utorak, 16. studenoga 2010.

Čemu služe trajni đakoni?


Na župnoj misi u nedjelju 14. studenoga u župnoj crkvi Sv. Nikole biskupa u Zagrebu, Stenjevec II, osmorica aspiranata za trajni đakonat Zagrebačke nadbiskupije primljena su u kandidaturu za sveti red đakonata, a sedmorica njih primila su i službu lektora. Aspirante je puku predstavio biskupski vikar za trajne đakone dr. Tomislav Markić, a među kandidate za sveti red u ime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića primio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško koji je predvodio euharistiju te ujedno podijelio službu lektora.
Na početku mise đakone, aspirante i njihove obitelji pozdravio je dekan i župnik župe sv. Nikole biskupa Antun Sente st. Uvodeći u misno slavlje, na kojem je asistiralo svih sedam već zaređenih trajnih đakona Zagrebačke nadbiskupije, biskup Šaško je istaknuo kako "okupljeni u radosnome zajedništvu zahvaljujemo Bogu za subraću, koja su se uputila na hod prema službi đakonata. Ovdje su zajedno sa članovima svojih obitelji, koji žele očitovati svoju potporu i svoju blizinu u njihovoj odluci i odgovoru na poziv da u Crkvi žive i djeluju kao trajni đakoni. Ovim slavljem oni na svečan način ulaze u kandidaturu koju Zagrebačka nadbiskupija potvrđuje i za nju moli...

Potakla me vijest koju gore prenosim da se opet upitam pitanje iz naslova ovog teksta. Neću se ovdje previše baviti đakonskom službom, njezinom poviješću ili značajem. Koga zanima, može više pročitati u opširnoj Katoličkoj enciklopediji (treba imati na umu da je ona pisana početkom 20. stoljeća) ili na Wikipediji (engleska, hrvatska). Nakon 2. vatikanskog sabora pripušta se u đakonski red i oženjene muškarce. To bi navodno bilo u skladu sa starom praksom još od doba apostola koja se tek s vremenom pretvorila u praksu zapadne Crkve da redi za đakone samo one koji se pripremaju na svećeništvo. Takvi đakoni postoje i danas, a to su najčešće bogoslovi na završnoj godini koji onda nakon godinu-dvije budu zaređeni za svećenike. Za razliku od tih takozvanih prijelaznih đakona, ovi koji su već oženjeni postaju nakon ređenja trajni đakoni jer im uz neke vrlo rijetke iznimke (koje uključuju smrt supruge uz druge uvjete) nije moguće postati svećenicima. Jednom zaređen, đakon se više ne može ženiti. Naravno, ovdje pričam samo o zapadnoj disciplini, znamo da istočni kršćani imaju nešto drugačija pravila oko celibata.

E sad, đakon je đakon i ja uopće ne dovodim u sumnju niti sveti red koji su primili niti eventualnu povijesnu pozadinu te tematike. Ali, evo što piše u Djelima Apostolskim (Dj 6,1-6):
U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: "Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi." Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke.
A evo što na jednom mjestu možete pročitati o đakonima, odnosno trajnim đakonima (donosim samo izvadak):
Govoreći danas o đakonskoj službi u Crkvi, potrebno je istaknuti da đakoni pomažu biskupu i prezbiterima u službi riječi i oltara. Kao poslužnici oltara navješćuju evanđelje, pripravljaju potrebno za misnu žrtvu i vjernicima dijele Kristovo tijelo i krv. Uz to, dužnost je đakona da potiču na dobro i one koji ne vjeruju i koji vjeruju, da predsjedaju molitvenim skupovima, da krste, vjenčavaju, da nose popudbinu umirućima i predvode pogrebne obrede.

Trajni ili stalni đakonat

Na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2008., u zagrebačkoj katedrali zaređena su sedmorica trajnih đakona. Oni su prvi takvi đakoni u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Upravo kako Djela apostolska opisuju polaganje ruku na sedmoricu muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti, tako eto i prve sedmorice stalnih đakona u crkvi zagrebačkoj.

Da bi netko mogao biti zaređen za trajnoga đakona, mora proći određenu studijsku, pastoralnu i socijalnu formaciju. Trajni đakonat, koji može biti podijeljen i oženjenim muškarcima, Crkva je ponovno uspostavila nakon Drugoga vatikanskog sabora i važno je obogaćenje za poslanje Crkve. Ako se radi o neoženjenu kandidatu, kanonsko pravo predviđa da takav navrši barem 25 godina života kako bi mogao biti zaređen, a oženjen kada navrši 35. godinu i da njegova supruga pristaje na to. Novozaređeni trajni đakoni svoju službu vrše uglavnom u svojim župama ili pak u školi podučavajući mladež vjerskim istinama.

E sad slijedi moje mišljenje ili barem dojam:
Meni se čini da se trajni đakoni uopće ne misle posvetiti karitativnoj službi što je iz gore navedenog odlomka očito bila prva zadaća đakona u prvoj Crkvi. Ja imam dojam da se u to guraju ljudi koji nisu htjeli svećenički celibat nego su se eto oženili, djeca možda odrasla, pa bi se sad malo prilijepili uz oltar. Ionako velik broj vjernika smatra da je najvažniji dio mise propovijed, a oni tako eto dobijaju priliku da baš pričaju o vjeri pred sabranim narodom. Na molitvenim zajednicama i sličnim okupljanjima ipak većina laika nema takvu "moć" kakvu ima svećenik koji propovijeda nedjeljom kad se u crkvu mora ići. Usto će još malo glumiti svećenika kad dijele pričest, izražajno će čitati evanđelje, a većina će im celebranata prepustiti i koji usklik poput "Tajna vjere", "Idite u miru!" ili još neki koji eventualno spada na đakone.

S druge strane, svećenik je sretan jer ne mora pripremati propovijed, pričešćivanje puno brže ide (iako mu za to ako je raspoložen i ne treba đakon), naporne stvari koje oduzimaju vrijeme poput krštenja, vjenčanja, sprovoda i možebitnog nošenja pričesti bolesnicima može delegirati đakonu, a za njega ostaje samo "ostatak od mise" (s 2. euharistijskom molitvom mu je za to četvrt sata i više nego dosta) i ispovijedi, ali njih ionako može zakazati petkom 18:45–18:55 prije večernje mise i dva dana u godini kad pozove kolege iz dekanata za božićnu i uskrsnu ispovijed. Tako mu ostaje većina vremena da se bavi zanimljivijim stvarima, hobijima, da malo ide okolo na izlete i slično.

Neki teolozi, a vjerujem i biskupi gledaju na trajni đakonat kao rješenje većine pastoralnih problema ili čak kao stepenicu za promjenu discipline celibata. Neću vam nuditi neka svoja teološka razmišljanja, evo nekih prigovora iz SSPX-a, pa sami pročitajte i donesite svoj sud, ali ću nastaviti sa svojim dojmovima.

Meni
trajni đakoni ne trebaju. Možda zvuči grubo, ali evo zašto: Karitativnim djelovanjem, pomaganjem svećeniku oko materijalnih i ekonomskih poslova u župi se laici i mogu i trebaju baviti i za to im ne treba red đakonata. Meni se zapravo čini da je puno lakše "nakeljit" se za oltar i tamo nešto čitati, praviti se da ministriraš (koliko je to u novoj misi uopće potrebno?) ili dijeliti pričest, nego otići i pomagati bolesne i siromašne u župi ili popraviti, očistiti, obnoviti nešto u crkvi ili župnoj kući. Ne kažem da sam ja nešto bolji od njih (naprotiv!), nego samo kažem da za to uopće nije potrebno biti đakon. Nadalje, za poučavati djecu vjeronauku ponovno nije nužno da čovjek primi đakonski red, to je valjda svima jasno. Naprotiv, to što je netko npr. svećenik na žalost uopće ne znači da će znati prenijeti vjerski i moralni nauk Crkve vjernicima. U tom pogledu mnogi laici obavljaju bolji posao. Dobro, onda, što nam je još ostalo? Krštenje, vjenčanje, sprovod. Sad govorim strogo osobno, ali da imam takvog župnika ili kapelana koji ne može uopće naći vremena da mi krsti npr. dijete, ja bih ga sam krstio. Hvala Bogu, jednostavnu formulu i nužnu materiju znam i Crkva takvo krštenje priznaje kao valjano. Ja zapravo od svećenika očekujem samo dvije, ali dvije neizmjerno važne stvari koje mi nijedan đakon ne može dati: Sveta Misa i Ispovijed. Po đakonovim riječima kruh i vino ne postaju Tijelo i Krv Gospodina Isusa Krista i njegove riječi ne mogu me odriješiti od mojih grijeha i crkvenih kazni.

Ne bih htio da se ovaj moj post shvati kao napad na pojedince koji su postali ili će postati trajni đakoni. Još manje kao obezvrjeđivanje đakonske službe. Ono što želim reći je ovo: dobra je i plemenita misao htjeti pomagati svećeniku u njegovoj službi, a za to se vjernicima laicima otvara veliki prostor: od karitativnog djelovanja, kateheza, rada s mladima, pomoći u ekonomskim i organizacijskim stvarima itd. Ne postaje se bolji vjernik time što se što više "muva" po svetištu ili preuzima što više duhovnih zadaća koje ima svećenik. To je najgori tip klerikalizma koji se, na žalost, posvuda proširio, a čini mi se da ga prije koncila nije toliko bilo. Kao da je vjernik koji unutar crkve samo moli u svojoj klupi manje vrijedan od onoga koji stalno nešto čita za ambonom, pa tobože poslužuje svećenika kod oltara, pa dijeli pričest, pa ovo, pa ono. Moglo bi se reći da se 99% "nemolitvene" vjerničke aktivnosti vjernika laika obavlja izvan crkve. U svetištu crkve je mjesto svećenicima i nužnim ministrantima!


DODANO 22.11.2010.
Ujutro je na radiju bila emisija Susret u dijalogu s temom trajnih đakona. Donosim vam isječak iz emisije, a čitavu ćete vjerojatno uskoro moći skinuti sa stranica HRT-a.

Emisija Susret u dijalogu
Hrvatski radio - 1. program
22.11.2010.
Tema: trajni đakoni

(s lijeva na desno)
Voditeljica Blaženka Jančić
Trajni đakon Marijan Spehnjak
Kandidat za trajnog đakona Nikša Lulić
Biskupijski vikar (Zagrebačka Nadbiskupija) za trajne đakone i voditelj njihove formacije vlč. dr. Tomislav Markić
Većina emisije koja je trajala oko sat vremena meni nije bila posebno interesantna. Donosim samo jedan dio iz kojeg vam posebno preporučam: slušateljicu koja se javlja u emisiju (oko 8'29'') uz moju primjedbu "strpite se još malo gospođo", vrlo smiješno javljanje slušateljice (oko 9'12'') koje je započelo dosta "nevino", te vrlo izričit odgovor vlč. Markića na pitanje jednog slušatelja (oko 10'56'' :-) oko zahtjeva spolne uzdržljivosti u trajnom đakonatu. U vezi ovog zadnjeg ponovit ću tekst koji sam već stavio dolje u komentarima. Pogledajte i stranice uvaženog kanonskog pravnika profesora Edwarda Petersa te ondje navedene linkove, posebno ovaj i ovaj da biste se uvjerili kako situacija uopće nije tako jednostavna kako je vlč. Markić prikazuje.

“Between Quinisext and Canon 277”
A Combined Response to Father Vincent and to Father Kosterman
Letter to the Editor in Homiletic and Pastoral Review, March 2008 , pp. 6-7

Brian Van Hove, S.J.


The history of the ecclesiastical discipline of continence in the Eastern Churches is this. Until the 692 A.D. Quinisext Council [“In Trullo”], all married clergy in East and West practiced perfect apostolic continence. They completed their families before ordination and lived “as brother and sister in the Lord”.

The Eastern Church’s appeal to Paphnutius was demolished by Alfons Maria Stickler. “Paphnutius” was invented to persuade Council and Emperor to legitimize a return to Levitical or temporary continence for priests and deacons. The Western Church rejected that canon from Quinisext and continued the original apostolic practice. Eventually, the Western Church stopped ordaining married men altogether and ordained only celibate men. This shift made it clearer that the offering of the One Sacrifice in the Person of the Bridegroom is the unsurpassable fulfillment of masculine nuptiality. There is no remainder for a wife, and deacons are required to be celibate because their liturgical office is integrated with that offering.

The Eastern return to the Levitical discipline was never formalized. Orthodox priests and deacons abstain before and after Divine Liturgy “from the one blessing not washed away in the Flood” for one day, three days, seven days and perhaps during all of Great Lent. Temporary continence prevents the Orthodox lower clergy from celebrating “daily Mass” because such frequency would entail de facto perpetual continence. Only the bishop, because he is chosen from the celibate monks, can celebrate “daily Mass”. The Moscow Patriarchate canonized St. John of Kronstadt in 1990. After ordination to the priesthood, the saint announced that he and his matushka were living in continence. By this choice they returned to the practice of the first centuries of the undivided Church.

Some years ago I occasionally visited a Russian Orthodox priest-friend on Saturday evenings. I learned from him that he always camped out on the living room couch because his celebration of the Divine Liturgy was scheduled for the next morning. This is Levitical practice, like Zachariah who lived in the temple during the time of his service. Zachariah and the priests left their wives at home and returned to them after temple duty.

Despite Paul VI’s Sacrum Diaconatus Ordinem (A.A.S. 59 [1967] 697-704) which presupposes apostolic continence, many on the religious left continued to promote the permanent diaconate as “a wedge in the door” opening to the real agenda: the abolition of mandatory priestly celibacy. Sacred Tradition and the canons of Western councils requiring apostolic continence for married clergy, especially Elvira and Carthage, were ignored. A noncontinent diaconate was to be the “first step”. Some bishops in Europe attempted to ordain married “viri probati” as priests, but Paul VI stopped these efforts.

As Edward N. Peters illustrated visually, the revised draft of Canon 277 for the 1983 CIC contained an exception from continence for permanent deacons. The pope, acting in his office as pope, removed the exception. There are no exceptions written into Canon 277, and commentaries on the law have no canonical standing in the church.

Father Kosterman can obtain a brief of Edward Peters’ analysis of Canon 277 at his website: http://www.canonlaw.info/a_deacons.htm. The analysis is set out fully in Peters’ article “Canonical Considerations on Diaconal Continence” in Studia Canonica 39/1-2 (2005) 147-180. The earlier studies of Alfons Stickler, Roman Cholij and Christian Cochini are essential to our understanding of the tradition of apostolic continence and its relation to the Holy Eucharist. Cochini and Cholij wrote their doctoral dissertations on that subject. Henri Crouzel and Stefan Heid offer yet further documentation.

Given the chaos and incoherencies of East and West, Pope Benedict’s 2005 restriction on second marriages for permanent deacons precisely because it is apostolic tradition, assures a lively future discussion of clerical continence. The sources of the Tradition, especially before the novelty of Quinisext, will not disappear. Can we say that the Holy Spirit did not guide the early church?

Any adequate theology of the nuptial symbolism of the Eucharistic sacrifice cannot conceive of a sacred ministry other than that instituted by our Lord. This ministry is the representation in his Person of the Bridegroom’s sacrificial fidelity to his Bride, a fidelity which is unqualified and unconditioned (I Timothy 3:2).

Broj komentara: 26:

  1. Slažem se- još jedna stvar od koje se mnogo očekivalo, a koja se nije pokazala opravdanom ; na Zapadu imaju svu silu takvih đakona pa im to nije od velike koristi. Nepotrebno kaskanje za svijetom osobito kad se uzme u obzir da se kod nas još jako cijeni svećeništvo i svećenike. Pogledao sam malo statistiku; mnoge zemlje koje imaju veći broj trajnih đakona nipošto nisu one s kojima bismo se poželjeli zamijeniti- u smislu prakticiranja vjere, pravovjerja i sl.

    OdgovoriIzbriši
  2. nemoj biti tako strog. ok, ovo o djakonima, ali onaj pasus o svecenicima...
    jos uvijek u gradu zagrebu svakoga dana mozes u minimalno 15 crkava na svakodnevnu svetu ispovijed, i to ne samo ove u centru, nego zupne crkve izvan centra, po naseljima.
    i jos uvijek je jako puno svecenika koji se stvarno bave svojim zupama i pastoralom, a ne hobijima, a za zupu sto vec ostane.
    nije fer ako imas lose iskustvo tako pisati, kao da je to pravilo - a stvarno NIJE!

    sto se tice trajnih djakona, ne zvuci mi lose imati ih pri zupi, da npr.nose pricest bolesnicima na prvi petak, vode sprovode, tamo gdje nema svecenika za svakodnevnu misu da vode sluzbe rijeci itd. ali mislim da bi krstenja djece trebala biti u zupnoj zajednici, pod misom, od strane svecenika.

    OdgovoriIzbriši
  3. Vjerojatno sam se trebao bolje izraziti, ali ovo sasvim sigurno nije bio opis svih svecenika, pa ni vecine koju znam (a o onima koje ne znam i ne mogu govoriti). Ovo je vise bila karikatura, nego slika nekog konkretnog svecenika.
    Hvala Bogu da je tako kako pises. Ako navodim neke probleme, to je zato sto vidim kako su takve stvari djelovale vani, a ne vidim po cemu bi mi bili iznimka od ostatka svijeta.

    Evo, npr. jednog odmjerenijeg pitanja: Danas na zalost mnogi vjernici, a i svecenici ne shvacaju da je temelj svecenickog djelovanja sveta misa i ispovijed te duhovno savjetovanje/nagovori. Mnogo toga uopce nije krivnja konkretnog svecenika kojemu same okolnosti nametnu da se brine o kojekakvim "sporednijim" stvarima. E sad, u takvim okolnostima mlada osoba gleda dvije opcije (komentiram cisto zemaljski): Moze otici u svecenistvo, zivjeti sam u celibatu, cesto opterecen kojekakvim "neduhovnim" stvarima bez potpore obitelji ili se moze ozeniti, podici djecu i kad bude imao malo vise slobodnog vremena prijaviti se za trajnog djakona. "Studirat" ce dvije godine umjesto sest, a jedino sto nece moci obavljati je izreci rijeci pretvorbe i slusati ljude u ispovijedi. Jos uvjek ce moci djelovati i liturgijski i pastoralno koliko mu srce pozeli, a nece imati neku odgovornost oko vodjenja ili upravljanja zupom osim ako se sam u tome angazira. Sto mu se zapravo porucuje takvom ponudom?

    Moze se ovome prigovoriti da covjek koji se odluci na drugu opciju ima takvo zvanje, a ne zvanje za svecenika i taj prigovor sasvim sigurno stoji. Ja se samo pitam sto se porucuje mladima kad vide da njihov susjed propovijeda dok svecenik iza sjedi i suti, da laici dijele pricest pored svecenika, da i djevojcice i djecaci mogu biti ministranti (Talijani bi rekli chierichetti=mali klerici), da velecasni moze "manje vazne" dijelove mise izreci svojim rijecima, da je dosta imati jednu-dvije svijece i stol, hostiju i vino i sve je spremno za misu (nemojmo se opterecivati nebitnim)?

    OdgovoriIzbriši
  4. Rado bih cuo i sto svecenici sami kazu o trajnim djakonima? Je li to dobra stvar koja ce im pomoci ili je to vise opasnost za ispravno razumijevanje svecenicke sluzbe koja ce negativno djelovati na duhovne pozive i klimu u drustvu oko svecenickog celibata?

    Ako znate nekog svecenika, pitajte ga sto on misli o trajnim djakonima i kako bi komentirao ove prigovore?

    OdgovoriIzbriši
  5. U Istočnim Crkvama postoji trajni đakon. On ima svoju ulogu i mjesto. Nijedan liturgijski čin đakon ne može samostalno izvršiti. On ovisi potpunoma o svećeniku i biskupu.
    U Zapadnoj Crkvi đakonat je bio samo prelazna stepenica do svećeništva.
    Uvođenjem trajnog đakonata htjelo se vratiti na početke Crkve i približiti se Istočnim crkvama. A zapravo je učinak sasvim suprotan!
    Mislim da će trajni đakonat samo još više razvodniti Crkvu, degradirati svećeništvo, a celibat još više relativizirati i doprinijeti još većem sanjenju broja svećenika. Jedna suvišna institucija koja će doprinijeti uništenju Crkve.
    Ali ONI su tako odlučili i stvar je gotova.

    OdgovoriIzbriši
  6. Samo malo objasnjenje:
    Celibacy is linked to the marriage contract. One is celibate if he is not currently in a contract.
    Perfect continence is linked to sexual activity, and in the case of perfect continence no activity is engaged in.



    “Between Quinisext and Canon 277”
    Brian Van Hove, S.J.

    The history of the ecclesiastical discipline of continence in the Eastern Churches is this. Until the 692 A.D. Quinisext Council [“In Trullo”], all married clergy in East and West practiced perfect apostolic continence. They completed their families before ordination and lived “as brother and sister in the Lord”.

    The Eastern Church’s appeal to Paphnutius was demolished by Alfons Maria Stickler. “Paphnutius” was invented to persuade Council and Emperor to legitimize a return to Levitical or temporary continence for priests and deacons. The Western Church rejected that canon from Quinisext and continued the original apostolic practice. Eventually, the Western Church stopped ordaining married men altogether and ordained only celibate men. This shift made it clearer that the offering of the One Sacrifice in the Person of the Bridegroom is the unsurpassable fulfillment of masculine nuptiality. There is no remainder for a wife, and deacons are required to be celibate because their liturgical office is integrated with that offering.

    The Eastern return to the Levitical discipline was never formalized. Orthodox priests and deacons abstain before and after Divine Liturgy “from the one blessing not washed away in the Flood” for one day, three days, seven days and perhaps during all of Great Lent. Temporary continence prevents the Orthodox lower clergy from celebrating “daily Mass” because such frequency would entail de facto perpetual continence. Only the bishop, because he is chosen from the celibate monks, can celebrate “daily Mass”. The Moscow Patriarchate canonized St. John of Kronstadt in 1990. After ordination to the priesthood, the saint announced that he and his matushka were living in continence. By this choice they returned to the practice of the first centuries of the undivided Church.

    Some years ago I occasionally visited a Russian Orthodox priest-friend on Saturday evenings. I learned from him that he always camped out on the living room couch because his celebration of the Divine Liturgy was scheduled for the next morning. This is Levitical practice, like Zachariah who lived in the temple during the time of his service. Zachariah and the priests left their wives at home and returned to them after temple duty.
    ...

    OdgovoriIzbriši
  7. ...
    Despite Paul VI’s Sacrum Diaconatus Ordinem (A.A.S. 59 [1967] 697-704) which presupposes apostolic continence, many on the religious left continued to promote the permanent diaconate as “a wedge in the door” opening to the real agenda: the abolition of mandatory priestly celibacy. Sacred Tradition and the canons of Western councils requiring apostolic continence for married clergy, especially Elvira and Carthage, were ignored. A noncontinent diaconate was to be the “first step”. Some bishops in Europe attempted to ordain married “viri probati” as priests, but Paul VI stopped these efforts.

    As Edward N. Peters illustrated visually, the revised draft of Canon 277 for the 1983 CIC contained an exception from continence for permanent deacons. The pope, acting in his office as pope, removed the exception. There are no exceptions written into Canon 277, and commentaries on the law have no canonical standing in the church.

    Father Kosterman can obtain a brief of Edward Peters’ analysis of Canon 277 at his website: http://www.canonlaw.info/a_deacons.htm. The analysis is set out fully in Peters’ article “Canonical Considerations on Diaconal Continence” in Studia Canonica 39/1-2 (2005) 147-180. The earlier studies of Alfons Stickler, Roman Cholij and Christian Cochini are essential to our understanding of the tradition of apostolic continence and its relation to the Holy Eucharist. Cochini and Cholij wrote their doctoral dissertations on that subject. Henri Crouzel and Stefan Heid offer yet further documentation.

    Given the chaos and incoherencies of East and West, Pope Benedict’s 2005 restriction on second marriages for permanent deacons precisely because it is apostolic tradition, assures a lively future discussion of clerical continence. The sources of the Tradition, especially before the novelty of Quinisext, will not disappear. Can we say that the Holy Spirit did not guide the early church?

    Any adequate theology of the nuptial symbolism of the Eucharistic sacrifice cannot conceive of a sacred ministry other than that instituted by our Lord. This ministry is the representation in his Person of the Bridegroom’s sacrificial fidelity to his Bride, a fidelity which is unqualified and unconditioned (I Timothy 3:2).

    OdgovoriIzbriši
  8. Ja sam svećenik i u potpunosti se slažem s Tomom. Zanimljivo je kako se Crkva danas želi samo u nekim stvarma ogledati u prvoj Crkvi, a u mnogim drugim koje su važnije, na koje nas i Isus preko Pape potiče i poziva, na to jednostavno pastiri i stado zažmire i začepe uši pa tjeraju dalje po svome. To je nama naša borba i kolegijalnost dala... Trajni đakoni poslužiti će jedino neviđenoj klerikalizaciji koja se događa novim liturgijskim poimanjima i nastojanjima, te će ujedno stvoriti se dojam kako nam svećenici i nisu previše nužni jer postoji plan B. Za kraj, trajni đakonat u Hrvatskoj nije nikakva potreba, već čisto pomodarstvo i sada se biskupi natječu tko će ih prije zarediti da pratimo i u tome ritam Zapada.

    OdgovoriIzbriši
  9. Sramotno je da bogoslovi i svećenici pišu ovako o ruci koja ih hrani. Pokažite malo više ljubavi, jer kolko god bili intelektualno na visini, ne vrijedi vam, ako želite svojim razmišljanjima ostati duboko u povijesti, što ovaj blog dokazuje...

    OdgovoriIzbriši
  10. Anonimni/a, kakvi bogoslovi i svecenici?
    Ne znam o cemu pricate, ja sam laik i nemam nikakve materijalne veze s crkvenim institucijama.

    Mozda mi mozete prigovoriti zbog ljubavi, ali tekst se komentira zbog cinjenica. A ako se s njima ne slazete, slobodno napisite zasto.
    Ili bismo trebali svi sutiti dok se bez prestanka uvode novotarije?

    OdgovoriIzbriši
  11. Mogu postaviti samo jedno pitanj! Koliko ste osobno doprinjeli za provođenje ideja II. vatikanskog sabora, umjesto da energiju trošite na vraćanje potršenih ideja koje u ovom vremenskom kontekstu ljudima vrlo malo znače i uopće ih ne zanimaju?

    OdgovoriIzbriši
  12. Mozete postaviti i vise, kao sto u komentaru i jeste.

    Ja cu vas pitati o kojim to idejama 2. vatikanskog sabora govorite, pa vam onda mozda i mogu odgovoriti?
    Zar nije laicki angazman (ispravno shvacen) nesto sto je 2. vatikanski sabor izuzetno poticao?

    Koje su to po vama potrosene ideje?
    Jesu li to ideje vjere koju smo bastinili od apostola kako im je predana od Gospodina?
    Je li to mozda liturgija koja je do prije cetrdesetak godina sadrzavala (vise od) tisucu i pol godina tradicije i Tradicije Crkve, koju su slusali i od koje su zivjeli najveci svetci i svetice Katolicke Crkve?

    Sto vi mislite da ljudima u ovom vremenskom kontekstu nesto znaci ili ih zanima? Da ne bi zvali Lady Gagu, neke nogometase, Obamu ili slicno jer ljudima u ovom vremenskom kontekstu nesto znace?

    Ako vas bas zanima, ima ljudi kojima ove ideje o kojima govorim na blogu itekako nesto znace, pa da ih je i deset bilo bi mi dovoljno da nastavim s njegovim pisanjem. A ima ih puno vise!

    Bilo kako bilo, bez veze je ovako uopceno razgovarati. Nego vi meni recite s cime se konkretno u tekstu ne slazete i zasto vi mislite suprotno. Ja sam dao argumente zasto mislim da je trajni djakonat losa ideja. A vi recite zasto mislite da je super i da ce Crkva njime profitirati.

    Takodjer, zamolio bih vas da koristite neko ime (moze i izmisljeno) jer inace ne znam jeste li vi ista osoba koja mi je dva komentara vise prigovarala nesto drugo ili ste netko treci.

    OdgovoriIzbriši
  13. Podržavam vaša nastojanja da se uključite aktivno u život naše Crkve. No tu bi nakprije pitao, kako sebe a onda i vas, zar nije koncilski napor bio upravo aggiornamento?...
    Pod potrošene ideje mislim apoteoze povijesnih koncepata liturgije... Ne znam što o tome mislite? Možemo mi ukloniti trajne đakone, vratiti stari obred, pa i u potpunosti, no ajmo vratiti recimo liturgiju iz vremena Franačke... Razne tradicije koje su bile u praksi stoljećima upravo je zamjenila tradicionalna latinska misa kako je vi nazivate. Zar onda i ona nije prekinula stoljetnu tradiciju? Ja u tome ne vidim problem, kao ni u prekidu sa obrednom praksom koja je bila do II. vatikanskog sabora.
    Ljudi u našem vremenu žele da Crkva i ljudi u njoj žive autentično, a ne nostalgično i frustrirano...
    Ako vama veličinu i ispravnost vašeg truda u Crkvi predstavlja grupica ljudi, od nekih desetak članova (pa makar i više no riječ je o grupi koja djeluje po principu ako nećeš s nama mi bez tebe možemo), što ćete sa onim ostatkom koji je isključen? Zar Kristova misao nije bili jedinstvo u ljubavi svih nas (možda se nisam dobro izrazi ali nadam se daćete shvatiti)?
    Nisam išao konkretno po tekstu ali mislim da se naziru mjesta koja me smetaju...
    Tradicionalna liturgija isključuje zajednicu, novi obred to ne radi...

    OdgovoriIzbriši
  14. Ono sto se dogodilo poslije tridentskog koncila ne moze se usporediti s onim sto se dogodilo poslije 2. vatikanskog. Nakon tridentskog je papa kodificirao misu kako je slavljena u Rimu, a dopustio je sve obrede starije od 200 godina. Nakon vatikanskog sastala se komisija koja je izmislila novu liturgiju, papa ju je svima nametnuo, nisu se zadrzali razliciti obredi (medju ostalim je skoro potpuno propala nasa glagoljaska tradicija), a uniformnost banalnosti prosirila se citavom Crkvom.

    Ne znam zasto mislite da bi koristenje obreda koji je star stoljecima i stoljecima bilo nostalgicnost i frustriranost, a obreda starog 40 godina autenticnost (kakva autenticnost?).

    Nitko nije iskljucen uvodjenjem starog obreda. Zasto bi bio iskljucen? Naprotiv, svatko je slobodan u tom obogacenju liturgijskog zivota Crkve izabrati stari ili novi obred. Zar su bas sve ove grupe i grupice koje su prisutne u nasoj Crkvi iskljucenje onih koji im ne pripadaju?

    Jos ne shvacam sto to vas konkretno smeta. Besmisleno je reci da tradicionalna liturgija iskljucuje zajednicu. Zasto onda ljudi idu na staru liturgiju po citavome svijetu, zato da bi bili iskljuceni? Naprotiv, u tradicionalnoj liturgiji su ljudi puno slobodniji da budu ukljuceni u obred na prikladan nacin, nego u novom obredu koji propisuje stalno neko dijalogiziranje sa svecenikom.

    E sad, ima li nesto specificno sto vam smeta u starom obredu, onda to i recite. A ova tema je inace o trajnim djakonima i uobicajeno je komentirati temu koju autor bloga ponudi na nekom postu. Opcenite rasprave je bolje ostaviti za kojekakve forume.

    OdgovoriIzbriši
  15. Da je moguće trebalo bi vas strpati u jedan od zatvora koji je vaša tradicionalb+na Crkva imala, kako ne biste ovako obmanjivali vjernike i dovodili ih na krive puteve...

    OdgovoriIzbriši
  16. Ostavit cu ovaj komentar da se vidi kako izgleda pravi dijalog, iduce brisem.

    OdgovoriIzbriši
  17. Mogu samo pohvaliti ovaj blog. Sramotni su ovakvi pokušaji, nemam riječi

    Mihael

    OdgovoriIzbriši
  18. Zanimljivo je kako se Crkva danas želi samo u nekim stvarma ogledati u prvoj Crkvi, a u mnogim drugim koje su važnije, na koje nas i Isus preko Pape potiče i poziva, na to jednostavno pastiri i stado zažmire i začepe uši pa tjeraju dalje po svome.

    Sami kažete kako je to ipak ogledavanje u prvoj Crkvi. Zašto onda ne podržati to, ali i ono drugo što bi Vi htjeli podržati? Jer ako ne podržimo ni to onda nismo ništa podržali i nemamo ništa čime se približavamo prvoj Crkvi. Morate imati kontinuitet onoga što iznosite.
    Ako govorimo o stvarima koje su u Crkvi važnije (kako Vi pišete), sve su važne i nema onog tko može odlučiti o pravu prvenstva važnosti.
    Uzore za trajni đakonat imamo u Bilbiji, a o djelovanju trajnih đakona treba dopustiti njima da o tome svjedoće. Sve ovo drugo je govor: moguće, ja mislim, nisam siguran, ako je ...onda je i sl. Duh je bitan! BVB

    OdgovoriIzbriši
  19. Pa ipak, ako ste pogledali ovaj dodani dio u barem jednoj vaznoj stvari nema "kontinuiteta": uzdrzljivost! Nakon redjenja bi trajni djakon i njegova zena trebali zivjeti kao brat i sestra! Iako argumenti za protivno leze na zagovarateljima bracnih odnosa nakon klerickog redjenja, oni se (poput vlc. Markica) na to uopce ne osvrcu!
    Uostalom o kakvom kontinuitetu pricamo kad se stoljecima nisu u Crkvi zapadnog obreda redili trajni djakoni? To onda moze biti samo arheoloski kontinuitet. Tako su i neokatekumeni uveli nesto sto zovu "agape", a bilo bi toboze u kontinuitetu sa onim iz prve Crkve. Pa i okretanje prema narodu je bilo pozdravljano kao "povratak na prvu Crkvu", a poslije se pokazalo da su to bili vecinom izmisljeni argumenti. Posljedice svejedno osjecamo!

    PS. Itekako postoji hijerarhija "vaznosti" stvari u Crkvi. Duha tvrde da imaju i heretici i sizmatici, pa opet svatko radi po svome uz suprotstavljena tumacenja.

    OdgovoriIzbriši
  20. Dragi Toma ja ne pišem o kontinuitetu sadržaja, već o kontinuitetu Vašeg pisanja i aludiranja na sadržaj, jer je "rastrgan". Morate se odlučiti jeste li vi, kako pišete i sami, za "ogledati se u prvoj Crkvi" ili niste. Jednom jeste, kad to odgovara Vašoj tezi, a drugi put niste, jer to tada ne odgovara Vašoj tezi . (Pišem o tome kako pišete, a ne što pišete - kontinuitet=kako/sadržaj=što).
    Pitanje (ne pitam tendenciozno, da ne budem krivo razumijevan): Što je s teologijom tijela, jeli bračni odnos grešan? Ima li u Vašim tezama malo gnoze? Jeli isključivost pozitivna ili negativna stvarnost? Jeli selektivnost, također, pozitivna ili negativna stvarnost?
    Molim Vas nemojte započeti eventualni odgovor s relativizmom!
    BVB

    OdgovoriIzbriši
  21. (Relativno) dragi Anonimno,

    moram priznati da jos uvijek ne razumijem sto mi to konkretno zamjerate.
    Evo sad sam potrazio kljucnu frazu "ogledati se u prvoj Crkvi" i vidim da ju je napisao neki komentator (takodjer Anonimus jer je valjda tesko izmisliti neki nadimak).

    S obzirom da prvi odlomak ne razumijem, tj. nije mi jasno o kojim tezama tocno govorite, odgovorit cu na pitanja iz drugog:
    P: Što je s teologijom tijela, jeli bračni odnos grešan?
    O: Je li jedenje i pijenje gresno? Kakvo je to uopce pitanje? Bracni odnos koji postuje oba supruznika i otvoren je novom zivotu je od Boga posvecena stvarnost, a ne grijeh. (Sad mi je palo na pamet da to mozda pitate u vezi trajnih djakona. Bogu posveceni sluzbenici trebaju zivjeti za Boga i njegovo kraljevstvo. Savrsenije je da zive u celibatu i Crkva to treba poticati.)

    P: Ima li u Vašim tezama malo gnoze?
    O: Pa ako mi definirate sto mislite pod gnoza i gdje ju nalazite, onda vam mozda i mogu odgovoriti. Ako mislite na neko skriveno znanje i "izabrane" koji ga dostizu, onda ne vidim gdje je u mojim tezama gnoza.

    P: Jeli isključivost pozitivna ili negativna stvarnost? Jeli selektivnost, također, pozitivna ili negativna stvarnost?
    O: Da li je bolje piti samo vodu ili se ne ogranicavati u izboru pica? Je li bolje hodati samo uz lijevi rub ulice ili je nekad bolje hodati i uz desni? Odgovorite sa da ili ne: Jeste li prestali tuci svoju zenu (ili majku ili oca ili prijatelja)?

    Kad nesto odaberemo, automatski se odricemo neceg drugog. Mozda mozemo biti i lijecnik i automehanicar i profesor fizike, ali ako smo selektirali ta tri zanimanja (a vecina ljudi odabire samo jedno), iskljucili smo sva ostala kao zanimanja za sebe. Ako je netko odabrao (ili bolje odgovorio) zvanju na bracni zivot, onda neka se bavi time, a ne svecenistvom (osim u iznimnim situacijama). Ako je netko odabrao slijediti svecenicko zvanje, onda treba biti svecenik! Ne moze isti covjek biti istovremeno i ozenjen i neozenjen, i zaredjen i nezaredjen, i zavjetovan i nezavjetovan, i krscanin i budist i musliman...

    OdgovoriIzbriši
  22. Dragi Toma, pa tema je: Čemu služe trajni đakoni? Zašto Vam temelj pitanja mora padati na pamet, zar niste u kontekstu?
    Pišete, a ne govorite: "Savršenije je da žive u celibatu i Crkva to treba poticati:"
    Napisano uopće nije sporno, već ono što Vi ovom rečenicom smatrate manje savršenim. Zar nešto što je manje savršeno treba zanemariti ili selektivno odbaciti?
    Pišete dalje: "Bogu posvećeni službenici trebaju živjeti za Boga i njegovo kraljevstvo."
    - Zar Vi to, ako niste Bogu posvećen ne činite (Živite za Boga i Njegovo Kraljevstvo)? Što se tiče svećenika u celibatu, slažem se s Vama i ja ih na to potičem i u tome podržavam i držim da oni trebaju živjeti u celibatu. To je isključivo njihov odabir po pozivu. Naglašavam: SVEĆENIKA.
    Pišete dalje: "Ako mislite na neko skriveno znanje i "izabrane" koji ga dostižu, onda ne vidim gdje je u mojim tezama gnoza."
    - Pa meni ovo miriše na gnozu, nisam siguran, demantirajte me. Vi ste napisali: "U svetištu crkve je mjesto svećenicima i nužnim ministrantima!"
    Znači li to da ima i kontingentnih ministranata, tko o tome odlučuje i tko to selektira? Što je to u svetištu što nije drugima sada ili kasnije omogućeno, te im blizu toga nije mjesto već samo odabranima? Upozoravam, ne pišem o vršitelju čina, već o onima koji su kraj vršitelja čina, a taj čin je Sveta Misa, odnosno Nebo na zemlji. Nije li Nebo svima omogućeno, pa makar ono bilo i na zemlji? Još jednostavnije pitam: Zašto? Citiram iznova: "U svetištu crkve je mjesto svećenicima i nužnim ministrantima!"
    Ovdje sam spomenuo pojam selektivnosti, te Vam tako pokušao pojasniti zašto sam postavio pitanje o toj pojavi.
    Pišete dalje: „Kad nešto odaberemo, automatski se odričemo nečeg drugog. Možda možemo biti i liječnik i automehaničar i profesor fizike, ali ako smo selektirali ta tri zanimanja (a većina ljudi odabire samo jedno), isključili smo sva ostala kao zanimanja za sebe. Ako je netko odabrao (ili bolje odgovorio) zvanju na bračni život, onda neka se bavi time, a ne svećeništvom (osim u iznimnim situacijama). Ako je netko odabrao slijediti svećeničko zvanje, onda treba biti svećenik! Ne može isti čovjek biti istovremeno i oženjen i neoženjen, i zaređen i nezaređen, i zavjetovan i ne zavjetovan, i kršćanin i budist i musliman...“
    - Ovdje dragi moj Toma miješate kruške i jabuke, pučki rečeno. Sveti red ima tri stupnja, to Vam je poznato i ta tri stupnja nisu zanimanje već duhovni poziv. Što podrazumijeva ili ste pozvani ili niste, nema tu odabira (Ja odabirem vas, a ne vi mene). To da većina odabire samo jedno, to je Vaše mišljenje i u stilu pisanja kao što sam već napisao: moguće, ja mislim. i sl. Što se tiče svećeništva i braka, slažem se, o tome nitko nije ni sporio (vidi temu). Mogli bi raspravljati o konstelaciji: osim u iznimnim situacijama, ali to bi odužilo ovo osvrtanje na temu. Ako je netko odabrao svećeničko zvanje i valjano zaređen on to i jest i to zauvijek, može jedino prestati vršiti svećeničke čine iz različitih razloga, ali nećemo sad o tome. Ni ovdje nije ništa sporno. Što se tiče zadnje rečenice tu je najviše krušaka i jabuka iako ih ima i u drugoj rečenici ovog odjeljka. Ako se ne varam pišemo o trajnim đakonima. Oni su oženjeni, što znači da nisu neoženjeni (što je kontradiktorno?), oni su zaređeni, što znači da nisu nezaređeni (što je kontradiktorno?), o zavjetima se ne radi, a koliko znam raspravljamo o sv. redu u Katoličkoj Crkvi, što znači da se radi o kršćanima (što je tu kontradiktorno?).
    Sigurni ste da je u ovim Vašim zadnjim tvrdnjama sve u redu?
    Nisam tendenciozan, bez uvrede, već zaključujem temeljem napisanog. Možda se jako varam!
    Preporuka: malo više čitati Bibliju, ali i CIC, te KKC, Dokumente II. vat. koncila itd.
    BVB

    P. S.
    Glede ovog: „…također Anonimus jer je valjda teško izmisliti neki nadimak..“ Nemojte se ljutiti (u srcu suditi), ali nisam toliko informatički pismen da bi to znao ubaciti, jedva sam uspio poslati odgovore, no borim se jer mi je zanimljiva tema.

    OdgovoriIzbriši
  23. Dragi Anonimni,

    ako ne znate staviti nadimak kad upisujete komentar (nije tesko), onda samo napisete taj nadimak na kraju teksta, kao da pisete pismo, npr. Luka ili TrajniDjakon ili stogod vam padne na um, a nije nepristojno.

    Sto se tice same teme, mislim da sam dovoljno obrazlozio svoje protivljenje trajnom djakonatu u postu. On je uveden nakon vise od tisucu godina, ima karakteristike koje nikad nije imao u zapadnoj Crkvi (presutno dopustanje da muz i zena nastave bracne odnose) i potpuno je beskoristan jer sve sto trajni djakoni rade, mogu napraviti i sami laici u izvanrednim situacijama. S druge strane, njegovo promoviranje u ovakvom obliku je izravni napad na svecenicku sluzbu i svecenicki celibat. Sugerira se mladima da se mogu ozeniti, imati karijeru i usput se baviti svecenickim stvarima koliko zele kad budu spremni.

    Po meni je na zagovornicima trajnog djakonata obaveza da obrazloze zasto je on potreban i eksplicitno kazu zasto se neprekinuta tradicija (od apostolskih vremena) uzdrzljivosti zaredjenih klerika u zapadnoj Crkvi ne bi na njih odnosila.

    Sto se tice nepotrebnih ministranata (a pogotovo ministrantica), izvanrednih djelitelja i djeliteljica pricesti, laika i laikinja citaca, prinositelja darova i svih drugih "zanimanja" koja su se namnozila tako da zainteresirani laici mogu boraviti u svetistu, ocito je da vi i ja imamo radikalno drugacije shvacanje sv. Mise i klericke, odnosno laicke uloge u njoj. Ponovno cu ponoviti da laici i klerici imaju i obavljaju razlicite sluzbe u Misi i "aktivno sudjelovanje" laika ne odnosi se prije svega na vanjske djelatnosti, nego na unutrasnje primanje i razmatranje, sto je izvrsno receno starim izrazom "slusanje Mise" te naglaseno primanjem pricesti na jezik klececi. Pravo polje djelovanja vjernika laika je izvan crkve, a pogotovo izvan svetista.

    Mislim da su ove teme preopsirne da bi o njima raspravljao u komentarima, uostalom pogledajte moje prijasnje tekstove na ovom blogu, recimo ovaj o izvanrednim djeliteljima i djeliteljicama pricesti, pa cete bolje razumjeti zasto se protivim uvodjenju novina koje sluze samo tome da nastete i shvacanju svecenistva i uloge laika i pravom razumijevanju sv. Mise.

    OdgovoriIzbriši
  24. Sve sto nas priblizava Bogu iz ovog ili onog razloga jest dobro.Nema tu previse filozofije.Bog je jednostavan a ljudi kompliciraju jer nas onaj odozdo nagovara da pisemo svasta po blogovima i sl.. Sta nije cilj na kraju krajeva da svi postanemo đakoni ili se barem tako ponasamo,kamo srece da cijeli svijet osim svecenika zivi u braku a ponasaju se kao uzorni svecenici.

    OdgovoriIzbriši
  25. Ne razumijem sto je pjesnik htio reci, pa necu ni komentirati.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.