utorak, 26. listopada 2021.

Spasimo ih tako



Doskora se tude bila pojavila protestantska propaganda preko nekoga Madžara Taborija, — tu se neke knjige prodavale, a napokon stigne i jedna Engleskinja po imenu miss Irby i napravi školu protestantsku, za koju uze kršćansku i hrišćansku djecu loviti i mećati u svoju školu, sa svim providjenjem nutrašnjim i hranom, dašto sve besplatno. To je bila engleska protestantska propaganda. Ujagme u tu školu i troje katoličke ženske djece; a u pomoć pristane i pruski konzul dr. Blau i dobavi neke dvije »diaconissae«, vrste naših milosrdnica, koje su one katoličke curice svake nedelje dovodile k meni u crkvu, pak naredile im, da ništa ne mole, niti kleče, nego da uspravno stoje u vrijeme svete mise i da se ne klanjaju svetim sakramentima. To meni dotuži i vidio, da je potreba dobavit naše milosrdnice suprot tom zavodu. Domalo to učinim, u sporazumljenju s biskupom, iz zagrebačkog manastira i poručim po roditelje onih triju curica, dvojih u Fojnici, a jednih u Konjicu. I dodju roditelji, a ja ih svjetujem, da djecu izvade iz onoga instituta, iz škole miss Irbyjeve. Pa da skinu njihove haljine, providim ja odijelo novo. Oni pristanu, a one curice se izbave — spasimo ih tako. 

Sutradan dodjem veziru. Kaže mi vezir: »Tužba je od strane engleskog konzulata, da si jučer po noći u dva sata ukrao dvije curice iz one škole, gdje su bile na izobrazbi«. Ja kažem: »Nijesam ukrao, niti je to u noći bilo, nego je došla baba iz Fojnice, i mati jedne djevojčice iz Konjica. »Otišle su poslije podne u školu, a djeca potužila im se, da hoće odavde, jerbo ne daju im Bogu moliti ni klanjati se svetom sakramentu, i još da im je reklo, da će doći nekakav »papa« i vodit ih u Zlatni Prag, dalje da proslijede školu. Zaplakale curice, a one žene izvedu ih«. To ja kažem veziru. Na to vezir kaže: »A ti meni pismeno podaj tvoje razloge«. »Velim ti, da ja ne priznajem nikakova autoriteta tomu institutu, jerbo to je nekakova privatna škola i kod naše vlade nema protestantizam priznanja na to, da se naša djeca love, jerbo se to opire dogmatima naše vjere«. — Još je zahtijevao konzul, da se one moraju natrag povratiti, ili troškove na njih potrošene vratiti. Napišem ja: »Ja ih neću povratiti: odijela što im je dao zavod, vraćena su, a ako su jele u zavodu, i služile su«. 

Iza toga na ispitima u toj miss Irbyjevoj školi, gdje su dolazili i konzuli, ugledaju pravoslavne gazde, koji su bili dali svoje kćeri onamo na odgoj, da je to sve protestantski; — otvore im se oči, pa i oni svoje djevojčice izvade. I tako miss Irbyjeva škola, koja i danas egzistira, ostane pusta, dok nije opet nekakove sirote namakla poslije okupacije. 

 (Fra Grgo Martić, Zapamćenja)

Broj komentara: 6:

  1. Stjepan Doppelhammer, "Povijest religija", II. svezak, Zagreb, 1964., str. 229., 230.:

    S tim u vezi vrijedno je spomenuti jednu audijenciju Pape Ivana XXIII. Dne 30. srpnja 1962. primio je Sv. Otac u Castel Gandolfu vrhovnog šintoističkog svećenika Kenkunova svetišta u Kjotu imenom Shizuku Matsubaru. Nakon povratka u Tokio gospodin Matsubara je ispričao:
    "Od početka do kraja Sveti Otac je izbjegavao službeno vladanje i pokazivao je najveću prijaznost. Izišao mi je vrlo srdačno ususret napustivši svoje svečano sjedalo i pozvao me u svoju radnu sobu. Sjedili smo kod pisaćeg stola jedan nasuprot drugome i pripovijedali. Papa je držao moju ruku. Kasnije sam saznao od japanskog ambasadora da se tako nešto prvi put dogodilo.
    Razgovarali smo o odnosu između šintoizma i katoličanstva. Zapitao sam Papu: 'Što je religija?' On je odgovorio: 'Religija je svjetlo i ljubav.' Pod tim je mislio da Bog kršćana rasvjetljuje sve ljude bez obzira na rasu i da se ljudi moraju međusobno ljubiti. Ja sam izjavio da se temeljni stav šintoizma sastoji u 'strahopočitanju prema bogovima' i u 'miru' s ljudima. 'Šintoističko strahopočitanje', rekao sam, 'jest svjetlo o kojem ste Vi govorili, a šintoistički mir odgovara onome što ste vi nazvali ljubav.' Vidljivo ganut uskliknuo je Papa: 'Vrlo dobro!' Čvrsto me uhvatio za ruku i rekao: 'Dajte da preko religije živimo u međusobnom povjerenju i međusobnom poštovanju!' Rekao sam mu da bih mu htio šintoističko odijelo, koje sam nosio, ostaviti kao uspomenu. Odgovorio je da ga rado prima. Za mene je vrlo veliko zadovoljstvo da će ono sad trajno ostati sačuvano u Vatikanu." (Stadt Gottes, 12, 1962., str 548.)
    M. P.

    OdgovoriIzbriši
  2. Dekret Nostra Aetate, u skladu s općim nastojanjem Sabora da u drugim religijama - u ovome dokumentu nekršćanskim - traši dodirne točke i time promiče i podržava sve što je dobro.

    Poznato je da je Bog provjeravao na kraju radnoga dana sve što je napravio -i sve je bilo dobro.

    Zlo ne postoji u smislu u kojmemu dobro postoji, nego kao manjak, odsutnost dobra, ono što bitku fali, manjka. da bi bio ono što bi trebao biti. Ali onoliko koliko bitak jest - dobar je, i predment je Božje Ljubavi, bez koje ne bi mogao postojati. To se odnosi i na Sotonu.

    U čemu su se ta dvojica složili ? Teško je usporediti tri jezika. Ali su se valjda barem pokušali sporazumjeti, u miru i ljubavi a to je Bog od njih de facto očekuje kakogod shvaćali te riječi.

    Poznavao sam Japanku koja je "prešla" na Katoličku vjeru, sa Šintoizma za koje kaže da uopće nije religija nego neka vrsta predaje.

    Ne treba se sablažnjavati nad "bogovima". Japanac sigurno ne misli na mnoštvo "trojstava" jer taj pojam nije jasan ni nama.

    Mi kojima se Bog objavio ne bismo smjeli gledati s visoka na one koje nam je ostavio da im tu Objavu prenesemo, nego se pitati što smo do sada za njih učinili - umjesto da ih preziremo zbog zabluda, a pogotovo naših neodgovornih zabluda o njima.









    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nota bene, Mihovil je notorni modernist koji promiče modernističke hereze i zablude (uklj. lažnog koncila) i vrijeđa antimodernističku papinsku encikliku Pascendi.

      Izbriši
  3. Sin is more than an immoral act which must be amended. All sin requires reparation, and the whole of Christian life requires self-denial. Every act of self-denial can serve as reparation for sin, and such reparation is suitably centered in the sacrament of penance. Moreover, this sacrament is an apt way of overcoming venial sin. The sacrament of the anointing of the sick completes penance by consecrating the Christian for the final act of reparation—suffering and death with Jesus.
    Grijeh nije samo nemoralan čin koji treba ispraviti. Svaki grijeh zahtijeva zadovljštinu, a cijeli kršćanski život zahtijeva samo –odricanje. Svako samo-odricanje može pridonijeti zadovoljštini za grijeh, a prikladno središte toga je sakrament pomirenja. Što više, ovaj je sakrament i prikladan put nadvladavanja lakših grijeha. – A sakrament pomazanja upotpunjuje sakrament pomirenja posvećujući Kršćanina za konačni čin zadovoljštine: patjnu i smrt s Isusom.

    Germain Grisez: „The Way of the Lord Jesus“, prvi dio: “Christian Moral Principle”.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ad Mateo
      Sigurni smo da Mateo ne zna tko su "modernisti", što je "hereza"; da nije pročitao - da ne kažem proučio - ni jedan document "lažnog" koncila pa ni odružnicu "Pascendi". Da se prijavi kome za ispit, bio bi otpremljen prije nego je sjeo.

      Mihovil

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.