srijeda, 13. studenoga 2019.

Međutim nije vaš ni moj posao odlučivati da on više nije papa


Okrutni ubojica i krivovjerni papa

Bit ću što kraći, jer je kasno i umoran sam, ali osjećam da ne mogu na spavanje dok ovo ne napišem.

Recimo da su nekog čovjeka – poznatoga kriminalca, pri zdravoj pameti – vidjeli kako na ulici hladnokrvno ubija troje djece, u po bijela dana, jer ga nisu pozdravila.

Nema sumnje da je on ubojica. Ako ondje gdje živi postoji smrtna kazna, nema nikakve razumne sumnje u to da je zaslužuje.

Je li on dakle u tom trenutku ubojica. Sigurno jest. Kad netko nepravedno ubije nekoga, ipso facto je ubojica. On to već jest, prije potrebe ikakve presude.

Smijemo li ga zato linčovati? Naravno da ne smijemo.

Čak i očitu činjenicu ubojstva, koja se već dogodila – i činjenicu da je taj čovjek, svojim činom, izgubio pravo na život – mora propisno utvrditi zakonita vlast. Kad se to dogodi, činjenični ubojica biva proglašen pravno ubojicom i kažnjen kao takav. U činjeničnom redu ubojstvo se već dogodilo i ubojica je to već bio od trenutka počinjenja zločina. No proglašenje takva zločina – ono koje ima posljedice za njegov pravni položaj: recimo, za njegovo pravo na slobodu ili uopće na život – događa se tek poslije. Presuda da je taj čovjek ubojica ima proglasni učinak. Ona proglašava ubojicom nekoga tko je činjenično bio ubojica od trenutka ubojstva. Da nikad nije osuđen, ipak bi umro kao ubojica; ali ubojica samo činjenično, ne i pravno.

To nije teško razumjeti, i događa se svakodnevno u raznim okolnostima. Ako američki predsjednik (npr. Clinton ili Obama) počini prekršaj za opoziv, nije ipso facto izgubio položaj. No njegov je prekršaj takav da on može biti proglašen počiniteljem takvog prekršaja i stoga lišen službe. Međutim nije vaš ni moj posao odlučivati da on više nije predsjednik SAD-a.

Jasno vam je na što ciljam.

Ne može biti nikakve razumne sumnje u to da je Franjo otpao od vjere. Mislim da bi se svi razumni katolici složili s tvrdnjom da je on, svojim ponašanjem, pogazio prvu Božju zapovijed, kao prije njega Marcelin.

Međutim nije vaš ni moj posao odlučivati da on više nije papa, kao što ni moj ni vaš posao nije odlučivati da je predsjednikovanje Billa Clintona završilo određenoga dana, kad je počinio krivokletstvo.

Ne znamo puno o sudskom postupku održanom protiv Marcelina. No jedno znamo: on se na tom suđenju pojavio kao papa. Također možemo imati različita mišljenja o Honorijevu prijestupu, ali je činjenica da je Honorije osuđen nakon smrti te da je ipak ostao papa do smrti. Ivan XXII., još jedan očevidan krivovjerac, također je umro kao papa. Imajmo na umu da je on u svome krivovjernom (u uobičajenom smislu te riječi; poštedite me rasprave, molim vas) stavu ustrajao sve do malo prije smrti, ali mu se ipak dopuštalo da ostane papa i svi su ga papom smatrali.

Nije naš posao linčovati ubojicu, a kamoli proglašavati Franju svrgnutim. Međutim jest naš posao vikati s krovova da je taj čovjek očito otpao od vjere te da ga mora proglasiti takvim – sa svim posljedicama – bitno sudište. Koje, naravno, nije nitko od nas, ali se općenito misli da je to ili krnj koncil sazvan od dobrih biskupa dovoljno brojnih da bude po kakvoći vjerodostojno katolički ili pak proglas od strane manjeg, ali, opet, vjerodostojnog broja dobrih kardinala, sposobnih da budu uvjerljiv glas pravovjerja.

Jednostavno je.

Kakva god da je strašna djela počinio papa Formoz (a koliko znam, Crkva je naposljetku, nakon niza obrata i protuobrata, presudu protiv njega potvrdila; no preumoran sam da idem provjeravati, a i nije važno, na kraju krajeva), činjenica je da je umro kao papa, rekli bismo, “u dobrim odnosima” i, ako me sjećanje ne vara, njegove čine čak nije osudio njegov, nego nasljednikov nasljednik (Stjepan VI.). Zapravo, Stjepanova neobična, ali “medijski učinkovita” odluka da se Formozu sudi kao lešu odjevenom u papinsko ruho bila je upravo potvrda da je onaj koji je tako optužen bio papa.

Ne dajte se smesti prividnim protuslovljem između pojmova otpadničkog pape i pape u službi. On ostaje u službi dok nije proglašeno da je se – djelima počinjenim u prošlosti – lišio. Zbog toga se papi Formozu najprije sudilo kao papi, a tek nakon presude kojom je proglašen svrgnutim otkinuta su mu tri prsta desne ruke, što je simboliziralo njegovu nedostojnost davati papinski blagoslov.

To je jedini razuman način gledanja na taj problem, a čini se (iz spomenutih primjera) da su ga se dosljedno držali u prošlosti.

Skrenete li od tog zdravorazumnog pristupa, povjerovat ćete da quisque de populo može odlučiti tko jest, a tko nije papa. Što može biti pogodno ili – u ova zaprepašćujuća vremena – čak utješno i, na vrlo opasan način, ulijevati varavu sigurnost; ali sigurno nije katolički.

Franju treba proglasiti otpadnikom od vjere i svrgnutim, baš kao što onog ubojicu treba proglasiti ubojicom i, ako je moguće, smaknuti. Jedan i drugi mogu se u ovom životu izvući. Ni jedan ni drugi neće izbjeći posljednjem sudu. Bog u svojoj Dobroti riješit će ovu situaciju u vrijeme koje je odredio.

U međuvremenu ostajemo, odlučno, nepapotvorci.


https://mundabor.wordpress.com/2019/11/10/the-ruthless-assassin-and-the-heretical-pope/

31 komentar:

  1. Papa Marcelinus se pokajao nedugo nakon svog čina i umro je kao mučenik = “St Marcellinus, relates that during Diocletian’s persecution Marcellinus was called upon to sacrifice, and offered incense to idols, but that, repenting shortly afterwards, he confessed the faith of Christ and suffered martyrdom with several companions.”


    Papu Honarija nije ekskomunicirao idući papa radi hereze, nego radi mlakosti. Upravo je to bio cilj istrage oca Begina prije prvog Vatikanskog Sabora i proglašenja nezabludivosti;

    “We come now to a very serious question, one which touches the very heart of our subject. This is the question: Did Pope Honorius fall into the heresy of Monotheletism? I answer, “No!” Here I find myself to have for adversaries a throng of writers hostile to the Catholic Church. On the other hand, I am supported by men who are the most eminent for their knowledge and erudition.
    .....
    From this, I conclude that Honorius could have been condemned as a heretic by these three councils, and that he in fact was, not for having taught error, but solely for not having exerted the necessary vigor in his duties as Head of the Church, for not having vigorously used his authority to repress heresy, for having prescribed silence about the manner of expressing a truth, and having thus contributed to the diffusion of error.”

    Papa Ivan XXII. nije bio notorni heretik i svoju zabludu kao nije nametnuo Crkvi nego ostavio mogućnost istrage.

    Doktori Crkve naučavaju gubitak pontifikata ipso facto kod notornog i formalnog pape heretika, a Bergoglio ne može izgubiti nešto što nikada nije ni imao.

    Mundabor od nas traži da zovemo Bergoglia papom apostatom (oksimoron), ali da nipošto ne sumnjamo u njegovo (anti)papinstvo dok nam to ne obznane. To je kao da gledamo kroz prozor oluju, ali ne smijemo to ustanoviti dok nam Vakula to ne obznani. Ok, ali nije mi jasno kako on kao laik onda ima pravo pozivati na rušenje pape (ako vjeruje da je Bergoglio papa).- “Franju treba proglasiti otpadnikom od vjere i svrgnutim.”

    No recimo da se sazove krnji koncil i proglasi da je Bergoglio izgubio Stolicu, logična stvar bi naravno bila izabrati novog papu...

    Da li to znači da bi onda imali papu, antipapu i papu emeritusa ili mislite da bi se netko na tom hipotetskom koncilu sjetio usput zamoliti i Benedikta da odbaci papinske titule, časti, ruho, promijeni lokaciju, itd?

    OdgovoriIzbriši
  2. A najvjerodostojnija varijanta da nikad nije ni bio valjano izabrani papa, jer nije bio ni valjani svećenik, niti vjernik katolik nego masonski intruder (kakvih je od 1903.g.) bilo na gomile ubačenih u Crkvu da rade ovo što rade?!
    Valjda nećemo raspravljati o tome da li mason može biti Kristov vjernik, jer njihov bog je Lucifer (kako to s ponosom deklarira jedan od najslavnijih masona Albert Pike)!

    PS

    OdgovoriIzbriši
  3. Na žalost prvi komentar nisam uspio objaviti. Netragom je nestao kad sam spomenuo riječ "masonerija". Uglavnom samo razmišljam o proteklim događajima.
    Ma kakve god nakane i pobude bile, bojim se da Papa igra vrlo opasnu igru. Rezultat: zbrka, podijeljenost, gluposti, površnosti, medijska nagađanja. Ne znam je li to vlastitom pobudom ili utjecajem neke "sive eminencije", no preočito je da stvari ne idu dobrim smjerom. Usporedio bih to sa "cik-cak ili zig-zag" načinom funkcioniranja, svejedno. U tom smislu da napravi skandal, recimo, potom ispovijedi grijeh i javnu sablazan, a potom nastavlja dalje. Naravno, svi smo grešnici, ovako ili onako, tajno ili javno. Možemo skrenuti, pa se popravljamo, pa padamo, ustajemo, ustrajavamo, borimo se, tražimo. No, za čovjeka, u tim godinama, u tako odgovornoj službi, nisu za očekivati ovakve akrobacije. Potpuno besmisleno i nepotrebno. Za guranje ideologije? Politike? Instrumentalizirati sveto za profane ciljeve? Stvarno jadno i prozirno. Da, imamo Papu, ali on zapravo "nije naš Papa". Poprilično shizofreno. Osobito ako uzmemo u obzir ono što čujemo u Domu Svete Marte i ono što se događa "na sceni". Koja verzija je prava?
    Hoće li prethodno rečeno o akrobacijama i njenim učincima potvrditi i postsinodalna pobudnica, još ne znamo.
    No, ne čini mi se slučajnim da se stvari zakuhavaju i idu prema kritičnoj točki, točki vrenja.
    Je li doista slučajno to uporno guranje idola u prvi plan? Kao da neprijatelji Crkve postaju sve nestrpljiviji u svojim nastojanjima da joj uprljaju značaj.
    "Pachamamizacija" je možda probudila neko zanimanje, čitam i to da je potrebno ponovno posvetiti baziliku. Slažem se. I vatikanske vrtove, naravno. Nadam se da je to učinjeno ili će biti u skoro vrijeme. Valjda će se sjetiti. Bojim se i pomisliti kakvo bi se pustošenje moglo dogoditi na sada oskvrnutim mjestima.
    Nekako je ispod radara prošla vijest o idolu Molohu koji stoji na ulazu u Koloseum. Replika ili ne, svejedno. Simbol je preočit. Je li to dio strategoje doktrine šoka? Meni se čini pretjerano i blasfemno u svakom slučaju. Može li biti strašnije? Zaziv demona očit da očitiji ne može biti. Zanimljivo je kako su ga pričvrstili lancima. Valjda da ne bi završio u Tiberu. Ako sam dobro zapamtio trebao bi ondje biti do dvanaestak dana prije tradicionalnog Križnog puta. Nikom ništa. Je li to moguće? Komu to treba? Što nam žele ti zloduhovski dušobrižnici poručiti? Očito je rimski masonski lobi toliko drzak da uživa radeći ovolike smutnje. Ne vjerujem da je sve to slučajno, a još manje da je s plemenitim ciljevima.
    Nadam se da će ovaj pontifikat uskoro završiti i da će biti dovoljno vremena za ispraviti zablude i skretanja koja su se nažalost dogodila. Bojim se da će nas prava istina duboko potresti i zaprepastiti, ako dođe do ogoljenja do kojega bi trebalo doći i da ćemo se jako iznenaditi. Ovdje sam, naravno, subjektivan jer još uvijek gajim određene sumnje i nastojim, trudim se, naprežem, biti u dobroj vjeri. Ovo ne izgleda dobro. Bude li slijedeći netko s dalekog Istoka, bojim se i pomisliti, imat ćemo one zmajeve po trgovima Rima i fontane s Budama. Totalna banalizacija.
    Predzadnja rečenica članka zapravo ulijeva neku nadu da će doista božanskom intervencijom biti riješena ova strašna kriza u vrhu Crkve. Ł

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gospodine Ł, ovaj Pontifikat ne će dugo, ali problem su od njega imenovani kardinali koji će mu izabrati dvojnika, i dok se biskupi, jedan po jedan, osvijeste - trajati će. U episkopatu je još uvijek živ paževski mentalitet Prvog Vatikana, umjesto da bude apostolski Jeruzalemskog sabora. Svi još uvijek u Papi vide božanstvo. Nikako da se pojavi novi Lefebvre, a petnaestak takvih bi bilo dovoljno da Bergogliju stanu na rep. Ali kako sada stvari stoje većina se olako prepušta Bergogliju da ih žedne preveze preko potoka zdrave svježe vode.

      Izbriši
    2. Poštovani Mihovile Hoće li ovaj pontifikat trajati dugo ili kratko, ne znamo. 2013. je daleko iza nas, a "emeritus" je (pod navodnicima jer je čudno), vjerujem, osobitom milošću, ne bez Božjeg predznanja i nedokučivog nauma, još uvijek s nama.
      Gledajući iz sadašnje situacije mogao je nastaviti upravljati Petrovom lađom bez ikakvih poteškoća. Gdje stoji pisano da mora ići ovamo ili onamo, izuzev Evanđelja "opasivat će te i voditi". No, bolest je bolest i ne treba komplicirati. Mislim, ako si zdrave pameti vodi pa dok ide, ide. Ima mlađih, šalji ih i slične radnje. No, očito je Benedikt prosudio da ne može tako voditi i to je u redu. Tako da ne bih spekulirao o duljini pontifikata ili predviđao događaje vezane uz ovaj pontifikat. Naravno, smiješno bi bilo u neku ruku da Benedikt nadživi Franju i neki drugi scenariji. No, sve mi se nekako čini da smo u srcu fatimskih proročanstava i razotkrivanja značenja "čovjeka u bijelom". No ne bih se upuštao u tumačenja. Mislim da će se stvari otkrivati postupno slijedom događaja. Ne bih se složio s vama kako svi u Papi vide božanstvo. Naravno, može ih ponijeti upravo takvo idolopoklonstveno štovanje bez imalo realne samokritike u takvu promatranju ili pak štovanju. To bi doista bilo krivo i jest krivo. No krivo je i ne razlikovati osobu i službu.
      Ono što razboriti, neću o razlikama u razboritosti (tijela ili duha), vide i, rekao bih, dobro prosuđuju jest vlast koju Papa ima po svojoj službi.
      Iz perspektive bilo kojeg purpurnika, veliki je rizik suprotstaviti se s te osnove, iz tog položaja, jer moraju birati, praviti teške izbore i hrabre istupe, prema onomu koji ih može smjenjivati ili jednostavno "prekomandirati". Takvih primjera ima ili barem na to neki napisi po portalima i blogovima upućuju. U takvom postupanju ne postoje zakoni, upute i pravilnici. To je stvarno duboko vjersko i moralno pitanje. "Ideš tamo", nema "hoću-neću" uzevši najstrože i najuže. Zakon donekle i u najsitnije detalje uređuje postupke za biskupe, imenovanja, župne upravitelje itd.. njihovo uklanjanje i svašta još.
      Drukčije je kad određuje Papa. No, Papa je Papa. Nema baš previše prostora za eskiviranje. U najstrožem smislu, nema ga uopće.
      U ovakvoj situaciji, sadašnjoj, baš poučeni Lefebvreovim iskustvom, ne vjerujem da bi ih i tisuće sličnih njemu pomoglo. Dug je put dolaska k sebi i "povratka na izvore".
      Teško je, čini se gotovo nemoguće, izići iz "zone komfora" i iziskuje osobitu ljubav prema Bogu i Crkvi, onomu što je doista Božje, ljubav prema povjerenim dušama, njihovom stvarnom stanju i sudbini, duhovnost, teološku dubinu, pravi osjećaj svetoga i Crkve, beskompromisnost i neizrecivu oštroumnost, dovitljivost, hrabrost i doista ludu vjeru.
      Ovo se od Pape sigurno u prvom redu očekuje. No, previše je njegov način, način političara s nepotrebnim i kontraproduktivnim ustupcima, kompromisima, skandalima gdje uopće nisu potrebni. Možemo to pravdati mentalitetom, temperamentom i tko zna čime jer je čovjek.
      Ako već idemo svaljivati odgovornost na Svetog Oca trebalo bi razmisliti i o onima koji ga okružuju ili pak kojima se sam okružio. Kakvi su savjetnici? Je li doista protokol takav da Papa ima jasan uvid o svemu. Iskreno, sumnjam. Drugo se valja iza brda i teško je ne uočiti perfidnu igru zakulisnih igrača. Bio bih vrlo subjektivan sa svojim nagađanjima u tom smjeru. Mislim, od kardinala i biskupa koji su primili "milosni dar istine", svećenika, đakona, učenijih i duhovnijih laika, se ovo prethodno rečeno, o "zoni komfora" i tako dalje, očekuje, što bismo rekli "po defaultu". No, čini mi se kako je zapravo častohleplje ili vlastohleplje (ako postoji ova riječ) stvar koju mnogi ne uspijevaju nadvladati u početku, u formaciji, uđu u neki modus karijerizma, zaborave bitno i u konačnici ispadaju smiješni. Naravno, ne sebi, nego onima koji nisu slijepi i koji zdravo rasuđuju između "trišlje" i "jasike". Takvih možda nema mnogo ali duboko vjerujem da ih ima Ł

      Izbriši
    3. Gospodine Ł, nije mi jasno kako zamišljate da bi trebalo izliječiti sadašnje bolesno stanje u Crkvi. Puno ste predmeta dotaknuli pa ne znam odakle da počmem a da bude kao nastavak, pa ću sam pokušati kao ispočetka.

      Zabiti glavu u pijesak tješeći se da je sve u redu a ako nije da će se to ipak nekako riješiti, bila bi izlika da skrstimo ruke i ne radimo ništa;
      cijeli svijet zna da su Bergoglio njegovi nedavni prethodnici pape, ali ima pojedinih mudraca (da ne upotrijebim prikladniju riječ) tu i tamo koji su utuvili u glavu da "nisu" (pape), bilo zbog toga što su heretici "od rođenja" pa ne mogu biti pape, bilo da su se poheretičili kasnije i samim tim "isključili" iz papstva - ali im to nitko ne vjeruje (naravno, jer je razum većine normalna stvar);
      drugi se pak hvataju za mišljenja "teologa" ili čak "većine" teologa - neka vrsta nepisanih kanona u nedostatku stvarnih - prema kojemu heretički pape "nisu" ili "ne mogu biti" pape, ili se mogu tako proglasiti od probranih kardinala...itd

      Ne vjerujem da išta od ovoga ima šanse da riješi sadašnje stanje, jer nije razborito. Ultramontanizam i papalizam Prvog Vatikanskog sabora još je uvijek živ. U ono doba bio je potreban ali se tijekom vremena ukorijenio. V1 je prekinuo rad zbog rata, ostavivši nauk o biskupima za bolja vremena. Kao da se Duh Sveti bojao da bi u papalističkom mentalitetu toga razdoblja Crkve biskupi izvukli tanji kraj, pretvorivši se u slijepo-pokorne izvršitelje ne samo papinih naloga i željica nego i njegovih pomagaća u kuriji i nuncijaturama. To se u stvari i dogodilo, ali - hvala Duhu Svetome - nije ušlo u dekrete toga sabora.

      Vatikan 2 je potvrdio definicije V2 a zatim obradio nauk o biskupima, i k tome dodao cijeli dekret o biskupima. O tome uskoro kratki izvadci.

      Izbriši
  4. Rješenje je jednostavno:
    1. katolik je krštenik koji vjeruje u nezabludivi nauk Crkve
    2. papa je katolik, muškarac koji je Kristov vikar na Zemlji (teoretski prije izbora papa može biti i laik)
    3. papa Frane ne vjeruje u niz dogmi nezabludivog nauka Crkve
    Prema tome, papa Frane nije papa. Isto se može zaključiti i za njegove prethodnike.
    Ovo sam kopirao sa bloga Krug zemaljski Emila Brusića, članak Sedevakantizam bez muke od 21.9.2015.g., dok je dotični bloger još bio rimokatolik-sedevakantist. Sedevakantizam je definitivno jedino moguće rješenje u ovoj nevjerojatnoj Patnji i Muci Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve, jer priznati Bergoglija za papu znači priznati da jedan papa može heretički naučavati i to ex cathedra i da ga kršćani trebaju slijediti u tome, što je apsolutna besmislica. Treba umjesto toga Bergoglija razobličiti i odbaciti, te se moliti da zbilja dobijemo pravog papu, postiti i činiti dobra djela. Bog nam se svima smilovao.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pazite samo da ne zavrsite kao bloger kojeg citirate.

      Izbriši
    2. On je završio u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi. Hihi

      Miro

      Izbriši
  5. Sedevakantizam nije nikakvo rješenje, nego dio problema koji se još dublje komplicira i produbljuje.
    Mislim da je Christus rex, o toj temi, puno bliži katoličkom tumačenju o papinstvu, od spomenutog blogera, koji je na papinstvo, sada je već postalo očitije, kronično alergičan.
    Obiluje dugim docirajućim citatima ali na žalost ne bez iskrivljavanja i krivih tumačenja bilo nauka, bilo Pisama a o povijesnim događajima, njihovim uzrocima i posljedicama da ne govorimo.
    Poštovani Emile, nije ogovaranje jer vam je blog javan, ako ovo čitate, tako da se ne uzrujavate previše. Imate revnost, ali iz mojeg kuta gledanja onu koja ide u krivom smjeru, to je besmislena akrobacija. Ne riješava ništa, ne uvjerava nikoga koji ima kakvo takvo znanje o vjeri, o Crkvi, o kristologiji, soteriologiji, trinitarnoj teologiji, ekleziologiji, pneumatologiji, patristici ... da ne nabrajam dalje Ł

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Kao prvo, ja nisam Brusić(ako se meni obraćate), nego sam samo izvadio dio njegovog teksta od 2015. koji mi se činio i sada čini vrlo logičnim, logičnijim puno od onog koji je objavila Kat. Tradicija o sedevakantizmu. Ja sam zabludiv čovjek, griješnik i smrtnik kao svi mi, i priznao sam si da sam godinama bio u zabludi oko mnogih stvari, počevši od toga da sam prošao vrlo zahtjevan put od jednog liberalnog ljevičara koji je bio nezainteresiran za vjeru uopće, preko Novus Ordo katolika( nakon mog svjevrsnog obraćenja, negdje 2012.., 2013.)i neokonzervativca( koji je bio uz to šovinist i rasist prema određenim narodima) pa sve do tradicionalista i normalnog, trad. konzervativca. Bergoglio mi je ispočetka bio sumnjiv, a "otkrićem" sedevakantizma te su mi se sumnje samo povećale i mislim da mi je dragi Bog pomogao da dođem do sedevakantizma. Postoji mnogo dokaza, znakova i argumenata da je sedevakantizam u pravu, između ostalog tu su i mišljenja mnogih crkvenih naučitelja i velikodostojnika prije 2.VK, ukazanja Gospe u La Salette-u i Gospe od Dobrog uspjeha u Quitu, proročanstva mnogih kat. mistika, i da ne duljim više o sedevakamtizmu imate na blogovima O dosta toga i što dublje i Krug zemaljski( od 2015. do negdje 2017.).

      Izbriši
    2. Molim vas ipak da ne propagirate sedevakantizam kod mene. Ja smatram da je to zabluda koja je posebno opaka jer zavodi one koji zele prihvacati katolicku vjeru i nauk u punini. S obzirom na iskustva sa sedevakantistima (pa i benevakantistima), ne mislim pustati apologije sedisvakantizma. Za te stvari imate navedene blogove ili otvorite neki drugi.

      Izbriši
    3. Kako hoćete, Vaš je blog.Ali čovječe, dajte skinite taj povez sa Vaših očiju, prestanite sami sebe svom snagom uvjeravati u nešto tako neuvjerljivo, ironično i neodrživo, priznajte si da ste bili u zabludi oko Bergoglija, jer je NEMOGUĆE da jedan papa može heretično naučavati ex cathedra, tj. nemoguće je da papa može naučavati cijeloj Crkvi protivno vjeri i to još dragovoljno, što Bergoglio redovito radi i po tome nije papa! Zbilja ne znam što tu nije jasno, dok sedevakantiste smatrate kompliciranim problematičarima, vi zapravo imate najčudniji odnos prema postkoncilskim "papama": mi sedevakantisti ih ne prihvaćamo, novoredni ih prihvaćaju u svemu ili skoro svemu a vi ih i prihvaćate i ne prihvaćate, s jedne strane su za vas heretici, a s druge pravi pape poput Pija X., Sv. Petra ili Urbana II. što je samo po sebi čista besmislica. Zar zbilja mislite da bi Pijo X. dozvolio da se idoli unesu u Vatikan, na sveto mjesto poput Bergoglija, jer eto i Bergoglio je "papa"? Da bi Sv. Petar mijenjao molitvu Očenaš, koju je vlastitim ušima čuo od Isusa? Da bi Urban drugi, koji je pozvao na oslobođenje Svete zemlje od muslimana u ime "dijaloga" poslije ljubio Kuran, poput Wojtyle? Da bi Pijo XI. nakon osude komunizma se sastajao sa Moralesom i primao njegov "skromni dar"? Da bi Sv. Pijo V. postavio Lutherov kip u Vatikanu i zagovarao ređenje žena i ukidanje celibata, što neki biskupi a i Bergoglio trenutno rade? Vaš je stav ki bi, da bi, Bergoglio je papa. Nemojmo se zavaravati. Ja isto želim prihvaćati kat. nauk u punini, ali kako ću ga istovremeno prihvaćati i priznavati kao Kristovog vikara onog koji ga niječe? Nemoguće i čudno. I na kraju-slobodno izbrišite ovo ako hoćete, znam da ste poruku pročitali.

      Izbriši
  6. Grešni cariniče
    Izdvojit ću samo vaše poimanje ex cathedra, kao vrlo problematično i inficirano osnovnim nerazlikovanjem. Što je to, primjerice, aktualni Papa proglasio ex cathedra, u strogom smislu uzevši, s obzirom na božansko i katoličko obvezujuće vjerovanje, izuzevši svece? O tome je, mislim, već bilo rasprave na ovom blogu.
    P.S. Znam da niste Emil i napisao sam radi njega, pretpostavljajući da čita, kako ne bi ispalo ogovaranje ili tomu slično Ł

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što se toga tiče, čini se da imate pravo, pogriješio sam oko ex cathedra naučavanja jer mijenjanje Očenaša, stava o smrtnoj kazni, amazonska Sinoda i sl. zbilja ne spadaju u ex cathedra naučavanje. Kako god, to ne mijenja činjenicu da je Bergoglio notorni heretik, i kad ne naučava ex cathedra a sama činjenica nj. heretičnosti ga per se svrgava sa mjesta pape( a ako je i prije ustoličenja bio heretik, onda ni ne može postati uopće papom!). Evo što kaže Bellarmin o tome:"Papa koji se pokaže notorni heretik, samim tim činom (per se) prestaje biti Papa i glava, kao što prestaje biti kršćanin i član Crkve. Prema tome, on može biti suđen i kažnjen od Crkve. Ovo je učenje svih crkvenih Otaca, koji su tumačili da notorni heretici gube automatski (momentalno, odmah) svaku jurisdikciju." Ne znam zbilja što tu nije jasno.
      P.S. Kad ste već spomenuli svece, Bergoglio je proglasio Pavla VI. svetim. Ako se to računa u ex cathedra, evo Vam dokaza o najmanje duboko kontroverznoj kanonizaciji i nauku ex cathedra(koji Bergoglio kao heretik ni ne može naučavati, a da ga kršćani slijede u tom). Što mislite, zašto baš njega proglašava svetim, a ne npr. Stepinca ili W. Manninga?

      Izbriši
    2. Grešni cariniče
      Ne znam zašto bi se time opterećivali. Možete li s potpunom sigurnošću reći da poznajete Montinija u potpunosti? Ne možete. Roncalija? Ne možete. Mislim da oni koji su radili u pripremama dokumenata raspolažu dubljim uvidima, jasnijim pokazateljima nečije svetosti a ne samo fragmentima upitne vjerodostojnosti. Kandidata ima, Bogu hvala, mnogo. Proglasiti će ih neki drugi budući, ukoliko se ne dogodi Paruzija. Ima tu svega, politike, kalkuliranja, neznanja, svakakvih ljudskih peripetija i zavrzlama. No, kada se razvedri, jasnije vidi iz pravoga kuta biti će kako Bog hoće i nikako drukčije ma koliko god se mi upinjali, tvrdoglavili, opirali. Ł

      Izbriši
  7. Mundabor (autor članka) miješa prepoznavanje činjenica s kažnjavanjem ili osuđivanjem.

    Nepogrješiva katolička nauka (od koje je suprotno hereza), a ujedno i kanon 1556 Kodeksa kanonskog prava iz 1917., glasi:
    Prima sedes a nemine judicatur - "Prvosvećeniku nema nitko prava suditi."

    Dakle, za razliku od Mundaborovih primjera:
    - Papu nijedan čovjek niti skupina ljudi ne može osuditi niti kazniti
    - Papu nijedan čovjek niti skupina ljudi ne može "opozvati"

    Mundabor koristi pogrešni termin da netko "odlučuje" da Bergoglio "više nije papa".
    Prvo, njegove hereze su javno poznate i prije izbora (a javni heretik po božanskom zakonu pontifikat uopće ne može ni primiti), a drugo, što to znači "odlučuje"? Ako se misli u pravnom smislu, kao što to čini sud, onda nitko ne "odlučuje" ništa, ali ako se misli u smislu prepoznavanja činjenice da Bergoglio ne može biti papa jer je javni heretik, onda je "odlučuje" krivi termin jer bi se onda, koristeći Mundaborov primjer, isto tako moglo reći da su oni koji su vidjeli nekoga kako hladnokrvno ubija na ulici time "odlučili" da je on ubojica - ne, oni su samo prepoznali činjenicu koja im se dogodila pred očima. To nema veze ni s kažnjavanjem ni s osuđivanjem. Taj čovjek je počinivši djelo ubojstva postao ubojica, i nitko ne može "odlučiti" suprotno. Čak i kad bi ga sud oslobodio, on bi i dalje bio ubojica, poradi djela koje je počinio.

    Ne smije se, dakle, miješati prepoznavanje činjenica s pravnim suđenjem ili kažnjavanjem. Niti je gubitak ili nemogućnost primanja papinstva pravna kazna (jer papu nijedan čovjek nema ovlast kažnjavati), nego je posljedica neke činjenice (smrti, javne hereze, trajne neuračunljivosti ili to da je osoba ženskog spola, čime ne može postati papa). Kodeks kanonskog prava automatski gubitak službe poradi hereze ne tretira kao kaznu nego kao prešutno (automatsko) odreknuće te osobe (kanon 188).

    Mundabor čini još veću štetu istini na primjerima prošlih papa: Katolička enciklopedija tumači da je navodno suđenje Marcelinu izmišljeno (ali čak i u toj krivotvorini ta sinoda je odbila suditi papu jer je rekla da nitko za to nema ovlast), Honorije nikad nije bio javni heretik (prvo, jer su sporna pisma objavljena tek nakon njegove smrti, drugo, jer nikad nije bio osuđen kao heretik u današnjem smislu riječi, kako tumači Kat. encikl.), a Ivan XXII. također nikad nije bio heretik jer je on samo dao svoje mišljenje kao privatnog teologa o nauci koja tada još nije bila definirana. Također, s obzirom da papu Formoza Crkva uključuje u listu papa, to znači da ne priznaje presudu protiv njega (jer je u toj presudi proglašeno da nikad nije postao papa).

    Koliko je Mundabor zabludio vidi se i iz njegovog zaključka da bi koncil ili proglas (i to "manjeg broja"!) biskupa ili kardinala bio "sudište" koje može suditi Rimskom Prvosvećeniku. Reći da itko može suditi papi ili svrgavati zakonitog papu ili uopće pokušati papine odluke prizvati pred koncilom je galikanska i koncilijaristička hereza osuđena od Crkve (vidi citat u sljedećem komentaru). Kad bi Bergoglio bio papa, nikakav koncil, sadašnji ili budući, ne bi mu mogao oduzeti papinstvo (čak ni budući papa, jer jedan papa nema vlast nad drugim papom).

    Oni bi jedino mogli proglasiti da Bergoglio nikad nije bio papa jer je i prije izbora bio javni heretik, a u tom slučaju do tog zaključka bi došli na isti način kao i mi - ne autoritetom, nego prepoznavajući činjenice. Jedina razlika bi bila što bi oni mogli onda iskoristiti svoj autoritet da prisile druge da prihvate taj zaključak - nešto što mi kao laici ne možemo.

    Za katolika, dakle, kad jednom prepozna da je Bergoglio javni heretik (kao što je Mundabor učinio), nema drugog izbora nego mora držati da Bergoglio ne može biti i nije papa. U suprotnom vjeruje da su vrata paklena (izraz koji Crkva tumači da označava heretike) navladala nad Crkvom, da je Crkva i Rimska Stolica zakazala, što je nemoguće.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mateo, što nije iznenađenje, cjepidlači. Mundabor ispravno tvrdi da treba razlikovati između počinitelja i nečije tvrdnje da je ta osoba počinitelj. A tvrdnju treba dokazati a ne samo tvrditi, a ako nema dokaza tvrditelj je klevetnik.

      Nitko još nije dokazao da je Bergoglio heretik u smislu u kojem Kanonski Zakonik govori o heretiku odnosno herezi (ostavljam po strani druge njegove prijestupe, koji, iako teški, nisu hereze).

      Mateo i njegov Ortak su najobični klevetnici koji samo pričaju o "dokazima" a ne navode niti jedan. Osim toga, kao okorjeli Sedevakantisti i neprijatelji Crkve Katoličke nemaju bitne kvalifikacije da bi se miješali u stvari Crkve Kristove, iz koje su se sami isključili.

      Izbriši
    2. "Međutim jest naš posao vikati s krovova da je taj čovjek očito otpao od vjere te da ga mora proglasiti takvim – sa svim posljedicama – bitno sudište. Koje, naravno, nije nitko od nas, ali se općenito misli da je to ili krnj koncil sazvan od dobrih biskupa dovoljno brojnih da bude po kakvoći vjerodostojno katolički ili pak proglas od strane manjeg, ali, opet, vjerodostojnog broja dobrih kardinala, sposobnih da budu uvjerljiv glas pravovjerja."
      Ovo je Mundaborov citat, dakle citat FSSPX-ovog blogera (kao što ste Vi i Toma Blizanac, a biti za FSSPX je više nego dobro u ovom dobu barem po meni, jer FSSPX je ipak najbliži sedevakantnoj poziciji i ne naučava hereze i zablude osim te zablude da je Bergoglio-papa, i jedino tu i je problem) koji OTVORENO i bez zadrške kaže da je Bergoglio( i još ga naziva taj čovjek, očigledno da naglasi njegovu zabludu) otpao od katoličke vjere, dakle heretik je. Zar nije licemjerno govoriti sedevakantistima koji imaju skoro pa isti stav o svim vjerskim i moralnim pitanjima kao i FSSPX, osim pitanja papinstva da su neprijatelji Crkve Kristove, a istovremeno braniti onoga koji je očigledni heretik, dakle stvarni neprijatelj katolika i kršćana i nazivati ga papom?
      Razmislite, zbilja.

      Izbriši
    3. Svim hereticima anatema!

      Za one koji ne prate komentare, Mihovil je notorni modernist koji na ovom blogu promovira drugovatikanske zablude i hereze i koji je više puta s prezirom pisao o Prvom vatikanskom koncilu te papi sv. Piju X. i njegovoj enciklici "Pascendi" kojom je osudio modernizam.

      Izbriši
    4. Svim hereticima, anathema nije posljednja stanica. Možete odbaciti i opozvati svoje hereze i bez straha se vratiti u krilo Svete Majke Crkve. Naš je Bog vjeran, pravedan i milosrdan i onda kada mi to nismo i veći je od naših srdaca. Milost iskazuje tisućama koji ga ljube. Strašno je otpasti, veličanstveno je biti ponovno pricjepljen, strašno je krivo znati i vjerovati ali je veličanstveno biti iznova prosvijetljen i na ramenima Dobrog Pastira u sveti ovčinjak uveden Ł

      Izbriši
    5. Je li se to obraćate meni ili Mihovilu?
      Ja nemam nijednu herezu za opozvati i odbacujem sve hereze, zajedno s njihovim tvorcima i promicateljima, uključujući Bergoglia.

      S druge strane, vi još niste odgovorili na direktno pitanje vjerujete li u katoličku nauku o papinstvu i Crkvi citiranu u komentaru od 22. 11.

      Izbriši
    6. Ne znam o kojem je citatu riječ. Niti sam se osjetio prozvanim da bih nešto morao odgovarati. Uglavnom nisam na računalu pa je malo teže prebirati po postovima i komentarima. Naravno da vjerujem u katolički nauk o Papi i Crkvi i za to mi ne trebaju citati. Postoji i mjesto i vrijeme kada ovo javno i svečano ispovijedamo. No, moram dodati kako ne vjerujem na vaš način i kroz prizmu vaših mišljenja, interpretacija, stavova i stajalista Ł

      Izbriši
    7. Mateo
      Koliko je meni poznato kazne u Crkvi su takve da prekršitelju posviješćuju težinu njegova prekršaja i stanje u kojemu se nalazi ukoliko ustraje u nepokornosti. Zato nisu posljednja stanica u konačnom smislu. Krivac se može popraviti i čim prije potražiti put spasenja koji mu Crkva nikada ne preszaje nuditi, a ne ustrajavanja u zlu. Stoga jako začuđuje ta potreba "blagoslovljenih" i svetih da proklinju i izopćavaju. Mislim da Crkva odavno napušta ovu praksu. Nema u njoj savršenih i svetih, samo onih koji se trude uszrajavati na putu spasenja koji nam je otvorio Krist (nije li On sam bio izopćen i anatemiziran od vrsnih teologa i poznavatelja Pisma?). Stoga vam je teologija spasenja prilično jednostrana i diskutabilna, ne temelji se na iskustvu i stoga je manjkava. Nikako da nam sjedne kako osuđujemo grijeh, a ne grešnika. Sam Bog tvorac je našega spasenja a ne rubrike i deklaracije. Nikada nisam čuo da se netko obratio jer je čitao anateme Sabora ili izjave Učiteljstva kroz dvijetisućljetnu povijest. Možda i jest, no taj sigurno pripada svijetu poniznog i poštenog istraživača bogoslovlja oslonjenog na Krista i njegovo dijelo spasenja Ł

      Izbriši
  8. Prvi vatikanski koncil, Pastor Aeternus:
    "I budući da je po božanskom pravu apostolskog prvenstva Rimski Prvosvećenik na čelu čitave Crkve, naučavamo i izjavljujemo, da je on vrhovni sudac vjernika, te da se u svim sporovima koji spadaju na crkvenu provjeru može uteći njegovom sudu: presudu pak Apostolske stolice, od čijeg autoriteta nema većeg, ne može nitko poništiti, niti itko smije suditi o njezinoj presudi. Zbog toga, skreću s pravog puta istine oni koji tvrde da je dozvoljeno od suda Rimskog Prvosvećenika prizvati na opći sabor kao na autoritet viši od Rimskog Prvosvećenika.
    [Kanon] Zbog toga, tko kaže da Rimski Prvosvećenik ima samo službu nadgledanja ili upravljanja, a ne punu i vrhovnu vlast nadležnosti nad čitavom Crkvom, (i to) ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje spadaju na stegu i upravu Crkve raširene po čitavom svijetu; ili da on ima samo veći dio, a ne svu puninu te vrhovne vlasti; ili da ta njegova vlast nije redovita i neposredna, bilo nad svim i pojedinim crkvama, bilo nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima, neka bude anatema."

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Sve potpisujem. Bravo! Drago mi je da se katolici počinju buditi i razobličavati Bergoglija i njegove "vrle" prethodnike.

      Izbriši
    2. Ad Mateo 15.studenoga.

      Manjkavost citirane dogme nije u tome što pozitivno tvrdi nego u tome što ostavlja neriješenim pitanje što nam je raditi, ako papa pogriješi "u stvarima ...koje spadaju na stegu i upravu Crkve raširene po čitavom svijetu", t.j. koje nisu obuhvaćene dogmom o nepogrješivosti ?

      Ultramontanisti, koji su vjerojatno imali najjači input pri sastavljanju ovoga dokumenta, mora da su gledali u papu kao na božanstvo, pa im je ovakvo pitanje valjda bilo sablazan.

      Prijeko je bilo potrebno upotpuniti ovaj nauk s Drugim Vatikanom, jer je rad Prvoga bio obustavljen ratom.

      Ovo su riječi upućene svim apostolima, bez ikakva naglaska na Petra.

      "Tko vas sluša mene sluša". "Propovijedajte evanđelje svakome stvoru i učinite mojim učenicima sve narode..."



      Izbriši
    3. Ad Mihovil 25.studenoga/Mateo 15.studenoga. Dopuna.

      O manjkavosti Prvog Vatikana. Dodaj prvome odjeljku: "Također ako papa pogriješi u stvarima vjere i morala koje ne predlaže Ex Cathedra."

      Dodaj posljednjem odjeljku. "Ove riječi ukazuju na to da biskupi, kao nasljednici apostola, ne trebaju papino dopuštenje da propovijedaju evanđelje, i da se u pitanjima svoje službe smiju ograditi od pape u onim stvarima u kojima ovaj radi i naučava protivno Vjeri."

      Nedavno smo imali sveti primjer hrvatskog biskupa, koji je to učinio nakon objavljivanja "pobudnice" Amoris Laetitia.

      A ranije smo imali i primjer Nadbiskupa Lefebvrea, koji iako je u nekim stvarima V2 doktrine bio u zabludi, u stvari očuvanja Tridentske Mise bio je potpuno u pravu kad je išao tako daleko da pri kraju života doživi izopćenje.


      Izbriši
  9. Mateo
    I tako ste, iz mojega kuta gledano, buduć da ste ostali "smrznuti" u pretkoncilskom vremenu, zapravo negdje nigdje u pogledu papinstva i Petrove službe, jer Zakonik iz 1917. je izvan snage, spomenuti kanoni egzistiraju i oni su na snazi i bit će uvijek, no u međuvremenu su izabrani i "urbi et orbi" općeprihvaćeni drugi pape, uključujući Benedikta i Franju. Sumnjam da ste anatemizirani jer bi se mogli izvući na neznanje ili neku drugu subjektivnu ili objektivnu olakotnu okolnost: u smislu, loši primjeri, nedostatna pouka, pomanjkanje vjere ili poteškoće s nadvladavanjem prigovora uz nju vezanih i štošta drugo. Upravo spomenuti kanoni pretpostavljaju živućeg Petrova nasljednika i eventualne koncilijariste. Tako da sr pitam ima li uopće smisla da se vi s tim opzetećujete, osim da ostanete u "slijepom crijevu" sedevakantizma Ł

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Jedino na što se možete pozvati je (naizgledni) materijalni kontinuitet, tj. da su koncilijarni pretendenti (naizgled) bili izabrani od zakonitih izbornika (to je ono što im je omogućilo da zavaraju toliko ljudi). Ali što vrijedi materija bez forme - brašno i voda sami po sebi nisu kruh.

      Kad se pogleda forma, što imate? "Pape" koji vršeći službu riječima i djelima ispovijedaju hereze, "crkvu" koja u svemu slijedi te hereze. Dakle, "učiteljstvo" od kojega katolici pod prijetnjom smrtnog grijeha i izopćenja ne smiju učiti. I vi mislite da je to Kat. Crkva, samo zato što se Bergoglio oblači u bijelo, sjedi u Vatikanu i pred svijetom izgleda "respektabilno"? Kakav bi to bio Petrov nasljednik na kojega se pozivate - notorni heretik, otpadnik i hulitelj, "papa od kartona" (kako to neki kažu) jer se od njega ne smije učiti niti ga slušati, nego služi samo za ukras. Je li to papinstvo kakvo je ustanovio Krist kad je sv. Petru rekao: "Pasi ovce moje" i "Ti si Stijena na kojoj ću izgraditi Moju Crkvu...?

      Je li vam poznato da se u svim vremenima Kristovu Crkvu može prepoznati po Njezinim oznakama: Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska. Koncilijarna crkva nema niti jednu od tih oznaka. Niti je ujedinjena, jer njezini članovi ispovijedaju više manje tko što hoće (dok god prihvaća II. vat. kvazikoncil), niti je sveta, jer njezine službene nauke sadrže herezu protiv božanske vjere, a katolička i apostolska je opet samo po materijalnoj rasprotranjenosti i materijalnom slijedu biskupa, ali ne po katolicitetu i apostolicitetu onog što ispovijeda (i istočni raskolnici imaju materijalni slijed biskupa od apostolâ, ali što im to vrijedi kad nemaju formalni, pa tako nisu nasljednici Apostolâ). Kad bi to bila Katolička Crkva, onda bi se poradi tih hereza jedino moglo zaključiti da su vrata paklena (Crkva tumači da taj izraz označava heretike) nadvladala nad njom i da je ona zakazala u svojoj misiji, te da su nepogrješive nauke o nepropadljivosti Crkve, o Njezinoj savršenoj čistoći, o nepogrješivosti Njezine univerzalne discipline, o nemogućnosti da Rimska Stolica zakaže u vjeri itd. lažne, tj. da su Kristova obećanja o pomoći Duha Svetoga lažna.

      Dakle, pravo pitanje je vjerujete li vi u papinstvo i Crkvu kako ih naučavaju predkoncilsko Učiteljstvo i teolozi i Krist Utemeljitelj, ili vjerujete u to krnje papinstvo od kartona i crkvu koja nije Prečista Zaručnica Jaganjčeva nego Babilonska bludnica koja desetljećima vrši duhovni preljub s lažnim religijama?

      "Tijekom stoljećâ otajstvena Zaručnica Kristova nikada nije bila iskvarena, a niti u budućnosti može ikada biti iskvarena, kao što svjedoči sv. Ciprijan: 'Kristova Zaručnica ne može se iznevjeriti svojemu Zaručniku: ona je nepokvarljiva i čedna. Njoj je poznata samo jedna postojbina, ona čuva svetost bračne ložnice u čistoći i čednosti'."
      (papa Pio XI., Mortalium animos)

      "Crkva je stup i temelj istine - svu tu istinu uči Duh Sveti. Može li Crkva biti sposobna zapovjediti, popustiti im, ili dopustiti one stvari koje ciljaju k uništenju duša i sramoti i šteti sakramentu kojeg je ustanovio Krist?"
      (papa Grgur XVI., Quo graviora)

      "Jer u Apostolskoj Stolici katolička vjera je uvijek bila očuvana neokaljanom, i sveta nauka držana u časti... tamo gdje vjera ne može zakazati... ova Stolica sv. Petra uvijek ostaje neokaljana bilo kojom zabludom, u skladu s božanskim obećanjem našega Gospodina i Spasitelja prvaku njegovih apostola... taj posebni dar da u istini i vjeri nikada ne zataji, dan je od Boga Petru i njegovim nasljednicima na toj Stolici"
      (Prvi vatikanski koncil, Pastor Aeternus, pogl. IV)

      P.S. Raspravljati o tom je li onaj tko odbacuje herezijarha anatematiziran, umjesto da anatematizirate herezijarha, isto je kao da raspravljate treba li onog svjedoka ubojstva iz Mundaborovog primjera osuditi na doživotnu robiju jer je vidio ubojstvo i pokazao prstom i rekao: "Eno ubojice".

      Izbriši
  10. Mateov P.S. je šlampava analogija: ali ništa neobično za njegov način mišljenja (zapravo bezvenog). Mundaborov svjedok ubojstva je vidio ubojstvo a Mateov "onaj tko odbacuje hereziarha" nije ustanovio da se radi o hereziarhu nego mu je prilijepio tu etiketu. Svjedoku ubojstva treba zahvaliti, a etiketera osuditi za klevetu.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.