petak, 14. lipnja 2019.

Šalabahter


“Crkva Boga živoga – stup i uporište istine” (1 Tim 3,15)

Izjava o istinama u vezi s nekim od najčešćih zabluda 
u životu Crkve našeg vremena


Osnove vjere

1. Pravo značenje izrazâ “živa tradicija”, “živo Učiteljstvo”, “hermeneutika kontinuiteta” i “razvoj naučavanja” sadržava istinu da kakvi god se novi uvidi u polog vjere izražavali, oni ne mogu biti protivni onom što je Crkva uvijek izlagala u istom nauku, istom smislu i istom shvaćanju (v. Prvi vatikanski koncil, “Dei Filius”, sj. 3., pogl. 4.: “in eodem dogmate, eodem sensu, eademque sententia”).

2. “Smisao dogmatskih izričaja ostaje u Crkvi uvijek istinit i stalan, pa i kad se izražava s većom jasnoćom i potpunije. Vjernici stoga moraju otkloniti mišljenje da, prvo, dogmatski izričaji (ili neke vrste tih izričaja) ne mogu istinu označavati određeno, nego samo s promjenljivom približnošću, koja ju donekle iskrivljuje ili preinačuje, te, drugo, da označavaju istinu samo neodređeno, pri čemu bi ona bila cilj kojemu se neprestano teži s pomoću takvih približavanja. Oni koji zastupaju takvo mišljenje podliježu dogmatskom relativizmu i krivotvore pojam nezabludivosti Crkve povezan s istinom koju valja sasvim određeno naučavati i čuvati.” (Kongregacija za nauk vjere, izjava “Mysterium Ecclesiae” u obranu katoličkog nauka o Crkvi od nekih suvremenih zabluda, 5)


Vjerovanje

3. “Kraljevstvo Božje, započeto ovdje na zemlji u Kristovoj Crkvi, nije od ovoga svijeta, čije obličje prolazi, niti se vlastit mu rast može poistovjetiti s napretkom ljudske civilizacije, znanosti ili tehnike, nego se sastoji u sve dubljem upoznavanju neistraživih Kristovih bogatstava, sve čvršćoj nadi u vječna dobra, sve žarčem odgovoru na Božju ljubav i sve većem širenju milosti i svetosti među ljudima. (...) Stalna briga Crkve, Kristove Zaručnice, za potrebe ljudi, za njihove radosti i nade, za njihove muke i napore, stoga nije ništa drugo nego njezina silna želja da bude uz ljude, kako bi ih rasvijetlila svjetlom Isusa Krista i sve ih sabrala u Njemu, njihovu jedinom Spasitelju. Ta se briga nikad ne smije shvatiti tako kao da bi se Crkva htjela prilagoditi stvarima ovoga svijeta ili kao da bi se smio umanjiti žar s kojim ona očekuje svoga Gospodina i vječno Kraljevstvo.” (Pavao VI., apostolsko pismo “Solemni hac liturgia” /“Vjerovanje Božjeg naroda”/, 27). Zato je pogrešno mišljenje da Boga proslavlja u prvom redu sama činjenica vremenitog i zemaljskog napretka ljudske vrste.

4. Nakon ustanovljenja Novog i Vječnog Saveza u Isusu Kristu nitko se ne može spasiti samo posluhom Mojsijevu zakonu, a bez vjere u Krista kao pravog Boga i jedinog Spasitelja čovječanstva (v. Rim 3,28; Gal 2,16).

5. Muslimani i ostali koji ne vjeruju u Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka, makar i jednobošci, ne mogu Bogu iskazati isto poklonstvo kao kršćani, tj. u Duhu i Istini nadnaravno klanjanje (v. Iv 4,24; Ef 2,8) onih koji su primili Duha posinstva (v. Rim 8,15).

6. One duhovnosti i religije koje promiču ikoju vrstu idolopoklonstva ili panteizma ne mogu se smatrati ni “sjemenjem” ni “plodovima” Božje Riječi, jer su obmane koje priječe evangelizaciju i vječni spas svojih pristaša, kao što poučava Sveto Pismo”: “bog ovoga svijeta oslijepio je pameti nevjerničke da im ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista, koji je slika Božja” (2 Kor 4,4).

7. Pravi ekumenizam teži tomu da nekatolici uđu u ono jedinstvo koje Katolička Crkva već nerazorivo posjeduje snagom molitve Isusa Krista, koju vazda čuje Njegov Otac, "da budu jedno" (Iv 17,11), i koje ispovijeda u Vjerovanju: “Vjerujem u jednu Crkvu.” Stoga ne može opravdan cilj ekumenizma biti uspostava neke Crkve koja još ne postoji.

8. Pakao postoji i oni koji su, zbog smrtnoga grijeha za koji se nisu pokajali, osuđeni na pakao zauvijek su ondje kažnjeni od Božje pravde. Ne samo pali anđeli nego i osuđene ljudske duše zauvijek su proklete (v. 2 Sol 1,9; 2 Pt 3,7). Zauvijek osuđeni ljudi neće biti uništeni, jer njihove su duše besmrtne, prema nezabludivom crkvenom nauku (v. Peti Lateranski koncil, sj. 8.).

9. Religija rođena iz vjere u Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjeg i jedinog Spasitelja čovječanstva, jedina je religija koju Bog potvrdno hoće. Stoga je pogrešno mišljenje da kao što Bog potvrdno hoće različitost muškog i ženskog spola i različitost nacija, isto tako hoće i različitost religija.

10. “Naša [kršćanska] religija stvarno uspostavlja istinski i živ odnos s Bogom, što druge religije ne uspijevaju, premda, da tako kažemo, pružaju ruke k nebu.” (Pavao VI., apostolska pobudnica “Evangelii nuntiandi”, 53)

11. Dar slobodne volje kojim je Bog Stvoritelj obdario ljudsku osobu daje čovjeku naravno pravo samo na izbor dobrog i istinitog. Stoga nijedna ljudska osoba nema naravno pravo vrijeđati Boga opredjeljujući se za moralno zlo grijeha, vjersku zabludu idolopoklonstva, bogohuljenje ili lažnu religiju.


Božji zakon

12. Opravdan čovjek ima po Božjoj milosti dovoljno snage da ispuni zahtjeve božanskog zakona, jer opravdaniku su sve Božje zapovijedi izvršive. Božja milost, kad opravdava grešnika, po svojoj naravi proizvodi obraćenje od svih teških grijeha (v. Tridentski koncil, sj. 6., Dekret o opravdanju, pogl. 11.; pogl. 13.).

13. “Vjernici su dužni priznati i poštovati posebne moralne propise što ih je Crkva u ime Boga, Stvoritelja i Gospodina, proglasila i naučava ih. (...) Ljubav prema Bogu i bližnjemu ne može se odvojiti od vršenja zapovijedi Saveza obnovljenog u krvi Isusa Krista i daru Duha.” (Ivan Pavao II., enciklika “Veritatis splendor”, 76) Prema naučavanju iste enciklike pogrešno je mišljenje onih koji “smatraju da mogu moralno opravdati namjerne odabire načina ponašanja koji su protivni zapovijedima božanskog i naravnog zakona”. Stoga se “te teorije ne mogu pozivati na katoličku moralnu tradiciju” (ibid.).

14. Sve su Božje zapovijedi jednako pravedne i milosrdne. Stoga je pogrešno mišljenje da čovjek može pokoravajući se Božjoj zabrani – npr. šestoj zapovijedi, neka ne učini preljuba – zgriješiti protiv Boga tom pokornošću ili moralno naškoditi sebi ili zgriješiti protiv drugih.

15. “Nikakva okolnost, svrha ni zakon ne mogu nikad učiniti dopuštenim čin koji je u sebi nedopušten, jer je protivan Božjem zakonu, koji je upisan u svako ljudsko srce, spoznatljiv samim razumom i proglašen od Crkve.” (Ivan Pavao II., enciklika “Evangelium vitae”, 62) Postoje u Božjoj objavi i naravnom zakonu moralna načela i moralne istine koji sadržavaju niječne odredbe što bezuvjetno zabranjuju određene vrste djela, utoliko što su te vrste djela zbog svojeg predmeta uvijek duboko nezakonite. Stoga je pogrešno mišljenje da je dobra nakana ili dobra posljedica dovoljna ili da ikad može biti dovoljna da opravda počinjenje takvih djela (v. Tridentski koncil, sj. 6. de iustificatione, pogl. 15.; Ivan Pavao II., apostolska pobudnica “Reconciliatio et paenitentia”, 17; enciklika “Veritatis splendor”, 80).

16. Ženi koja je u svojoj utrobi začela dijete zabranjeno je naravnim i Božjim zakonom da ubije taj ljudski život u sebi, bilo sama bilo preko drugoga, bilo izravno bilo neizravno (v. Ivan Pavao II., enciklika “Evangelium vitae”, 62).

17. Postupci koji prouzročuju začeće izvan utrobe “moralno su neprihvatljivi jer rađanje života izdvajaju iz cjelovite ljudske povezanosti bračnog čina” (Ivan Pavao II., enciklika “Evangelium vitae”, 14).

18. Nijedan čovjek ne može nikad imati opravdanje da se ubije ili prouzroči da ga drugi usmrte, pa ni zato da bi izbjegao trpljenje. “Eutanazija je teška povreda Božjeg zakona, jer se radi o namjernom ubojstvu ljudske osobe, koje je moralno neprihvatljivo. Ovaj nauk zasniva se na naravnom zakonu i na pisanoj Božjoj riječi, prenijela ga je crkvena Tradicija i naučava ga redovito i opće Učiteljstvo.” (Ivan Pavao II., enciklika “Evangelium vitae”, 65)

19. Po Božjem nalogu i naravnom zakonu ženidba je nerazrješiva zajednica jednog muškarca i jedne žene (v. Post 2,24; Mk 10,7-9; Ef 5,31-32). “Po svojoj naravi sama ustanova ženidbe i bračna ljubav namijenjene su rađanju i odgoju djece, koja su im kruna” (Drugi Vatikanski koncil “Gaudium et spes”, 48).

20. Po naravnom i Božjem zakonu nijedno ljudsko biće ne može bez grijeha hotimice ostarivati svoje spolne moći izvan valjane ženidbene zajednice. Stoga je protivno Svetom Pismu i Tradiciji tvrditi da savjest može stvarno i opravdano prosuditi da spolni čini među osobama koje su jedna s drugom sklopile građanski brak mogu katkad biti moralno ispravni ili čak zapovjeđeni od Boga, iako je jedna od tih osoba, ili obje, sakramentalno vjenčana s nekim drugim (v. 1 Kor 7,11; Ivan Pavao II., apostolska pobudnica “Familiaris consortio”, 84).

21. Naravnim i Božjim zakonom zabranjen je “svaki čin kojim se prije, za vrijeme ili nakon spolnog odnosa smjera sprečavanju nastanka novog života, bilo kao cilju bilo kao sredstvu” (Pavao VI., enciklika “Humanae vitae”, 14).

22. Ako se tko, bilo suprug bilo supruga, građanski razveo od ženidbenog druga s kojim je u valjanom braku i sklopio građanski brak s nekim drugim za života svojeg zakonitog ženidbenog druga te živi na ženidbeni način sa svojim građanskim partnerom i odlučuje ostati u tom stanju, a potpuno je svjestan naravi tog čina i potpuno pristaje na nj, onda je u stanju smrtnoga grijeha, te ne može primiti posvetnu milost i napredovati u ljubavi. Stoga ti kršćani, ako ne žive “kao brat i sestra”, ne smiju primati svetu pričest. (v. Ivan Pavao II., apostolska pobudnica “Familiaris consortio”, 84)

23. Dvije osobe istog spola čine težak grijeh kada traže spolne užitke jedna od druge (v. Lev 18,22; Lev 20,13; Rim 1,24–28; 1 Kor 6,9–10; 1 Tim 1,10; Jd 7). Homoseksualni čini “ni u kojem se slučaju ne mogu odobriti” (Katekizam Katoličke Crkve, 2357). Stoga je protivno naravnom zakonu i Božjoj objavi mišljenje da je Bog kao što je nekim ljudima dao naravnu sklonost da osjećaju spolnu želju za osobama suprotnog spola dao drugim ljudima naravnu sklonost da osjećaju spolnu želju za osobama istog spola, te da je Božja nakana da se u skladu s ovom drugom sklonošću djeluje u nekim slučajevima.

24. Nikakav ljudski zakon i nikakva ljudska vlast ne može dvjema osobama istog spola dati pravo da se jedna s drugom vjenčaju ili proglasiti takve dvije osobe vjenčanima, jer to se protivi naravnom i Božjem zakonu. “Prema Božjem naumu spolna komplementarnost i plodnost pripadaju samoj naravi ženidbe.” (Kongregacija za nauk vjere, “Promišljanja u vezi sa zakonskim prijedlozima priznanja zajednica homoseksualnih osoba”, 3. lipnja 2003., 3)

25. Zajednice koje nose ime braka a da to zbiljski nisu, ne mogu, budući da su protivne naravnom i Božjem zakonu, dobiti crkveni blagoslov.

26. Državna vlast ne smije ustanoviti građanske ili pravne zajednice među dvama pripadnicima istog spola koje očevidno oponašaju ženidbenu zajednicu, čak ni ako se ne bi zvale “brak”, jer takve bi zajednice poticale na težak grijeh pojedince koji su u njima i bile bi velika sablazan drugima (v. Kongregacija za nauk vjere, “Promišljanja u vezi sa zakonskim prijedlozima priznanja zajednica homoseksualnih osoba”, 3. lipnja 2003., 11).

27. Muški i ženski spol, muškarac i žena, biološke su stvarnosti stvorene mudrom Božjom voljom (v. Post 1,27; Katekizam Katoličke Crkve, 369). Pobuna je stoga protiv naravnog i Božjeg zakona ako muškarac pokušava postati žena samosakaćenjem ili jednostavno proglašavanjem sebe ženom, ili ako na isti način žena pokušava postati muškarac, ili ako se smatra da je državna vlast dužna ili da ima pravo postupati kao da takvo što jest ili može biti moguće i dopušteno (v. Katekizam Katoličke Crkve, 2297).

28. U skladu sa Svetim Pismom i stalnom tradicijom redovitog i općeg Učiteljstva, Crkva se nije prevarila što je naučavala da državna vlast može opravdano primjenjivati smrtnu kaznu nad zlotvorima kad je to zaista potrebno za opstanak društva ili očuvanje njegova pravednog poretka (v. Post 9,6; Iv 19,11; Rim 13,1–7; Innocent III., “Vjeroispovijed propisana valdenzima”; Rimski katekizam Tridentskoga koncila, III. 6. 4.; Pio XII., “Govor katoličkim pravnicima” 5. prosinca 1954.).

29. Sva vlast na zemlji i na nebu pripada Isusu Kristu, stoga su politička društva i sve druge udruge ljudi podvrgnute njegovu kraljevstvu, tako da se “dužnost iskazivanja pravog štovanja Bogu tiče čovjeka i u pojedinačnom i u društvenom smislu” (Katekizam Katoličke Crkve, 2105; v. Pio XI., enciklika “Quas primas”, 18–19; 32).


Sakramenti

30. U presvetom sakramentu Euharistije događa se čudesna pretvorba, cijele naime biti kruha u Kristovo Tijelo i cijele biti vina u Kristovu Krv, pretvorba koju Katolička Crkva vrlo prikladno naziva transupstancijacijom (v. Četvrti Lateranski koncil, pogl. 1.; Tridentski koncil, sj. 13., pogl. 4.). “Svako teološko tumačenje koje nastoji donekle razumjeti to otajstvo mora, da bi bilo u skladu s katoličkom vjerom, ustrajati na tome da u samoj stvarnosti, nezavisno od našeg duha, kruh i vino nakon izvršene posvete prestaju postojati, tako da je otad stvarno pred nama klanjanja dostojno Tijelo i Krv Gospodina Isusa pod sakramentalnim prilikama kruha i vina, kao što je sam Gospodin htio da bi nam se dao za hranu i združio nas u jedinstvo svog Otajstvenog Tijela.” (Pavao VI., apostolsko pismo “Solemni hac liturgia” /“Vjerovanje Božjeg naroda”/, 25)

31. Izričaji kojima je Tridentski koncil izrazio vjeru Crkve u svetu Euharistiju prikladni su za ljude sviju vremenena i prostora, jer su “trajno vrijedeći crkveni nauk” (Ivan Pavao II., enciklika “Ecclesia de Eucharistia”, 15).

32. U svetoj se misi prinosi prava i stvarna žrtva Presvetom Trojstvu i ta je žrtva pomirbena i za ljude što žive na zemlji i za duše u čistilištu. Stoga je pogrešno mišljenje da se misna žrtva sastoji jednostavno u činjenici da ljudi prinose duhovnu žrtvu molitve i hvale, kao i mišljenje da se misa može ili treba definirati samo u smislu Kristova sebedarja vjernicima za njihovu duhovnu hranu. (v. Tridentski koncil, sj. 22., pogl. 2.).

33. “Misa, koju svećenik služi u Kristovoj osobi na temelju vlasti primljene sakramentom reda i koju prikazuje u ime Krista i udova Njegova Otajstvenog Tijela, kalvarijska je žrtva sakramentalno uprisutnjena na našim oltarima. Mi vjerujemo da se na svećenikovu riječ posvete kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Krista koji na nebu slavno stoluje, isto onako kao što su se posvećeni od Gospodina kruh i vino na Posljednjoj večeri pretvorili u Njegovo Tijelo i Njegovu Krv koji su naskoro imali biti za nas prikazani na križu, i vjerujemo da je tajanstvena prisutnost Gospodinova, pod prilikama onog što se našim osjetilima i dalje ukazuje kao prije, prava, stvarna i bitna prisutnost.” (Pavao VI., apostolsko pismo “Solemni hac liturgia” /“Vjerovanje Božjeg naroda”/, 24)

34. “Nekrvno žrtvovanje na riječ posvete, kada Krist biva na oltaru prisutan u stanju žrtve, vrši samo svećenik, ukoliko zamjenjuje Kristovu osobu, a ne ukoliko zastupa vjernike. (…) Da vjernici prinose žrtvu po svećenikovim rukama, proizlazi odatle što službenik na oltaru, prinoseći žrtvu u ime svih Njegovih udova, zastupa Krista, Glavu Otajstvenog Tijela. (...) No zaključak da puk prinosi žrtvu zajedno sa svećenikom ne zasniva se na tome što bi vjernici, budući da nisu ništa manje nego svećenik udovi Crkve, vršili vidljivi liturgijski obred, jer to je povlastica samo službenika kojeg je Bog za to odredio, nego na tome što vjernici sjedinjuju svoja srca u hvali, prošnji, pokori i zahvali s molitvom i nakanama svećenika, dapače: samog Vrhovnoga Svećenika, da bi u jednom te istom prinošenju žrtve i po izvanjskom svećeničkom obredu bile prikazane Bogu Ocu.” (Pio XII., enciklika “Mediator Dei”, 92).

35. Sakrament pokore jedino je redovito sredstvo kojim se mogu otpustiti teški grijesi počinjeni poslije krštenja. Prema Božjem zakonu svi se takvi grijesi moraju ispovjediti po broju i vrsti (v. Tridentski koncil, sj. 14., kan. 7.).

36. Po Božjem zakonu ispovjednik ne smije ni zbog kojeg razloga povrijediti pečat sakramenta pokore. Nijedan crkveni autoritet nema vlast osloboditi ga sakramentalnog pečata niti državna vlast ima ikakvu ovlast obvezati ispovjednika na takvu povredu (v. Zakonik kanonskog prava 1983., kan. 1388. § 1.; Katekizam Katoličke Crkve, 1467).

37. Prema volji Isusa Krista i prema nepromjenjivoj crkvenoj Tradiciji sakrament svete Euharistije ne smije se dati onima koji su u stanju javnog i objektivno teškoga grijeha i ne može se dati sakramentalno odrješenje onima koji izražavaju nespremnost pokoriti se Božjem zakonu, pa ni ako se njihova nespremnost odnosi na samo jednu tešku stvar (v. Tridentski koncil, sj. 14., pogl. 4.; papa Ivan Pavao II., pismo velikom pokorničaru kardinalu William W. Baumu, 22. ožujka 1996.).

38. U skladu sa stalnom crkvenom Tradicijom sakrament Euharistije ne smije se dati onima koji niječu bilo koju istinu katoličke vjere formalnim ispovijedanjem da pristaju uz neku krivovjernu ili službeno raskolničku kršćansku zajednicu (v. Zakonik kanonskog prava 1983., kan. 915.; 1364.).

39. Zakon koji svećenike obvezuje da obdržavaju potpunu čistoću u celibatu potječe od primjera Isusa Krista i pripada drevnoj apostolskoj tradiciji u skladu sa stalnim svjedočanstvom crkvenih otaca i rimskih prvosvećenika. Zato se taj zakon ne smije u Rimokatoličkoj Crkvi ukinuti i uvesti neobvezatan svećenički celibat, bilo na regionalnoj bilo na sveopćoj razini. Prema trajno vrijedećem svjedočanstvu Crkve zakon svećeničke čistoće “nalaže pravila koja nisu nova; valja ih obdržavati, jer neki su ih neznanjem i lijenošću zanemarili. Ta pravila međutim potječu od apostola i ustanovili su ih oci, kako je pisano: ‘Stoga, braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom usmenom riječju bilo pismom.’ (2 Sol 2,15) Ima zapravo mnogo onih koji su, prezirući odredbe naših praotaca, pogazili čistoću Crkve svojom preuzetnošću i, ne bojeći se suda Božjeg, pokorili se volji ljudi.” (Papa Siricije, dekretal “Cum in unum”, god. 386.)

40. Po Kristovoj volji i po božanskom ustanovljenju Crkve samo kršteni muškarci (viri) mogu primiti sakrament reda, bilo biskupskog, bilo svećeničkog, bilo đakonskog (v. Ivan Pavao II., apostolsko pismo “Ordinatio sacerdotalis”, 4). K tome pogrešna je tvrdnja da samo opći koncil može odrediti tu stvar, jer učiteljska vlast općega koncila ne premašuje onu rimskog prvosvećenika (v. Peti Lateranski koncil, sj. 11.; Prvi Vatikanski koncil, sj. 4., pogl. 3., br. 8.).


31. svibnja 2019.

Kardinal Raymond Leo Burke, pokrovitelj Suverenog malteškog vojnog reda
Kardinal Jānis Pujats, nadbiskup emeritus u Rigi
Tomasz Peta, nadbiskup nadbiskupije sv. Marije u Astani
Jan Pavel Lenga, (nad)biskup emeritus u Karagandi
Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije svete Marije u Astani

https://www.lifesitenews.com/images/local/Declaration_Truths_Errors.pdf

Broj komentara: 30:

  1. Lijepo sročeno. Mislim da ovakvu kompilaciju može složiti bilo kojih pet ili petstošezdesetipet biskupa. U čemu je posebnost? Koja je intencija? Koga se budi, komu se posviješćuje? I konačno gdje je ta Karaganda? Prvi put čujem za nju. Łongin

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ocito u danasnje vrijeme ne moze ili nece.

      Posebnost je u tome sto se "ispravljaju" zablude koje izravno i neizravno promice upravo Franjo, a cilj je valjda ohrabriti one katolike koji vide da to cini kako bi i dalje nastavili koliko-toliko ispravno vjerovati.

      O Karagandi se informirajte na internetu kao i o tome zasto u Kazakstanu uopce ima katolickih biskupa i biskupija.

      PS. Ovo naravno nije poziv na poznate plahte teksta.

      Izbriši
  2. U tekstu se dosta citira "Vjerovanje Božjeg naroda" Pavla VI., koji je ipak više dio problema nego rješenja. Ali Yves Congar kaže da bi bilo bolje da je Pavao VI. to vjerovanje izrazio "kerigmatičkim, proročkim izrazima", "dinamičnim jezikom, jezikom koji izrasta iz čovjekova iskustva". "Ja sam", veli Congar, "sastavio jedan takav tekst na sugestiju Svetog Oca. Poslao sam mu ga, ali o njemu nisam primio nikakvih vijesti." ("Život za istinu", KS, 1979., str. 153.)
    S obzirom na to, kao i na činjenicu da "Vjerovanje Božjeg naroda" cijeni npr. Joseph Shaw, a knjigu "Garonski seljak" Jacquesa Maritaina, koji je, kažu, pravi ator "Vjerovanja Božjeg naroda", jako je cijenio Dietrich von Hildebrand, nevjerojatno mi zvuči, i rado bih provjerio je li stvarno istina, da su svojevrsni srodni duhovi i sličnomišljenici bili Jacques Maritain i – Saul Alinsky.
    M. P.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Možda je bolje svratiti pažnju na samo Vjerovanje, a mišljenja mudraca strpati u koš. Iz teksta je jasno da je Pavao VI odgovorio na gledišta na koje je trebalo odgovoriti, pogotovo jer je Sabor bio u tijeku. Takvih gledišta nije bilo u ranijim stoljećima kada su se formulirala Vjerovanja koja se danas upotrebljavaju.

      Izbriši
    2. M.P. Za ono vrijeme, mislim na drugu polovicu 20. st., Vjerovanje Božjeg naroda bilo je neusporedivo bolja literatura od Nizozemskog katekizma kojega su mnogi "naprednjaci" promicali i obasipavali pohvalama. Ł

      Izbriši
    3. Sabor, ako se ne varam, nije bio u tijeku, a Nizozemski je katekizam valjda kao i spomenuti Congarov vjeroispovjedni tekst bio "kerigmatičkiji" i "izrasliji iz čovjekova iskustva" nego "Vjerovanje Božjeg naroda". No treba znati da u "Vjerovanju Božjeg naroda" piše npr. i ovo: "Zahvaljujemo međutim božanskoj dobroti što mnogobrojni vjernici mogu zajedno s nama pred ljudima posvjedočiti jednoga Boga ako i ne poznaju tajnu presvetog Trojstva."
      M. P.

      Izbriši
    4. "...koji neizmjerno nadilazi sve što ljudskom mjerom možemo shvatiti (Dz.-Sch. 804). Zahvaljujemo stoga božanskoj Dobroti što mnogobrojni vjernici mogu zajedno s Nama pred ljudima svjedočiti za jedinstvo Boga, premda
      ne shvaćaju tajnu presvetog Trojstva."

      (Denzinger 804) Mi pak, uz odobravanje svetog sabora, vjerujemo i ispovijedamo s Petrom
      Lombardskim, da je jedna najviša stvarnost,, NESHVATLJIVA doduše i neizreciva, koja
      uistinu jest Otac i Sin i Duh Sveti; tri osobe zajedno..."

      Juraj

      Izbriši
    5. Ako se ne varam Jacques Maritain je osoba koja se je u određenom trenutku života drastično zaokrenula u modernista. Gledajući iz današnje perspektive.

      Ivan

      Izbriši
    6. Nije "premda ne shvaćaju tajnu presvetog Trojstva", nego "premda ne poznaju tajnu presvetog Trojstva" ("cognoscant"). A iza prethodne rečenice nije bila bilješka Denzinger 804, nego Denzinger 3016 (citat iz dogmatske konstitucije "Dei Filius"). I nije pisalo da božanskoj dobroti zahvaljujemo "stoga" ("quam ob causam"), nego "međutim" ili "ipak" ("tamen").
      M. P.

      Izbriši
    7. Ad. M.P. – U pravu ste o tijeku Sabora i godine kad je Vjerovanje objavljeno, pa se druga polovina moje rečence može ispustiti. Vrednovanje Nizozemskog katekizma i Congarovog tekta su privatna mišljenja na kojima, za sebe, smatram da nije toliko vrijedno vremena, koliko je vrijedno dobro proučiti Vjerovanje Pavla VI, jer je s njim ne samo potvrđen i prošireno prikazan nauk ranijih vjerovanja, nego i dodan nauk nakon odvajanja Zapada od Istoka, osobito ekleziologije i sakramentalne teologije.
      Nadalje, pojava karaktetistična za dvadeseto i ovo stoljeće je osporavanje mnogih elemenata primljene Poruke na koje se Pavao VI osvrnuo naglasivši trajnu valjanost primljenog nauka ne upoštajući se u izravne osude.

      Evo: Božanstvo Kristovo, djevičanstvo Marije, vječna kazna u paklu, prenošenje izvornoga grijeha rođenjem (ne oponašanjem), Crkva kao sredstvo spasenja, misa kao uprisutnjenje Kristove žrtve, transubstancijacija itd .

      Zabrinutost zbog papine izjave da mnogobrojni vjernici mogu zajedno s nama pred ljudima posvjedočiti jednoga Boga ako i ne poznaju tajnu presvetog Trojstva, je neosnovana, ali o tome samo kratko na ovome mjestu, jer je “vruč predmet” koji bi mogao privući preveliku pažnju i time skretanje s osnovnoga predmeta: Izjave petorice biskupa, iz koje je vidljivo da se odnosi na Bergoglijeve zablude.

      Papa nije „izsisao iz prsta“, nego primijenio dogmu Prvog Vatikanskog sabora, koju imate u našem Denzingeru pod 3004, 3026 kan.1, ili u L.Ott: Fundamentals of Catholic Dogma, prvo njemačko je izdanje je iz 1952, citiram iz šestog engleskog iz 1963; str.13:

      Si quis dixerit, Deus unum et verum, creatorem et Dominum nostrum, per ea que facta sunt, naturali rationis humane lumine certo cognosci non posse, A.S

      Izbriši
    8. "... infinitely beyond all that we can conceive in human measure.(7) We give thanks, however, to the divine goodness that very many believers can testify with us before men to the unity of God, even though they know not the mystery of the most holy Trinity."

      (7): Cf. Dz.-Sch. 804

      http://w2.vatican.va/content/paul-vi/it/motu_proprio/documents/hf_p-vi_motu-proprio_19680630_credo.html

      Evo ti, pa se zabavljaj i izvodi jezične akrobacije. I nije Denzinger 3016 nego 804, a poanta u kontekstu je "da je jedna najviša stvarnost, NESHVATLJIVA doduše i NEIZRECIVA, koja uistinu jest Otac i Sin i Duh Sveti; tri osobe zajedno..."

      Ako je tebi jedna najviša stvarnost shvatljiva i izreciva, onda nam objasni misterij Presvetog Trojstva.

      Juraj

      Izbriši
    9. Ako je tebi taj misterij nepoznat, ipak možeš, kaže Pavao VI., pred ljudima kao musliman ili kao Židov posvjedočiti jednoga Boga. A možeš i potražiti u starijim verzijama bilješku "Denzinger 3016". Možeš i u španjolskom prijevodu uz prijevod za koji si stavio poveznicu.
      M. P.

      Izbriši
    10. "... čovjeka, ipak nikada neće postati prikladan da ih shvati kao što (shvaća) istine koje sačinjavaju njegov vlastiti objekt (spoznaje). Božja naime otajstva po svojoj naravi toliko nadilaze ljudski razum, da i uz ostvarenu objavu, i uz prihvaćanje vjerom, ona ipak ostaju zastrta velom same vjere, i kao obavijena tamom, dok god u ovom smrtnom životu "hodamo (daleko) od Gospodina; ta u vjeri hodamo ne u gledanju" [2 Kor 5,6sl]."

      Denzinger 3016

      "even though they know not the mystery of the most holy Trinity."

      KNOW ima i značenje "spoznati" (otvori rječnik). Isto učini i za druge jezike. Nije znanje jezika: I know Ana. I know Ivo.

      M.P., kad već ne znaš jezike i Denzingera, možda si imao neko ukazanje Presvetog Trojstva ili bio u Raju.
      Ispričaj nam sve potanko i u detalje...

      Juraj

      Izbriši
    11. Juraj, tako mozete razgovarati negdje drugdje. Ili modificirajte svoj stil odgovaranja ili nemojte komentirati.

      Izbriši
    12. Ad.M.P.- Zbog zbrke s Denzingerima, pojašnjavam da pod nazivom "Naš Denzinger" mislim na Denzinger/Hunermann, urednik Ivan Zirdum, Đakovo, 2002.

      Moj komentar od 16.lipnja s definicijom na latinskom, propustio sam prevesti, pa prijevod uzet iz Denzingera sada prilažem:

      Kan.1.Tko kaže da Boga, jednoga i pravoga, našeg Stvoritelja i Gospodara, nije moguće sigurno spoznati naravnim svjetlom ljudskog razuma, preko onoga što je učinjeno: neka bude kažnjen anatemom.

      Izbriši
  3. No dobro. Prihvaćam odbijenicu za plahte. Komentar je bio namjerno provokativan kako bi pobudio odgovore na problemska pitanja. Malta, Latvija i Kazahstan, no što je s ostalim biskupijama. Zar su samo ove biskupije rasadište pravovjerja? Potpisani riskiraju a drugi strahuju od "glavosijeka" jer je ugodnije i sigurnije sačuvati povlastice u ovom na mnogo načina shizofrenom i suludom pontifikatu. Ł

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ni Malta s ona dva problematicna biskupa, a ni Malteski red nisu "rasadista pravovjerja".

      Izbriši
  4. Juraj je jednostavno bio donio pogrešan prijevod riječi Pavla VI. Riječ je, u tim riječima Pavla VI., o jednobošcima koji za razliku od kršćana ne "poznaju" tajnu presvetog Trojstva (a ne "ne shvaćaju"). Ne može se reći da oni za razliku od kršćana tajnu presvetog Trojstva ne shvaćaju, jer ne shvaćaju je ni kršćani. A Juraj je bio ponudio upravo takav prijevod, iz kojeg nije bilo jasno na što se i na koga riječi Pavla VI. odnose.
    Usput sam upozorio na to da nije samo Juraj mijenjao tekst Pavla VI. Za razliku od AAS LX, str. 437. http://www.vatican.va/archive/aas/documents/AAS-60-1968-ocr.pdf, na stranicama na koje se Juraj poziva stvarno piše u latinskom tekstu "quam ob causam", a ne "tamen", i stvarno je upućeno na Denzinger 804 (jedan dio osude Joakimove optužbe Petra Lombardskoga da je uveo četvorstvo umjesto Trojstva), a ne na Denzinger 3016 (nedokučivost Božjih otajstava svjetlu naravnog razuma), i piše "uti homines", a ne "modo humano".
    A što se tiče Maritaina, autora (iz sjene) "Vjerovanja naroda Božjeg" Pavla VI., htio sam reći da bi mi ipak manje čudno bilo čuti i pročitati da su povezani bili Congar i Alinsky nego Maritain i Alinsky. Šteta je što "Seljak s Garonne" nije preveden na hrvatski.
    M. P.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Evo da sam sebi odgovorim:
      Kaže Smiljana Rendić da o "Seljaku s Garonne" nije od Šagijeva terora mogla u "Glasu Koncila" ni prosloviti.
      A ipak, i u "Seljaku s Garonne" Maritain veliča Alinskog. A Pavao VI. priznavao se Maritainovim učenikom. I triput se, Maritainovim posredovanjem, dok je bio milanski nadbiskup susreo s Alinskim. Koji je svoja "Pravila za radikale" posvetio Luciferu.
      M. P.

      Izbriši
    2. Re: “ne shvaćaju”, v. “ne poznaju”. O Židovstvu ne znam, ali Kuran sam nekoliko puta pročitao u tri engleska prijevoda pored Čauševićevog, i - što se mene tiče - siguran sam da Koran ne odbacuje Trojstvo nego Triteizam. Kažem: Koran kako stoji u četiri prijevoda, ne ulazim u pitanje kako se izvorni Koran interpretira u Islamu.

      Predpostavljam da je utvrđeno za Muhameda da je putovao po Bliskom Istoku i bio u dodiru s Židovima i Kršćanima, od kojih je vjerojatno čuo o Bibliji, što se vidi iz Kurana. S druge strane, on je želio ujediniti politeistička arapska plemena oko jednobožačke religije, a od Kršćana čuo o Trojstvu, koje je lako shvatiti kao Triteizam, t.j. varijantu Politeizma koji mu je smetao.

      U Kuranu se o tome govori na dva mjesta 4:171 i 5:73. Čauševićev prijevod:
      Ad. 4:171: I ne govorite: Trojica su..Allah je samo jedan Bog. On je čist (od potvore) da bi imao dijete.
      Ad. 5: 73: Nevjerstvo su učinili oni koji kažu: Zaista je Bog treći od trojice, a nema boga osim jednog Boga.

      Ne znam postoji li na arapskome jeziku imenica koja odgovara našoj riječi Trojstvo, engleskoj Trinity. Slavenska riječ Trojica (v. gore, Čaušević) je dvosmislena. Od tri egleska prijevoda jedan upotrebljava riječ Trinity, dva upotrebljavaju riječ Three.

      Izbriši
    3. Notorni modernist čak i u citatu koji je dao pobija svoj netočni argument (da Kuran ne odbacuje Presveto Trojstvo) - Kuran odbacuje da Bog ima sina (i to na više mjesta u tekstu).
      Također, jasno je da je Kuranova ideja Trojstva iskrivljena, jer u njega uključuje i BDM:
      "O Jesus son of Mary, didst thou say unto men, 'Take me and my mother as gods, apart from God'?" (5:116)

      Kuran niječe Preveto Trojstvo i da je Isus Bog ("O People of the Scripture! Do not exaggerate in your religion nor utter aught concerning Allah save the truth. The Messiah, Jesus son of Mary, was only a messenger of Allah, and His word which He conveyed unto Mary, and a spirit from Him. So believe in Allah and His messengers, and say not 'Three'..." 4:171), niječe Presveto Otkupljenje ("And they did not kill him, nor did they crucify him; but [another] was made to resemble him to them" 4:157), niječe da je BDM Majka Božja itd.

      No nije čudo da modernistički heretik brani lažne religije, jer, kako naučava papa sv. Pio X. u Pascendi: "Naime modernisti ne niječu, nego štoviše dopuštaju, jedni prikriveno drugi otvoreno, da su sve religije istinite." (zato što drže da se vjera temelji na "osobnom iskustvu", a ne na "božanskoj stvarnosti")

      Izbriši
    4. Prestanite s bezobrazlucima: nisam modernista. Nije Vaš posao nagađati tko sam i što sam, niti je cilj Bloga da bude forum za privatna obračunavanja. Jasno? Ako Vam je nešto što kažem neprihvatljivo recite zašto, ako Vam nije jasno tražite pojašnjenje. Prestanite s etiketama.

      Nemam razloga da branim Koran. Samo tvrdim da se analizom tekstova, jedinih u kojima se u navedenim prijevodima izričito upotrebljava riječ koja počinje s "T"(ostala slova variraju) ne može izvesti drugi zaključak nego da se radi o Triteizmu, da Koran ne niječe Trojstvo nego Triteizam. Zbog skračivanja, nisam ulazio u detaljnu analizu navedanih citata, niti u navođenju onih "ajeta" u kojima se govori o Isusu. To sam ostavio za drugu priliku.

      Pa ni mi ne vjerujemo da "Bog IMA Sina", jer ako je bukvalno kako stoji ispada da "sin" nije "bog" nego "bogov" potomak. Izreka "Sin Božji" dala je povod Ariju da niječe božanstvo Kristovo. Stvarni je smisao: Bog-Otac od Boga-Sina.

      Izbriši
    5. Kako su tankoćutni modernisti kad im se suprotstavi, i kako naigled kratkog pamćenja, jer ne "nagađam" ja ništa, nego ga njegove vlastite heretične izjave osuđuju. Modernistima je, kao i svim vukovima, najdraže rovariti pod krinkom ovce (katolika). Niti se radi o "privatnom" obračunavanju, nego o javnom odgovoru na javno izrečene hereze, uvrede i zablude protiv Katoličke Vjere i Crkve te općenito na promicanje modernističke izopačenosti.

      Sad eto relativizira i Vjerovanje, pa dogmu naziva "izrekom" i brani herezijarha Arija (svaka ptica svome jatu leti) govoreći da je imao povod za nijekanje dogme.
      No katolici vjeruju ovako:
      "...
      I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno."


      Svim hereticima anatema!

      Izbriši
    6. Kako sam već ranije dokazao opet izvrtanje, ovaj put "citira", tj krnji 5:116, da dokaže kako je Marija u Kuranu dio Trojstva, a taj ajet govori upravo suprotno.

      Dotučen argumentima takav mentalni skop ništa nije u stanju reproducirati što pročita a da ne začini svojim mudrostima.

      Ili tvrdnju da Kuran ne odbacuje Trojstvo nego Triteizam pretvara u "obranu lažnih religija", a nema elementarne sposobnosti da shvati da Kuransko "Trojstvo", koje Kuran odbacuje, nije Trojstvo koje kršćanstvo naviješta, pa ga stoga ne odbacuje, jer je nemoguće odbaciti nešto što se ne shvaća.

      Ali za Sedevakantiste to nije ni čudo, jer iracionalnost nije njihov atribut već konstitutivna komponenta deficije, ili da im bolje pojasnim (premda je vjerojatnost da će i to krivo shvatiti): Nemoguće je biti Sedevakantist i biti racionalan.

      Izbriši
    7. Kaže Mirza Mešić u "Islamu iznutra" (god. 2010., str. 77.): "Osim Bogu, kršćani božanske osobine pridaju Isusu i Svetom Duhu, čemu se Kuran oštro suprotstavlja."
      A Džemaluddin Čaušević u svojim tumačenjima i bilješkama uz Kuran (izd. 1969., str. 162.): "(...) Kuran ovdje govori da su kršćani Hazreti-Merjemu učinili svojim božanstvom (...), ali kad se u Kuranu govori o trojstvu, onda se u vezi s tim ne spominje Hazreti-Merjema."
      M. P.

      Izbriši
    8. Uz respekt gospodinu Imamu i profesoru Mešiću, ne vidim nikakva smisla pridavati „božanske osebine“ Bogu, pa isto tako ne vidim smisla pridavati ih ni Duhu Svetome jer je Bog, ni Isusu jer je Bogočovjek.

      Koran Časni suprotstavlja se božanstvu Kristovu, jer je Isus „samo čovjek“, a ne zna da je, u svojoj božanskoj naravi, rođen od Boga Oca prije svih vjekova, da se radi našega spasenja utjelovi, adaptira ljudsku narav, rođen u vremenu od Djevice Marije, pa je i pravi Bog i pravi Čovjek, dakle više nego „samo“ čovjek.

      Duh Sveti se uopće ne da naslutiti iz dva ajeta, jedina koja govore o „trojici“, pa ne vidim tko su ta „tri“ o kojima se govori u drugim prijevodima. Naišao sam u Indexu Svetog Korana na engleskom, kojega je na preveo Abdullah Jusuf Ali, petnaestak ajeta pod „spirit“, i gotovo u svima radi se o Gabrijelu koji je Kuran objavljivao Muhamedu u odlomcima – tako vjeruju Muslimani. Nikakvih indikacija nisam našao da bi se radilo o Duhu Svetome kao jednome od Svetoga Trojstva. Pa ne razumijem gdje se Koran suprotstavlja „božanstvu“ Duha Svetoga.

      Malo izvan predmeta: u Bogu je jedna narav (bit) a tri osobe Otac, Sin i Duh Sveti, a u Kristu je jedna osoba, utjelovljeni Sin, i dvije naravi Božanska i Ljudska. Naučiti ovo napamet.

      Ad. Čaušević. Ne mislim da „božanstvo“ Marije uzima doslovno. Pravoslavni i Grkokatolici mole samo prvi dio Zdravomarije kao i mi Latini, ali nastavljaju „jer Ti si porodila Hrista spasa, hranitelja duš i tjeles naših“ (tipkam napamet, pa tu i tamo koja grješka). Dala nam je Spasitelja i zbog toga pobožnost Mariji, a ne za to što bi bila božanstvo.

      “ali kad se u Kuranu govori o trojstvu, onda se u vezi s tim ne spominje Hazreti-Merjema." …Jasno da se ne spominje. To je kreativna teologija našega Sedevakantista.

      Izbriši
  5. Ovo je nešto kao ispovijest vjere neokonzervativaca.
    Ne može biti ništa više od tog dok god citiraju Drugi vatikanski modernistički koncil te uzurpatore Montinija i Wojtylu, jer za svaki naizgled pravovjerni citat takvih može se naći jedan njihov heretični citat.
    (Jedino) katoličko rješenje nije birati što će se prihvatiti od modernista, nego odbaciti moderniste i držati se nepromijenjene Katoličke Vjere.

    OdgovoriIzbriši
  6. Nema heretičnih izjava koje bi se mogle pripisati ni papi Pavlu VI ni Ivanu Pavlu II.

    Toliko uzgred, ali Post je o Izjavi petorice biskupa, koja nije savršena, ali dobro je da se njih pet složilo da skupa učine nešto, za razliku od ostalih koji ne čine ništa.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Kaže heretični modernist da modernistički herezijarsi nisu heretici.

      Izbriši
  7. Tvrdnja je neistinita i uvrjedljiva

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.