Bogoštovlju treba oblika da postigne svoju svrhu

U objektivnom pogledu bogoštovlje je neprestano podavanje spasenja ljudima. A ovo može i mora biti samo po obliku, što ga je odredio Krist i njegova Crkva. Milost spasenja, koja se daje čovjeku, ostaje za njega bez učinka, ako je on ne prima, s njom ne radi. Ima li to postići, potrebno mu je uvjerenje, da mu je dana milost, i kada mu je dana i kakva mu je milost dana. A o tom se čovjek može samo tako uvjeriti, da mu se milost približi u kakvoj izvanjskoj pojavi. Unutrašnje davanje na pr. nadahnućem ne bi moglo ni izdaleka u njemu proizvesti ono uvjerenje, jer ne bi bio siguran, nije li tobožnje nadahnuće kakva prijevara. Ima li biti o protivnom uvjeren, to mu se mora izvana potvrditi, treba da bude oblik. 

Potreba bogoštovnih oblika slijedi isto tako iz promatranja subjektivne strane bogoštovlja. Milost spasenja, što ju je čovjek dobio i primio, rađa uz njegovo sudjelovanje najprije primjeren unutrašnji život. Ta unutrašnja religioznost nužno se opet posve naravski očituje u određenim oblicima. Kao što živa sila ne ostaje u unutrašnjosti drveta, nego posvjedočava svoju snagu i puninu lišćem, cvijećem i plodom, tako ne može ni sila religijske misli i čuvstva ostati u unutrašnjosti, nego hoće van i nalazi radi tijesnoga sjedinjenja duše i tijela svoj naravski izražaj na ovom i njegovoj djelatnosti. Tko se pobožno moli na pr. pada na koljena. To vanjsko, posve naravsko i nužno očitovanje unutrašnjosti djeluje dalje spasonosno na unutrašnjost samu kao što i naziđujući na ostale ljude. Tako pobožno, ponizno držanje kod molitve povećava pobožnost onoga, koji se moli, a i druge na to potiče. Promatramo li dakle bogoštovlje s njegove subjektivne strane, vidimo, da bez njega ne možemo biti.

(izvor)