U Rim za jubilej

Pretprošle nas je nedjelje vlč. Borna prije propovijedi obavijestio da se vratio s hrvatskog nacionalnog hodočašća i potaknuo da, ako ikako možemo, i mi posjetimo Rim za trajanja jubileja. Premda nisam planirao ove godine ići u Rim, pomislio sam da bi bilo dobro poslušati ovaj savjet. Ionako mi ta žrtva ne bi posebno teško pala, ali sjetio sam se riječi Naamanovih slugu "da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio?"

Smještaj sam našao blizu metro stanice Ottaviano tako da sam odmah po dolasku krenuo u večernju šetnju. Neću vas opterećivati svim detaljima jer ste vjerojatno već i sami dosta toga vidjeli. Neke moje prošle doživljaje imate u člancima o posjetima 2012. i 2019. 

Odredište šetnje bila je crkva sv. Ignacija Lojolskog za koju sam našao da je otvorena do kasno navečer. 

U crkvi je bio u tijeku koncert. Ušao sam usred jednog od dijelova posljednice u Mozartovu rekvijemu. 

Nakon što sam ovo gore snimio, otišao sam još naprijed i uživao slušajući rekvijem u ovom ambijentu. Da, slažem se kako bi bilo bolje da je to bila glazba za vrijeme prave rekvijemske mise, ali Presveto je bilo premješteno iz tabernakula i maknuli su novus ordo oltar, pa je to bilo najbliže onome što mogu očekivati u današnje doba. Mojim vrlo nestručnim ušima izvedba nije djelovala baš savršeno, ali ne mogu zanijekati da mi se u očima pojavila pokoja suzica dok sam gledajući glavni oltar pred sobom, oltar sv. Alojzija Gonzage desno i sv. Ivana Berchmansa lijevo, slušao anđeoske glasove norveških dječaka kako pjevaju "voca me cum benedictis". 

Za kraj šetnje, odlučio sam se zasladiti sladoledom u McDonald'su u neposrednoj blizini smještaja. Skupo i jadno, nije ni do koljena verziji u Hrvatskoj. 

Ujutro sam već u 6:20 bio ispred Porta del Perugino, ulaza za zaposlenike Vatikana. Lijepo je imati vezu u Rimu. Prešli smo preko dvorišta, ušli u zgradu i popeli se do sakristije bazilike sv. Petra. Budući da svećenik koji redovito služi tradicionalnu latinsku misu u 7 sati nije imao ministranta, ja sam mu ministrirao u kapeli Madonna della Bocciata u grotama. Inače, taj monsinjor je vrlo fin i uljudan gospodin tako da mu nije smetao moj "barbarski" izgovor latinskog jezika. 

Nakon mise izišao sam iz bazilike i odmah ušao kroz sveta vrata te se pomolio na nakane pape (posebno za uzvišenje svete Crkve, iskorijenjenje krivovjerja, proširenje vjere, obraćenje grešnika, mir i slogu između kršćanskih vladara).

U bazilici su od mog zadnjeg posjeta nabavili neke ružne plastične stolce koje skladište i ispred oltara sv. Mihaela tako da mu se ne može prići. 

Dok sam se prošetao i pomolio, trajala je misa u 7:30. Namjeravao sam iz zahvale i pobožnosti prisustvovati i tradicionalnoj misi u 8 sati tako da sam stao blizu ulaza za stepenice koje vode u grote. Tamo je već čekala gospođa iz Argentine s kojom sam popričao o glagoljaškoj i grkokatoličkoj liturgiji, a onda se pojavio mlađi svećenik kojeg je ona prepoznala i za njim smo prošli pored čuvara te se spustili u istu kapelicu, jedinu u kojoj se trenutno održavaju tradicionalne latinske mise. I na toj misi sam ministrirao, a poslije je svećenik jednoj francuskoj obitelji objasnio povijest kapelice. 

Gospina slika postala je poznata nakon čudesnog događaja 1440. godine. Pijani vojnik, u naletu bijesa zbog florina koje je izgubio u igri, u bogohulnom je činu bacio kamen ili kuglu u lice Djevice. Rana je još uvijek vidljiva na njezinu lijevom obrazu. Kapi krvi pojavile su se na slici i pale na kameni pod.

Godine 1608., kada je stara građevina srušena, slika je premještena u prostoriju uz spilje. Bila je predmet velikog štovanja, koje je još više poraslo nakon što je 1636. smještena na svoje sadašnje mjesto.

Kako je zabilježeno na natpisu desno od oltara, s obje strane slike Djevice Marije pričvršćena na zid i zaštićena željeznom rešetkom nalaze se dva kamena iz starog popločenja trijema, na koja je, prema predaji, pala čudesna krv. Njihova je površina istrošena dodirima vjernika.

Poslije sam noseći vrčiće otpratio celebranta u sakristiju. Ostavio mi je dojam pobožnog i pametnog, ali i srdačnog svećenika.

Prije puta mi je netko sugerirao da mogu preskočiti duga čekanja na ulaz u baziliku sv. Petra tako da se  priključim nekoj od hodočasničkih grupa koje direktno ulaze posebno odvojenom trasom. Nije loš savjet, no meni to ipak nije bilo potrebno, ali možda vama posluži. 

Nakratko sam stao u vatikanskoj crkvi sv. Ane. 

A onda se vratio u svoju sobu u miru pojesti lagani doručak. 

Iduća na redu bila je bazilika sv. Pavla, ali kad sam onamo došao već je bila zatvorena zbog osiguranja posjeta engleskog kralja Charlesa koji se trebao održati tog popodneva. Nema veze, natrag u metro, pa prvo u sv. Ivana Lateranskog.

Razmišljao sam kako mi ta bazilika izgleda dosta bezveze iznutra, a i u samom Rimu, po meni, ima dosta ljepših crkava. No, kao što papa ne mora biti, a najčešće i nije najpametniji i najduhovniji i najsposobniji od svih katolika, tako i njegova katedrala, čiju ćemo posvetu uskoro slaviti, nije najljepša i najznamenitija od svih crkava. No ipak je "omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput". Ima neka zgodna pouka u tome, ali ne bih je dalje razrađivao. 

Ono što mi je ipak privuklo pažnju u bazilici različita su popločavanja. Evo jedan mali izbor onih koje sam zabilježio. Vjerujem da će i vas zainteresirati. 

Zatim sam se prošetao do sv. Marije Velike te moleći ušao i kroz njezina sveta vrata. 

Ondje je u nekoj rupi u zidu i grob pape Franje. Zapravo vrlo prikladnog izgleda, ali nećemo to elaborirati. 

Ružno za reći, ali kad sam vidio ovaj Gospin oltar prvo mi je palo na pamet kako je papa Franjo nakon svjetskog dana mladih u Brazilu položio na sredinu tog oltara loptu za plažu i dres. 

Jedan od prvih prikaza jaslica. 

Još mi je preostala samo bazilika sv. Pavla izvan zidina, tako da sam se opet onamo zaputio. Unatoč tvrdnjama nekog vojnika kojeg sam ujutro pitao i koji mi je rekao da će bazilika biti otvorena oko 2 ili 3 sata popodne, u 15:15 nije bilo nikakvog znaka da će ceremonija završiti i da će pustiti hodočasnike. Mislim da je kralj Charles primao neku medalju ili tako nešto, ali pokušavam se što manje informirati o ekumenskim inicijativama. 

Nakon što su Karlo i njegova družica otišli, konačno su nas pustili oko 16:30 u baziliku. Ne mogu se previše buniti jer su redovi pred ostalim bazilikama bili tako kratki da sam jedva stigao izmoliti par desetki ružarija. Ovdje sam barem čekajući imao vremena pomoliti se i osjetiti da me bole noge što su neophodni uvjeti za svako pravo hodočašće. 

Sutradan, u petak, opet sam na isti način ušao u baziliku sv. Petra, ali ovaj puta nisam trebao ministrirati jer su se pojavile neke grupice koje su došle na hodočašće Summorum Pontificum. Tako sam mogao u miru slušati mise u 7 i u 7:30. U već spomenutoj kapeli Madonna della Bocciata na slikama je među ostalim prikazan izgled stare Konstantinove bazilike koja je srušena početkom 16. stoljeća kako bi bila izgrađena današnja crkva. 

Poslije sam malo probauljao po grotama dok me jedan od čuvara nije "uhvatio" i uputio da krenem gore. 

Inače, više se ne može prići brončanom kipu svetog Petra kojeg se spominje u nedavnom tekstu o ljubljenju papine papuče. Jednog od čuvara pitao sam može li se tada ili u neko drugo vrijeme pristupiti tom brončanom kipu u bazilici kako bi se poljubila njegova noga. On je s gađenjem rekao da ne može jer nije normalno da mu je stopalo toliko istrošeno da je izgledom postalo cipela. Nisam se htio raspravljati s njime jer na koncu on i ne odlučuje o tim stvarima, ali pomislio sam da sv. Petru sigurno ne smeta što je pobožnost vjernika kroz stoljeća umanjila stopalo na kipu. U svakom slučaju, našao sam u grotama jedan kip sv. Petra koji nije imao ništa protiv da iskažem svoju pobožnost na taj način. 

S obzirom da sam dan ranije obišao sve četiri velike bazilike, odlučio sam taj drugi i posljednji puni dan svog boravka posvetiti posjetu prvih kršćanskih spomena u Rimu. Prve su na redu bile Prisciline katakombe. 

U katakombama fotografiranje nije dozvoljeno. Bilo je jako zanimljivo vidjeti zidne slikarije iz prvih kršćanskih stoljeća, posebno jedan od najstarijih prikaza Blažene Djevice Marije s početka 3. stoljeća i ostale freske koje sam znao susretati na internetu, a koje sam ovako mogao vidjeti u pravom okruženju. Iznenadilo me i kad smo došli do ploče na kojoj je pisalo Filomena na mjestu gdje su nađeni zemni ostatci te poznate i obljubljene svetice. Vodila nas je časna sestra, jedna od onih bez vela, no ipak vrlo srdačna i s dobrim objašnjenjima. 

Nakon ture koja je trajala četrdesetak minuta zaputio sam se pješke prema obližnjem kompleksu bazilike sv. Janje izvan zidina. Ondje su me dočekali ostatci stare Konstantinove bazilike. 

Pored je mauzolej Konstantinove kćeri Konstantine, danas crkva s nazivom Santa Costanza. 

Mislim da je jasno što mi je najviše privuklo pažnju, prekrasni mramorni mozaici na svodu ambulatorija. 

U crkvi sv. Janje traju radovi, tako da je veći dio zagrađen. 

Ipak sam se mogao pomoliti kod oltara sv. Emerencijane. 

Ako slučajno niste upoznati sa sv. Emerencijanom jer ne čitate ovaj blog oko njezinog blagdana u siječnju, na ovim dvjema slikama ukratko je prikazana njezina povijest. 

U kripti su relikvije tih dviju druga, nerazdvojnih u životu i u smrti. 

Na zidovima uz poznato stubište koje vodi iz crkve sv. Janje pričvršćene su brojne drevne ploče na grčkom i latinskom nađene u katakombama i drugim antičkim građevinama. 

Nastavio sam na drugom kraju grada, s turom po katakombama sv. Sebastijana. Po ovim grobnicama su katakombe i dobile ime, a u njima se molio i sv. Filip Neri koji je ondje doživio i razna mistična iskustva.  

Evo nekoliko fotografija iz same crkve iako su katakombe u kojima su više godina ležala i tijela sv. Petra i sv. Pavla puno zanimljivije. 

Amikt kao stolnjak?

Još mi nije bilo dosta drevnih kršćanskih grobnica, pa sam se jednim vrlo ugodnim dijelom antičkog Apijskog puta uputio prema obližnjim Kalistovim katakombama. 

Ovo su definitivno najprometnije od triju katakombi koje sam posjetio. Autobusi dovoze hodočasničke grupe, a razgledavanja idu kao po špagi svakih pola sata u različitim jezičnim grupama. Možda nije ni čudno da je biznis tako dobro organiziran s obzirom da ga drže salezijanci. 

Ovo su najveće katakombe koje se protežu desetinama kilometara i u kojima je bilo sahranjeno pola milijuna ljudi. Naravno, kao i u drugim katakombama, kosti su već odavno uklonjene iz dijelova koji su otvoreni za javnost. Najznamenitije točke posjeta ovdje su grobnica papa u kojoj je bilo pokopano 16 papa iz prvih kršćanskih vremena te grob sv. Cecilije koja je nađena u položaju prikazanom na onom poznatom kipu koji se nalazi u svetičinoj crkvi u Trasteveru. 

Iako sam nakratko pomislio da bih mogao još posjetiti nedaleke Domiciline katakombe, odlučio sam ih uz one sv. Marcelina i Petra ostaviti za neki drugi posjet Rimu. Mora ostati nešto čemu se nadamo i veselimo. Usto, nije mi se dalo još jednom slušati koja tri tipa grobnica postoje (loculus, arcosolium, cubiculum) te da se kršćani nisu skrivali od rimskih progona u katakombama (najluđe je bilo kad je neki Kinez neposredno nakon što je vodičica dva puta naglasila tu činjenicu, pitao "koliko dugo su se skrivali u katakombama?")

Meni su sve troje katakombe u kojima sam bio vrlo zanimljive, ali ako bih ih trebao poredati radi preporuke, onda bi to bilo upravo u ovom poretku koji sam naveo, prvo Prisciline, onda Sebastijana i konačno Kalistove. 

Inače, ako neki od čitatelja ovog bloga ima pristup drugim katakombama ili njihovim dijelovima zatvorenim za javnost, bio bih njemu ili njoj zahvalan da mi jednom sredi onamo pristup. Bit ću vrlo diskretan i ne moram nikome ništa govoriti ili pokazivati, ali ću vam ostati trajno zahvalan. 

Nastavio sam dalje kratkom šetnjom do crkve Domine, quo vadis? koja je inspirirala i poznati istoimeni roman Henryka Sienkiewicza. 

Na kraju sam se zaputio u Chiesa Nuova pomoliti se pred tijelom sv. Filipa Nerija posebno za sve njegove štovatelje. 

Poslije toga otišao sam do crkve sv. Lovre in Lucina gdje su se održavale pontifikalne vespere koje je predvodio kardinal Zuppi.

S obzirom da je u crkvi bila velika gužva, samo sam "mahnuo" kardinalu koji djeluje dosta simpatično i otišao prema smještaju. 

Budući da mi je bila odmah uz put, ušao sam nakratko u crkvu sv. Jeronima gdje je upravo trajala propovijed na hrvatskom o opasnostima alkoholizma (otprilike, zašto sjesti u automobil alkoholiziran, pa izazvati nesreću i tako imati nekoga na duši cijeli život?!). 

Idućeg jutra odlučio sam prije odlaska na aerodrom barem se nakratko zaustaviti u kapeli Bezgrešne od čudesa gdje Institut Krista Kralja ima svakodnevne mise. Jako je blizu apartmanu u kojem sam boravio, ali naprosto nisam imao vremena prije ju posjetiti. 

Nisam se prevario u očekivanju da ću ondje zateći svećenike koji celebriraju privatne mise prije odlaska na centralni dio hodočašća Summorum Pontificum, svečanu procesiju i pontifikalnu misu u bazilici sv. Petra koju je to popodne celebrirao kardinal Burke. 

Svećenik na glavnom oltaru je završavao misu, a onaj na desnom je upravo bio kod pretvorbe. 

Vrativši se nazad u Zagreb prisustvovao sam božanskoj liturgiji i svečanoj večernjoj uoči blagdana Krista Kralja kojemu hvala za sve primljene milosti na ovom hodočašću.