***
Za ovu priliku, smatrao sam posebno prigodno u cijelosti prenijeti posljednje poglavlja knjige Josepha Ratzingera Moj Život. Knjiga je dovršena 1997. godine, kada Joseph kardinal Ratzinger još nije ni sanjao o tome da će jednoga dana biti izabran za 265. Petrovog nasljednika. Ipak, vjerujem da ovaj tekst zbog toga ni malo ne gubi na aktualnosti, savršeno odražavajući način na koji Njegova Svetost shvaća služenje u biskupstvu. Uzeo sam si slobodu istaknuti neke djelove koji su me se posebno dojmili.
(Foto: biskupsko ređenje 28 svibnja 1977.)
Nadbiskup Münchena i Freisinga
Nisam pomišljao ništa loše kada me u Regensburgu, uz izliku, posjetio nuncij Del Mestri. Čavrljao je samnom o nevažnim stvarima i naposlijetku mi gurnuo u ruku pismo koje sam trebao pročitati kod kuće i razmisliti o njegovu sadržaju. U pismu je bilo moje imenovanje za nadbiskupa Münchena i Freisinga. Bila je to za mene beskrajno teška odluka. Bilo mi je dopušteno posavjetovati se sa svojim ispovjednikom. Tako sam se povjerio profesoru Aueru, koji je jako dobro poznavao moja ograničenja: teološka i ljudska. Mogao sam očekivati da će njegov savjet biti da ne prihvatim. Međutim, bio sam veoma iznenađen kada mi je, bez velika razmišljanja, rekao: "Moraš prihvatiti." Nakon što sam još jednom izložio nunciju svoje dvojbe, pred njegovim sam očima na papir hotela u kojemu je odsjeo zapisao izjavu pristanka. Tjedni prije ređenja su bili teški. U sebi sam se još uvijek kolebao, a trebalo je, osim toga, obaviti još mnoge poslove koji su me gotovo slomili tako da sam s prilično narušenim zdravljem dočekao dan ređenja. Taj je dan, dakako, bio izvanredno lijep. Bio je to blistav dan ranoga ljeta, uoči Duhova 1977. Katedrala u Münchenu, obnovljena nakon Drugog svjetskog rata, djelovala je jednostavno i skromno, ali je za ovu prigodu bila sjajno ukrašena i ispunjena ozračjem radosti koje je neodoljivo privlačilo. Iskusio sam bit sakramenta: da se ovdje uistinu događa nešto stvarno. Potom molitva pred Mariensäule u srcu glavnoga grada Bavarske, susret s mnogim ljudima koji su neznanca srdačno i radosno prihvatili. No, ta srdačnost nije bila toliko upravljena meni, nego mi je ponovno pokazala što je sakrament: ljudi su pozdravljali biskupa, nositelja Kristova otajstva, premda većina njih toga možda nije bila svjesna. Radost je toga dana uistinu bila nešto drugo od izražavanja pristanka određenoj osobi, koja je tek morala pokazati svoje sposobnosti. Bila je to radost zbog toga što je ova služba, ovo služenje, ponovno bilo u jednome čovjeku koji ne djeluje i ne živi za sama sebe nego za Njega, a zbog toga i za sve ljude.
S biskupskim ređenjem na putu mojega života započinje sadašnjost. Jer, sadašnjost nije određeni datum, ona je "sada" jednoga života i ovo "sada" može biti dugo ili posve kratko. Ono što je započelo s polaganjem ruku za vrijeme biskupskoga ređenja u münchenskoj katedrali za mene je još uvijek "sada" mojega života. Zbog toga o tomu ne mogu zapisati nikakve uspomene, nego samo pokušati ovo "sada" ispuniti pravim sadržajem. Što, dakle, reći pri koncu ovih zabilježaka? Za biskupsko sam geslo odabrao riječi iz Treće Ivanove poslanice "suradnici istine", najprije zbog toga što mi se činilo da će najbolje izražavati kontinuitet moje prethodne zadaće i nove dužnosti: uza sve razlike, radilo se i radi se o istomu - slijediti Istinu, biti njoj u službi. A potom i zbog toga što je tema "istine" gotovo posve iščezla iz današnjega svijeta jer se čovjeku čini odveć velikom, a ipak se sve ruši ako nema istine. Zato mi se ovo biskupsko geslo činilo primjereno vremenu u kojem živimo, "suvremeno" u najboljemu smislu te riječi. U grbu freisinških biskupa već se otprilike tisuću godina nalazi okrunjeni Maur: ne zna se točno što on predstavlja. Za mene je on izraz univerzalnosti Crkve koja ne poznaje razliku među rasama i klasama jer smo svi "jedan" u Kristu (Gal 3,28). Za sebe sam odabrao još dva druga simbola. Najprije školjku, koja je jednostavno znak našega hodočašćenja, našega "biti na putu": "ovdje nemamo trajnoga boravišta." No, ona me podsjeća i na legendu o sv. Augustinu koji je mozgao o tajni Presvetoga Trojstva i na žalu vidio dijete kako školjkom pokušava preliti morsku vodu u mali jarak. Tada mu je rečeno: kao što ovaj jarak ne može obuhvatiti more, tako ni tvoj um ne može obuhvatiti Božju tajnu. Zbog toga je školjka za mene podsjećanje na moga velikog učitelja Augustina, podsjećanje na moj teološki rad i podsjećanje na veličinu tajne koja seže dalje od svakoga našeg znanja. Napokon sam iz legende o Korbinijanu, utemeljitelju freisinške biskupije, uzeo medvjeda: dok je svetac putovao u Rim, jedan je medvjed rastrgao njegova konja, kaže priča. Tada ga je Korbinijan strogo prekorio zbog toga zlodjela i za kaznu natovario na nj prtljagu koju je do tada nosio konj. Medvjed je morao nositi ovaj teret sve do Rima i tek ga je tada svetac pustio. Medvjed koji nosi svečevu prtljagu podsjeća me na jednu meditaciju sv. Augustina o psalmima: on je u 22. i 23. retku 72(73) psalma vidio izražen teret i nadu svojega života. Ono što nalazi i komentira u ovim retcima neka je vrsta autoportreta, izrađena pred Božjim licem, i zbog toga nije samo pobožna misao nego izlaganje života i svjetla na putu.
Ono što Augustin tu opisuje postalo je prikaz i moje vlastite sudbine. Psalam koji pripada mudrosnoj predaji pokazuje teškoću i muku vjere, koja proizlazi iz čovjekove zemaljske neuspješnosti. Tko je na Božjoj stani, nije nužno na strani uspjeha: čini se da su upravo cinici ljudi koje sreća često mazi. Kako to razumijeti? Psalmist nalazi odgovor u stajanju pred Bogom kod kojega shvaća i spoznaje krajnju beznačajnost materijalnoga bogatstva i uspjeha, i što je uistinu potrebno i spasonosno. "Ut iumentum factus sum apud te et ego semper tecum ". Moderni prijevodi glase ovako: "Kada je moje srce bilo ojađeno..., bezumnik bijah i bez razbora, k'o životinja bijah pred tobom. Ali sam ipak uvijek s tobom...". Augustin je riječ "životinja" svhaćao nešto drukčije. Latinskom se riječju iumentum ponajprije označavaju tegleće životinje koje seljaci rabe za rad u polju. Tu on vidi i sliku sama sebe pod teretom svoje biskupske službe: tegleća sam životinja pred tobom, za tebe i upravo tako sam s tobom.
On je izabrao život učenjaka, a Bog ga je odredio za "tegleću životinju", za marljiva vola koji vuče Božja kola u ovome svijetu. Kako se često jadao zbog svega onoga što mu je bilo natovareno na leđa i ometalo ga u veliku duhovnom radu koji je držao svojim najdubljim pozivom. No, tu mu psalam pomaže da izađe iz te gorčine: da, upravo tako, postao sam tegleća životinja, tovarni magarac, vol, ali sam upravo tako s tobom, služim ti, imaš me u ruci. Kao što je tegleća životinja najbliža seljaku i vrši njegov posao, tako je i on u toj poniznoj službi posve blizu Bogu, posve je u njegovoj ruci, posve je njegovo sredstvo; drukčije ne bi mogao biti bliže svome Gospodinu, ne bi mogao biti važniji za njega. Natovareni medvjed, koji sv. Korbinijanu zamijenjuje konja ili, vjerojatnije, mazgu, koji je postao njegova mazga, protiv svoje volje, nije li bio i nije li i danas slika onoga što ja trebam biti i što jesam? "Tovarni magarac sam postao za tebe, i upravo sam tako posve i uvijek s tobom."
Što bih drugo mogao reći o godinama svojega biskupstva? Za Korbinijana se pripovijeda da je, stigavši u Rim, pustio medvjeda na slobodu. Je li otišao u Abruzzo ili se vratio u Alpe, legendu ne zanima. Ja sam u međuvremenu svoju prtljagu donio u Rim i godinama već hodam s njome ulicama Vječnoga Grada. Kada ću biti pušten na slobodu, ne znam, ali znam da i za mene vrijedi: "Postao sam tvoj tovarni magarac i upravo tako sam s tobom."
Dobro nam došao, Sveti Oče !!
Luka
Nuncij, kasnije kardinal Guido Del Mestri rodio se u Banjaluci. To sam vidio prvi put ovdje.
OdgovoriIzbriši