ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

„O, lijepo nebo, nikada te neću vidjeti!“


Osvrt na knjigu „Oproštaj od Luthera – psihološke i teološke refleksije povodom Lutherove godine“

Lutherov svršetak

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Biskup Schneider u obrani kardinala i istine


"Ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu." (2 Kor 13,8)

Proročki glas četvorice kardinala Svete Rimske Katoličke Crkve

Iz "duboke pastoralne zabrinutosti", četvorica kardinala Svete Rimske Katoličke Crkve Njegova Uzoritost Joachim Meisner, nadbiskup emeritus kelnski (Njemačka), Njegova Uzoritost Carlo Caffarra, nadbiskup emeritus bolonjski (Italija), Njegova Uzoritost Raymond Leo Burke, zaštitnik Suverenoga vojnog malteškog reda, i Njegova Uzoritost Walter Brandmüller, predsjednik emeritus Papinskog povjerenstva za povijesne znanosti, objavili su 14. studenog 2016. godine pet pitanja, nazvanih dubia (latinska riječ za "dvojbe"), koja su prije toga, 19. rujna 2016., poslali Svetom Ocu i kardinalu Gerhardu Mülleru, pročelniku Kongregacije za nauk vjere, zajedno s popratnim pismom. Kardinali traže od pape Franje da raščisti "tešku pomutnju i veliku zbunjenost" glede tumačenja i praktične primjene apostolske pobudnice Amoris laetitia, posebice VIII. poglavlja, i njezinih odlomaka koji se odnose na pripuštanje ponovno vjenčanih razvedenih k sakramentima i na crkveni moralni nauk.

Tradicionalna misa u sv. Martinu 27.11.2016. u 18 sati

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa na koju se možete pretplatiti da biste dobivali ovakve obavijesti:
U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 27. studenog 2016. iznimno u terminu 18 sati služena (tiha) tradicionalna sveta misa na prvu nedjelju došašća.

Obratite pažnju na nestandardno vrijeme početka mise!

Franjo milosrdni kori sv. Ivana

Osudio sv. Pio X.
Papa Franjo skriva sud Božji — opet
Vrelo zabludâ

Christopher A. Ferrara

(Serijal "Vrelo zabludâ": 1, 2, 3)


Čini se da ni tjedan ne prođe a da Sveto pismo nekako ne iskrivi jedan papa koji se, što su protekle tri i pol godine pokazale izvan svake razumne sumnje, od svih svojih prethodnika razlikuje jedinstvenom osobinom da je pravo pravcato vrelo zablude. Takav besprimjeran razvoj događaja uzbunio je grupu dijecezanskih svećenika te su pod naslovom "Denzinger-Bergoglio" skupili golemu količinu Franjinih zabluda (a vast assortment of Francis’s errors), a svoju pobudu objasnili izjavivši: "Svi smo odgovorni za Gospodinovu Crkvu."

Doista jesmo. Zato ove novine imaju obvezu povesti se za primjerom tih svećenika iznoseći i pobijajući što je moguće više Franjinih zabluda. Jer u usporedbi s nebrojenim Franjinim zabludama beznačajne su npr. zloglasne zastranjele propovijedi Ivana XXII., koje su izazvale žestoku protimbu tadašnjih pravovjernih teologa i kojih se zabludjeli papa stoga na samrtnoj postelji odrekao. 


Vjernici su dužni na ovu situaciju odgovoriti u skladu sa svojim naravnim pravom krštenih članova vojujuće Crkve da svetim pastirima i jedni drugima očituju svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve (Zakonik kanonskog prava, kanon 212.). Otuda ovaj serijal, koji zrcali nakanu mrežnih stranica "Denzinger-Bergoglio".


utorak, 22. studenoga 2016.

Nova epizoda

Novi stadij (ili eskalacija?) crkvene krize


Ako znakovi ne varaju, crkvena kriza koja se već desetljećima zahuktava u podzemlju upravo prelazi u novi stadij. Najalarmantniji signal zacijelo je intervju uzoritog kardinala Burkea u kojemu tumači što znači forma „dvojbi“ (dubia) glede pobudnice Amoris laetitia koju su odabrali autori intervencije te njezino objavljivanje. Jedan drugi krajnje alarmantan znak jesu slutnje koje se šire Kurijom da snage koje stoje iza Franje pripravljaju epohalne promjene u načinu izbora pape kako bi promjene koje su već nametnuli ili koje još žele ostvariti osiguranjem izbora poćudnih nasljednika učinili ireverzibilnima. Treći znak jesu konkretni prijedlozi koje je ovih dana predložio kardinal Lehmann za takve promjene na nacionalnoj crkvenoj razini koje između ostaloga sadržavaju faktično dokinuće celibata. Četvrti znak jest uspostava misaone policije koja nastupa pod imenom „Sodalitium Franciscanum“ koja na papinskim učilištima i akademijama treba onemogućiti i spriječiti svako protuslovlje pobudnici Amoris Laetitia. Drugi znakovi trebali bi postati vidljivi još prije nego se zaključi „obradba“ četiriju spomenutih.

O „dvojbama“ (dubia) zasada četvorice – drugi će se u prikladno vrijeme javiti – kardinala i komentarima kardinala Burkea u Catholic Action valja napomenuti da nikakav kratak prikaz ili komentar ne može nadomjestiti temeljito proučavanje i prosudbu ovog kobnog dokumenta. Ovdje se mogu u najboljem slučaju dati neki poticaji da se potakne ovo proučavanje.

To već počinje sa formom „dvojbi“ (dubia) koja je strana ne-pravnicima. Takva „dubia“ jesu tradicionalna (dakle ne za trenutačni pontifikat specijalno skrojena) forma upita upućenog Vrhovnom Učiteljstvu. Pri tome se upitne stvari tumače teološki što egzaktnije i uz uzimanje u obzir svih implikacija može uslijediti samo jasni odgovor „Da“ ili „Ne“. Ovaj se odgovor tradicionalno daje riječima „negative“ odnosno „affirmative“. Neko daljnje obrazloženje nije moguće, ali nije ni nužno jer egzaktno formuliranje pitanja već u sebi dovoljno kaže što se tu potvrđuje ili odbacuje. Osim toga, pitalac ima pravo na to da mu se jasno odgovori.

Posve je jasno da spletkari koji vuku konce u trenutačnom pontifikatu ovaj oblik egzaktnog postavljanja pitanja koji se na koncu ne da manipulativno obrtati do neprepoznatljivosti, moraju razumjeti kao provokaciju: nejasnoća, nesigurnost i dvojbe jesu njihova najvažnija oruđa kako bi postavili u pitanje katolička učenja i kako bi ih učinili praktički beznačajnima ako je izmjena izvan njihovog domašaja i kompetencije. Stoga je vjerodostojno da je Papin kuhinjski kabinet već signalizirao autorima upita da ne mogu očekivati odgovor – i da ih voditelj Tiskovnog ureda Svete Stolice optužuje da siju dvojbe i podjele.

S tim u svezi kardinal se Burke iscrpno bavi prigovorom da su objavljivanjem svojih „dubia“ kardinali počinili indiskreciju i da su se otvoreno pozicionirali protiv Pape. Pri tome uz pozivanje na Matej 18,15-17 pojašnjava:
Mnogi su izrazili zabrinutost glede pobudnice Amoris Laetitia – ni jedan jedini put Papa ili njegovi predstavnici na to nisu dali službeni odgovor. Stoga smo ja i trojica drugih kardinala u nastojanju oko jasnoće u ovoj stvari uputili temeljna pitanja izravno Papi i Pročelniku Kongregacije za nauk vjere. Ni na to nije uslijedio odgovor. Ako sada izlazimo u javnost sa svojim „dubia“, odgovaramo Kristovom nalogu da najprije privatno porazgovaramo s dotičnom osobom, a onda u malenoj skupini, a na koncu stvar iznesemo pred cijelom Crkvom.

Pri tome kardinal doduše izostavlja drugu i zaključnu rečenicu iz Matej 18,17: „Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik“. Dovoljno uznemirujuće da on navede prvu rečenicu. Jer „Crkva“ – to u slučaju dvojbe nije trenutačna konstelacija dužnosnika u Rimu ili u nekoj nacionalnoj biskupskoj konferenciji, nego „općinstvo svetih“ svih vremena koji su bili vjerni Evanđelju Kristovu.


Izvor: http://www.summorum-pontificum.de/themen/glaubenskrise/946-neues-stadium-der-kirchenkrise.html

ponedjeljak, 21. studenoga 2016.

Posljednje stvari - 6. Sudnji dan (kraj)


6.
Sudnji dan

Znaci koji će se opaziti prije općega suda

Strahoviti sudac svih živih i mrtvih Isus Krist, koji je pri prvom svom dolasku na ovu zemlju bio sasvim blag i mio i došao je u velikoj tišini, bit će pri drugom dolasku rasrđen, a suditi će doći u velikom dostojanstvu i veličanstvu. Da nas pak taj Njegov dolazak ne zateče nenadano i da nas ne zadesi u našim grijesima, pregledat ćemo prije nekoja strahovita znamenja, da nas odvrate od našega grješnoga življenja. O tim znacima govori sam Isus kod svetoga Luke:

"I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Nastat će na zemlji silna stiska naroda. Ljudi će očajavati od straha i od očekivanja strahota što će doći na ovu zemlju. Nastat će onda tolika nevolja kakve nije bilo od stvorenja svijeta. I kad ne bi Bog prikratio te dane, ne bi se spasio nijedan čovjek."

Strahovite li vijesti! Groznoga li proročanstva! Bi li se išta moglo groznijega reći negoli je ovo što smo sada tu čuli? Kad bi to rekao koji crkveni učitelj ili tumačitelj Svetoga pisma, teško bismo vjerovali. No rekla je sama vječna Istina, pa ne možemo zanijekati.

A tko će izreći koliki, kako čudnovati i kako strašni će se znaci pojaviti prije sveopćeg uništenja svijeta, kako će dugo ti znaci trajati i kako će ljude strahovito zapanjiti i prestrašiti? Kad je Gospodin Bog htio razoriti Jeruzalem, pustio je da se vidi nad gradom strašna repača u prilici ognjenoga mača. Pustio je da se u zraku bori međusobno čitava vojska naoružanih konjika. To se odigravalo Židovima pred očima, kako bi se prestrašili i činili pokoru. Ako je to Bog učinio prije propasti jednoga jedinoga grada ili jedne jedine zemlje, što li će ubuduće učiniti prije propasti sviju zemalja i čitavoga svijeta, prije negoli bude sasuo sasvim svoj gnjev i do temelja razorio sve što god živi i što se miče na ovoj zemlji.

Vjerojatno je stoga da će se stanovito vrijeme prije sudnjega dana opažati u svim zemljama, po svem zraku, žalosne, vatrene i strašne repače, pa će se na njihovu pojavu svi ljudi silno zastrašiti. Daje nam to na znanje Spasitelj, kad kaže: "Pokazat će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Ljudi će očajavati od straha i očekivanja strahota što će doći na čitavu zemlju." Po prizoru strahovitih ovih nebeskih pojava i repača svi će ljudi moći jasno razabrati kako se na njih sprema strašna nevolja i kako je strašno rasrđen pravedni Bog na grješnike. Ovakvi, a i drugi strašni znaci tijekom vremena umnožavat će se, a bit će još i strašniji. Osobite će se grozote dogoditi zadnje dane prije propasti čitavoga svijeta. Bit će to tako strahovito da bi i mnogi izabrani počeli zdvajati, te se ne bi mogao spasiti nijedan čovjek na svijetu kad ne bi Bog prikratio one dane.

Najedanput će se, kako kaže sveti Jeronim, nagomilati po zraku tako crni, gusti i strašni oblaci kakvih nije bilo još od početka svijeta. Zajedno s tim oblacima podići će se tako strašan vihor koji neće samo čupati drveće iz zemlje nego će raznositi krovove s kuća. Vihor će ljude koji budu u polju podizati u zrak, a one koji budu na ulici iznenada će oboriti. Nato će se u zraku začuti nikada još nečuvena oluja i gromovi, strijele, tuča, prasak, hučanje i tutnjava, te će ljudi misliti da se ruše nebesa s cijelim svodom. Mnogo tisuća munja križat će okolo po crnim oblacima. Od tih munja pokazat će se takav strahovit bljesak i čitava kiša vatre te će se činiti kao da su oblaci i sav zrak u plamenu. Gromovi i strijele upalit će kuće, ubijat će mnoge ljude. Na sve strane ječat će strašan jauk i vapaj svijeta.

Strašan vjetar i bura ustalasat će i uzburkati sva mora i sve rijeke čitavoga svijeta tako strašno te će njihovi valovi udarati preko gora i planina i sve do samih oblaka. Ljude će zaokupiti neizreciv strah i bojazan da će se čitava zemlja potopiti, pa da će se ugušiti sve što je živa na svijetu. To hučanje i ta tutnjava morskih valova trajat će neko vrijeme, pa će svojim grozotama razbjesniti i razjariti sve ribe i sve u moru. Divlje životinje u moru po naravi će i posebnoj Božjoj odredbi oćutjeti da se primiče propast, pa da će biti uništene zajedno sa svim stvorovima. Zato će se one sve uzdići iznad valova, podići će glave uvis. Nečuvenim će čudom one koje su dosad bile nijeme tako strašno rikati i zavijati da će se taj glas razlijegati po svem zraku, pa će se svi ljudi zapanjiti i drhtati od groze. Razmisli, kršćanine, kakva će se sve nečuvena čudesa dogoditi prije općega suda i kako će se oboriti pravedna srdžba Božja na sve stvorove.

"A to je tek početak nevolja", veli Isus Gospodin. Što će se pak dalje dogoditi, iskazuje On ovim riječima izrično: "I odmah nakon nevolje tih dana sunce će potamnjeti i mjesec neće više sjati, zvijezde će popadati s nebesa i sile će se nebeske sve uzdrmati."

Pomračenje sunca nastat će u po bijela dana. A bit će tako strašno i užasno kakvog još nije bilo od početka svijeta. Žarko sunce, koje razvedruje inače sve ljude i sva osjetilna stvorenja, pokazat će se tako strašnim i tamnim te će uzdrhtati i očajavati od užasa sve što živi na zemlji. Pod suncem će stajati mjesec, ali neće on biti u običnom svom sjaju, nego strašan i krvav. Zvijezde će se vidjeti po danu na nebištu, ali neće one blistati i sjati, nego će biti strašne, drugačije i tamne. Ova grozna tama neće zavladati samo na jednome mjestu u svijetu, nego na čitavoj zemaljskoj kugli. Pa k tome neće ona potrajati samo nekoliko časova, kako je uobičajeno, nego će trajati nekoliko dana i nekoliko noći. Što bude dulje trajala, bit će tim strahovitija, dok ne bude konačno takva tmina te se neće više ništa vidjeti.

Tada će tek započeti jauk. U čitavom će se svijetu začuti toliki jauk i naricanje da se to ne može opisati. Ova će dosad neviđena tmina utjerati u sva osjetilna stvorenja toliku stravu i žalost te će sve što uoće imade jezik i glas od boli i brige plakati, jadikovati i rikati. Ptice u zraku, životinje na zemlji, ribe u vodi i svi ljudi čitavoga svijeta podići će tako strahovit jauk, tako će strašno plakati, vapiti i uzdisati, tako će nenaravskim glasom vikati i kričati te bi morala od prevelike muke i boli sva srca ljudi i životinja svisnuti i pući kad ne bi Bog nevoljne stvorove uzdržao čudnovatim načinom na veću njihovu kaznu.

Najstrašnije bit će urlikanje i lajanje nečistih duhova u zraku. To će uvećati nevolju zemlje toliko te će ljudi morati od nepodnošljivoga straha upravo zdvajati. Nečisti dusi nisu se od svoga početka ničega tako bojali kao strahovitoga sudnjega dana. Na taj će dan morati pristupiti strogome sudu Božjem, tu će čuti najstrašniju osudu na vječno prokletstvo, te će biti nakon te osude odbačeni i zatvoreni zauvijek u strašnoj, vatrenoj i paklenskoj tamnici. Kakve su to tri strahovite stvari, ne zna bolje nijedan stvor na zemlji nego baš sam nečisti duh. Pa zato se ne može nijedan čovjek tako strašno bojati sudnjega dana kao ovi prokleti dusi.

Tu ja opet primećem s Isusom: "To je samo početak nevolja, nije još kraj."

Nakon te strahovite tmine, ako ima nastupiti posvemašnja propast svijeta, treba da se sve gore i dolje poruši, da nastane takvo strašno komešanje i nered u svim počelima i na svodu te budu ljudi mislili da će se nebo provaliti, a zemlja sasvim propasti. To je htio Isus označiti kad je rekao: "Sile će se nebeske potresti, zvijezde će pasti s nebesa." Božanskom će silom stresti se žestoko svod sa svim zvijezdama, sunce sa svim planetima, a zrak sa svim oblacima. Sve će se to tako uzdrmati da će se u zraku nad nama čuti prasak, lomljava, pucanje i šum. Uslijed žestine ove trešnje sve će se zvijezde otrgnuti sa svog mjesta, a žalosne repače, dosad ispod mjeseca, past će na zemlju.

Na sveopće drmanje i trešnju nebeskih sila potrest će se, ganuti i uzdrmati čitava zemlja. I zemlja se neće samo tresti i uzdrmati nego će se kidati i raspadati u komade. Time će se iščupati iz zemlje sve živice i sve drveće, razorit će se sve zgrade i palače, razbit će se svi tornjevi i sve zidine, propadat će sve brdine i gore, zemlja će se na mnogim mjestima raspuknuti na daleko i široko. Strašni ovi znakovi, o kojima se jasno izvješćuje u Svetom pismu, a i mnogi drugi, o kojima pišu sveti oci, bit će predznaci i glasnici sudnjega dana, te će označiti propast čitavoga svijeta.

Rasudi sam kako će biti oko srca ondašnjim ljudima i kakva će nevolja nastati kod sviju stvorova. Isus se sam to udostojao izjaviti nam, kako je zapisao sveti Luka: "I bit će na zemlji stiska u naroda zbog komešanja bučnoga mora i rijeka. Ljudi će očajavati od straha i očekivanja svega što će se dogoditi u svijetu."

Kod svetog opet Mateja čitamo: "Bit će tada velika nevolja, kakve nije bilo od početka svijeta sve dotad i neće je više ni biti. I kad se ne bi prikratili oni dani, ne bi se spasio nitko."

Je li božanski Spasitelj mogao reći još išta strašnijega? Kako je mogao jasnije opisati skrajnju nevolju jadnih ljudi nego time da će upravo svisnuti od straha i da će se ukočiti od strave? Jao nesretnicima koji budu tada na životu! Teške li nevolje što će je morati pretrpjeti! Pa kako je uopće moguće da se ne obeshrabre pri tako strahovitoj nevolji i ne zdvoje! Kad bi tko bio tako postojan, kad bi imao svetost kakvog apostola, bi li mogao biti siguran da će izdržati svu tu strahovitu nevolju? Nevoljni će ljudi takvi biti obličjem kao što je onaj koji je vidio kakvu strašnu sablast. Vlasi će im od straha stršiti uvis, noge će im se tresti od straha, jezik će zanijemjeti od užasa, srce će im klonuti od žalosti. Od silne tuge izgubit će zapravo razum. Hodat će kao sjena koja se miče po zidu, tumarat će kao suludi i bez prave pameti. Nitko neće nikoga tješiti, nitko neće drugome moći prozboriti riječ. Svi skupa samo će plakati i jaukati, pa će se nastojati sakriti u najdublje špilje pod zemljom.

Pošto bude taj jad trajao nekoliko dana ili tjedana, pravedni će Bog učiniti nevoljama kraj. Tada će sve što je pod svodom proždrijeti ljuta vatra. Božanskom će svemogućnošću padati vatra s nebesa, pa će upaliti sve na što padne. Na mnogim će mjestima buknuti vatra i iz zemlje. Nevoljni ljudi tako će se uplašiti te neće znati kamo da pobjegnu i kako da izmaknu ognju. Mnogi će se zavući u špilje i podrume, mnogi će uroniti u zdence i rijeke. Bijesna će vatra biti tolika da će zahvatiti sve šume, sela i gradove. Nato će započeti gorjeti čitava zemlja na svim mjestima. Bit će to požar kakvog nije još nitko vidio od postanka svijeta. Žega od proždirućeg ognja bit će tolika da će se taliti stijene i pećine, kao da su od samoga voska. Sva mora i sve vode kipjet će kao što kipi i vrije voda u kotlu; kako nekoji misle, gorjet će i plamtjeti poput ulja i masti. Tako će vrjeti, gorjeti i strašno pogibati sve ribe i druge podvodne životinje, kao i svi ljudi što su potražili utočišta u vodi. Koji su se zavukli u špilje ili u podrume, od silne će se sparine ugušiti, pa će izgorjeti sa svima drugima do praha i pepela.

Oh kakva li će to biti žalost, kakva nevolja i stiska tada na svijetu! Kako li će odzvanjati zrakom plač nesretnika, koji neće moći nigdje izbjeći strašnoj smrti od ognja! Tako će strahovito svršiti čitav svijet. Time će sve što je na svijetu stvoreno biti proždrijeto ili ognjem pročišćeno. Jer strahovita će vrućina očistiti zrak posvema. Sve vode bit će jasnije i bistrije od ičega. Vatra će rastopiti neravnu i tešku zemlju, pa će je načiniti tako jasnom kao da je sam alem. Tako će i ostati kroza svu vječnost i neće na njoj ništa više rasti.

petak, 18. studenoga 2016.

Posljednje stvari - 5. Strahota božanske osude


5.
Strahota božanske osude

Nadasve nas snalazi na samrti strah pred osudom na božanskom sudu. Znamo da ćemo morati položiti račun o svojim mislima, riječima i djelima onome koji istražuje srca naša i nutrinu našu.

Kako je strahovit božanski sud, dovoljno kazuje sveti Pavao, kad veli: "Strašno je pasti u ruke Boga živoga."

Ove presude Božje bojali su se svi sveci, jer su dobro znali kako će biti stroga. Zato i reče kralj David u psalmu: "Ne idi, Gospodine, na sud sa slugom Svojim, jer se neće pred Tvojim licem opravdati nitko živ."

Pobožni i strpljivi Job opet reče: "Što ću učiniti kad Bog suditi ustane? Što ću mu odgovoriti ako me upita? Odvratiti neću nijedanput od tisuću."

Sveti Pavao veli: "Ničega protiv sebe nisam svjestan, pa ipak nisam opravdan: moj je sudac Gospodin."

Zato i čitamo u životu starih otaca o svetom opatu Agatonu da se jako bojao pri svojoj smrti. Njegova mu braća rekoše: "Čemu se plašite, opate, pa vi ste tako pobožno živjeli?" No on im odgovori: "Sudovi su Božji sasvim drugačiji negoli sudovi ljudski."

Zato je i običavao s punim pravom reći sveti opat Ilija: "Bojim se s triju uzroka. Prvo se bojim kad mi se bude duša dijelila od tijela. Drugo, kad budem stajao pred sudačkim Božjim prijestoljem. Treće se bojim kad bude nada mnom izrečena presuda." Nije taj sveti muž govorio ništa neumjesnoga, jer prema sveopćem mišljenju nema strahovitije stvari negoli su ove tri spomenute: kad se duša dijeli od tijela, kad duša stoji pred sudom i kad se izriče nad njom presuda. Toga se plaše svi pobožni ljudi, koji razmatraju ozbiljno te tri stvari. Tko se pak ne boji toga trojega, o njemu ne znam što da reknem. Mogu reći samo to da on ne razmatra te tri stvari i da ih ne poznaje. Pa da zaslijepljeni čovjek o tome štogod saznade, ovdje ću mu nešto razjasniti.

Promisli ponajprije kako će biti tvojoj duši kad se bude odijelila od tijela i kad se bude našla najedanput na drugom svijetu. Ona nije bila razdružena od svojega tijela čitav život nijednoga časka, a još manje je bila na onome svijetu. Tada će se naći u sasvim neobičnom stanju, koje nema ama nikakve naličnosti s prijašnjim stanjem. Prije je bila u vremenu, ali sada je u vječnosti. Prije je bila ujedinjena s tijelom, a sada je lišena tijela. Prije je bila nekako zastrta tijelom, a sad su joj se kao otvorile oči. Prije je bila sasvim zaslijepljena, sada vidi sve jasno, što je vječnost, kako je grijeh velika grdoba, kako je krepost izvanredno dobro, kakvo je to beskrajno biće božanstva i kako je čudno biće i sama. Sve će joj se to čudnim prikazivati, te će od udivljenja kao ukočiti se i klonuti.

Nakon tog prvog časka začuđenja bit će dovedena duša na nepojmljivi način pred oštar sud Božji. Tu će dati račun o svemu svom mišljenju i djelovanju. Kako će to biti strašno za nevoljnu dušu, ne može dohvatiti ničiji razum. Pomisli kako se preplaši zločinac kad ga dovedu pred sud i kad se ondje očituju njegove opačine, pa ga onda po pravici osude. Kako je takvome oko srca? Kako mu udara srce u grudima? Ta on bi skoro radije čamio jednu godinu u tamnici, hranio se vodom i suhim kruhom nego da ga izvedu pred ovaj sud, pa da ga javno osramote.

Ako je čovjeku tako tjeskobno stupiti pred zemaljskog suca, koji mu je ravan, kako će tek biti tjeskobno nevoljnoj duši, koja će morati stupiti pred najvišeg suca, pred samoga vječnoga Boga. Tu će morati položiti najtočniji račun pred Bogom o svemu što je za svega života mislila, govorila, učinila ili propustila. U čitavoj vječnosti između svega nebeskoga veselja nema većega nego promatrati milo obličje Božje u sve vijeke. Tako nema u čitavoj vječnosti među svim paklenskim mukama veće muke nego morati gledati razgnjevljeno Božje lice. To priznaje i pobožni Job, kad kazuje: "O, da me skriješ u paklu dok gnjev Te ne mine!" Eto strpljivi bi Job radije negoli da se pokaže pred razgnjevljenim licem Božjim htio biti u paklu. Znao je da je i to podnošljivije nego ono. Ako je mnogo lakše podnositi najgrozniju paklensku muku nego rasrđeno lice Božje, tko će tada opisati kako je strašno stupiti pred to lice.

Imade šest uzroka s kojih se duša izvanredno boji pristupiti Božjem sudu i pokazati se pred Božjim licem. Prvo je to što duša znade da je ovaj njezin sudac Gospodin neograničene mudrosti, pa da se pred njim ne može ništa sakriti ni zatajiti. Drugo, jer je njezin sudac beskrajno svemoćan, pa mu se ne može nitko oprijeti, a ni izbjeći. Treće, jer je on Gospodin najstrože savjesnosti, pa mrzi sve grijehe toliko da ni najmanjega neće ostaviti neispitanoga i nekažnjenoga. Četvrto, jer duša znade da on nije samo njezin sudac nego i njezin tužitelj, zato što je od nje rasrđen i uvrijeđen, te brani svoju čast i traži odmazdu za počinjene grijehe. A strašno je kad te sudi onaj koga si rasrdio i od koga si uvredom i zlostavljanjem načinio svoga neprijatelja. Peto, jer duša znade: kad jednom bude presuda izrečena, nema više priziva na drugo sudište, niti se može imalo potužiti na izrečenu presudu. Duša mora biti zadovoljna izrečenim pravorijekom, bio joj mio ili nemio. Šesto, ponajviše će se bojati duša pristupiti Božjem sudu jer ne zna kako će glasiti presuda. Ako bude osuda, morat će biti prokleta zauvijek, pa joj neće moći više nitko pomoći. Tih šest uzroka tjera nevoljnu dušu u toliki strah te kad bi ona bila smrtna, morala bi od prevelikoga straha svisnuti, pasti u očaj i umrijeti najgorčom i naglom smrću.

Oštri suče Isuse Kriste! Ti si se dao voditi poradi mene pred četiri nepravedna suca, te si konačno uslijed najnepravednije osude poveden u pregorku smrt. Umanji, Bože, pregolemi ovaj moj strah u strašnoj mojoj uri, da ne dospijem u malodušnost, pa da ne zdvojim zbog svojih grijeha. Sveta Majko Božja i vi svi sveti Božji, pripomognite mi u užasnom onom strahu, pa utješite preplašenu moju dušu, da ne klone i ne padne u očaj. Amen.

Promisli sada u kakvoj ćeš ti prilici stupiti pred svoga suca i kako ćeš se teško zgroziti zbog svoje grdobe. Kad bi kojega čovjeka svukli do gola pred čitavim narodom za kaznu zbog njegovih zlodjela, njegovo bi se srce nadasve zasramilo. A kad bi imao na tijelu kakvu strašnu nateklinu ili čir ili kakvu sramotnu nečistoću, još bi se više zgrozio i sramio. Baš tako će biti i s tobom kad budeš doveden pred vječnoga svog suca u prisuću mnogih anđela i nečistih duhova. Tu neće biti očitovane samo sve tvoje sramotne misli, riječi i djela pred očima sviju prisutnika nego ćeš ti s njima vidjeti i sve svoje prirođene grdobe, zločeste sklonosti i nesavršenosti. A vidjet ćeš ih najjasnije, pa ćeš ih se stidjeti na nepojmljivi način u svome srcu.

Da uzmogneš to bolje razumjeti, znaj da si u svakojakim nesavršenostima i zločestim sklonostima začet i rođen. Tih nesavršenosti i zlih sklonosti ne samo da nisi u svome životu iskorijenio nego si ih još povećao i gorima načinio. Ne možeš stoga nijekati, nego moraš priznati, da si sav u opačinama, pa da si natovaren upravo svakovrsnim nesavršenostima, manama i grijesima. Sklon si srdžbi, nestrpljivosti, osveti, mržnji, zavisti, oholosti, gizdi, taštoj časti, slavičnosti, putenosti, nećudorednosti, sjetilnosti, bludnosti, neumjerenosti, lijenosti, samoljublju, požudi, svjetovnom veselju i svakoj zlobi.

Te, a i stotine drugih raznolikih zločestih sklonosti skrivaju se u tvojoj duši kao prirasle sramotne ljage. One ju tako nagrđuju da ćeš se pred njom više zgroziti negoli pred živim đavlom, kad je budeš vidio poslije svoje smrti. Svaka ta pojedina zla sklonost čini se tako strašnom te bi mislio da je ne možeš nikako ni pogledati. I ti ćeš se zbog ove svoje grdobe toliko sebe zasramiti te bi ti mnogo tisuća puta lakše bilo skočiti u kakav kotao vreloga olova negoli da se pojaviš s ovim strašnim i odurnim grdobama pred najsvetijim sucem.

Promisli sada kako će te dočekati oštri i strogi sudac, kad nisi samo natovaren mnogim tisućama grijeha nego ćeš se pokazati pred njim unakažen tolikim nečistoćama. U kako strašnoj sramoti ćeš tu stajati! O Bože, u kako velikom strahu! Kamo ćeš svrnuti oko svoje? Kamo ćeš okrenuti zasramljeno svoje lice? Pod sobom ćeš vidjeti kako zijeva paklenski ponor, nad tobom stoji rasrđeni sudac, pokraj tebe sami nečisti dusi. U sebi i na sebi nećeš vidjeti ništa drugo nego svoje grijehe i svoju sramotu. Neće ti biti moguće ni sakriti se, a tu stajati bit će ti strašno i užasno.

Preostaje još da opazimo kako će te optuživati nečisti dusi, kako će očitovati sve tvoje grijehe, kako će zazivati Božju osvetu i kako će pravedni Bog zahtijevati najtočniji račun o svemu tvom mišljenju i djelovanju. O tome se često propovijeda, te je već poznato svim ljudima, tako da to ovdje i ne napominjemo, makar i jest od velike važnosti. No za potvrdu iznosim još ono što čitamo u pobožnoj jednoj knjizi o dvama prijateljima. Oni su jedan drugom obećali za života da će se onaj koji prije umre ukazati uz dozvolu Božju odmah poslije smrti svome prijatelju. Kad je dakle jedan umro, ukazao se sutradan drugome u njegovoj sobici u vrlo nevoljnoj prilici, pa je rekao: "Nitko to ne vjeruje! Nitko ne vjeruje! Nitko ne vjeruje!" Drugi upita što to nitko ne vjeruje. Tada reče duša: "Nitko ne vjeruje kako Bog strogo sudi i kako teško kažnjava." Kad je to izrekao, nestalo ga je. Drug se njegov silno prestrašio.

Pa i mi to velimo, da nitko ne može ni vjerovati kako će biti užasno i strašno svakoj duši na onom svijetu na Božjem sudu. Nitko ne vjeruje kako će se točno iznijeti, strogo ispitati i oštro kazniti sve ono što je koji čovjek u životu ikada mislio, rekao, učinio ili propustio. Tu se možda na puno toga nije ni pazilo, smatralo se za kakvu malenkost. No kad to dođe na tezulju pravde, pa kad bude odvagnuto po utezima božanske pravednosti, očitovat će nam se tako velikim i teškim te nesretna duša kad to vidi misli da mora upravo zdvojiti. Tomu je uzrok što se svakim i malim grijehom gnjevi i obružuje velikoga Boga. Što dakle obeščašćuje tako visokoga Gospodina, to ne može pred takvim Gospodinom ni biti maleno, premda se nama možda čini malenim. Ako dakle mali grijesi izlaze pred Bogom tako veliki, kakvi će onda tek biti pred Njim tvoji veliki grijesi? Ako Bog kažnjava tako oštro male nedostatke i nesavršenosti, kako će tek kazniti grijehe i opačine!

Vidiš li, nesretni grješniče, kako je sud Božji strog i kako će ti biti teško i strašno na tom sudu? Vidiš li kako je smrt nadasve teška i gorka i kako ćeš užasnu i strahovitu stisku i strah morati pretrpjeti na smrtnom času? Vidiš li u kako veliku pogibelj dolazi svaki čovjek na umoru i kako može lako dospjeti do zdvojnosti i do vječnoga prokletstva? Što li ćeš ti učiniti da izmakneš ovolikoj pogibelji? Časak je to o kome ovisi sreća i blaženstvo, nebo ili pakao, vječna slava ili vječno prokletstvo. Ako ti posljednja ura sretno prođe, sačuvan si za svu vječnost; pođe li ti po zlu, propao si za svu vječnost. Ako si jedanput izgubljen, ne može ti više nitko pomoći ni na nebu ni na zemlji. Ti ćeš tada vjekoma gorjeti, vikati i jadikovati. Trpjet ćeš tako strašne muke koje nadilaze svaku čovječju narav i snagu. Što si svjetuješ, nevoljna dušo? Najbolji je savjet da se pokaješ za svoje grijehe, da ih ispovjediš, da se popraviš, pa da započneš dobar život i uvijek se spominješ smrti te se vazda na nju pripravljaš, dokle god si na životu. Jer tko se za zdravih svojih dana ne pripravlja na smrt, tome će u njegovoj posljednjoj bolesti preostati jako malo vremena da se nauči tolikom umijeću. Nema većega umijeća na zemlji negoli je umijeće sretno umrijeti. O sretnoj smrti ovisi vječnost, tim više što svaki čovjek okusi smrt samo jedan jedini put. Ne prođe li sretno taj prvi pokušaj, neće čovjeku biti dopušteno da pokuša još jednom umrijeti. Bit će zauvijek odbačen i proklet. Pa kako će biti moguće da se u posljednjoj svojoj bolesti nauči umijeću sretne smrti i pravo se na smrt pripravi onaj tko se nije učio tome umijeću čitav život i nije na to nikada ni pomišljao? Naravskim je to načinom nemoguće, premda je kod Boga sve moguće.

Stoga evo ti, brate, moga savjeta. Pripravi se u svome zdravlju svakog četvrtgodišta ili barem svake godine jedanput na smrt. Učini to onaj dan kad primiš svetu pričest. Na taj ćeš se način naučiti velikom umijeću, izvježbat ćeš se u njemu još u zdravim svojim danima. Tako ćeš mirnije dočekati dan svoje smrti, osjetit ćeš veću snagu i umirenje.

srijeda, 16. studenoga 2016.

Posljednje stvari - 4. Strah pred paklom


4.
Strah pred paklom

Nadalje čini smrt još težom i strašnijom strah pred paklom i jasno maštanje o vječnosti. Kad smo teško bolesni i kad vidimo pred sobom skoru smrt, strah pred vječnosti tako će nam obuzeti srce te možemo od straha i posijedjeti. Gledamo jasno pred očima da ćemo za koji dan ili za koji čas morati stupiti u vječnost. No ne znamo sigurno kakav će za nas biti taj prvi korak. Pa će nas zaokupiti tolika strava iz bojazni da ćemo propasti zauvijek te će nam navirati ledeni znoj. Taj je strah sve veći i žešći što se više približavamo smrti. On postaje konačno osobito pri napastovanju nečistih duhova tako žestok te mislimo da moramo zdvojiti. Ovaj će strah biti silno povećan ako se spomenemo svojih grijeha, kojima smo toliko puta već zaslužili pakao. Mi se ne osjećamo sigurnima jesmo li načinili pravu pokoru za grijehe i jesmo li zadobili pravo oproštenje. To ćemo objasniti riječima svetoga pape Grgura, koji opisuje potanko svoj strah ovako.

"Svaki pobožan čovjek, kojemu je stalo do vlastitog spasenja, često promišlja kako će mu biti strašno na budućem sudu. On se brine još prije negoli mu dođe smrt kako će dati račun za svoj život. Pa ako spozna da je izbjegavao sve zloće kojih se sjeća, opet ga, budući da će doći pred strogoga suca, spopada strah zbog svakidašnjih grijeha kojih se ne spominje. Pa tko će potpuno moći razmisliti koliko smo zala počinili u kojem časku po svojim nestalnim mislima, kad smo neprestano pomišljali sad ovo sad ono? Lako je, doduše, izbjegavati opake riječi, ali teško je održati srce svoje čistim od nećudorednih misli. Pa tako i piše prorok Mihej: 'Jao vama koji pomišljate beskorisne stvari!' A u jednom psalmu čitamo: 'U svojim srcima počinjate nepravdu.' Zato se pobožni ljudi neprestano plaše Božjega strogog suda, jer dobro znadu da će biti ispitani i potajni grijesi. Sveti Pavao govori Rimljanima: 'A u onaj će dan Gospodin suditi i potajne stvari čovjekove.' Pa makar da se pravednici neprestano boje Božjega suda, oni se ipak najviše zgražaju kada vide da će se Božjem sudu doskora približiti. Što je strogi sud bliži, to je i strah grozniji.

Zato i čitamo o Isusu da se počeo usrdnije moliti kad se više približio smrti i kad je dospio u smrtnu stisku. Time je htio pokazati kako će i nama biti pri našoj smrti i kakvu će grozu i stravu osjetiti naše srce kad se budemo po smrti približavali sudu. Doista će se pravo zgražati naša duša kad bude iznašla kakvu malenkost koja se ne bude dala više promijeniti kroza svu vječnost. Tada će nam doći u pamet kako smo često sagriješili u životu. Tada ćemo razmotriti koliko smo dobra propustili. Tada ćemo uvidjeti kako smo i mnoga dobra djela izvršili s mnogim nesvršenostima."

To su riječi svetoga pape Grgura, koje mogu nagnati u strah ne samo grješnika nego i pravednike. A osobito vrijedi to što Grgur veli da će se i pravednici koji se ne spominju nikakvih grijeha bojati stroge Božje osude. Pa ako se sveti ljudi boje, što ćemo učiniti mi kukavni grješnici, koji znamo za tolike svoje grijehe i koji ih svakim danom sve to više činimo? O Bože, kako će s nama biti! O Bože, kako ćemo mi opstati! Nevoljni grješniče, što ćemo mi pokušati da bismo uzmogli stajati pred Gospodinom? Ja ne znam boljeg savjeta negoli je onaj što nam ga je dao sam Spasitelj kod svetog Luke, kad kaže:

"Bdijte stoga i molite se u svako doba, da zavrijedite izbjeći svemu tomu što će se dogoditi i da uzmognete opstati pred Sinom Čovječjim."

Isus nam daje molitvu kao najbolje i najlakše sredstvo. Neka stoga svatko uvaži ovaj savjet. Neka marljivo zazivlje dragoga Boga, prečistu Djevicu Mariju i sve svece, kako bi zadobio blažen svršetak. Neka im svakoga dana prikazuje posljednji svoj trenutak.

Da se to jasno dokaže, što je gore rečeno, iznijet ćemo ovdje događaj koji se zbio poslije smrti svetoga Jeronima i koji nalazimo u knjigama velikoga crkvenog učitelja Augustina. Tu stoji kako je sveti Ćiril, biskup u Jeruzalemu, pisao svetome Augustinu da su tri pokojna muškarca oživjela doticajem pokorničkog odijela svetoga Jeronima, pa da su pripovijedali o drugom svijetu. Sva trojica pošla su u pustinju te su obavljala strogu pokoru. Jednog je dana došao sveti Ćiril jednomu od njih i spazio ga gdje grdno plače. Upitao ga je za uzrok suzama. Nato on reče: "Da si ti vidio ono što sam ja iskusio, i ti bi zacijelo plakao. "Kad se približavala ura moje smrti, došlo je k meni toliko nečistih duhova da ih nisam mogao ni prebrojiti. Njihova je spodoba bila tako strašna da se ne može ni zamisliti ništa strašnijega. Svaki bi čovjek htio radije gorjeti u velikoj vatri nego da ih gleda makar samo i časak. Ti su đavli stajali oko mene; predočivali su mi sve što sam god učinio u životu. Htjeli su me dotjerati dotle da zdvojim. Pa da mi Božje milosrđe nije pohitalo u pomoć, ja im se ne bih mogao oprijeti. Jer kad sam, ostavši bez ikakvih sila duševnih, doskora privolio na njihove riječi, najednom se ukaza sveti Jeronim, koga sam čitavog života veoma štovao, rastjera zloduhe i ostavi sa mnom nekoliko anđela da me tješe. Za jedan sat dođe sveti Jeronim opet te reče anđelima i meni: 'Ajte brzo!' Nato je ostavila duša moje tijelo, ali tako strašno i užasno da to ne može uistinu pojmiti ničiji razum ni misao, kakva je to bila velika muka i strava, osim ako ju je sam oćutio. Pa ako svačiji čovječji razum i zamisli svaki mogući strah i muku, to se opet ne može usporediti s onom mukom koja se osjeća pri rastanku duše s tijelom.

Kad se moja duša oslobodila strašnih tih muka, bila je nekim neopisivim načinom u jednom hipu ponesena pred božanskog suca. Tko ju je ponio i kako je ponesena, to ja ne znam. Oh Bože, zašto ne znadu smrtni ljudi što će im se dogoditi? Ne bi oni zacijelo tako često i tako teško griješili kad bi to znali. Tu se nije mogao sakriti pred sucem nikoji grijeh koji sam ikada počinio. Sve što sam počinio u čitavome životu, sve je to bilo svim prisutnicima tako jasno očitovano kao da bi se ondje taj čas događalo. Vidjela se jasno svaka i najmanja grješna pomisao. Neka tu tkogod zamisli u kakvom sam bio strahu; neka svatko pogleda kakav me je užas spopao. Stajala je tu čitava množina vragova, koji su svjedočili o počinjenim mojim grijesima. Oni su kazivali vrijeme, mjesto i način kako sam griješio. Ja sam pak tu stajao i nisam mogao ništa odgovoriti na ono što mi se predbacivalo, jer mi je to isto posvjedočila i moja savjest. O Bože, što da reknem? Kojim riječima da iskažem kako mi je tada bilo? Kad na to pomislim, zgrozim se u svom srcu. Nisam znao kakva će me presuda snaći. No zamišljao sam da neće biti dobra. Svi moji počinjeni grijesi zajedno sa svim nečistim dusima tražili su osvetu nada mnom. Skoro mi se činilo da tu nema ništa dobroga, po čemu bih se mogao nadati milosrđu. Svi su prisutnici vikali da sam zaslužio kaznu i da me pravedni Bog mora osuditi. I nije ništa više preostalo nego da se izreče osuda. No gle, dođe nato sveti Jeronim. On umoli da Bog odgodi presudu i da me njemu daruje poradi poštovanja i pobožnosti što sam ih gajio prema njemu. Kad je to bilo dopušteno, poveo me je on k paklu, da ga pogledam. Poveo me i do čistilišta, da osjetim, eda bih mogao kasnije o tome svjedočiti. U tom čistilištu bio sam tako dugo dok nisam opet probuđen iz mrtvih. Tu sam trpio tako strašne muke kakvih ne može zamisliti nijedan čovječji razum."

Iz toga događaja može svatko lako razabrati kako će mu biti na samrti. Neka se stoga nitko ne nada blagoj smrti, nego neka radije misli da će u svom smrtnom času više pretrpjeti nego u čitavom životu. Pa zato možemo slobodno reći sa svetim Pavlom apostolom:

"Nesretna li mene, tko će me osloboditi smrtne muke?"

Zato treba da često zazivljemo Boga ovako:

Pravedni i strogi Bože! Kako si tešku kaznu spremio nama ljudima, jer se moramo tako teško i gorko rastajati s ovim svijetom i jer moramo umrijeti u tako velikoj muci i tolikom strahu. Gospodine, sav taj strah i sve te boli što će me stići pri mojoj smrti prihvaćam kao kaznu za svoje grijehe. Molim ponizno da pretrpim svu tu smrtnu stisku strpljivo na najveću Tvoju čast. Pa ako u posljednjoj svojoj bolesti ne bih to mogao, sada prikazujem Tebi namjesto onda sve ono što ću pretrpjeti pri svojoj smrti. Ujedinjujem to i združujem s gorkom mukom Isusovom. Ponizno Te molim da primiš milostivo sav budući moj život kao što si primio boli svih Svojih mučenika. Želim da sve to pretrpim s onakvim srcem s kakvim su oni podnijeli svoje muke Tebi za ljubav. Kanim obnoviti ovu svoju želju i mišljenje svaki dan i svaki sat. Konačno kanim i dovršiti to uistinu na najveću Tvoju diku. Podijeli mi za to svetu Svoju milost, pa mi pomozi da se ova moja odluka i obistini. Amen.

ponedjeljak, 14. studenoga 2016.

Posljednje stvari - 3. O prikazi nečistog duha


3.
O prikazi nečistog duha

Osim spomenutoga učinit će našu smrt strašnom i užasnom prikaza nečistoga duha, pojava paklenskih grdoba. Općenita je nauka i mišljenje svetih otaca da će svatko na umoru, barem na zadnjem času života, vidjeti priliku nečistoga duha. Kako će strašan biti ovaj prizor đavla i kako će se na to zgroziti čovjek na umoru, ne može jasno iskazati ničiji jezik. U drugom dijelu kronika manje braće, u 19. poglavlju, čitamo o bratu Egidiju ovo. Kad se molio u svojoj ćeliji, ukazao mu se đavao u tako strašnoj i odurnoj prilici da je on odmah zanijemio, pa je mislio da će umrijeti. No budući da nije mogao zaviknuti ustima, zaviknuo je Bogu srcem, te je bio oslobođen i riješen đavla. Nato je pripovijedao ostaloj braći što mu se dogodilo. Izvijestio ih je, na njihovu prepast, koliko je đavao užasan i strašan. Kad je došao k svetom Franji, upitao ga je: "Jeste li Vi ikada vidjeli u svijetu nešto što bi Vam bilo tako grdno i strašno da to ne može nitko gledati bez pogibelji za svoj život ni dok bi izmolio jedan Očenaš?" Tada odgovori sveti Franjo: "Dakako da sam vidio. To nije ništa drugo nego đavao, koji je tako nakazan i strašan da ga ne bi nitko mogao gledati ni u trajanju jednog Očenaša a da ne umre, kad mu ne bi Gospodin posebice pripomogao."

A i sveti Ćiril piše svetome Augustinu da mu je jedan od trojice ljudi što su se vratili u život ovo rekao: "Kad se približavala ura moje smrti, došlo je k meni toliko nečistih duhova da ih nisam mogao ni prebrojiti. Njihova je spodoba bila tako strašna da se ne može ni zamisliti ništa strašnijega. Svaki bi čovjek htio radije gorjeti u velikoj vatri nego da ih gleda makar samo i časak. Ti su đavli stajali oko mene; predočivali su mi sve što sam god učinio u životu. Htjeli su me dotjerati dotle da zdvojim. Pa da mi Božje milosrđe nije pohitalo u pomoć, ja im se ne bih mogao oprijeti."

Eto što govori taj čovjek, koji je uistinu spoznao kakva je to strahota pogledati nečistoga duha. On priznaje sam jasno da se ne može ništa strahovitijega ni pomisliti negoli je pogled na spodobu vraga. Veli da bi se svatko bio spreman prije baciti u veliku vatru negoli da gleda đavla ma i časak. Doista mora da je spodoba sotone nadasve grdna i tako odurna čovječjoj naravi. O Bože, kako li će grozan strah snaći čovjeka na umoru kad bude spazio pred sobom paklenoga zmaja s raširenim raljama i kad ne bude drugo pomišljao nego da će ga taj zmaj svojim vražjim pandžama razderati i progutati u vatrenom svom ždrijelu.

Dobrostivi Bože! Ako mi Ti ne budeš u ovoj skrajnjoj stisci poslao u pomoć dobroga moga anđela čuvara i ako on ne bude protjerao od mene nečistoga sotonu, ja se sve bojim da bih mogao i zdvojiti, pa tako izgubiti svaku nadu u spasenje.

Preblažena Djevice Marijo! Ti si izmolila od svoga Sina pa ti se na samrti nije ukazao nečisti duh. Izmoli od Njega da se meni zlodusi ne prikažu tako strašnima, pa da me ne bace u malodušje.

Sveta djevice i mučenice Margareto, koja si ojačana Bogom podložila pod svoje noge nečistoga duha kad ti se ukazao u tamnici! Budi mi na pomoći pri mojoj smrti i pomozi mi da sretno nadvladam nečastivoga.

Sveta djevice i mučenice Julijano, koja si prikovala paklenskoga zmaja lancem i koja si ga sa sobom izvela iz tamnice! Ojačaj i mene u zadnjem i strašnom onom času kad mi se ukaže bijesni ovaj zmaj i kad bude rastvorio vražje svoje ralje i ljute pandže. Amen.

petak, 11. studenoga 2016.

Posljednje stvari - 2. O napastima na samrti


2.
O napastima na samrti

Makar da je smrt već sama u sebi i po sebi gorka, ona je još teža i gorča zbog jasne pomisli na počinjene grijehe, zbog budućeg suda, skore vječnosti i zbog napasti nečistoga duha. Te četiri stvari dovode dušu u takvu tjeskobu da bi ona morala očajavati kad ne bi bilo Božje pomoći. Razmotrit ćemo stoga te četiri stvari i nekoja sredstva koja su tu korisna.

Što se tiče napasti, treba da znamo kako pravedni Bog pripušta nečistomu duhu prilikom naše smrti veliku vlast da nas napastuje. Ne biva to nipošto na našu štetu, nego se čovjek time iskuša hoće li ostati Bogu vjeran, ne odvraćajući se od Njega ni za što u svijetu. Zato upotrebljava nečisti duh primljenu vlast napastujući iz svih sila svakoga čovjeka na umoru kako bi ga doveo do grijeha i rinuo u vječnu propast. Dokle god živimo, oblijeće oko nas, služeći se svakovrsnim sredstvima da nas prevari. No sve njegove napasti ne mogu se usporediti s onima što nam ih zadaje u našoj smrti. On bjesni tada i riče kao ljuti lav; nastoji svom silom da nas smota pod svoju vlast. To se jasno razabire iz Otkrivenja svetoga Ivana, kad on kazuje: "Jao, jao vama, zemljo i more! Đavao je sišao k vama, jako bijesan, jer dobro znade da ima još samo malo vremena."

Te se riječi općenito razumiju o onima što su na umoru i protiv kojih je đavao izvanredno srdit i bijesan, te napreže sve svoje sile kako bi ih zaveo. On dobro znade da će mu taj izmaknuti za svu vječnost ako ga u još ovo kratko vrijeme ne sputa. Pa zato i dozivlje onaj đavao kome je predao Lucifer službu zavođenja k sebi druge đavle te oni napadaju nevoljnu dušu zajednički takvom silom da ona ne zna što će i kako li će. Nato će đavli pretražiti ljudsko srce i oštro promotriti nije li možda sklono kojemu grijehu. Nato će razgledati točno i pomno savjest da vide nije li možda koji grijeh pravo neispovjeđen ili neokajan. Nato će pretražiti čitav naš život da vide što smo mi ikada počinili grješnoga, da nam to predbace. Sve nam to potvrđuje sveti papa Grgur, kad veli: "Treba da dobro razmotrimo kako će biti strašna naša smrtna ura i kako ćemo se s užasom spomenuti svih svojih zlih djela. Tada će zli dusi svoja zla djela i grijehe, na koje su nas naveli, tražiti u nas da nam ih spočitnu. I neće oni doći samo opakima nego i izabranima, pa će sve pomno pretražiti, ne bi li našli što grješnoga na nama. A kako li će biti tada nama nevoljnicima i što li ćemo mi reći, koji smo u životu počinili toliko grijeha i opačina? Što li ćemo mi odgovoriti svojim kušačima, kad nam budu predočivali naše grijehe i kad nas budu gledali dovesti do zdvojnosti?"

Nečisti će dusi napastovati čovjeka na umoru u svim mogućim slabostima, a poimence u onima u kojima je ponajvećma u svome životu posrnuo. Akoli je tko, na primjer, u životu gajio prema nekomu mržnju, na umoru će mu nečisti duh predočiti tu osobu zajedno sa svim što mu je ikada nažao učinila. Đavao će se trsiti da uzbudi u njemu novu mržnju protiv neprijatelja. Prihvati li to bolesnik na umoru i umre li bez probuđenog pokajanja, izgubljen je za svu vječnost. Akoli je tko bio sklon grijehu bludnosti, nečisti će mu duh predočiti sve one osobe s kojima je čovjek puteno griješio za života. Vrag će živo nastojati kako bi u njega uzbudio novu požudu za tim osobama. Privoli li na to umirući, te umre li bez pokajanja, izgubljen je zauvijek. Akoli je tko često dvojio o vjeri, đavli će mu prikazati sve one članke u koje je on ponajteže vjerovao, pa će mu ih pokazati opet kao lažljive. Podvoji li čovjek zbilja o ovom ili o onom članku vjere i umre u toj dvojbi, izgubljen je zauvijek. Je li tko pokazao u životu sklonost malodušju, nečisti će mu dusi to malodušje još povećati i pokazivati lažnim dokazima kako je zbilja nemoguće da on postigne blaženstvo. Povjeruje li čovjek tome i izdahne u tome mišljenju, propao je zauvijek. Ako je tko za života griješio često ohološću, pa ako je mnogo držao do sebe i do svojih čina, đavli će mu dokazivati da je on kod Boga u velikoj milosti, pa da će zbog svojih dobrih djela nesumnjivo postići vječno blaženstvo. Ako se prema tomu čovjek pouzda više u sebe nego u zasluge Isusove, pa ako premine u toj misli, izgubljen je zauvijek. Ako je tko bio u svom životu vrlo nestrpljiv i ako se na svaku malenkost jako raspalio, nečisti će mu dusi načiniti ovu bolest tako mrskom da će pasti u veliku nestrpljivost, pa će se i na Boga srditi, što mu šalje tako tešku bolest. Ako on u takvoj mrzovolji nepripravno premine, velika je pogibelj za njegovo spasenje. Ako je tko za života bio vrlo nehajan i u pobožnosti vrlo mlak i neraspoložen, u zadnjoj će ga njegovoj bolesti tako ozlovoljiti da neće htjeti upravo ništa pobožnoga ni pomisliti ili čuti. Pa ako mu bude tko htio što pobožnoga čitati ili s njime moliti, reći će da to ne može podnijeti zbog velike glavobolje. No to radi nečisti duh zato da duša umre bez ikakve pobožnosti, pa da tim sigurnije padne u njegove šake. Konačno će one koji su bezbožno živjeli i koji su počinili mnogo teških grijeha dovesti svojim napastima u očaj, pa će im grijehe prikazati tako velikima da im Bog ne može oprostiti. Pa ako oni to uistinu budu mislili i ako tako i umru, izgubljeni su zauvijek. Jednom riječju, đavli će napastovati ljude na umoru u svemu onomu u čemu su ti ljudi za života ponajvećma posrtali, kako i kazuje poslovica: "Gdje je ograda najniža, tu se prelazi. Gdje je utvrda najslabija, ondje se napada."

No đavli neće napastovati čovjeka na umoru samo u onim grijesima kojima je ponajvećma sklon nego će ga napastovati često i u onima kojima nije nijednom u životu zgriješio. Prepredene i najlukavije ove lije traže sva sredstva i putove kako bi mogle nevoljnoga čovjeka na umoru prevariti. Pa ako im ne uspije nešto, laćaju se drugoga. Ove pak napasti nisu lake nego su tako strašne i žestoke da im nevoljni i slabi čovjek ne bi mogao pružiti dostatnoga otpora kad mu ne bi dragi Bog pomogao. Napasti su žestoke i zato što je nevoljni čovjek sasvim nemoćan i sav u bolima, duša mu je sva zaokupljena strahom i žalošću, a u srcu ćuti gorčinu i strah pred smrću. Ako zdrav čovjek treba velike snage da suzbije napasti nečistoga duha i često je od njega svladan, koliko će biti teško nevoljnom bolesniku boriti se s tako jakim neprijateljem. Kako se lako može dogoditi da ga sotona i nadvlada! Zato i kazuje Dionizije Kartuzijanac: "Ako se koji umirući nije naučio naoružati protiv ovih napasti prije svoje bolesti i ako se nije izvježbao prije boriti se protiv paklenskoga ovog neprijatelja, teško će ili nikako moći na času svoje smrti nadvladati ove napadaje. Dogodit će se to samo izvanrednom pomoću Božjom i preblažene Djevice, svetoga anđela čuvara ili kojega sveca. Predobri Bog, njegovi anđeli i sveci ne ostavljaju čovjeka u času takve stiske, nego mu pritječu u pomoć ovisno o njegovoj zasluzi."

Da bi se pak svaki čovjek prije posljednje bolesti naoružao protiv tih napastovanja, dobro je da često izmoli pobožno ovu molitvu:

Očuvanje od napasti na samrti

O vjerni Otkupitelju ljudskoga roda Isuse Kriste, spomeni se one trostruke kušnje koju si od Sotone pretrpio kada te je nukao na lakomost, na oholost i taštinu te konačno na pohlepu i vlastohleplje. Po sjajnoj pobjedi koju si tada odnio, molim te da mi pomogneš u mojoj posljednjoj bitci i ojačaš me protiv svih napasti. Znam da su moje naravne sile nemoćne protiv tako silnog neprijatelja i da će me on ako mi Ti ili Tvoji sveci posebno ne pomognete neizbježno nadvladati. Stoga zazivljem sada usrdno pomoć od Tebe i Tvojih svetaca i želim se naoružati Tvojom milošću protiv budućih napasti koliko god je to moguće. Izjavljujem sada pred Tobom i pozivljem za svjedoke sve anđele i svete da neću privoljeti nijednoj napasti, nego da ću svaku uz pomoć Tvoje milosti odbiti. Ako bi me Sotona htio navesti na oholost, izjavljujem već sada zauvijek da sva svoja djela smatram duboko manjkavima te da se pouzdajem jedino u Tvoje neizmjerne zasluge. Ako bi me Sotona htio navesti na mržnju, izjavljujem sada unaprijed da svima koji su me ikad uvrijedili opraštam od svega srca i nikad im se ni na koji način ne mislim osvetiti. Ako bi me on htio ponukati na nestrpljivost, izjavljujem sada zasvagda da svoju posljednju bolest hoću sa svom strpljivošću podnijeti na čast Tvojih gorkih muka i prikazati je Tebi kao zadovoljštinu za svoje grijehe.

Ukratko, čvrsto sam odlučan da u svakoj pojedinosti u kojoj me Sotona bude iskušavao pružim žestok otpor i ni na jednu jedinu napast ne pristanem. No budući da su moje sile preslabe za borbu protiv tako silnog neprijatelja, po Tvojoj gorkoj muci i po svim pobjedama što su ih Tvoji sveti izborili s velikim Te pouzdanjem molim da me protiv svih njegovih đavolskih nagovaranja ojačaš i da otrovne strijele njegovih napastovanja milostivo od mene odvratiš. Amen.

srijeda, 9. studenoga 2016.

Posljednje stvari - 1. Strahota smrti

Prema knjizi Martina von Cochema "Isus, Marija i Josip, naša zaštita u životu, naša utjeha na samrti" (Beč, 1905., prev. Franjo Suša).

Martin von Cochem (1634. – 1712.)
Četiri posljednje stvari: smrt, sud, nebo i pakao


1.
Strahota smrti

Neću da tu potanko opisujem smrt. Mislim da to nije baš nužno, jer svaki čovjek u sebi dobro osjeća kako mu je sladak život, a kako gorka smrt. Neka tko bude star kako mu drago, neka bude ma kako bolestan, ma kako nevoljan, ipak ne umire rado. Svatko bi htio prije da nastavi svoj mukotrpan i nevoljan život negoli da ga završi. Zašto se pak razumni ljudi toliko boje smrti, tri su glavna uzroka. Prvo, čovjeku je prirođeno da rado živi, a nerado umire. Drugo, svaki razuman čovjek dobro zna kako je smrt gorka i kako se moraju podnijeti neizrecive boli pri rastanku tijela s dušom. Treće, ne zna kamo će dospjeti poslije smrti i kako će proći na strogome sudu Božjem. O prvom uzroku ne mislim govoriti, jer svatko sam predobro osjeća kako je smrt odvratna čovječjoj naravi. No o drugom i trećem uzroku mislim da je vrijedno više toga spomenuti i objasniti, da osjete neki strah pred smrću svi oni koji žive bezbrižno, pa da se što bolje čuvaju grijeha. A s druge strane činim to i zato da bi se svatko na vrijeme pripravio što življe na onaj strahoviti smrtni trenutak, pa da ga smrt ne bi zatekla nenadano.

Smrt je nemila svim razumnim ljudima, jer je gorka i jer uzrokuje vrlo velikih boli čovječjoj naravi. Duša čovječja osjeća, doduše, u životu velik strah, stravu i žalost, a tijelo velike boli, nevolju i muke. No sve te duševne i tjelesne nevolje nisu tako velike da bi se mogle usporediti sa smrtnim mukama.

Tko bi mogao pravo pojmiti kakve li muke mora pretrpjeti čovjek na umoru prije negoli mu prestane srce kucati i prije negoli mu dođe kraj. Tko će dovoljno objasniti kako je teška borba koju mora poduzeti slaba ljudska narav s ljutom smrću prije negoli je ona svlada. Ljudska narav napreže sve svoje sile, upotrebljava skrajnju snagu da nadvlada smrt, pa da je od sebe odmakne. No i strahovita smrt napreže svoje sile, umnaža sve boli bolesniku i gleda kako bi život oduzela i srce nasilu svladala. U ovoj borbi mora nevoljni čovjek podnijeti tako strašne boli da mu od grozote muka oči upadaju, nos mu se zašilji, udovi mu se tresu, a srce od boli upravo vidljivo skače. Pa kad se pritiješnjena duša mora otrgnuti silom smrti iz bolesnoga tijela, nastaje u tijelu na umoru tako strašna muka kao da mu se trgaju svi udovi jedan za drugim i kao da je na mučilištu.

Da to uzmognemo pojmiti, ne treba nikakvog drugog dokaza nego što je onaj koji opažamo svojim očima i koji smo toliko puta već vidjeli. Tko točno izmjeri mrtvo tijelo, taj će opaziti da je ono doista dulje negoli je bilo u životu. Što je tome uzrok? "Smrt ga je rastegla", govore naši ljudi. Dakako da ga je smrt rastegnula i tako ga je strašno izmučila da su se svi tjelesni udovi kao iskinuli.

Što se umiranje događa tolikom silom, tome je uzrokom dijeljenje tijela s dušom. Duša i tijelo tako su rado skupa za života te im se čini zapravo nemogućim da se jedno od drugoga rastane. Oni bi htjeli zajedno radije podnijeti svaku muku negoli da se razdvoje. Duša dobro osjeća, čim se rastane sa svojim tijelom, da će doći u neko stanje i neki kraj gdje još nije bila za svega života. A tijelo opet znade, čim duša iziđe iz njega, da neće više ni živjeti ni osjećati, pa da će biti hrana zemaljskim crvima. Zato im i jest tako teško rastati se, te bi htjeli da uživaju u životu zajedno kroza svu vječnost. Pa oni su međusobno tako tijesno i usko vezani i tako zajedno srasli da bi svatko morao upotrijebiti jaku silu tko bi ih htio rastaviti, kao kad bi tko htio jaki dub rascijepati odozgor do dolje. Pa ako tko hoće otkinuti dušu od dragoga njezina tijela tako nasilnim načinom, to im oboma zadaje takve boli koje nadmašuju sve boli što ih može tko zamisliti i koje nadilaze svaku naravsku silu.

Zato i čitamo u pismu što ga je pisao sveti Ćiril, biskup u Jeruzalemu, svetom Augustinu da mu je jedan iz smrti probuđen čovjek među inim pripovijedao i ovo: "Na to je ostavila duša moje tijelo, no tako strašno i užasno te ne može zacijelo pojmiti ničiji čovječji razum ni osjećaj kakav je to bio veliki strah i muka, osim ako ih je sam osjetio. Pa makar da svačiji čovječji razum pomisli na sve moguće strave i boli, one se opet ne mogu mjeriti s onom mukom koju je pretrpjela moja duša kad se rastajala s tijelom." Pa da to dokaže, nastavlja on govoreći svetom Ćirilu: "Ti znadeš da imaš dušu, ali ne znaš što je to. Ti znaš da postoje anđeli, ali ne znaš kako su oni stvoreni. Ti znaš da jest Bog, ali ne znaš kakvo je to biće. Tako ti je sa svim bićima što nemaju tijela. Naš razum to ne može pojmiti. Pa zato ti ne možeš također pojmiti kako sam ja u jednom času mogao trpjeti tako velike muke."

Taj iz mrtvih probuđeni čovjek dao je svetom Ćirilu lijepu prispodobu. Makar da on i znade da postoji Bog i da postoji duša, opet ne zna kakva su to bića Bog i duša. Pa tako i ne može znati ni pojmiti što trpi duša na svom rastanku s tijelom i kako ona i u nekoliko časaka može i mora toliko toga podnijeti. Iz toga proizlazi i ovo: Ako se čini da koji čovjek gasne kao svjetlo i ako svi naokolo misle da ne osjeća nikakvih boli, on ipak osjeća u posljednjem trenutku, kad se duša dijeli s tijelom, tako groznu i užasnu muku kakvu nije nikoji čovjek pretrpio za čitavoga svoga života, pa je onda nikoji ne može ni pojmiti svojim razumom. A otkuda to što se za nekoje čini da umiru blago i mirno? To dolazi otuda što im je narav sva iznemogla od ljutih boli, te više nemaju sile da se još opiru smrti.

Da uistinu nema veće boli od smrtnih boli, vidimo na Isusu, našem Otkupitelju. On je šuteći podnosio sve strahovite boli dugotrajne svoje muke. No kad mu je smrt slomila srce, tada je, kako kazuju sveti evanđelisti, tako povikao izaglasa da su se svi prisutnici na to prestrašili i stresli. Iz toga možemo razabrati da Isus u čitavoj svojoj muci nije pretrpio takvu bol kakvu je pretrpio u teškom rastanku presvete svoje duše od blagoslovljenoga tijela.

Da uzmognemo mi ljudi makar malo spoznati kakvom je gorkom smrću umro Isus za nas, On je htio da osjetimo pri svojoj smrti nešto gorčine Njegove smrti. To je izjavio sveti papa Grgur kad veli: "Isus je svojom smrću i borbom izrazio našu smrt i borbu. On nas je naučio da je smrtna stiska najveća stiska, kakve čovjek još nije imao, a i neće imati. Bog je htio da čovjek na zadnjem svom času pretrpi tako veliku stisku da uvidi i upozna kako je velika bila Njegova ljubav prema nama i kako nam je neprocjenjivo dobročinstvo iskazao što je htio za nas umrijeti najgorčom smrću. Drugačije čovjek ne bi mogao upoznati veliku ljubav Božju nego po ovako gorkoj smrti, koju mora okusiti, kao što ju je i Isus podnio."

Iz tih riječi svetoga pape Grgura razabiremo kako je Isus odredio da svi ljudi osjećaju na samrti nešto boli kakve je On pretrpio za nas pri svojoj smrti. Tako bismo imali osjetiti kako nas je teško otkupio. Pa ako je naša smrt ponešto slična pregorkoj smrti Isusovoj, kako je onda strašna i grozna morala biti Isusova smrt! Nevoljni mi ljudi, kakva nas teška borba još čeka pri našoj smrti. Čovjek bi mislio da bi skoro bolje bilo da se nismo nikada ni rodili negoli da smo došli na ovaj svijet za takvu muku. No nebo se mora tako kupiti, pa kroz uzana ova vrata moramo unići u raj. Privoli tome, dušo moja, pa odluči sigurno da ćeš podnijeti drage volje gorčinu smrti. Velika je zadovoljština, veli Drexelius, ako se čovjek, koji toliko ljubi život, izruči drage volje i primi dobrovoljno gorčinu smrti. Pa da ti budu smrtne muke što zaslužnijima, pomoli se ovako.

Odluka pretrpjeti smrt

Pravedni Bože, Ti si nakon grijeha Adamova odredio da svi ljudi umiru; htio si da mnogi u svojoj smrti oćute ponešto smrtne boli Tvoga Sina. Evo, svemoćni Bože, ja se predajem dragovoljno toj Tvojoj strogoj odredbi. Pa ako mi i jest život nada sve mio i ako mi je smrt neiskazano teška i gorka, ipak odlučujem Tebi za ljubav primiti dragovoljno gorku smrt. Spreman sam umrijeti gdje, kada i kako je sveta Tvoja volja. Ne odabirem si nikakvog određenog vremena, nikakvog posebnog mjesta. Sve to podlažem Tvojoj svetoj božanskoj volji, pa sam najzadovoljniji Tvojom, najpravednijom odredbom. Ti si načinio smrt čovječju gorkom i teškom, da makar ponešto oćutimo kako je ljutu i gorku smrt podnio dragi Tvoj Sin za nas grješnike. Ja sam stoga njome potpuno zadovoljan od svega srca. Dapače i radujem se, jer ne mogu u svome životu osjetiti kako nas je Spasitelj gorko iskupio, što ću barem pri smrti svojoj osjetiti na duši i na tijelu kako je gorku smrt podnio za me preslatki moj Isus. Pa zato na čast pregorke Njegove muke i smrti primam već sada dragovoljno sve one muke što ću ih morati pretrpjeti prilikom svoje smrti. Ponizno molim kako bih mogao što stalnije i odlučnije podnijeti te muke. Pa kad bi mi moguće bilo da u svojoj smrti podnesem i veću muku, radosno bih je htio primiti i umoliti Te da mi povećaš smrtnu muku, da uzmognem tako što više trpjeti za moga Isusa. Primi ovu moju odluku, pa mi udijeli milost da strpljivo podnesem svoju smrtnu muku. Amen.

ponedjeljak, 7. studenoga 2016.

Gostujući autor - Vjerska sloboda


p. Thomas Crean O.P., govor održan 5. prosinca 2005.
Vjerska sloboda (docx / pdf)