Razorite svoju opakost, a ne crkvene "bedeme"

O. Ratzinger, Von Balthasar i razaranje bedemâ

Joseph Shaw

22. XII. 2015.

S obzirom na reakcije (mahom tviterske) na moj tekst o primjedbi o. Ratzingera iz 1969. da će silna snaga prostrujati iz Crkve kad sve njezine "građevine" i "povlastice" budu posve uništene doima me se kako teško mnogi ljudi uspijevaju prepoznati liberalizam kad ga vide. Ni nakon toliko godina mnogi ljudi konzervativnih, čak tradicionalnih, instinkata zapravo ne shvaćaju o čemu se kod liberalizma radi. Trebalo bi biti očevidno da je taj odlomak iz 1969. godine izraz liberalnih pogleda, njihovo upravo tipično izlaganje. U svojoj (znatno kritiziranoj) ranoj knjizi Načela katoličke teologije o. Ratzinger je napisao:

"Činjenica je, kako je to Hans Urs von Balthasar istaknuo još 1952., da se (...) ona [Crkva] mora odreći mnogočega što joj je dosad pružalo sigurnost i što je uzimala zdravo za gotovo. Mora uništiti stare bedeme i pouzdati se isključivo u štit vjere."

To je, naravno, istovjetna misao onoj izraženoj u odlomku koji sam citirao u prijašnjem tekstu. Nipošto žalostan zbog gubitka, nazovimo je tako, crkvene institucijske prtljage, o. Ratzinger smatrao ga je potrebnim i dobrim. Tu je naprosto na Crkvu primijenjeno ono što politički liberali govore još od Rousseaua, a danas glasnije nego ikad. Uništite institucije, uništite strukture, običaje, predaje i očekivanja tradicionalnog društva, morala, obitelji i države, pa će nastupiti veliko buđenje, veliko oslobođenje, velik procvat čovječnosti. Nismo li se tih savjeta naslušali? I nije li njihova besmislenost dovoljno očevidna?

Politički liberali vole reći da su kapitalizam i ono što oni zovu jezgrenom obitelji tlačiteljski sami po sebi. Proširenoj pak obitelji i maloposjednicima nisu nimalo naklonjeniji: Staljin i Mao preobličili su industriju da bi služila državi, a ne dioničarima; ali suočivši se s ljudima koji žive na tradicionalan, predindustrijski način, smatrali su potrebnim da ih masovno poubijaju glađu i strojnicama. Ne, feudalizam je liberalima čak i mrži od kapitalizma, jer su feudalne društvene institucije moćnije, i stoga po definiciji, s liberalnoga gledišta, moćnije tlačiteljske. Budući da oni ne vjeruju u istočni grijeh, zacijelo ugnjetavanje iz ovih "struktura" sprečava da sve bude bajno.

Nemojte komuniste kriviti što ne planiraju kako stvari organizirati nakon revolucije. Nemojte svjetovne liberale kriviti što ne promišljaju kako odgajati djecu nakon što rastava, kontracepcija, socijalna skrb i rodna teorija jednom zauvijek dokrajče instituciju ženidbe. Nemojte liberalne katolike kriviti što ne razmišljaju kako će mladež usvojiti vjeru bez sustavne kateheze i navikavanja na prakticiranje pobožnosti. To nisu slučajni propusti. Ti ljudi iskreno vjeruju da se nitko ne treba brinuti za tu veličanstvenu budućnost. Kad ne bude tlačiteljskih institucija da gaze ljudski duh, sve će biti divno, divno! Zar ne vidite? Zora sviće! Ako zapreke ostanu, bit će uništene poput prvih protivnika revolucije! O, da, možda ćemo za omlet trebati razbiti nekoliko jaja, ali isplatit će se.

Znamo tu priču, i znamo da je iskušavana – još kako iskušavana – i nikad ne uspije, jer najmoćnije zapreke miru i skladu u nama su: sebične i poremećene želje pale ljudske naravi. Naravno, bilo je tlačiteljskih običaja i institucija kroz stoljeća, tako da se tradicionalist nalazi pred složenom i tananom zadaćom reformiranja i pročišćavanja pri održavanju, jačanju i prenošenju institucija koje su se razvile; jer iako se mogu zloupotrebljavati, one postoje da ograniče priliku za zločin i grijeh te da njeguju vrlinu i olakšaju uzajamnu pomoć.

Kriza Crkve zrcali krizu društva, jer revolucionarna ideologija koja uništava crkvene institucije nije drugo nego religijska inačica revolucionarne ideologije koja nagriza vitalne organe svjetovnog društva već dva stoljeća i više. S društvenom krizom ženidbe i obitelji poklapa se crkvena kriza, ne samo u ženidbenoj i obiteljskoj praksi nego i u teologiji. U oba slučaja mnogi "konzervativci" odlučni su oduprijeti se onomu što liberali žele učiniti sutra, ali prihvaćaju ono što su liberali učinili jučer i prilagođavaju se onomu što liberali čine danas. Trebamo vidjeti jasnije od toga; trebamo raditi ne na usporavanju revolucije, nego na obnovi onih "građevina" i "bedema" od kojih su živjeli naši predci.

O čemu je riječ? O vježbama i običajima, zakonima i institucijama koji utjelovljuju vjeru, naviještaju je drugima, povezuju katoličku zajednicu i pomažu pojedincu da živi dobrim životom. Riba petkom, ženino pokrivanje glave u crkvi, Angelus, katoličke škole i bolnice, kanonsko pravo, a nadasve tradicionalna liturgija i institucije naravnog zakona, kao što je obitelj, i božanskog zakona, kao što su sakramenti te sama Crkva.

Zašto bi ijedan katolik radije živio bez čitavog spektra takvih stvari, ako bi mogao birati? Zato što su, nekom pomutnjom, ljudi poput Von Balthasara i mladog o. Ratzingera, tvrdokornije liberale da i ne spominjemo, mislili da su one načinjene za krutost i nezdravo discipliniranje, nasuprot spontanosti i autentičnosti. (Nema sumnje da su za one "bedeme" ustanovljene naravnim i božanskim zakonom napravili iznimku, iako se s gledišta liberalne ideologije ta iznimka čini proizvoljnom.)

Liberalni prigovor protiv "bedemâ" zasniva se na zrnu istine glede načina na koji se možda postupalo u stanovitom razdoblju te na golemoj količini romantičarske i racionalističke ideologije. Običajni i formalni postupci mogu biti nešto najiskrenije što činimo; mogu biti najjači izraz naših najdubljih predanja. Sjetimo se svečanih obećanja, kao što je ženidbeni zavjet, ili običajnih izraza privrženosti. Oni su formalni jer su važni; običajni su jer su postali dio samih naših duša.

Biskup Fulton Sheen vrlo je dobro na argument o uništavanju bedemâ odgovorio malom prispodobom (Chestertonovom, kažu mi. Ja sam je čuo u snimci njegova govora, ali sam tekst na internetu našao na Rorate Caeli).

"Usred velikog mora bio je jedan otok s velikim, visokim zidom. Na tom otoku živjela su djeca, vrijeme provodeći u pjesmi i igri. Jednog dana doveslali su na otok neki ljudi. Sebe su nazvali osloboditeljima i upitali djecu: 'Tko je postavio ove zidine? Tko je izgradio te zapreke? Zar ne vidite da one sputavaju vašu slobodu? Srušite ih! Budite slobodni!'

Djeca su srušila zidine. Dođete li sada tamo, naći ćete djecu zbijenu na sredini otoka, boje se pjevati, boje se igrati, boje se plesati, boje se da ne padnu u more!"

http://www.lmschairman.org/2015/12/fr-ratzinger-von-balthasar-and.html