od Roberta Spaemanna
Papa poslao pismo kardinalu koji je mučen u komunističkom režimu
Prije jedan sat
nedjelja, 11. studenoga 2012.
Robert Spaemann - Evropska kultura i banalni nihilizam
Vjerujem da će i vas zanimati ovaj članak koji je u prijevodu prof. dr. Krešimira Veselića objavljen 2006. g. u književnoj reviji Marulić. Radi se o govoru velikog njemačkog filozofa Roberta Spaemanna kojeg je izrekao u Rimu 1991. godine. Spaemann je i danas, iako već u poodmakloj dobi, aktivan, pa sam primjerice prije nekoliko dana zapazio intervju s njime povodom 50. obljetnice 2. vatikanskog sabora.
ponedjeljak, 5. studenoga 2012.
Iz Rima
Moje putovanje u Rim trajalo je tek nešto više od tri dana, a svrha mu je bila (za slučaj da ste prvi put na ovom blogu) hodočašće zahvale Svetom Ocu Benediktu XVI. za motuproprij Summorum Pontificum kojim je oslobodio tradicionalnu misu od velikog broja birokratskih okova i potvrdio da ta misa nije nikada ukinuta.
Poslužit ću se brojnim slikama od kojih je samo nekoliko mojih, a neke sam posudio s drugih stranica koje su navedene u imenu fotografije. Većina slika pripada drugom hrvatskom hodočasniku, Igoru, koji je sa suprugom putovao u drugačijem aranžmanu nego ja, ali smo se vidjeli nakon misa 2. i 3. studenog. Zahvaljujem mu na tim, vidjet ćete, lijepim fotografijama. Za sve rimske znamenitosti koje spominjem lako ćete naći na internetu na stotine kvalitetnih fotografija.
Krenuo sam nakon naše tradicionalne mise u crkvi svetog Martina na blagdan Svih svetih. Naše mise zasigurno ne bi bilo da nije papinog dokumenta, pa je početak putovanja bio vrlo prigodan. Kašnjenje aviona u polasku i presjedanje u Splitu (izlazak iz aviona, prolazak granične kontrole i ponovno ulazak) sigurno da me malo iziritiralo, ali raspoloženje mi je popravilo lijepo vrijeme u Splitu, a još više to što nije padala kiša u Rimu. Dobio sam informacije iz Rima dan prije da je lijevalo kao iz kabla (što sam vidio kasnije na vodostaju Tibera), a i prognoze nisu bile obećavajuće. Stigavši vlakom i metroom do svoje rezidencije, ostao sam ugodno iznenađen ljubaznošću časnih sestara čija je to kuća i prostranom novoobnovljenom sobom.
Odmah nakon raspakiravanja otiđoh se prošetati do Vatikana. Lako sam se snašao s ulicama, pa mi karta i nije bila nužna, a namjerno sam odlučio ne koristiti Via della Conciliazione nego jednu manju ulicu južnije kako bih barem djelomično doživio Berninijev izvorni koncept neočekivanog otvaranja prostranog Trga svetog Petra nakon tumaranja tipičnim Rimskim uličicama. Trg i bazilika bili su vrlo lijepi u polumraku jer je zrak bio čist od nedavnih kiša (počelo je sipiti dok sam se približavao, ali je ubrzo i prestalo), a i turista je bilo znatno manje nego što bi čovjek očekivao. Napravio sam krug po trgu i zastao par trenutaka promatrajući papine osvijetljene prozore, a onda se polako vratio nazad kupivši usput komad precijenjene pizze (€ 3.40 ako se ne varam). Stigao sam do svoje rezidencije dobrano prije 23 sata kada se zaključavaju vrata. Moram još spomenuti da je ugodna kapelica dostupna 24 sata na dan, pa je to još jedan plus za sestre u usporedbi s hotelom ili hostelom. Ovo zaključavanje 23-6 je također plus za većinu nas je to znači da divlji gosti neće navaliti u sobe recimo u 3 u noći, nego eventualno u 23, pa bar neće probuditi većinu normalnih gostiju (u koje ubrajam i sebe). Sviđa mi se i položaj smještaja, do Trga sv. Petra se dođe za 10-15 minuta, a do Anđeoske tvrđave (Castel Sant'Angelo) za manje od 10. Metro je udaljen možda minutu. Doručak je pristojan. Sigurno se već pitate kada će ovaj konačno početi pisati o samom hodočašću, umrijet ćemo čekajući. Nećete biti prvi, a vjerojatno ni posljednji koji mi kažu da previše ulazim u detalje. Ako vam se ne da čitati, preskočite svaki drugi red ili tehnikom brzog čitanja preskenirajte sve za nekoliko sekundi.
Nisam imao puno planova za ovo putovanje, jedino što sam htio je posjetiti vatikanske muzeje i obavezno pribivati tradicionalnoj misi u subotu u bazilici sv. Petra. No kad sam vidio kako je lijepo u petak granulo sunce, odlučio sam se dodati još neke šetnje i posjete. U petak ujutro otišao sam na misu kod franjevaca od Bezgrješne u crkvu Navještenja Marijina. Bila je to tiha rekvijemska misa, samo desetak ljudi, a od toga dvojica tih plavih franjevaca i pet časnih sestara koje pripadaju istom redu. Malo sam se namrštio vidjevši greškice ministranta poput ljubljenja ampulica, ali dobro, ne bih se ni ja vjerojatno sjetio svih sitnih razlika u odnosu na uobičajeno ministriranje.
Nakon doručka posjetih Anđeosku tvrđavu iz koje samo jedna fotografija.
Poslije tvrđave prošetah se Via Giuliom sve do kraja te nazad paralelnim ulicama skrećući povremeno da promotrim ili uđem u crkve na putu. Kao što možete pretpostaviti, kad sam se vratio preko Tibera, bio sam gladan, pa sam ručao u jednoj od brojnih pizzerija na Borgo Pio i zatim se zaputio prema vatikanskim muzejima. Znao sam da će biti ljudi jer je dan prije bio neradni, a slijedio je vikend, ali nadao sam se da je točna informacija koju pročitah na internetu da je najbolje doći poslije podne jer većina ljudi ni ne zna za produženo radno vrijeme muzeja od prije nekoliko godina. Oh koliko sam se prevario. Nisam se mogao tješiti da ću brzo stići na red jer sam znao kako izgledaju zidine Vatikana uz koje se prolazi. No, odlučio sam posjetiti Rafaelove sobe i Pinakoteku i ništa me nije moglo zaustaviti. Ni geganje od skoro dva sata do ulaza ni očekivane gužve u muzeju, a sasvim sigurno ne dosadni prodavači kojekakvih gluposti (razglednice, privjesci, ljigave kugle koje se skupe nakon što ih tresnete o pod), a ni još dosadniji vodiči sa svojim: "preskočite red, preskočite red, ..., zašto ne želite preskočiti red?" Neki Ameri su jednomu dobro rekli: "Mi volimo čekati." Šutke je potražio druge žrtve.
Nakon što sam konačno ušao i kupio kartu, nastavio sam se probijati kroz ljudsku masu u raznim dijelovima koje nisam htio gledati. Već sam jednom bio u ovim muzejima i znao sam što me zanima te da ne želim koncentraciju potrošiti na druge stvari. Rafaelove sobe sam pogledao nošen rijekom ljudi, ali dobro, vidio sam što sam htio, a onda se trebalo vratiti na početak. Naravno, za to se mora proći kroz Sikstinsku kapelu koja je osnovni cilj valjda 90% posjetitelja. A prije nje treba proći kroz dio s modernom umjetnošću. Doslovno sam gledao u svoje cipele da ne vidim strahote kojih se još sjećam iz prvog posjeta prije pet-šest godina i da si ne zgadim doživljaj prekrasne prave umjetnosti. Čekajući da se red konačno počne kretati razmišljao sam kako je tek jadnim dušama u čistilištu (bio je to Dušni dan). Slika čistilišta: čekati u redu da uđeš u Sikstinsku kapelu dok si zapeo među umjetničkim grozotama po ukusu pape Pavla VI. U kapeli koja je bila puna kao šipak sam zastao samo da se pomolim za papu i kardinale i onda se nastavio (nešto lakše) probijati dalje. Pinakoteka je bila pravi užitak i za kraj sam se još zabavio u podrumskom muzeju s prometalima u kojima su se vozili pape, od nosiljki preko kočija do raznovrsnih automobila.
Stigao sam pogledati sve što sam htio, a nisam još bio mrtav umoran, pa sam se presvukao i krenuo na pontifikalni rekvijem u Santissima Trinità dei Pellegrini, crkvu u kojoj je središte personalne župe koja pod vodstvom FSSP-a okuplja vjernike privržene tradicionalnom obredu. Stigao sam točno na početak, ali bilo je još mjesta u dnu crkve (doduše ne za sjediti) što me malo razočaralo. Nadao sam se da ću se morati gurati da nađem mjesto. Ispred svetišta bio je golemi impresivni katafalk.
Misu je služio biskup Sciacca, glavni tajnik Guvernorata (Uprave?) države Vatikanskog grada i od početka je bilo jasno da se nije dobro pripremio. Mogu oprostiti male greške, uostalom čovjek ne celebrira po starom obredu redovito, a i to je pontifikalna misa, pa je nešto kompliciranija. Zato su tu đakon, podđakon, ceremonijar itd. da mu pomognu i blago ga podsjete. Podsjete, naravno, ako je uopće već znao. Ali brate, ili bolje rečeno, preuzvišeni gospodine, ako ja u zadnjem redu čujem kanon, onda to nije mala greška, pogotovo ako ustraje u takvim stvarima i nakon što su ga sigurno upozorili. Vidjelo se po tim i nekim drugim stvarima da je biskup svojeglav (npr. sam je držao mikrofon za vrijeme propovijedi na latinskom - nakon mise - iako mu ga je ceremonijar blago pokušao oteti više puta jer ga je rukom zaklanjao i slabo se čulo). Mislim da je bolje ne imati pontifikalnu misu, nego imati s loše pripremljenim biskupom. To me malo ražalostilo, da tradicionalisti u Rimu ne mogu imati jednog biskupa koji zna i hoće služiti redovito misu. Utješila me činjenica da je neki svećenik neprimjetno došao na pokrajnji oltar koji mi je bio blizu i ondje jednu za drugom služio svoje tri tihe mise koje su, dakako, bile gotove prije mise na glavnom oltaru.
Nakon mise su bile molitve za pokojne uz obilno kađenje i škropljenje katafalka. Unatoč gornjim primjedbama, ostat će mi u sjećanju meni najdraži dio mise zadušnice - pjevanje posljednice Dies irae. Po završetku svih obreda već sam jedva stajao, ali morao sam pozdraviti Father Z-ja kojeg sam primijetio pred crkvom jer sam znao da mi Marko ne bi oprostio da nisam. Vrlo kratko smo popričali, a onda me čekao jedan susret koji nije za blog, ali me vrlo obradovao. Vrativši se 'kući' zaspao sam kao zaklan.
Probudio sam se živ i odmoran, nažalost ne i potpuno zdrav jer me strugalo u grlu i tjeralo na kašalj, a to je posebno nezgodno bilo na misi popodne. Krenuo sam na drugi sastanak koji isto nije za blog, ali me također razveselio. Usput smo posjetili crkvu Sacro Cuore del Suffragio koja je neobična za Rim zbog neogotičkog stila u kojem je izgrađena, ali još i više zbog malog muzeja duša u čistilištu u kojem su izloženi i opisani predmeti na kojima su neke duše ostavile znakove kako bi zatražile da se za njih služe svete mise zadušnice i tako se oslobode čistilišnih muka. Nakon šetnje i razgledavanja još nekih crkava, uputili smo se prema svetom Petru, a usput smo jeli u ovom restoranu (unutra):
Ja sam, ne želeći se usvinjiti uzeo njoke s nekim bijelim umakom (dvostruka sigurnost!), ali su stigli njoki s crvenim umakom, pa sam se odlučio za manje zlo, tj. špagete s nekim bijelim umakom (s bosiljkom) koje je uzeo moj sustolnik, te smo se zamijenili. Naravno da sam se uspio pošpricati, ali barem se nije jako vidjelo. Bilo je ukusno, pa preporučujem i vama da navratite kad budete u Rimu.
Dobro je da smo ranije krenuli prema bazilici jer je red za "sigurnosnu provjeru" bio dosta dug (ako zamislite Trg svetog Petra kao sat, s ulazom u baziliku u 12 sati i kretanjem uz rub u pozitivnom smislu, tj. suprotno od smjera kazaljke, red je počinjao oko 8). Pomolio sam se barem nakratko pred svim vidljivim tijelima i relikvijama svetaca koje sam prošao. Uslikao sam novo počivalište tijela blaženog Ivana Pavla II., ali znam da će se većini čitatelja svidjeti ova fotografija koju prilažem.
Dok smo se mi molili u bazilici, procesija je krenula iz crkve San Salvatore in Lauro. Putem su pjevali.
Kada su došli do sv. Petra, priključio sam im se u dnu crkve i pošli smo do oltara katedre svetog Petra. Ispričavam se ako fotografije u nastavku nisu sve u ispravnom poretku.
Prije mise pročitana je na tri jezika generička poruka koju je u ime pape potpisao kardinal Bertone.
Kardinal Cañizares lijepo je služio zavjetnu misu Bezgrješnog srca Marijina i za vrijeme mise je održao propovijed na talijanskom iz koje izdvajam misao iz prvog dijela o tome kako nam je Isus davši nam Mariju za Majku dao sve pri tome se referirajući na evanđelje o Mariji i Ivanu pod Isusovim križem. Vrlo je prikladno povezao i kako smo se okupili u čas Isusove smrti i našeg otkupljenja (misa je započela u 15 sati). U drugom dijelu propovijedi kardinal je govorio o Summorum Pontificumu i ostalo mi je u sjećanju da je citirao papinu rečenicu francuskim biskupima upravo iz odlomka u kojem je papa spominjao motuproprij: U Crkvi nitko nije višak. Svatko, bez iznimke, trebao bi se moći osjećati kao kod kuće i nikad odbačen. (Nul n'est de trop dans l'Église. Chacun, sans exception, doit pouvoir s'y sentir chez lui, et jamais rejeté.)
Nakon mise pozdravio sam se s nekim ljudima, a onda sam produžio na predavanje koje je započelo u 17:30 u ruskom ekumenskom centru (knjižari s knjigama o istočnom kršćanstvu i ikonama). Tema je bila 'Život u iščekivanju Summorum Pontificuma' - konferencija na čast uzoritog g. Alfonsa kardinala Sticklera (1910-2007) i g. Michaela Daviesa (1936-2004), a organizator je Centro Culturale Lepanto.
Predsjednik Foederatio Internationalis Una Voce (FIUV) Leo Darroch (koji je bio smješten u istoj rezidenciji kao i ja) govorio je na engleskom o pokojnom Michaelu Daviesu dotaknuvši se, s obzirom na raspoloživo vrijeme, samo općih crta i to vrlo pohvalnim riječima. Darroch nije ublažio svoj govor, a na žalost morao ga je iscjepkati radi neočekivanog simultanog prevođenja na talijanski koje je stvar previše odužilo. Kardinal Farina je potom održao predavanje o kardinalu Stickleru, vrlo zanimljivoj ličnosti o kojoj se moram u budućnosti više informirati. Bila su još dva predavanja, jedno o kardinalu Stickleru koje je u ime mons. Barreira pročitao jedan mlađi svećenik i završno Thomasa Murphyja o FIUV-u. Bilo bi bolje da se Murphy odlučio za jedan od tri jezika na kojima je držao predavanje.
U nedjelju sam se spakirao i otišao u crkvu Gesù e Maria gdje misu drže svećenici Instituta Krista Kralja (ICRSP). Misa je bila potpuno točna rubrikalno i savršeno usklađena, prava milina. Služio ju je neki monsinjor iz Vatikana, a đakon i subđakon su bili, čini mi se, od instituta. Pročitao sam na Messa in latino prije polaska u Rim da imaju velikih problema s augustinskim redovnicima koji upravljaju crkvom. Svakakve ružne spačke im rade, te su im npr. zaključali ulaz u kor, pa je i ove nedjelje pjevanje bilo bez ikakve pratnje orgulja. Žao mi je što su im domaćini tako zločesti, ali mi nije žao što je pjevanje bilo a capella, naprotiv! Propovijedao je svećenik koji je služio kao đakon, rekao je da mora kratko propovijedati da bi na vrijeme završili s ovom svečanom liturgijom. Odmah nakon mise trebalo je maknuti tragove naše mise i ugurati novi oltar u svetište. Tijekom mise nije se skupljala lemojzina, pretpostavljam kao neki znak protesta.
Poslije mise prošetao sam se po gornjem dijelu trozupca, napio se i čudotvorne vode u crkvi Santa Maria in Via i ručao negdje u blizini Fontane di Trevi. Uz neimpresivne španjolske stube vratio sam se po prtljagu i nakon putovanja evo me nazad u Zagrebu.
Sve u svemu, bilo je lijepo, poticajno i duhovno. Bilo je stvari koje mi se nisu svidjele (npr. prikriveni i ne tako prikriveni animozitet među različitim tradicionalističkim grupama, prvenstveno na relaciji FSSP - ICRSP), ali je bilo i prekrasnih stvari poput prolaska kroz baziliku svetog Petra pjevajući latinski te svečanih svetih Misa koje su, dakako, vrhunac posjeta. Drago mi je i što sam vidio neke stare i upoznao nove ljude, a i stavio pojedine stvari u jasniju perspektivu.
Za kraj pogled s moga prozora (prvo jutro) te iz te iste crkve jedna slika za don Jorgea i dvije za preč. Vitkovića.
Neki linkovi s još slika i prigodnih tekstova:
Poslužit ću se brojnim slikama od kojih je samo nekoliko mojih, a neke sam posudio s drugih stranica koje su navedene u imenu fotografije. Većina slika pripada drugom hrvatskom hodočasniku, Igoru, koji je sa suprugom putovao u drugačijem aranžmanu nego ja, ali smo se vidjeli nakon misa 2. i 3. studenog. Zahvaljujem mu na tim, vidjet ćete, lijepim fotografijama. Za sve rimske znamenitosti koje spominjem lako ćete naći na internetu na stotine kvalitetnih fotografija.
Krenuo sam nakon naše tradicionalne mise u crkvi svetog Martina na blagdan Svih svetih. Naše mise zasigurno ne bi bilo da nije papinog dokumenta, pa je početak putovanja bio vrlo prigodan. Kašnjenje aviona u polasku i presjedanje u Splitu (izlazak iz aviona, prolazak granične kontrole i ponovno ulazak) sigurno da me malo iziritiralo, ali raspoloženje mi je popravilo lijepo vrijeme u Splitu, a još više to što nije padala kiša u Rimu. Dobio sam informacije iz Rima dan prije da je lijevalo kao iz kabla (što sam vidio kasnije na vodostaju Tibera), a i prognoze nisu bile obećavajuće. Stigavši vlakom i metroom do svoje rezidencije, ostao sam ugodno iznenađen ljubaznošću časnih sestara čija je to kuća i prostranom novoobnovljenom sobom.
Odmah nakon raspakiravanja otiđoh se prošetati do Vatikana. Lako sam se snašao s ulicama, pa mi karta i nije bila nužna, a namjerno sam odlučio ne koristiti Via della Conciliazione nego jednu manju ulicu južnije kako bih barem djelomično doživio Berninijev izvorni koncept neočekivanog otvaranja prostranog Trga svetog Petra nakon tumaranja tipičnim Rimskim uličicama. Trg i bazilika bili su vrlo lijepi u polumraku jer je zrak bio čist od nedavnih kiša (počelo je sipiti dok sam se približavao, ali je ubrzo i prestalo), a i turista je bilo znatno manje nego što bi čovjek očekivao. Napravio sam krug po trgu i zastao par trenutaka promatrajući papine osvijetljene prozore, a onda se polako vratio nazad kupivši usput komad precijenjene pizze (€ 3.40 ako se ne varam). Stigao sam do svoje rezidencije dobrano prije 23 sata kada se zaključavaju vrata. Moram još spomenuti da je ugodna kapelica dostupna 24 sata na dan, pa je to još jedan plus za sestre u usporedbi s hotelom ili hostelom. Ovo zaključavanje 23-6 je također plus za većinu nas je to znači da divlji gosti neće navaliti u sobe recimo u 3 u noći, nego eventualno u 23, pa bar neće probuditi većinu normalnih gostiju (u koje ubrajam i sebe). Sviđa mi se i položaj smještaja, do Trga sv. Petra se dođe za 10-15 minuta, a do Anđeoske tvrđave (Castel Sant'Angelo) za manje od 10. Metro je udaljen možda minutu. Doručak je pristojan. Sigurno se već pitate kada će ovaj konačno početi pisati o samom hodočašću, umrijet ćemo čekajući. Nećete biti prvi, a vjerojatno ni posljednji koji mi kažu da previše ulazim u detalje. Ako vam se ne da čitati, preskočite svaki drugi red ili tehnikom brzog čitanja preskenirajte sve za nekoliko sekundi.
Nisam imao puno planova za ovo putovanje, jedino što sam htio je posjetiti vatikanske muzeje i obavezno pribivati tradicionalnoj misi u subotu u bazilici sv. Petra. No kad sam vidio kako je lijepo u petak granulo sunce, odlučio sam se dodati još neke šetnje i posjete. U petak ujutro otišao sam na misu kod franjevaca od Bezgrješne u crkvu Navještenja Marijina. Bila je to tiha rekvijemska misa, samo desetak ljudi, a od toga dvojica tih plavih franjevaca i pet časnih sestara koje pripadaju istom redu. Malo sam se namrštio vidjevši greškice ministranta poput ljubljenja ampulica, ali dobro, ne bih se ni ja vjerojatno sjetio svih sitnih razlika u odnosu na uobičajeno ministriranje.
Nakon doručka posjetih Anđeosku tvrđavu iz koje samo jedna fotografija.
Poslije tvrđave prošetah se Via Giuliom sve do kraja te nazad paralelnim ulicama skrećući povremeno da promotrim ili uđem u crkve na putu. Kao što možete pretpostaviti, kad sam se vratio preko Tibera, bio sam gladan, pa sam ručao u jednoj od brojnih pizzerija na Borgo Pio i zatim se zaputio prema vatikanskim muzejima. Znao sam da će biti ljudi jer je dan prije bio neradni, a slijedio je vikend, ali nadao sam se da je točna informacija koju pročitah na internetu da je najbolje doći poslije podne jer većina ljudi ni ne zna za produženo radno vrijeme muzeja od prije nekoliko godina. Oh koliko sam se prevario. Nisam se mogao tješiti da ću brzo stići na red jer sam znao kako izgledaju zidine Vatikana uz koje se prolazi. No, odlučio sam posjetiti Rafaelove sobe i Pinakoteku i ništa me nije moglo zaustaviti. Ni geganje od skoro dva sata do ulaza ni očekivane gužve u muzeju, a sasvim sigurno ne dosadni prodavači kojekakvih gluposti (razglednice, privjesci, ljigave kugle koje se skupe nakon što ih tresnete o pod), a ni još dosadniji vodiči sa svojim: "preskočite red, preskočite red, ..., zašto ne želite preskočiti red?" Neki Ameri su jednomu dobro rekli: "Mi volimo čekati." Šutke je potražio druge žrtve.
Nakon što sam konačno ušao i kupio kartu, nastavio sam se probijati kroz ljudsku masu u raznim dijelovima koje nisam htio gledati. Već sam jednom bio u ovim muzejima i znao sam što me zanima te da ne želim koncentraciju potrošiti na druge stvari. Rafaelove sobe sam pogledao nošen rijekom ljudi, ali dobro, vidio sam što sam htio, a onda se trebalo vratiti na početak. Naravno, za to se mora proći kroz Sikstinsku kapelu koja je osnovni cilj valjda 90% posjetitelja. A prije nje treba proći kroz dio s modernom umjetnošću. Doslovno sam gledao u svoje cipele da ne vidim strahote kojih se još sjećam iz prvog posjeta prije pet-šest godina i da si ne zgadim doživljaj prekrasne prave umjetnosti. Čekajući da se red konačno počne kretati razmišljao sam kako je tek jadnim dušama u čistilištu (bio je to Dušni dan). Slika čistilišta: čekati u redu da uđeš u Sikstinsku kapelu dok si zapeo među umjetničkim grozotama po ukusu pape Pavla VI. U kapeli koja je bila puna kao šipak sam zastao samo da se pomolim za papu i kardinale i onda se nastavio (nešto lakše) probijati dalje. Pinakoteka je bila pravi užitak i za kraj sam se još zabavio u podrumskom muzeju s prometalima u kojima su se vozili pape, od nosiljki preko kočija do raznovrsnih automobila.
Stigao sam pogledati sve što sam htio, a nisam još bio mrtav umoran, pa sam se presvukao i krenuo na pontifikalni rekvijem u Santissima Trinità dei Pellegrini, crkvu u kojoj je središte personalne župe koja pod vodstvom FSSP-a okuplja vjernike privržene tradicionalnom obredu. Stigao sam točno na početak, ali bilo je još mjesta u dnu crkve (doduše ne za sjediti) što me malo razočaralo. Nadao sam se da ću se morati gurati da nađem mjesto. Ispred svetišta bio je golemi impresivni katafalk.
Misu je služio biskup Sciacca, glavni tajnik Guvernorata (Uprave?) države Vatikanskog grada i od početka je bilo jasno da se nije dobro pripremio. Mogu oprostiti male greške, uostalom čovjek ne celebrira po starom obredu redovito, a i to je pontifikalna misa, pa je nešto kompliciranija. Zato su tu đakon, podđakon, ceremonijar itd. da mu pomognu i blago ga podsjete. Podsjete, naravno, ako je uopće već znao. Ali brate, ili bolje rečeno, preuzvišeni gospodine, ako ja u zadnjem redu čujem kanon, onda to nije mala greška, pogotovo ako ustraje u takvim stvarima i nakon što su ga sigurno upozorili. Vidjelo se po tim i nekim drugim stvarima da je biskup svojeglav (npr. sam je držao mikrofon za vrijeme propovijedi na latinskom - nakon mise - iako mu ga je ceremonijar blago pokušao oteti više puta jer ga je rukom zaklanjao i slabo se čulo). Mislim da je bolje ne imati pontifikalnu misu, nego imati s loše pripremljenim biskupom. To me malo ražalostilo, da tradicionalisti u Rimu ne mogu imati jednog biskupa koji zna i hoće služiti redovito misu. Utješila me činjenica da je neki svećenik neprimjetno došao na pokrajnji oltar koji mi je bio blizu i ondje jednu za drugom služio svoje tri tihe mise koje su, dakako, bile gotove prije mise na glavnom oltaru.
(pjevanje evanđelja)
(confiteor prije pričesti)
(propovijed)
Nakon mise su bile molitve za pokojne uz obilno kađenje i škropljenje katafalka. Unatoč gornjim primjedbama, ostat će mi u sjećanju meni najdraži dio mise zadušnice - pjevanje posljednice Dies irae. Po završetku svih obreda već sam jedva stajao, ali morao sam pozdraviti Father Z-ja kojeg sam primijetio pred crkvom jer sam znao da mi Marko ne bi oprostio da nisam. Vrlo kratko smo popričali, a onda me čekao jedan susret koji nije za blog, ali me vrlo obradovao. Vrativši se 'kući' zaspao sam kao zaklan.
Probudio sam se živ i odmoran, nažalost ne i potpuno zdrav jer me strugalo u grlu i tjeralo na kašalj, a to je posebno nezgodno bilo na misi popodne. Krenuo sam na drugi sastanak koji isto nije za blog, ali me također razveselio. Usput smo posjetili crkvu Sacro Cuore del Suffragio koja je neobična za Rim zbog neogotičkog stila u kojem je izgrađena, ali još i više zbog malog muzeja duša u čistilištu u kojem su izloženi i opisani predmeti na kojima su neke duše ostavile znakove kako bi zatražile da se za njih služe svete mise zadušnice i tako se oslobode čistilišnih muka. Nakon šetnje i razgledavanja još nekih crkava, uputili smo se prema svetom Petru, a usput smo jeli u ovom restoranu (unutra):
Ja sam, ne želeći se usvinjiti uzeo njoke s nekim bijelim umakom (dvostruka sigurnost!), ali su stigli njoki s crvenim umakom, pa sam se odlučio za manje zlo, tj. špagete s nekim bijelim umakom (s bosiljkom) koje je uzeo moj sustolnik, te smo se zamijenili. Naravno da sam se uspio pošpricati, ali barem se nije jako vidjelo. Bilo je ukusno, pa preporučujem i vama da navratite kad budete u Rimu.
Dobro je da smo ranije krenuli prema bazilici jer je red za "sigurnosnu provjeru" bio dosta dug (ako zamislite Trg svetog Petra kao sat, s ulazom u baziliku u 12 sati i kretanjem uz rub u pozitivnom smislu, tj. suprotno od smjera kazaljke, red je počinjao oko 8). Pomolio sam se barem nakratko pred svim vidljivim tijelima i relikvijama svetaca koje sam prošao. Uslikao sam novo počivalište tijela blaženog Ivana Pavla II., ali znam da će se većini čitatelja svidjeti ova fotografija koju prilažem.
Dok smo se mi molili u bazilici, procesija je krenula iz crkve San Salvatore in Lauro. Putem su pjevali.
Kada su došli do sv. Petra, priključio sam im se u dnu crkve i pošli smo do oltara katedre svetog Petra. Ispričavam se ako fotografije u nastavku nisu sve u ispravnom poretku.
Prije mise pročitana je na tri jezika generička poruka koju je u ime pape potpisao kardinal Bertone.
Kardinal Cañizares lijepo je služio zavjetnu misu Bezgrješnog srca Marijina i za vrijeme mise je održao propovijed na talijanskom iz koje izdvajam misao iz prvog dijela o tome kako nam je Isus davši nam Mariju za Majku dao sve pri tome se referirajući na evanđelje o Mariji i Ivanu pod Isusovim križem. Vrlo je prikladno povezao i kako smo se okupili u čas Isusove smrti i našeg otkupljenja (misa je započela u 15 sati). U drugom dijelu propovijedi kardinal je govorio o Summorum Pontificumu i ostalo mi je u sjećanju da je citirao papinu rečenicu francuskim biskupima upravo iz odlomka u kojem je papa spominjao motuproprij: U Crkvi nitko nije višak. Svatko, bez iznimke, trebao bi se moći osjećati kao kod kuće i nikad odbačen. (Nul n'est de trop dans l'Église. Chacun, sans exception, doit pouvoir s'y sentir chez lui, et jamais rejeté.)
(Nadbiskup Di Noia, druga po važnosti crkvena ličnost na misi.)
Nakon mise pozdravio sam se s nekim ljudima, a onda sam produžio na predavanje koje je započelo u 17:30 u ruskom ekumenskom centru (knjižari s knjigama o istočnom kršćanstvu i ikonama). Tema je bila 'Život u iščekivanju Summorum Pontificuma' - konferencija na čast uzoritog g. Alfonsa kardinala Sticklera (1910-2007) i g. Michaela Daviesa (1936-2004), a organizator je Centro Culturale Lepanto.
Predsjednik Foederatio Internationalis Una Voce (FIUV) Leo Darroch (koji je bio smješten u istoj rezidenciji kao i ja) govorio je na engleskom o pokojnom Michaelu Daviesu dotaknuvši se, s obzirom na raspoloživo vrijeme, samo općih crta i to vrlo pohvalnim riječima. Darroch nije ublažio svoj govor, a na žalost morao ga je iscjepkati radi neočekivanog simultanog prevođenja na talijanski koje je stvar previše odužilo. Kardinal Farina je potom održao predavanje o kardinalu Stickleru, vrlo zanimljivoj ličnosti o kojoj se moram u budućnosti više informirati. Bila su još dva predavanja, jedno o kardinalu Stickleru koje je u ime mons. Barreira pročitao jedan mlađi svećenik i završno Thomasa Murphyja o FIUV-u. Bilo bi bolje da se Murphy odlučio za jedan od tri jezika na kojima je držao predavanje.
U nedjelju sam se spakirao i otišao u crkvu Gesù e Maria gdje misu drže svećenici Instituta Krista Kralja (ICRSP). Misa je bila potpuno točna rubrikalno i savršeno usklađena, prava milina. Služio ju je neki monsinjor iz Vatikana, a đakon i subđakon su bili, čini mi se, od instituta. Pročitao sam na Messa in latino prije polaska u Rim da imaju velikih problema s augustinskim redovnicima koji upravljaju crkvom. Svakakve ružne spačke im rade, te su im npr. zaključali ulaz u kor, pa je i ove nedjelje pjevanje bilo bez ikakve pratnje orgulja. Žao mi je što su im domaćini tako zločesti, ali mi nije žao što je pjevanje bilo a capella, naprotiv! Propovijedao je svećenik koji je služio kao đakon, rekao je da mora kratko propovijedati da bi na vrijeme završili s ovom svečanom liturgijom. Odmah nakon mise trebalo je maknuti tragove naše mise i ugurati novi oltar u svetište. Tijekom mise nije se skupljala lemojzina, pretpostavljam kao neki znak protesta.
Poslije mise prošetao sam se po gornjem dijelu trozupca, napio se i čudotvorne vode u crkvi Santa Maria in Via i ručao negdje u blizini Fontane di Trevi. Uz neimpresivne španjolske stube vratio sam se po prtljagu i nakon putovanja evo me nazad u Zagrebu.
Sve u svemu, bilo je lijepo, poticajno i duhovno. Bilo je stvari koje mi se nisu svidjele (npr. prikriveni i ne tako prikriveni animozitet među različitim tradicionalističkim grupama, prvenstveno na relaciji FSSP - ICRSP), ali je bilo i prekrasnih stvari poput prolaska kroz baziliku svetog Petra pjevajući latinski te svečanih svetih Misa koje su, dakako, vrhunac posjeta. Drago mi je i što sam vidio neke stare i upoznao nove ljude, a i stavio pojedine stvari u jasniju perspektivu.
Za kraj pogled s moga prozora (prvo jutro) te iz te iste crkve jedna slika za don Jorgea i dvije za preč. Vitkovića.
Neki linkovi s još slika i prigodnih tekstova:
- službene stranice hodočašća
- papina poruka prema Osservatore Romano
- Rorate Caeli
- Novine The Remnant - fotografije
- Father Z.: rekvijem, procesija i misa
- Rinascimento Sacro - puno fotografija
- Le forum catholique
- Chiesa e postconcilio
- Messa in latino
- Nowy Ruch Liturgiczny
- Vatican Insider o predavanju
Deo gratias!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
