Tijelovo je, i svaki katolik koji može, gleda gdje bi se pridružio tijelovskoj procesiji. Zahvaljujući isusovcima iz Palmotićeve, mi u Zagrebu možemo, hvala Bogu, sudjelovati u već uobičajenoj procesiji donjim gradom.
Mislio sam da će misa trajati barem sat vremena, pa sam malo zakasnio na početak ovogodišnje procesije. Tješim se da je to zato što sam doma otpjevao posljednicu Lauda Sion Salvatorem prateći audio snimku koju mi je iz Beča poslao jedan vrli, ali nažalost već duže vremena umirovljeni katolički bloger. Naravno, to što sam prije pjevanja par sati zakrnjio, nije imalo veze s kašnjenjem.
Bilo kako bilo, cestom su već išli auti, ali mi je trag latica govorio da sam na dobrom putu. Požurio sam i dostigao vjernike netom prije nego su došli do prve postaje, na Zrinjevcu preko puta zgrade akademije.
Nisam više fotografirao jer su mi išli na živce brojni uzdignuti mobiteli. Izgleda da velik broj ljudi više ne može doživljavati javna događanja bez ekrana između zbivanja i svoga lica. Pretpostavljam da svi želimo biti relevantni. Došlo mi je da priđem jednoj gospođi koja je svojim mobitelom stalno snimala i kažem joj da je imenujem službenim izvjestiteljem s toga ophoda za ovaj blog. Tako bi barem imala neki razlog da se bavi fotoreporterskim poslom.
Druga je gospođa u naručju nosila peseka, što mi je, jasno, odmah u pamet dozvalo stih "non mittendus canibus". Primijetio sam i par tradicionalističkih poznanika, ali kako se priliči, nisam ih išao pozdravljati.
Znam, znam što sigurno mislite. Pa zar nije licemjerno od tebe, Toma, da se ti baviš glupostima poput toga je li neki novusordo molitveni zaziv bio u aoristu kako si ga čuo od čitača ili imperativu kako su ga ponavljali vjernici (Čudesima svojim spomen postavi(,) Gospodin(e)), a drugima prigovaraš zbog nedostatka pažnje prema Onome tko je u čitavoj toj priči bitan. Imajte ipak na umu da su mi sva ova opažanja prošla kroz glavu u nekoliko sekundi, tako da sam imao dovoljno vremena posvetiti se revijalnoj glazbi limenog orkestra ZET-a, hoću reći molitvi i klanjanju!
Ozbiljnije govoreći, čini mi se da je u ovogodišnjoj tijelovskoj procesiji sudjelovao manji broj ljudi i sve je nekako bilo brže gotovo. Primjerice, na Trg kralja Tomislava nismo ni išli jer je povelika masa ljudi polegnuta po zelenoj travi čekala. Ne pet kruhova i dvije ribice, nego početak nekog koncerta. No, i u tim skromnijim uvjetima bilo je lijepo moći zahvaliti Gospodinu na svim darovima kojima nas je blagoslovio od prošlog Tijelova i općenito u životu. Pretpostavljam da vjernici vole sudjelovati u procesijama i hodočašćima ne samo zbog znatiželje i raznolikosti, nego i jer je to ipak ljudskiji način da nešto napravimo, barem malo iskrenije kažemo Bogu "hvala". I u međuljudskoj komunikaciji, možemo drugoj osobi poslati poruku "hvala" i staviti smješka ili palac gore, ali ipak je ljepše i vrednije, ponijeti nešto za pojesti ili popiti i reći hvala stisnuvši ruku ili zagrlivši tu osobu. Nitko ne voli "jeftinu" zahvalu, koja baš ništa ne zahtijeva od zahvalitelja, čak ni prirodni smiješak.
Dok smo hodali cestom, u procesiji mi je netko dvaput zaredom dobro nagazio na petu i već sam mislio ukoriti dotičnu osobu. Pretpostavljao sam da je riječ o gospođi u zrelijim godinama, znate kako neke od njih vole u redovima se doslovno nabiti na osobu ispred sebe, a kad red polako gmiže, zaustavljaju se kao vagoni koji udaraju u odbojnike pred sobom. No, okrenuvši se, vidio sam da je iza mene mladi kršćanin s teškoćama, pa me odmah prošla želja da prigovaram. Nastavivši hodati, sjetio sam se pomalo tragikomične činjenice koje sam postao svjestan ove korizme na liturgijama kod grkokatolika. Naime, u korizmi ili kako oni kažu Velikom postu, jedna od karakterističnih gesta je veliki poklon. To je pokornički čin u kojem se klekne i čelom dotakne pod. Tijekom večernje i liturgije pretposvećenih darova, više se puta čini te metanije, a kako bi sve bilo usklađeno i u pravom duhu, svećenik prije svakog poklona pročita jedan dio molitve sv. Efrema Sirskog. Zadnji dio te molitve koji se moli prije trećeg poklona glasi: "Da, Gospode i Kralju, podaj mi uvidjeti svoje grijehe i ne osuđivati brata svoga, jer si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amin." Nažalost, puno puta sam se uhvatio da čak i slušajući tu molitvu, imam u pameti neku, ako ne osudu, onda kritiku bližnjega. Što reći, osim, Bože, milostiv budi meni grešnome!
Vratimo se na tijelovsku procesiju. Evo još jedne fotografije da si možete zamisliti kako je otprilike izgledala.
(naravno da sam se pitao zašto mi idemo u drugom smjeru)
Došli smo do prostora iza bazilike na kojoj još traju radovi i tamo je održan uobičajeni završetak. Čini mi se da je nakon izmoljenih Pohvala Božjem imenu, svećenik koji je sve vodio zaboravo da je Isus u monstranci i dalje na oltaru/stolu jer je razvezao o kojekakvim obavijestima (tko će doći koji dan devetnice, zahvale bez kraja i konca itd.) Uglavnom, nisam vidio kakve to veze ima s pobožnošću Presvetom Oltarskom Sakramentu, pa sam se pokupio i otišao. Nikad ne shvaćam zašto se u crkvi mora svima poimenično zahvaljivati (čak i neovisno od ovog slučaja gdje je to bilo pred izloženim Presvetim). Zar se ne može jednostavno reći "hvala svima koji su pomogli da se ova procesija/događaj dostojno održi". Sigurno ćeš zaboraviti osobu koja je pograbljala travu, poredala stolce ili odnijela ruho u kemijsku čistionicu. S materijalne strane, možeš organizirati neku posebnu zahvalu (recimo zakusku za volontere par puta godišnje ili mise/hodočašća baš za njih), a s duhovne, valjda te osobe očekuju uzdarje od Boga, a ne par pohvalnih fraza od svećenika koji se ne može kontrolirati za ambonom.
Uh, dobro je. Već sam se bio prestrašio da je riječ samo o naglasnoj razlici (između dva kratka naglaska), a ne i padežnoj (nominativ i vokativ).
OdgovoriIzbrišiM. P.