nedjelja, 20. listopada 2019.

Univerzalnost katolicizma

Cornelius Chitsulo, zaređen 1937.

(Hrvatska Prosvjeta, 7-8. 1939.)

Proširenje domaće misijske hijerarhije

Papa Pije XII. konsekrirao je na blagdan Krista Kralja 12 misijskih biskupa, a među njima 2 afrička Crnca [Joseph Kiwanuka iz Ugande i Joseph Faye iz Senegala]. Tako je posljednja rasa, koja je bila bez svojih biskupa, dobila dvojicu, i tako se i opet vidno na najeklatantniji način pokazala univerzalnost katolicizma. To je osobito značajno u doba kada se u Evropi razvijaju na sve strane šovinističke i rasističke teorije. U stvari samo je Crkva uvijek jednako konzekventni branitelj prirodnih prava Čovječjih, i to bez obzira na to o kakovoj se ideologiji ili režimu radi. Sav revolucionarni, i ako etapni razvoj od Francuske revolucije do danas, koji se uvijek krstio naprednim imenima, skretao on desno ili lijevo, prekinuo je s ranijim kršćanskim tradicijama i napadao Crkvu kao nositeljicu reakcije. Jedino je Ona ostala mirna u svom historijskom stavu, predodređenom joj po Spasiteju te na usta nasjednika sv. Petra uvijek dijelila svima jednako spasonosne i ispravne pouke, koji su je htjeli čuti. Ali ni negativne osude Pija IX. i Grgura XVI., ni pouke Pija IX., X. i XI. ni Leona XIII. i Benedikta XV. nisu pomogle, jer su i pokreti i državnici ovog svijeta s više ili manje poštovanja prešli preko njih. Nadajmo se da će katoličke misije i katolička akcija diljem svijeta postati nosioci tih ideala, koji se mogu sažeti u jednu riječ: promicanje Kraljevstva Kristova na zemlji. CYS

subota, 19. listopada 2019.

Priznajte da više niste Katolička Crkva



Amazonska sinoda: još jedno slavodobiće za 
drugovatikanumski veleprevrat

Javljamo se opet iz Rima, dame i gospodo; pozdravlja vas Michael Matt s Remnant TV-a.

Amazonska sinoda vuče se i dalje. Bili smo na još jednoj konferenciji za novinare [subota, 12. listopada], na kojoj je postavljeno pitanje o činjenici da je u Amazoniji 80% nekoć katoličkih domorodačkih narodnosti napustilo Crkvu i priključilo se raznim protestantskim sljedbama. Na konferenciji je bilo troje predstavnika koji su trebali odgovarati na pitanja: kardinal nadbiskup Ciudad de Méxica, zatim biskup iz Brazila i redovnica, sestra Brigita ili tako nekako... U sinodnoj dvorani raspravljaju o mnogočemu biskupi, stručnjaci, domorodci, feministice i svi ostali, a onda iziđu ovi predstavnici svakoga dana u 13.30 da kažu novinarima o čemu se raspravljalo ujutro. Danas im je dakle postavljeno pitanje o činjenici da gubimo članove ondje. Smislili su svakojake izgovore ili objašnjenja, rekli da je Franjo svjestan situacije, da ljudi samo nastoje slušati riječ Božju, a u Amazoniji da je problem što kada dođe kakav pastor ili netko drugi i ponudi bolju priču ili obećanje u vezi s vremenitim potrebama, a ne duhovnim, lako je udaljiti ljude od Katoličke Crkve. To mi se i opet čini pomalo rasističkim, tvrdnja da amazonske domorodce može tako lako pokolebati najnoviji slatkorječivi misionar koji švrlja prašumom. A i pitam se zašto ih onda trebamo slušati i učiti od tih ljudi koje je, prema predstavnicima Sinode, tako lako odvući od Crkve. Biskup iz Brazila čak je rekao da je djelomice razlog što napuštaju Crkvu neukost. Pa tko je tomu kriv, Vaša Preuzvišenosti? Tko formira te ljude, tko ih uči? Što se to dogodilo s Katoličkom Crkvom u Amazoniji, Crkvom koja je 400 godina bila zapravo vrlo snažna, uzmemo li u obzir zabačenost tog područja? No pokušali su objasniti zašto se to događa, uvjeravajući nas da je Papa Franjo svega toga svjestan, da se sinodni radni dokument time pozabavio i da vide te duhovno prazne prostore, kako ih zovu, koje treba nekako popuniti.

To je dakle bio kontekst, u kojem bih želio iznijeti kratak komentar o sveobuhvatnom problemu ovdje. Naime dok sam slušao to što se govorilo u dvorani za novinare, odjednom sam stekao izrazit dojam da osim mene i još nekoliko katoličkih novinara koje poznajem nitko u dvorani zapravo ne zna što se tu zbiva. Bio je to vrlo čudan osjećaj.

Udaljuju se od poslanja Crkve! Katolička Crkva bila je najveća sila istine i prosvjećenja, najveću kulturu ikad utemeljenu utemeljila je Katolička Crkva, to je bila najveća sila dobra u svijetu, kakvu svijet nikad prije nije vidio! Ali ne, ne oslanjamo se ni na što od svega toga, ne govori se o povratku i pogledu na ono što je Crkva činila. Ne, govorimo samo o kretanju naprijed, o novim putovima, slušanju, činjenju nečega novog, nikada se ne osvrćući. Čovjek se pita: Jesu li ovi ljudi nesvjesni onog što se Crkvi dogodilo? Neki od njih, mislim, jesu, poput sestre Brigite ili kako se već zove ta redovnica, Njemica, koja je danas bila predstavnica. Mislim da ona vjerojatno želi dobro u nekom smislu, ali joj pojam o tome što Crkva jest izmiče. Ona je treći ili četvrti naraštaj poslije Drugog Vatikanskoga koncila. Neki od starih čudaka, starih hipijevaca, uključujući i Franju, znaju točno što se dogodilo, ali mnogi od ovih sredovječnih ili mlađih ljudi mislim da zapravo ne shvaćaju, zato, kažem, imam osjećaj da mi jedini stvarno znamo što se dogodilo. Drugim riječima, čitav ostatak priče, temeljni problem Amazonije nije ni dotaknut, jer to je isti onaj problem koji osakaćuje cijelu Crkvu. Prije samo nekoliko mjeseci izvješćivali smo ovdje o sastanku na vrhu glede svećeničkog spolnog zlostavljanja. Nisu se ni tada suočili s tim, i tada su svejednako "slušali", ali se nisu uhvatili ukoštac s temeljnim problemom: što je to u Crkvi otišlo ukrivo što prouzročuje ove krize? Naravno da imaju problema s pomanjkanjem svećenikâ u Amazoniji, imamo taj problem u cijeloj Crkvi! Zato što su uništili liturgiju, prije svega uništili su pojam žrtve. Svećeništvo je od toga trpjelo. Crkva Drugoga Vatikanskoga koncila otvorila se svijetu tako potpuno da ovi biskupi, svećenici i redovnice sad na Sinodi nalikuju, podsjećaju me, na useljeničku dječicu koja su tek sišla s broda, u novoj su zemlji i očajnički se trude uklopiti se, služe se pomodnim izrazima i popularnopsihološkim žargonom o krilaticama svijeta i misle da će se zbog toga doimati vrlo osviještenima, a zapravo je sve to zastarjelo, moderno koliko i filcane zastave i gitare u svetištu. Jer u svemu ovome nedostaje katolički rječnik. Ovo su svećenici, zar ne? Ali ne govore poput svećenikâ, govore poput političarâ, ekologistâ, znanstvenikâ. Ne znaju ništa o tim stvarima, izvan su svojega područja, to nije njihov djelokrug! Međutim ne žele to priznati, jer priznati što je stvarna svrha i smisao svećeništva značilo bi poništiti sve ovo, protivilo bi se duhu Drugoga Vatikanskoga koncila, duhu koji je ovu zbrku i stvorio.

Dakle rječnik se promijenio, više nije katolički, jer taj pripada starom svijetu, a ova useljenička dječica žele zvučati po posljednjoj modi svijeta koji su prihvatili kada je Ivan XXIII., upravo u ovom gradu, slavno otvorio prozore Crkve, sjećate se, tako je rekao. Otvorio je crkvene prozore suvremenom svijetu. I uspjelo je. Nije Crkva izišla u svijet na neki snažniji način, nego je svijet ušao u Crkvu, uvukao se u nju. Ušao je Sotonin dim, kroz iste prozore. I Crkva se sve otad muči da ostane važna. Sa svakim novim naraštajem stanje je sve gore i gore, a ovo što se sada zbiva, na ovoj sinodi, ne pretjerujem, dragi prijatelji, podsjeća me na parodiju iz Saturday Night Live! Čovjek ne može vjerovati da stvarno pokušavaju ovo izvesti! Zvuči tako natražno. Moderno koliko i napjev Johna Denvera. A ne shvaćaju to. Jednostavno ne shvaćaju koliko su zastarjeli, da su se pretvorili u neku vrstu stereotipnih, ocvalih hipijevaca koji su izgubili korak s vremenom: više nisu u trendu i svatko to zna, ali oni i dalje misle da jesu, i dalje su u tome.

Kako rekoh, promijenili su riječi, rječnik. Npr. majka Crkva mora postati majka Zemlja. Na Sinodi ne govore o majci Crkvi, nijednom je nisu spomenuli. Prijetnju paklenoga ognja zamijenilo je globalno zagrijavanje, doslovce; o paklu ne govore. Nekoć su svećenici, biskupi i redovnice, još i dok sam ja bio dijete, poticali na vježbanje u kreposti, učili su nas kreposti, koje smo morali zapamtiti, morali smo razmišljati o tim stvarima jer nam pomažu na putu do spasenja, koje je smisao i svrha života, ono radi čega je čovjek rođen, ono radi čega smo na zemlji: da spasimo svoju dušu, zar ne? Međutim vježbanje u kreposti iščezlo je, te u Rimu čujemo samo poziv da budemo ekološki svjesni i budni, to je najvažnije. Jer nebo je sad zamijenio naš zajednički dom. Kad govore o zajedničkom domu, služe se gotovo pobožnim izrazima: "Moramo poznavati, ljubiti i služiti majku Zemlju jer ona je zajednički dom!", kao da je sveta, to je poput panteizma. I stvarno me podsjeća, kad govore o ekološkim temama, na to kako su svećenici i redovnice u katoličkoj školi zvučali kad bi govorili o raju, o vječnom Jeruzalemu, mjestu kojemu svi težimo. To se posve promijenilo. Naravno, ni vojujuća Crkva, kojoj svi mi jedno vrijeme pripadamo, nije uopće spomenuta, nego smo sad prateća Crkva, jer ništa osim praćenja i nemaju: poslanje Crkve doživjelo je temeljitu preobrazbu i upravo to dolazi do punog izražaja na ovoj sinodi. A radi se, usput budi rečeno, baš o istoj onoj preobrazbi koja je počela od svete mise, od liturgije. Već pedeset godina misa je poharana, pretvorili su je u protestantsku službu, učinili da svećenici više ne budu toliko potrebni, jer riječ "žrtva" gotovo je potpuno iščezla iz liturgije, iz rimskog obreda. Svećenika su okrenuli od oltara. Bio je okrenut Bogu i vodio zajednicu u štovanju Svevišnjega u svakoj misi, a sad su ga obrnuli, preusmjerili, čak je i usmjerenje svetišta promijenjeno. Žrtveni oltar pretvoren je u stol, baš kao što su željeli Cranmer i ostali protestanti. Zašto? – Zato da se liturgiju usredotoči na čovjeka, učini antropocentričnom, umjesto da bude usredotočena na Boga. U središtu više nije nebo, u središtu više nije Bog; središte je premješteno na zemlju, na čovjeka, na ono što se događa ovdje u našem zajedničkom domu. O tome se radi; to je smisao čitavoga ovog sinodnog jalovog posla: preusmjerenje Katoličke Crkve. Ističu Euharistiju kao da ih je stvarno briga za nju, i neke možda i jest, ali zapravo uvijek taj poziv da se Krista donese u Amazoniju prati tvrdnja kako je, budući da ondje nema svećenikâ, vrijeme da ubacimo dame. Vrijeme je, smatraju, da promijenimo crkvena pravila, da počnemo žene rediti za đakonice, rediti čak i za svećenice – kardinal nadbiskup baš je jučer rekao čak i to: "Da, mi smo za žensko svećeništvo." Jer da stanovnici Amazonije jednostavno ne mogu izići nakraj s pojmom celibata, pa im zato treba dati oženjene svećenike, treba im dati i svećenice, jer u Amazoniji su se navikli na to da žene vode stvari...

A japanski katolici? Upravo smo se vratili iz Japana, gdje smo naučili sve o Kokuri. Japanski su katolici bili tako čvrsto vjerski formirani, od ljudi poput sv. Franje Ksaverskoga, da su tijekom 250 godina, dok je Crkva bila prognana iz Japana, opstali. Nisu imali svećenika, nisu imali Euharistiju, nisu imali misu, ali nakon 250 godina, kad se Japan otvorio i katolički se misionari vratili onamo, zapanjili su se, našavši cvatuću katoličku zajednicu. Nitko nije bio rekao: "Japanci nemaju svećenika, treba angažirati dame ondje da obave svoje."

Prema tome, ako ništa drugo, hoće se reći da danas ljudi, Crkva Drugoga Vatikanskoga koncila, pokoncilska Crkva, narodi u prašumama i bilo gdje drugdje nikako ne mogu izići nakraj s onim s čim su katolici izlazili nakraj i što su prihvaćali i voljeli 2000 godina. Ne, danas nitko ne može izići nakraj s time. Zašto? – Zato što su razvalili Crkvu! Zato što ne postavljaju zahtjeve ljudima. Zato se, Vaša Preuzvišenosti, sestro, oče, svatko u Amazoniji pridružuje bilo kojoj sljedbi koja naiđe i povodljiv je za svakim opsjenarom koji mu dođe govoriti o Gospodinu. Jer im vi nikada niste rekli da trebaju pripadati Katoličkoj Crkvi da bi se spasili. Vi ste odgovorni za to! Vi ste rasisti, jer vam nije dovoljno stalo do ljudi u svijetu da im kažete istinu. Istinu da je Krist ustanovio Crkvu kako bi spasio njihove duše, da moraju biti članovi Njegove Crkve, Njegova Otajstvenog Tijela.

Ispovijed, sakrament ispovijedi spomenut je dosad jedanput, od žene stručnjakinje, jedne redovnice ovdje na Sinodi. Ona je rekla da žene u Amazoniji već slušaju ispovijedi, jer nema muškaraca: "Ne možemo dati odrješenje, ali svejedno slušamo ispovijedi." Zašto, sestro? No, to je jedini put da smo na Sinodi čuli išta o ispovijedi.

Grijeh je spomenut zasad jedanput, kad je jedan od biskupa iz Brazila rekao da svi moramo priznati svoje grijehe protiv majke Zemlje, protiv okoliša. Nije se šalio.

Pakao? Pogađate koliko je puta spomenut na ovoj sinodi. Nijednom. Budući da je raj na zemlji, ne govore puno ni o raju, ali o paklu nisu zasad rekli ni riječ. Gotovo kao da pakao po mišljenju tih ljudi i ne postoji. A ne postoji li pakao, to pretvara Crkvu u besmislen, jalov posao, zar ne? Jer čemu onda sve ovo? Čemu mučenici? Čemu misa? Radi čega ispovijedati svoje grijehe, uopće krstiti se? Ako pakao ne postoji, čemu sve to?

I ne može se ovako dalje, ne možete ukloniti nešto tako temeljno kao misao na raj i pakao, spasenje i sud Božji i očekivati da vas shvate ozbiljno, da ste i dalje katolici. Jer ako je Crkva o nečem tako temeljnom bila u zabludi 1965 godina, tj. nije znala da Bog iznenađenja ne bi nikad doista bacio nekoga u pakao, koji ionako ne postoji, dakle ako je tako dugo bila u zabludi o tome, zašto je itko iole ozbiljno shvaća? Zašto su svi ti stručnjaci došli ovamo u Rim savjetovati se s Katoličkom Crkvom, ako je ona bila tako slijepa i zabludjela dvije tisuće godina? Koga briga što ona misli o Amazoniji! Kako vam ona može pomoći kad je imala potpuno krivo i bila rasistička i zla i patrijarhalna dvije tisuće godina? Inače, to je još jedna mala dobro čuvana tajna na ovoj sinodi: da su katolički misionari bili ondje u prašumama 400 godina! Nekidan smo prikazali isječak iz filma "Misija", istinite priče o katoličkim misionarima koji su otišli u ta područja Južne Amerike, mnogi od njih podnio je mučeničku smrt, osnovali su misije, osnovali gradove, ostvarili nevjerojatno djelo obrazujući domorodce i govoreći im o Kristu, pomažući im da nađu Kristovo svjetlo, prime krštenje i sve ostalo. Riskirali su život otišavši u prašumu poslušni čemu? – Poslušni božanskom poslanju od Isusa Krista, koje također nije nijedanput spomenuto ovdje na Sinodi: poći u svijet i obratiti sve narode. Sve narode! I krstiti ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! To je rekao Krist trenutak prije nego što će uzaći na nebo. Bio je to Njegov posljednji nalog apostolima i njihovim nasljednicima (od koji su neki u ovom gradu): da je njihovo poslanje, njihov smisao, njihova svrha obratiti i pokrstiti sve narode na svijetu. A ne "slušati" ih, učiti od njih; nego ih krstiti. To nije dosad nijedanput spomenuto na amazonskoj sinodi. I ne bi nas ta činjenica trebala iznenaditi. Tradicionalnim katolicima ona i nije nikakvo iznenađenje, ali govorim sad ljudima koji, nadam se, počinju uviđati da je nešto u Katoličkoj Crkvi otišlo jako ukrivo. Amazonska je sinoda izvrsna prilika da se vidi do čega je kriza u Crkvi dovela, što se to Katoličkoj Crkvi dogodilo. Jer, ponavljam, misionari su u davnini već bili u Amazoniji da obrate domorodce na katoličku vjeru. I, usput budi rečeno, izbrišimo već jednom tu ponajgrozniju od svih crnih legendi: da tim misionarima nije bilo stalo, da su onamo otišli radi zlata i samo su utirali put imperijalizmu. Ne, misionari koji su otišli onamo riskirali su život, išli su u kanuima, mnogi od njih izgubili su život, ali znali su, bolje od svih znali su da ne mogu govoriti izgladnjelim domorodačkim narodima o duši. Znali su da pogani, domorodci trebaju jesti, trebaju krov nad glavom, trebaju odjeću, prije nego što bude moguć bilo kakav sadržajan razgovor, razgovor koji je potreban da bi se otvorili predodžbi o milosti i obraćenju k svjetlu Isusa Krista. Misionari su, drugim riječima, bili stručnjaci za to kako podmiriti potrebe domorodačkih naroda. Tako da su izgradili njihove misije, izgradili škole, stoljećima se brinuli za njihovo obrazovanje, a te misije prometnule su se u sela, koja su se prometnula u gradove, koji su postali jedni od najvećih gradova u Južnoj Americi, goleme metropole poput São Paula, nazvanog, naravno, po svetom Pavlu. Pogledajte Krista Otkupitelja koji stoji nad Rio de Janeirom! Zašto? – Jer je to bilo potpuno katoličko mjesto, i sve te zemlje, svi ti gradovi bili su prožeti katoličkim duhom zbog misionarâ, koji su doveslali onamo u kanuima, polovica njih umrla je, podnijeli su mučeništvo zbog svojih natojanja. Jer nisu vjerovali da Bog govori svim ljudima, preko drveća i preko grmlja i preko prašume, te da je zapravo svejedno, nego, iako su voljeli domorodce, vjerovali su da oni, pogani, slijede religije nadahnute od samog Sotone. Zašto? – Zato što sv. Pavao tako kaže, u poslanici Korinćanima, i Katolička je Crkva uvijek tako naučavala. Nisu mrzili domorodce, poslali su svoje najbolje i najbistrije ljude da im donesu Kristovu riječ, jer su vjerovali da se domorodci inače neće spasiti. O tome se radilo, to je bila bit Katoličke Crkve! Katolički misionari, kako rekoh, bili su prvi spremni živjeti i umrijeti za amazonske narode, jer su znali da ljudi u svijetu čame u tmini, u tmini istočnoga grijeha, i očajnički trebaju krštenje – to je Krist rekao! – i da bez krsne posvetne milosti, bez sakramenata, neće imati izgleda da dođu u nebo, stoga nije nikakva ljubav ostaviti ih u tmini. Najveća je od svih ljubavi reći im za Krista, reći im za Katoličku Crkvu, dati im pristup sakramentima, ne obraćati nikakvu pozornost na boju kože i s ljubavlju ih dovesti k Isusu. To je Katolička Crkva radila dvije tisuće godina! Pretpostavljati suprotno, kao što ovi nesposobni lakrdijaši sada čine: da Katoličku Crkvu nikad nije bilo briga ni za što od svega toga i tek se u posljednjih nekoliko godina dokučilo kako biti suosjećajan prema domorodcima – bezočna je laž. To je povijesni revizionizam u najgorem obliku, crna legenda koju serviraju novinarima.

Znam, neki se ljudi ne slažu s ovim što govorim, misle: "Stara je Crkva bila u krivu, mi se ne slažemo sa starom Katoličkom Ckvom, koja je bila ogrezla u religijskom supremacionizmu i fanatizmu, i trebalo je se riješiti, drago mi je što se to događa." U redu, to je njihovo mišljenje, ali nije riječ o tome. Naime čak i protukatolički ateist složit će se s nama da bi ako Katolička Crkva više nije Katolička Crkva, ako je potpuno redefinirala sebe, ako je sebe potpuno raskorijenila, jednostavno bilo pristojno i pošteno da ovi ljudi koji kažu da predstavljaju Katoličku Crkvu priznaju to svijetu: "Više nas ne zanima duša, ne zanimaju nas više četiri posljednje stvari. Zapravo, i ne vjerujemo više u postojanje pakla." Mislim da će čak i ateist, čak i nekatolik reći: "Da, to bi bilo pošteno. Prestanite lagati, prestanite s propagandom, prestanite se pretvarati i priznajte: više niste Katolička Crkva, onako kako je ona ustanovljena i kako je djelovala gotovo dvije tisuće godina." Jer tko može kriviti vjernike katolike kao što smo mi, i vi, i ljudi diljem svijeta, kad pitamo: "Što se to ovdje događa? Tko su ova stvorenja koja tvrde da su naši predstavnici, da predstavljaju Katoličku Crkvu koju svi mi poznajemo i ljubimo, Katoličku Crkvu čije su nas redovnice i svećenici u našoj mladosti poučavali o četiri posljednje stvari, o milosti i o nužnosti da se pripada Katoličkoj Crkvi i bude podložan rimskom prvosvećeniku? Tome su sve nas poučavali, a sad je iščezlo. Dakle netko to treba objasniti. Ne možete se ponašati kao da se ništa nije promijenilo; sve se promijenilo! Promijenili su poslanje Crkve, pred našim očima! Ono što je bilo jedini razlog Utjelovljenja, kako su nas učili u katoličkoj školi: Krist je radi toga došao na zemlju, radi toga se rodio, zbog istočnoga grijeha, jer su se padom naših praroditelja zatvorila rajska vrata. Misle da je djetinjasto u to vjerovati? U redu, ali to su crkvena učenja i dogme, ono što se katolike 1965 godina poučavalo da moraju vjerovati pod prijetnjom smrtnoga grijeha, jer inače nikad neće vidjeti Božjeg lica. Prema tome vrlo je ozbiljno kad predstavnici Crkve jednostavno više ne spominju te stvari. Ako nema grijeha, ako pakao zapravo ne postoji, onda je Katolička Crkva bila u zabludi, nije imala smisla.

"Što se to dogodilo našoj Crkvi?" pitanje je koje svi mi ovdje u Rimu ovoga tjedna postavljamo, dok gledamo kako duh Drugoga Vatikanskoga koncila postaje nešto nalik na utjelovljenje novoga Krista. Stari Krist kao da nije u Rimu ovih dana. Tu je novi Krist, kojeg zapravo nije briga za pravila, Krist koji nije božanski sudac. To je Krist koji govori i preko svećenika i preko šamana u isto vrijeme i s istom učinkovitošću. Tako nam na Sinodi govore da je umjesto opomene grešniku i pouke neukomu posao katoličkih svećenika, redovnica i biskupa da slušaju grešnika i uče od neukoga. Sam Sotona ne bi mogao smutiti ove ljude više nego što već jesu smućeni, te misle da bismo sad trebali slušati grešnika i učiti od njega, slušati pogane i učiti od njih! I nastavit će tako. No ako je stvarno to njihov novi put, onda nisu predstavnici Isusa Krista, nego Njegovi lažni predstavnici, a duh Drugoga Vatikanskoga koncila pretvorio ih je sve u misionare ne Utjelovljene Riječi, nego popularnopsihološkoga blebetanja suvremenog svijeta, svijeta koji je odbacio Krista i uključio ovu sinodu i cijelu Crkvu u akciju da se stvori dojam kako sam Krist (i tu nastupa bogohuljenje), taj novi Krist, blagoslivlja i odobrava cjelokupni masonski naum uspostavljanja jedinstvene svjetske religije i novog svjetskog poretka. Ali kršćanstvo je u redu, dokle god ne polaže pravo na nadmoć; Katolička Crkva je u redu, dokle god je samo jedna od mnogih! – To je masonska podvala, a Katolička Crkva u svom ljudskom elementu nasjela je na nju, dokraja. Ako je i bilo sumnje u to, amazonska je sinoda otklonila svaku sumnju.

https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/4631-hippies-in-the-vatican-a-groovy-kind-of-synod

četvrtak, 17. listopada 2019.

Pet godina od smrti preč. Stanislava Vitkovića


1, 2, 3, 4

Podaj, molimo te, Gospode, da duša sluge tvojega Stanislava, kojega si, dok je živio na ovom svijetu, svetim činima ukrasio, vazda se slavna raduje u nebeskome stanu. Po Kristu Gospodu našemu.
Amen.

***

»Većma se treba pokoravati Bogu nego ljudima!«
Homilija dr. Stanka Vitkovića

Tada Petar i apostoli odgovoriše: »Većma se treba pokoravati Bogu nego ljudima.« (Dj 5,29)

Ovu veliku istinu, koju apostoli spoznaše rasvijetljeni Duhom Svetim, imao je Sluga Božji Alojzije Stepinac uvijek pred očima: i dok je upravljao velikom Zagrebačkom nadbiskupijom i dok je bio prisilno odijeljen od svoga stada.

»Tko dolazi odozgo, taj je iznad sviju; tko dolazi s neba, on je iznad sviju.« (Iv 3,31)

Taj koji dolazi odozgo jest Isus Krist, a Krist je za kardinala Alojzija uistinu bio iznad sviju. Pred komunističkim sudom Kardinal je rekao: »Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo pripravni umrijeti.«

Kad ga je papa Pio XI. kao tridesetšestogodišnjeg svećenika imenovao Zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, Alojzije je, predosjećajući težinu križa koji je stavljen na njegova ramena, s pouzdanjem gledao u Krista. »U Tebe se. Gospodine, pouzdajem«, zapisao je u svoj biskupski grb. A u predvečerje svog biskupskog posvećenja, odgovarajući na pozdrave okupljenog naroda, rekao je: »Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu - to je moje životno načelo. U ljubavi prema hrvatskom narodu neću se dati ni od koga natkriliti.« Jesu li to bile proročanske riječi? Mnogo stoljeća prije izgovorio ih je papa Grgur VII. umirući kao prognanik u Salernu: »Ljubio sam pravdu, a mrzio nepravdu; zato umirem u progonstvu.« Nije li i kardinal Alojzije trpio i bio progonjen upravo zato što je ljubio pravdu, što se većma pokoravao Bogu nego ljudima.

Ljubiti pravdu. Biti pravedan. To znači priznati svakome njegovo pravo. Bogu Božje, caru carevo. To znači odbaciti svaku nepravdu, tlačenje, nepriznavanje osobnih i narodnih prava.

Na otvorenju Hrvatskog državnog Sabora 23. veljače 1942. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac pozvao je Sabor:
»Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim. Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su jednaka i prava. Neka donosi zakone moguće, da se ne navaljuju narodu tereti kojih ne može nositi.«

Zakoni pošteni, pravedni i mogući! Nisu li ove Stepinčeve riječi izrečene prije 55 godina toliko suvremene, toliko stvarne da bi ih i danas trebao imati pred očima i hrvatski Sabor i sva zakonodavna tijela u svijetu i sve međunarodne institucije, uključujući i Ujedinjene Narode?!

Kao vid temeljne pravednosti Stepinac je priznavao i pravo naroda na samoopredjeljenje i vlastitu državu. Optuživan pred komunističkim sudom kao »suradnik okupatora« izjavio je: »Hrvatski se Narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji (...). Što sam govorio o pravu Hrvatskog Naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo Hrvatskom Narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tome smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo jer smo vršili svoju dužnost«. (3. listopada 1946.)

Kao rodoljub radovao se uspostavi hrvatske države, ali kao katolički biskup neustrašivo je branio prava svih progonjenih, borio se protiv rasnih zakona, pomagao potrebnima i nevoljnima bez obzira na rasu, vjeru, narodnost... »Bio je doista prava slika Dobrog Pastira«, kako reče papa Ivan XXIII.

No, ljubiti svoj narod značilo je za Slugu Božjega prije svega privesti ga Isus Kristu, učiti ga da izgrađuje svoju budućnost na temeljima evanđeoske istine i pravednosti. Tako je govorio i pisao kao nadbiskup, tako je i u svojoj oporuci pozvao hrvatski narod da bude vjeran Isusu Kristu, da poštuje i ljubi Majku Božju, da se nikad, ni pod cijenu života, ne odijeli od Apostolske Stolice u Rimu.

Htio je i poslije smrti biti koristan svom narodu. Neka moli za nas da naučimo ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, da se uvijek više pokoravamo Bogu nego ljudima. Amen.

dr. Stanislav Vitković (izvor)

utorak, 15. listopada 2019.

Duhovna obnova za muškarce — Da, treba ti!

Jedna od rijetkih prilika za katoličkog muškarca koji želi kroz par dana u tišini i molitvi napraviti detaljniji ispit stanja svoje duše, očuvati ili ojačati duhovni žar, upoznati sama sebe, stvoriti i obnoviti prave odluke te se dobro pripraviti na smrt pruža vam se

na duhovnoj obnovi od 15. do 17. studenog 2019. u dvorcu Lužnica u blizini Zagreba.

Obnovu organizira Društvo Benedictus, a vodit će ju vlč. James Mawdsley iz Svećeničkog bratstva sv. Petra (FSSP). Program duhovne obnove bit će na engleskom jeziku, dok će mise i molitve biti na latinskom. Daljnje informacije možete dobiti na ovoj stranici te uz formular za prijave koji biste trebali što prije ispuniti. Nemojte propustiti ovu priliku, iskoračite na trenutak iz životne rijeke koja vas nosi i valja, razmislite zašto živite i poslušajte što će vam Bog u tišini reći o tome.

subota, 12. listopada 2019.

U njega je malko protestantski um

“Uzevši” ono što nije prije bio, a ne izgubivši što je bio, nego sakrivši to.
Ivan Ev. Šarić

Ponizio se uzevši čovječju narav, a da nije odložio božansku narav.
Sv. Toma Akvinski


Je li Papa Franjo porekao Kristovo boštvo? Vjerojatno jest i nije

I opet je Papa Franjo dao intervju svojem ateističkom prijatelju i pouzdaniku Eugeniju Scalfariju. I opet je Scalfari objavio nešto krivovjerno što pripisuje Franji. A Vatikan je i opet objavio lukavo sročeno ne-opovrgnuće.

Scalfari piše: “Oni koji su imali priliku, kao što sam ja imao u razna vremena, susresti ga i s njim razgovarati s najvećim kulturnim pouzdanjem, znaju da Papa Franjo Krista shvaća kao Isusa Nazarećanina, čovjeka, a ne kao utjelovljenog Boga. Utjelovivši se, Isus prestaje biti Bog i postaje čovjek do svoje smrti na križu.” Navodno citirajući doslovno Franju o teološkom značenju Kristove samrtne tjeskobe u Getsemaniju i jadikovke na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, Scalfari piše: “Kad sam raspravljao o tim rečenicama, Papa Franjo mi je rekao: ‘One su jasan dokaz da Isus iz Nazareta, kad je postao čovjekom, iako je bio čovjek iznimne kreposti, nije uopće bio Bog.’”

utorak, 8. listopada 2019.

Da Franjo krči i spaljuje Amazoniju, možda bi se tko i pobunio


Amazonska sinoda uspostavlja lažnu Crkvu

Stigli smo. Ovog tjedna održavat će se Amazonska sinoda. Očekuje se da će to biti za vjeru najveća katastrofa koju je Crkva ikad iskusila. Trebamo se moliti da ipak ne ispadne tako strašno kao što se bojimo.

Nekoliko kardinala upozorilo je na otpadništvo i krivovjerje sadržane u radnom dokumentu za ovu sinodu. No većina je šutjela. Mi vjernici ne možemo šutjeti, jer je ugrožena vjera naše djece. Pravo je nas katolika da nam naši svećenici i biskupi, a pogotovo Papa vjerno prenose vjeru Isusa Krista. Međutim u ovo vrijeme dobivamo suprotno, pogotovo od Pape Franje. On je jako naudio vjeri, i vrijeme je da se to glasno kaže. Zbog ljubavi prema Kristu, zbog ljubavi prema Njegovoj Crkvi, zbog ljubavi prema našoj Nebeskoj Majci, zbog ljubavi prema našoj djeci, za koju živimo da im prenesemo jedinu pravu vjeru, moramo viknuti s krovova: "Dosta!"

Zavapimo Bogu kao što su to činili Izraelci u Starom zavjetu. Jer mnogi službenici u Njegovoj Crkvi izdaju ga. Vjerno svećenstvo koje se borilo za obranu vjere Papa je suzbio, dok se one koji siju pomutnju i zabludu promiče i nagrađuje.

Papa je zadobio prijateljstvo svijeta, ali uz izdaju Spasiteljeve istine: gaženjem dobrih kardinala, vjernih redova, pravovjernih ustanova i akademija. Uzdizanjem i promicanjem inovjernih crkvenih dostojanstvenika i davanjem znakova odobravanja za homoseksualne čine i za pobornike abortusa. Naviještanjem lažnog ekumenizma. Neistinitim naučavanjem o kontracepciji, priležništvu i preljubu. Papa je pokazao da dopušta da ga vodi duh protivan evanđeoskom, a ne Duh Sveti, koji Papi može biti dostupan više nego ikomu drugom.

Papa Franjo potiče pastire na to da poprime miris ovaca. Međutim dušobrižnik mora imati i Kristov miris. Ovce poznaju miris pastira oblikovanog prema Kristovu liku. Mi katolički vjernici svi znamo kad je pastir vjeran sin Gospin. Vidimo to u njegovoj pobožnosti na sv. misi. U njegovu držanju pri molitvi. U njegovu propovijedanju i naučavanju. U savjetu koji daje u ispovjedaonici. U njegovu opominjanju grešnikâ i hrabrenju vjernikâ.

Dobrim su svećenicima prijatelji oni koji su nadasve pravovjerni, a oni koji nastoje uništiti Crkvu prepravljajući je na svoju sliku bivaju neprijatelji dobrih svećenika, dok oni svejedno mole za njihovo obraćenje. Vjernici prepoznaju dobrog svećenika. Moguće nas je varati neko vrijeme, ali naposljetku dođemo do istine.

Sve to ne znači da ne ljubimo Papu Franju. Naprotiv, prikrivati ove goleme jade i prešućivati ih ne bi bila nikakva ljubav, jer njima on najveću štetu čini samom sebi. On će morati položiti račun Kristu na sudu, kao i svi drugi. Moramo nastaviti moliti za Papu svakodnevno. Moliti za njegovo obraćenje.

Ja ne sudim o njegovim pobudama. Zapravo, pretpostavljam da on vjeruje da svojim djelovanjem koristi Crkvi. No bjelodano je da ono što se uspostavlja jest lažna Crkva i lažna slika Kristova. "Razborita" Crkva koja se u teškim slučajevima protivi katoličkom nauku, Crkva koja nagoviješta da je pakao prazan, Crkva koja sije sumnju u istinsku Kristovu prisutnost u Euharistiji, Crkva koja političke brige kao što su imigracijska politika i ekologizam pretpostavlja beskompromisnom nauku o abortusu lažna je Crkva. Da, ovo su ozbiljne optužbe, ali ne treba biti teologom da se prepozna iskrivljavanje vjere.

Nećemo napustiti Crkvu. Ovo je prava Crkva, i druga ne postoji. Borit ćemo se za Kristovu istinu u Crkvi, jer smo spremni za tu vjeru umrijeti.

Obvezujemo se da ćemo biti odani Gospi kao nikada dosad. Jer znamo da će na kraju Njezino Bezgrješno Srce pobijediti. Ona nas je upozorila na dolazak ovih vremena. Na to da će se konačna bitka između našega Gospodina i Sotonine vladavine voditi za brak i obitelj. Ta se bitka odvija sada i ovdje.

Stojeći uz Gospu, ne bojimo se. Kažemo s njom "amen", "neka bude", svemu što Otac dopusti u ovom trpljenju Kristova Otajstvenog Tijela. Znamo da će uslijediti uskrsnuće i već se sada možemo radovati u tom znanju, jer dubine trpljenja čine konačnu pobjedu još čudesnijom.

Bog vas sve blagoslovio!

John-Henry Westen, LifeSiteNews

https://www.lifesitenews.com/blogs/video-the-amazon-synod-is-setting-up-a-false-church

nedjelja, 6. listopada 2019.

Draže su mu saturnalije, nego saturno


Chris Ferrara

Papa Franjo u Mozambiku. Još poruge i demagogije od Milosrdnog Pape

“Papa milosrđa”, kako ga zove John Allen, proteklih je šest i pol godina nemilosrdno obasipao katoličke vjernike porugom i demagoškim klevetama. Nedavni papinski izlet u Mozambik nije bio iznimka. Pošto je skupini isusovaca rekao neka sjednu ukrug oko njega da počuju njegove opaske, optužio je ženu koja mu je ranije toga dana predstavila dvoje obraćenika. Nakon toga ismijao je svećenike u tradicionalnoj svećeničkoj odjeći, optuživši ih za nemoralnost i duševnu neuravnoteženost.

Glede sirote žene Franjo je kazao:
“Danas sam osjećao stanovitu gorčinu nakon susreta s mladima. Jedna žena pristupila mi je s dvoje mladih ljudi. Bilo mi je rečeno da pripadaju jednom pomalo fundamentalističkom pokretu. Na savršenom španjolskom rekla mi je: ‘Vaša Svetosti, ja sam iz Južnoafričke Republike. Ovaj dječak bio je hindus i obratio se na katolicizam. Ova djevojka bila je anglikanka i obratila se na katolicizam.’ Ali to mi je rekla slavodobitno, kao da se hvali lovačkim trofejima. Osjetio sam nelagodu i rekao joj: ‘Gospođo, evangelizacija da, prozelitizam ne!’”

Primjećujete kako “Papa milosrđa” pripisuje najniže pobude – lov na trofeje – ženi koja je samo pokušala podijeliti s njim radosnu vijest o dvoma novih obraćenika u jedinu pravu Crkvu, kojoj je, na nesreću epohalnih razmjera, od Boga dopuštenu, Franjo postao zemaljska glava. Kako li se ta žena morala osjećati videći da je njezin navodni duhovni otac optužuje pred cijelim svijetom uz dovoljno naznaka da njezin identitet bude očit svakomu tko je poznaje! I kako li se moralo osjećati ono dvoje obraćenika pročitavši kako Franjo dalje objašnjava da su porobljeni “prozelitizmom”:

“Hoću reći, evangelizacija oslobađa! Prozelitizam pak oduzima slobodu. Prozelitizam je nesposoban za stvaranje vjerskog puta u slobodi. On uvijek vidi ljude podjarmljenima na ovaj ili onaj način... Sv. Franjo Asiški rekao je svojim fratrima: ‘Idite u svijet, navješćujte evanđelje. A ako je nužno, upotrijebite i riječi.’ Evangelizacija je u biti svjedočanstvo. Prozelitizam je uvjerljiv, ali se svodi na broj članova i oduzima ti slobodu…. No, na žalost, ne samo u sektama nego i unutar Katoličke Crkve ima fundamentalističkih skupina. One naglašavaju prozelitizam više nego evangelizaciju... Pouzdanje evangelizirane osobe, djetinje pouzdanje, sjećanje je na milost koju ti je Bog dao. Prozelit, naprotiv, ne pouzdaje se poput djeteta, nego poput roba, koji naposljetku ne zna učiniti ništa osim onog što mu se kaže.”

Na stranu besmislena tvrdnja da je nekakvo zlo nastojati uvjeriti ljude u istinitost katoličke vjere, za razliku od neodređenog “privlačenja” (dakako, Božja milost privlači obraćenju, ali mogući obraćenik treba čuti istinu prije nego što je mogne prihvatiti) – opažamo kako “Papa milosrđa” također pretpostavlja najgore o dvoma obraćenika: da su lakovjerci pretvoreni u robove Crkve prepredenim uvjeravanjem od strane katoličkih “fundamentalista” koje Franjo vidi na svakom koraku.

Ne zadovoljivši se sipanjem tih kleveta, Fanjo je ono najgore pričuvao za tradicionalne katoličke svećenike, koje on tako očito prezire:
“Izravna je posljedica klerikalizma krutost. Zar nikad niste vidjeli mlade svećenike skroz ukrućene u crnim talarima i šeširima u obliku planeta Saturna? Iza svega tog krutog klerikalizma kriju se ozbiljni problemi. Nedavno sam morao intervenirati u tri biskupije zbog problema koji su se očitovali u tim oblicima krutosti koji su skrivali moralne probleme i neuravnoteženost.”

Da, namjesnik Kristov javno optužuje tradicionalno odjevene svećenike da su i moralno i umno poremećeni. Po Franjinu mišljenju takvi svećenici boluju od “isključive moralne fiksacije na šestu zapovijed. Jednom mi je jedan isusovac, veliki isusovac, rekao da budem oprezan pri davanju odrješenja, jer najozbiljniji su oni grijesi koji su više angelistički: oholost, umišljenost, gospodstvo... Usredotočujemo se na seks i onda ne pridajemo važnost društvenoj nepravdi, kleveti, ogovaranju i lažima. Crkvi je danas potrebno temeljito obraćenje na tom području.”

Upravo je to tema čitavog ovog katastrofalnog pontifikata: grijesi protiv šeste zapovijedi, za koje je Gospa Fatimska upozorila da su uzrok propasti većeg broja duša nego bilo koji drugi grijesi, Franji su puki grješčići u usporedbi s “društvenom nepravdom, klevetom, ogovaranjem i lažima”. Usprkos tome on kao da nije svjestan “klevete, ogovaranja i laži” u vlastitim opaskama! No ovo teško da je prvi put da vidimo ovog Papu kako počinja upravo one krivice koje pripisuje drugima.

I to Papa okružen homoseksualnom iskvarenošću među zaista netradicionalnim, neutalarenim svećenstvom kojemu on daje prednost, uključujući i zloglasnoga homoseksualca kojega je postavio nad svojim kućanstvom u Svetoj Marti, homoseksualnoga grabežljivca kojega zaklanja u vatikanskoj sinekuri dok ga argentinske vlasti kazneno gone zbog spolnih zlodjela te sramotnoga bivšega kardinala kojega je rehabilitirao usprkos dugoj povijesti njegova grabeža nad dječacima i mladićima. A tu je i prohomoseksualni aktivist o. James Martin, isusovački subrat kojega je Franjo upravo primio napadno u privatnu audijenciju, fotografiranu za svijet, baš u trenutku kad su neki američki biskupi podvrgli kritici Martinovo podrivačko prohomoseksualno djelovanje.

U svakom slučaju, evo jedan primjer one vrste svećenika koju Franjo prezire:
“Pođite u šetnju ulicama St. Josepha u Missouriju, i možda naiđete na nezaboravan prizor visokoga mladoga svećenika u crnom talaru i svećeničkom šeširu saturnu, s krunicom u jednoj i velikim raspelom u drugoj ruci. To je o. Lawrence Carney, zaređen za svećenika wichitske biskupije (Kansas), koji je u protekle tri godine posvetio velik dio svojega vremena uličnom naviještanju evanđelja: kružeći ulicama u centru grada, moleći krunicu i dijeleći Radosnu vijest s onima koji mu priđu.”

Takvi “prozelitizantski” svećenici budućnost su Crkve. Čak i svojim načinom odijevanja, koji Franjo ismijava u stilu jeftinog političara, oni se izdvajaju od ovoga paloga svijeta. Time stvaraju upravo ono privlačenje o kojem Franjo govori, ali koje se gotovo potpuno izgubilo u poliesterskoj površnosti pokoncilske “obnove”, koja je poduzela sve da ukloni vidljive znakove onosvjetskosti Crkve baš zato da bi se pridružila svijetu i bila od njega usisana.

Sadašnja crkvena kriza predstavlja kao nijedna druga u povijesti Crkve pokušaj da se izgradi ono što nadbiskup Viganò opravdano naziva “novom Crkvom” na ruševinama stare. Pokušaj neće uspjeti, a kriza će se razriješiti u korist Tradicije. To je samo pitanje vremena. No u međuvremenu će vjernici morati podnositi pontifikat nemilosrdnoga Pape milosrđa, koji gotovo svakodnevno postiđuje Crkvu svojim grubim i okrutnim polemikama.


https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1341/

subota, 5. listopada 2019.

nedjelja, 29. rujna 2019.

Prikaži naše molbe Svevišnjemu, sveti Mihovile!


Molitva svetom Mihovilu Arkanđelu

Preslavni vojvodo nebeske vojske, sveti Mihovile arkanđele, brani nas u boju protiv knezova tmine i njenih svjetskih upravljača. Dođi u pomoć ljudima, što ih je Bog na svoju sliku i priliku stvorio i od đavolskog silništva za veliku cijenu otkupio. Moli se Bogu mira, neka satare sotonu našim nogama, da nam ne može škoditi. Prikaži naše molbe Svevišnjemu, da nas brzo preteče milosrđe Gospodnje, i da ti uhvatiš zmaja, staru zmiju, i svezana ga baciš u bezdan. Amen.

(iz molitvenika Kruh nebeski izdanog u Rimu 1961. kao zadnje pretkoncilsko izdanje i kojeg još kratko, dok ne nestane zaliha, možete nabaviti nakon tradicionalnih misa na Mirogoju, a koji molitvenik bi trebala imati svaka obitelj)

četvrtak, 26. rujna 2019.

Obodvjeručki


Pitanje svećeničkog celibata (12) intenziviralo se vezano uz nadolazeću švabazonsku sinodu, ali je više manje redovna tema, posebno od zadnjeg koncila. Ima dosta svećenika koji nisu zadovoljni beženstvom jer bi ono trebalo biti znak njihove potpune predanosti i suobličenosti Kristu koje kod njih očevidno nema. Počevši od novorednog bogoštovlja, preko doktrine sa samo ponekim dodirnim točkama s katoličkom, pa do discipline suobličene današnjem bezbožnom svijetu. Jasno da u takvim uvjetima ljudska naravna težnja za brakom i potomstvom u njima nema efikasnih unutrašnjih barijera ili preusmjerujućih kanala. Održava ih strah od eventualnog gubitka službe u slučaju javne sablazni. Neki se od njih, koliko-toliko pošteno odreknu svoje svećeničke službe te nastave graditi obiteljsku budućnost u stvarnom svijetu. Ako im to bude preteško, Crkva je na raspolaganju da ih podrži, u krajnjem slučaju vraćajući ih natrag u službu u nekoj od (hrvatskih) katoličkih misija u inozemstvu. Oni ljudi koji su krenuli iz drugog smjera te su sada oženjeni laici, mogu nakon odgovarajućeg tečaja postati trajni đakoni i glumiti svećenika nadajući se da će se crkvena disciplina promijeniti za njihova života. Dakako, ne u smjeru potvrđivanja obaveze trajne kleričke uzdržljivosti. Postoji i trik koji sam jednom čuo, za one koji žele imati i ovce i novce. Dakle, rimokatolički muškarac si nađe nekrštenu djevojku koja se dade krstiti kod grkokatolika (ili je već grkokatolkinja, ali njih je malo). Zatim kod ženidbe muž može prijeći na njezin obred te, postavši istočnjak, ako je sve dogovorio s biskupom, zaređen za grkokatoličkog svećenika. Onda, ako ima potrebe, može postati biritualac tako da i rimokatolicima služi novus ordo liturgije. Ne znam je li se pokojni Živko Kustić poslužio takvim rješenjem, ali znam da je i danas to moguće.

Naravno, time se još uopće nismo dotakli protunaravnih problema, tj. sodomitskih svećenika i biskupa. Kao što je pokazao papa Franjo, takvi su posebno korisni kao saveznici u slučaju da pojedinog klerika zanima samo povećanje moći. Nedavno je objavljena snimka preglednog predavanja Marca Tosattija vezanog uz tu temu. Kleričkim sodomitima je pitanje celibata kod rimokatolika zapravo win-win situacija (jasno, uz vječni gubitak ukoliko se ne obrate). Naime, ako se celibat i dalje nastavi formalno zahtijevati, njima će u širenju homoheretičke mreže svojom šutnjom igrati na ruku svećenici koji kršeći svoja obećanja žive sa ženom. Ako se pak obavezni celibat ukine, smanjit će se populacija svećenika celibataraca kojoj oni pripadaju, a iz koje se biraju biskupi i drugi velikodostojnici koji se eventualno pripremaju za tu službu. Kao što su različiti primjeri (od kojih je McCarrick valjda najpoznatiji) pokazali, Sodomac će uvijek svom jaranu pomoći. S teološke i praktične strane problem je snažnim riječima opisao sv. Petar Damjan u Gomorskoj knjizi koja je dostupna i u engleskom prijevodu te vam svakako preporučujem da ju pročitate. Danas se za najistaknutije promicatelje bergogliovske, tj. modernističke reforme može reći:
Jer trs je njihov od sodomskog trsa
i od vinograda gomorskih;
grožđe im je grožđe otrovno,
grozdovi im grozdovi gorčine;
njihovo je vino otrov zmijski,
žestok jed otrovnice ljute.
(Pnz 32,32-33)
Završimo u nešto vedrijem tonu. Koliko god trenutna situacija izgledala loša i neodrživa, ona je ipak poželjnija od kontrarazumskog stanja u kojem se od vjernika zahtijevalo da novu religiju smatramo potpuno prirodnim i prihvatljivim nastavkom one stare. Upravo zato što je neodrživo, bolje je da crno na bijelo kažu kako se žele klanjati duhovima Zemlje, nego da u ekumenskom kolu hopsaju po Asizu pjevajući "Mir, mir, mir do neba". Bolje je da otvore svoj đakonat ženama, nego da samo nameću sasvim normalnim stanjem da ministrira, čita s ambona i dijeli pričest gospođa ili gospođica. Bolje je da kažu kako njihovu pričest može primiti i osoba u javnom grijehu i krivovjerac ili nevjernik, nego da redovito hostije dijele (u najboljem slučaju) kao žetone, a svete posude čiste kao pepeljare.

Dakako da se trebamo moliti za svetu Crkvu, posebno za kler koji je još uhvaćen u zamkama lažne poslušnosti, laike koji pate jer nemaju ili ne znaju za alternativu, za najmanje koji su zavedeni onima što im mjesto kruha daju kamen, zmiju i štipavca. Trebamo moliti i za sebe i svoje bližnje da nas Bog očuva od oholosti, preuzetnosti, očaja i drugih opasnosti kojima nas đavao može pokušati upropastiti u ovo vrijeme. Ali, ne smijemo zaboraviti ni zahvaliti za toliko toga što nam je Gospodin dao, za sve što nam daruje i za obećanje da nas neće ostaviti kao siročad. Što mogu neznabošci i  bezbošci, masoni i modernisti, na koncu konca i Bergoglio sa svitom (ako je na njihovoj strani) protiv onoga koji u milosti Božjoj pod zaštitom Gospe i svetaca ponavlja sa svetim Mihovilom "Tko je kao Bog?".

utorak, 24. rujna 2019.

I deset deka parizera

Popis sudionika Sinode o Amazoniji osobito „bergoljovski“

Papa Franjo dao je objaviti popis sinodskih otaca koji će sudjelovati na Sinodi o Amazoniji

(Rim) U subotu je Sveta Stolica objavila popis sinodskih otaca Sinode o Amazoniji – tjedan dana prije početka Sinode. Na Sinodi će sudjelovati 185 sinodskih otaca s dosad najjačom „bergoljovskom“ postavom.

Predsjedat će papa Franjo kojega će zastupati trojica izaslanika: kardinal Baltazar Enrique Porra Cardozo, nadbiskup Meride i apostolski administrator Caracasa u Venezueli, kardinal Pedro Ricardo Barreto Jimeno SJ, nadbiskup Huancayoa (Peru), dopredsjednik REPAM-a i kardinal Joao Braz de Aviz, pročelnik Kongregacije za redovnike.

Generalni je izvjestitelj kardinal Claudio Hummes OFM, umirovljeni nadbiskup Sao Paola i umirovljeni pročelnik Kongregacije za kler, što se pak u vatikanskome popisu zapravo i ne spominje. Spominje se da je on predsjedavajući Amazonskoga povjerenstva Brazilske biskupske konferencije i predsjedavajući REPAM-a.

Izvanredni su tajnici isusovac i imenovani kardinal Michael Czerny SJ, podtajnik Odjela za selioce i izbjeglice Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja i msgr. David Martinez de Aguirre Guinea OP, apostolski vikar Puerta Maldonada u Peruu koji je papa Franjo posjetio u siječnju 2018. godine.

Zanimljivo je da Antile, karipsko otočje, zastupaju četiri sinodska oca.

Brazil sa svojih 58 sinodskih otaca ima najveći udio na Sinodi.

Papa Franjo jače se nego dosad poslužio svojim pravom da osobno imenuje sinodske oce. Na prvoj Sinodi o obitelji (2014.) bilo je 10% otaca koje je Franjo imenovao, na drugoj Sinodi o obitelji (2015.) i na Sinodi za mlade (2018.) bilo ih je 16%, a na Sinodi o Amazoniji ima ih gotovo 20%.

Među sinodske oce koje je Franjo imenovao spada i kardinal Christoph Schönborn OP, predsjednik Austrijske biskupske konferencije. Schönborn se čak navodi na prvome mjestu. Austrijski biskupi najavili su prošlo ljeto da će odluke Sinode o Amazoniji provesti u praksu u Austriji (sic).

Slijedi ga bliski Papin suradnik, kardinal Oscar Rodriguez Maradiaga SDB, nadbiskup Tegucigalpe, koordinator Kardinalskoga vijeća C9 koje je pak spalo na sedam, koji je od Božića 2017. godine izložen teškim napadima od kojih se u ljeto 2018. godine uspješno obranio ostavkom svoga pomoćnoga biskupa Pinede.

Uz kardinala Schönborna na 6. mjestu u oči upada kardinal Reinhard Marx, predsjednik Njemačke biskupske konferencije i također član Vijeća C9. Još „dva područja“ za uvođenje oženjenih svećenika?

Njemačko je govorno područje privilegirano. Druge biskupske konferencije ne mogu poslati svoje predsjednike.

Valja spomenuti i nadbiskupa Port Moresbyja na Papui Novoj Gvineji i nadbiskupa Fridolina Ambonga Besungu OFM Cap., nadbiskupa Kinšase u Kongu i imenovanoga kardinala. Još dva „druga područja“ za oženjene svećenike?

Osobito je upadljiva brojnost poznatih bergoljovaca kao biskup Semeraro iz Albana, biskup McElroy iz San Diega, nadbiskup Santoro iz Taranta, kurijalni nadbiskup Paglia ili kurijalni biskup Sanchez Sorondo, Papina politička ruka. Franjo je imenovao trojicu isusovaca: Antonija Spadara (Civiltà Cattolica), Mauricija Garciju Durana (Isusovačka služba za izbjeglice) i Giacoma Costu (dopredsjednika zaklade Carlo Maria Martini). I među 15 predstavnika redovnika dvojica su isusovaca.

Kako se i očekivalo, među sinodske oce spada i austrijski misijski biskup Erwin Kräutler koji je imao središnju ulogu u pripravi Sinode o Amazoniji.

Među stručnjacima ističu se ljudi kao Joaquim Alberto Andrade Silva (Brazil) i Paulo Suess.

Među posebne goste spadaju i bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Ban Ki-mun, „klimatski papa“ Hans Joachim Schellnhuber i ekonomist Jeffrey Sachs.

Također je zanimljiv i ekskluzivni poziv za ravnatelje Misereora i Adveniata, dviju njemačkih humanitarnih organizacija koje u Amazoniji financijski podupiru određenu agendu. Nisu pozvane slične organizacije drugih mjesnih Crkava.

Valja spomenuti i činjenicu, premda to nije u izravnoj vezi, da su 22 od 33 sinodska oca koje je papa Franjo imenovao izrekli homofilne stavove, među njima kardinali Schöborn, Marx i Maradiaga te biskupi Paglia, McElroy, Semeraro, Bertello, Macin, Sanchez Sorondo i dr.


Tekst: Giuseppe Nardi
Izvor: https://katholisches.info/2019/09/23/teilnehmerlist-der-amazonassynode-besonders-bergoglianisch/

ponedjeljak, 23. rujna 2019.

Nazad silo nečista

Konzum i ove godine nastavlja s marketingom koji je lani polučio veliki uspjeh. Ako imate predškolsku djecu ili one u nižim razredima osnovne škole, sigurno ste čuli za Zdravoljupce, plišane igračke koje izgledaju kao različito antropomorfizirano voće i povrće.  Na svakih pedeset kuna potrošenih u konzumovim prodavaonicama dobiva se jedna naljepnica te se uz sakupljenih 40 naljepnica može kupiti jedna od igračaka po realnoj cijeni od 10 kuna. Igračke su simpatične, ali jasno da nitko osim eventualno totalno izbezumljenih roditelja neće povećati potrošnju kako bi dobio još naljepnica. Engleski se ta serija igračaka zove Goodness Gang, a kao i kod nas, imali su u nekim državama prilagođena lokalna imena.

E sad, vjerojatno se pitate kakve ovo ima veze s ovim blogom jer to nisu teme kojima se uobičajeno bavimo, a nisu čak ni preporuke manje poznatih poklona za djecu.