ponedjeljak, 26. travnja 2021.

Svećenici više ne mole


[...]

Zašto je tako? I dokle će biti tako? Koliko će još trajati ova: »abominatio desolationis — in loco sancto«? Ja ne znam, šta drugi o tom misle, ali meni se čini, da je glavni razlog svemu: mi se svećenici danas više ne molimo. Malo se molimo. Rijetko se molimo. Rastreseno se i preko volje molimo. Ne slušamo Gospodinove opomene iz Vrta Maslinskoga: »Bdijte i molite se!«, pa stoga podliježemo napastima svijeta i vremena.

Već godinama, svi mi, koji imamo oči, sa žalošću, pratimo i opažamo taj simptom. Praktično se je skoro izgubio između nas tip svećenika-molitelja. Onoga spontanog. Sve više ograničujemo molitvu na obligatorni minimum. Nije nam više molitva potreba srca. Ne privlači nas razgovor s Bogom. Molitva nam je postala stvar oficioznosti. Sve više prihvaćamo teorije, da je »Ite, Missa est«, »Idite u miru!«, konačna točka pod naš dnevni red molitve: barem uz izuzetak časoslova. Iza Mise počinje »rad«, počinju »poslovi«, počinje »apostolat«. »Štedimo s vremenom«. Prvotno, pa katkada i jedino, u molitvi. U drugim stvarima s njim ne štedimo. Što god imamo manje vremena za molitvu, imamo ga, čini se, više, za razgovore, ručke i televiziju. Kako je danas teško vidjeti svećenika, da adorira pred Presvetim! A nije baš svagdanja stvar vidjeti ga ni s krunicom ruci. Živi s tobom u kući, gdje ima kapela i Presveto, — živi dvije, tri, četiri godine, — a nikada ga još u njoj nijesi zatekao. I župska nam je crkva, mnogima, po vas dan zaključana. Velik, — možda i najveći, — dio svećenika od srednje i nove generacije niti se za Misu pripravlja, niti se iza nje zahvaljuje. Već su u mnogim sakristijama poskidali i ploče sa »Orationes ante et post Missam«: ne daju ni svećeniku, koji bi to htio, da koju od njih izmoli. Kao da je to sramota, naivnost, praznovjerje!

Brzo će iz sakristija i prezbiterija ukloniti i klecala. Ne daju ni drugima oko sebe moliti. Ne daju im, da ih zamijene. Da se barem oni mole mjesto njih i za njih. Za njih i za njihovu župu. Sto sam puta već čuo, u ovo zadnje doba, gdje se sestre tuže, kako im svećenici govore: »Pa šta sam vas zvao na župu, ako ćete mi se vas dan samo moliti!« A to »vas dan«, to je sestarsko razmatranje, oficij, njihove propisane komunitarne molitve i adoracije, ispit savjesti. A ne misle, da su sestre još uvijek bolje od nas svećenika samo zato, što su poniznije i što se više i usrdnije mole.

Daju nam za to, te naše svećeničke kolege, i teoretsko objašnjenje. Može ga čovjek koji put i formalno pročitati: u inozemnoj »asketskoj« i »liturgijskoj« literaturi. Boga nosimo u srcu; i to je dosta. Predali smo mu se, jedamput za čitav dan, u žrtvi sv. Mise. On, vele, u nama dalje živi i djeluje. Naš je sav svećenički život i rad molitva. Samo ja ne dobivam dojam, ni da smo se mi, većina, Bogu »predali«, ni da on u nama živi i djeluje. Morali bismo za to biti sveci. Sveci su, iza molitve, ostajali u mističnom zanosu pred Bogom, gdje bi god bili i šta bi god radili: oni su Boga i Isusa uvijek pred sobom gledali i u sebi ga osjećali, osluškivali, »pipali«. I na njihovoj se je vanjštini to opažalo. Ta nutarnja milosna i nadnaravna koncentracija. No, nažalost, mi nijesmo sveci. Kad čovjek gleda naše mlade levite od oba klera, s koliko bezbrižne ležernosti zbacuju iza mise sa sebe albu i odmah iza toga, u punom civilu, izlaze na ulicu, ne dobiva nikako dojma, ni da oni nose u sebi Boga, ni da na njega misle. Ne vidi im se to ni u očima, ni u kretnjama, ni u riječima. Prije se čovjeku nametne misao, da im je glava puna svijeta i svjetskih želja i briga: auta, novina, ekonomije, društva. A koliko smo, i dok misimo duhom i srcem sjedinjeni sa Isusom i s njegovom križnom i otkupiteljskom žrtvom, to najbolje zna svatko od nas, samo ako hoće da bude iskren. Nijesmo mi sveci. Naša mašta, naše srce, bježe od Boga. Silom ih moramo, što češće, k njemu vraćati. Baš molitvom. Nema druge. Inače ćemo ostati vas dan bez njega. Prazni u duši, jalovi u djelima. Posvjetovnjačeni. Bez velikih misli. Bez ljubavi. Bez blagoslova. Bit ćemo »najamnici« u svetištu. [...]



(Izvor: Čedomil Čekada, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 99-100.)

4 komentara:

  1. Tko god čita Čekadine knjige i članke, vidi da je dobro primjećivao i kritizirao probleme koncilskog i postkoncilskog razdoblja, ali isto tako da rješenja koja je predlagao nisu imala šansu da uspiju. "Malo usporite! Treba koncilska obnova, ali ne pretjerati! Samo za papom! itd." Modernistički rušitelji pregazili su takve konzervativne glasove kao plitak potok. Treba iskreno reći da je jedan od takvih rušitelja, Živko Kustić, bio u pravu kada je konstatirao u pismu nadbiskupu Kuhariću o Čekadi: "Bilo bi dosta proći redom njegove članke koji su pisani za vrijeme Koncila. Redovito je do zadnjeg časa zastupao ono što je Koncil odbacio." Prošlo je već više od pola stoljeća uz bezbrojne uništene crkve, zajednice, ali i vjernike, no taj bezizlazni stav još uvijek, nažalost, ima svoje pobornike. Koji za razliku od Čekade nemaju opsežnu i utemeljenu katoličku formaciju. Neuspjela "reforma reforme" na liturgijskom ili pak "hermeneutika reforme u kontinuitetu" na širem teološkom planu samo su odjeci takve konzervativne strategije kojoj su preostali još samo pozivanje na poslušnost osobnosti i hirovima pojedinog pape ili biskupa. Kako je sažeto i točno netko napisao, "neokonzervativci su autocesta po kojoj voze modernisti".

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Prije nego netko prigovori da je poziv na molitvu uvijek potreban, moram reci da je to ocito tocno, uostalom zato sam i stavio bas ovaj izvadak iz tog Cekadinog clanka. No, ako pogledamo sto se dogodilo s kljucnim molitvama svakog svecenika, onda je jasno da su koncil i postkoncilsko razdoblje donijeli samo zlo:
      - stari obred mise zamijenjen novim obredom (nepotrebno komentirati dalje),
      - stariji brevijar zamijenjen novim visestruko kracim,
      - obredi najcescih sakramenata kao npr. krstenja i posljednjeg pomazanja ispraznjeni snage i dojma
      - smanjeno postovanje prema Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu (uklanjanje tabernakula, banalizacija obreda, uklanjanje klecanja, pricescivanje na ruke itd. itd.)
      - upucivanje na moderne razvodnjene, a cesto i sumnjive autore za pomoc u razmatrajucoj molitvi
      - duhovne vjezbe skracene, bezukusna apstraktna razmatanja koja daju ljudi koji nisu prosli potpunu formaciju
      i tako dalje i tako dalje.

      To onda znaci da osim poziva na vise molitve treba pozvati i da se uklone novotarije iz iskusanih vrsta i nacina moljenja, pa bile te novotarije uvedene eksplicitno, implicitno ili cak kontra slovu koncila (irelevantno kao i sam koncil; koga je s uvodjenjem tih novotarija uopce bilo briga sto pise u hrpama koncilskih dokumenta i zasto bi to danas bilo bitno).

      Izbriši
  2. Mater boni consili ora pro nobis Jesum Filium Tuum!

    Ivan I

    OdgovoriIzbriši
  3. Valja (pri)znati i da je Čekada vrstan pisac. Umješnik parenteze, između ostaloga. Stvarno je znao lijepo pisati i u obranu navodnih istinskih ideja II. vatikanskog sabora prema shvaćanju Pavla VI.
    M. P.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.