srijeda, 25. svibnja 2016.

Gostujući autor - Symbolum Gaenswinianum

Razmišljao sam malo je li prikladno objaviti ovaj tekst. Osobno se ne bih usudio napisati ovakvu satiru, ali jasno mi je kako su nebulozne izjave mons. Gänsweina o papinskoj službi (v. 1, 2, 3, 4) mogle navesti autora na ovakve gorke misli.


Symbolum Gaenswinianum

A ovo je katolička vjera: da imamo jednu petrovsku službu, niti miješajući osobe niti dijeleći funkciju: druga je naime osoba Franjo, druga Benedikt, ali u Franje i Benedikta jedna je služba, jednaka slava, suprolazno veličanstvo.

Kakav Franjo, takav Benedikt: izabran Franjo, izabran Benedikt; neshvatljiv Franjo, neshvatljiv Benedikt; prolazan Franjo, prolazan Benedikt; a ipak ne dva prolazna, nego jedan prolazni; isto tako ne dva izabrana, ni dva neshvatljiva, nego jedan izabrani, i jedan neshvatljivi. Slično, nezabludiv Franjo, nezabludiv Benedikt, a ipak ne dva nezabludiva, nego jedan nezabludivi. Tako, papa Franjo, papa Benedikt, a ipak ne dvojica papa, nego jedan papa. Tako, namjesnik Franjo, namjesnik Benedikt, a ipak ne dva namjesnika, nego jedan je namjesnik. Jer kao što smo po kršćanskoj istini dužni da zasebno svakoga od tih crkvenih dostojanstvenika priznajemo papom i namjesnikom, tako nam kršćanska vjera zabranjuje da govorimo o dvojici papa ili namjesnika.

http://whatisupwiththesynod.com/index.php/2016/05/25/symbolum-gaenswinianum/

nedjelja, 22. svibnja 2016.

Colmar

Zaputio sam se nakon tradicionalne mise za ljetnu kvatrenu subotu u grad Colmar u Elzasu. Vrijeme je bilo kao stvoreno za izlet.

utorak, 17. svibnja 2016.

Gostujući autor - Spašena zabludom Martina Luthera


Pitala sam se zašto je Kasperov, odn. prijedlog "Amoris laetitiae" izazvao tako duboku odvratnost i gađenje. Ta reakcija kod mene se javila na želučanoj razini, a onda sam je pokušavala razumjeti. Danas mislim da sam je shvatila. 


Prije mnogo godina, proučavajući vjeru, došla sam do izvanrednog uvida koji će mi zauvijek preusmjeriti život. Počinjala sam već shvaćati moralni zakon ozbiljno, ali istodobno sam Kristovu opomenu neka budemo savršeni kao što je savršen naš Otac (Mt 5,48) stala doživljavati kao nesreću. Ako Isus traži od mene takvu potpunu savršenost, onda su mi izgledi za nebesko blaženstvo stvarno jako tanki! Dospjela sam na rub očaja i umalo da nisam od svega odustala.

U toj fazi bila sam stekla bolje razumijevanje vlastitih grijeha, golemoga i zastrašujućega kozmičkog značenja protivljenja Bogu, a nejasno sam možda naslutila neizmjernu i nezamislivu savršenost Božju te u usporedbi s njom svu pokvarenost sebe same, zaglibjele u grijeh. U maglovitom prosjaju siline Božjeg savršenstva smjesta mi se zadaća ukazala nepojmljivom. "Biti savršena" poput toga? Ne bih rekla!


Činilo se nepravednim očekivati to od mene, i dugo sam se mučila s tom, naoko, zagonetkom. Kako može savršeni Bog, koji mi savršeno želi savršeno dobro, dati tu potpuno nedostižnu zapovijed savršenstva? S mojega gledišta nije bilo rješenja. Nemoguće je bilo pripisati Bogu išta osim posvemašnje istinitosti, ali zapovijed je bila besmislena.

Usred krize (koja je potrajala više od godine) namjerila sam se na nauk Martina Luthera i njegovih sljedbenika. Suočeni s istim naizgled nerješivim problemom, oni su postavili načelo koje se, u biti, protivilo Bogu: ljudska je narav beznadno, skroz-naskroz pokvarena i sam je Bog nemoćan promijeniti je. Ljudsku dušu opisivali su kao hrpu izmetina preko koje poput duboka snijega pada Božja milost, a da nimalo ne mijenja njezinu nutarnju iskvarenost. 


Taj mučni i bjelodano opaki nauk – u biti nihilistički – tako me je razjario da sam u trenu shvatila da je on uvreda, ne protiv mene s mojim podbačajima, nego protiv Božjega beskonačnog savršenstva i moći. Upravo zahvaljujući srdžbi zbog te uvrede shvatila sam naposljetku ono što je Crkva oduvijek tvrdila: da me u "savršeno", novo stvorenje neće preobraziti moja snaga, nego snaga Božja. Obećanje je bilo istinito, a puno je više imalo veze s Njim nego sa mnom.


Luther je pokušao kazati da nas Bog ne može preobraziti u bolja, "savršena" stvorenja, što je bila nesnosna uvreda. Sam Bog ne samo da može nego i želi promijeniti me – jasno je to rekao – i zbog toga sam razloga stvorena. Eto zašto Kasperov prijedlog, i "Amoris laetitia", i sav veseli rad pape Franje na tome da nas učini više svjetovnima, a manje zainteresiranima za naše konačno usmjerenje, čežnju za blaženim gledanjem, izazivaju toliku potištenost, malodušnost i gađenje. 


Lutherova tvrdnja da ne možemo biti promijenjeni zgadila mi se u prvom redu zato što je podcjenjivala Boga. Moja želja da budem stvorenje posve drukčije vrste može se ostvariti samo božanskom milošću. A ova krastača od čovjeka govorila je Bogu da je to nemoguće.


Kasperovo/Franjino rješenje problema koji sam tada imala, i koji me je gotovo uništio, istovjetno je Lutherovu: okanite se! Odustanite! U pravu ste, nemoguće je, zato se nemojte stvarno ni truditi. Oni kažu, u biti, da je Bog lažac, da vas ne voli savršenom i preobražavajućom ljubavi, da nema nakanu promijeniti vas, jer je nemoćan da vas promijeni. Zašto ne biste nišanili niže.


Velika tajna katoličke vjere sastoji se u tome što ona smjera korjenito vas, od glave do pete preobraziti u nešto novo, nešto što svijet nije vidio sve dok Krist nije postao čovjekom i to omogućio. Zapovijed da do te beskonačne mjere budemo savršeni nije ni prokletstvo ni potpora očaju – kao da je uopće moguće zamisliti da bi od Krista takvo što poteklo. 


Logika mojeg otkrića bila je jednostavna i zasnivala se na početnoj spoznaji da je Krist nesposoban za prevaru, nesposoban za zloću. Stoga sve što nam je rekao da učinimo mora biti moguće. No znajući što sam, grešnica nemoćna da se iz gliba svojih grijeha izdigne sama od sebe, shvatila sam naposljetku da se traži nešto sasvim nečuveno, nešto posve izvanredno.

To je logika s kojom se Kasper i Franjo, slijedeći Luthera, nisu, izgleda, voljni suočiti. Ja ne znam zašto oni odbijaju taj jednostavni, logični zaključak. Možda jednostavno ne vjeruju u Boga, ili u to da ih Bog ljubi, ili da im može pomoći. Ali logika se ne može zanemariti: ili je Bog lažac ili može ono što ja ne mogu. A odgovor na to očit je. 


Posinodskom apostolskom pobudnicom Franjo tvrdi da je Bog lažac, a umjesto preobražavajućeg sjedinjenja, umjesto "pobožanstvenjenja" i junačke kreposti u ovom životu, a nezamislive vječne slave u sljedećemu kao odredišta namijenjenog svim ljudskim bićima bez iznimke, imamo poruku "Amoris laetitiae": odsad Crkva više ne zahtijeva ni da se ostane u milosti, jer takvo što je nemoguće, ne samo nama nego i Bogu. Grijesi više nisu grijesi, pokajanje se više ne zahtijeva, a oproštenje i posvetnu milost Bog više ne nudi, jer mu, čini se, nije baš stalo do nas.

Kasperova i Franjina religija i "Radost ljubavi" meni su previše depresivne. Mislim da ću radije ostati katolikinja.


Hilary White

http://remnantnewspaper.com/web/index.php/en/articles/item/2482-saved-by-the-error-of-martin-luther

ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

Iz razgovora s biskupom Križićem


Iz razgovora s novim gospićko-senjskim biskupom, karmelićaninom o. Zdenkom Križićem za Večernji list:

"Očekivati da mi vjenčavamo u Crkvi crkvene gay brakove, crkveni nauk zasad to ne dopušta. Ali to ne znači da su ti ljudi manje vrijedni, da oni u Crkvi trebaju biti marginalizirani. Ne, apsolutno ne! Moraju biti poštovani i moraju se uključiti. Konačno, oni mogu kao vjernici i u Crkvi dati svoj nemali doprinos u duhovnom rastu kršćanske zajednice, vjerničkom i sveukupnom rastu zajednice naroda kao takvog."

Crkveni nauk to zasad ne dopušta? Nadalje, ako sam dobro shvatio, seksualno aktivni, nepokajani, homoseksualci i homoseksualke mogu dati nemali doprinos u rastu Crkve i naroda?

"Mogu li npr. ići na pričest?
Mogu, pod uvjetom da idu na ispovijed. Oni nisu isključeni iz sakramenta. Međutim, isto tako moraju pred Bogom priznati što po svojoj savjesti osjećaju kao grijeh, kao nešto što nije u skladu s Božjim zakonom. Oni idu na pričest kao i svi drugi."


Oni ne samo da trebaju "ići na ispovijed" jer svatko može "ići na ispovijed", nego se trebaju valjano ispovijediti (a to uključuje pokajanje i odluku više ne griješiti) i dobiti odrješenje. Na ispovijedi trebaju priznati sve teške grijehe, a ne samo ono "što po svojoj savjesti osjećaju kao grijeh, kao nešto što nije u skladu s Božjim zakonom" jer im savjest može uslijed grijeha i modernističkog tješenja svećenika poput ovog biti krivo oblikovana, pa da ne osjećaju grešnim ono što Crkva oduvijek i svuda osuđuje.

"Svi znamo da ima toliko razvedenih brakova za koje bismo mogli reći da nisu bili niti valjani."

Valjda ja nisam jedan od tih svih jer ako znam da su se ljudi oženili u Crkvi jasno pretpostavljam da je brak valjan, a suprotnu tvrdnju bi valjda trebao dokazati crkveni sud (barem je tako bilo do prošle godine kad je papa Franjo uveo tzv. skraćeni postupak).

"Da nisu bili niti zrelo sklopljeni, da osobe emocionalno, psihički nisu bile pripremljene. I ti brakovi su pukli na prvim i malim poteškoćama. Papa sada inzistira na tome da se daju olakotne mogućnosti, odnosno brže, da se taj brak proglasi ništavnim. Treba vidjeti koji su razlozi doveli do razvoda. Tako da ti ljudi mogu sklopiti ili ozakoniti neki drugi brak u kojem se nalaze."

Izgleda da sada treba dokazati da su obje strane bile emocionalno i psihički pripremljene i zrele da bi brak bio valjan jer se inače uzima da je sama činjenica razvoda potvrda nezrelosti bračnih drugova. Bože sačuvaj na što smo spali. Ja sam mislio da je smisao crkvenog sudbenog postupka utvrđivanje istine o valjanosti sklopljene ženidbe, a ne "tako da ti ljudi mogu sklopiti ili ozakoniti neki drugi brak u kojem se nalaze." Zamislite kad dođe bračni par gdje se oba supružnika slažu s "poništenjem crkvenog braka" što znači da mogu ići na brži postupak koji je Papa uveo krajem prošle godine. I njihov slučaj dolazi pred ovakvog biskupa koji donosi odluku o ništavosti koja odmah postaje pravovaljana jer je ukinut i obavezni priziv. Pa si vi mislite.

"Do toga je itekako Crkvi stalo, jer se Crkva muči s time, zato što je brak nerazrješiv, međutim treba uvijek vidjeti je li taj brak valjano sklopljen. Osim toga, Crkvi je itekako stalo do djece iz tih brakova, jer se često događa da ta djeca idu na prvu pričest i krizmu, a njihovi roditelji ne mogu pristupiti sakramentu svete pričesti. Ili ne mogu biti kumovi i tako dalje. To nije dobro za vjerničku formaciju djece."

Gle koji razlog, roditelji koji žive u preljubničkoj vezi neće moći pristupiti sakramentima zajedno s djecom. To nije dobro za vjerničku formaciju djece, pa je umjesto da roditelji srede svoje grešno stanje ili ne pristupaju pričesti, rješenje u tome da im se na bilo koji način nađe razlog nevaljanosti prve ženidbe.

"I na koncu, na planu sakramentalnog života kako tim ljudima pomoći da mogu biti dionici tih milosti koje Bog daje svima. Jer, često može biti greška jedne strane u braku, gdje druga može biti nevina."

Ček, ček, ček. Pa nije nevinoj strani onemogućen pristup sakramentima osim ako se i ona nije iznevjerila svojim ženidbenim obećanjima i živi u preljubu s drugom osobom.

Sve u svemu, modernistički jad i bijeda.

nedjelja, 15. svibnja 2016.

S današnje mise u svetom Martinu

Siguran sam da čitatelji ovog bloga nestrpljivo iščekuju fotografije i izvještaj s današnje tradicionalne mise u crkvi sv. Martina. U očekivanju profesionalnih fotografija i potpunijih izvještaja, prenosim nekoliko slika i dojmova. Morao sam se tijekom mise koncentrirati na druge stvari tako da opis neće biti predetaljan.

Premda je cijelo jutro lijevala kiša, crkva je danas bila doslovno prepuna.



Mali, ali dobro uvježbani zbor u kojemu se isticao predivan glas mlade solistice pjevao je misu Lux et origo koja je namijenjena uskrsnom vremenu. Od proprija me se dojmila duhovska posljednica Veni, Sancte Spiritus. Čovjek kroz riječi i melodiju te pjesme osjeća kako izvrsno izražava našu ljudsku nemoć i bijedu iz koje vapimo Duhu Svetom, djelitelju dara svih.

U propovijedi je p. Johannes govorio o Duhu Svetom koji od samih početaka naučava apostole i njihove nasljednike, biskupe, pokazujući im istinu, pomažući da se izreknu dogme naše vjere, ali i da se ne suobličavamo prohtjevima svijeta.

Celebranta je dobro prevodio g. Elvir Tabaković, hrvatski redokanonik koji je iz njemačkog samostana došao s trojicom subraće u kratki posjet Hrvatskoj.


Pričest je trajala dosta dugo. Lijepo je bilo vidjeti puno novih lica. U crkvici sv. Martina zaista nije teško objasniti kako se ispravno prima pričest. Dovoljno je pokazati na vitraj koji prikazuje sv. Karla Boromejskog kako pričešćuje sv. Alojzija Gonzagu. Evo još nekoliko slika nakon pričesti.



Na lijevom rubu sljedeće fotografije možete nazrijeti dvojicu od trojice regularnih kanonika koji su ondje bili.


Završni blagoslov

Poslije mise vlč. Kindler je podijelio svoj mladomisnički blagoslov, najprije svim okupljenim vjernicima zajedno, a nakon toga svakome od nas individualno. I taj je čin prilično potrajao jer je pažljivo ponavljao punu formulu blagoslova (u kojoj je spomenuo uz Blaženu Djevicu Mariju i sv. Ivana i sv. Augustina). Jasno, svatko je od nazočnih vjernika htio kleknuti, prekrižiti se, poljubiti pomazane ruke novog Kristovog svećenika. Vidio sam da su ga kasnije neki vjernici uhvatili i da im blagoslovi raspela s medaljom sv. Benedikta. Ni tu p. Johannes nije žurio, nego je, kako spada, posebno blagoslovio medalju, a posebno raspelo po tradicionalnom obredniku, poškropio i dao onima koji su ga molili za taj blagoslov da klečeći poljube križeve. Hvala Bogu za ovu svetu misu i sve nakon nje! Zato se Njegovi svećenici rede, da prinose svetu i čistu Žrtvu i da se po njihovim molitvama izlijeva blagoslov na sav Božji narod.


Jedna strana mladomisničke sličice koju smo dobili.

Drago mi je da sam nakon mise imao priliku popričati sa svom četvoricom kanonika koji vrlo razborito i pobožno rasuđuju. Daj Bože da nam opet dođu i da mognemo kad nam dođu u posjet imati staru misu kao jedan normalan svakonedjeljni događaj. Svakako se molite na te nakane.

srijeda, 11. svibnja 2016.

Tradicionalna misa na Duhove u sv. Martinu + jedna fotografija s krštenja

Ove nedjelje 15.5.2016. na svetkovinu Duhova bit će služena tradicionalna latinska misa u crkvi sv. Martina u Zagrebu. Početak je u standardno vrijeme, 11,30 sati, a celebrant je nedavno zaređeni svećenik iz reda regularnih kanonika sv. Augustina p. Johannes Kindler. Razveselite svoga anđela čuvara, dođite na misu!

***

Iz Zadarske nadbiskupije primio sam ovu fotografiju s krštenja po tradicionalnom rimskom obredu. Prvi dio obreda krštenja s uvodnim molitvama i egzorcizmima odvija se na ulazu u crkvu.


Možda se sjećate prošlog krštenja u istoj obitelji prije par godina. Evo nekoliko riječi zahvalnih roditelja:
Kako je taj dan bila prva subota, župnik je poslije obreda u ime naše djevojčice izmolio posvetnu molitvu Srcu Marijinom, te prema starom obredniku posvetio i medaljice Srca Isusovog. Ovom prilikom mi roditelji od srca zahvaljujemo prijateljima tradicionalistima iz Zagreba i Slovenije koji su poduzeli velike napore da iz Trsta nabave katekumensko ulje, posvećeno po tradicionalnom obredu. Također zahvaljujemo i župniku koji je nakon cjelotjedne svečane proslave 500-te obljetnice Gospe od Zečeva s mnogo pažnje vodio obred krštenja.

Neka ovo bude poticaj i drugim roditeljima da svoju djecu krste po starom obredu. Ne trebate se bojati tražiti od svog župnika takvo krštenje. Ja sam bio na više krštenja po starom obredu, uvijek su me se dojmile riječi i geste ovog obreda posvećenog stoljećima. Svećenik i prisutni vjernici, ali i nevjernici bez suvišnih objašnjenja osjećaju uzvišenost ovog relativno kratkog čina kojim se mlado ljudsko biće otima iz vlasti sotone i postaje dijete Božje.

utorak, 10. svibnja 2016.

Gostujući autor - Sneznavanje onog što znaš

Posvećujem sljedeći članak svim hrvatskim svećenicima, bogoslovima i glasnijim laicima koji su mislili da će uvozom američkog neokonzervativizma staviti branu liberalnom rastakanju vjere i morala u Hrvatskoj. Još nije kasno da ispravite smjer u kojem idete.

Kao i uvijek, zahvaljujem prevodiocu na trudu!


Sneznavanje onog što znaš

nedjelja, 8. svibnja 2016.

Nasta muk na nebu

Factum est silentium in caelo
dum committeret bellum draco
cum Michaele archangelo.

R. Dering: 1, 2, 3
J. Mouton: 4
N. Greenhow: 5.

četvrtak, 5. svibnja 2016.

Razmatranje za svibanjsku pobožnost


Sa strahom i trepetom treba raditi o spasenju duše.

Jučer smo razmatrali o spasenju duše uopće, danas pako razmatrajmo, kako treba sa strahom i trepetom raditi o spasenju njezinu. Da, sa strahom i trepetom treba da radimo o spasenju duše, kad vidimo okolo sebe tolike prigode, koje nas na grijeh vuku; tolike neprijatelje (nečiste duhove), koji hoće da nam dušu upropaste. Svijet nas zaslijepljuje a vlastito naše tijelo na zlo mami, a mi smo tako slabi, da nas može jedna jedina riječ, kojom bližnjemu poštenje uzmemo, jedna psovka, kojom veličanstvo Božje pogrdimo, jedan nečisti pogled, jedna nečista želja strmoglaviti u propast. Slijep je dakle svaki onaj, koji misli, da će se lako spasti, ako i bez straha živi. Pad angjela, prvih naših praroditelja, svetoga kralja Davida, mudroga Salomona, najjačega Samsona, Petra prvaka apostola neka nam budu primjerom, kako može čovjek pasti u teške grijehe. Koliki ljudi bili su svetiji od nas, pak su pali i za vijekove se srušili u pakao, a mi da se ne bojimo? Ako to biva s jelama, a što će tek biti s trstikom? Ako to biva sa zelenim drvom, a što će tek biti sa suhim? „Ako će se pravednik jedva spasti, bezbožnik i grješnik gdje će se javiti?“ (I. Pet. 4, 18.)

Kad pomislimo kako malo ljudi ide putem spasa, strah nas mora spopasti i trepet. Kad jednom neko zapita Isusa: „Gospode! Da li ih malo ima, koji će se spasti?“ Odgovori Isus: „Vi se trsite unići na uska vrata; jer vam kažem, mnogi će tražiti da unigju, ali neće moći“. (Luk. 13, 23. 24.) „Ugjite na uska vrata, jer su široka vrata i širok je put, što vodi u propast i mnogo ih ima, koji njim idu. Kao što su uska vrata i tijesan put, što vodi u život i malo ih je, koji ga nalaze“. (Mat. 7, 13. 14.) To je rekao Isus svojim učenicima, koji ga rado slušahu i vjerovahu u njegov nauk. A koliko ih ima, koji ne poznaju Isusa, ili ako ga poznaju, srame ga se; samo imenom su kršćani a činom pogani.

Da se osvjedočimo, kako se mnogo ljudi izgubi, povirimo samo na vrata pakla, pak prebrojimo one proklete, ako možemo. O koliki se tamo muče, koji su živjeli prije Isusa! Gledajte tamo Kaina, najstarijega sina naših prvih roditelja. Gledajte one tolike proklete, koje je pakao zbog nečistoga grijeha progutao za vrijeme općega potopa. A koji su ono dalje? To su stanovnici Sodome i Gomore i cijele one okolice, koje je Bog zbog gadnoga grijeha sumporom i ognjem s neba popalio, a duše njihove strmoglavio u pakao. A koji su ono tamo dalje? To su Egipćani, Amalečani, Kananejci, Asirijanci, Feničani, Filisteji, Grci i Rimljani, koji su se klanjali krivim bogovima, a imade ondje i mnogo Židova, premda su bili narod Bogom odabran.

Sad pako prebrojite one proklete, koji su živjeli za vrijeme Isusovo. Gledajte one tolike Židove, koji su Isusa progonili; pogane, koji se nijesu htjeli obratiti. Oh, koliki su ondje, koji su s Isusom govorili, čuli njegov nauk, vidjeli njegova čudesa! Tamo je kralj Irud, koji ga je htio pogubiti; Pilat, koji ga je na smrt osudio; Kaifa veliki svećenik; Juda apostol; razbojnik, koji se na križu Isusu rugao i psovao ga itd.

Napokon brojite i one, koji su živjeli poslije Isusove smrti. Gledajte one tolike proklete, koji se ne htjedoše obratiti na Isusov nauk, koji njegovu crkvu progoniše. Gledajte one rimske careve počev od Nerona pak do Dioklecijana, koji su kroz tri stoljeća tolike kršćane poubijali. Gledajte one tolike mudrace i govornike, koji su na daleko slovili sa svojega znanja, a Isusovu se nauku oglušiše. Gledajte i one tolike odmetnike, krivovjerce, šismatike, koji se odcijepiše od katoličke crkve. A gledajte i one silne katolike, koji premda bijahu članovi Isusove crkve, srušiše se ipak u pakao. Jadni, čuli su tolike propovijedi, ispovijedali se i pričešćali, pa su ipak došli u pakao! Tamo ima kršćana i katolika svake vrsti i staleža kao: okrunjenih glava i podložnika, Bogu posvećenih osoba i svetovnjaka.

Hoće li se od sada živućih kršćana i katolika svi ili barem mnogo spasiti? Na to ćemo pitanje najbolje odgovoriti, ako pogledamo, kako živu današnji kršćani. Isus veli, da su uska vrata i tijesan put, koji u nebo vodi. Živu li pako danas svi ili barem mnogi kršćani tako, te se može reći, da se trse unići u nebo na uska vrata i tijesnim putem? O kako je malo takovih! Nadalje kaže Isus, da se kraljevstvo nebesko silom uzima i samo siledžije da ga otimlju. (Mat. 11, 12.) A koliko ih je, koji tu silu upotrebljuju tako, te se može reći, da kraljevstvo nebesko otimlju na silu? Isus veli: „Ako se ne obratite i ne budete kano djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko“. (Mat. 18, 3.) Treba dakle da budemo priprosti i ponizni kao djetešce, a mi ni ne znamo što je poniznost, a prostotu ismjehivamo. Tu treba bližnjega svoga pa i neprijatelja ljubiti kao sebe i činiti mu dobro, a mi ga ne možemo živa vidjeti, u žlici vode, što no je riječ, bismo ga utopili. Sv. Pavao piše Rimijanima (12, 2.): „Nemojte se vladati po ovome svijetu“, a mi smo mu dušom i tijelom privrženi; na svjetsku mislimo, govorimo, radimo, svijetu se bojimo zamjeriti. Isus veli, da moramo odtrgnuti srce od dobara ovoga svijeta, a ono nam je dobrima ovoga svijeta sasvim prilijepljeno. Sv. Pavao piše Korinćanima (I, 9, 27.), kako trapi i zasužnjuje svoje tijelo, da ne bude zabačen, a mi najvolimo ugagjati tijelu i slijediti njegove požude. Isus nam nalaže, da budemo savršeni, kao što je i Otac njegov savršen, a mi ni ne znamo što je savršenost. Isus kaže, ako hoćemo biti njegovi učenici, da moramo križ svoj nositi i Njega slijediti, a mi se križa bojimo a Isusa sramimo. Tko dakle živi po duhu Isusovu i njegovu nauku? O kako rijetki su takovi! Stoga i veli Isus: „Mnogi su zvani, ali malo je izabranih.“ (Mat. 22, 14.) Da bi se od stotine kršćana samo jedan imao pogubiti, a u toj stotini bi bio koji od nas, tko se ne bi bojao: nijesam li možda upravo ja onaj, koji ću se pogubiti? Da koji angjeo dogje sada s neba k nama, te nam reče, da će se jedan od nas izgubiti, tko se ne bi preplašio? A što, da nam reče, da će se mnogo nas izgubiti, a samo malo spasti? Da nas tko pozove na objed i stavi pred nas deset jela, pa nam reče, da je u jednoj zdjeli otrov, tko bi se usudio jesti? A što da reče, da je u devet zdjela otrov, a samo u jednoj nije? Kad dvanaestorici apostola proreče Isus, da će ga jedan izdati, svi se preplaše i ražalošćeni pitahu Isusa: Jesam li ja učitelju? a mi kad znamo, da će ih se malo spasti, ne trsimo se ni najmanje, da se spasimo, već živimo rastreseno tako, da već unaprijed možemo predvidjeti, da bismo se mogli prije izgubiti nego spasti. Da nas sada Bog pozove s ovog svijeta, bismo li se spasili ili izgubili?

Nego mnogi se tješe veleći: ako se izgubim, ne ću biti sam. Nu ja vas pitam, što će biti vam bolje, ako se i drugi izgube? Zar će vam drugi olakšati muke? Oh kamo sreće, kad bi ih se čim manje izgubilo, jer bi manje trpjeli. Ali upravo zato, što ih se mnogo izgubi i veće su njihove muke. Sv. pismo veli, da je u paklu plač i škrgut zuba. Kako je neugodno slušati dijete cijelu noć plakati ili pseto čitavu noć lajati i urlikati, da zaspati ne možemo, a što tek mora biti u paklu, gdje toliki prokleti plaču i zubima škriplju ne jednu noć, ne jednu godinu, već neprestance, u vijeke? Kamo sreće dakle, kad bi se samo jedan mučio!

Budući da se po tom tako teško spasti i prokletih je tako neizmjeran broj, tko će se onda spasti? Kod Boga je sve moguće. Premda će ih se po nauku sv. evangjelja malo spasti, ipak se možemo svi spasti, samo ako hoćemo. Kako su se toliki sveti mogli spasti, možemo se i mi; niti je nam to teže, nego je njim bilo. Sveti je Augustin bio veliki grješnik, tek u trideset i trećoj godini obrati se k Bogu, i njemu bijaše teško spasiti se, ali on se osili, te sam sebi reče: Ako su mogli ovi i ove, a zašto ne biš mogao i ti Augustine? Bog sva moguća čini, da se spasimo i daje nam svoju svetu milost, samo mi treba da s njom sudjelujemo. On veli: „Nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa puta svoga i živi.“ (Ezek. 33, 11.); „Obratite se k meni ... i ja ću se k vam obratiti.“ (Zak. 1, 3.); „Nijesam došao da zovem pravednike već grješnike na pokoru.“ (Mat. 9, 13.). „Sin čovječji došao je da nagje i spasi što je izgubljeno.“ (Luk. 19, 10.) „Zdravi ne trebaju liječnika nego bolesni.“ (Luk. 5, 31.); „Kažem vam da će biti veća radost na nebu za jednoga grješnika, koji se kaje, nego li za devetdeset i devet pravednika, kojim ne treba pokore.“ (Luk. 15, 6.); „Ako budu grijesi vaši kao skrlet, postat će bijeli kao snijeg, i ako budu crveni kao crvac, postat će bijeli kano vuna". (Iz. 1, 18.) Tko da se na ovo ne osokoli i ne obrati? Može li nam Bog ljubežljivije i pouzdanije govoriti? O kako dobar je Bog, kako milostiv! Nego uza sve to treba da živimo u strahu, jer jedino onda, ako se budemo bojali izgubiti dušu, spasit ćemo ju. Koliki su se srušili u pakao, jer se za života nijesu bojali! A tko da se ne boji, kad vidi tolike pogibli, koje se mogu svladati jedino sveudiljnom borbom. S toga i veli ustrpljivi Job (7, 1.) „Borba je čovječji život na zemlji“. Borimo se dakle, borimo do smrti, da osvojimo kraljevstvo nebesko; ono to zaslužuje.

Primjer.

Sv. je Franjo, ženevski biskup u Švicarskoj, bio osobiti štovatelj b. dj. Marije, slijedeć njezine krjeposti. Već u mladosti odabra ju sebi za zaštitnicu, jer ga je izbavila velike napasti. Nečisti duh prestavi mu, kao da i on spada u broj onih, koji će biti na vijeke osugjeni. Ta ga je misao tako mučila, da već nikakove ljubavi niti dopadnosti nije ćutio k Bogu i svetim stvarima. Činilo mu se da je već od Boga zapušten. On se po cijeli mjesec žalostio i plakao nad svojim tužnim stanjem. Na jednom nadahne ga Bog, da ide u crkvu bi. dj. Marije, u kojoj se zavjetovao na doživotnu čistoću, i potakne ga da ondje otvori Majci Božjoj svoje srce. On posluša, ugje u crkvu i baci se pred sliku Majke Božje, i počne je moliti, neka mu bude zaštitnicom kod sinka svoga Isusa, i neka mu isprosi milost, ako baš i ima biti poslije smrti proklet, da ne proživi ni jednoga časa, kad ne bi Isusa svim silama ljubio. Ovu molitvu nije mogla prezreti bi. dj. Marija. Srce mu se odmah umiri. Od ovoga časa podvostruči ufanje svoje k prečistoj Djevici, i ne propusti ni jednoga dana, da ne bi njoj na čast štogod govorio, pisao ili činio. Poimence njoj na čast, premda je kao biskup mnogim poslovima bio opterećen, svaki dan bi izmolio krunicu.

Utecimo se i mi bi. dj. Mariji; nju si odaberimo za zaštitnicu; slijedimo je u krjepostima, pak se ne ćemo izgubiti. Amen.

(Martin Stiglić, Duhovna razmatranja, Zagreb 1897.)

utorak, 3. svibnja 2016.

Robert Spaemann o Papinoj pobudnici

Sveti Ivan Pavao II. cijenio ga je kao savjetnika, Benedikt XVI. cijenio ga je kao prijatelja, glasi za najvažnijega katoličkoga njemačkog filozofa zadnjih desetljeća: riječ je o Robertu Spaemannu (1,2,3). U ekskluzivnom intervjuu za 'CNA Deutsch' umirovljeni profesor filozofije iznosi jasnu kritičku interpretaciju pobudnice 'Amoris laetitia', poslijesinodalnog pisma pape Franje od skoro 300 stranica koje je predstavljeno 8. travnja.

- Profesore Spaemanne, svojom ste filozofijom pratili pontifikate Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Mnogi vjernici sada raspravljaju kako se 'Amoris laetitia' pape Franje može čitati u kontinuitetu s naukom Crkve i tih papa. Kako Vi to vidite?

To je uvelike moguće iako smjer dopušta zaključke koji se ne mogu učiniti kompatibilnima s crkvenim naukom. Članak 305 zajedno s primjedbom 351 gdje se tvrdi da vjernici 'usred objektivne situacije grijeha', 'na temelju ublažavajućih čimbenika' mogu biti pripušteni k sakramentima, izravno proturječi čl. 84 pisma 'Familiaris Consortio' Ivana Pavla II.

- Do čega je zapravo bilo stalo Ivanu Pavlu II.?

Ivan Pavao II. objašnjava ljudsku spolnost kao 'stvarni simbol za predanje čitave osobe' i to 'bez ikakva vremenita ili drugog ograničenja'. On otuda u čl. 84 posve jasno formulira da se razvedeni koji su ponovo vjenčani moraju odreći spolnih čina ako žele ići na pričest. Dakle, promjena u praksi podjeljivanja sakramenata ne bi bila 'daljnji razvitak pobudnice 'Familiaris consortio'', kako to misli kard. Kasper, nego lom s njenim bitnim antropologijskim i teologijskim naukom o ljudskom braku i spolnosti. Crkva nema ovlasti bez prethodnog obraćenja pozitivno sankcionirati neuredne spolne veze preko podjele sakramenata i time pretjecati milosrđe Božje. Bez obzira na to kako treba prosuđivati te situacije na ljudskoj i moralnoj razini. Kao i kod svećeništva za žene, vrata su ovdje zatvorena.

- Ne bi li se moglo prigovoriti da su spomenuta čovjekoslovna i bogoslovna razmišljanja doduše ispravna, ali da milosrđe Božje nije vezano za takve granice, nego je povezano s konkretnim situacijama svake pojedine osobe?

Milosrđe Božje tiče se srži kršćanske vjere u utjelovljenje i otkupljenje. Naravno, Bog ima u vidu svakog pojedinoga čovjeka u njegovoj konkretnoj situaciji. On ga bolje poznaje, nego što taj poznaje sebe sama. No, kršćanski život nije pedagogijski aranžman kod kojeg se braku približava kao jednom idealu, kako se na mnogo mjesta čini da to sugerira 'Amoris laetitia'. Cijelo područje odnosa, posebno spolnosti, tiče se ljudskog dostojanstva, njegove osobnosti i slobode. To ima nešto s tijelom kao 'hramom Božjim' (1 Kor 6,19). Svaka povrjeda toga područja, koliko god često se događala, otuda je također povrjeda veze prema Bogu, na koju kršćani znaju da su pozvani, grijeh protiv Njegove svetosti i potrebno je uvijek čišćenje i obraćenje.

Milosrđe se Božje sastoji upravo u činjenici da to obraćenje uvijek iznova omogućuje. Naravno da ono nije vezano određenim granicama, ali Crkva je sa svoje strane obvezna naviještati obraćenje i nema ovlasti podjeljivanjem sakramenata prekoračivati postojeće granice i činiti nasilje nad Božjim milosrđem. To bi bilo drsko. Stoga, klerici koji se drže postojećega reda nikoga ne osuđuju, nego uzimaju u obzir i navješćuju te granice prema svetosti Božjoj. To je spasonosno navješćivanje. Podmetati njima da se 'skrivaju iza crkvenog nauka' i 'sjedaju na Mojsijevu stolicu' da bacaju 'kamenje [...] na živote ljudi' (čl. 305) ne želim dalje komentirati. Neka bude primijećeno da se ovdje krivo aludira na odgovarajuće mjesto iz evanđelja. Isus, doduše, kaže da farizeji i pismoznanci sjede na Mojsijevoj stolici, ali izričito naglašava da se učenici trebaju držati onoga što oni kažu, samo ne smiju tako živjeti kao oni (Mt 23,2).

- Međutim, Papa je naglasio da se ne treba usredotočiti na pojedine rečenice njegove pobudnice, nego da treba u vidu zadržati cjelinu.

U mojim je očima koncentriranje na navedena mjesta iz teksta potpuno opravdano. Ne može se kod papinskog učiteljskog spisa očekivati da se ljudi raduju jednom lijepom tekstu, a da skreću pogled s odlučujućih rečenica koje mijenjaju crkveni nauk. Ovdje stvarno ima samo jedna jasna odluka, da ili ne. Dati ili ne dati pričest, nema srednjega.

- Sveti Otac ponovljeno u svom pismu naglašava da nitko ne smije biti osuđen zauvijek.

Teško mi je razumjeti što time misli. Da Crkva nikoga ne smije osobno osuditi, pogotovo vječno, što ona, Bogu hvala, ne može, to je jasno. No, kad se radi o spolnim vezama koje objektivno proturječe kršćanskom životnom redu, rado bih od Pape doznao nakon kojeg vremena i pod kojim okolnostima se objektivno grješan način ponašanja pretvara u Bogu ugodan.

- Dakle, radi li se prema vašem pogledu ovdje zaista o lomu s crkvenom učiteljskom tradicijom?

Da se radi o lomu, nesumnjivo proizlazi za svakoga mislećeg čovjeka koji poznaje dotični tekst.

- Neovisno o tomu slažemo li se s tim, postavlja se pitanje kako je do toga došlo.

Da Franjo s kritičkom distancom stoji naprema svom predšasniku Ivanu Pavlu II., ocrtalo se već kad ga je proglasio svetim zajedno s Ivanom XXIII. za kojeg je osobito odobrio izostavljanje drugog čuda koje se zahtijeva za kanonizaciju. Mnogi su to s pravom osjetili kao manipulativno. Činilo se kao da Papa hoće relativizirati značenje Ivana Pavla II.

Međutim, pravi je problem jedna mnogo godina utjecajna struja u moralnoj teologiji koja se može naći već kod isusovaca XVII. st., a koja zastupa čistu situacijsku etiku. Čini se da citati Tome Akvinskog koje je Papa naveo podupiru taj smjer. No, tu se previđa da Toma poznaje objektivno grješne radnje za koje nema nikakva situacijskoga izuzetka. Među takve spadaju svi neuredni spolni načini ponašanja. Kao već prije Karl Rahner u jednom članku iz '50-ih godina koji sadrži sve bitne i danas vrijedeće argumente, Ivan Pavao II. je odbio situacijsku etiku i osudio je u svojoj okružnici 'Veritatis splendor'. 'Amoris laetitia' prekida i s potonjim učiteljskim spisom. Pritom ne smijemo zaboraviti da je Ivan Pavao II. bio taj koji je svoj pontifikat stavio pod temu Božanskog milosrđa, kojem je posvetio svoju drugu okružnicu. U Krakovu je otkrio dnevnik sestre Faustine i kasnije ju proglasio svetom. On je njen autentični tumač.

- Koje posljedice vidite za Crkvu?

Posljedice se već sada mogu sagledati: nesigurnost i zbunjenost od biskupskih konferencija pa do zadnjeg župnika u džungli. Prije nekoliko dana jedan mi je svećenik iz Konga izrazio svoju bespomoćnost pred tim učiteljskim spisom i nedostatkom jasnih smjernica. Prema odgovarajućim mjestima u tekstu pobudnice 'Amoris laetitia', po tim pobliže nedefiniranim 'ublažavajućim okolnostima', ne samo ponovo vjenčani razvedeni, nego i svi koji žive u bilo kakvoj 'neregularnoj situaciji' mogu biti pripušteni ispovijedanju drugih grijeha i pričesti, tj. bez [potpune] ispovijedi i obraćenja. Svaki svećenik koji se drži do sada vrijedeće sakramentalne stege može biti podvrgnut mobingu vjernika i pritisku svoga biskupa. Rim sada može načiniti smjerice da se imenuju samo 'milosrdni' biskupi koji su spremni omekšati postojeću stegu. Kaos je jednim potezom pera uzdignut na načelo. Papa je morao znati da jednim takvim korakom unosi podjelu u Crkvu i vodi prema raskolu. Raskol koji ne bi bio smješten na periferiju, nego u srce Crkve. Neka Bog to spriječi.

Međutim, jedno mi se čini sigurnim: nakana ovoga pontifikata da Crkva prevlada svoju samoodnosnost, da bi mogla slobodna srca ići ususret ljudima, ovim je učiteljskim spisom propala na nedogledno vrijeme. Može se također očekivati pritisak sekularizacije i daljnje opadanje broja svećenika u mnogim dijelovima svijeta. Već se odavno može vidjeti da biskupi i dijeceze s jednoznačnim držanjem u stvarima vjere i morala imaju najveći svećenički podmladak. Treba se spomenuti riječi sv. Pavla u Poslanici Korinćanima: 'ako trublja daje nejasan glas, tko će se posegnuti za oružjem (Duha Svetoga)?' (1 Kor 14,8).

- Kako dalje prema Vašem mišljenju?

Svaki pojedini kardinal, ali također svaki biskup i svećenik, pozvan je u svom području nadležnosti održati uspravnom katoličku sakramentalnu stegu i javno je ispovijedati. U slučaju da Papa nije spreman poduzeti ispravke, ostaje pridržano nekom kasnijem pontifikatu da stvari službeno ponovo dovede u ravnotežu.

Izvor: http://de.catholicnewsagency.com/story/exklusiv-ein-bruch-mit-der-lehrtradition-robert-spaemann-uber-amoris-laetitia-0730

nedjelja, 1. svibnja 2016.

Prvomajska trojna misa Bratstva sv. Pija X. i predavanje

Danas, na blagdan sv. Josipa Radnika i 5. nedjelju po Uskrsu, služena je svečana pjevana tradicionalna misa u velikoj dvorani Češkog doma u Zagrebu. Dvorana je bila puna ljudi koji su došli sa svih strana Hrvatske. Iz njemačke bogoslovije Svećeničkog bratstva svetog Pija X. je doputovala grupa bogoslova koji su posluživali kod oltara i pjevali. Lijepo osvježenje je bilo pjevanje mise Orbis factor i to naizmjenično schola i narod. Proprij su, jasno, bogoslovi pjevali sami, a narod je pjevao završnu pjesmu "Josipe, o oče sveti". Jedan krupniji brat laik koji je već dolazio u Hrvatsku pratio je i kompetentno podržavao pjevanje na sintesajzeru, a ispunio je sviranjem i trenutke tišine za ofertorija, kanona i pričesti.

Celebrant je bio p. Frey, poglavar austrijskog distrikta kojemu pripada i područje Hrvatske. Đakonsku službu obavljao je p. Tilošanec, a za podđakona nisam siguran, ali čini mi se da je to bio jedan mladi đakon, Nijemac s kojim sam se poslije mise pozdravio. Iznenadilo me da govori hrvatski, pa sam ga odmah zapitao da li nam se sprema doći, a on je rekao "ako Bog da". Nažalost, za vas dragi čitatelji imam samo ove dvije poprilično loše fotografije. Prva je s mise, druga s predavanja koje je za njom slijedilo.



Misa je bila lijepo služena, uvijek me obraduje kad vidim kako službenici oltara mijenjaju u pojedinim trenutcima liturgije formaciju i sve ide kao po špagi. Pater Frey održao je i propovijed i predavanje, a p. Tilošanec je konsekutivno prevodio s njemačkog. U propovijedi je celebrant govorio o važnosti molitve za duhovna zvanja i poticanja te odgoja mladih koji su pozvani na svećeništvo. Iz riječi i iz djela vidi se da su bogoslovije srce i najvažnija zadaća FSSPX-a kako je članovima toga svećeničkog bratsva pokazao i naredio utemeljitelj, mons. Lefebvre. Vjerujem da ćete čitavu propovijed moći uskoro pročitati na odgovarajućim stranicama, pa neću ulaziti u detalje, ali moram spomenuti da je energičan i zanimljiv govor p. Freya svakako poticaj za razmišljanje o ovim važnim temama.

Možda će mi netko zamjeriti što ga uopće spominjem, ali vjerujem da nezgodni događaj koji sam primjetio može poslužiti kao kontrast s uobičajenim postupanjem kojemu sam svjedočio u takvim situacijama. Naime, po zaustavljanju celebranta i đakona zapazio sam da je za vrijeme pričesti Hostija pala na pod. Vjerojatno je krivnja na osobi koja se pričešćivala i nije navikla da klečeći otvori usta bez da odgovara amen. Bilo kako bilo, ministrant je brzo donio ubrus kojim je pokriveno mjesto na koje je pala posvećena hostija, a nakon mise, to je mjesto pažljivo oprano i obrisano.

Svečana misa se, kako je i normalno, odužila, pa je predavanje započelo tek nekoliko minuta prije podneva. Pater Frey je koncipirao predavanje oko dvije teme koje su posebno u zanimanju vjernika zadnjih tjedana. Prva je katastrofalna apostolska pobudnica Amoris Laetitia. Predavač je sažeto predstavio u čemu se sastoji prevrat koji ova pobudnica pape Franje želi unijeti u katolički nauk, ali o tome ne mislim duljiti. Pohvalno je spomenuo članak de Matteija, a citirao je i biskupa Fellaya koji je u svojoj propovijedi u Puyu rekao da je Papa nakon što je izgradio lijepi brod (ponavljajući katoličko učenje o ženidbi), probušio na njegovu trupu jednu rupu (problematičnim točkama u pobudnici), s očekivanim rezultatom, brod tone.

Mnogo zanimljivije bile su vijesti vezane uz drugu temu koja je bila suprotnog predznaka. Radi se o eventualnom priznanju FSSPX-a od strane Rima. Osim što sam čuo neke detalje vezane uz susret mons. Fellaya i Pape koje nisam uočio na brzinu čitajući o tome izvještaje, iz riječi p. Freya je razvidno da je kanonska struktura koja im se nudi puno jača od obične personalne prelature. Zapravo, predavač je uzeo za primjer baš Hrvatsku te rekao da kad bi se neki biskup ili kardinal primjerice u Zagrebu ili Splitu bunio protiv njih, oni bi i dalje mogli osnovati svoje nove kuće u tim biskupijama jer će svi vjernici koji to žele imati pravo da se za njih pastoralno skrbe svećenici bratstva. Izgleda da će od ljeta p. Tilošanec biti za stalno u Hrvatskoj, a mise bi se u Zagrebu (možda i u Splitu i Rijeci) trebale održavati svake nedjelje.

Koliko sam shvatio, biskup Fellay je za početak lipnja sazvao sastanak svećenika FSSPX-a. Za pretpostaviti je da će na tom sastanku odlučivati o prihvaćanju dokumenta iz Rima. Moj prijedlog bi bio da dokument o reintegraciji bude datiran na 28. godišnjicu biskupskih posveta, tj. 30. lipnja. Ozbiljnije govoreći, takav bi korak bio važan za sve katolike privržene tradiciji jer bi jasno potvrdio da se može biti katolik i bez obaziranja na zadnji koncil koji je bio pastoralnog karaktera, a dogmatske stvari na stranicama njegovih dokumenata su neupitne samo u onome što ponavljaju od prošlog crkvenog učiteljstva.

Za kraj ću spomenuti da se na stoliću s knjigama moglo uzeti nedavno izdanu brošuricu naslovljenu '62 razloga za tradicionalnu Misnu Žrtvu' koja sažeto ukazuje na neke razlike između stare i nove mise. Ova brošura mogla bi biti podstrek za razgovor sa župnikom, drugim svećenicima i vjernicima. Moram isprobati.

Završit ću ovaj tekst misnom pjesmom prije evanđelja današnje svetkovine: Daj nam, Josipe, da provodimo neškodljiv život, neka uvijek bude tvojom zaštitom siguran, aleluja.

Dodano kasnije:

utorak, 26. travnja 2016.

Duhovna lirika utorkom 39


Marko Marulić
MOLITVA SUPROTIVA TURKOM (izvadak)

(...)
Sinke porobiše od krila materam,
I jošće činiše njih vašćine kćeram.

Daleč rastavljaju od draga miloga,
Tih tamo prodaju, a simo inoga.

Evo još oltari tvoji raskidaju,
I sve svete stvari tlačiti ne haju.

U temple se svete konje uvajaju,
Prilike propete pod noge metaju.

Svite, u kih tebi služba se činjaše,
Raskrajati sebi u kovadih jaše.

Pehare kovaše od kaležev tvojih,
I još pokovaše pase sabalj svojih.

Oto, ča je gore, divstvo oskvarniše
Divic, ke pokore čineći, služiše;

Ter dicu neumiću obrizav, tiskoše
U veću nesriću ner kih posikoše!

(...)
A ti, Gospodine, grihe jur otpusti,
Da puk tvoj ne zgine, jur milost na nj spusti.

Rači se smiliti, slomi mač poganski,
Ne daj pogubiti ostatak karstjanski.

Eve smo rojen'je, da ti s' naš spasitelj;
Proda nas zgrišen'je, da ti s' otkupitelj.

Dostojno jest da mi za grih zla patimo,
Da milosrdan si ti, za to te molimo:

"E Bože, odnesi jur taj bič od naju,
A na njih nadnesi kino te ne znaju."

Tebi vapijemo, tužeći u plaču:
"Tvoji smo, a ginemo, pogani nas tlaču."

Radi su svih požrit, nigdar karvi siti;
Sve će, diju, podrit, a puk tvoj pobiti.

Ispunit toj hteći, nigdar ne pristaju,
Jednih zavodeći, druzih pobijaju.

(...)
Pokaž, Gospodine, da kako saržba tva
Za naše krivine nas u nevolju da,

Onako smiljen'jem da nas mož' obranit,
Tere s utišen'jem slobod nam povratit;

Turke sve podvratit za blud njih nevere,
Njih silu pokratit ka nas koljuć dere.

Evo plačne k tebi majke tužne hode,
Da ne plode sebi, jer njih plod odvode.

Niki su prognani iz bašćine svoje,
A niki pogani u sužanstvo stoje.

Taj plače dičicu, taj muža, taj žene,
Plače brat sestricu, a sestra bratca nje.

Jur dopre do tebe vapaj i suze njih,
Ne daj da povede nemiran Turak svih.

A ti, ki s' propeti Bog, Gospodin naju,
Nam si dal Karst Sveti, ne ki te ne znaju:

Iznesi od bluda nas, tere od djavljih ruk,
Na križ pridav uda, otkupi viran puk.

Ne daj da nas dave pogani nogami,
Ali da nas strave, sikući sabljami.

(...)
Ti nas, Gospe, brani pridav sinku tvomu,
U vas smo ufani, a ne u inomu;

A paka odbivši od nas nevirnike,
Gori nas primivši, spasite u vike. Amen.