Oko godine 1084. jedan poznati čovjek, slavni profesor Svetog Pisma, prispio je kraju svoga života. Klerici i ostali sakupiše se u Parizu na njegovu sprovodu kako bi ga održali uz uobičajene počasti.
No, kad je pokojnikovo tijelo okruženo promatračima trebalo položiti u grob, ono povika: "Na pravednom sudu Božjem sam optužen!" Čuvši to, svi prisutni zaprepašteni odnesoše tijelo u crkvu spremivši ga do sutra.
Idućeg dana dok su se služili pogrebni obredi, mrtvac ponovno povika: "Na pravednom sudu Božjem sam prosuđen!" Tada još začuđeniji, jer sud može biti na dobro ili na zlo, odlučiše spremiti tijelo do sutra.
Sutradan, dok su se svi sastali da pokopaju mrtvaca, ponovno zavika: "Na pravednom sudu Božjem sam osuđen!" Nato se svi uplašiše što čovjek s takvim postignućima može biti izgubljen. Jedan među njima, Bruno, progovori svojim učenicima: "Čemu se mi, bijednici, trebamo nadati? Bježimo stoga i živimo u samoći."
***
Raymond Diocrès, profesor na Sorbonni, čovjek koji je bio na veliku glasu po učenosti i kreposti, umro je u Parizu. Tri dana kasnije, njegov lijes, lijepo ukrašen znakovima službe, svečano je unesen u katedralu praćen od kolega profesora, velike grupe studenata i brojnih svećenika.
Tisuće su pohodile sprovodne obrede, bezbrojne su svijeće zapaljene i molitve upućene za njega od strane onih koji su se divili tako velikom znanju i vrlinama časnoga pokojnika. No kada je kor u Službi za mrtve došao do retka koji sveti Job pita u Pismu: "Koliko imam bezakonja i grijeha? Pokaži mi moja zločinstva i prestupke!", iznenada se tijelo koje je ležalo na odru pomakne pred njihovim očima, sjede i zavika glasom očajnika koji se slagao s očajem u njegovim očima: "Na Božjem sam sudu optužen, suđen i osuđen".
Rekavši to, pade nazad više se nikad ne pomičući. Tako je svjetski poznati profesor skrivao poroke pod vanjštinom vrlina. Ali Bog, koji poznaje srca, znao je njegove grijehe i kaznio ga za njih.
Ovaj je događaj potaknuo sv. Brunu da do krajnosti odbaci sve slasti ovoga svijeta, osnuje samostan u planinama, dom kartuzijanaca koji su do današnjeg dana poznati kao najstroži i najviše isposnički od svih redova.
(Eustache Le Sueur, scene iz života sv. Brune)
 |
| Raymond propovijeda, neki poput sv. Brune slušaju, drugi se dosađuju. |
 |
| Raymondova smrt. |
 |
| Najbolja propovijed koju je Raymond ikada održao bila je poslije njegove smrti. |
 |
| Posljedica sažete, iskrene i dobre propovijedi: obraćenje slušača. |
Da, toga je uvijek bilo i uvijek će biti.
OdgovoriIzbrišiŠto je čovjek kreposniji, to ga više sotona iskušava.
Što je bliži pravovjerju, to je više izložen napadima.
Što su ljudi bili kreposniji prije nego što su, primjerice, ušli u politiku, pa se iskvarili - to su niže pali.
Žalosno je ako će biti i tradicionalista koji bi mogli ovako viknuti iz lijesa - uzalud borba za Tradiciju.
A Tradicija je hod po žici - i danas je gotovo teško kao biti kartuzijanac.
Ne mislimo na ustajanje i lijeganje, jelo i šutnju - nego na sveudiljnu borbu oko kreposti.
A i Kartuzijanski red, kao i svi ostali, pogođen je i svakakvim kandidatima koji dolaze i općom modernističkom nahrupom. I oni trpe kao i svi ostali.
Kikii
PS. Mislim da su ove teme uvijek dobrodošle da se ne zaustavimo samo na: kanon ovaj ili onaj.
Ovo gore je smisao Tradicije: spasenje duše i život vječni.