utorak, 14. ožujka 2017.

Duhovna lirika utorkom 41


Antun Branko Šimić
UMORSTVO DJETETA

       I.

U meni nešto klija
u meni raste netko
Najjače noću u mom snu

To raste uvijek
i kadikad kao da kroz cijelu mene pline
i ispuni me ko tjeskoba
i ko opasnost.
                O kuda da bježim
ispred onog što u meni se mojom krvlju hrani?

O bože, zašto stavi
u ljudski život sramotu i glad?
i zašto život što je u meni proklijo
raste kao moja smrt?

U meni svakim časom raste moja smrt

       II.

Ne tebe
U tebi ja umorih gotovo svu sebe
i njega koji me je ispunio tobom
                                                      kao tamom
Što sada osta meni još od mene?
Objavio/la u
Oznake:

1 komentar:

  1. Dizma14. ožujka 2017. u 10:24

    Uživio se Antun Branko u žensku ulogu. Meni ovo baš i nije duhovna lirika, s oproštenjem. Turobno, pesimistički, sebično. 'Što sada osta meni još od mene?' Išao je velik ispod zvijezda.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)