Uz kebab ili hostiju, bitno je da se slavi

Moramo pripadati njegovu stadu

(...)
Želimo vam, časna braćo, skrenuti pozornost na to iskrivljavanje evanđelja i svetog lika našega Gospodina Isusa Krista, Boga i čovjeka, koje se uobičajilo u Sillonu i drugdje. Čim se načne socijalno pitanje, u nekim krugovima moda je staviti božanstvo Isusa Krista na stranu i zatim govoriti samo o njegovoj bezgraničnoj blagosti, sućuti prema svim ljudskim nevoljama i o njegovim usrdnim poticajima na ljubav prema bližnjemu i na općeljudsko bratstvo. Doista, Isus nas je ljubio neizmjernom, beskrajnom ljubavi i došao je na zemlju trpjeti i umrijeti da bi, okupljeni oko njega u pravednosti i ljubavi, pokretani istim osjećajima uzajamne privrženosti, svi ljudi živjeli u miru i sreći. Ali ostvarenje te vremenite i vječne sreće vrhovnom je vlašću vezao uz uvjet: moramo pripadati njegovu stadu, moramo prihvatiti Kristov nauk, moramo vršiti kreposti i moramo se dati poučiti od Petra i njegovih nasljednika. Premda je bio dobrostiv prema grešnicima, Isus nije poštivao njihova pogrešna uvjerenja, ma koliko možda bila iskrena. Volio je sve grešnike, ali ih je poučavao da bi ih obratio i spasio. Ako je pozivao k sebi umorne i mukotrpne da ih odmori, nije to bilo zato da bi im propovijedao zavist i izmišljenu jednakost. Ako je uzvisio neznatne, nije to učinio da bi im ulio osjećaj dostojanstva nezavisan i suprotan od njihove dužnosti posluha. Premda mu se srce rastapalo od blagosti prema dušama dobre volje, znao je planuti svetim gnjevom na oskvrnitelje Doma Božjeg, na pokvarenjake koji sablažnjuju malene, na poglavare koji narodu navaljuju teške terete i ni da bi prstom makli da ih olakšaju. Bio je jednako tako snažan kao i nježan. Korio je, prijetio, kažnjavao, znajući i učeći nas da je strah početak mudrosti te da je katkad nužno odsjeći ud kako bi se spasilo tijelo. Konačno, nije navijestio buduće društvo u kojem bi vladala idealna sreća, iz kojega bi patnja bila prognana, nego nam je svojim naukom i primjerom pokazao put k mogućoj sreći na zemlji i savršenom blaženstvu na nebu: kraljevski put križa. Ovo naučavanje pogrešno bi bilo primjenjivati samo na život pojedinca, radi njegova vječnog spasa. Ono je izrazito socijalno, i pokazuje kod našega Gospodina Isusa Krista nešto sasvim različito od krhkog i nemoćnog humanitarizma.
(...)

(Pio X., Naše apostolsko poslanje, 1910.)

Duhovna lirika utorkom 37

DANAS MENI, SUTRA...

Bože, otkad već se nije
Sjetila te familije!
Ta ona i domaćica
Bjehu dvije mile prije!
Na daleko odseliše
I nekako — zanijemiše...
Ali danas — vidićete —
Poći će im u posjete!

Dalek to je gradski kraj
Treba sjesti na tramvaj...
Napudrala milo lice
I navukla rukavice,
Šešir, torbu, kišobran
Jer je nešto mutan dan...
Pa kad neće sunce sjati
Barem će se čavrljati!
Svi će kliknut: ah evo je!
No napokon! Vrijeme joj je!

Kad završi duga cesta
Bila je na licu mjesta.
Ali, što to vidi tamo?
Ruševine vidi samo.
Gdje je ona kuća bila?
Dama traži, dama ište
Tu obitelj to kućište...
Gdje je samo čeljad draga?
Al čeljadi niti traga!

Gdje je djeda? Baka stara?
Pita dama tog zidara.
Neznam reče dobar čovo,
Kazaše mi: ruši ovo!
— Da se nisu znanci mili
Negdje drugdje otselili?
A radnik će prstom pravo
Uprijeti u nebo plavo:
— Ili tamo gore hajte...
Il za znance ne pitajte...
— Ta zaboga što i kako?
— Sve im pođe naopako:
Smrt zakucnu na ta vrata,
Umrije mati, umrije tata...
A dječica?
Zlatan? Zlata?
Tu nek ništa se ne ište,
I Zlaticu i Zlatana
Poslaše u Sirotište!

Vraćajuć se ova dama
Gušila se u suzama.
Sa tugom na dobroj duši
Plače: »Bože, sve se ruši!«
Sve je puno tuge jada,
Sve umire i propada!
A i nebo plakalo je
Ko da kaže: tako to je;
Na svijetu se sve promjeni
Jučer njemu, sutra meni.

(Novo doba za djecu, Split, 16. studenog 1935.)

Juri zeka iz daleka

  U. 26. Koliko je triba, da je blizu misnika kruh, i Vino za da jih može dobro posvetiti?
  O. Triba je da su toliko blizu, da se može istiniti rijč: Ovo jest Tilo, Ovo jest čaša, i ost.
  U. 27. Da misnik bude na jednomu Otaru; a na drugomu kruh, i Vino, bi li mogao dobro posvetiti?
  O. Ne bi, ako nije blizu jedan otar drugoga, jere se nebi tada mogao istiniti pridimak: Ovo jest: pače bi se moglo istinie reći: Ono jest, negh Ovo jest.

(iz vrlo zanimljive knjige Izpitania svaru sveti redova, i sakramenata, u obchinu, Zadar 1800, str. 105.)

Molitva za biskupe i svećenike u Hrvatskoj

Božanski Otkupitelju! Molimo Te za milosrdnost Tvojega presvetoga Srca, gledaj milostivo na nevolje katoličke crkve, koju si predobio svojom dragocjenom krvlju; udijeli joj svoju svemoguću obranu i izlij na nju obilje svog blagoslova, da opet u miru i pokoju čuva povjereno i nebesko blago.

Napuni Tvoga vidljivoga zastupnika na zemlji i biskupe, koje si postavio za pastire svojega stada, kao i sve svećenike i duhovnike mudrošću, hrabrošću i jakošću u borbi sa svijetom i paklom.

Utvrdi ih proti navalama, čuvaj ih od ljudskog straha i malodušnosti, jači ih u borbi i protivštini, da sve neprijatelje slavodobitno pobijede, stalno ustraju u vjeri, da kano Tvoji pravi učenici i nasljednici radi pravde radije hoće sve pretrpjeti da, i isti život izgubiti, nego li da Ti budu nevjerni.

Budi im Ti, o Isuse, zvijezda predhodnica na svim njihovim putevima, ostani kod njih svojom svemogućom milošću, brani ih u pogibeljima, štiti ih u danima žalosti, dok se kod nas opet udomi mir!

℣. O Marijo, majko milosrđa, moli za njih!
℟. O Marijo, naša zagovornice, prosi za njih! Amen.

Molitva. Vječni Oče, prikazujemo Ti krv, muku i smrt Isusa Krista, boli preblažene Djevice Marije i svetoga Josipa, za zadovoljštinu naših grijeha, na utjehu duša u čistilištu, za potrebe svete matere crkve i za obraćenje griješnika.

(Vječno klanjanje od o. J. Valsera, Krk, 1904.)

Duhovna lirika utorkom 36

GOLUBICA MARIJU BUDI

Golubica gudi
I Mariju budi :
»Ustaj gore, Marija !
Ev' Židovi projdoše,
Tvoga Sinka provedoše,
Vruće čavle pronesoše,
Pod nokte mu zadivaše.
Crna krvca kapaše,
Na kamenje padaše,
Kamenje se raspadaše.
Anđeli s neba slaziše,
Pa mu krvcu kupiše,
U kalež je metaše,
Pred Boga ju nosiše.«

Kazala Ana Vuić iz sela Drežnika u Slavoniji.
Zabilježila učiteljica Kata Fulanović.

Nedjeljno evanđelje s poukom

II. nedjelja korizme

EVANĐELJE SV. MATEJA (17, 1-9). U ono vrijeme: Uze Isus sobom Petra i Jakova i Ivana, brata njegova, i povede ih na goru visoku nasamo, i preobrazi se pred njima. I zasja lice njegov kao sunce, a haljine njegove postadoše bijele kao snijeg. I, gle, prikazaše im se Mojsije i Ilija govoreći s njime. A Petar odgovarajući reče Isusu: "Gospode, dobro nam je ovdje biti; ako hoćeš, načinimo ovd je tri šatora: tebi jedan, Mojsiji jedan, a Iliji jedan." Dok on još govoraše, gle, oblak sjajan zasjeni ih, i eto glas iz oblaka govoreći: Ovo je Sin moj ljubljeni, u komu sam se dobro nasladio. Njega slušajte! A učenici čuvši padoše ničice, i prepadoše se veoma. I pristupivši Isus dotakne ih se, i reče im: Ustanite, nemojte se bojati. I podignuvši oči svoje nikoga ne vidješe, do samoga Isus. I silazeći s gore zapovijedi im Isus govoreći: Nikome ne kazujte viđenje, dok Sin čovječanski od mrtvih ne uskrsne.


POUKA:
Na vrh visoka brda popeo se Isus, a sobom je poveo Petra, Ivana i Jakova. Na visini imali su sva trojica sreću vidjeti preobraženje svog Učitelja. Njegovo je lice postalo sjajno, a haljina bjelja od snijega.

Ljepota ova ih je očarala i potpuno osvojila.

Isus je, i inače, bio lijep; ta imao je dušu koja je bila najvjerniji odraz Božje Ljepote. Ali u onom času Isus je pokazao i nešto od svoje božanske ljepote, dio svog Božanstva.

I nas Isus zove da se popnemo na visoko brdo, jer tu ćemo naći Njega, tu ćemo osjetiti Boga. U nizini, u baruštinama, u sjetilnosti ne nalazi se Bog, a niti se osjeća njegova blizina. Zove nas da se krilima molitve, dobrih djela i božje ljubavi uzdignemo na visoko brdo, gdje su užitci čišći nego na zemlji.

"Ali tko će uzaći na goru Gospodnju ?", pita prorok - i odgovara: "U koga su nevine ruke i čisto srce".

K Bogu se ne dolazi s griješnom dušom; Njega se ne osjeća i ne vidi, ako nam duševni vid nije čist od maglenih strasti. I zato se, najprije, očistimo. U sv. ispovijedi mi čistimo svoje duše od svih zlih djela, opakih misli i nelijepih riječi. Na sv. ispovijed, zato, kroz ovo korizmeno vrijeme da svaki od nas, opet, u sebi osjeti Boga, i postane dionik Božje naravi.

Po posvećujućoj milosti Božjoj postajemo dionici Božje naravi, djeca Božja. Kristovo preobraženje na brdu Tabor slika je našeg duševnog preobraženja koje milost Božja u nama prouzrokuje poslije sv. ispovijedi.

Uzađimo, dakle, na visoko brdo, poletimo do nogu svećenika i skrušena srca ispovijedimo svoj grijeh. I bićemo sretni!

Zašto se Isus preobrazio pred apostolima? Ne zato da o njemu govore i da Ga hvale. Ta On im je zabranio da ikomu o tomu pričaju, dok on ne uskrsne od mrtvih. - Drugi je tome razlog.

Isus je mislio na Golgotu. Do koji dan će ga vući po ulicama jeruzalemskim kao razbojnika i nitkova. To će biti teški čas za njegove učenike, i da se ne sablazne, da ne smalakšu, pokazao im je tko je on. Htio im je reći koja radost ih čeka, ako budu Njega slijedili.

Kao što je uspon do vrha brda bio težak, isto je tako težak i uspon do raja.

Ali radnik veselo radi, kad se nada dobroj plaći, seljak se rado muči, kad mu rodi loza. I mi moramo biti veseli pri radu oko spasenja duše, jer nas čeka obilna i velika plaća.

Mnogi danas podrugljivo govore: na zemlji ti je raj i pakao.

Znamo da je život mnogih na zemlji težak: mnogo ih je bez kruha i odijeće, i mora se promijeniti ovo stanje, da život bude, i u materijalnom pogledu, dostojan čovjeka, stvora Božjeg.

Ali nije vjera u raj kriva današnjem zlu, nego baš nevjera. Oni koji kažu da nema raja, da je zemlja sve, ti su prouzročili današnju bijedu, jer su dali neobuzdanu slobodu maloj četi, koja, bez obzira na zakon Božji, gazi opća ljudska prava.

Raj, to je naš cilj! A on daje i najbolji smisao našem duševnom i tjelesnom radu.

(Katolik, 17.3.1935.)

Povodom svete godine

Sinci pridragi, poljubljeno moje stado, okoristite se, kad možete, s’ ovim svetim vrimenom: nemojte, zaklinjemo vas, od­baciti ovi dar Gospodinov, niti pustite da bezplodna padne za vas odluka Carkve svedjer upravljena k’ vašemu dobru. Procinite milosti duhovne, koje u ovo sveto vrime vami se obilno udiljuju , i častite Viru, koju ispovidate: Sinovi od svitlosti, odcipite se od mnogih Sinova od Tmina, ne pristaite suprotivnim na­govaranjim, ni inostranim naucim. Mi reći ćemo vam s’ istim ričima S. Otca Pape, Mi smo kod vas poklisari Karsta, i na ime Karsta govorimo vavni: Okoristite se s’ ovim vrimenom svetim i prikoobičajnim u životu vašemu: Grišnici, činite dila dostojna pokore, plačite, i marzite na grihe vaše, očistite se, obratite se od svega sardca k’ Bogu, i utišite Gospodina. On isti obrativši se k’ Puku svomu neka bude njemu dobrostiv, i namisto zadostojanih pedipsa [kazna] neka nam daruje mnoga dobra u ovomu životu, i mnogo veća i bolja u drugomu. Tako budi.

(zadarski nadbiskup Josip Franjo di Paola Nowak 16.3.1826.)

Neke zanimljivosti o jubileju 1825. i njegovom proširenju: 1, 2, 3, 4.

Za parvu Nedilju Korizmenu

RAZGOVOR XVIII.

Za parvu Nedilju Korizmenu.

OD GRIŽNJE DUŠE.

Susret Pape i moskovskog patrijarha

Cesare Martinetti

6. veljače 2016.

Teško je ne vidjeti režiju V. Putina iza najave susreta između pape Franje i patrijarha Ćirila.

Ako gesta Rimskog prvosvećenika i nije sumnjiva zbog vremenitih vanjskih utjecaja, nezamislivo je, naprotiv, da se patrijarh cijele Rusije odlučio na taj povijesni korak bez sporazuma s Kremljem.

Tu je vjerojatno puno više na stvari. Da se sve zbiva na Kubi, daje još jednu simboličku i političku vrijednost koja se ne može previdjeti.

Korak pomirenja između Crkve Rima i Moskve koji se očekivao barem nakon pada SSSR-a, logično se tada morao dogoditi ako ne u glavnom ruskom gradu, a ono u nekom istočnom samostanu, na pola puta, gdje bi se moglo i scenografski upriličiti dvostuko povijesno značenje: prvo raskol, onda sedamdeset godina ateističkoga komunizma. To se moglo odigrati negdje na području Ukrajine gdje se prema povijesti i mitu, koje Putin toliko njeguje, oko tisućite godine dogodilo krštenje 'svete' Rusije. No, i samo spominjanje Ukrajine daje razumjeti da je ta pretpostavka neizvediva. Dakle, Kuba. I to posredstvom (pravim ili lažnim?) Raula Castra. Nemoguće mjesto postalo je moguće jer papa više nije Poljak isklesan od antikomunističkoga mramora, nego pastir koji je stigao iz toga dijela svijeta i koji se na nj stalno osvrće.

Prigodan razlog toga susreta, kako su jučer u Rimu i u Moskvi rekla dva glasnogovornika, obrana je kršćana u krizi Srednjeg istoka, u Siriji i u Iraku, što je danas glavna tema na međunarodnom planu. Rusija je sudionica rata u Siriji: Papa će, dakle, susresti saveznika koji nije neutralan. Pa ipak, istina je da je univerzalna misija Crkve kao takva u stanju pročistiti čak i potporu jedne zainteresirane strane. Međutim, Rusija je Rusija i dvije godine ukrajinske krize dovele su do izolacije Kremlja, do povratka klime hladnoga rata sa sankcijama i protusankcijama i trajnoga pravog rata u Donjeckom bazenu koji nije završio. Najava susreta između Franje i Ćirila sjajno je Putinovo ponovno otvaranje. Sada si možemo zamisliti da će slijediti i ostala jer je front sankcija uvelike oslabljen i pritisak ekonomskog svijeta na zapadne vlade za ponovno otvaranje ruskog tržišta postao je vrlo jak.

Ali, Putinov je plan puno ambiciozniji, on hoće postati referentna točka kršćanstva, branitelj kršćanstva za zapadni svijet, tamo gdje je ono u krizi. Francuski ultrakonzervativni krugovi ga takvim već smatraju, nekom vrstom glasnika antimodernističkog vala koji je došao do izraza preko 'Manif pour tous' protiv istospolnog braka. Jedna ličnost kao što je P. de Villiers, bivši dotajnik u Chiracovoj vladi 1986., i sâm predsjednički kandidat, već dugo simbol 'suverenizma', nostalgičnoga i marginalnoga, ali živoga i danas na strani Le Penice, u knjizi sjećanja ('Le moment est venu de dire ce que j’ai vu', izdavač je Albin Michel) koja je izašla krajem prošle godine, izvještava o svom susretu s Putinom na Krimu. Naglasci su živopisni ('Car se vratio'), ali politička supstancija je impresivna. De Villiers piše: 'Danas je Rusija koja je oslobođena od svih revolucionarnih ideologija svjedok pokušaja NATO-a da prilagodi svijet američkomu modelu. I ako danas europske nacije hoće napustiti Europu, moraju se okrenuti pravoslavnom svijetu koji se odupire zapadnoj dekadenciji...'

Ne zaboravimo da je Putin glavni financijer Marine Le Pen i drugih 'populističkih' pokreta. Strategija koja ne izmiče intervencijama, također ciljanima, kao što se dogodilo u prosincu kad je ruska vlada darovala veliko božićno stablo koje se tradicionalno postavlja pred katedralom Notre-Dame: rektor pariške prvostolnice je obznanio da nije prikupljeno dovoljno priloga da se podnese potrebnih 80 000 € i u nekoliko sati se za to pobrinuo ruski veleposlanik A. Orlov. Jedna anegdota koja nije banalna.

S druge strane, u složenoj putinovskoj ideologiji Crkva igra temeljnu ulogu za rekonstrukciju 'ruskog svijeta' koji se raspršio od propasti SSSR-a. Godine 2007. na činu pomirenja između Moskovskog patrijarhata i Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije, Putin je rekao: 'Ponovni nastanak crkvenoga jedinstva nužan je uvjet da se restaurira izgubljeno jedinstvo čitavoga ruskog svijeta'. U pogledu na Europu naglasci su uvijek prezrivi: 'gospodarski pad i moralna dekadencija'. Europi treba pomoći da ostane vjerna svojim kršćanskim korijenima i tradicionalnim vrijednostima. Bilo je ironije i na susretu s novinstvom u St. Petersburgu u svibnju 2014.: 'Uvijek kažem svojim europskim prijateljima, da će nacionalizam rasti ako ne uzimaju u obzir raspoloženje svojih naroda'.

Ćiril je osoba koja na neki način odražava Putina. Za pada SSSR-a praktički je bio zamjenik Alekseja II., starog i nepokretnog patrijarha, živog ikonostasa, pragmatičnog i nešto diplomatičnog, jednog od prvih koji je koristio mobitel. Kad je Wojtyła 1993. putovao u Litvu, čitao je misu na oltaru podignutom u smjeru Moskve i na kraju mise glasno je na ruskom mističnim tonom pozvao: 'Rossìa, Rossìa'. "Rusija, Rusija"- bio je njegov krik. No, nije bilo odgovora. Tada je u jednom intervjuu La Stampi Ćiril isključio bilo kakvo zbližavanje s Rimom: 'Buđenje ekumenske aktivnosti je objektivno zapriječeno aktivnošću katoličkih propovjednika, posebno onih poljskih'.

Sve to govori da se radi o jednoj Crkvi čija hijerarhija živi u sjeni Kremlja i usporedno s njim, gdje Putinovi planovi nisu namijenjeni toliko za crkveno pomirenje, nego za globalnu igru. Kao što je ta Franjina. I to nije ista igra.

Izvor: http://www.lastampa.it/2016/02/06/cultura/opinioni/editoriali/putin-gioca-la-carta-dei-cristiani-hJ1Ik9sSEYJOx9s03xeu9N/pagina.html

Pepeljenje

Večeras sam se premjestio iz reda pred župnikom u onaj gdje je pepeo sipao jedan stariji svećenik jer je župnik poprimio angloameričku navadu stavljanja svima križa na čelo, a ne kako je u nas običaj posipanja kose. Nažalost, od četiri reda u kojima se pepeljalo ni u jednom se nije mogla čuti stara formula "Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!" Ah, novus ordo sa svojim opcijama.

Mali podsjetnik na ustaljeni običaj u našim krajevima:

Pepeo se uzima palcem i kažiprstom desne ruke (ostali su prsti stisnuti i zgrčeni), te se sipa u obliku križa na glavu (po kosi) super verticem.

Stjepan Gjanić: Priručnik za vršenje službe Božje, Zagreb 1919., str. 117

P.S. Čudi me kako svećenici mogu palcem zamočenim u pepeo činiti znak križa na čelu vjernika, a par minuta kasnije palcem kojim primaju posvećene hostije činiti znak križa na čelu djeci za vrijeme pričesti. Zar im nije neobično da prvo ostavlja trag, a iza drugog tobože nema nikakvih tragova. Ili ih naprosto nije briga?

Korizmena poslanica nadbiskupa Josipa Stadlera - Četvera vrata pakla: mržnja, psovka, blud i krađa

J o s i p ,

po milosti Božjoj i svete apostolske stolice nadbiskup i metropolita vrhbosanski, svim vjernikom koji su u ovoj nadbiskupiji vrhbosanskoj, blagodat i mir od Boga Otca našega i Gospodina Isusa Krista.