srijeda, 16. kolovoza 2017.

Žalosno na što je HKD sv. Jeronima spalo

Jedan me čitatelj ovog bloga uputio na facebook stranicu vlč. Stjepana Razuma, točnije na video snimku predavanja g. Vjekoslava Grbeše održanog 8. lipnja u sklopu Književnih večeri četvrtkom u organizaciji Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima.

Prije nego prijeđem na samu temu, spomenut ću da sam već ranije htio napisati par riječi o HKD sv. Jeronima, ali nije bilo prigode. Ja sam dosta neupućen u povijest tog društva i što se s njime događalo zadnjih desetljeća. Znam da su imali vrlo jako i kvalitetno izdavaštvo, njihova vjerska, prosvjetna i književna izdanja koja sam susreo ostavila su na mene konzistentno dobar utisak. Neke od njihovih knjiga s kraja 19. i početka 20. stoljeća dostupne su skenirane na internetu. Sjećam se da sam još u djetinjstvu kod bake i djeda na selu listao godišnje kalendare Danica (s prostorom za bilješke popunjenim natuknicama poput one kada se krmača oprasila). To samo govori o vrlo širokoj rasprostranjenosti i korisnosti njihovih publikacija. Ako ste redovito pratili ovaj blog od njegova početka, sjetit ćete se da smo prenijeli više članaka iz časopisa Marulić. Bila bi izvanredna stvar kad bi netko u cjelosti skenirao tu reviju. Sjećam se da sam za jedan članak Smiljane Rendić morao ići u Gradsku knjižnicu u čitaonicu za časopise i tražiti odgovarajući svezak te slikati stranice fotićem (nije se smjelo fotokopirati). To je za istraživače vjerojatno dovoljno dobro, ali je šteta da brojni kvalitetni članci ostaju za širu publiku nedostupni. Stekao sam dojam da je taj časopis bio otvoreniji za pravovjerna i tradicionalnija katolička stajališta, nego bilo koji drugi vjerski ili svjetovni list u bivšoj Jugoslaviji te Hrvatskoj u 90-ima. Čini mi se da zadnjih (desetak?) godina Marulić i čitavo Društvo sv. Jeronima propada. Sigurno da iza toga stoje opći procesi koji su zahvatili sve nakladnike, a pogotovo one koji nisu shvatili da se uz internet i nove načine komunikacije i marketinga mnoge stvari moraju promijeniti. Ipak, možda je jedan od razloga ubrzane marginalizacije Društva, uz vrijedne nekretnine koje Društvo ima (a netko je na njih bacio oko?), i to što se konačno htjelo utišati "tradicionalniju staru gardu". Daleko od toga da ja imam uvide što se događalo, to su moji dojmovi, a ako tko ima potpunije i potkrijepljenije informacije, rado bih ih pročitao.

Vlč. Razum je zadnjih pet godina na čelu HKD sv. Jeronima, a jamačno ga se sjećate iz teksta koji sam objavio u ožujku ove godine. Sudeći po njegovoj facebook stranici (dostupnoj svima, a ne samo facebook drugovima), velečasni i dalje podupire teoriju 'ravne zemlje' o kojoj je njegov prijatelj E. Duspara napisao i opsežnu knjigu koja bi doskora trebala biti izdana.

Čitatelj koji mi je poslao mail napomenuo je da snimku gorespomenutog predavanja mogu naći na facebook stranici vlč. Razuma, pa sam se onamo zaputio. Prvo što me dočekalo, i to na blagdan Velike Gospe, bilo je sljedeće:


Nije dobar znak, ali nije ni posebno iznenađujuće. "Ravna zemlja" je tema koja se forsira iz fundamentalističkih protestantskih krugova, a po čemu su oni poznati ako ne po preziranju Blažene Djevice Marije i svetaca. Teško da mene netko može optužiti za promicanje kojekakvih ukazanja koja se pripisuju Gospi. Ako ste imalo pratili ovaj blog, znate da je moj stav da su i međugorska, a kamo li amsterdamska, marijaodbožanskogmilosrđ-ska i sl. ukazanja u biti demonske prirode. No, kao što vidite i iz teksta koji je vlč. Razum zapisao uz video, ovdje se očito radi o standardnim protestantskim prigovorima katoličkom štovanju Bogorodice, a ne suzdržanosti ili negativnoj ocjeni nekih privatnih viđenja. To da je katolički svećenik na najveći marijanski blagdan odlučio napisati takav komentar i prenijeti video, pokazuje koliko je ogrezao u subjektivističkoj i duboko iskvarenoj duhovnosti protestantizma. Izmolite jednu zdravomariju za njega prije nego nastavite dalje čitati ovaj tekst (to vas ozbiljno molim)!

Je li problem što se velečasni druži s Elvisom Dusparom (sjetimo se samo njegovih degutantnih članaka o svetačkim relikvijama i općenito protestantskog nastupa i retorike)? Ili je to već čitava vampirska grupa sa sličnim pogledima koja se uhvatila vlč. Razuma? Nemam pojma, ali ne smijemo nikada zaboraviti da je đavlu (i to pravom, a ne onom protiv kojeg se tobože bore protestanti, karizmatici i slični)  najdraže uništavati svećeničke duše. Jedne će zavesti tjelesnim strastima ili perverzijama, druge materijalizmom, no nije mu nimalo mrsko ni obmanuti ih krivim i pogubnim učenjima koja se udaljavaju od čvrste stijene katoličkog nauka. Hoće li to biti modernizam ili klasičniji protestantizam, to mu je u konačnici svejedno.

Što se tiče samog predavanja, evo kako je vlč. Razum sažeo temu predavanja prije no što je video snimka postala dostupna:
Duhovno stanje hrvatskoga naroda.
Na dvadesetoj i posljednjoj “Književnoj večeri četvrtkom” ove školske godine Hrvatskoga književnoga društva Sv. Jeronima 8. lipnja 2017. kršćanski promišljatelj Vjekoslav Grbeša održao je predavanje “Duhovno stanje nacije”. O tome je predavač govorio s podpunim oslonom na Božju rieč, objavljenu u Svetome pismu. Hrvatski narod, kao i drugi ovodobni narodi, nalazi se u odpadničtvu od Boga, što je posljedica grieha i nepoznavanja Božje rieči. A već je Sv. Jeronim uztvrdio, da je nepoznavanje Pisma, nepoznavanje Krista. Tko ne pozna Krista, ne može živjeti po Božjim zakonima, već po ljudskim zakonima, koji nuždno odvode u odpadničtvo. Stupanj odpadničtva cieloga naroda u suodnosu je s odpadničtvom pojedinih osoba, pojedinih obitelji i raznih skupina ljudi unutar družtva. Kao posljedica toga javlja se idolopoklonstvo u različitim oblicima i stupnjevima. Mnogi kršćani žele preko nabožnih predmeta ostvariti odnos s Bogom, čime se izlažu opasnosti idolopoklonstva, umjesto da se izravno obraćaju Bogu Stvoritelju i Odkupitelju, jer nam je On to omogućio. Izlaz iz takvoga bolestnoga stanja nalazi se u obraćenju. Kao što naši pojedinačni griesi obterećuju cieli narod, tako i pojedinačno obraćenje doprinosi oslobađanju naroda od prokletstva, u kojem se nalazimo zbog neoproštenih grieha. Cielo je predavanje bilo novost za brojno slušateljstvo i pružalo mu je pravu duhovnu obnovu, koja bi trebala trajati uz redovito čitanje Svetoga pisma.
Primjetili ste da autor piše korijenskim pravopisom, a tu ekscentričnost uveli su od ove godine i u časopis Marulić. To će zasigurno privući novu čitalačku publiku k časopisu koji trenutno nema čak ni slabašnu internetsku prisutnost koje se sjećam iz nekih prijašnjih godina.

Konačno, evo i videa.



Samo predavanje nije pretjerano zanimljivo (osim molitve uzdignutih ruku 0:32) i pravi problemi se više otkrivaju kad pogledamo što nedostaje. To su sakramenti, a posebno Euharistija i ispovijed te na poseban način izostanak svakog spominjanja Blažene Djevice Marije. No ikonoklastička hereza pomalja svoju ružnu glavu, vidi ovo, ovo i posebno ovo. Ovakve osobe znaju kako zamaskirati svoj protestantizam u tobožnju borbu za čistu vjeru, pa Grbeša primjerice kritizira "duh Asiza" s obzirom na islam, ali gotovo nehotice odaje svoga uzora, pentakostalnog pastora.

Žalosno je da upravo one koji možda uvide neke opasnosti što ih je modernizam donio u Crkvu, đavao hvata u stupicu i mjesto da pokušaju otkriti i crpsti iz neizmjerne mudrosti koju nam Tradicija predaje, kreću putem protestantizma u svim njegovim aspektima: od samorazumljivosti Sv. Pisma, "povratka na izvore" do radikalnosti u onome što doslovno sami sebi predaju.

utorak, 15. kolovoza 2017.

Duhovna lirika utorkom 52


Francesco Petrarca
(preveo Milan Pavelić)

DJEVICE LIJEPA (izvadak)

Djevice lijepa, odjeta u sunce,
S krunom od zvijezda, štono zapazilo
Svevišnje Sunce s takovom Te moći,
Da Svijetlom svojim svu Te napunilo:
Rad bih Te slavit, al sam slab potpunce,
Nisi li Ti mi s Čedom u pomoći.
O Ti, što moć si svačijoj slaboći,
Kad s vjerom k Tebi hiti,
Djevice, ako li Ti
Žao je nas u jadnoj nam nemoći,
Čuj i udijeli sada, što mi treba,
Pomozi mojoj boli,
Prem prah sam goli, Ti Kraljica neba.

(...)

Djevice čista, bez trunka grjehote
Svog Čeda slavnog i Majko i kćeri,
Ti svijetlo zemlje, čare vječnih strana,
Krasote puna sjajna rajska dveri,
Kroza Te dođe spast nas od strahote
Sin Tvoj i Očev; za stan mu bez mana
Jedincata Ti bješe odabrana
Između sviju žena.
Djevice uzvišena,
Što rasja lica Evom rasplakana:
Daj, da bih vrijedan milosti mu bio,
O blaga bez kraja,
Što Te sred raja Bog već okrunio.

(...)

petak, 11. kolovoza 2017.

Tradicionalne mise 13. i 27. kolovoza 2017. u sv. Martinu

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U zagrebačkoj crkvi sv. Martina tradicionalne latinske mise služit će se u nedjelje 13.8. i 27.8., obje mise s početkom u 11,30 sati.

Pripazite: došlo je do PROMJENE najavljenog termina mise 13. kolovoza!

srijeda, 9. kolovoza 2017.

utorak, 8. kolovoza 2017.

Duhovna lirika utorkom 51


Francis Jammes
(preveo Milan Pavelić)

— Gospodine, reci, što od mene hoćeš?
Radosti mi nesta, suhoćom me tomiš.
Vrati se i daj mi tek veselje ptice.
Što od mene hoćeš, da me tako lomiš?

»Orem srce tvoje. Pati, moje dijete!
Patiš, jer po pravdi sudit moram ja ti.
U srcu me čuvaj i onda, kad vjetar
Ponajzadnje ruže s grma će da sklati.

Ostavljat me nemoj, jer ja trebam tebe,
Moj premili sinko! Moraš suze liti.
Trebam pticu, da mi popijeva na križu: '
Ptico dušo, zar ćeš mene ostaviti?«

— Bože moj, na čelu Tvom je plot od trnja,
Za Tvog umiranja pjevat ja ću na njem,
Ali kad procvjeta strahovita kruna,
Daj, da ptica gnijezdo vije joj med granjem.

utorak, 1. kolovoza 2017.

Milosti potrebne za vječno spasenje


Svakodnevna molitva da se zadobiju milosti potrebne za vječno spasenje
Sv. Alfons Marija Liguori

Vječni Oče, tvoj Sin nam je obećao da ćeš nam dati sve milosti koje molimo u njegovo ime. U ime Isusovo i po njegovim zaslugama molim te za mene i za sve ljude sljedeće milosti.

Molim te da mi dadneš živu vjeru da vjerujem sve ono što naučava sveta Crkva. Daj mi tvoje svjetlo da spoznam ispraznost dobara ovoga svijeta i veličinu vječnog dobra koje si Ti. Daj da spoznam svu rugobu grijeha koje sam počinio da se ponizim i da ih zamrzim svom dušom. Daj da upoznam tvoju dobrotu i da te ljubim svim srcem. Daj da upoznam tvoju ljubav koji mi daruješ te da od sada budem zahvalan za tvoju dobrotu. Daj mi čvrstu nadu u tvoje milosrđe da primim po zaslugama Isusa Krista i zagovoru Marije oproštenje svih mojih grijeha, svetu ustrajnost do kraja i konačno slavu u raju. Daj mi veliku ljubav prema Tebi da se znam odvojiti od svih neurednih ljubavi i zemaljskih navezanosti te privrženosti sebi samome da ne ljubim drugo doli Tebe i ne tražim ništa drugo osim Tvoje slave.

Molim te da mi daš savršeno pristajanje uz tvoju svetu volju, da prihvatim u miru sve patnje, nemoći, prezire, progone, duhovne suhoće, gubitak vremenitih dobara, poštovanja, rodbine i svaki drugi križ koji će mi doći iz tvojih ruku. Ja se potpuno predajem Tebi da činiš sa mnom i sa svim stvarima ono što ti hoćeš, a ti mi daj svjetlo i snagu da u svemu vršim tvoju svetu volju. Posebno te molim da mi pomogneš u trenutku smrti da žrtvujem svoj život sa svom ljubavi u sjedinjenju s velikom žrtvom života koju ti na Križu prinese Isus, tvoj Sin, na Kalvariji. Molim te da mi dadneš pokajanje za sve grijehe da uvijek oplakujem do smrti uvrede koje sam nanio Tebi najvećem dobru koji si dostojan svake ljubavi i koji si me toliko ljubio.

Molim te da mi dadneš duh prave poniznosti i blagosti da mogu prihvatiti u miru i s radošću sve prezire, nezahvalnosti i zlostavljanja od ljudi. Isto tako Te molim da mi daš savršenu ljubav da mogu željeti dobro onome tko mi čini zlo i da se zauzmem za dobro koliko mi je u mogućnosti barem u molitvi za sve osobe koje su me uvrijedile.

Molim te na kraju da mi dadneš ljubav prema pokori, da znam mrtviti moje osjećaje koji se bune protiv ljubavi Božje, da znam proturječiti mome sebeljublju i s time Te molim da mi daš svetu čistoću tijela da se znam oduprijeti svim neurednim napastima utječući se Tebi i tvojoj svetoj Majci. Daj mi milost da slušam upute moga duhovnog vođe i svih mojih poglavara. Daj mi čistu nakanu da sve ono što činim bude na slavu Božju. Daj mi veliku pobožnost prema Muci Isusovoj i zagovoru Bezgrešne Marije. Daj mi ljubav prema Presvetom Sakramentu i nježnu pobožnost prema Tvojoj svetoj Majci. Daj mi pogotovu svetu ustrajnost i milost da ju molim u napastima i na času smrti.

Preporučujem ti svete duše iz čistilišta, moju rodbinu i dobročinitelje, na poseban način ti preporučujem sve koji me mrze i koji su me povrijedili. Molim te da preobraziš u njima zlo koje su učinili na dobro. Preporučam ti na kraju sve nevjernike, heretike i sve siromašne grešnike, daj njima svjetlo i snagu da iziđu iz grijeha.

O Bože, predostojna ljubavi, objavi se svima da te upoznaju i uzljube, pogotovu meni koji sam više od drugih nezahvalan, da bi po tvojoj dobroti jednoga dana u vječnosti u raju mogao pjevati tvome milosrđu, kako se nadam po zaslugama tvoje krvi i zagovoru Marije. O Marijo Majko Božja, moli Isusa za me. Tako neka bude. Amen.

petak, 28. srpnja 2017.

Ideš li u crkvi da plešeš?


Vladanje u crkvi

1. Kad je Mojsije u pustinji vidio grm od kupine gdje gori a ne sagorijeva, reče: »Idem da vidim vigjenje ovo veliko.« Ali mu Gospod vikne isred kupine i reče: »Ne idi ovamo; izuj opanke s nogu, svojih; jer je mjesto, na kojem stojiš, zemlja sveta.« (II. Mojs. 3, 5). Gle, kako Gospod i samoga slugu svojega Mojsija opominje na poštovanje, koje treba da ima pred Bogom svojim sakrivenim u grmu. Zato Mojsije ne izuva samo obuću, nego i zaklanja lice svoje ne usugjujući se gledati prema Bogu. Šta misliš, kršćanine dragi, ne ide li ta opomena i tebe, kad se stupivši u crkvu staneš približavati Bogu sakrivenomu na našim žrtvenicima te hoćeš da budeš kod žrtve, gdje se pod prilikama hljeba i vina prinosi za te? Nastoj zato da u crkvi pred žrtvenikom Gospodnjim pokazuješ što veće poštovanje! Kod svete mise kleči na oba koljena, i ako nemaš u rukama molitvenika ili krunice, sklopljenih se ruku Bogu moli. Ako i ne trebaš zakloniti lica kao Mojsije od straha pred Gospodom, zastri ga što većom čednošću i ne daj očima, da ti radoznalo i preslobodno vrludaju unaokolo po osobama i stvarima, koje te odvraćaju od Boga. Za svetu Hedvigu, kraljicu Poljsku, čitamo, da je došavši u crkvu cjelivala pod pred žrtvenikom; a za svete je mise zastirala lice svoje plaštem i uza to toliko plakala, te su joj oči bile krvave od suza. Za sv. Elizabetu Turinšku već smo spomenuli, kako je pred žrtvenikom bila ugled pobožnosti. Ali jednoć se dogodi, te se zaboravila i uprla oči u svojega muža. Uto zazvoni na podizanje. Elizabeta se prene i sabere se. Ali kad svećenik podigne svetu hostiju, ugleda svetica Spasitelja svojega s krvavim ranama. Odmah je razumjela, što će to reći, pa udari u gorak plač moleći oproštenje za nepažnju svoju. Blažena je nadvojvotkinja Margarita Austrijska rekla jednoć: »S krvavim bi suzama valjalo oplakati nepažnje, u koje često za svete mise upadamo, kao što i nemar i nepoštivanje, s kojim joj pribivamo.« Drži to na pameti i budi osvjedočen, da ništa ne pomaže toliko unutrašnju pobožnost, koliko spoljašnje lijepo vladanje u crkvi; što više, tim se naknagjuje često i ono, što se u srcu podati ne može. Osim toga spoljašnje lijepo vladanje u crkvi od neiskazane je cijene i za druge. Tvoja pobožnost vrelo je pobožnosti i za okolinu tvoju. Sv. Ivan Zlatoust piše o vladanju prvih kršćana u crkvi ovo: »Kad su dolazili u zbor, gdje se imala vršiti služba Božja, cjelivali su ponizno prag na vratima, a za svete misne žrtve bili su tako tihi, kao da nikoga nema.«

2. Ako već nedostatak poštovanja u kući Božjoj i kod službe Božje valja prekoriti, što da se onda reče tek, ako se kršćani očevidno nedostojno i sablažnjivo vladaju? Ovdje treba da se prije svega spomene drsko razgledavanje, brbljanje i smijanje, a onda ono stajanje, naslanjanje i klečanje, za koje bi čovjek rekao, da se ljudi hoće više njime Bogu narugati, negoli mu podati čast. Nijeste li nikada čuli, kako je onaj inače tako blagi Spasitelj videći, što se sve ne radi u hramu Oca njegova nebeskoga, planuo gnjevom, isprebacao mjenjačima stolove, te ispletavši bič od uzica istjerao sve skvrnitelje hramske napolje? Mislite li, da Gospod pod prilikama od hljeba ne vidi, što se u njegovoj kući zbiva? Ili, pita psalmist, »koji je stvorio uho, da ne čuje, ili koji je načinio oko, da ne vidi?« (Ps. 93, 9). Da Krist Gospod iz prilika od hljeba iznenada izide i plamene svoje oči obrati na one, koji se u crkvi smiju i šale zbijaju, kako bi ostali, kao da ih je munja ošinula! Ali neka budu osvjedočeni, ako svojega nedostojnoga vladanja ne ostave, da ih ne će minuti jara iz očiju Gospodnjih na posljednjem sudu. No ne će vazda trebati čekati na pošljednji sud. Kazna će ih zaslužena ovdje stići. Kad je Bruno, pobožni sin cara Henrika, vidio svojega brata, gdje za svete mise brblja s Konradom, mladim vojvodom Lotrinškim, reče proročke riječi, koje su se na vlas ispunile: »O, u kakvo će se smrtno neprijateljstvo obratiti ovo prijateljstvo!« Da tvoje vladanje bude prema svetome mjestu, opominjem te napose, te ne ostaješ u crkvi na onim mjestima, gdje se kupe neke odregjene osobe, koje kao da su od gjavla naručene, da kradu pobožnost iz srdaca sve okoline svoje. Čuvaj se napose, da ne držiš s onima, što stoje na vratima od crkve, te drsko mjere svakoga, koji ulazi i izlazi, ili s onima, što se namještaju pred crkvom i oko crkve samo zato, da budu slobodniji u svojim nevaljalštinama. Tima kažem samo ovo: Neka paze, da nijesu već tako, u vlasti sotoninoj, te ih više ne pusti k žrtvi spasenja; ili su već Gospodu tako mrski, te im više nema mjesta u domu njegovu!

3. Napokon ovdje još samo jednu riječ na zao običaj, koji se ovdje ondje vidi za službe Božie, a to je taština, katkad upravo i razuzdanost u odijevanju. Čini se, da ova ili ona želi oči i srca svega nazočnoga naroda obratiti k sebi ondje, gdje svaki pogled i svako srce treba da bude upravljeno samo k Bogu. Po tom ovo nije drugo, nego neka, vrsta svetokragje i zavagjanja usred doma Gospodnjega. Sv. Ivan Zlatoust govori jednoj takvoj osobi: »Ideš li u crkvi da plešeš? Ili ideš zato onamo, da pokažeš svijetu svoju ljepotu i svoj nakit? A ako ideš u crkvu zato, da Boga moliš za oproštenje, zašto se onda kitiš tako sjajno? To nije odjeća pokorne grješnice. Svojim nakitom ne samo da ne zaslužuješ oproštenja, nego još umnožavaš grijehe i prizivlješ ponovo gnjev Božji na se.« Kako su naopake takve stvari u crkvi, možeš lijepo razabrati iz riječi, što ih je veliki kancelar Engleski, Toma Morus, rekao jednoj takvoj nakićenoj ženskoj glavi: »Ako ti veliki Bog u ime nagrade za revnost, s kojom se kitiš, ne poda pakla, jamačno će ti učiniti krivo.« Kollko bi bolje takve osobe učinile kad bi svoj nakit raskopale, pa njime crkve i žrtvenike ukrasile! Ili nije 11 sramota, dok se one sjaju od ukrasa, da im je crkva jadna i otrcana? Kad se takve osobe nagju u siromašnoj crkvi, ne čini li ti se, kao da gledaš, gdje kći sva u nakitu ide uz mater u prnje odjevenu? U dom Gospodnji neka dolaze žene, kako opominje sv. apostol Pavao, »u pristojnom odijelu, sa stidom i poštenjem da ukrašuju sebe, a ne pletenicama i1i zlatom ili biserom ili haljinama skupocjenima, nego dobrim djelima, kao što se pristoji ženama pobožnim.« (I. Tim. 2, 9 i 10). A jedno izmegju dobrih djela, u kojima treba da se odlikuju, neka bude i staranje za ukras doma Gospodnjega. Ili zar će kršćanke imati manje srca za dom Boga svojega i za žrtvenike njegove, negoli su imale Israelke u doba Mojsijevo za sveti šator i kovčeg zavjetni? Kad ih je Mojsije pozvao, da prilože nešto od nakita svojega za ukras šatora Gospodnjega i službe Božje, skupile su toga toliko, te se Mojsije divio i napisao im u hvalu ovo svjedočanstvo: »Donesoše vesela srca i drage volje prvine (najdragocjenije, što su imale) Gospodu, da se sagradi šator od svjedočanstva. Što je god bilo od potrebe za službu i za haljine svete, donesoše ljudi i žene: narukvice i oboce, prstene i grivne; svaki se sud zlatni odluči za prilog Gospodu.« (II. Mojs. 35, 21 i 22). Tako se, kršćanine dragi, uči od starih Israelaca revnosti za ukras doma Gospodnjega.

(Sveta misa, sastavio Valentin Čebušnik, Društvo sv. Jeronima, u Zagrebu 1915.)

četvrtak, 27. srpnja 2017.

Tradicionalne mise kroz tri nedjelje u crkvi sv. Martina

U zagrebačkoj crkvi sv. Martina tradicionalne latinske mise služit će se u nedjelje 30.7. u 11,30 sati, 6.8. u 18 sati i 13.8. u 16 sati.

subota, 22. srpnja 2017.

Za Potrebochu i Hasen Dece Fare Samarichke


Nedelja VII. po Trojakeh.

Od Kriveh Prorokov vu ovcheh Haljah.

Chuvajtese od Kriveh Prorokov. Math. 7.

Kristush Jeſush nas opominja dase chuvamo od Kriveh Prorokov koji vu Ovcheh Koſah dolaziju, a znutrasu zgrablivi Vuki, iz Chinov nje poznati hochete, ar na Ternju nerazte Grozdje, niti na Kupinju Fige. Anda kakogoder Dervo iz Sada je mochi poznati, tako Ljudi iz njihove Chinov, koji akosu zlochezti, takove beſati, akosu dobri, takove nasleduvati duſni jesmo.

Nadalje, kakgoder Dervo, koje Sada nenosi, hochese podsechi, i v Ogenj verchi – Tako izto, i Chlovek, koji veli meni "Gozpone. Gozpone!" thojezt, koji manguje, i dobra Dela nechini, hochese podsechi, i vu Ogenj peklenzki hititi, kajti na Zvelichanje nije dozta Veru vu Serdcu derſati, nego treba nju z' Chinmih pokazati, i z' Vuztmih valuvati, zatho on vu nebesko Kraljeztvo dojde, koji Otca moga Volju zpunil bude.

Razdelenje.

Opomenjak Kristusha Jeſusha zbog Chuvanja sebe od kriveh Prorokov znamenuje, i nazvescha nam Duſnozti kerschanzke, najmre, da mi moramo
1. Zlochezte Ljudi beſati, kajtise zapoveda Zlo beſi.
2. Dobre Ljudi nasleduvati, kajtise zapoveda Dobro chini.

Navuk.

Na ovom Svetu jesu dvoje Fele Ljudi, najmre dobri, i zlochezti, koje poznati Nachin Kristush Jeſush namje nazveztil najmre kojeh Ljudih Chini jesu zlochezti, i oni jesu zlochezti: zatho takove Kristush zapoveda beſati, da nas svojemih zlocheztemih Chinih, i Peldamih na zlochezto, i greshno Delo nenapeljaju. – Kojeh Ljudih Chini jesu dobri, takove Bog zapoveda nasleduvati, i z' njimise zadersavati da oni nas svojemih dobremih Peldamih na Put Zvelichenja okrenuti moreju – Kak takaj kakgoder Dervo, koje Sada nositi neche, hochese podsechi, i vu Ogenj verchi – Tako izto, i Chlovek, koji neche dobra Dela chiniti takov z' nechemurnem, i lenem Slugum, koji nije hotel Peneza sebi izruchemoga na Ztol Premembe poztaviti, negogaje vu Rubec zamotal, i onak manguval, hochese podsechi, i vu Ogenj peklenzki hititi.

(Josef Gyurkovechki, Kratko-zpravek evangeliumov nedeljneh i svetechneh, Vu Peshti. 1820.)

Hvala gospodinu koji mi je poklonio pretisak (Kutina, 2015.)!

srijeda, 19. srpnja 2017.

Jedan po jedan


I najednom ostadoše trojica
Što sad?

Christopher A. Ferrara
17. srpnja 2017.

Iznenadnom smrću kardinala Joachima Meisnera četvorica “kardinala dubijaša” postala su trojicom, a da još nitko od njih nije poduzeo nikakvu akciju za ispravak zabluda iz “Amoris laetitia”, koje se sada šire Crkvom na besprimjeran, istinski apokaliptičan način, lomeći sveopću, dvotisućljetnu euharistijsku stegu ukorijenjenu u objavljenoj istini o nerazrješivosti ženidbe i beskrajnoj svetosti Presvetog Sakramenta. S obzirom na dob preostale trojice (kardinal Brandmüller 88, kardinal Caffarra 79 i kardinal Burke 69) daljnje smanjivanje njihova broja u kratkom roku stvarna je mogućnost. Čovjek se pita hoće li svi oni naprosto preminuti s ovoga svijeta a da ne objave obećani “formalni ispravak”. Što je onda bila svrha prvotne javne intervencije, zahtjeva za odgovorom na pet dvojbi, koje su naišle na grobnu šutnju Pape Bergoglia kroz više od pola godine (kao da odgovore nismo već znali)? I što je bila svrha javnog traženja audijencije kod Pape, kad on, što preživjeli kardinali sigurno znaju, nema namjeru da ikad pristane biti suočen sa svojim zabludama, nego, naprotiv, da ih promiče namigivanjem, kimanjem, privatnim izjavama i strateškim imenovanjima u episkopat i Kardinalski zbor?

U međuvremenu Benedikt XVI., jedini “papa emeritus” u povijesti Crkve (novotarija koju je sam izumio), dao je svoj doprinos onome što moramo nazvati farsičnom dimenzijom ove besprimjerne situacije. U pismu pročitanom na sprovodu kardinala Meisnera on kaže:
“Znamo da je ovom strastvenom pastiru i dušobrižniku bilo teško napustiti službu, pogotovo u vrijeme kad Crkva naročito hitno treba uvjerljivih pastira koji se mogu oduprijeti diktaturi duha vremena i odlučno žive i misle iz vjere. No tim više ganulo me je što je on, u tom posljednjem razdoblju života, naučio pustiti se i živjeti u dubokoj sigurnosti da Gospodin ne napušta svoju Crkvu, čak ni ako je lađa toliko puna vode da se gotovo već prevrnula.”
Razmotrimo golemo skriveno značenje toga kratkog teksta:
- Benedikt je napustio svoju službu iako je znao da se Petrova barka “gotovo već prevrnula”.

- Benedikt hvali Meisnera kao jednoga od “uvjerljivih pastira koji se mogu oduprijeti diktaturi duha vremena”, a itekako zna da je Meisner s ostalim trima kardinalima dubijašima nikoga drugog nego sveopćeg pastira sučelio s moralnim zabludama čiji je učinak katastrofalan, koje predstavljaju upravo predaju diktaturi duha vremena, ali o kojima Benedikt ne želi ništa reći.

- Benedikt kaže da “Gospodin ne napušta svoju Crkvu”, baš u trenutku kad se zbog ponašanja sadašnjeg zauzimatelja Petrove stolice javlja strah da je Crkvu, iako je to nemoguće, Gospodin napustio. On piše kao da nemamo Papu čije je upravljanje izvor toga straha.

- Benedikt hvali Meisnera da je “naučio pustiti se” i predmnijeva da će Krist štititi Crkvu čak i ako kardinali i ostali članovi njezine hijerarhije ne učine ništa kako bi ispunili svoju dužnost braniteljâ vjere protiv Pape očevidno odlučnog nametnuti katastrofalne “reforme” na kakve se nijedan Papa prije njega ne bi usudio ni pomisliti. Je li Meisner, s kojim je Benedikt razgovarao malo prije njegove smrti, bio odustao od svake težnje za upućivanjem vajnoga “formalnog ispravka”?
U istom duhu, Benedikt je prošlog mjeseca iznio ovu tajnovitu primjedbu kad su ga u njegovu vatikanskom prebivalištu posjetili Papa Bergoglio i petorica novih, prikladno popustljivih kardinala što ih je Bergoglio pridodao rastućem tijelu svojih reformističkih udarnih četa: “Gospodin na kraju pobjeđuje.” Vrlo je čudno uputiti takvu primjedbu grupi novokreiranih kardinala. Je li Benedikt htio reći — teško je izbjeći to značenje — da će Gospodin poraziti njih i Papu koji ih je kreirao?

U toj prigodi, budi usput rečeno, “papa emeritus”, koji se Petrove stolice odrekao jer navodno nije više mogao izvršavati papinske dužnosti, s novim je kardinalima razgovarao bez napora, tečno, na njihovim različitim materinskim jezicima. Nakon toga im je zajednički s Papom Bergogliom podijelio blagoslov, izgovarajući riječi blagoslova, dok je Bergoglio šutio, što je potkrijepilo dojam da sada imamo dvojicu Papa koji su iznad kardinalâ i mogu im podijeliti apostolski blagoslov.

Sve čudnija i čudnija biva situacija. S čisto povijesnoga gledišta bilo bi fascinantno. No s fatimskoga gledišta posrijedi je odvijanje strašnog proroštva o našem vremenu. Vjernici se pitaju “Što sad?”, očekujući dramatični odgovor što će ga Nebo zacijelo providjeti.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1050.asp

ponedjeljak, 17. srpnja 2017.

Blagoslov kapele sv. Josipa

Jučer je p. Franz Schmidberger, rektor njemačke bogoslovije Svećeničkog bratstva sv. Pija X., blagoslovio novu kapelicu tog bratstva u Zagrebu.

Zahvaljujem čitatelju bloga za nekoliko fotografija koje mi je poslao, a ako ste i sami prisustvovali tom događaju, možete svoje dojmove ostaviti kao komentar.






nedjelja, 16. srpnja 2017.

Jedna priča - Stješnjavanje


Mladen JURČIĆ: Stješnjavanje
(Marulić, srpanj-kolovoz 2008.)

Crkva je i poslije njegove žarke, očajničke molitve-vapaja, ostala jednako tiha, mračna i ponoćno hladna (studeni je ove godine posve opravdao svoj naziv), osvijetljena samo malim, vječnim sjajem na oltaru i prigušenim odsjajima uličnih svjetiljki koji su se probijali kroz visoke vitraje, a ova sadašnja tišina i mrak bili su vrlo različiti od onih kad je, tako davno, kao mlad župnik, ponekad duboko u noć isto tako molio pred oltarom prazne crkve, koja tada zapravo nikad nije bila posve pusta, jer od svetohraništa se nevidljivo ali sigurno širio mističan, sveobuhvatan dah prožet dubokom Nazočnošću kojoj se u svakom trenutku mogao obratiti s nepokolebljivim unutrašnjim uvjerenjem. No ta se Nazočnost već neko vrijeme povukla, nije izblijedjela ni iščezla, jer značilo bi to da je zapravo nikada nije ni bilo, osim u njegovu živom zamišljanju, i grčevitoj, zaludnoj čežnji, nego kao da ju je prekrila, žalosno prigušila sputavajuća magla njegove utučenosti, sumnje, beznadne rezignacije, pa je poput prave magle tjeskobno izbjeljivala, poništavala konkretne, smislene obrise, a poznati je, vidljivi svijet zaleđivala ozračjem posve tuđe, nedogledne pustoši u koju je zalutao.