Izvanredni djelitelji i djeliteljice pričesti

Počnimo sa dva pisma iz Glasa koncila:

Nedavno sam bila u Slavoniji na nedjeljnoj misi na kojoj su svetu pričest dijelile mlade djevojke iako nije bio tako velik broj pričesnika, što je na mene ostavilo šokantan dojam. Prvi put u životu primila sam svetu pričest iz ruku osoba koje po meni nisu bile dostojne niti primjerene za taj sveti čin. Praktična sam vjernica, idem na razna hodočašća u zemlji i inozemstvu, mjesta gdje se slijevaju tisuće vjernika, ali svetu pričest dijele samo svećenici ili đakoni, što je po meni jedino normalno i ispravno. Mislim da se svetoj pričesti olako pristupa, često nedostojno i neprimjereno. Bojim se, ako još i djelitelji svete pričesti postanu nedostojne i neprimjerene osobe, kakvu će vrijednost i značenje imati takva sveta pričest, pogotovo za one labilne vjernike. Zar sveta pričest nije Tijelo i Krv Isusa Krista, sam Bog, euharistijski misterij? Zar naš Bog tako malo vrijedi? Zar ne zaslužuje veće štovanje? Zar ni primjerene pričestitelje i pričesnike? Molim sve, poglavito crkvene poglavare: sačuvajmo dostojanstvo, veličinu, vrijednost i značenje svete pričesti te naše duhovne hrane bez koje pravi vjernici ne mogu. Nemojmo uvođenjem novina u našoj svetoj katoličkoj vjeri praviti više štete nego koristi. Vaša vjerna čitateljica

Kako sam dobro upućen u život Crkve, počeo sam čitati i Glas Koncila. Želio bih znati zašto u našoj župi u Novom Zagrebu obrede euharistije obavljaju i laici. Naime, tamo laici ne samo pričešćuju već sam vidio i jednu ženu laika koja je ne samo pričešćivala nego i pila iz kaleža! Pa pitam vas: Kako je to moguće? Mislim da bi se Katolička Crkva trebala ozbiljnije pozabaviti tim problemom. Iako je Drugi vatikanski koncil podržao veće sudjelovanje laika u cjelokupnom životu Crkve, mislim da je ovo prevršilo svaku mjeru. Po mom mišljenju, ne bi trebale pričešćivati ni časne sestre, no razumijem da mogu ako je velika župa i nema dovoljno svećenika. Ali laici, i to žene? Pa ako je već željela pričešćivati, zašto nije otišla u časne sestre? Bojim se da naša župa s vremenom ne bi postala protestantska. Osim toga, mislim da ima dovoljno djelitelja pričesti koji bi bez problema mogli pričestiti sav puk. Isto se događa u jednoj drugoj župi. Mislim da bi naš zagrebački nadbiskup ili Hrvatska biskupska konferencija, ili oboje, trebali donijeti odluku kojom bi se to sudjelovanje i pričešćivanje točnije preciziralo i dalje ratificiralo u župama. Ja sam još mlad, imam 14 godina, ali mislim da se tim primjerom negativno utječe na druge mlade koji bi mogli dokraja prestati poštovati presvete sakramente. Već i u ovakvom svijetu, ako dođemo u bilo koju crkvu u nedjelju, mogli bismo izbrojiti koliko je djece a koliko mladih. Ovo nemojte shvatiti samo kao provokaciju, nego kao poticaj na daljnje razmatranje ovih problema. Mladi čitatelj iz Novoga Zagreba

Odgovore redakcije Glasa koncila možete pročitati na prije navedenim linkovima, a mogli bismo ih sažeti u rečenicu: "Ne trebate se čuditi, to je OK!" Tek se na kraju daje vrlo slabo upozorenje o izvanrednosti ove službe.

Ja bih ovim dvama čitateljima odgovorio: U pravu ste! To što osjećate otpor i stanovitu sablazan prema tome da laici (a i časne sestre spadaju u laike) dijele svetu pričest nije znak da se trebate posadašnjiti, promijeniti paradigme, prihvatiti obnovu, udahnuti "duh" 2. vatikanskog koncila punim plućima ili slične besmislice. To pokazuje da još uvijek shvaćate tko je to koga u pričesti primamo.

Kroz duga stoljeća su samo posvećene ruke svećenika doticale tijelo Gospodina Isusa Krista u posvećenoj Hostiji, a laici su Ga primali isključivo na usta. Ovdje nije prilika da komentiram kako se zloporaba da laici primaju pričest na ruku uvukla u Crkvu i kako je, nakon što se široko rasprostranila, odobrena i od Svete Stolice. O toj temi pisat ću u nekom drugom postu. Ipak, jasno je kako je nakon takvih dramatičnih promjena, koje su posljedice promjena u gledanju na samu Euharistiju (koju se počelo doživljavati isključivo kao gozbu, a ne više kao posadašnjenje Kristove žrtve), pripravljeno plodno tlo za iduću fazu protestantizacije katoličke liturgije.

Ruku pod ruku s uvođenjem izvanrednih djelitelja (i djeliteljica!) pričesti, pojavile su se u blizini oltara i ministrantice. To je još jedna tema koja zaslužuje vlastiti post, ali nije teško razumjeti kako takve promjene utječu na shvaćanje svete mise i svećeničkog reda kod mnogih laika. Ako želimo spoznati što se sprema u budućnosti Crkve u Hrvatskoj, ne trebamo puno nagađati. Amerika i zapadna Europa prošle su tim putem prije nas. Iz principa neću na ovom blogu prikazivati slike i snimke liturgijskih zloporaba koje su prisutne u mogim biskupijama na Zapadu. Takva svetogrđa bila bi nezamisliva katolicima još prije pedeset godina. Nakon službenih reformi liturgije i neslužbenih promjena i "inkulturacija" koje su ih pratile mnogi su katolici završili u duhovnoj pustinji iz koje se tek nakon četrdeset godina vidi izlaz. Ako smo u prošlosti možda mogli biti sretni što je Crkva u Hrvatskoj zaostajala za razornim promjenama i propadanjem vjere na Zapadu, danas je to zaostajanje otegotna okolnost. Kod nas se, naime, gotovo i ne opaža promjena smjera koju papa Benedikt XVI. pokušava pokazati. Jedan od primjera su promjene u papinskoj liturgiji koje su kod nas apsolutno neprepoznate ili još jasniji primjer motuproprija Summorum Pontificum za kojeg jedan naš biskup liturgičar kaže da se "poštuje i provodi", te da i u Hrvatskoj postoji mogućnost prisustvovanja tradicionalnoj misi (ali da ona nije iskorištena).

No vratimo se nazad na službu izvanrednih djelitelja pričesti. Evo što o njima kaže uputa Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Redemptionis Sacramentum (Sakrament Otkupljenja) objavljena na današnji dan prije pet godina (podebljanja i kurziv su moji):

88. ...Odluka je celebrirajućeg svećenika hoće li Pričest biti eventualno podijeljena uz pomoć drugih svećenika ili đakona; on, međutim, ne smije nastaviti sa Misom sve dok sveta Pričest nije podijeljena vjernicima. Samo ondje gdje to nalaže nužna situacija, izvanredni djelitelji, uz pridržavanje mjerodavnih pravila, mogu pomagati celebrirajućem svećeniku.

151. Samo u slučaju prave nužde na slavlju se liturgije može uzeti u obzir pomoć izvanrednih službenika. Ova pomoć nije predviđena kako bi se osiguralo potpunije sudjelovanje laika, već je prema svojoj naravi dodatna i privremena pomoć. Tamo gdje se, dakle, zbog nužne situacije za obavljenje zadataka uzimaju izvanredni službenici, potrebno je pojačati posebne, ustrajne molitve da Gospodin u zajednicu uskoro pošalje svećenika na službu, te mnoge pozove na sveto zaređenje.

157. Ako je prisutan uobičajen broj svetih služitelja, dostatan za podjelu svete Pričesti, ne mogu se ovlastiti izvanredni djelitelji svete Pričesti. Oni koji su ovlašteni za takvu službu ne smiju je vršiti u takvim situacijama. Potrebno je odbaciti držanje onih svećenika koji sudjeluju na celebraciji, ali ne i na podijeli Pričesti, pa te zadatke prepuštaju laicima.
158. Izvanredni djelitelj svete Pričesti smije Pričest dijeliti samo onda kad nema svećenika ili đakona, kad je svećenik uslijed bolesti, poodmakle starosti ili nekoga drugog razloga spriječen, te ako je broj vjernika koji pristupaju Pričesti tako velik da bi se slavlje Mise previše odužilo. Isto je potrebno shvatiti tako da kratko produženje prema mjesnim navikama i običajima nije dostatan razlog.

Poslije ovoga možemo se upitati u koliko crkava u našoj domovini gdje se koriste izvanredni djelitelji i djeliteljice pričesti stvarno postoji problem da bi se slavlje mise previše odužilo kad ih ne bi bilo. Ja sam bio na raznim misama gdje su pričest dijelile časne sestre, muški vjernici laici, ali i (atraktivne!) laikinje i nisam nijednom primjetio da bi se podjela pričesti odužila više od desetak minuta kad bi izvanredni djelitelji bili isključeni. Većina ljudi će se složiti da produljenje mise koja traje četrdeset ili pedeset minuta za pet ili deset minuta ne predstavlja nikakvo stanje nužnosti. Svećenike koji misle suprotno savjetovao bih da malo skrate svoju propovjed i izbace koju strofu iz najnovijeg himna njihova zbora i više neće biti u stanju "nužnosti".