom Crkvom, bez obzira na to koristi li on Crkvi ili više škodi. Idimo putem koji koristi Crkvi; ne ravnajmo svoje djelovanje prema naklonosti ljudi i Bog će nas blagosloviti.

5.) Ali ta integracija u koncilijarni sustav prije će koštati Bratstvo njegova profila, čak i identiteta.

Odgovor: Sve dolazi na to koliko smo mi sami postojani i tko koga obraća. Ako postupamo puni snage, oslonjeni na Božju milost, onda će naša nova situacija postati blagoslov za čitavu Crkvu. Gdje je uostalom zajednica koja konkretno može poduzeti jedno takvo djelo obraćenja? Razumljivo, ne smije se računati na vlastite sposobnosti i snage, nego baš na pomoć Božju. Mislimo na borbu između Davida i Golijata. Jedna analogija k tomu: kao kršćani danas smo smješteni u jedan potpuno bezbožan, pokvareni svijet i moramo se tu dokazati. Opasnost od zaraze je velika, no milošću Božjom joj možemo izbjeći.

Jedno je jasno: nova situacija neće bez daljnjega olakšati naše djelovanje, nego više otežati, ali će ga zato učiniti utoliko plodnijim.

6.) Sve zajednice koje su se podvrgle Rimu prilagodile su se koncilijarnom sustavu ili su čak pale.

Odgovor: Polazni položaj nije isti. U našem slučaju Rim je taj koji ustraje na rješenju i koji nam je pristupio. U ostalim slučajevima su te zajednice išle k Rimu kao podnositeljice zamolbe, često sa sviješću o krivnji. Nadalje, nitko od njih nema biskupe osim Udruženja sv. Župnika Arškog u Biskupiji Campos u Brazilu, gdje je biskup Rifan spreman na svaki kompromis. Naravno, potrebna je solidna zaštita preko odgovarajuće crkvene strukture. Čini se da je ta zajamčena preko personalne prelature. Jedna takva struktura do sada nije još bila ponuđena ni jednoj drugoj zajednici. Konačno, izneseni prigovor je samo djelomično odgovarajući. Primjerice, Petrovo bratstvo postoji već preko 27 godina i, barem na njemačkom govornom prostoru, ostalo je vjerno tradicionalnoj misi uz malo izuzetaka. Naravno, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. bilo je u pozadini njihova životnog osiguranja.

VII. Zaključak

Ako Bog hoće djelotvorno doći u pomoć svojoj Crkvi koja krvari iz tisuću rana, za to ima tisuću mogućnosti. Među njima se nalazi službeno priznanje Svećeničkog bratstva od rimskih auktoriteta. Nije li Bratstvo posvećeno Preblaženoj Djevici koja će svoje djelo zaštititi i voditi također u jednom novom položaju? 'Dignare me laudare te, Virgo sacrata - da mihi virtutem contra hostes tuos'; Dostoj se da Te hvalim sveta Djevice. Daj mi snage protiv neprijatelja tvojih.

Zaitzkofen, 19. veljače 2016.
P. Franz Schmidberger
Rektor

Izvor: http://apriestlife.blogspot.com/2016/04/normalization-regularization-letter-to.html

četvrtak, 14. travnja 2016.

Socci o Franjinoj pobudnici


Ideolog katoličkog progresizma A. Meloni jučer nas je u 'Repubblici' informirao da je bergoglijanska pobudnica (koju su neki preimenovali u 'Familiaris divorzio') 'elogij erotičke radosti'. Tako se pobudnica čini poput nekog zabavnog traktata o bludopisu u 'Dagospiji' pod naslovom 'Coito, ergo sum'. Nije li patetična ideja Vatikana 'crvenih svjetala'? Konačno, današnji bergoglijanski 'modernizam' podsjeća na ispršenu osamdesetogodišnjakinju u minici i štiklama od 12 cm.

I o socijalnim pitanjima Bergoglio poseže za pljesnivim sloganima onih 'crvenosvjetlaša' (tamnocrvenih) iz '60-ih godina koji su danas u dobi za Alzheimera ili za kateter.

Nadalje, Bergogliove su stranice o erosu amatersko i diletantsko kopiranje (s pogrješkama) teologijskoga i pastoralnoga majstorskog djela Ivana Pavla II. (da, njegova!), koji je u svojim katehezama o Postanku i tijelu sjajno povezao 'eros' i 'agape' u kršćanski brak.

Postanku i Pjesmi nad pjesmama Wojtyła je dodao ljudsko iskustvo svoje prošlosti kao pjesnika-rudara-teologa koji je u mladosti sudjelovao u otporu protiv nacizma i komunizma čitajući Ivana od Križa i Montfortskog.

Netko je, parodirajući Mellonija, rekao da je Bergogliova pobudnica zapravo 'pohvala heretičke radosti' (a ne erotičke). Tu je problem.

EROTIČKE ILI HERETIČKE RADOSTI?

Godinama se Crkva brani od napada 'diktature relativizma'. Branila se i čak gurnula Bergoglija u manjinu na Konzistoriju 2014. i na dvije Sinode o obitelji, ali argentinski je papa sâm prisilio Crkvu na svoju revoluciju (pod krinkom 'sinodalnosti').

Danas nas i biskupsko glasilo 'Avvenire' - koje je brzo odbacilo u koprive Benedikta XVI. i Ivana Pavla II. - informira da je u Crkvi doista na djelu revolucija.

Službeni organ Talijanske biskupske konferencije ovako je predstavio Papinu pobudnicu: 'Kad je prije desetak dana kard. Kasper najavio izlazak poslijesinodalne pobudnice o obitelji govoreći o najvažnijem dokumentu crkvene povijesti u zadnjih 1000 godina, nije bilo malo onih koji su na to reagirali hinjenom kurtoazijom, kako se to čini kod ponešto pretjeranih izjava. [...] Sada, kad je 'Amoris laetitia' pred očima svih, činilo bi se teško proturječiti njemačkom kardinalu. Franjin tekst ima miris čvrstoga i revolucionarnog teksta'.

Dakle, Bergoglio 'revolucionira', tj. prevraća Katoličku Crkvu kako je u studenom pisao R. Douthat u 'New York Timesu'. ukazujući na postojanje 'zavjere da se promijeni katolištvo' i dodajući da je 'sada prvi zavjerenik sâm Papa'.

Sada je to službeno. I danas, nakon izlaska toga revolucionarnog teksta, za Crkvu je 'day after'. Dogodilo se ono što se smatralo nemogućim. Apostolska pobudnica je javni čin izazova dvotisućljetnom katoličkom Učiteljstvu. A u katoličkim (šokiranim) krugovima dominira šutnja u zunjenosti; premda se izvana katolički glasovi počinju glasno buniti, što će se još pojačavati, posebno u SAD-u (ali i u Poljskoj, Africi, Meksiku i drugdje).

Jučer je na katoličkoj kanadskoj stranici izašao definitivno snažan naslov: 'Tko će pobudnicu 'Amoris laetitia' proglasiti krivovjernom? Tko će prozvati J. Bergoglija za ono što je počinio? Hoće li povijest to definirati kao bergoglijansko krivovjerje?'

Naravno, u svemu je tomu pričest za ponovo vjenčane rastavljenike samo izgovor, to je pitanje koje ne zanima nikoga, pa ni rastavljene. 'Revolucionari' su jednostavno iskoristili 'neregularne parove' kao impetus da razore dvotisućljetne temelje katolištva.

I sada imamo panoramu razvalina pred očima pastirâ koji su još katolici; jer - kao u domino-efektu - nakon nerazrješivosti braka, srušit će se sve: ispovijed, zapovijedi, naravni zakon. Poglavito će biti razrušeno trajno Učiteljstvo Crkve.

Treba misliti na tolike koji su iskusili raspad svojih obitelji ili teške situacije i - iz ljubavi prema Kristu - ostali su vjerni zapovjedima i propisima Crkve.

Jedan od takvih mi je rekao:'Za mene je 'Amoris laetitia' strašna jer nam kaže: 'bili ste blesavi što ste vjerovali Isusu Kristu i Crkvi podnoseći te kušnje. Glupo ste odbacili svoj život kad ste ga mogli uživati i danas biste imali Papino odobrenje'. A i od takvog Vatikana koji slavi 'erotičke radosti', kako to kaže Melloni.

Međutim, katolicima je jasno da bi to bile (lažne) krivovjerne radosti jer je sâm Isus bio taj koji je zapovjedio: 'Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja' (Mat 19,6). Njegove riječi 'nikada neće proći', a nauk Crkve temelji se upravo na Njegovoj riječi i na Božjim zakonima. Nikada ga ni jedan papa ne može odbaciti ili izmijeniti.

SLUČAJ BERGOGLIO

Naposljetku, ne može nas previše iznenaditi to što se dogodilo. U ove smo tri godine vidjeli svega.

Prvo, veliki papa Benedikt XVI. koji je na svojoj misi uvođenja u službu zavapio: 'molite za me da zbog straha ne pobjegnem pred vukovima'. Zatim tajanstveno i ničim izazvano 'odreknuće' nakon kojeg je htio dati na znanje: 'Mojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja službe to se ne opoziva'; ostajući zapravo papa u miru. Onda Franjin izbor (usprkos isusovačkom zavjetu koji bi mu to branio) pa dvojica papa (neviđeno u dvije tisuće godina).

Konačno, južnoamerički raznobojni performans od 'tko sam ja da sudim' do 'nema katoličkog Boga', od križa sa srpom i čekićem do odavanja počasti F. Castru, od pisma kineskim tiranima do elogija 'invaziji' imigranata, od pljuske Trumpu do šutnje o Cirinni, od hladne distance prema Obiteljskom danu do majmuna na pročelju Sv. Petra, od pričesti rastavljenima koji su ponovo vjenčani do pričesti svedene na mnijenje (praktično istovrijedne luteranskoj), od jubileja bez oprosta i čistilišta do enciklike o 'recikliranju smeća', od bratskih odnosa sa Scalfarijem do hladne i tvrdoglave šutnje o A. Bibi.

Sve čudno, nadrealistično, uznemirujuće i žalosno za katolike koje u međuvremenu progone i masakriraju diljem svijeta. Začuđujućoj 'hosani' sekularnih medija (trajnih neprijatelja Crkve) dodana je nova papolatrija klerikalnog svijeta.

Jučer je u 'Avvenireu' - listu Talijanske biskupske konferencije - ovako započeo članak o pobudnici: 'Obitelj počinje od Franje'. Doslovno tako. Ali obitelj je ustanovio Stvoritelj, a Isus Krist ju je učinio sakramentom. Zauzima li Bergoglio sada Božje mjesto?

Još nas je 'Avennire' obavijestio da prema pobudnici 'nerazrješivost' braka nije realnost, nego referencija na ideal, 'točku na koju se stiže'. Sve do sada je Crkva učila da je polazna točka koju je Isus potvrdio u evanđelju. Je li moguće da su svi biskupi i kardinali zanijemili od ovog prevrata? Je li moguće da nitko ne osjeća da mora odgovoriti Bogu i dati svjetlo zbunjenom i dezorijentiranom narodu?

Zar je moguće da nitko nema dostojanstva reći što misli, dakle kazati da je pobudnica prestrašna i razorna za Crkvu? 'U ovom je slučaju šutnja jednaka odobravanju', rekao je papa Celestin.

Još se nadam da će se Papa predomisliti, da će uvidjeti da je taj tip 'modernizacije' već uništio europske protestantske zajednice, a u katoličkim progresivnim crkvama (iz Europe i Latinske Amerike) imao razorne učinke.

Ali, Papi se pomaže našom iskrenošću, slobodom otvorene kritike. Radi se o budućnosti Crkve (i ne samo nje). U svakom slučaju, od danas će biti katolikom značiti - da parafraziramo Mellonija - 'herojsku radost'.

Izvor: http://www.antoniosocci.com/golpe-nella-chiesa-ribelliamoci-alla-dittatura-del-relativismo-distrugge-cattolicesimo-la-nostra-civilta/
http://rorate-caeli.blogspot.com/2016/04/antonio-sooci-there-has-been-coup-in.html

srijeda, 13. travnja 2016.

Slovensko hodočašće i tradicionalna misa u Brezju 30.4.2016.


Lijepa vijest za sve koji žele sudjelovati u jednom tradicionalnom hodočašću objavljena je na stranici slovenskog ogranka udruge Juventutem. U subotu 30. travnja organiziraju hodočašće u slovensko nacionalno svetište Marije Pomoćnice u Brezju. Hodočasnici se okupljaju od 5 do 5,30 ujutro ispred župne crkve u Primskovu (pripazite, to je Primskovo u Kranju, a ne Primskovo u centralnoj Sloveniji). Polazak je oko 6 sati i očekivano trajanje puta tri i pol sata. U 11 sati će u bazilici u Brezju biti služena tradicionalna latinska misa, na koju su dakako pozvani i oni koji neće pješačiti, nego doći izravno autima. Sve daljnje informacije možete dobiti kontaktirajući navedenu udrugu putem formulara na desnoj strani njihova bloga.

Krist je znao kada i kojom mu je smrću umrijeti


Nedavno sam slušao jednu propovijed u kojoj je svećenik objašnjavao kako je Isus bio poput nas u neznanju kada i kako će umrijeti, pa je u Getsemanskom vrtu molio za još par desetljeća, godina ili barem dana života. No, nastavio je taj propovijednik, za razliku od utemeljitelja drugih religija, Abrahama, Mojsija, Muhameda, Bude, ... utemeljitelj naše religije umro je mlad. Egzegete su dokazali da su u evanđelja retrospektivno umetnute one rečenice koje bi pokazivale da je Krist znao kada i kako će umrijeti.  Budući da ni mi ne znamo kada ćemo umrijeti i koliko nam je života preostalo, možemo se lakše ugledati na Isusa i trebamo iskoristiti svaki trenutak u životu.

***

Ne mogu pretjerano kriviti tog mladog svećenika što je popio čašu heretičkog naučavanja koju su mu vjerojatno servirali na KBF-u. Evo, na primjer, nekoliko citata iz samo jednog članka profesora s tog fakulteta:

"Dakako, ova zgoda Isusova čišćenja Hrama nije povijesna i nije bilo moguće da jedan čovjek to sam izvede"

"Danas više ne možemo ustanoviti koliko je puta Isus za vrijeme svojega javnog djelovanja bio u Jeruzalemu ili je bio prvi put u vrijeme kada je i uhvaćen i smaknut."

"Upitna je povijesna vjerodostojnost Isusova procesa i pred Velikim vijećem i pred Poncijem Pilatom. I to prvenstveno iz literarnoga i pravnoga gledanja."

"Ne možemo posve odbaciti postavku da je Isus ispitivan od strane velikoga svećenika Kajfe, ali odgovor koji mu Isus daje kristološka je vjeroispovijest kršćanske zajednice."

"U nekim neredima u Jeruzalemu uhićen je i odmah odveden Pilatu koji ga je zajedno s ostalim pobunjenicima osudio na smrt. Sudjelovanje židovskih vlasti i naroda nije isključeno. Ostaje naravno upitno i njegovo formalno suđenje i postupak pred Pilatom, ali nije ni isključeno da je bio formalan postupak, iako ne u onom obliku u kakvom ga donose evanđeoski izvještaji."

"njegova smrt na križu jedina je povijesno vjerodostojna činjenica"

"Gledajući čisto povijesnim očima, imajući u vidu političko-religioznu pozadinu toga vremena, posebno u Judeji, Isusova smrt posljedica je njegova djelovanja i propovijedanja koje je mirisalo i pretendiralo na rušenje političko-religioznih okvira, što je smetalo i židovskim vjerskim vlastima i rimskim vlastima. Je li Isus bio toga svjestan i u kojoj mjeri, teško je na temelju evanđeoskih izvještaja tvrditi."

"Radi se o tri Isusova predskazanja (Mk 8,31par; 9,31par; 10,33par). U Mk 8,31 riječju δεϊ = treba, naznačeno je da Isusova smrt odgovara volji Božjoj. No, ta su tri predskazanja također teološka interpretacija kršćanske zajednice tako da, ako kažemo da Isusova smrt odgovara volji Božjoj, nije povijesno nego teološko objašnjenje i tumačenje."

"Isusov zemaljski život nam je ostao nedostupan jer je isprepleten teološkim porukama autora četiriju evanđelja. "

"Teološka istina evanđelja »utopila« je povijesne podatke o Isusu iz Nazareta, tako da je teško danas štogod reći sa sigurnošću o zemaljskom Isusu"

***

Za one koji vjeruju Evanđeljima i naučavanju Katoličke Crkve, donosim sljedeće citate o Kristovoj upoznatosti s onim što ga čeka.

***

Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. (Mt 16,21)

I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. (Mk 8,31-32)

Reče: "Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne." (Lk 9,22)

***

A kad su se skupili u Galileji, reče im Isus: "Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti." I ožalostiše se silno. (Mt 17,22-23)

Otišavši odande, prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: "Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati." (Mk 9,30-31)

Dok su se svi divili svemu što je činio, reče on učenicima: "Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke." (Lk 9,43-44)

***

Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: "Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti." (Mt 20,17-19)

Putovali su tako uzlazeći u Jeruzalem. Isus je išao pred njima te bijahu zaprepašteni, a oni koji su išli za njima, prestrašeni. Tada Isus opet uze dvanaestoricu i poče im kazivati što će ga zadesiti: "Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati." (Mk 10,32-34)

I uzevši sa sobom dvanaestoricu, reče im: "Evo uzlazimo u Jeruzalem i na Sinu Čovječjem ispunit će se sve što su napisali proroci: doista, bit će predan poganima, izrugan, zlostavljan i popljuvan; i pošto ga izbičuju, ubit će ga, ali on će treći dan ustati." No oni ništa od toga ne razumješe. Te im riječi bijahu skrivene i ne shvaćahu što bijaše rečeno. (Lk 18,31-34)

***

I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji. (Iv 3,14)

Isus im nato reče: Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac (Iv 8,28)

Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga. (Iv 10,17-18)

A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi. To reče da označi kakvom će smrću umrijeti. (Iv 12,32-33)

Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. (Iv 13,1)

***

"Kad je došlo vrijeme da bude uzet, Isus odlučno krenu u Jeruzalem" (Lk 9,51). Tom je odlukom pokazao da ulazi u Jeruzalem pripravan da umre. U tri navrata najavio je svoju muku i svoje uskrsnuće. Krećući prema Jeruzalemu kaže: "Ne priliči da prorok umre izvan Jeruzalema" (Lk 13,33).
(Katekizam Katoličke Crkve, 557)

ponedjeljak, 11. travnja 2016.

Grijeh ostaje grijeh, Sveti Oče, grijeh ostaje grijeh, a Juda se nije zaista pokajao!


Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: "Sagriješih predavši krv nedužnu!" Odgovoriše: "Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!" I bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi. Glavari svećenički uzeše srebrnjake i rekoše: "Nije dopušteno staviti ih u hramsku riznicu jer su krvarina." (Mt 27,3-7)
(...)
Zlo mi je kad čitam onaj mali ulomak iz Matejeva evanđelja; kad pokajnik Juda ide k svećenicima i veli 'sagriješih' te vraća srebrnike. Što se to nas tiče?, odgovaraju oni: 'To je tvoja stvar!' Srce zatvoreno pred čovjekom koji se kaje i nije znao što učiniti. 'To je tvoja stvar!' Otišao je i objesio se. Oni su se tako ponašali, kad se Juda objesio. Oni ne govore 'bijedna čovjeka'. Razmišljaju o novcu: ne smije u hram jer je krvarina… zakon tako određuje, a oni su zakonoznaci – primijetio je Papa.

Njih ne zanima život neke osobe, ne zanima ih Judino kajanje: Evanđelje veli da se pokajao. Njih zanima samo slovo njihova zakona, tvrdo je njihovo srce.
(...)

Povijest govori o brojnim ljudima koji su ubijeni, suđeni, premda su bili nevini: s Božjom riječi im je suđeno protiv Božje riječi. Sjetimo se progona vještica ili svete Ivane Arške, ili brojnih spaljenih, osuđenih, jer se, prema sudcima, nisu uskladili s Božjom riječju.
(...)

(Papa Franjo: Sveta misa u Domu Sveta Marta, 11. travnja 2016. god.)

Papa Lav Veliki (čiji blagdan danas slavimo): Kada je rekao: sagriješih, predavši krv nevinu, ustrajao je u svojoj opakoj izdaji, jer u svojoj smrtnoj tjeskobi nije vjerovao da je Isus Sin Božji, već samo nama sličan čovjek; da nije tako zanijekao Njegovu svemoć, zadobio bi Njegovo milosrđe. (Sermo LII, 5, iz Catena Aurea)

Prezbiterski pomladak


Koliko ministrantica je potrebno za svečanu novus ordo misu?
.
.
.
.
Šest. Jedna da poslužuje svećenika i pet da iza njih mašu rukama za bolji ugođaj.

petak, 8. travnja 2016.

Najgore, što se može dogoditi

Najteži je položaj dušobrižnika prama onim obiteljima, koje živu otvoreno protukršćanskim životom, kao na primjer: divlji brakovi, pijanice, preljubnici. U neke od ovih obitelji dušobrižnik gotovo i ne može zaći bez sablazni ili bez pogibli, osim možda u slučaju težke bolesti. Tu treba prije svega moliti. Zatim preko poznatih ili rođaka nastojati, da se stvari urede, ako se uobće dadu urediti. Ako to nije moguće, tada treba paziti, da ne bi možda i sami oni, kojih se to izravno tiče, i ostali župljani, iz svećenikove dobrote i uslužnosti krivo zaključivali, da svećenik odobrava ono, što mora osuditi. To je najgore, što se može dogoditi i to razara sav drugi dušobrižnikov rad i sve njegovo nastojanje oko kršćanskog života župe.

(D. Kniewald - Pastirsko bogoslovlje (1. sv.) - Dušobrižnik, Zagreb 1943., str. 132)

***

četvrtak, 7. travnja 2016.

Nedostojna pričest


O pretežkoj uvredi, koju nanaša Isukrstu 
nedostojni blagovatelj presvete pričesti.

ponedjeljak, 4. travnja 2016.