Majko Božja od Kamenitih vrata, moli za nas, a posebno za novog đakona Stjepana

Nakon što je u veljači ove godine primio red subđakonata, bogoslov Stjepan je danas u Bavarskoj zaređen za đakona. Čestitam Stjepanu i svima koji su ga materijalno i duhovno pratili na njegovu dosadašnjemu putu. Pozivam sve čitatelje ovog bloga da ga se spomenu u svojim molitvama. 

Večeras je održana procesija u čast Majci Božjoj od Kamenitih vrata koju je predvodio umirovljeni zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. 

Ima, vatro, ima i vrh tebe gazda, 
ne možeš, što hoćeš, činit svud i vazda. 
Požarom si htjela Grič oborit nice, 
purgarske si kuće žgala nemilice,
Bilo ti je malo, pa si pošla dalje; 
Josipov su zavod proždrle ti ralje. 
Kamenita vrata još si sorit htjela, 
k slici Majke Božje drsko si se pela. 
Harajući ljuto morala si stati,
jer je tako htjela dobra Božja Mati, 
Majka Božja zlata
od Kamenih vrata.

Čudo nam se zbilo! Vatra utrnuta! 
Slika Majke Božje pepelom zasuta.
Slika pocrnjela, pepelom zasuta 
ostala nam cijela, zdrava, netaknuta. 

(...)

Povrh svijeća, 
nakita i cvijeća
Gospa traži
uzdarja još veća: 
Majka Božja od Kamenih vrata 
traži srca zagrebačka zlata.
Što će Gospi onaj mramor hladni,
što će ona željezna ograda,
kad smo tako nevrijedni i jadni, 
puni grijeha, nedaće i gada. 
Vene cvijeće,
trnu naše svijeće
od hladnoće,
našeg srca zloće.
Svud je studen i pustoš i tama, 
jer ne živi Isus Bog u nama.

(izvor)

Kroz Križ do Vida

Kad već više nemam volje pisati dulje izvještaje sa svojih putovanja (slike iz Italije čekaju skoro godinu dana bez teksta), mogu barem zabilježiti povremeni kratki izlet. 

Ako ikako možeš

Malim prijateljima

Ovu sedmicu morate i vi, draga djeco, dobro iskoristiti. U nedjelju dobro zapamtite što nas Spasitelj uči da sve moramo moliti u Njegovo ime! Zato onaj obični završetak svih crkvenih molitava »Po Gospodinu našem Isusu Kristu...« naučite točno napamet i molite ga skupa sa sv. Crkvom, a i na koncu svojih molitava, jer samo onda će Bog uslišati vaše molitve. 

U prosne dane ćete se sigurno svi priključiti procesiji da preporučite sve svoje potrebe i izručite sve svoje molbe Isusu, koji odlazi na nebo. Dajte, djeco, ako vam što leži na srcu, recite kroz ove dane Isusu, vidjet ćete da će vas sigurno uslišati ako je po volji Božjoj i za vaše spasenje. U ponedjeljak možete moliti za sebe, da dođete i vi u nebo, da ne padate u grijeh, da budete zdravi i uopće za sve svoje duhovne i tjelesne potrebe. U utorak preporučite Isusu sve svoje drage, svoje roditelje, braću i sestre, prijatelje i drugove, učitelje i dobročinitelje! U srijedu pak molite za velike potrebe sv. Crkve, t. j. za slogu i mir među kršćanima, za raširenje sv. vjere, za sjedinjenje rastavljene braće, za sv. Oca Papu, za biskupe i svećenike!

Spasovo proživite misleći na Isusa i na nebo! Po nekim našim krajevima dobri roditelji govore djeci da će na taj dan vidjeti Isusa kako uzlazi na nebo, samo ako budu dobra. Istina, svojim zemaljskim očima mi ne možemo da vidimo Isusa, ali On je sigurno uzašao na nebo i za Njim će sigurno uzaći i oni koji Mu budu slični, koji budu kršćanski proživjeli svoj vijek na zemlji.

U petak počinje devetnica Duhu Svetomu. Isus je naredio apostolima neka ne odlaze iz Jeruzalema dok Duh Sveti ne sađe na njih. Zato s Maslinske gore pođoše oni natrag u dvoranu zadnje večere te se skupa s Bl. Djevicom Marijom postom i molitvom pripravljahu na dolazak Duha Svetoga. I na nas će skoro o Duhovima saći Duh Sveti, iako na nevidljiv način, a neki će od vas ove godine sigurno primiti sv. potvrdu, sakramenat Duha Svetoga, ali zato se moramo svi pripraviti, da nas Duh Sveti nađe očišćene i pripravljene. Po našim se crkvama obavlja zajednička devetnica. Ako ikako možeš, idi svake večeri.

(izvor)

Za umetanje u vaš molitvenik, misalčić, brevijar, menologij, efemeride itd.

Društvo za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus" izdalo je sličice s fotografijom, sažetim podatcima i molitvom na latinskom i hrvatskom za papu Lava XIV. Sličica je sličnog formata kao i one za prethodnu dvojicu papa, ali debljina papira slijedi srednji put, pa nije ni rigidna kao Franjina ni fleksibilna kao Benediktova. 

Ugrabite svoj primjerak sličica prvom prilikom dok ste na tradicionalnoj misi u crkvi sv. Blaža. Količine nisu neograničene. Pohvala odgovornima iz Benedictusa!

Ideže nest bolezni, pečalej i vozdihanija

Anton Pavlovič Čehov 

PANIHIDA

U crkvi Bogorodice Odigitrije, u selu Gornje Zaprude, služba se upravo svršila. Narod se pokrenuo, pokuljao iz crkve. Ne miče se samo trgovčić Andrej Andrejič, gornjozaprudski inteligent i starosjedilac. Naslonio se laktom na pregradu desnoga klirosa i čeka. Njegovo obrijano, tusto lice s tragovima mladenačkih prišteva odrazuje ovaj put dva suprotna čuvstva: poniznost pred nedokučivim sudbinama i tupu, beskrajnu oholost pred kaftanima i šarenim rupcima, koji prolažahu kraj njega. Povodom Uskrsa odjeven je kao gizdelin. Na njemu je suknen ogrtač sa žutim koštanim pucetima, na njemu su plave hlače do cipela, a na nogama mu čvrste kaljače, upravo onakve goleme, nezgrapne kaljače, kakve vidimo samo na nogama ljudi pozitivnih, razumnih, s vjerskim uvjerenjem.

Njegove razlivene, lijene oči uperene su u ikonostas. On vidi odavna poznate svece, čuvara Matveja, koji je, nadunuvši obraze, gasio svijeće, potamnjele kapke na prozorima, otrcani sag, crkvenjaka Lopuhova gdje juri iz oltara i nosi ktitoru prosforu. Sve je to već davno vidio i više nego vidio, kao pet vlastitih prstiju... Ponešto je čudnovato i neobično samo jedno: kod sjevernih vrata stoji otac Grigorij, koji još nije bio skinuo ornat i koji je srdito migao gustim obrvama.

»Kome on to miga, dao mu Bog zdravlja? — misli trgovac. — Ah, i prstom je dao znak! I nogom je zatoptao, reci, molim te... Kakav slučaj, mati-carice? Kome on to?«

Andrej Andrejič se osvrće i vidi, da je crkva već posve prazna. Kod vrata se skupilo desetak ljudi, a i oni stoje okrenuti leđima oltaru.

— Ta idi, kad te zovu! Što stojiš kao kip? — čuje on srditi glas oca Grigorija. — Tebe zovem!

Trgovčić gleda crveno, razljućeno lice oca Grigorija i sad istom razumije, da se ono miganje obrvama i micanje prstom odnosi možda na njega. On se trza, odjeljuje se od klirosa i neodlučno, lupajući svojim čvrstim kaljačama, ide prema oltaru.

— Andreju Andrejiču, to si ti naručio proskomidiju za pokojnu Mariju? — pita pop bacajući srdite poglede na njegovo debelo, uzrujano lice.

— Da, tako je.

— Ti si to, dakle, napisao? Ti?

I otac Grigorij srdito mu tura pred oči ceduljicu. A na toj ceduljici, što ju je predao Andrej Andrejič za proskomidiju zajedno s prosforom, krupnim je, klimavim slovima napisano:

»Za pokoj duše službenice Božje bludnice Marije«.

— Kako si se usudio napisati ovo? — otegnuto šapće pop. U njegovu sipljivom šaptu osjeća se gnjev i zaprepaštenost.

Trgovčić ga gleda s tupim čuđenjem. Ne razumije i sam se plaši: nikad još otac Grigorij nije govorio takvim tonom s gornjozaprudskim inteligentima! Obojica stajahu časak šuteći i gledajući jedan drugome u oči. Nedoumica trgovčeva tako je velika, da mu se tusto lice raspuzlo na sve strane — kao razliveno tijesto.

— Kako si se usudio? — ponavlja pop.

— Ko-koga... koga? — čudi se Andrej Andrejič.

— Ne razumiješ?! — šapće otac Grigorij i stupi u čudu korak natrag, pljesnuvši rukama. — A što ti je na ramenima: glava ili drugi neki predmet? Predaješ ceduljicu na oltar, a napisao si na njoj riječ, kakvu je i na ulici nepristojno izgovoriti! Što si izbuljio oči? Zar ne znaš smisla toj riječi?

— A, vi to o bludnici? — mrmlja trgovčić crveneći se i trepćući obrvama. — No ipak je Gospod, po milosrđu svojemu, ovaj... to jest... oprostio bludnici... mjesto joj pripravio, pa i iz žitija prepodobne Marije Egipatske razabiremo smisao te riječi, oprostite...

Trgovčić hoće da navede za svoje opravdanje još koji argument, ali se sapleće i otire usnice rukavom.

— Gle, kako ti to razumiješ! — plješče rukama otac Grigorij. — No Gospod je ipak oprostio — razumiješ? — oprostio, a ti osuđuješ, pogrđuješ, nepristojan naziv daješ, pa još kome! Rođenoj pokojnoj kćeri. Takva grijeha ne ćeš pročitati ni u svjetovnom, a kamo li duhovnom štivu! Ponavljam ti, Andreju: ne treba mudrovati! Da, mudrovati, brate, ne treba! Ako ti je Bog dao razum koji istražuje, i ako ti ne znaš upravljati njime, bolje je da ne ispituješ... Ne ispituj i šuti!

— Ali ona je, ovaj... oprostite, bila glumica! — govori omamljeni Andrej Andrejič.

— Glumica! Pa bila ona što mu drago, poslije njezine smrti treba da zaboraviš, a ne da ovako pišeš na ceduljicama!

— To je istina... — saglasuje se trgovčić.

— Trebalo bi da platiš crkvenu kaznu, — javi se basom đakon iza oltara gledajući na zbunjeno lice Andreja Andrejiča, — pa bi prestao umovati! Kći ti je bila poznata glumica. O njezinoj su smrti i novine pisale... Filozof!

— Pa, dakako, zaista... — mrmlja trgovčić, — riječ nije na mjestu, ali ja nisam htio da osuđujem, oče Grigoriju, htio sam po božjemu... da bi bilo jasnije za koga treba moliti. Ta u kalendaru se nalaze različiti nazivi, na primjer djetešce Ivan, utopljenica Pelageja, Jegor ratnik, ubijeni Pavao i tako dalje. Tako sam i ja želio.

— Nerazumno, Andreju! Bog će ti oprostiti, no drugi put se čuvaj i, što je glavno, ne mudruj, nego misli kao i ostali ljudi. Izvrši deset poklona i idi.

— Hoću, — govori trgovčić radujući se, što je opomena prošla i praveći opet važno i dostojanstveno lice. — Deset poklona? Veoma dobro, hoću. A sad, batjuško, dopustite da vas zamolim... Kako sam joj ipak otac... znate i sami, i kako je ona, bila kakva bila, ipak moja kći, ja... ovaj... oprostite, spreman sam da vas zamolim, da danas odslužite panihidu. Dopustite, da i vas zamolim, oče đakone! 

— E, to je dobro! — govori otac Grigorij skidajući ornat. — To je pohvalno. Možemo pristati na to... No, idi. Mi ćemo odmah izići. 

Andrej Andrejič čvrstim korakom odlazi od oltara i zaustavlja se, crven, sa svečano-panihidnim izrazom na licu, usred crkve. Čuvar Matvej stavlja preda nj stolić s koljivom. 

U crkvi vlada tišina. Čuje se samo metalni zvuk kadila i otegnuto pjevanje... Kraj Andreja Andrejiča stoje čuvar Matvej, primalja Makarjevna i njezin sinak Mitjka, dječak s usahlom rukom. Više nikoga nema. Crkvenjak pjeva loše, neugodnim, muklim basom, no melodija i riječi tako su tužne, da se u trgovčića malo po malo gubi izražaj dostojanstva. Utonuo je u tugu i sjeća se svoje Mašutke... Sjeća se, da mu se rodila, kad je još služio kao lakaj kod gornjozaprudske gospode. Zbog svoje lakajske taštine nije ni opažao kako raste njegova djevojčica. To dugo razdoblje, kad se ona razvijala u ljupko biće sa svijetlom glavicom i sa zamišljenim očima velikim kao kopjejka, prošlo je za nj neopaženo. Odgajali su je, kao i svu djecu lakaja-miljenika, pažljivo, u društvu gospođica. Gospoda je, iz dosade, naučiše čitati, pisati, plesati, a on se u njezin odgoj nije miješao. Samo bi se rijetko kada, susrevši se s njom slučajno gdjegod kod vrata ili na stepeništu, sjetio, da mu je ona kći, pa bi je, koliko bi mu dopuštala dokolica, učio molitve i crkvenu povijest. O, i tada je već slovio kao poznavatelj tipika i Svetoga pisma! Kako god bilo mrko i ukočeno očevo lice, djevojčica ga je rado slušala. Molitve je ponavljala za njim zijevajući, ali bi zato napregnula sluh, kad bi joj on stao, zapinjući i nastojeći da se izražava malo kićenije, pripovijedati događaje. Ezavljeva leća, propast Sodome i patnje maloga dječaka Josipa nagonile su je da blijedi i da širom otvara plave oči.

Kad je onda napustio lakajstvo i ušteđenim novcem kupio u selu dućančić, Mašutka je otišla s gospodom u Moskvu.

Tri godine prije svoje smrti doputovala je k ocu. On ju je jedva prepoznao. Bila je to mlada, vitka žena s držanjem gospođe i gospodski odjevena. Govorila je učeno, kao iz knjige, pušila je i spavala do podneva. Kad ju je Andrej Andrejič upitao čime se bavi, ona mu je, gledajući mu smiono ravno u oči, odgovorila: »Ja sam glumica!« Takva otvorenost učinila se bivšemu lakaju vrhunac cinizma. Mašutka se bila već počela hvaliti svojim uspjesima i glumačkim životom, ali je ušutjela vidjevši, da se otac samo crveni i da samo širi ruke.

I tako su oni šutjeli, ne gledajući jedno drugo, još koje dvije nedjelje, sve do odlaska. Prije odlaska ona je zamolila oca, da pođe s njom na šetnju po obali. Koliko mu je god bilo neugodno da šeće usred bijela dana, pred očima cijeloga čestitog svijeta sa kćerkom-glumicom, on nije odolio njezinim molbama...

— Kako divnih mjesta ima u vas! — zanosila se ona šećući. — Kakvi jarci i močvare! Bože, kako je lijep moj zavičaj!

I ona je zaplakala.

»Ta mjesta samo zauzimaju mjesto... — mislio je Andrej Andrejič gledajući tupo u jarke i ne razumijevajući kćerina zanosa. — Od njih je korist kao od jarčeva mlijeka.«

A ona je plakala, plakala i požudno disala punim plućima, upravo kao da osjeća, da neće više dugo disati...

Andrej Andrejič trese glavom kao konj, kojega je ubolo i počinje se brzo krstiti, da zagluši teške uspomene...

— Smiluj se, Gospode, — šapće on, — preminuloj službenici svojoj bludnici Mariji i oprosti joj grijehe hotimične i nehotične...

Nepristojna riječ opet mu se omakla, no on to ne opaža: što je čvrsto zasjelo u svijest, to ne ćeš izbiti ni klinom, a kamo li poukama oca Grigorija! Makarjevna uzdiše i šapće nešto uvlačeći u sebe zrak, a Mitjka s usahlom rukom nešto se zamislio...

— ... gdje nema bolesti ni žalosti, ni uzdisanja... — tuli crkvenjak pokrivajući rukom desni obraz.

Iz kadila struji plavkast dim i kupa se u širokoj, kosoj zraci, što presijeca mračnu, beživotnu prazninu crkve. I čini se, da se u zraci, zajedno s dimom, diže i pokojničina duša. Tanke struje dima, nalik na dječje uvojke, viju se gore prema prozoru, upravo kao da se klone tuge i jada, što ispunja tu jadnu dušu.

Oremus pro pontifice nostro Leone

Pozitivno: slijedio je tradiciju uzevši lijepo ime nekog prijašnjeg pape (i to ne Franje ili Pavla) i obukavši odjeću koja je pripremljena (moceta), pozdravio zaželjevši mir, a ne dobru večer(u), uputio razumnu poruku jedinstva, dobro izgovarao latinski i pristojno se ponašao; završio je preddiplomski studij matematike i doktorirao kanonsko pravo.

Negativno: kardinal Čupić i homoisusovac James Martin su oduševljeni, navodno im je on bio prvi izbor; važna mu je sinodalnost, zalaže se za migracije, tijekom teološkog studija u Americi i biskupovanja u Peruu bio je uronjen u liberalnu i teologiju oslobođenja, postoje pitanja oko mogućeg zataškavanja zlostavljanja. 

Kako za smrt pape Franje, tako i za izbor novog pape saznao sam za vrijeme božanske liturgije. Ovoga sam puta tijekom pjevanja kerubinske pjesme postao svjestan da crkvena zvona zvone i ne prestaju. Mislio sam si da tako brzi izbor nije dobar nagovještaj, a pomisao na Parolina, Taglea i još gore malo me izdeprimirala. No, kada smo došli do dijela "Vsjakuju ninje žitejskuju otložim pečal", kao i puno puta dotad, prisjetio sam se da bih brige trebao prepustiti dragom Bogu i usredotočiti se na svetu službu koja se upravo odvijala. Poslije liturgije, prolazio sam Trgom i začuo uobičajenog dosadnog protestantskog propovjednika koji je, danas pred Namom, histerično vikao da dolazi svršetak svijeta. Na tramvajskoj je stanici čovjek koji je svirao sintesajzer prešao iz vesele u tužnjikavu melodiju. U tramvaju je neki lik zapuštenog ciganskog izgleda uz gitaru zapjevao "odem li, uvenuću, ostanem li, poludjeću". Nešto kasnije, počeo je svojoj družici glasno govoriti "Lav, Lav, da, Lav". Srednjoškolac je srednjoškolkama uzbuđeno objašnjavao da je neki njihov drug predvidio Trumpa, a sad i papu. 

Svakako, molit ćemo se za Leona XIV., kao što smo i za Franju. Sad, u početku pontifikata, nešto jače, da ga pogurnemo, da se zakotrlja u pravom smjeru. A više nemam ni puno izlika za odgađanje, morat ću početi čitati enciklike Leona XIII. 

m&m

Svi koji dulje vremena prate ovaj blog znaju da na njemu posebno častimo velikog i slavnog vojskovođu bestjelesnih sila, arkanđela Mihaela. Danas je blagdan njegova ukazanja na Monte Garganu. Nemojte propustiti izmoliti sv. Mihovilu barem kratku molitvu koju redovito ponavljamo na kraju tihih misa. Vjerujem da i danas sv. Mihael sa svojim mačem stoji nad Vatikanom kao ono nekoć za pape Grgura Velikog koji ga je ugledao nad obližnjim Hadrijanovim mauzolejom. Je li mu mač isukan ili spremljen u korice, hoće li se pošast nastaviti ili milostivo ublažiti, vidjet ćemo uskoro kada začujemo "habemus papam". 

***

Danas je ujedno jedan od dva dana u godini kada se u podne moli Molbenica Kraljici sv. Krunice. Sjetio sam se toga u zadnji čas i brže bolje potražio tekst na internetu. Iz nekog razloga nisam uspio na webu naći letak kojeg su izdali dominikanci i iz kojega sam obično molio. Tim bolje, jer sam našao stariju verziju, recimo pretkoncilsku, iako je izdana 1965. Još jednom sam se uvjerio koliko su smišljeno mijenjane starije molitve i pjesme kako bi se, recimo to iskreno, promijenila vjera običnog puka. Čini mi se da su reformatori u tome većinom i uspjeli. Iako i stari prijevod nije u svemu vjeran originalu (ako je ono što sam našao na talijanskom zaista originalni tekst), noviji talijanski tekst i hrvatski prijevodi očito su promijenili upravo one izraze koji su vrijeđali nepobožna modernistička ušesa. 

Stariji tekstovi: talijanski, malo posuvremenjen talijanski, hrvatski s imprimaturom. 

Noviji tekstovi: talijanski, hrvatski (s dominikanskog letka?) prvi ili drugi, hrvatski sa stranica svetišta, hrvatski s bitno.neta.

Pogledajmo nekoliko primjera (koristim stariji i noviji hrvatski tekst koji su izdali dominikanci). 

(staro) Uzvišena kraljice pobjeda, / djevo, vladarice raja, / na čije moćno ime raduju se nebesa, / dršću od straha ponori pakleni; / slavna Kraljice presvetoga Ružarija, / mi svi, tvoja sretna djeca, / prostrti ovdje pred tvojim nogama, / u ovaj svečani dan tvojih novih pobjeda / nad neprijateljima tvojim, / tvoga Sina i njegove Crkve, / suzama izlijevamo čuvstva svoga srca / i sinovskim pouzdanjem prikazujemo ti nevolje naše. 

(novo) Uzvišena kraljice pobjeda, vladarice neba i zemlje na čije se moćno ime raduju nebesa, slavna Kraljice svete krunice, mi tvoji sinovi i kćeri, okupljeni ovdje pred tobom u ovaj svečani dan izlijevamo ti čuvstva svoga srca i sinovskim pouzdanjem prikazujemo ti naše nevolje.

Novija verzija je očito puno manje pjesnička i manje dirljiva od stare. Pučke pobožnosti trebalo je očistiti od onoga što hladni racionalisti smatraju neprikladnim osjećajima. Kao i liturgija, sve je trebalo slijediti komisijski uglavljene ideje i sheme. Neizdrživa hladnoća postkoncilskih obreda i jalovih crkvenih interijera potjerala je obične vjernike na kojekakve krive staze poput karizmatizma, praćenja "ukazanja", sentimentalnih pjesama itd. gdje su barem mogli osjetiti malo topline i ljudskog zajedništva.  

Iz nove verzije izbačeno je da "dršću od straha ponori pakleni" jer je po reformatorima strah ili sam spomen pakla nezdrav i u suprotnosti s nadom u sveopće spasenje koju trebamo gajiti. 

Nismo više ni prostrti pred Marijinim nogama, nego okupljeni oko nje jer stara slika može uvrijediti protestante s kojima modernisti često dijele mišljenje o marijanskim pobožnostima. Također, klečati ne bismo smjeli ni pred Bogom npr. primajući pričest, a kamoli pred Bogorodicom jer je za reformatore to čista poganština. 

Iz "svečani dan tvojih novih pobjeda nad neprijateljima tvojim, tvoga Sina i njegove Crkve" otpao je cijeli drugi dio jer je govor o neprijateljima Gospe, njezina Sina i njegove Crkve potpuno neumjestan. Ne smijemo priznati da i danas ima takvih neprijatelja jer Crkva mora biti svima otvorena, najviše što se može reći je da su neki malo bliže, a neki malo dalje od nje. Ali, kako smo i od pokojnog Franje naučili, često su ovi dalji, na periferijama, zapravo pravi uzori za vjernike. A oni koji su do jučer bili (i ostali) neprijatelji Crkve sada su uvaženi partneri za dijalog. Neprijateljima se eventualno može zvati one koji su ostali rigidni i drže se starih pogleda. Ali i takve je bolje ne spominjati u molitvama. 

Više ne "izlijevamo suzama čuvstva svoga srca" prostrti pred Marijinim nogama, nego, kako kaže bitno.netovski prijevod, okupljeni "izražavamo osjećaje našega srca". Dakle, sve fino i pristojno: evo, izvolite poštovana  gospođo popis u kojemu su izraženi osjećaji našega srca. Ako biste bili ljubazni staviti svoj paraf na označeno mjesto. Tko je još vidio da se pred Blaženom Djevicom Marijom pušta suza, svašta!

(staro) O Majko, / pridrži desnicu pravde svojega rasrđenog Sina, / a svojom blagošću / svladaj srce grešnika. / Oni su ipak naša braća i tvoja djeca, / koji su cijena Isusove krvi / i probadanja mačem / tvoga prenježnoga srca.

(novo) Izmoli nam milost od svoga božanskog Sina, a svojom blagošću obrati srca grešnika. Oni su naša braća i tvoji sinovi.

Reći će netko da mu bolje paše manje sentimentalan jezik novijih molitava. U redu, nitko vas ne tjera da molite stare molitve. Ali nemojte izmišljati da je ono što molite molitva kako je bila napisana ili čak pokušavati sakriti starije verzije. Ne radi se ovdje samo o tome da su neki arhaizmi osuvremenjeni. Ovdje se radi o značajnim teološkim prevratima. Više se ne smije govoriti da Majka Božja pridržava desnicu pravde rasrđenog Sina. Više se ne smije reći kao u staroj molitvi uz litanije Krvi Kristove da je Bog htio biti izmiren krvlju svoga Sina. Ako se i spominje otkupljenje, mora se šutiti o otkupnini, cijeni tog čina, kome je plaćena i zašto. 

Malo sam oduljio, a sve ovo je tek prije prve molitve Zdravo Kraljice. U novoj verziji je umjesto toga Zdravo Marija.  Zašto promjena? Jer im se može, jer i neznatne stvari treba često mijenjati kako se vjernici nikada ne bi uljuljkali u rutinu. Kako ne bi slučajno mislili da ima nešto stabilno i nepromjenjivo, utješno u vjeri. Treba promijeniti i riječi važnijih molitava, npr. pretvorbe u Misi, Očenaša itd. Da im stručnjaci pokažu kako su ipak puno toga krivo shvaćali slijedeći zastarjele prijevode i ideje. 

(staro) Koliko te stoji, o Marijo, da nas uslišiš? / Koliko te stoji, da nas spasiš? / Nije li Isus u tvoje ruke postavio / blago svojih milosti i svoga milosrđa? / Ti si okrunjena kraljica / i sjediš s desne svojega Sina, / ovjenčana neumrlom slavom / nad svim korovima anđeoskim. / Tvoja se vlast prostire / dokle sižu nebesa. / Tebi je podložna zemlja i svi stvorovi, / koji na njoj stanuju. / Tvoja se vlast do pakla proteže, / te nas iz ruku sotone / ti sama otimlješ, o Marijo. / Ti si svemoćna po milosti, / ti nas, dakle, možeš spasiti /I ako rečeš, / da nam ne ćeš pomoći zato, / što smo nezahvalni sinovi i nedostojni tvoje obrane, / reci nam barem / komu drugom ćemo se uteći, / da budemo oslobođeni od tolikih bičeva. / O, ne! tvoje majčinsko srce ne će trpjeti, / da vidi nas, svoju djecu, izgubljene. 

(novo) Udostoj se dobrostivo uslišati nas, Marijo! Isus je u tvoje ruke postavio bogatstvo svoje milosti i milosrđa. Ti si okrunjena kraljica s desne svojega Sina ovjenčana slavom nad svim korovima anđeoskim. Tvoja se vlast prostire dokle se protežu nebesa. Tebi je podložna zemlja i svi stvorovi koji na njoj stanuju. Obraćamo se tebi jer smo sigurni da nećeš dopustiti da ti se sinovi izgube.

I ova novija okrljaštena verzija izaziva u protestanata i modernista pad sistema. A da začuju pjesničke izraze pobožne duše sadržane u starijoj molitvi, vjerojatno bi im se oči zavrtile kao na onim automatima u kasinima dok im para šiklja iz ušiju. 

Izmolite originalnu verziju, makar je i prošlo podne!

Duhovna lirika utorkom 79

"...Francuski pjesnik Charles Péguy ostavio nam je čudesne stranice o nadi (usp. Predvorje misterija druge kreposti)..." (iz kateheze pape Franje na općoj audienciji u srijedu 27.9.2017.)

Charles Péguy

PREDVORJE MISTERIJA DRUGE VRLINE

(1911.)

(...)

Ne volim onoga koji ne spava, kaže Bog.
San je čovjeku prijatelj.
San je Božji prijatelj.
San je možda moj najljepši izum.
I ja sam otpočinuo sedmoga dana.
Onaj tko ima čisto srce spava. I onaj tko spava ima čisto srce.
Velika je tajna biti neumoran kao dijete.
Imati kao dijete tu snagu u petnim žilama.
Svježe petne žile, te nove duše
I započinjati svako jutro, svagda nov,
Kao mlado, kao novo
Ufanje. No kažu mi da ima ljudi
Koji dobro rade i koji slabo spavaju.
Koji ne spavaju. Kakvo pomanjkanje povjerenja u mene.
To je gotovo teže nego da loše rade ali dobro spavaju.
Nego da ne rade ali spavaju, jer lijenost
Nije veći grijeh od nemira
I čak je manje velik grijeh od nemira
I od očaja i pomanjkanja pouzdanja u mene.
Ne govorim, veli Bog, o onim ljudima
Koji ne rade i ne spavaju.
To su grešnici, naravno. Pravo im budi. Veliki grešnici. Moraju samo raditi.
Govorim o onima koji rade a ne spavaju.
Žalim ih. Govorim o onima koji rade i koji se tako
U tome drže moje zapovijedi, jadna djeca.
I koji s druge strane nemaju hrabrosti, nemaju povjerenja, ne spavaju.
Žalim ih. Na njih se ljutim. Pomalo. Ne iskazuju mi povjerenje.
Kao dijete što liježe nedužno u naručje svoje majke, tako oni nipošto ne liježu.
Nedužni u naručje moje Providnosti.
Imaju hrabrosti raditi. Nemaju hrabrosti ne činiti ništa.
Imaju snagu raditi. Nemaju snage ne činiti ništa.
Opustiti se. Otpočinuti. Spavati.
Ne znaju nesretnici što je dobro.
Odlično upravljaju svojim poslovima tijekom dana.
Ali mi ne žele povjeriti da njima upravljam tijekom noći.
Kao da nisam kadar zajamčiti im upravljanje tijekom jedne noći.
Onaj tko ne spava nevjeran je Ufanju.
A to je najveća nevjernost.
Jer je to nevjernost najvećoj Vjeri.

(...)

Jadna djeco, kakva je nezahvalnost prema meni
Što se opirete tako dobroj,
Tako lijepoj zapovijedi.
Jadna djeca drže se ljudske mudrosti.
Ljudska mudrost kaže Ne ostavljaj za sutradan
Ono što možeš učiniti još danas.
A ja vam kažem Onaj tko zna odgoditi za sutradan
Taj je najugodniji Bogu.
Onaj tko spava kao dijete
Također je taj koji spava kao moje drago Ufanje.
I ja vam kažem Ostavite za sutradan
Te brige i te muke što vas danas izjedaju
I danas bi vas mogle proždrijeti.
Ostavite za sutradan te jecaje koji vas guše
Dok gledate današnju nesreću.
Te jecaje koji naviru uvis i koji vas dave.
Ostavite za sutradan te suze koje vam udaraju na oči i omaknu se niz lice.
Koje gruhnu potokom. Koje prolijevate. Te suze koje vam teku.
Jer možda ću ja, Bog, i navratiti do sutradan.
Ljudska mudrost kaže: Nesretan onaj tko ostavlja za sutradan.
A ja velim Sretan, sretan je tko ostavlja za sutradan.
Sretan tko ostavlja. To jest Sretan tko se nada. I tko spava.
A kažem naprotiv Nesretnik.
Nesretan onaj tko bdije i ne iskazuje mi povjerenje.
Kakvo nepovjerenje u mene. Nesretnik je tko bdije. I vucinja se.
Nesretan tko se vucinja u večerima i u noćima.
U prvim večernjim hladovima i u tamnim noćima.
Kao trag puža u tim lijepim sumračjima.
Moja stvorenja.
Kao trag golaća u tim tamnim noćima.
Moja stvorenja, moje stvorenje.
Spora mučna prisjećanja svakodnevnih briga.
Žeženja, ujedi.
Prljavi tragovi brigâ, gorčinâ i nemirâ.
Mukâ.
Tragovi golaća. Na cvjetovima moje noći.
Uistinu vam kažem, taj nanosi uvredu
Mojem dragom Ufanju.
Koji mi nikako ne želi povjeriti vladanje svojim životom.
Dok bi on spavao.
Budala.
Kao da više nego jedan.
Koji je liježući u krevet pustio svoje poslove u vrlo lošem stanju.
Nije ih ustajući našao u vrlo dobrom stanju.
Zato što možda bijah onuda prošao.

(...)

Prevela Višnja Machiedo, "Marulić" 5, 1994., od 761. do 763. str.

Prigodan blagdan za početak konklave

Dana 7. svibnja 2025., u srijedu iza II. nedjelje po Uskrsu slavimo svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika sv. Crkve. 

Uzdajući se u zagovor zaručnika presvete Majke Tvoje molimo, Gospodine, milosrđe Tvoje, da učiniš, te naša srca prezru sve zemaljsko i savršenom ljubavlju ljube Tebe, pravoga Boga, koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

(Tajna molitva mise blagdana)

Zaštitništvo sv. Josipa nad sv. Crkvom nije možda istom Pijo IX. stvorio i učinio i tada ga povjerio sv. Josipu, nego ono pripada sv. Josipu kao ocu božanskog Spasitelja, kao čistom mužu presv. Djevice i kao glavi sv. Obitelji po samoj naravi stvari. On će naravski u nebeskoj slavi sa svojim božanskim Sinom i njegovom prečistom Majkom velikim veseljem srca primiti ovo priznanje i poštovanje, koje mu daje Crkva, te će zacijelo svoju brigu i zaštitu prema Crkvi izvršiti to više, što više bude priznavan i čašćen kao njezin zaštitnik i patron.

(izvor)