Tradicionalna misa i izlet u Sümeg

U nedjelju ujutro nekolicina članova Društva Benedictus zaputila se na sjever. Povod je bila pontifikalna tradicionalna misa koju je služio biskup Athanasius Schneider u mađarskom mjestu Sümeg dvadesetak kilometara sjeverno od Balatona. Autocesta je bila prazna, a vrijeme prohladno, ali sunčano. Drugim riječima, idealno. Na granici je trebalo otvoriti prtljažnik (u oba smjera) jer to Mađari sada rutinski provjeravaju, ali zaustavljanje je bilo zanemarivo.

Nakon izlaska s autoceste vozili smo se još lokalnim cestama četrdesetak minuta.

Prošli smo kraj mnogih kamenih raspela, a i polja koja su pokazivala tragove obilnih padalina.

Kroz dva i pol sata ugodne vožnje stigli smo na odredište. U prvom planu vidi se palača vesprimskih biskupa. Kako nas je jedan od učenih suputnika podsjetio, i naš Petar Berislavić bio je biskup Veszpréma, ali je to bilo puno prije nego je ova palača izgrađena.

Iz parka pred palačom donosim samo ovaj prizor.

Kroz park smo došli do franjevačkog samostana i crkve Marijina Pohođenja koji se nalaze tik uz biskupski dvor.

Na brdu se uzdiže najveća šimeška znamenitost, vjerojatno najbolje očuvana tvrđava u Mađarskoj.

No zamak će se strpiti jer nas je čekala misa. Lukavi Mađari su se još za trajanja prethodne novus ordo (ad orientem!) mise uvukli i zauzeli mjesta. Mi smo stali u prolazu uz zid jer je ova lijepa crkva bila prepuna. Slikao sam samo jednu fotografiju za vrijeme propovijedi biskupa Schneidera, pa ćete uočiti da ne izmišljam kada kažem da je crkva bila puna.

Nadam se da će uskoro na internetu biti dostupno još fotografija s ove divne mise, možda na stranici juventutem.hu ili tradicionalnamisa.com. Gledam u brošuricu koju su nam podijelili prije mise i vidim da su đakon, podđakon i presbyter assistens svi iz ovog dijela Mađarske (župnici iz mjesta Városlőd, Nemesgulács i Böhönye), ministranti su iz istog okruga, a pjevala je Schola Sancti Pauli.

Prije mise otpjevan je treći čas. Slijedilo je oblačenja lijepog biskupskog ruha, a uočio sam da su za nedjelju Laetare Mađari pripremili čak i biskupsku dalmatiku i tunicelu ružičaste boje. Rekli su mi da je biskupova propovijed bila slična onoj koju je izrekao u Ljubljani.  Meni se učinila vrlo poticajnom, pa i vama savjetujem da je pročitate. Msgr. Schneider govorio je na engleskom uz konsekutivno prevođenje na lokalni jezik, ali nije bilo zamorno. Primjer katoličkih mučenika koji su očuvali vjeru u doba otpada velikog dijela visokog klera ohrabrujući i nama danas.

Uvijek je lijepo pjevati s katolicima drugih jezika vjerovanje, posebno su znakovite riječi "unam, sanctam, catholicam et apostolicam Ecclesiam". Pjevajući ih spontano sam pomislio na početak jedne rečenice iz propovijedi: "Biti istinski kršćanin, odnosno biti katolik..."

Premda je liturgija trajala dva i pol sata ni u jednom trenutku nisam osjetio nestrpljivost. U tradicionalnom obredu sve je tako lijepo satkano: pjevanje, glazba, tiha molitva, zvonca, kađenje, svijeće, kretnje službenika... Dok su se vani navlačili i razilazili oblaci, u crkvi se svjetlo smanjivalo i jačalo. Bilo je lako razmatrati kontinuitet s prošlim generacijama koje su isto molile kao i duhovnu prisutnost proslavljene Crkve. Doista su bile prigodne riječi iz poslanice Illa autem, quae sursum est Jerúsalem, líbera est, quae est mater nostra / A nebeski Jeruzalem slobodan je, i on je naša majka, iz graduala Laetátus sum in his, quae dicta sunt mihi: in domum Dómini íbimus / Obradovah se kad mi rekoše: »Idemo u dom Gospodnji.« te iz pričesne pjesme illuc enim ascendérunt tribus, tribus Dómini, ad confiténdum nómini tuo, Dómine / Onamo ulaze plemena, plemena Gospodnja, da slave ime tvoje, Gospodine.

Nakon mise obišao sam ovu franjevačku crkvu. Evo nekih slika.

Potaknut nedavnom raspravom, donosim jednu postaju križnog puta.

Glavni oltar s likom Blažene Djevice Marije koja oplakuje svoga Sina, Pietà. Na oltaru se još nalazi sveto ruho nakon mise.

Lijevo od glavnog oltara zavirio sam u kapelicu četrnaest svetih pomoćnika.

U ophodu iza glavnog oltara ove hodočasničke crkve nalaze se, kako je i uobičajeno, brojne ploče sa zahvalama za uslišanja.

Pogled na kredenc na kojemu su različite knjige i pribor potreban za pontifikalnu misu.

Detalj ruha kakvo su nosili đakon i subđakon.

Pri ulazu u crkvu ima nekoliko prizora sličnih sljedećem što je i očekivano za proštenišnu crkvu.

Mislio sam zbrajati istaknuta slova u značenju rimskih brojeva na natpisu s tornjića na sljedećoj slici, ali kad sam uočio tri M, shvatio sam da bi, ako se radi o godini (a što bi drugo moglo biti?) trebalo i oduzimati. To mi se učinilo previše naporno.

Nakon kratkog zadržavanja pred crkvom krenuli smo prema tvrđavi. No za to se trebalo odvesti do podnožja brda na suprotnoj strani.

Na idućoj slici vidi se lijevo katolička župna crkva, a desno, sa zvonikom nalik minaretu, nalazi se crkva dvaju grana protestantskih heretika.

Vanjski i unutarnji ulaz.

Obavezni fotografski prizor.

Šiljci u jarku ispod pokretnog mosta.

Za one koji žele znati više o povijesti utvrde (kliknite na sliku za uvećani prikaz s kojega se može čitati).

Iz stražarnice.

Na kavezu piše da je to dječji vrtić / jaslice. Isprobano funkcionira.

Kao što sam već spomenuo, tvrđava je vrlo dobro očuvana. U prostorijama su izloženi različiti predmeti koji su se mogli koristiti u doba kada je još služila u vojne svrhe. Vjerojatno se u toplije doba godine održavaju raznorazne predstave i radionice što ne bi bilo loše posjetiti, ali tada je sigurno i više posjetitelja, odnosno gužve.

Primjetili smo ispod brda grupicu ljudi na konjima, to je dio lokalne turističke ponude koja u ljetno doba izgleda obuhvaća i viteške ili vojne predstave.

Po daskama preko blata.

Mjesto za igru, postoji kraća i duža klupa ovisno o dimenzijama "kažnjenika".

Kapelica izgleda bolje izdaleka, nego ako se ovako približite i vidite neskladne detalje. Sa zvučnika se čuje latinsko pjevanje, kad smo prolazili čuo se Exultet, bitno da djeluje mistično posjetiteljima.

Pred kraj našeg posjeta počela je padati kiša.

Sklonio sam se nakratko u neku prostoriju, ispostavilo se da je to soba za mučenje. Pa dobro, kad sam već tu...

U povratku smo stali u Kestelu (mađarski Keszthely), gradu na obali Blatnog jezera. Ondje se nalazi veliki i lijepi dvorac nekoć bogate obitelji Feštetić.

Nismo ulazili u muzej u sklopu dvorca jer je već bilo kasno, nego smo se samo prošetali parkom koji ga okružuje.

Poslije smo odšetali prema centru grada. Na putu sam primjetio nešto što mi izgleda kao muzej kukaca.

Nakon kasnog ručka (ne u muzeju kukaca!), već se smračilo, pa smo još napravili krug po glavnom trgu i zavirili u crkvu u kojoj je netom započela večernja misa.

Duhovno, intelektualno i tjelesno okrijepljeni vratili smo se u Zagreb.