Tko će to dokučiti? Tko iskazati? Tko će, dakle, izreći i to Kristovo rođenje? Čija je pamet dostatna da shvati i jezik da izrekne da Riječ — nemajući nikakav početak rađanja te bijaše u početku — postade tijelo, odabra djevicu i sebi je učini majkom? Riječ je majkom učinila ženu koju je sačuvala djevicom.
(sv. Augustin, Propovijedi o Vjerovanju)
Divi se neizmjernoj dobroti Isusovoj! Ljubezno traži izgubljenu ovčicu svoju; donese joj mir, otkrije svojim sveznanstvom rane Tomine, pozove ga, neka dođe i metne prste svoje u probotke čavala, i ruku u rebra njegova. Tako iscijeli Isus rane Tomine, izbavi ga od nevjerstva i tako od propasti; učini od njega stup žive vjere. Vjera je korijen i početak opravdanja, kako uči sv. sabor tridentski. Budi zato često djela vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu.
(izvor)
Na Facebooku povremeno pogledam samo što su objavili Oleg Maštruko, Goran Andrijanić i Nikolina Nakić. Obično bude nezanimljivo, ali nije njihov posao da pišu meni zanimljive tekstove. No, danas su zadnjih dvoje reagirali na novu bljuvotinu biskupa Uzinića:
– Više puta sam se rekao da molitva na trgovina nije dobra, ali svejedno ne mislim da bi se taj problem riješio zabranom. Bojim se da bi samo dodatno eskalirao. S tim ljudima bi netko trebao raditi i ne bi im se smjelo podilaziti. Trebalo bi im pomoći razumjeti da kršćani ne mole na taj način. Mislim da su mnogi od njih izmanipulirani. Preporučio bih im da se ispitaju pred Bogom i svojim ispovjednikom je li svojom molitvom na trgovima postaju bolji ili gori ljudi. I unose li u ovo društvo mir, radost i međusobno poštovanje ili potiču i stvaraju dodate podjele i sukobe. Ovom društvu trebaju kršćani koji će se truditi u naše društvo unositi mir i pomirenje, koji će pokazivati da je kršćanstvo religija zajedništva i ljubavi, a ne sukoba i podjela. Posebno je tragično to što je netko iz te skupine u ozračju ubojstava žena usudio gaziti ruže koje ih predstavljaju. Možda je taj performans s ružama napravljen zbog toga da im se pošalje poruka da su i oni krivi za nešto za što se ne osjećaju krivi. Ali svejedno je takva reakcija neprimjerena jer je svaka ta ruža predstavljala jedan ljudski život, život žene žrtve nasilja u posljednje tri godine. Kako je moguće da jedna takva reakcija i bijes iziđe iz molitve? I to je zapravo pokazatelj da to nije molitva, a ako i jest, da ona nema ništa s kršćanskom molitvom. Oni su se, istina, naknadno ogradili od počinitelja. Ali se svejedno moraju zapitati stvaraju li oni svojom molitvom takve ljude, potiču li u ljudima takav bijes.
G.A. je nakon deset-petnaest godina što prati Uzinićeve istupe shvatio da je nadbiskup ipak zlonamjeran. Čak se usudio preuzvišenoga nazvati - u tim intelektualno katoličkim krugovima jako teškom riječju - štetočina (treba li uopće spominjati da mu je neka vjeroučiteljska posvuduša to odmah zamjerila). Kasno Marko na Kosovo stiže. No dobro, i polovična reakcija je bolja nego nikakva.
Gora nego nikakva reakcija je N.N. Njen tekstić svodi se na bespredmetnu relativizaciju "Iako su pojedine izjave nadbiskupa i meni osobno teško shvatljive , neprihvatljive i,zašto ne reći nekad i sablaznjive, u ništa manjoj vjeri me ne sablaznjavaju i pogrdne riječi vjernika na istupe nadbiskupa." za kojom slijedi nešto vrlo očekivano - pobožna pouka vjernicima da se ponašaju kao sv. Franjo Asiški i sv. Padre Pio. Sa zaključkom "Koliko god se ljutili, koliko god nam ne bilo pravo i koliko god mislili da smo u pravu,jedini način borbe je molitva i post i nijedan drugi."
To naprosto nije istina. Naravno da su molitva, post i djela milosrđa temelj vjerskog i uopće duhovnog života svakog katolika. Jasno da se ne smijemo kaljati prostotama, psovkama i lažima. Ali uz molitvu i post, imaju katolici i drugih sredstava na raspolaganju. Primjerice, mogli bi oni kojima je stvarno stalo do ovog pitanja sakupiti vrijeme i novac te uz te resurse sastaviti jedan lijepi dosje Uzinić u kojemu bi izjavama samog biskupa, ali i drugim svjedočanstvima i dokumentima potkrijepili propuste i pogreške te "štetočine". Zašto to ne bi profesionalno napravili i zatim dokument poslali novom šefu u Rimu, a onda ga eventualno i objavili ako ne postignu odgovarajuću reakciju. Koliko se sjećam biskup Perić je lijepo razmontirao Uzinićevu ljetnu podvalu jedne godine. Naravno, lakše je i jeftinije bljuvati prostakluke na Uzinića kakve uostalom spomenuti "vjernici" vjerojatno koriste i u razgovorima o političarima, nogometašima i drugima. Zašto ne pomoći zdravim snagama u Riječkoj nadbiskupiji da sabotiraju nadbiskupa Uzinića i njegovu kliku? Zar to ne bi bilo jedno lijepo djelo milosrđa za vjernike koji žele pomoći? U tim stvarima treba se, jasno, uvijek preispitivati jer lako skrenemo od borbe protiv zabluda i heretika na osobne antipatije ili čak mržnju prema samoj osobi što je ne samo protivno našoj vjeri, nego i kontraproduktivno.
Meni Uzinić nije takav problem. Drago mi je da nije moj nadbiskup jer mi se zaista čini da djeluje kao štetočina, a usto i nesposobnjaković. No, pozitivna stvar kod njega (kao i kod pokojnog pape Franje) je što je ipak koliko toliko otvoreno govorio što misli. Njegovo ponašanje, kao i recimo Franjine blasfemije, ukazuje da je stanje dosta loše, otkriva duboku crvotočinu u onome što većina pastira danas želi samo prekriti bež sivom bojom.
Sad bih se ja trebao sablažnjavati što se Uzinić svrstao uz ljevičare u njihovoj mržnji prema moliteljima, a ista osoba je u propovijedi korila vjernike što su došli na misu. E, ali to je bila korona, tada su izvanredne mjere bile opravdane, tada smo morali biti razboriti. Neće sigurno mudri komentatori priznati svoje pogrešne procjene, oni vjerojatno i sami o tom misle slično kao Uzinić (ne nužno ovih dvoje koje spominjem).
Kako možemo gurati u javnost razorne analize Uzinićevih djela poput Perićeve, a taj isti Perić je razmontirao puno detaljnije i dublje laži oko međugorskih zbivanja. Ali Međugorje je tim konzervativnim hrvatskim katolicima jedan od temelja vjerskog života. Zažmirit ćemo na takav balvan, ali ćemo naći trun u Uzinićevoj kosi jer se nemušto žali što mu molitelji kvare subotnju šetnju špicom.
Svi smo više ili manje polovični. Ja to prvi priznam za sebe. Često ne kažem sve što mislim da je istina jer bih odbio i ono malo ljudi koji me još podnose, a s vjerske strane ipak mi je najvažnije da imam pristup dostojnoj liturgiji. Uostalom, bih li išta postigao tim stavom "evo ti sve u facu"? Sumnjam da bi se situacija popravila. Prije mislim da je odgovor isti kao kad se zapitam da li bih se ja popravio da mi netko "skreše sve u brk". Imao sam takvih iskustava i ne vidim da su me puno promijenila u smjeru priznavanja prigovora druge strane, a pogotovo ne u smjeru prihvaćanja njihovih recepata za popravak.
Jedno se ipak nadam, a to je da se neću zavaravati nekim ludim bajkama. Kao da bi bilo super samo da eto nekog poput Uzinića nagovorimo da se ponaša kao ostatak biskupa u Hrvatskoj. Ili da ja kao vjernik koji živim danas u Zagrebu trebam nasljedovati onu poslušnost i stav koje su imali radikalni svetac iz 13. stoljeća ili strogi isposnički mistik iz sredine 20. Svaka čast svetom Franji (moli za nas!), ali on je govorio subratu kojeg je postavio kao svog poglavara što da mu zapovijeda. A Padre Pio je veći dio svoga života proživio u okruženju u kojem je bilo loših svećenika, ali se podrazumijevalo da su neke stvari poput mise svete, a ne igračka za protestantizirajuće komisije i kreativne liturgičare. Meni je jasno da se netko tko živi u odgovarajućim okolnostima može tješiti i liječiti svojom poslušnošću nenormalnim, a često i neizrečenim i nelegalnim zapovijedima. Ako živiš u ludnici, prilagodi se propisima ukoliko želiš ostati normalan. Ali nemoj me uvjeravati da ti propisi vezuju i zdrave.
Za kraj samo spominjem da se uopće nisam ovdje osvrtao na ono što je nadbiskup izrekao u gore citiranom odlomku. Njegove riječi su banalno glupe. Od žaljenja što se zabranom vjerojatno ne može eliminirati molitelje, preko toga da bi kršćani trebali izbjegavati sve čime mogu uznemiriti neprijatelje vjere i namjernog zaborava da je Isus sam rekao kako je došao donijeti mač, a ne mir. Kaže biskup da je "kršćanstvo religija zajedništva i ljubavi", a ja mislio da mu je to islam. Pa onda da se ne smije gaziti neke glupe ruže jer su provokatori samovoljno i pretenciozno u njih upisali da svaka predstavlja žrtvu upravo tih ljudi pred koje ih postavljaju. A za to stravično gaženje mrtvih žena kriv je i onaj koji ni ružu gazio ni ružu mirisao. Ali kao što napisah, to je toliko glupo, da nije vrijedno spomena.
Zadnja nedjelja poslije Duhova doista je kao uzvišeni zaključak ljudske povijesti. Pred Kristom sucem, koji dolazi, da u ognju sudi svijet, iščezava vasiona: gubi se cio njezin čar. A duše u uskrsnulim tjelesima ulaze u slavu, ili u očaj. Time se napokon ostvario i ispunio i zadnji članak vjere, konac našeg »Vjerovanja«: vjerujem u život vječni. A Isus Krist dodat će mu — Amen, tako neka bude. Reći će neopozivo!
No onda, kad je tako u očima Crkve i vjernika, koji su čuli Evanđelje o posljednjem sudu, svemir postao pust i prazan — onda se najednom osjeti nagli, neočekivani preokret. Liturgija, časni glas i jeka stare Crkve, kao da se pomladila. Rane mise prije zore, »zornice«, sveta popijevka vjernika, neprestano dozivanje nekog, koji ima doći, kazuje o slatkom čeznuću, sretnom čekanju velikog Osloboditelja, uzvišenog Vladara, kneza mira. Sve je u Crkvi puno svanuća i zore, sviće sretni dan. Što je to?
Eto, to je Advenat! To su četiri nedjelje spremanja na dolazak našeg Gospodina Isusa Krista.
(izvor)
