Prije godinu dana napisao sam na ovom blogu tekst povodom samoubojstva čovjeka koji se zapalio na Trgu sv. Marka u Zagrebu. Tom prilikom upozorio sam na potpuno neprimjeren mural u pothodniku ispod željezničke stanice Maksimir.
Izuzetno me iznenadilo i obradovalo kada sam jučer prolazeći tim pothodnikom primijetio da je na mjestu tog gadnog murala sada jedna puno primjerenija i pozitivnija slika.
Kratko pretraživanje dovelo me do ove vijesti iz 1962. godine.
Tu je vijest iz svoje arhive prošle godine izvukao Večernji list, pa je možete pročitati na njihovim stranicama (arhiv). Ovo je prijepis originala (bez pomoći ChatGPT-a jer je on isfantazirao novu priču).
Bravo, Zlatko!
Petnaestogodišnji Zlatko Bastalec spasio iz požara troje djece
Zagreb, 6. travnja — Kada je jučer oko 9 sati 40-godišnja domaćica Dragica Martinčević iz Plevljanske ulice 20 otišla u susjedstvo, nije ni slutila što će se, za dvadesetak minuta, dogoditi njenoj djeci, 4-godišnjem Marijanu, 3-godišnjem Zlatku i malom Zdravku, kojemu je devet mjeseci. Djeca su ostala sama u kuhinji. Čim su vrata kuhinje zaključana, jedan od mališana prišao je štednjaku i na lopatici donio žeravicu na dječji krevetić.
Posteljina se zapalila i dim se počeo širiti zatvorenom kuhinjom. Djeca nisu osjećala opasnost. Sa zanimanjem su promatrala širenje požara. Uskoro je dim pokuljao na hodnik. Tada su požar primijetili stanari, no nitko nije odmah znao gdje gori. Trebalo je vremena da se ustanovi da je požar izbio u stanu Dragice Martinčević. Zaključana vrata nitko nije u prvi mah htio razbijati, niti se tko sjetio da s vanjske strane kroz prozor pokuša spasiti djecu.
Gust dim počeo je nadirati kroz pukotine zatvorenog prozora kuhinje.
— Toga jutra, — rekao nam je petnaestogodišnji Zlatko Bastalec — kada sam se vraćao iz mljekarstva, primijetio sam u Plevljanskoj ulici, kojom sam prolazio, metež. Ljudi su se muvali oko zgrade, s prozora koje je kuljao dim. Odmah sam pošao tamo. Majka djece izbezumljena je trčala po dvorištu, a ostali su stajali nemoćno pokraj postavljenih ljestava. Nitko se nije usudio popeti da pokuša kroz prozor izvući ugroženu djecu, jer je dim sve više izbijao iz kuhinje. Ne razmišljajući mnogo popeo sam se na ljestve, da pokušam spasiti djecu.
Dječak je razbio staklo na prozoru kuhinje u kojoj su se nalazila djeca i odvažno ušao u prostoriju punu dima, iz koje se više nije čuo dječji plač i vrisak.
— Kada sam ušao u kuhinju, — priča nam spasilac — vidio sam u gustom dimu Marijana kako leži u nesvijesti na podu. Iako me gušilo, prihvatio sam ga i nekako ga donio do prozora, i dao ga ljudima koji su stajali na ljestvama. To me toliko uzbudilo da sam počeo plakati. Sve me jače gušilo, ali sam uspio pronaći i Zlatka onesviještenog u kutu prostorije. S dječjeg krevetića neprestano se dimilo, a zapalili su se već i drugi predmeti u kuhinji. Do malog Zdravka nisam mogao doći. Međutim tada su i stanari otvorili vrata kuhinje. Počeo sam bacati namještaj kroz prozor.
Dok se dječak borio za spas mališana stigli su i vatrogasci. Djeca su prevezena u bolnicu.
Nepažnja roditelja, koji ostavljaju djecu bez nadzora, često se već osvećivala. Nerazjašnjivo je, međutim, u ovom slučaju — kada je moglo smrtno stradati troje djece — da kraj odraslih ljudi koji stoje i promatraju događaj, mora intervenirati dječak i spasavati živote troje mališana.
(M. Stražimir)
Čestitam i pohvaljujem one koji su smislili i realizirali ovu ideju. Čini mi se puno poticajnije pred prolaznike tog pothodnika staviti sliku dječaka iz susjedstva koji je nesebično riskirao svoj život da spasi iz vatre troje dječice, nego budističkog redovnika s drugog kraja svijeta koji je iz političkog protesta sam sebe spalio.
