Gostujući autor - Jedno osobno iskustvo katolika u Švedskoj

Mislim da našeg prijatelja Ivana Kovačića ne trebamo čitateljima ovog bloga ponovno predstavljati, a ako ste prvi puta ovdje, pogledajte malo više o njemu i onome što je za naš blog napisao u tekstovima o gregorijanskoj glazbi i o Magisteru Mathiasu. Inspiracija da ga priupitamo za ovaj tekst bio je članak o Hrvatima i općenito katolicima u Švedskoj iz jednog starog broja Glasa Koncila. Ali, da ne duljim previše, pročitajte što nam je napisao.

***

Zamolili su me prijatelji blizanci da nešto napišem o svome iskustvu kako je to biti katolik u sekulariziranoj zemlji kakva je Švedska. Kada sam si dao malo više vremena da o tome razmišljam, postalo mi je jasnije koliko je to ustvari zanimljivo pitanje. Daleko je kompleksnije nego što bi se na prvi pogled mislilo. Čuo sam u Hrvatskoj da se više puta spominje kako je Švedska sekularizirana zemlja, ali trebate isto znati da sam u toj zemlji više puta doživio Božju milost i vlastitim očima vidio kako Gospodin svakog vodi za ruku kroz zemaljski život ako se traži njegovu pomoć.

Najprije mislim da mora shvatiti kako je u krivu onaj tko misli da je Švedska ateistička zemlja. Statistika nam vrlo jasno pokazuje da u Švedskoj više ljudi nedjeljom ide u crkvu ili na neko bogoslužje nego što ih ide na nogomet ili neku veliku utakmicu. Istina je da protestantska crkva ima malo posjetitelja, ali je zato puno ljudi aktivno u zajednicama poput pentekostalaca, Jehovinih svjedoka itd.

Kao i mnogi drugi katolici, ja sam više puta doživio frustracije kada novinari, profesori, kolege ili komičari na televiziji ismijavaju našu vjeru. Često koriste lažne argumenti i vrlo se jasno vidi koliko malo poznaju povijest Katoličke Crkve. Za povjesničare mogu reći da su često pažljiviji i tu sam više puta doživio kako vrlo dobro znaju objašnjavati istinu o npr. inkviziciji ili Koperniku. Hvala dragome Bogu, ponekad povjesničari imaju priliku da u novinama ili na televiziji objasne da je primjerice ono što znamo o inkviziciji zapravo protestantska propaganda i da su se protestantski sudci daleko više ponašali kao zvijeri nego što su to činili katolički sudci.

Da, više puta sam doživio kako su prijatelji u školi kritizirali moju vjeru i kako za ozbiljno misle da je Luther dao ljudima slobodu da čovjek razmišlja kako hoće. Zanimljivo je vidjeti da su ti isti ljudi često bili frustrirani, razmišljali su o samoubojstvu i općenito su bili deprimirani. Rijetko su me napadali zbog moje vjere dok su bili trijezni, ali ako smo popili malo pive, onda bi im se usta otvorila. Tada bi me pitali tko je Bog, ali više radi znatiželje. No, u nekim slučajevima sam doživio da me se napada i da ne mogu doći do riječi. Pošto ja nisam sasvim miran kad me provociraju i ja sam ljudima znao odbrusiti da su primitivni i općenito se oholo ponašao.

Eto, sad ova priča tek postaje zanimljiva. U tim trenutcima sam se morao prisjetiti da Isus nije nama savjetovao da ljubimo bližnjeg svoga, nego nam je on to zapovijedio. U svakom čovjeku imam dužnost prepoznati Boga, jer smo svi stvoreni na njegovu sliku. Zbog moje frustracije sam se više puta morao ispovjediti i pred Bogom priznati da sam prekršio njegovu zapovijed da ljubim bližnjeg svoga i da se za njega trebam moliti. Sasvim sam siguran da Isus na sudnji dan neće meni reći: ”Bravo, Ivane! Kako si nevjernicima dobro odbrusio svojim argumentima”, nego će prije reći: ”poslao sam ti čovjeka koji živi u tami, a ti mu čak nisi ni ruku mogao pružiti da se izvuče iz tame. Bio sam gladan i nisi me nahranio, bio sam gol i nisi mi dao da se obučem!"

Moja najveća borba u biti nije protiv onih koji mrze našu vjeru, nego borba koju ja u sebi nosim. Samo ponizan čovjek može upoznati Boga. Kada nekome neljubazno odbrusim, ja u biti pokazujem da sam oholo stvorenje. Meni u stvari nije bio cilj da branim svoju vjeru, nego da drugima pokažem kako sam sposoban ponižavati bližnjeg svoga. Evo još jedan zanimljiv primjer: kad sam učio psihologiju, jedna gospođa je rekla da ona ništa ne zna o statistici. Jedan prijatelj koji je bio sa mnom je odmah poslije predavanje prišao k njoj i rekao da će joj pomoći. Tko je od nas veći vjernik? Ja koji svake nedjelje i blagdanom idem u crkvu ili moj prijatelj koji nije neki vjernik, a odmah se ponudio pomoći bližnjega svoga? Žao mi je što se ovakve priče nikada ne spominje kada ljudi u Hrvatskoj govore kako je Švedska bezbožna zemlja.

Ljepše je slušati slavuja kada pjeva nego dosadnu svraku. Kada Šveđani saznaju da svake nedjelje pjevam na misi gregorijanske pjesme, oni skoro uvijek budu oduševljeni. Pitaju me ponekad u kojoj crkvi to pjevam i može li se doći slušati. Ja sam po naravi društven čovjek i često znam razveseliti veliko društvo s gitarom i s večerima kada kuham slavonski čobanac. Manje više svi ljudi se vole družiti s ljudima koji šire pozitivnu energiju oko sebe, a ne s ljudima koji kažu da su pobožni, s nikim ne žele pričati, nego se zatvore u sobu i cijeli dan se mole. Naravno da je meni zato lakše živjeti s bezbožnim ljudima ako radije gledam dobro kod bližnjeg svoga, nego da tražim mane.

"U njoj bijaše život. I život bijaše ljudima svjetlo. I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze" (Iv 1,4-5). Tama ne može pobijediti svjetlo. Dovoljno je upaliti svijeću u tami, i tama ne može to nikako ugasiti. I u najvećoj tami svijetlo se nadaleko vidi. Tako mi se čini i život u Švedskoj. Iako ovdje ima puno nekršćanske sile, imao sam više puta priliku vidjeti kako se Bog brine za svakoga tko se u njega pouzdaje. Dat ću vam par primjera iz vlastitog iskustva.

1. Dok sam išao na fakultet jedan je student govorio kako nikako ne može vjerovati u Boga. Za njega je Bog bio nepravedan tiranin. On je u mlađim danima bio veliki komunist i vrlo aktivan u tim krugovima. Možete si zamisliti kako sam se iznenadio kada sam ga prije nekoliko godina vidio u crkvi na misi. Postao je katolik koji sada svom svojom snagom brani našu vjeru. Pitao sam ga kako je došao do naše Crkve. Rekao mi je da su mu često dolazili Jehovini Svjedoci na vrata i drugi sektaši. Počeo je tada više razmišljati i o tome čitati, i eto, izabrao je našu Crkvu.
2. Poznajem jedan oženjeni par koji su prije par godina postali katolici. Rekli su mi da nisu primili našu vjeru zato što je netko njima sposobno argumentirao, nego zato što su počeli moliti krunicu.
3. Franjevci kod kojih ja svake nedjelje pjevam na misi su u početku bili protestanti, ali su prije dvadeset i nešto godina postali katolici i s time smo dobili jednog svećenika koji svake nedjelje i blagdana slavi tridentsku misu.

Na kraju ću vam malo pisati kako sam ja u sekulariziranoj zemlji doživio velike milosti od Boga. Od sve crkvene glazbe, ja sam uvijek najviše volio gregorijansku glazbu. Bog sve znade, i također zna koliko sam sanjao da bih mogao pjevati na misi gregorijanske pjesme. Eto, pretprošle godine mi je prišao franjevački svećenik i rekao mi da će početi slaviti tridentsku misu i pitao je mene da li ja želim pjevati na misi. Sigurno razumijete da mu nije bilo teško nagovoriti me da na to pristanem. Ja još uvijek ne mogu shvatiti da je to stvarnost. Često svećenik meni zahvaljuje što mu pjevam na misi, a ja ne mogu drugačije odgovoriti nego da sam ja taj koji treba biti zahvalan.

Da, teško je živjeti u sekulariziranoj zemlji, ali kao što vidite Bog mi je dao puno sretnih trenutka iako ih nisam zaslužio. Ne smijemo se nikada prestati nadati da će Bog sve jednog dana popraviti. On ljubomorno čuva ono što je stvorio i jasno u bibliji piše da neće zauvijek dati nepravednim ljudima da vladaju na zemlji.

Nadam se da ćete se i nas ovdje na sjeveru koji puta sjetiti u svojim molitvama i da će mi Bog dati da se jednom vratim u zemlju koju je davno dao mojim pretcima, makar se vratio u lijesu da me svećenik poškropi ličkom vodom.