ponedjeljak, 12. studenoga 2018.

Novi hrvatski član FSSPX-a

Budući da je postalo službeno (vidi 1, 2), mogu na blogu objaviti da je još jedan hrvatski svećenik u postupku pristupanja Svećeničkom bratstvu svetog Pija X. Uz p. Marka Tilošanca, sada je i p. Kornelije Grgić član tog svećeničkog bratstva. Vlč. Kornelija poznajem još od kada je bio župni vikar u Španskom, krstio je jednog od mojih nećaka. Želim vlč. Korneliju puno uspjeha u daljnoj svećeničkoj službi i vjerujem da će svojim trudom i zalaganjem obogatiti djelovanje FSSPX-a u Hrvatskoj. Jučer je p. Stefan Frey, poglavar austrijskog distrikta pod koji spada i Hrvatska, služio misu i održao predavanje u kapelici u Dugavama. Dobio sam i nekoliko lijepih fotografija na čemu zahvaljujem. Nadam se da će do njegovih idućih posjeta zajednica koja se ondje okuplja zajedničkim radom p. Marka i p. Kornelija imati ugodnu brigu traženja još većeg prostora. Pozivam sve čitatelje bloga da ovu dvojicu, kao i ostale hrvatske svećenike uključe u svoje molitve.

ponedjeljak, 5. studenoga 2018.

Sjećanja


Kaže IKA:
Papa Franjo je na Spomen svih vjernih mrtvih, 2. studenoga, tijekom mise zadušnice na groblju Laurentino na jugu Rima, preporučio vjernicima da se uvijek sjećaju mrtvih u svijetlu blaženstava kako ne bi skrenuli s puta nade. Tijekom svog pohoda kratko se zadržao i na dijelu groblja gdje su pokopana djeca i nakon što se pomolio nekoliko minuta položio je cvijeće na neke od grobova.

Papa se prema liturgijskim čitanjima osvrnuo na dimenzije sadašnjeg, prošlog i budućeg života. Primijetio je kako je „danas dan sjećanja” i priznao da to nije uvijek lako, ali je dolično. Sjećanje je ono što narod čini jakim, jer se osjeća ukorijenjenim u jedan hod, koji ima svoje korijene u jednoj povijesti, u jednom narodu. Sjećanje nam omogućuje shvatiti da nismo sami, već narod sa svojom poviješću i prošlošću, koja je živa. Sjećamo se mnogih koji su s nama dijelili ovozemaljsko putovanje a sada su ovdje. Sjećanje nije lako. Gledati unatrag i razmišljati o prošlim događanjima u vlastitom životu, obitelji i narodu često nas umara. Danas je međutim prigoda za sjećanje na ono što nas dovodi do naših korijena, do mojih korijena i do korijena mog naroda, istaknuo je Papa i dodao kako je sjećanje ujedno i nada za susret i ljubav s Onim koji nam je dao život. Nada za novo nebo i zemlju, za nebeski Jeruzalem, za zaručnicu okićenu za svog zaručnika. Čeka nas ljepota, rekao je Papa i naveo kako su sjećanje i nada bitni za susret i dolazak na mjesto ljubavi, koja nas je stvorila i koja nas čeka, a to je Ljubav Oca. Osvrćući se na treću dimenziju sadašnjosti, na put koji treba proći uz pomoć dobrog svijetla, Papa je primijetio kako su to svijetla blaženstava, koja nam pomažu da ne zalutamo na putu. To je, slikovito se izrazio Papa, „navigacija“ koju nam je Bog dao. Blagost, siromaštvo duha, milosrđe, čistoća srca su svijetla koja nas prate na putu sadašnjosti da ne krenemo krivim putem, objasnio je Papa i primijetio kako se i na ovom groblju vide tri životne dimenzije: sjećanje uklesano u grobove, nada koju slavimo u vjeri i put sadašnjosti popločen ljubavlju.[...]

Ja sam uvijek mislio da se mi katolici na Dušni dan trebamo ne samo sjećati svojih pokojnika, nego prvenstveno moliti za njih i za sve vjerne mrtve nadajući se da su po Božjem milosrđu smrću ušli u čistilište te da im naše molitve mogu pomoći da što prije dospiju u raj. Na to nas i Crkva posebno potiče taj dan misnim tekstovima te oprostima koje možemo namijeniti za pokojnike.

U gornjem sažetku papine propovijedi ne vidim da se ijednom riječju spominje potreba molitve za mrtve, a kamo li pojam čistilišta.

Još jedna stvar koja me "zbunjuje". Papa je izabrao na Dušni dan pomoliti se upravo na dijelu groblja gdje su pokopana nerođena djeca. Pretpostavljam da je to u skladu s temom "sjećanja" jer mi unutar katoličkog shvaćanja Dušnog dana ta gesta baš i nije jasna. O teškom pitanju sudbine umrle nerođene djece već smo na ovom blogu pisali ovdje i ovdje, ali ovaj put se ne bih upuštao u iste rasprave. Ono što me zanima je sljedeće: da li ima ijedna teološka struja, pozicija ili kako već hoćete, koja smatra da duše nerođene djece koja umru u majčinoj utrobi bilo prirodno bilo namjernim abortusom, mogu završiti u čistilištu i da stoga ima smisla moliti za njihov pokoj? Ja sam dosad susreo tradicionalni nauk o limbu (koji je dio pakla, ali bez muka osim uskrate blaženog gledanja Boga) te neke moderne katolike koji tvrde da takva djeca (npr. ako bi ih roditelji krstili da su to mogli učiniti) idu kao i krštena djeca u raj.

Ima li netko tko vjeruje da u čistilištu mogu biti duše koje ondje ispaštaju samo zbog istočnog grijeha, a bez ikakvih osobnih grijeha? Kako piše u onim oglasima: molim samo ozbiljne odgovore. Iskreno me zanima da li postoji netko s takvim teološkim stavovima ili se ovdje radi samo o "feel good" religiji gdje stvari radimo da se osjećamo bolje bez prevelikog osvrtanja na "teoriju".

četvrtak, 1. studenoga 2018.

Tjedan slavljenja na Mirogoju

Prošle smo nedjelje slavili blagdan naslovnika mirogojske crkve Krista Kralja. Tom prigodom bilo je prije pjevane mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, a poslije blagoslov s Presvetim.


Danas smo imali pjevanu misu povodom svetkovine Svih svetih. Evo kratkog izvatka iz audio snimke koji sadrži dio ulazne pjesme i Kyrie.



Sutra ćemo, vrlo prigodno s obzirom na lokaciju, imati pjevani rekvijem u 11 sati. Ne zaboravite da dolaskom na misu na Mirogoj odmah možete ispuniti i uvjete potrebne za potpuni oprost primjenjiv za pokojne.

Dodano 3.11.2018.




srijeda, 24. listopada 2018.

Duh sekularizacije


Pedofilija u Crkvi i profanizacija

U nastavku slijedi odlična analiza vlč. Henrija Vallançona iz biskupije Coutances koja je objavljena u tjedniku La Manche libre 4. listopada ove godine:

„Crkva je danas ponovno umrljana skandalom brojnih svećenika diljem svijeta koji su prakticirali spolne čine s maloljetnicima.

Svakoga se puta ponavlja isti scenarij: katoličke vlasti daju izjave o sramu i kajanju, uz naglašenu notu suosjećanja sa žrtvama i obećanjima za reforme u budućnosti. Dakako, reakcija Crkve gubi na učinkovitosti dok prestrašeni slijedimo ritam koji nam se nameće – jer tek nakon što žrtve organiziraju vlastiti pravni odgovor mi izjavljujemo da smo postali svjesnima težine tih kriminalnih čina! Potreban nam je pritisak medija da bismo počeli pripremati neku vrstu reakcije. Nesposobna na vrijeme suditi krivcima i primijeniti na njih odgovarajuće kazne, institucija Crkve više se gotovo nimalo ne određuje polazeći od objektivnog suda o krivnjama sukladno kanonskom pravu i svom teološkom nauku i ne ide dalje od organiziranja kriznih stožera zajedno sa stručnjacima laicima.

Ruševina moralnoga autoriteta Crkve koja iz toga proizlazi uništava Crkvu iznutra: ona ne postoji ni za što drugo osim da bi bila vjerodostojan svjedok božanske objave. Mi, svećenici, koji živimo u kontaktu s ljudima, time smo pogođeni ravno u srce: ako izgubimo povjerenje ljudi, naša služba postaje nemoguća.

Ono što me posebno pogađa u službenim reakcijama njihova je nemoć da se izdignu iznad govora o emocijama i da prokažu uzroke zla. Pedofilija tih svećenika navodno proizlazi iz njihova „klerikalizma“ i njihova „odvajanja“, iz njihova pretjeranog distanciranja od drugih i slično. Time se maksimalno približavamo argumentima koji odgovaraju medijima kako bismo ispregovarali njihov oprost.

Osim činjenice da svi slučajevi s kojima sam upoznat proturječe ovim objašnjenjima, čini mi se da je temeljno pitanje sljedeće: kako je moguće da se savjest jednom svećeniku toliko pomrači da on počini takva strašna zlodjela?

Posljednjih nekoliko desetljeća klerom je zavladao duh koji teži za sekularizacijom svećenika. Razvilo se ozračje usmjereno protiv zakona i protiv nauka u korist samoprozvanih pastoralnih stavova, a napušteni su i vidljivi znakovi kojima su se svećenici razlikovali u odijelu i ponašanju. Nelagoda zbog pojmova zakona i dogme, brisanje ispravnih granica u ljudskim odnosima... Kako u tim uvjetima svećenik može održati savjest živom osim pomoću svećeničkoga pomazanja koje je primio na dan svoga ređenja, kojim je postao posvećeno biće, biće koje je Krist izdvojio od ostalih da bi u potpunosti bilo posvećeno Njegovoj službi? Malo pomalo sve se banalizira. Ako se profanira ono što je nasjvetije, ono najgore postaje bezazleno.

Već se prije nekoliko desetljeća iz vjeronauka, biskupijskih bogoslovija i propovijedi sasvim uklonilo spominjanje stvari koje oblikuju moralnu savjest, i to: jasne definicije istočnoga grijeha, zbog kojega se nitko ne može spasiti bez Božje milosti koja se na nas izlijeva u sakramentima; mogućnosti smrtnoga grijeha, čija je posljedica vječna osuda; postojanja čina koji su intrinzično perverzni, neovisno o namjeri onoga koji ih čini; nužnosti mrtvljenja i sakramenta ispovijedi radi borbe protiv zla; poslušnosti Božjoj volji i prihvaćanja svih žrtava kako nikada ne bismo radili protiv nje; središnje uloge kreposti čistoće u braku kao i u posvećenom celibatu; pozivanja na oprez prema svijetu i njegovim uvjeravanjima koja onečišćuju čistoću duše...

Dokle god Crkveni ljudi ne počnu ponovno propovijedati te evanđeoske istine, sami će dopustiti da ih iskvari zlo protiv kojega se više ne bore i sa sobom će na stranputicu povući i one kojima se obraćaju“.

utorak, 16. listopada 2018.

De Mattei o postkoncilskom razdoblju

Povodom sramotne kanonizacije pape Pavla VI. prošle nedjelje, učinilo mi se prikladnim donijeti na blogu posljednje poglavlje knjige Roberta de Matteija o Drugom vatikanskom saboru. Ova vrlo dobra knjiga dostupna je uz talijanski original i na engleskom, francuskom, njemačkom te drugim jezicima. Zahvaljujem prevoditelju ovog poglavlja na hrvatski.

Papa koji je pokušao uništiti liturgijsku i druge važne tradicije katoličke Crkve ujedno je i Papa koji je predsjedao najvećem rasapu u vjerskom životu na svim razinama. Kažu da je plakao zbog teških problema u Crkvi za njegova pontifikata, ali iz njegovih riječi, djela i nedjelovanja je jasno da su to bile suze jer njegov projekt rušenja stare i porađanja nove crkve ne ide kako je on zamislio. Ako zaista moramo vjerovati da je Franjo koristio nezabludivi karakter papinskog autoriteta pri ovoj kanonizaciji, onda Pavla VI. možemo slijediti samo u njegovu pretpostavljenom predsmrtnom obraćenju, a u molitvi ga tek podsjetiti koliko je dužan vapiti Bogu zbog krize u Crkvi i njegovog sadašnjeg opakog nasljednika.

VII. Koncilska epoha (1965.-1978.)

srijeda, 10. listopada 2018.

Gostujući autor - O zazivanju svetih

Još jedan korak naniže na žalosnom putu uništavanja Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima (v. 1, 2, 3).

***


"S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini..."

U uvodniku novog broja časopisa HKD-a sv. Jeronima urednici Stjepan Razum i Ante Kraljević pišu:

"Kada je govor o pobožnim štivima, bilo pjesničkim, bilo meditativnim, pozivamo sve pisce, neka pripaze na to, da se u svojim štivima ne obraćaju izravnim oblikom (ja – ti) nikom u onostranome Svietu, osim Živom i Svemogućemu Bogu. Kada pišemo o svetcima ili drugim mrtvim ljudima, onda nam je najbolje o njima pisati u trećoj osobi (ja – on ili ona). To je svakako u duhu svetopisamske objave, u kojoj nam Bog poručuje 'jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus, koji dade samo ga sebe kao odkup umjesto sviju' (1 Tim 2,5). Sam Krist Gospodin nas izravno poziva: 'Dođite k meni svi koji ste umorni i obterećeni, i ja ću vas okriepiti' (Mt 11,28). I objašnjava nam: 'I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu' (Iv 14,13). Čuvajmo dakle Rieč Božju i ponašajmo se istinito prema njoj, pa se obraćajmo u svojim molbama, zahvalama, zazivima, klicanjima, slavljenjima i razmišljanjima Bogu Otcu u imenu Isusa Krista, jedinoga posrednika između Boga i nas ljudi. Svetce nam Crkva daje za uzor i primjer, pa kada smo nadahnuti njihovim životima, o njima možemo pisati i govoriti u trećoj osobi (on ili ona), jer nisu među nama živima na Zemlji; oni su u Bogu, i jedino Bogu možemo zahvaljivati za njihove svetačke ostvaraje." ("Urednička rieč", "Marulić" 4/2018., str. 4.)

Je li potrebno uopće napominjati da je navedeni stav pogrešan, štoviše: krivovjeran i bezbožan? O drskosti da i ne govorimo. Ja ću samo početi citirati iz jedne katehetske propovijedi, a ostatak crkvenog pobijanja Razumova i Kraljevićeva stava može se, dakako, naći u bilo kojem dobrom katekizmu i u bilo kojega dobrog svećenika.

Dakle:

"Što uči Katolička Crkva o zazivanju svetih? Ona uči 'da je dobro i korisno zazivati svece te ih moliti za zagovor i pomoć da od Boga po njegovu Sinu Isusu Kristu, koji je naš jedini Spasitelj i Otkupitelj, dobročinstva primimo; bezbožno pak da misle koji tvrde da svece, koji u nebu uživaju vječno blaženstvo, ne valja zazivati, ili da oni ne mole za ljude, ili da je njih zazivati idolopoklonstvo, ili da se protivi riječi Božjoj i da je protiv časti Jednoga Posrednika između Boga i ljudi' (Sabor tridentski, sjed. 25.). Taj nauk crkveni o zazivanju svetih, kao i razloge na kojima se temelji, razmotrit ćemo pobliže.

1. Ponajprije treba spomenuti da Crkva uči da je štovanje i zazivanje svetih samo dobro i korisno, a nipošto nužno. Zazivanje svetih nije dakle zapovjeđeno, tko to propušta, ne griješi, pod pretpostavkom da tomu nije razlog kakvo kažnjivo, vjeri protivno mnijenje. Zato veli neki glasoviti katolički učenjak: 'Mnogo ih ima u nebu koji nisu ni slika imali ni svetih štovali. To nije zapovijed, već samo savjet, da se ti uzdajući se u više prijatelja Božjih pred prijestolje Božjega milosrđa baciš te združen s njima lakše postigneš uslišanje negoli da sam moliš. No u tome imaš slobodu, stoga se njome posluži, ali drugoga ne osuđuj', koji svece zazivlje. Crkva dakle nije stare i nove krivovjerce zato osudila što svetaca ne zazivlju, već što su tvrdili da je nepravo i grješno zazivati ih. Ali ako Crkva i ne nalaže svece zazivati, ipak ne smijemo to propuštati, jer zazivanje svetaca, ako nije nužno za spasenje, ipak je korisno. Kršćanin koji je zauzet za spasenje svoje ne upotrebljava samo sredstva nužna već i ona koja Crkva kao korisna preporuča. (...)"
("Katehetičke propovijedi" Ivana Ev. Zollnera, 4. knjiga, str. 363., Zagreb, 1905.)

utorak, 9. listopada 2018.

Zadnji veliki papa?


Bilo bi šteta propustiti bez ikakvog spomena na ovom blogu šezdesetu obljetnicu smrti pape Pija XII. Kao što je netko duhovito primjetio, to je ujedno i šezdeseta godišnjica sedevakantizma. Uz prigodan video koji ste vjerojatno vidjeli na New Liturgical Movementu, evo i poveznice na zanimljivu knjižicu koja uz općenitu povijest i značenje papinstva opisuje izbor Eugenija Pacellija te donosi njegov životopis do 1939. godine kada je knjiga izdana.

petak, 5. listopada 2018.

Samo politika


Marcello Pera o papi Franji: Ne evanđelje, nego politika

Dok skandal s homoseksualnim svećenstvom još jednom erumpira diljem svijeta (uključujući i vijest da je bar polovica nizozemskih kardinala i biskupa upletena u prikrivanje spolnog zlostavljanja), bivši predsjednik talijanskog Senata Marcello Pera dao je intervju za La Fede Quotidiana povodom nastavljanja šutnje pape Franje pred povijesnom optužbom od strane nadbiskupa Viganòa o papinoj ulozi u prikrivanju homoseksualne iskvarenosti na najvišim crkvenim razinama.

"Čini mi se da papa ne namjerava odgovoriti, ili možda misli da će drugi odgovoriti, što je taktika odugovlačenja koja umjesto miru i jasnoći pridonosi općoj uzmenirenosti i zbrci", kaže Pera. "Čini se da je to ista stvar kao s Dvojbama četvorice kardinala."

S obzirom na pokušaje demonizacije Viganòa Pera kaže da ima "dojam da se papa pouzdaje u ono krilo novinara koje mu je uvijek i u svemu sklono. Znao je da će ga a priori braniti neki važni novinari" spremni ubiti glasnika uništenjem njegova ugleda. Međutim Pera opravdano zaključuje: "Ne zanimaju me pobude koje su Viganòa vodile, nego jesu li njegove tvrdnje istinite ili nisu."

Pera je i poznati filozof čiji je rad usredotočen na probleme kulturnog relativizma, postmodernog nijekanja objektivne stvarnosti i problem "dekonstrukcije" koja sve istinosne tvrdnje svodi na puka tumačenja, a ne iskaze o objektivnom činjeničnom stanju. Stoga Pera zna o čemu govori kad kaže da je po njegovu mišljenju Franjo znakovit za krizu koja se sastoji u "tragičnom i uzbunjujućem smanjivanju kršćanske svijesti u Europi. Bergoglio zamjenjuje katolicizam svjetovnim humanizmom. Iz toga može proizići raskol."

Na pitanje poznaje li dobro "papu emeritusa" Pera je odgovorio potvrdno, ali da dugo nije razgovarao s njim. O tome misli li da je Benedikt zabrinut zbog stanja Crkve pod sadašnjim pontifikatom kazao je samo: "Pretpostavljam da jest."

Lanjskog srpnja Pera je još oštrije kritizirao sadašnjeg zauzimatelja Petrove stolice. O Franjinu inzistiranju na dobrodošlici neograničenom broju muslimanskih useljenika u Italiju, mahom sposobnih za vojsku, a ne bespomoćnih izbjeglica, Pera je rekao za Il Mattino: "Ne razumijem ovog papu. Ono što on govori izmiče svakom razumskom shvaćanju. Zašto inzistira na posvemašnjem prihvatu? On to čini zato što prezire Zapad, teži ga uništiti i čini sve da bi postigao taj cilj..."

Ono što Franjo propovijeda, kaže Pera, "nije evanđelje, nego samo politika. Franjo je malo ili nimalo zainteresiran za kršćanstvo kao nauk, s teološkog aspekta. [...] Njegove izjave naizgled se zasnivaju na Svetom Pismu, ali su zapravo vrlo svjetovnjačke." Teško je ne složiti se s tim mišljenjem, s obzirom na brojne pokazatelje da imamo papu koji se ne "bavi" katolicizmom. Na primjer, njegovo nedavno odbijanje da udijeli apostolski blagoslov mnoštvu mladih u Palermu jer je među njima bilo i "drugih kršćana i pripadnika drugih religijskih tradicija, pa i agnostika". Umjesto toga namjesnik je Kristov, ne želeći spomenuti Krista, zazvao općenito "Gospodina Boga" na nakanu "blagoslova klicama nespokojstva u njihovim dušama" jer "žele stvoriti bolji svijet" kao "tragači za dobrotom i srećom" i putnici na "putu dijaloga i susreta s drugima".

Namjesnik Kristov koji se promišljeno susteže spomenuti svjetlo Kristovo onima u potrebi za tim svjetlom radi svog spasenja, da se ne bi tko u publici uvrijedio. Kakav je to papa? Takav kakvog Crkva nikad prije nije vidjela. Čak ni usred crkvene pomutnje u posljednjih pedeset godina.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1234/

ponedjeljak, 1. listopada 2018.

Prigodne svete sličice

Imao sam nedavno priliku pogledati jednu privatnu zbirku svetih sličica. U nastavku prenosim neke od njih koje se nimalo ne ističu kvalitetom izrade, ali su prigodne za ove dane.

Svetu Tereziju od djeteta Isusa i svetog Lica slavimo prekosutra, ali sličice stavljam već danas za braću katolike koji slijede novus ordo kalendar.





Sutra je blagdan anđela čuvara. Prilika da se upitamo: Koliko sam zahvalan svom anđelu čuvaru?



I konačno, jedna koja je u našem narodu nažalost uvijek prigodna.

subota, 29. rujna 2018.

Sveti Mihovile, pomozi nam da branimo čast Imena Božjeg



BORAC ZA ČAST BOŽJU

»Tko je kao Bog? — Michael«. Ovo je ime arkanđela, koji je zametnuo boj s oholim anđelima, kad su se pobunili proti samoga Gospodina Boga. Zli anđeli na čelu s Luciferom ustali su i rekli: »Neću, da ti služim.« Ali na čelu dobrih i vjernih anđela stajao je Mihovil — »Tko je kao Bog?« I kaže nam Sv. Pismo: »I posta rat na nebu. Mihovil i anđeli njegovi su ratovali sa zmajem. Zmaj ratova i njegovi anđeli. I ne nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta na nebu« (Odkr. 12, 7). Odtada je njihovo mjesto pakao. Mjesto groze i muka. Bog ih je kaznio strašno, jer se usudiše povriediti Njegovu čast. Tko je kao Bog?

I na zemlji ima ljudi, koji se drzko usuđuju vrieđati Božju čast. To su veliki grješnici, koji poput anđela na nebu govore: »Neću, da ti služim.« Ali to su osobito bogopsovači i bogohulnici. Oni svojim jezikom ratuju proti svemogućem Bogu rigajući i bljujući sav smrad svoga srdca na Božje Veličanstvo. Izazivaju oni na sebe srčbu i pravdu Božju. I za njih će se ako uztraju u griehu morati reći: »I ne nađe im se mjesta na nebu«. Bog će ih odbaciti, jer su psovali i ružili sveto Ime Njegovo. Tko je kao Bog?

Ali kao što je sv. Mihovil arkanđeo na nebu ustao s dobrim anđelima, da brani čast i slavu Božju, tako i svi prijatelji Božji na zemlji moraju stupiti u boj proti psovci a za čast i slavu imena Božjega. Svi smo mi borci Božji. To neka zapamti svatko, tko ima makar malo kršćanskog ponosa u sebi. Bio ti tko mu drago: gospodin ili seljak, radnik ili trgovac, častnik ili vojnik, mladić ili djevojka ili diete, brani odvažno čast Imena Božjeg. Ne samo nemoj ti psovati, nego ne daj, da se pred tobom pogrđuje i vrieđa Bog. Budi kao anđeo Božji na zemlji, koji brani njegovu čast. Kao sv. Mihovil, arkanđeo. Neka ti on bude uzor i zaštitnik.
S.
(Glasnik Srdca Isusova, rujan 1944.)

ponedjeljak, 24. rujna 2018.

Kratko hodočašće u Ribnicu

Ima li boljeg dana od kvatrene subote za odlazak u avanturu? Generacije klerika kroz stoljeća kretale su na te dane ređenjem u neizvjesnu budućnost.

Mi smo bili nešto skromniji te smo se zaputili u Sloveniju. Kao i mnogi drugi uspješni izleti, tako i ovaj počinje riječima: Nekoliko članova Društva Benedictus krenulo je rano ujutro...

utorak, 18. rujna 2018.

"Razjašnjenja"

Franjina kompromitirana "Deveteročlana klapa" obećava 
"razjašnjenja" u odgovor na Viganòovu optužbu. 
Franjo ostaje iza zida šutnje


Dok Franjo svejednako kao zaliven šuti na povijesni j’accuse nadbiskupa Viganòa izjavivši da "neće reći ni riječ o tome", Vatikanski tiskovni ured izvješćuje da je Franjina "Deveteročlana klapa" – ili makar šestorica koja su se pojavila na zadnjoj sjednici 10. rujna – objavila "Izjavu" da je "Kardinalsko vijeće izrazilo punu solidarnost s papom Franjom glede prošlotjednih događaja, svjesno da se Sveta stolica u sadašnjoj raspravi sprema dati konačna i nužna razjašnjenja".

Raspravi? Razjašnjenja? Prije svega, nema tu nikakve rasprave, nego izravna, konkretna i bjelodano vjerodostojna optužba:
Da je u nedjelju, 23. lipnja 2013., za vrijeme audijencije kod Franje, nakon što ga je Franjo upitao: "Kakav je kardinal McCarrick?" nadbiskup Viganò odgovorio: "Ako upitate Kongregaciju za biskupe, postoji ovako debeo dosje o njemu. Iskvario je naraštaje sjemeništaraca i svećenika te mu je papa Benedikt naložio da se povuče u život u molitvi i pokori."

Da je Franjo "te moje veoma teške riječi primio bez i najmanjega komentara i bez ikakva izraza iznenađenja na licu, kao da već neko vrijeme poznaje stvar, te je odmah promijenio temu".

Da je u pet godina, dok nije naposljetku bio prisiljen disciplinirati McCarricka nakon izvještajâ diljem svijeta o njegovu silovanju ministranta prije 47 godina, Franjo rehabilitirao to čudovište, koje je lobiralo za njegov izbor, dodjeljivao mu zadaće i tražio njegov savjet glede uzdignuća prohomoseksualnih crkvenih dostojanstvenika Cupicha, Tobina i Farrella u Kardinalski zbor i na ugledne stolice.
Kakva to "razjašnjenja" ima Vatikan na umu? Hoće li ona zanijekati da se taj razgovor ikada dogodio? Hoće li zanijekati da je Franjo znao za McCarrickova zlodjela barem od 23. lipnja 2013.? Hoće li zanijekati da se tražio McCarrickov savjet glede uzdignuća Cupicha, Tobina i Farrella? Hoće li zanijekati da Franjo, znajući za McCarrickovu prošlost, nije učinio ništa da McCarricka disciplinira, nego mu je, naprotiv, pet godina pogodovao?

Bilo što manje od takvog nijekanja bit će ništa drugo nego priznanje krivnje. A svaki napad na karakter ili ugled nadbiskupa Viganòa shvatit će se kao pokušaj da se sudi svjedoku kako bi se odvratila pozornost od istinitosti njegovih optužaba.

Zasad u ovoj golemoj sablazni koju Vatikan pokušava preobličiti u "raspravu" otprilike je 29 biskupa javno nazvalo Viganòove tvrdnje vjerodostojnima i vrijednima istrage. Čak i ugledni kanonist Edward Peters, referendar Apostolske signature imenovan od pape Benedikta XVI., kaže da bi ako su Viganòove tvrdnje istinite "rekao, bez oklijevanja, da Franjo mora dati ostavku".

Vatikanski stroj za preusmjeravanje komunikacije neće moći i ovo preusmjeriti s Franje. Franjo mora kategorički poreći tvrdnje protiv sebe, ili će cijelom katoličkom svijetu biti očito da je kriv u smislu optužbe te da se zaista treba odreći papinstva.

Štoviše, "Deveteročlana klapa" koja bi htjela braniti Franju "razjašnjenjima" sama je podvrgnuta optužbama za zataškavanje homoseksualne grabljivosti. Kako napominje Catholicculture.org, "kardinali Errazuriz, Maradiaga i O’Malley" – sve članovi Kardinalskog vijeća – "također su bili kritizirani zbog neodgovaranja na tužbe za spolno zlostavljanje. Kardinal Pell osobno je optužen zbog spolnog zlostavljanja te je napustio svoje dužnosti dok odgovara na kaznene optužbe u svojoj domovini Australiji." Dapače, Maradiaga upravo u ovom trenutku aktivno štiti skupinu razuzdanih homoseksualaca u vlastitom sjemeništu.

No Vijeće "Izjavom", lukavo, daje na znanje da je "odlučilo zamoliti papu da promisli o radu, ustroju i sastavu samog Vijeća, s obzirom na odmaklu dob nekih članova". "Odmakla dob". Baš! Koga oni misle zafrkavati? Očito je plan da se Errazuriz, Maradiaga i O’Malley potiho udalje, jer svi imaju preko 75 godina, a njihovi skandali da se onda zakopaju.

Sve se raspada za Franju i njegove suradnike. Ili se čovjek može tomu bar nadati. U svakom slučaju, Bog se ne da izrugivati i prije ili poslije doba će laži i kvareža završiti, a Crkva će dočekati svoje doba pravde.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/francis-compromised-gang-of-nine-promises-clarifications-in-response-to-archbishop-viganos-indictment-francis-remains-behind-his-stone-wall/