petak, 23. veljače 2018.

Tradicionalna misa u nedjelju 25.2.2018. u 13 sati u crkvi sv. Martina

Dodano 23.2.2018. u 22:10: Misa najavljena za nedjelju 25. veljače 2018. počinje u 13 sati, a ne u terminu koji je prije oglašen.

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 25. veljače 2018. u terminu 11,30 13 sati služena tradicionalna sveta misa.

Budući da celebrant dolazi iz inozemstva, u slučaju vrlo lošeg vremena, postoji mogućnost otkazivanja mise o čemu ćete biti na vrijeme obaviješteni.

četvrtak, 22. veljače 2018.

Svetci koji nikad nisu smrtno sagriješili


Pročitah u inače korektnom članku sljedeću rečenicu:
Bezgrešni su bili samo Isus i Blažena Djevica Marija – svi drugi smo barem jednom u životu počinili neki smrtni grijeh.
Čak i ako isključimo djecu koja su umrla prije doba razuma i mentalno zaostale katolike jer oni ne mogu počiniti smrtni grijeh, to mi se učinilo netočnim. Nakon kratkog pretraživanja interneta naišao sam na ove svetce i svetice za koje postoji eksplicitna potvrda da nisu nikad u životu počinili smrtni grijeh. Slobodno dodajte druga svetačka imena u komentarima, ali obavezno s poveznicom ili referencom kao potkrepom vaše tvrdnje. Za neke od ovih svetaca piše da nisu nikad namjerno počinili ni laki grijeh.

sv. Ivan Krstitelj (?),
sv. Josip (?),
sv. Terezija Avilska (str. 90, str. 15)
sv. Alojzije Gonzaga (1. odlomak, str. 12)
sv. Alfonz Liguori (kraj 2. poglavlja)
sv. Gerard Majella (predgovor i početak 4. poglavlja)
sv. Ivan Maria Vianney (predzadnji odlomak)
sv. Bernardica Soubirous (1. odlomak)
sv. Terezija iz Lisieuxa (str. 767, 9. odlomak od kraja)
sv. Gemma Galgani (13. i 14. odlomak)
sv. Padre Pio (11. odlomak od kraja)

srijeda, 21. veljače 2018.

Sada je ipak bolje, znamo na što su spremni


Naišao sam danas na nedavno objavljen članak Ante Mikića Drugi vatikanski koncil i poslijekoncilska obnova na stranicama Glasa Koncila od 1963. do 1972. Počeo sam izdvajati neke citate iz Glasa Koncila koje je autor prenio u svom radu, ali sam ubrzo zaključio da bih trebao kopirati previše toga. Preporučujem vam čitav članak. Evo ipak nekoliko ulomaka kao poticaj da pročitate i ostatak.
»Mnogi misle, da sada možemo zbaciti historijske maske i obzire, kojima je povijest hladnokrvno ubijala duh, ideje i zanos. Kad se jednom dotuče konstantinovsko shvaćanje sekulariziranoga kršćanstva; kad se ukloni svaka želja za cezaropapizmom; kad se izvučemo iz feudalnih prekoncepcija, radi kojih je nezdrava klasna podjela razjedinila prvobitno bratsko kršćanstvo; kad se oslobodimo takozvane crkvene malograđanštine i formalizma — doći ćemo na čistinu, gdje se jasnije vidi i svjesnije hoće. […] Trebalo bi nadalje dokinuti sve teretno, prepuno historijskog nepotrebnog balasta i izanđalo. Što će nam toliki gotovo nedolični običaji u paraliturgiji i obzirom na relikvije, u odijevanju i naslovima, u nezdravim i malne sujevjernim pobožnostima (Presmiono? Ne plašimo se — misli su iz srca i ustiju onih na vrhu; jedan je postao papa…)« (Anon., 1963, 7)

U približavanju vjernicima smisla obnovljene liturgije, u veljači 1965., neposredno prije početka njezine provedbe, objavljen je opširan članak u formi pitanja i odgovora (Lercaro, 1965), a u istom broju — fotografijom stola u gostionici s prigodnim tekstom (Anon., 1965d) i kolumnom Don Jure (Živko Kustić) ukazuju na bit nove liturgije: da Crkva na misi postane obitelj za istim stolom (Kustić, 1965).

»Učini li se nekome da neke moderne crkve odviše naliče suvremenim predavaonicama, kazališnim i kino–dvoranama, ne treba se ni sablazniti ni odbacivati tu misao kao neumjesnu. Prvi kršćani ugledali su se u javne zgrade svoga vremena — koje čudo ako se današnji kršćani ugledaju u današnje javne zgrade?« (Anon., 1965i).

Tako se, primjerice, jedna čitateljica izjasnila protiv oženjenih đakona, uz tvrdnju da ih vjernici u njezinoj župi ne žele, na što joj uredništvo odgovara protupitanjem: »Zar doista ne biste htjeli primiti svetu pričest iz ruke jednog zrelog i prokušanog katoličkog javnog radnika […] I kakvo vam je to kršćanstvo, kakav katolicizam, izjavljivati da bi vas ‘pola otpalo’ od Crkve kad bi Koncil izglasao ovo ili ono?« (Anon., 1964i). Drugomu su pak čitatelju iz Zadra zasmetale promjene oltara u crkvama te se pita: »Zašto se poništavaju stari oltari koji sliče pravom Božjem žrtveniku a stavlja se stol koji je sličan onima na kojima se prodaje verdura (povrće) na pijaci«. Uredništvo mu odgovara kako je »prvi žrtvenik na kojemu je Isus prikazao prvu misu, bio [je] stol Posljednje večere. Prema tome novi oltari zaista naliče na pravi Božji žrtvenik«.

Čitava autorova doktorska disertacija koja obuhvaća gotovo 500 strana dostupna je na internetu.

utorak, 20. veljače 2018.

Bestidnik

Sa zanimanjem sam slušao razgovor zamjenika glavnog urednika bitno.neta Gorana Andrijanića (glavni urednik je suvlasnik izdavačke kuće Verbum) s novinarkom Hrvatskog katoličkog radija. Odmah na početku je voditeljica usporedila HKR s bitno.net-om, što mi je malo čudno zazvučalo budući da uredništvo bitno.net-a u opisu stranice namjerno izbjegava riječ "katolička" o čemu sam već jednom pisao. Pred kraj intervjua, Andrijanić spominje da im je glavni kriterij objavljivanja članaka je li "nešto korisno za Crkvu", "korisno za vjernike". Bitno.net je preuzeo većinu praksi suvremenog novinarstva, pa tako i "clickbait" naslove kojima privlače posjetitelje i, pretpostavljam, bolje zarađuju od sponzora. Dovoljan je jedan današnji primjer: ‘Nek rominja, neka sipi’ – nova pjesma Duhovnog kutka koju od prvog do zadnjeg tona vodi Duh Sveti. Kako odvažno, u prošlim bismo vremenima vjerojatno rekli blasfemno. Što ako netko kaže da mu se pjesma ne sviđa, da je nekvalitetna ili je drugačije negativno okarakterizira? Znači li to da se suprotstavlja Duhu Svetom? Ratzinger kaže na jednom mjestu kako se ne može reći ni da izbor Pape vodi Duh Sveti, on samo osigurava da nije sve izgubljeno. A ovi na bitno.netu znaju da Duh Sveti vodi neku bezveznu pjesmu. Svašta!

No, htio sam se osvrnuti na drugi današnji tekst. Ima naslov kojim žele privući pažnju, a ovaj puta dolazi iz Franjine radionice: Papa Franjo o oprostu grijeha i Judinom (ne)spasenju: Netko će možda pomisliti – ovaj papa je heretik. Naravno, prvo što čovjeku padne na pamet je ono što su i bitno.netovci istaknuli. Srećom, većina nas može zatvoriti usta i ne reći prvo što pomislimo, posebno kad pročitamo ovakva Franjina izmaštana tumačenja:
Na tomu kapitelu s jedne je strane obješeni Juda, ali s druge je Dobri Pastir koji ga stavlja na svoja ramena i odnosi ga sa sobom. Na usnama Dobroga Pastira naznačen je, ne kažem ironičan, nego pomalo suučesnički osmijeh.

Izgleda da je papa Franjo opet bulaznio o tome kako se za Judu ne može reći da je u paklu. To je, koliko vidim, česta Franjina pričica (vidi npr. ovdje; da, znam kakva je to stranica; za opovrgavanje vidi također 1, 2, 3 itd.). Neki stariji ljudi pričaju anegdote koje su pročitali ili doživjeli u mladosti da zabave i zainteresiraju slušateljstvo, a Franjo priča o Judi da si valjda olakša dušu. Jer ako nas uvjeri da Juda nije u paklu, nego je on samo tragičan lik, trebamo li se zaista bojati da ćemo mi završiti u paklu? Trebaju li se preljubnici koje Franjo potiče da blude, Nijemci kojima je Franjo odriješio ruke da blagoslivlju sodomiju, pedofilsko-sodomitski lobi kojim je Franjo okružen u Vatikanu, zagovornici abortusa i eutanazije koje Franjo poziva i hvali, heretični biskupi i svećenici koje Franjo bira i postavlja, treba li se uopće itko zabrinuti za svoje spasenje? Ok, oni koji hlepe za tuđim novcem, osim ako je to papinski sankcionirano kao kad novac pripada malteškim vitezovima ili franjevcima od Bezgrješne. E da, tu su i neke internetske stranice koje predstavljaju otpor Bergogliovoj agendi. Kaže Papa da zna te stranice i tko ih piše, ali (i to ponavlja čak tri puta!) da ih ne čita radi svog mentalnog zdravlja. Nekako mu je krhko mentalno zdravlje kad njega, Papu, uznemiruje šačica beznačajnih kritičara. Zar nije čuo poučnu priču o ribaru i njegovoj ženi i što je žena tražila da joj ribica ispuni prije nego je poželjela biti dragi Bog?

Veli Franjo da kad god može dijalogizira. Jedna riječ: dubije. Završit ću riječima kojima završava i ekskluzivni izvadak iz knjige Oče naš Pape Franje koji je bitno.net objavio na korist Crkvi, na korist vjernicima (nikako samo za korist Verbuma):
Stid je milost. Kod nas u Argentini osobu koja se ne zna ponašati i čini zlo naziva se “bestidnikom”.
I kod nas u Hrvatskoj, Sveti Oče. I kod nas u Hrvatskoj.

subota, 17. veljače 2018.

Riznica zagrebačke katedrale i kapela sv. Stjepana

Nekoliko fotografija iz riznice zagrebačke katedrale (1, 2, 3, 4, 5).

srijeda, 14. veljače 2018.

Župa sv. Eugena i sv. Cecilije

Brat Marko javio mi se iz Pariza gdje se morao satima probijati do centra, nepropisno parkirati, a možemo pretpostaviti i tući s grubim parižanima i imigrantima kako bi sudjelovao na misi Pepelnice u poznatoj župi sv. Eugena i sv. Cecilije. Poslao mi je nekoliko fotografija, pa sam ih odlučio podijeliti i s čitateljstvom ovoga bloga.





Našao sam da se iz župe mise prenose uživo preko interneta, a kasnije su dostupne snimke na youtubeu. Evo današnje mise tako da i mi možemo osjetiti djelić duhovne atmosfere.

Franjina korizma


Naime kada se nalazio na području Peruđe, tik uz jezero, nađe se na dan mesopusta u gostima kod nekog čovjeka izrazito mu naklona. Njega sv. Franjo zakune ljubavlju Kristovom da ga u noći prije Pepelnice preveze na neki otok onog jezera gdje ne obitavahu ljudi, tako da nitko ništa ne opazi. Domaćin to, zbog velike privrženosti koju je prema njemu gajio brižljivo izvrši; usred noći ustane i pripravi lađicu i na dan Pepelnice preveze sv. Franju na otok. Sveti Franjo nije ništa ponio od živeži osim dva mala kruščića. Kad se iskrcao na spomenuti otok, zakune onoga koji ga je prevezao da nikome ništa ne otkriva i da se ne vraća do Velikog četvrtka. Kad se ovaj udaljio od otoka, sv. Franjo ostade sam; kako ondje nije bilo nikakvog skloništa gdje bi se mogao smjestiti, uniđe u nekakvo gusto šipražje, gdje je drača tvorila nešto poput kolibe; i ondje je boravio nepomičan cijelu korizmu ništa ne jedući i ne pijući. Spomenuti se domaćin na Veliki četvrtak, kako je i rekao, vrati po blaženog Franju; i vidje da od spomenuta dva kruščića nije taknuto ništa osim polovice jednoga. Vjeruje se da je sv. Franjo i tu polovicu taknuo zbog toga da sačuva blagoslovljenom Kristu slavu četrdesetodnevnoga gladovanja i da s ono malo kruha otjera od sebe otrov isprazne slave; tako je postio po primjeru Krista četrdeset dana i četrdeset noći (usp. Mt 4,2).

utorak, 13. veljače 2018.

A u Hrvatskoj?

Danas sam slučajno primjetio na bitno.net-u članak o transplantaciji organa u kojem piše:
Katolički bioetički centar Anscombe sa sjedištem u Oxfordu, kritizirao je prijedlog britanske vlade koja želi promijeniti sustav doniranja organa u Engleskoj.

Prema dosadašnjem modelu, pojedinci koji nakon smrti žele omogućiti doniranje svojih organa moraju za to dati svoj dobrovoljni pristanak, dok bi se prema predloženoj promjeni pretpostavljalo da je osoba spremna donirati svoje organe, osim ako eksplicitno ne izrazi svoje protivljenje.
[...]
Katekizam Katoličke Crkve također se protivi novopredloženom pristupu. U točki 2296 u kojoj se bavi ovim pitanjem, Katekizam kaže „Presađivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izričit pristanak.“

Slično tome, Ivan Pavao II. je u svojem obraćanju sudionicima Prvog međunarodnog kongresa društva za presađivanje organa, održanom 1991. godine, između ostalog, rekao: „Transplantacija pretpostavlja prethodnu, eksplicitnu, slobodnu i svjesnu odluku sa strane donatora ili nekoga tko legitimno zastupa donatora… To je odluka da se ponudi, bez naknade, dio vlastitog tijela kako bi se pomoglo dobrobiti druge osobe“, čime je također istaknuo dimenziju dara koju doniranje organa u sebi mora sadržavati kako bi bilo prihvatljivo, te naglasio da odluka donatora, ili onih koji ga zastupaju, mora biti dragovoljna.

Iako nije potrebno dovoditi u sumnju dobre namjere onih koji žele promjenu sustava doniranja organa u Engleskoj, jasno je da njome dolazi do značajne promjene paradigme, prema kojoj osoba više nije u potpunosti vlasnik svojeg tijela, nego njegovi pojedini dijelovi mogu biti uzeti i bez eksplicitnog pristanka.

Država tako sebi uzima za pravo da u ime ‘višeg dobra’ narušava i fizički integritet pojedinca. ‘Više dobro’ može nekima u ovome trenutku izgledati opravdano (premda nije) – spašavanje drugog života, ali tko garantira da će jednom kada se zadiranje u utrobu pojedinca bez njegovog pristanka proglasi dopuštenim, to uvijek biti u svrhu izravnog spašavanja života, a ne nekog drugog ‘višeg cilja’.

Odluka pojedinca da donira svoje organe zasigurno je plemenita, i nema sumnje da bi se kvalitetnom kampanjom potaknuo još veći broj ljudi da se odluče na nju. No, s druge strane, ljudi imaju pravo biti skeptični da bi ih se, primjerice, moglo prerano isključiti s aparata u slučaju da su njihovi organi nekome potrebni, i država ne bi trebala imati pravo umjesto njih donositi odluku što će biti s njihovim dijelovima tijela.
Odmah sam se zapitao kakva je ovo vijest!?

Autor piše o prijedlogu promjene zakona u Engleskoj, a ni riječi o tome da je u Hrvatskoj slična stvar već desetljećima na snazi:
Članak 17.

(1) Organi s umrle osobe smiju se uzeti radi presađivanja samo ako se darivatelj za života nije u pisanom obliku protivio darivanju.

(2) Pisanu izjavu iz stavka 1. ovoga članka punoljetna poslovno sposobna osoba daje izabranom doktoru medicine primarne zdravstvene zaštite ili ministarstvu nadležnom za zdravlje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).

U jednom pravilniku pak piše:
Članak 6.

Nakon utvrđene smrti mozga, bolnički transplantacijski koordinator mora o mogućem darivatelju bez odgode obavjestiti nacionalnog transplantacijskog koordinatora u svrhu provjere statusa umrle osobe u Registru nedarivatelja.

Ako se umrla osoba ne nalazi na listi nedarivatelja, bolnički transplantacijski koordinator obavještava obitelj umrlog o namjeri presađivanja dijelova tijela u svrhu liječenja.

Postoji i Kodeks medicinske etike i deontologije koji kaže:
Članak 5.
1. U slučaju moždane smrti, utvrđene na stručno prihvaćeni način, liječnik je obvezan u okviru pozitivnih propisa održavati život organa, dijelova tijela ili tkiva koji se mogu iskoristiti u svrhu liječenja drugih pacijenata. O namjeri da s mrtvog tijela presadi dijelove tijela, organe ili tkiva, liječnik će obavijestiti najbližu obitelj, odnosno skrbnika. Nije etično uzimanje dijelova tijela s umrle osobe radi presađivanja protivno volji obitelji ili ako se umrli za života tomu u pisanom obliku protivio.
No taj kodeks nema snagu zakona koji, kako smo vidjeli, uopće ne traži pristanak obitelji na transplantaciju. Iz razumljivih razloga, medicinski timovi neće obaviti presađivanje ako se obitelj usprotivi, ali to je samo stvar njihove dobre volje. Zakon poznaje samo osobno pisano protivljenje budućeg "mrtvaca" koje treba na predviđenom obrascu popuniti u triplikatu kod osobnog liječnika i poslati preporučeno u ministarstvo. Trenutno važeći zakon potvrđen je i na Ustavnom sudu.

Duhovna lirika utorkom 57


Jelka Jantarić
KRSTOKLJUNOV POSTANAK
(Stara legenda u novom obliku)

Kad raspeše Krista i potamnje sunce,
A potres kad zdrmo dolove, vrhunce,
Gomila je silna, što j’ pratila Njega.
Počela da plače, na sve strane bjega.
A On? Sam je osto, sam na svome križu,
Niz ranjeno Mu tijelo kaplje krvi kližu.
Okrunjena glava klonula na rame:
— »Oprosti im, Bože!« šapnu posred tame.
Nikoga zar nema suzu bar da spusti
Za Onog, što ovu divnu riječ izusti?
Jerusalemske kćeri, ni vas vidjet nije,
Zar On samcat ovdje navrh Kalvarije?
— — — — — — — — — — — — — — —
— »Prrrh, prrrh!« uto prhnu jedna ptica mala,
Povrh glave Krista baš je lepršala.
Kad ugleda čavle, što probiše ruke,
Srce joj se snuždi s tako teške muke.
— »Spasiti Ga treba!« glavicom joj munu
I već čav’o drži u slabašnom kljunu.
Uprla svom snagom, pa ga vuče, vuče,
Al joj trud uzalud, a srce joj puče.
Zadnjim dahom šanu: »Rad bih, al ne mogu!«
Pa se mrtva sruši do Kristovih nogu.
— — — — — — — — — — — — — — —
Njezin uzdah gore do neba se vinu,
Rekav, da je htjela pomoć’ Božjem Sinu.
Svemogućem bilo male ptice žao;
U znak hvale kljun joj unakrsni dao.
A mekano perje od krvi se Krista
Još i danas divnom crven-bojom blista,
Dok na spomen gorke muke Isusove
Narod ovu pticu »krstokljunom« zove.

utorak, 6. veljače 2018.

Duhovna lirika utorkom 56


Jelka Jantarić
KOKOŠJI RAZGOVORI

Na bunjištu selskog kneza
Sastale se koke,
Sastale se sve na poziv
Drugarice Soke.
Veselo im ona sprema
Južinicu malu,
Pa ih zato odmah vodi
U kokošju »salu«.
Kada ovdje zasjednu se,
»Trač« će započeti,
U kokoši ko u žena
Jezik vam je kleti!
Soka počne: — »Znate l’, drage,
Da je prija Kredla
Sedam malih najedanput
Prekjučer izlegla?
— »Samo sedam?« pita jedna,
Bijelka joj je ime,
— »Recite mi, zar se može
Ponositi time?
Dvanaest ja sam već izlegla
I petnaest, i više!«
Bijelka sve se »ešofira«,
Jedva da i diše.
— »Nešto drugo pričat ću vam
Od Sivke bez zubi,
Znate l’ da je, mislim jučer,
Odrezala »bubi?«
Sad od silnih »kokodaka«
Kokošinjac ori,
Zbilja ne znaš, tko najviše
Od njih sviju zbori.
Kad se stiša malo buka,
Progovori Kudra:
— »A njezina kćerka Fifi
Šminka se i pudra!
Kakva mati, takva eto
I kćerkica njena;
Nikad one na bunjište
Ne će bez parfema.
A taj parfem mora biti
Ravno iz Pariza,
Pričala mi ovo jutros
Žuta koka Liza.«
— »Oh, i Liza, to je neka!«
Ražesti se Soka,
»Prestala je jaja nesti,
Zar to radi koka?
Ona kaže, da to više
Sad u modi nije,
Nego rađe rumbu pleše
I šampanjac pije;
Ujutro pak dugo drijema
Il' romane čita,
Za zobanje, čeprkanje
Više ništ’ ne pita.
Već da su joj pralineji,
»Mirim« čokolada,
Il' — sramote! — cigarete,
Koje puši sada!«
Onda su još rešetale
Patkovicu Patku,
Što po staroj modi nosi
Suknjičicu kratku.
Sada su pak duge suknje
I »komplet« u modi,
Naravski, to budželaru
Malo više škodi!...
— »U tom Paun Patkovici
Jako konkurira,
Jer u modi ima »šika«,
Al ne i — manira.
Već ko neki bogatun on
Nosi mnogo »šmuka«,
Dok mu žena sa dječicom
Možda doma kuka.
Zar je nužno vječno nosit
Krunicu na glavi?
Bez tog znamo, da je Paun
Aristokrat pravi.«---
Za Purana kazale su,
Vazdan da blebeće,
Mudro šutit kao one
Nikad Puran ne će.
— »Utvara si strašno mnogo,
Što mu Paun striko,
Ko da od nas s njim u rodu
Ne mož’ biti nitko!«
Žale se na Guskovicu,
Što se sportom bavi:
— »Trči, leti, pliva, roni,
Može da s’ udavi!
I dječicu svoju sitnu
Ovim sportom muči,
Možda misli i piliće
Tome da nauči?
I bez tog je sa potomstvom
Neprilika grozna,
Tko da u toj derištadi
Svoju djecu pozna?
Ako jošte i ne pliva,
Al se nogometa,
Ili bavi sa turizmom
Širom bijela svijeta.«
Soka plače: — »Moji sinci,
Dva pjetlića mlada,
Pošli jednoć s kumom Marom
Put Zagreba grada.
Htjeli vidjet gradska čuda,
Moji, ah, blizanci,
Al’ na stolu purgerskome
Svrše ko — pohanci!« ...
Tad Kokotu Kukurilcu
Ne daju već mira,
Žale se što kćerkicama
Najrađe »hofira«,
A one su već matrone
S kapicom na glavi,
Soka eto uprav’ danas
Sedam ljeta slavi.

Svakom, svakom prišile su
Po krpicu koju,
Al ni jedna da se sjeti
Na pogrešku s v o j u.

utorak, 30. siječnja 2018.

Bapske priče? Ne, nego nauk Rajka Bundala.

Svi ti takvi [podanici Zloga] zahtijevaju da ih ljudi gledaju u oči da zloduh im njihov kroz otvorene oči uskoči u dušu.
Zato sveti gledaju ustranu. Stidljivi su radi čednosti i ponizni radi služenja. Od Krista se ne daju odvesti.
Nije dobro ljudima gledati u oči, osim dok im ukratko nešto ne priopćiš. Bestidnici i zlikovci nametljivo zure očima da ulove pogled žrtve, zavedu je pa je izrane. Naime postoji oblik magije koji se zove zlo oko. Njih je nužno uvijek izbjegavati, svladavati ih Kristom u sebi. Tome služi ustrajna molitva. (izvor)

jer ni riječ majka nije slučajan skup glasova. Kad dojenče preko sise ispusti svoj prvi glas, onomatopejski čujemo ga gdje govori ‘ma… ma-ma…’ Eto ti riječi: mama, majka. Ako se podrigne ili mu po dojenju proradi probava, oglasi se i onaj ‘…t…rrrrr…’ Eto ti i riječi mater – (ma… + t +rr). (izvor)

Sve u Svetom pismu počiva na riječi (smislu). Ako se Isus rodio u mjestu koje se zove Betlehem, što znači kuća kruha, a on kaže: „Ja sam kruh koji je s neba sišao.“ – onda i riječ Međugorje mora imati neko dublje značenje. Nije Gospa došla među ona okolna brda, nego odmah iza onih brda u mostarskoj nizini započinju od neprijatelja Božjih podmetnuti ratovi između katoličkih i pravoslavnih kršćana i između kršćana i muslimana. Među te duhovne gore dolazi nova Majka čovječanstva da spasi svu Božju djecu i ljude dobre volje od međusobnog istrebljenja na koje ih navodi Sotona. Tom značenju u prilog ide i samo ime Kraljica Mira, a i natpis na nebu kojega su pri jednom ukazanju mnogi vidjeli. „Mir! Mir! Mir!“ To izgleda kao da se obraća katolicima, pravoslavcima i muslimanima. (izvor)

U drugom si već koljenu od četvero nastao, u trećem od osmero, u četvrtom od šesnaestero, u petom od trideset i dvoje, u šestom od šezdeset i četvero, u sedmom od sto dvadeset i osmero. A u tom istom koljenu brakova tvoja djeca potječu od dvjesto pedeset i šest vaših predaka. I tako redom u istoj progresiji. Svaki je od ovih predaka priložio njihovu životu ponešto što u sebi nosi blagoslov ili prokletstvo, život ili smrt. Najteže ti je otkriti kašlje li ti to u djetetu neki predak, ti ili to djetetu dah prekida vlastita zloća. (izvor)

Jednog ljetnog dana u kolovozu 2008. u dubrovačkom samostanu Družbe Isusove po prilici sam želio i molio ovako:
«Gospodine i Bože moj! Oče, Sine i Duše Sveti – Ljubavi moja s Marijom! Po obećanju svome uvedi me Duhom Svetim u svu Istinu.
[…]

Nakon kratke bremenite šutnje, čim slegoše se i najtiši odjeci ove moje želje, učini mi se kao da me netko iz nutrine bezglasno upita:
«Čemu služi mjesečnica?»
[…]

Žena, što je po tvojoj odredbi nad nas postavljena kao majka čovječanstva, u to je vrijeme prva na udaru tog bezumnog razdora i mraka.
Još ako se dogodi kakav teži ispad, zaraza se mjesečnice raspršuje i na šire društvene krugove. Tad mjesečnicu imaju svi kojima je srce okadio bijes.
Nastanu li teži neredi, tad i u širem društvu netko nekom može prolijevati krv, jer se mjesečnica – za razliku od ostalih dana – poznaje po krvi. U svakom srcu koje svjesno mrzi i ubija, makar jezikom, krv je beživotna. A to znači menstrualna krv.
[…]

Ako se žena u napasti u bilo čemu iznevjeri Bogu, a potječe iz bludnoga roda, gdje joj je tijelo okaljano bludom već u roditeljskom sjemenu, ili se bludničenjem okaljala sama, a ipak bi htjela biti u Božjoj milosti, nevidljiva vojska bluda poput vučjeg čopora joj u te dane trga maternicu. (izvor)

petak, 26. siječnja 2018.

Put u propast


O. Pierre-Marie
O. Johannes Dörmann, Teološki put pape Ivana Pavla II. do molitvenoga
međureligijskog susreta u Asizu, dio II., sv. 3.

rtf / pdf