četvrtak, 11. veljače 2016.

Susret Pape i moskovskog patrijarha


Cesare Martinetti
6. veljače 2016.

Teško je ne vidjeti režiju V. Putina iza najave susreta između pape Franje i patrijarha Ćirila.

Ako gesta Rimskog prvosvećenika i nije sumnjiva zbog vremenitih vanjskih utjecaja, nezamislivo je, naprotiv, da se patrijarh cijele Rusije odlučio na taj povijesni korak bez sporazuma s Kremljem.

Tu je vjerojatno puno više na stvari. Da se sve zbiva na Kubi, daje još jednu simboličku i političku vrijednost koja se ne može previdjeti.

Korak pomirenja između Crkve Rima i Moskve koji se očekivao barem nakon pada SSSR-a, logično se tada morao dogoditi ako ne u glavnom ruskom gradu, a ono u nekom istočnom samostanu, na pola puta, gdje bi se moglo i scenografski upriličiti dvostuko povijesno značenje: prvo raskol, onda sedamdeset godina ateističkoga komunizma. To se moglo odigrati negdje na području Ukrajine gdje se prema povijesti i mitu, koje Putin toliko njeguje, oko tisućite godine dogodilo krštenje 'svete' Rusije. No, i samo spominjanje Ukrajine daje razumjeti da je ta pretpostavka neizvediva. Dakle, Kuba. I to posredstvom (pravim ili lažnim?) Raula Castra. Nemoguće mjesto postalo je moguće jer papa više nije Poljak isklesan od antikomunističkoga mramora, nego pastir koji je stigao iz toga dijela svijeta i koji se na nj stalno osvrće.

Prigodan razlog toga susreta, kako su jučer u Rimu i u Moskvi rekla dva glasnogovornika, obrana je kršćana u krizi Srednjeg istoka, u Siriji i u Iraku, što je danas glavna tema na međunarodnom planu. Rusija je sudionica rata u Siriji: Papa će, dakle, susresti saveznika koji nije neutralan. Pa ipak, istina je da je univerzalna misija Crkve kao takva u stanju pročistiti čak i potporu jedne zainteresirane strane. Međutim, Rusija je Rusija i dvije godine ukrajinske krize dovele su do izolacije Kremlja, do povratka klime hladnoga rata sa sankcijama i protusankcijama i trajnoga pravog rata u Donjeckom bazenu koji nije završio. Najava susreta između Franje i Ćirila sjajno je Putinovo ponovno otvaranje. Sada si možemo zamisliti da će slijediti i ostala jer je front sankcija uvelike oslabljen i pritisak ekonomskog svijeta na zapadne vlade za ponovno otvaranje ruskog tržišta postao je vrlo jak.

Ali, Putinov je plan puno ambiciozniji, on hoće postati referentna točka kršćanstva, branitelj kršćanstva za zapadni svijet, tamo gdje je ono u krizi. Francuski ultrakonzervativni krugovi ga takvim već smatraju, nekom vrstom glasnika antimodernističkog vala koji je došao do izraza preko 'Manif pour tous' protiv istospolnog braka. Jedna ličnost kao što je P. de Villiers, bivši dotajnik u Chiracovoj vladi 1986., i sâm predsjednički kandidat, već dugo simbol 'suverenizma', nostalgičnoga i marginalnoga, ali živoga i danas na strani Le Penice, u knjizi sjećanja ('Le moment est venu de dire ce que j’ai vu', izdavač je Albin Michel) koja je izašla krajem prošle godine, izvještava o svom susretu s Putinom na Krimu. Naglasci su živopisni ('Car se vratio'), ali politička supstancija je impresivna. De Villiers piše: 'Danas je Rusija koja je oslobođena od svih revolucionarnih ideologija svjedok pokušaja NATO-a da prilagodi svijet američkomu modelu. I ako danas europske nacije hoće napustiti Europu, moraju se okrenuti pravoslavnom svijetu koji se odupire zapadnoj dekadenciji...'

Ne zaboravimo da je Putin glavni financijer Marine Le Pen i drugih 'populističkih' pokreta. Strategija koja ne izmiče intervencijama, također ciljanima, kao što se dogodilo u prosincu kad je ruska vlada darovala veliko božićno stablo koje se tradicionalno postavlja pred katedralom Notre-Dame: rektor pariške prvostolnice je obznanio da nije prikupljeno dovoljno priloga da se podnese potrebnih 80 000 € i u nekoliko sati se za to pobrinuo ruski veleposlanik A. Orlov. Jedna anegdota koja nije banalna.

S druge strane, u složenoj putinovskoj ideologiji Crkva igra temeljnu ulogu za rekonstrukciju 'ruskog svijeta' koji se raspršio od propasti SSSR-a. Godine 2007. na činu pomirenja između Moskovskog patrijarhata i Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije, Putin je rekao: 'Ponovni nastanak crkvenoga jedinstva nužan je uvjet da se restaurira izgubljeno jedinstvo čitavoga ruskog svijeta'. U pogledu na Europu naglasci su uvijek prezrivi: 'gospodarski pad i moralna dekadencija'. Europi treba pomoći da ostane vjerna svojim kršćanskim korijenima i tradicionalnim vrijednostima. Bilo je ironije i na susretu s novinstvom u St. Petersburgu u svibnju 2014.: 'Uvijek kažem svojim europskim prijateljima, da će nacionalizam rasti ako ne uzimaju u obzir raspoloženje svojih naroda'.

Ćiril je osoba koja na neki način odražava Putina. Za pada SSSR-a praktički je bio zamjenik Alekseja II., starog i nepokretnog patrijarha, živog ikonostasa, pragmatičnog i nešto diplomatičnog, jednog od prvih koji je koristio mobitel. Kad je Wojtyła 1993. putovao u Litvu, čitao je misu na oltaru podignutom u smjeru Moskve i na kraju mise glasno je na ruskom mističnim tonom pozvao: 'Rossìa, Rossìa'. "Rusija, Rusija"- bio je njegov krik. No, nije bilo odgovora. Tada je u jednom intervjuu La Stampi Ćiril isključio bilo kakvo zbližavanje s Rimom: 'Buđenje ekumenske aktivnosti je objektivno zapriječeno aktivnošću katoličkih propovjednika, posebno onih poljskih'.

Sve to govori da se radi o jednoj Crkvi čija hijerarhija živi u sjeni Kremlja i usporedno s njim, gdje Putinovi planovi nisu namijenjeni toliko za crkveno pomirenje, nego za globalnu igru. Kao što je ta Franjina. I to nije ista igra.

Izvor: http://www.lastampa.it/2016/02/06/cultura/opinioni/editoriali/putin-gioca-la-carta-dei-cristiani-hJ1Ik9sSEYJOx9s03xeu9N/pagina.html

srijeda, 10. veljače 2016.

Pepeljenje

Večeras sam se premjestio iz reda pred župnikom u onaj gdje je pepeo sipao jedan stariji svećenik jer je župnik poprimio angloameričku navadu stavljanja svima križa na čelo, a ne kako je u nas običaj posipanja kose. Nažalost, od četiri reda u kojima se pepeljalo ni u jednom se nije mogla čuti stara formula "Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!" Ah, novus ordo sa svojim opcijama.

Mali podsjetnik na ustaljeni običaj u našim krajevima:
Pepeo se uzima palcem i kažiprstom desne ruke (ostali su prsti stisnuti i zgrčeni), te se sipa u obliku križa na glavu (po kosi) super verticem.
Stjepan Gjanić: Priručnik za vršenje službe Božje, Zagreb 1919., str. 117










P.S. Čudi me kako svećenici mogu palcem zamočenim u pepeo činiti znak križa na čelu vjernika, a par minuta kasnije palcem kojim primaju posvećene hostije činiti znak križa na čelu djeci za vrijeme pričesti. Zar im nije neobično da prvo ostavlja trag, a iza drugog tobože nema nikakvih tragova. Ili ih naprosto nije briga?

utorak, 9. veljače 2016.

Korizmena poslanica nadbiskupa Josipa Stadlera - Četvera vrata pakla: mržnja, psovka, blud i krađa


J o s i p ,
po milosti Božjoj i svete apostolske stolice nadbiskup i metropolita vrhbosanski, svim vjernikom koji su u ovoj nadbiskupiji vrhbosanskoj, blagodat i mir od Boga Otca našega i Gospodina Isusa Krista.

četvrtak, 4. veljače 2016.

Dva njemačka klasika


Obradovao sam se naišavši nedavno na stranicama Digitalne knjižnice Slovenije hrvatska izdanja dvaju naslova koji su na njemačkom govornom području dječji klasici. Za Struwwelpetera (Janka Raščupanka) kojeg smo na ovom blogu već spominjali su čak dostupna dva vrlo različita hrvatska prijevoda, iz 1925. i 1938. Priča o mangupima Maksu i Moricu izdana je na hrvatskom 1921. Svaki će roditelj najbolje znati sam procijeniti koje su priče prikladne za njegovu djecu, koje ih neće pretjerano ustrašiti ili im ubaciti vragolanske ideje u glavice, nego ih podučiti i zabaviti. Uz poveznice na te hrvatske prijevode donosim i one na njemačke izvornike te engleske prijevode. Možda je to jedan jednostavan način da djeca kroz priču koju će upoznati na hrvatskom nauče kasnije par riječi stranih jezika. Uživajte!

Heinrich Hoffmann - (Janko) Raščupanko: hrvatski prijevod iz 1925., hrvatski prijevod iz 1938., slovenski prijevod iz 1925., njemački original iz 1845., engleski prijevod.

Wilhelm Busch - Maks i Moric: hrvatski prijevod iz 1921., njemački original iz 1865. (izdanje 1906.), engleski prijevod iz 1902.

srijeda, 3. veljače 2016.

Gostujući autor - Neobična vrsta milosrđa


Iako bi se čovjek rado suzdržao od stalnoga komentiranja riječi i čina pape Franje, to je s gledišta Fatime, na žalost, nemoguće. Upravo u svjetlu Fatimske poruke vidimo kako je papa onaj jedincati najvažniji član palog čovječanstva, jer njegova služba ima moć, doslovno, obnoviti lice zemlje: papinskom posvetom Rusije, dakako, ali i papinskim vođenjem Crkve, kako se to pokazuje u slučaju papa poput svetoga Grgura Velikog. I obrnuto: ista služba ima moć nanijeti strašnu štetu Crkvi i time čovječanstvu uopće.

Što me dovodi do još jednoga nedavnog čina pape Franje: do objavljivanja njegove knjige čiji naslov kaže: "Božje je ime Milosrđe". Zapravo, nije. Crkva nikad nije Bogu dala to ime. Nego, prema znamenitim riiječima svetog Ivana, "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8). Citirajmo u vezi s tim Ivana Pavla II.: "Prije svega ostalog, upravo Ljubav sudi. Bog, koji je ljubav, sudi po ljubavi." No od Koncila nadalje, priznao je Ivan Pavao, "propovjednici, vjeroučitelji, odgojitelji... više nemaju hrabrosti prijetiti paklom". ("Prijeći prag nade", str. 195, 198)

Božja ljubav obuhvaća i Božju pravednost i Božje milosrđe, i Božje kazne i Božje nagrade. Božanska ljubav obuhvaća čitav svemir i djelovanje svega u njemu, a to zovemo vječnim zakonom. Zato Dante govori čak o božanskoj ljubavi koja "pokreće Sunce i sve zvijezde". Apsurdno je tvrditi da je Bog naprosto milosrđe prema grešnicima koji su ga uvrijedili i da je milosrđe Njegovo ime.

Dapače, ova knjiga potvrđuje da postoji nešto vrlo čudno u Franjinu pojmu sveobuhvatnog milosrđa, koji je praktički izjednačen s Bogom te na neki način svladava i poništava Njegovu pravednost. Doima se to kao podosta prizemno i ljudsko poimanje milosrđa: pokušaj da se nadmaši samog Boga proglašavajući Ga "milosrdnijim" nego što je to čak i On objavio dok Ga Franjo još nije bio preimenovao.

Pokazuje to crtica iz knjige citirana u prikazu koji je objavio liberalni katolički internetski časopis "Crux". U knjizi se prepričava zgoda s nekim kapucinskim ispovjednikom koji je Franji jednom rekao: "Odem u našu kapelicu, stanem pred svetohranište i kažem Isusu: Gospodine, oprosti mi ako sam previše oprostio. Ali upravo si mi Ti dao loš primjer!" Franjo svoju reakciju izražava ovako: "Nikada to neću zaboraviti. Kad svećenik tako proživljava milosrđe prema sebi samom, može ga iskazivati drugima."

Ta je anegdota silno uznemirujuća:
Prvo, Franje se dojmio svećenik koji se šali s Bogom da mu je On dao loš primjer time što je "previše oprostio". Uzmimo da je taj komentar ironičan. Svećenik nije mogao misliti da je naš Gospodin griješio u prosudbi, odnosno da je Njegov primjer stvarno bio loš. Naprotiv, ako se grešnik skruši zbog svojih grijeha, osjećajući ono što zovemo "savršeno pokajanje", tj. ako mu je žao zato što je uvrijedio Boga, a ne samo zato što se boji vječne kazne, tada je nemoguće da Bog "previše" oprosti, jer svi grijesi za koje se počinitelj tako kaje oprostivi su, ma kako teški bili. Žena uhvaćena u preljubu najpoznatiji je takav primjer.

Drugo, sakramentom pomirenja udjeljuje se dragocjen dar katolicima, koji još dalje proteže božansko milosrđe: ako se pokornik kaje nesavršeno, dakle iz straha od božanske kazne više nego iz ljubavi prema Bogu, ipak mu je, od Boga, a preko svećenika, oprošteno, pod uvjetom da je čvrsto odlučio popraviti se.

Pa kad je tako, zar je moguće da ijedan svećenik previše oprosti u ispovijedi ako se grešnik kaje i odlučan je popraviti se. Na kraju krajeva, oprašta Bog, a ne svećenik, koji samo podjeljuje sakrament pomirenja i daje odrješenje u Božje ime ispuni li grešnik ono što Crkva zahtijeva za odrješenje. Papina anegdota imala bi smisla samo ako je citirani svećenik bio preblag te nije zahtijevao pokajanje i čvrstu nakanu popravka. No to bi značilo da je svećenik zaista htio reći da je Krist doslovce dao loš primjer postupajući na isti način, premda znamo da je On svoje oproštenje uvijek popraćao ovom opomenom: "Idi i više nemoj griješiti... Više ne griješi da te što gore ne snađe." (Iv 8,11; 5,14)

Na koncu, što da mislimo o Franjinoj tvrdnji da "ako svećenik tako proživljava milosrđe prema sebi samom, može ga iskazivati drugima"? Otkada milosrđe koje grešnik u ispovjedaonici prima od samog Boga, ovisi o tome je li svećenik "proživio milosrđe" prema sebi samom? Što bi to trebalo značiti?

Svećenik ispovjednik posrednik je između Boga i grešnika, te mora, prema stalnoj crkvenoj praksi, dati odrješenje u skladu sa sakramentom, osim ako je očito da grešnik pred njim niti se kaje niti namjerava popraviti svoj život. Čini se da je međutim na djelu neka vrsta skrivenog kvazidonatizma, koja odrješenje pretvara u funkciju svećenikove osobne milosrdnosti ili njezina pomanjkanja.

Kakve li ironije, da Franjo preimenovanjem Boga u Milosrđe nekako uspijeva zamagliti milosrđe oduvijek dostupno u sakramentu pomirenja svakom katoliku koji je prikladno raspoložen, bez obzira na ispovjednikove osobne kreposti ili karakter. S Franjom sakrament uzmiče u pozadinu, a "milosrđe" postaje ljudska djelatnost prema nahođenju, "količinom" razmjerna "milosrđu" svećenika u ispovjedaonici.

To spada u ovaj pontifikat koji je nakanio ostaviti svoj osebujan pečat na Crkvi: pečat čiji je otisak mutan i gotovo nepojmljiv, zamračujući jednostavne istine na račun kojih se gotovo svakodnevno nameće.

Christopher Ferrara
29. siječnja 2016.
http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective825.asp

utorak, 2. veljače 2016.

Antifona procesije na Svijećnicu



Adórna thálamum tuum, Sion, et súscipe Regem Christum: ampléctere Maríam, quae est caeléstis porta: ipsa enim portat Regem glóriae novi lúminis: subsístit Virgo, addúcens mánibus Fílium ante lucíferum génitum: quem accípiens Símeon in ulnas suas, praedicávit pópulis, Dóminum eum esse vitae et mortis, et Salvatórem mundi.

Nakiti ložnicu svoju, Sione, i primi Kralja Krista. Zagrli Mariju koja je dver nebeska, jer ona nosi slavnoga Kralja nove svjetlosti. Čeka Djevica noseći na rukama Sina prije Danice. Njega primi Šimun u naručje svoje i objavi narodima da je on Gospodar života i smrti i Spasitelj svijeta.


četvrtak, 28. siječnja 2016.

Gostujući autor - Papa Franjo: tipični modernist

Prijevod prema video snimci razgovora objavljenoj 30. studenog 2015.


Papa Franjo: tipični modernist

petak, 22. siječnja 2016.

Tradicionalni ekumenizam

Od najmlađe dobi moglo se u njoj primijetiti posebne znakove božanske milosti, među ostalim veličanstvena čednost i neizmjerna odbojnost prema krivovjercima tako da kad bi je netko od njih htio dotaknuti ili nositi u naručju, nije prestajala plakati dok je ne bi pustio.
(Mère Françoise-Madeleine de Chaugy : Mémoire sur la vie et les vertus de Jeanne-Françoise Frémyot de Chantal)

Jednom dođe neki kalvinista k ocu sv. Ivane Franciske Fremiot de Chantal. Djevojčici bilo tada jedva pet godina. Čuvši ona od kalviniste, da Isus nije prisutan u presv. oltarskom sakramentu, ukori ga veleći: "Zar dakle ni Isusu Kristu ne ćeš da vjeruješ?" Kalvinista dade joj darak, da je ublaži. No djevojčica baci taj darak u vatru odbrusivši kalvinisti: "Ovako će Isus Krist baciti u pakao i tebe i sve tvoje drugove, koji nećete da vjerujete njegovim riječima."
(Kršćanska kćerka, Molitvenik za žensku mladež, Zagreb 1911.)

četvrtak, 21. siječnja 2016.

Jesu li muslimani i muslimanke dio Božjeg naroda?

Papa Franjo je promijenio rubrike vezane uz obredno pranje nogu unutar mise na Veliki četvrtak. Do sada je u propisima stajalo da se noge peru samo muškarcima. To se ograničenje tumačilo time što ti ljudi (kojih je obično bilo 12) predstavljaju Kristove apostole, a kao što znamo Gospodin je svećeničku službu odredio isključivo za muškarce. Sada je određeno (1,2) da se osobe kojima će se prati noge izabiru "iz naroda Božjeg" (populus Dei) te se navodi da to mogu biti i žene.

Papa je tako liturgijski zakon prilagodio onome što već godinama čini perući na Veliki četvrtak noge i muškarcima i ženama. No s obzirom da Papa u te svoje ceremonije uključuje i muslimane i muslimanke (3,4,5) postavlja se pitanje trebamo li očekivati daljnje promjene propisa ili se podrazumijeva da su i islamski vjernici članovi Božjeg naroda.

Nestrpljivo očekujem objašnjenje s bitno.neta. Kao natuknice za mogući članak predlažem usporedbu s učenicima koji nisu razumjeli što Isus perući im noge čini, Petrovo protivljenje koje se može analogno protegnuti na protivljenje Franjinim gestama duboke poniznosti te dakako ovotjednu milosrdnu Papinu izjavu: Kršćani koji ostaju pri tome da se ‘tako uvijek činilo’ imaju srce zatvoreno za iznenađenja Duha Svetoga i nikada neće doći do punine istine, zato što su idolopoklonici i pobunjenici.

Za kraj dodajem da me ova promjena uopće ne iznenađuje ili zabrinjava. Već godinama žene mogu naviještati Božju riječ iz svetišta vršeći službu lektora, a tu su i žene ministrantice. Pranje nogu apostolkama je prema tome manje važna stvar. Pitam se što je iduće na agendi, uvođenje đakonisa ili ukidanje obaveznog celibata.

Bog zna, što nam danas sutra u glavu puhnuti može


Na što pako na posljedku prevratno družtvo 
slobodnih zidara danas posvuda najžešće udara jeste : 
ženitba kršćanska, taj živi i bitni znak one svete 
sveze, koja Isusa Krsta sa svetom crkvom i sa 
cielim čovječanstvom na uvieke spaja. Znaju ti zlobni 
ljudi, da je kršćanski brak vječiti izvor obitelji, 
države i cieloga družtva ; znaju, da kakvi je brak 
takva je i obitelj, takva je država i družtvo, zato 
iz svih sila svuda nastoje, da braku kršćanski značaj 
i kršćansko znamenovanje otmu uvjereni bivši, da
 tim ujedno i obitelji i državi i cielomu družtvu 
kršćanski značaj i kršćansko znamenovanje otimaju. 
Znano je u obće, što se je sa kršćanskim brakom 
i u sredini samih katoličkih naroda, francuzkoga i 
talijanskoga, pod uplivom i gospodstvom slobodnih 
zidara dogodilo, dogodilo se je naime, da je braku
bitni kršćanski značaj nerazriešivosti samim držav
nim zakonom oduzet. Tiem je pako oduzeta i 
svetost i jedinstvo braku proti naročitomu kršćan
skomu zakonu, kako ga je Isus sam u svetom 
evangjelju izrekao i sveta majka crkva do dana 
današnjega uzčuvala. Nemože se ni pomisliti, kolika 
je danas u tom obziru pometnja pojmova uplivom 
slobodnih zidara i u samih katolika gdje što nastala.

Da ovo razjasnim, dosta će biti, da se spo
menem na nješto, što sam ovo upravo dana u javnih
 spisih i glasilih kano živu istinu čitao. Žalibože
 tiče se nas Slavena, koji bi iz osobitih razloga 
imali bditi i na oprezu biti. Došao nedavno u Beč 
ugledan Poljak, grof, ter imajuć posla u odličnoj 
nekoj obitelji, zagleda se ondje u krasnu mladu
 djevojku. Zaprosi ju i zaruči se s njome. Nitko 
sretniji od njega. Poslije njekoliko mjeseci odputuje 
kući svojoj, da sve za svatbu i sretno drugovanje 
spremi. A kad tamo, poče od nesudjene svoje vje
renice dobivati listova, koji ga u čudo baciše;
 djevojče naime moli zaručnika svoga, da skupa š 
njom prije vjenčanja na protestantičku sliedbu priedje. Na što joj naravno odgovori : za Boga! što ti
 je palo na pamet; mi smo stara katolička obitelj, 
pak se iz svega srdca i sve duše držimo vjere pra
otaca naših, koju ničim na svietu ovom zamjenili 
nebi. Djevojče medjutim ostade svedjer pri svojem. 
Zaručnik se povrati u Beč, pak poslije dugoga i
 dugoga zapitkivanja i nutkanja pade jednom pred 
zaručnicom na koljena i izprosi od nje, da mu 
pravi razlog svoga čudnovatoga ponašanja očituje. 
A taj je bio: čuj me brajne — odgovori djevojče 
na uvieke se zavezati u braku katoličkom, to je
 ipak previše. Bog zna, što nam danas sutra i jed
nom i drugom u glavu puhnuti može ; bolje je, sada 
da se već providimo i na protestantizam priedjemo,
 pak da se nikad i u nijednom slučaju nepokajemo. 
Bože moj, kolika razvratnost i nemarnost, kada se 
sviet sa zlimi knjigami i sa zlimi nauci zavesti 
dade! U onaj isti čas, kada se sa sviem žarom
 srdca i ljubavi svoje, u kojoj se srdce i ljubav
 božja odziva, za milom i dragom dušom, u kojoj
 Bog sam sa slikom i prilikom svojom prebiva, zane
seš na razdvoj i rastanak misliti, na to bi se i 
staro pogansko doba svako nježnjije srdce ženskinje 
zgrozilo a zavedena eto i izopačena sviest kršćanskoga djeteta to mirno i hladnokrvno podnosi. Osim
 toga pako jasno je, ko što je pri sjajnom suncu 
jasan dan, da sve što ženski spol danas il u obitelji
 il' u družtvu časti, ugleda i štovanja uživa, to sve
jedino po Isusu Krstu i njegovom zakonu uživa. Od
biti u braku kršćanskom evangjeoski zakon nerazrie
šivosti, znači žensku glavu u staro sužanjstvo, u 
staru potištenost odbiti i pretvoriti u puko orudje 
mužke pohote i zablude, koja se svaki čas mienja. 
Evo dakle kako duboko zalutati može nježno žensko čeljade, kada se po slobodnih zidarih zavesti
 i od kršćanske vjere odvratiti dade. Samo se pako
 po sebi razumije, da se je gore spomenuti vjerenik 
svetoj vjeri svojoj dušom tielom odan, odmah od
rekao saveza sa čeljadetom, koje već prvim počet
kom na rastanak i na divorcij misli.

Kada se pako sada pitamo: kako u tom obziru
 danas kod nas stvari stoje? onda nam je odprto odgovoriti ne najbolje. Ja sam u lanjskoj svojoj poslanici 
odgovorio o slučaju pravoga dvoženstva (bigamije) 
koji se u onih naših krajevih i to tako sjajnom i
hotomičnom svetčanošću zbio i obavio, da je svemu 
svietu očevidno bilo, da se je tu namjerice ra
dilo o javnom i nedvojbenom preziranju svete 
vjere Isusove i svete crkve božje. Ja sam po svetoj 
dužnosti svojoj i po očitih i božjih i ljudskih zakonih 
proti grdnoj toj rani i pošasti lieka tražio, pak ga 
žalibože niesam našao. Sada čujem za izvjestno,
 da su se i opet u ovih naših stranah dva slučaja
 dvomužtva iliti biandrie dogodila i to sve medju 
svietom odličnim, koji bi zvanjem i položajem svojim 
pozvan bio, da ostalomu svietu primjerom i ogledalom
 bude. Ovo su plodovi duha, koji je nastojanjem 
slobodnih zidara, kao svuda po ostalom svietu, tako 
žalibože ponješto i kod nas u javnom životu od
 njekoga vremena zavladao. To su muke i nevolje 
to su tuge i žalosti svakdanje, da tako reknem, 
svete majke crkve, u koje ime ja molim i zaklinjem 
stado moje i dragi narod moj, da se u ime časti i 
poštenja svoga, u ime prave prosvjete i bolje bu
dućnosti svoje od slične razvratnosti više nego od
 same kuge i kolere čuva. Ovim svim slobodni zidari
 veliku štetu crkvi božjoj nanašaju, ali je crkva na 
čvrstoj i neporušivoj stieni sazidana, pak božjom
 pomoći svako zlo prije ili poslije pregori; ali kud
 kamo veća šteta i nesreća, koju tim istim načinom
 slobodni zidari državi i družtvu ljudskomu nanašaju.


(iz korizmene poslanice biskupa Strossmayera iz 1885. prema novinama Sriemski Hrvat)

ponedjeljak, 18. siječnja 2016.

Najbolja televizijska serija katoličke tematike


To je gotovo sigurno Teresa de Jesús (Terezija Avilska). Radi se o španjolskoj mini-seriji od 8 epizoda, svaka u trajanju oko 50 minuta, snimljenoj 1984. godine.

Serija prati život sv. Terezije od njezine 23. godine sve do smrti kada je imala 67 godina. Prikazuje njezine probleme, od bolesti koje su je pratile preko tjeskoba koje je trpila zbog nerazumijevanja njezinog mističnog života te posebno poteškoća i protivljenja na koje je nailazila pri reformi karmelskog reda. No ta životna borba premrežena je prijateljstvima i radostima susreta s Bogom i bližnjima, a ne nedostaje ni komičnih situacija.

Scena, kostimi i glazba su izvrsni, zaista prenose ono što meni izgleda kao autentična atmosfera 16. stoljeća i onodobne Španjolske. Glavna glumica je dobro odigrala ovu vrlo zahtjevnu ulogu, pročitao sam da joj je to uloga života. I ostali likovi su najčešće dovoljno jasno ocrtani i životni, tj. ne zasjenjuje ih svetičin lik što je u ovakvim filmovima vrlo realna opasnost. Meni se ipak najviše sviđa neprisiljeni tempo radnje i to što se gledatelje ne tretira kao tupane kojima se sve mora razjasniti. Redateljica se odlučila mistične fenomene svetičina života prikazati gotovo isključivo bez specijalnih efekata, Terezijinim vlastitim riječima i onim što ne govori riječima, ali odaju geste. Briljanto je izbjegla kako sladunjavu patetičnu svetačku sliku, tako i materijalistički bezdušni te zato krivotvoreni prikaz Terezije. Nisam gledao više od dva-tri filma o svetcima jer prikazi Božjih ljudi zaslužuju puno veću umjetnost i suptilnost, nego prosječna hollywoodska drama, a najčešće dobivaju tek nešto mrvicu bolje od karikature.

Serija je na internetu dostupna u nešto boljoj rezoluciji bez titlova (1, 2) ili u dosta lošoj kopiji s engleskim titlovima (čak i nedostaje barem desetak minuta na kraju prve epizode). Ja sam gledao dvd-ove (3, 4) koje mi je poklonio Ivan (hvala!). Svesrdno preporučujem!

utorak, 12. siječnja 2016.

Gostujući autor - Dodatno o videoaferi


Bogu hvala, još postoji dovoljan broj vjernih katolika da "katoličke" informativne mrežne stranice obaspe opravdanim gnjevom zbog vatikanskoga apsurdnog i bogohulnog videa "Vjerujem u ljubav", koji stavlja kip Djetešca Isusa, grubo odvojena od jasala, uz bok simbolima budizma, judaizma i islama u rukama njihovih službenika. (Počinitelji ove sablazni nisu bili kadri u svojem multireligijskom prizoru pokazati Sveti Križ. Možda su ga se bojali.)

Bit je toga uradčića ona ista ideja koja prožima ljudski element u Crkvi proteklih pedeset godina: da svaki u osnovi prijazan čovjek ide u raj, ako je iskren u svojim uvjerenjima, kakva god da jesu, i poslušan svojoj savjesti, što god da mu nalaže. Ako "vjeruje u ljubav". To nije Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, nego "Evanđelje" po Johnu, Paulu, Georgeu i Ringu. Samo nam je ljubav potrebna! Ali ljubav čega? Pa, ljubavi.

U skladu s tim načinom razmišljanja iskrenost praktički zauzima mjesto stanja milosti, a od velikog poslanja, učiniti Kristovim učenicima sve narode, de facto se odustaje. Tko to može poreći, s obzirom na ovaj video koji je samo jedan primjer novotarskog mentaliteta u Crkvi? Sam papa Franjo to je i rekao u zloglasnom intervjuu ateistu Eugeniju Scalfariju: "Svatko ima svoju predodžbu dobra i zla i dužan je opredijeliti se da slijedi dobro i bori se protiv zla kako ih sam shvaća. Već bi to bilo dovoljno da svijet postane bolji." Zapravo, ne, ne bi. Jer poslušnost zabludjeloj, krivo izgrađenoj savjesti, koja zlo naziva dobrim (npr. kontracepciju, abortus i "homoseksualna prava") i nepokolebljivo se "po savjesti" suprotstavlja evanđeoskom zakonu, nije svijet poboljšala.

U tom pogledu podsjetimo se na govor koji je budući papa Benedikt XVI., tada još kardinal Ratzinger, održao na biskupskoj radionici u Dallasu (Texas) 1991. Ratzinger je ustvrdio da ideja, koja se rasprostranila nakon Drugoga vatikanskoga koncila, kako je svatko tko slijedi svoju savjest nedužan pred Bogom, dovodi do apsurdnih posljedica: "Jer sudovi savjesti mogu proturječiti jedan drugom. Tada bi u najboljem slučaju mogla postojati osobna istina, koja bi se svodila na osobnu iskrenost."

No iskrenost nije isprika za prvobitno izobličenje savjesti nemoralnim ponašanjem. Kao što je Ratzinger objasnio:

"Može međutim itekako biti pogrešno što se uopće došlo do takvih naopakih uvjerenja, ugušivši prosvjed sjećanja na bitak [tj. na naravni zakon koji je Bog upisao u srca]. Krivnja je tada negdje drugdje, mnogo dublje: ne u mojem sadašnjem činu, ne u sadašnjem sudu savjesti, nego u mojem zanemarivanju vlastitog bitka koje me je oglušilo za unutarnje poticaje istine. Zbog toga su razloga zločinci iz uvjerenja, poput Hitlera i Staljina, krivi."

Dapače, ako bi nas puka iskrenost činila nedužnima u Božjim očima, onda bi zabludjela savjest, "koja olakšava život i označava ljudskiji put, bila prava milost, normalni put spasenja. Neistina, zaprečivanje istine, bila bi za čovjeka bolja od istine. Ne bi mu trebala istina da ga oslobodi, nego bi ga trebalo oslobađati od istine."

Ono najvažnije s fatimskoga gledišta jest zaključak kardinala Ratzingera da su "u posljednjih nekoliko desetljeća takvi nazori zamjetno osakatili spremnost na naviještanje evanđelja. Tko vjeru smatra teškim bremenom ili moralnom prisilom, ne može pozivati druge da vjeruju. Radije će ih ostaviti u tobožnjoj slobodi njihove savjesti."

Točno tako! A budući Benedikt XVI. pojavak je toga novog mentaliteta u Crkvi pripisao "gotovo traumatskoj odbojnosti mnogih prema onome što smatraju pretkoncilskim katolicizmom". Pod pretkoncilskim katolicizmom misli se na katolicizam zadivljujuće sažet u Fatimskoj poruci o spašavanju duša od pakla pobožnošću Bezgrešnom Srcu Marijinu i prema tome ustrajanjem u katoličkoj vjeri.

Drugim riječima, pretkoncilski katolicizam jednostavno je vjera. Ali što je onda taj novi mentalitet, koji pretpostavlja da je iskrenost spasonosna i koji se ustručava ikomu naviještati da je za spasenje potrebno pripadati Crkvi?

Odgovor glasi da je taj novi mentalitet još jedan znak otpada pretkazanog u Trećoj tajni, otpada koji "počinje od vrha". Njegovo širenje, kao što kardinal Ratzinger priznaje, "može samo biti pogubno za vjeru". Upravo to, uistinu, ovaj sramotni video predstavlja.

11. 1. 2016.
Christopher Ferrara

http://www.fatimaperspectives.com/sv/perspective819.asp