Još jedno Bogojavljenje

Najprije par misli koje su vezane uz Bogojavljenje, a pale su mi na pamet kad sam se jutros probudio.

Bog nam je omogućio da mu se približimo na različite načine. 

Kao sveti kraljevi  proučavajući prirodu oko sebe. Danas bi rekli znanošću. To je dosta pogibeljan i težak način jer zahtijeva puno truda u putovanju. Da ne zalutamo u oholost i ispraznost poput Heroda i njegovih pametnjakovića, potreban je nadnaravni pogled, rekli bismo zvijezda vodilja. 

Kao pokornici koji su se okupljali oko Ivana Krstitelja i imali milost prisustvovati Gospodinovu krštenju i svjedočanstvu Presvetoga Trojstva. Jasno, ni taj direktni znak ne bi nam ništa značio ako ne bi vršili djela dostojna svoga obraćenja. 

U svakodnevnim brigama poput onih koje su imali mladenci i organizatori svadbe kad im je ponestalo vina. Ako se potrudimo da Isusa primimo u svoj dom i ako smo u dobrim odnosima s Njegovom svetom Majkom, smijemo se nadati njihovoj pomoći. 

Ono što je zajedničko za sva tri načina je molitva, a to je otvorenost Bogu. Makar i nesavršena jer krećemo na put vođeni nekom maglovitom idejom ili idemo iz radoznalosti vidjeti tko je taj koji viče u pustinji. Ili barem spremnost da učinimo nešto malo i nevažno, što nam se na prvi pogled čini besmislenim, a možda i opasnim za našu reputaciju, napuniti posude vodom i onda tu vodu nositi uglednom gospodinu da je kuša. 

***

Danas je i 17 godina otkako je započeo blog koji čitate. Kroz godine smo na njemu diskutirali mnoge stvari koje su mi bile više ili manje interesantne. Opstao je najviše zato što sam htio imati mjesto gdje mogu slobodno objaviti ono što želim reći ili pokazati. Nije bilo puno negativnih posljedica mojih, ponekad ne baš svima ugodnih razmišljanja: par pokušaja cenzure i prijetnji interdiktom, nekoliko prezrivih pogleda, grubih riječi i puno ignoriranja. S druge strane, upoznao sam dosta kvalitetnih ljudi od kojih su mi neki čak i danas prijatelji (nevjerojatno, zar ne). Neke od onih koji su pisali na blogu nisam ni susreo, a druge sam vidio svega par puta u životu. Čak i gospodina koji mi je poslao daleko najviše priloga za objavu na ovom blogu nisam, koliko sam svjestan, uživo sreo. Ali to nije problem, neka doza misterija mora postojati u životu. Zato se nikad nisam posebno domišljao tko je primjerice Katolik s dna kace ili časni Murus inexpugnabilis aka Antemurale Christianitatis. Naravno da bih jednima da ih sretnem stisnuo ruke, drugome poljubio prsten, ali lijepo je da nas i ovako svojim samozatajnim radom informiraju i potiču na dobro. 

Pretpostavljam da bih uz zahvalu svima onima koji su na bilo koji način pomogli opstanku ovog bloga i još puno važnije mom opstanku u tom razdoblju, trebao uputiti i riječi isprike onima koje sam povrijedio. Pa evo, žao mi je što ste se uvrijedili čitajući moje tekstove. Ozbiljnije govoreći, uvijek mi je bilo odbojno javno priznavanje svojih grijeha i mana. Čak i više nego kad ljudi sami sebe hvale iako ni to nije najugodnije slušati. Javne ispovijedi najčešće ostavljaju dojam neiskrenosti komunističkih samokritika i egzibicionističkog privlačenja pažnje. Zar nije bolje naprosto šutjeti o sebi i ako baš smatraš da trebaš, nositi cilicij i umjereno se bičevati?

Umjesto takvih teških pokora, uvijek sam bio spreman odvojiti uživo pet minuta da poslušam one koji se nisu slagali s mojim mišljenjem ili su smatrali da ih nepravedno osuđujem. Ako ste i vi među njima, čak ću vam dati i Mozart kuglu ako se unaprijed najavite za razgovor (doduše, Fürst kuglicu možete dobiti samo ako sam vam napravio neko zaista opako zlodjelo). 

Jučer sam slučajno kod roditelja naišao na svećenika u blagoslovu stana. Mislio sam da je već otišao, ali očito mu je bilo ugodno pa se dulje zadržao. To je jedan celebrity svećenik par excellence s desetinama, ako ne i stotinama tisuća pratitelja. Malo je neobičan, ali relativno simpatičan. Uglavnom, popričali smo o svetcima i obredima, a u jednom me trenutku upitao za moj Instagram nadimak ili kako to već mladi zovu. Dobro sam se nasmijao, ali  danas sam pomislio što bih ja objavljivao na Instagramu da ga imam. Bez brige, uopće me ne privlači prisutnost na toj društvenoj mreži, no odlučio sam završiti ovaj post s nekoliko fotki kakve bih onamo stavljao (jasno, osim milijuna fotki s putovanja). 

***

Pogled s prozora (s pažljivim kadriranjem da se ne vide električni kabeli)

Provjera koliko grana još može izdržati snijega prije nego ga strese

Jedan od kipova Majke Božje

Moja ikona sv. Mihovila (primijetite da i unutar nje ima ikona istog arkanđela, volim zamišljati da se to rekurzivno ponavlja u beskonačnost)

Radna ploča u kuhinji, jedina stvar koju ne smijete kritizirati je moj izbor granita

Jedan dio police s knjigama

Moj omiljeni dodekaedar

Ormarić s pićima za odrasle i igrama za djecu (bez brige, nije se još nitko zabunio)

Dio opsežnih priprema za pisanje ovog posta.