ponedjeljak, 25. rujna 2017.

Gostujući autor - Deset godina Summorum Pontificuma

Ne sumnjam da je svatko tko prati zbivanja na tradicionalnom krilu Crkve već i vidio i čuo što ga je zanimalo o proslavi 10. obljetnice stupanja na snagu Motu propria Summorum Pontificum pape Benedikta XVI., ali svejedno želim napisati nekoliko rečenica svojih dojmova iz Rima tih dana. Unaprijed se svima ispričavam što imam neki prastari Samsung mobitel koji ne valja ničemu, pa su fotografije takve kakve jesu, mutne i loše. Nisam niti profesionalni fotograf, shvatit ćete. Prijeđimo na stvar.

Petak, 15.09.2017.

Kad sam negdje u lipnju vidio raspored obilježavanja 10. obljetnice Summoruma, najprije sam se raspitao postoji li već nekakva organizacija hodočašća kod Hrvata katolika. Na moje veliko razočaranje, 'getoizirani Hrvati koji se nazivaju tradicionalni katolici' ne organiziraju nikakvo hodočašće u Rim. Dobro, „Tko putuje sam, putuje brže!“, govorio je Japanska Buba iz crtića o Eustahiju Brziću, ako se još tko toga crtića sjeća. I bi tako. Croatia airlines. Među putnicima dvije časne sestre. Jednu sam pitao: „Jelda ne može pasti avion ako je časna u njemu?'. Nasmijala se. Da ne opisujem koliko je žarka molitva pri uzlijetanju, a posebno kad zrakoplov gubi visinu. Stjuardese, upute za slučaj opasnosti i slijetanja na vodu, kolačić i Coca Cola, i eto mene i supruge časkom na Fiumicinu. Ništa taxi, ništa aerodromski prijevoz. Pretpostavljamo da je bus najjeftinija opcija. Smještaj u hotelčiću na deset minuta hoda od rimskog glavnog kolodvora, Roma Termini. Hotel nije izvana označen jer se nalazi na trećem katu jedne starije zgrade. Pristojno je uređen u starinskom stilu. U zgradi je onaj starinski lift s rešetkom. Mislio sam da takvi više niti ne postoje. Nakon početnog šoka s liftom, smještaj se pokazao dobrim u svakom pogledu.

Pitamo gdje u blizini ima neki dobar domaći restoran. Nakon jela nekih tjestenina idemo u šetnju, kud nas put odnese. Bez mape. Meni nije baš drago šetati po noći jer previše se ljudi sumnjiva izgleda vrti po ćoškovima, sve tamo od glavnoga kolodvora do hotela, a i šire. Radije bih čekao jutro, ali žena ko žena. I di će suza neg na oko – nakon pola sata zujanja nabasamo na Fontanu di Trevi. Negdje mi je u primozgu, ali nisam očekivao toliku i takvu ljepotu. Krcato ljudima koji pričaju, slikaju se, bacaju novčiće, prodaju, kupuju. Policija nešto ureduje. Ovdje, kao i svugdje po Rimu, osim valjda u crkvama, ne možeš se otarasiti napasnih trgovaca nosača za mobitele, marama, torbica, ljigavaca, zvrkova, kišobrana, kabanica, i čega sve ne. Da živim u Rimu, mislim da bi mi neprestano odgovaranje njima 'No, no!' predstavljalo ozbiljno psihičko opterećenje. Novčić nismo bacali. Ta nismo došli u Rim demonstrirati praznovjerje, a niti rasipati novac. ;-) Dvije ledene limunade u blizini Fontane di Trevi, u zbilja ništa posebno uređenoj slastičarnici – 18 eura. Ipak smo bacali novce.

Subota, 16.09.2017.

Nakon doručka u hotelu polako ćemo pješice prema Vatikanu, jer na klanjanje ne stignemo, a teško i u procesiju. Odlučio sam oba dana doručkovati i ne držati se starih propisa o pričesti. Ne mogu to izdržati u ovim uvjetima. Uputili smo se putem preko Četiri fontane, pa ćemo već vijugati i tražiti put uz pomoć mape. Prvi smo put u Rimu. Usput svraćamo i kupujemo vodu i sok, te dvodnevne karte (25 eura za nas dvoje) za bus. U dućanu nešto meni zanimljivo: cijene nisu na papiru nego na malim displejima. Doći će to i kod nas, dakako. Bauljajući tako ugledam kupolu svetog Petra i to me presječe. Ono kao kad vidite izvor vode u pustinji. Tamo, tamo… jee. Idemo u tom smjeru. Još sinoć sam vidio plakate na kojima je Padre Pio i razumio da su negdje u gradu izložene njegove relikvije. Sad 'slučajno' nabasamo na otvorenu crkvu u kojoj su izložene na štovanje njegove relikvije. Klečim pred njima i molim dok me suze svega nekontrolirano oblijevaju. Zapalim dvije svijeće i kupim još 4 sličice svetca, poslikam relikvije i okolne oltare (Josemaria Escriva, Terezija iz Kalkute) i idemo dalje. U jednoj ulici opazismo da ispred nas okomito prolazi procesija. Izvrsno. Uhvatimo ih i priključimo im se na mostu preko Tibera prema Anđeoskoj tvrđavi. Izgleda da smo se priključili na samom začelju. Nema veze. Žene s velovima (i bez njih), uredno odjeveni muškarci, tradicionalni pop koji predvodi pjesmu, do njega neki mladić u modroj pelerini nosi zvučnik. I polako, ali smo do prijelaza ceste prema Vatikanu. Tamo neki striček uređuje promet, zbog procesije očito, nervozni vozači trube i ljute se jer smo im poremetili nekakve planove, a ovaj striček na talijanskome nešto viče. Mogu razumjeti da nas požuruje riječima: 'Brže, brže, Isus vas čeka na drugoj strani!“. ☺ Bliži se vrijeme mise, a mi smo još u redovima i pjevamo dio „Ave Maria“ na neku lijepu melodiju koja se ponavlja i ne prestaje. Ulovim ja to i mogu reći da bih volio to moliti i sam u nedogled, ali sad dok ovo pišem nema šanse da se sjetim te melodije [TB:1,2]. Na ulasku treba proći rendgen kao na aerodromu. Skidaj sat, remen. Sporo ide. Nakon prolaska hitamo prema misi koja je sasvim u dnu bazilike. Stižemo s nešto minimalno zakašnjenja, ali se uspijemo bočno progurati sasvim naprijed ispred zbora, u ravnini s četvrtim redom klupa. Izvrsno, sve pred nosom. Burke, eto ga na 10 metara sjedi, ali mi stojimo. Dva sata za moje ravne tabane. Pročitali su pozdrave pape Franciska, ali što je mons. Pozzo prodika nisam razumio. Morat ću to pronaći naknadno. Ubilo me, satralo me fizički, ali duhu je dobro učinilo. Nakon pričesti suze same teku. Ne pamtim kad sam zadnji put uopće plakao, a dvaput u danu pred Isusom…






























Nakon mise sms porukama pronađem tri Hrvata za koja sam znao da će tu biti, te zajedno odemo moliti na grobove sv. Ivana Pavla II. i sv. Pia X. Na izlazu iz bazilike natrapamo na Fr. Z. Tu i tamo znam škicnuti na njegov blog, ali ne bih znao kako izgleda. Eto, oni su znali. Svi se s njim slikamo, pojedinačno i zajedno. Mene pita jesam iz Chicaga. Aha, na mojoj majici piše 'Chicago'. Zamalo mu ne rekoh 'No, no, još gore…(i jedno manje mjesto odakle sam)', ali ne bi njemu to bila fora, pa mu rekoh da sam iz Hrvatske. Umor, umor, ručak što prije. Na putu do ručka (i opet biramo tjesteninu, kao da i nema ništa drugo tamo.) uspijem uletjeti u suvenirnicu i kupiti jednu lijepu krunicu. Umorni polako pješice prema hotelu na kratki odmor. Koga sam vraga kupovao dvodnevne karte? Nakon odmora, u obilazak Koloseja. Koristimo bus do Venecijanskog trga. Tu se popnemo i razgledamo to 'svetište' talijanske nacije. Monumentalno. Toliko je veliko i blještavo da ostavi dojam na čovjeka. Odlučim da ću malo pogledati u povijesne knjige kad uhvatim vremena. I tog njihovog cara, kralja, što li je. Neka velika nacija, a svaki rat samo se predavali. Nekaj mi tu ne štima, al dobro. Obiđemo malo Kolosej. Nema vremena ni volje za bilo što dalje. Kilometarsat pregorio. Uvučemo se u neku slastičarnu na kavu i bacimo noge na stolice. Pojedemo i kolače pa 'kući' busom. Navečer idemo na Španjolski trg s poznatim skalinima. Malo fotografiranja pa zujimo dalje. Završimo na nekom Narodnom trgu. Nešto golemo i ne baš tako lijepo. Počelo je kišiti. Tražimo prvi restoran. Ovaj put pizza i Coca Cola. To je talijanska pizza. Tijesto nije loše, ali brate sve skupa bezveze. Kiša ne prestaje. Nabacimo na sebe pončo kabanice, sretni što nismo morali kupovati od ovih okolo dosadnjakovića, nego smo ih ponijeli u ruksaku, i šljap-šljap do hotela na počinak.

Nedjelja, 17.09.2017.

Sveta nedjelja. Misa je u 11 u crkvi Trinita dei Pellegrini. I opet se odlučujemo na šetnju prema tamo. Jest sveta nedjelja, ali moramo još kupiti djeci slatkiše i mojoj mami neku sitnicu u znak zahvalnosti jer ih čuva. Zašto niste jučer? Nismo. Dolaskom u Ulicu Pettinari gdje je danas misa, zaključim da su nas šutnuli negdje sa strane da ne smetamo nakon što smo jučer bili u samom središtu Crkve. Možda i nisam u pravu, ali to je moj dojam. Iako smo stigli barem 15 minuta prije mise, nema šanse pronaći mjesto za sjesti. Poučen jučerašnjim iskustvom i boli u leđima, na vrijeme zauzmem na samom kraju crkve jedan kamen pred bočnim oltarom. Moram sjediti. Do mene neki Amerikanac, od svojih 60 godina, sjedi na pregradi pred oltarom. Pomišljam da mi je to neukusno. Ja sjedim do njegovih nogu. Kako znam da je ovaj Amerikanac? Pa taj njegov latinski koji zna besprijekorno, i očito ide redovito na tradicionalne mise, zvuči tako engleski. Mislim, bolje da on ne zna odakle sam. Ne bi me ko Fr. Z pita jesam li iz Chicaga. Valjda i mi imamo naglasak na latinskom. Ja se ne odvajam od latinsko-hrvatskog misala i polako. Ovo mi je tek šesta tradicionalna misa, druga pjevana. Dominikanski obred. Prepoznajem da jest po tim kapuljačama svećenika i melodioznim koralima koje netko pjeva kao da iz raja dolaze. Ovdje sam daleko od oltara, za razliku od jučer. I ne vidim skoro ništa. Pratim, slušam, promatram i slušam ljude pored sebe. Propovijed je jako duga, preduga. Na francuskome, pa se onda cijela čita na talijanskome. Sjedim, ali to je dugo. Mojim poznanicima, našim Hrvatima, leđa nisu izdržala pa su mi poslije mise rekli da su morali za vrijeme propovijedi napustiti crkvu i sjesti vani, pa se vratiti. Kod pričesti sam dugo čekao klečeći, možda i pet minuta, dok podijele hostije na manje dijelove. To mi je dalo priliku da uživam u pogledu na oltar i lijepo misno ruho na svećenicima. Također, pažnja kojom su pristupili dijeljenju hostija je vrlo dirljiva, toliko suprotna od bacakanja hostija na ruke brže-bolje. Pričest je trajala dugo, jer su se poslije još jednom svećenici 'povukli na oltar' da usitne hostije, ali mi je drago da sam vidio kojom ljubavlju to čine. Nakon mise opet kratki susret i komentar svega viđenoga s našom trojicom Hrvata. Rekli su nam da je na jučerašnju misu 'zalutala' još jedna Hrvatica koju nam jučer nisu spomenuli, da prije te mise nije uopće znala za tradicionalnu misu, i da je cijelo vrijeme mise plakala.





Pozdravljamo se i rastajemo. Mi se praktično idemo spremati za put natrag. Oni ostaju još nekoliko dana. Idemo na ručak na trg na kojemu je gradska pijaca. Opet neka tjestenina, ali bolja nego sve dosad. Nekoliko fotografija po trgu i pijaci, busom u hotel po stvari i polako na Fiumicino. Let kasni sat i pol. Bojim se da nije zbog pojačanja vjetra. Prije polijetanja nas pilot obavještava da je let kasnio zbog kašnjenja prethodnog leta. Jugo. Sad nam puše u leđa. Sad izmolim krunicu već prije polijetanja i imam malo manje straha nego u dolasku. Arrivederci Roma.

Broj komentara: 12:

  1. Kakav je ovo katolik - tradicionalist???
    Ne drži euharistijski post?
    Kupuje nedjeljom?
    Teško razočaranje.
    Ne znam što bi rekao. Ovo je neka Franjina ovčica zalutala među tradicionalističke vukove.

    Ne znam što drugi misle o ovome, možda sam u krivu...

    Trpimir

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Odlučio sam oba dana doručkovati i ne držati se starih propisa o pričesti" - autor očito želi reći da se ne drži euh. posta od ponoći do pričesti (koji ne vrijedi više), eventualno misli na trosatni post. Ali zakonski obvezujućeg posta od jednog sata se sigurno drži.

      Izbriši
    2. S obzirom da su to, kako i autor kaze, bile svecane mise s dugim propovijedima, zakonski propisanog pretpricesnog posta se ne bi drzao jedino da je za vrijeme mise nesto jeo ili pio.

      Izbriši
  2. Poštovani, osobno mi se sviđa i tekst i fotke posebno p.Pia i još neke. Molim da mi Toma ili netko tko zna, a na Tomu sam se pozvala jer slutim da bi mogao znati je li točna informacija da je Escriva sporan tj.njegova svetost?Ukoliko je to zaista tako, zašto? Zahvalna na odgovoru!
    MS

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Sud Crkve je nepogrešiv u pitanjima kanonizacije.

      -3.Z.M.

      Izbriši
    2. Zahvaljujem na odgovoru! Božji blagoslov!

      Izbriši
    3. Vidim da mi još toga puno trebamo učiti. Modernizam s jedne, a neokonzervativno ludilo s druge strane toliko su nas zapljusnuli da ne razlikujemo najosnovnije stvari i tradicionalno razmišljanje još nam je mučno.
      Većina nas je još za konklave kada je papa Franjo izabran razmišljala kao da su kardinali marionete Duha Svetoga. Oni uđu u konklavu i to je to. Sve ostali čini viša sila. Trebaju li onda uopće ulaziti u Sikstinu?
      Kanonizacije su vrlo problematično pitanje, slažem se i postoji dosta mišljenja.
      No kako nam je papa Franjo, barem većini, otvorio oči, moglo bi se dogoditi da ga se kanonizira tri mjeseca nakon preminuća?! Što onda?
      Ponavljam one riječi velikog teologa i lava pravovjerja mons.Gherardinija:
      "Crkva ne pravi iznimku, ni njezina Tradicija niti njezino Učiteljstvo. Posrijedi su najviše stvarnosti na vrhuncima ljestvice vrednota stvorenoga, obdarene osobinama od kojih se gubi svijest, međutim vazda pretposljednje stvarnosti. Eshaton, posljednja stvarnost samo je On, Bog."
      U tome smislu i kanonizacije - ako se promijeni vjekovna praksa Crkve dokazivanja da je netko bio svet, ako se ukine Advocatus diaboli, ako pravovjerje ne igra posebnu ulogu u svemu, ako se izostavljaju čuda, kako onda možemo tvrditi da je sud Crkve nepogrješiv?!
      Ako Ivana Pavao II. ide u neku afričku zemlju i kaže: "Želim proglasiti nekoga svetim, požurite!" Pronađe se jedna časna sestra, sveta života i postupak se ubrza, no kriteriji svetosti po kojima se preispituje njezin život nisu tradicionalni....
      Opet dolazimo na pape koje doživljavamo kao čarobnjake,šamane, a ne kao Petrove nasljednike i Kristove namjesnike".I iznad papa postoji netko.

      O ovim problemima napisao je izvrsnu studiju abbe Gleize.

      Kikii

      Izbriši
    4. Još malo Gherardinija:
      "Često se rabi jezik koji obrće ovu činjenicu i tim se uzvišenim stvarnostima pripisuje značenje i vrijednost onkraj i iznad njihovih granica, to jest apsolutiziraju se. Posljedica je da im se oduzima njihov ontološki status od njih se pravi irealna pretpostavka koja zbog toga gubi također i uzvišene veličine svoje pretposljednje stvarnosti."
      Ovo se itekako može primijeniti i na kanonizacije, a da ne postanemo žrtvama sedisvakantističkih budalaština.

      Kikii

      Izbriši
    5. Papin sud u kanonizacijama je nepogrješiv ne poradi provjera ili dokazivanja (to je sekundarno - to nije ono što čini kanonizaciju nepogrješivom), nego zato što kanonizacija predstavlja zapovijed izdanu papinim apostolskim autoritetom (kako se u njima izrijekom i spominje) da se neku osobu mora štovati u cijeloj Crkvi, pa kad bi bilo moguće da pogriješi, to bi značilo da je Crkva obvezala katolike da štuju nekoga u paklu, što je nemoguće.

      Jedino što može učiniti Franciscove kanonizacije nevaljanim je ako je ili sumnjivi papa ili ako nije papa.

      Izbriši
    6. Prvo, Abbé Jean-Michel Gleize pravi je teolog, k tome profesor na bogosloviji u Econeu.
      On ne kupi argumente po blogovima američkih sedisa koji lupetaju uvijek nekakve iste otrcane fraze. Na tim blogovima uglavnom nema dokaza, razmišljanja, sve se unaprijed zna i sve se vrti u krug.
      Drugo, da je ozbiljan teolog priznao mu je na neki način i Vatikan jer je sudjelovao u teološkim raspravama između Bratstva i FSSPX-a. A tu se ne može doći kao papagaj i samo ponavljati svoje napamet naučene fraze - onda to nije rasprava, nego monolog.
      Ja nekako njemu više vjerujem, nego slobodnim strijelcima koji uopće nisu teolozi, a sve svoje znanje temelje na napamet naučenim frazama sa sedisvakantističkih blogova.
      Tradicionalni teolozi prate cijelu krizu u Crkvi i trude se dati odgovore na mnoga pitanja od kojih uistinu zaboli glava. Pri tome ostaju vjerodostojni i sve ih više ljudi prati.

      Kikii

      Izbriši
  3. Neka me netko ispravi ako grijesim.
    Radi li se o proslavi obljetnice dokumenta koji je Sv. Misu Svih Vremena proglasio "izvanrednim" oblikom mise, a protestantiziranu "Novus Ordo misu" zabetonirao kao redovni oblik mise?

    V.K.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne. Izvanredni i redoviti oblik rimskog obreda (ne mise) je pravna terminologija koju su iznasli kako bi bilo jasno da svaki rimokatolicki svecenik moze sluziti oba obreda bez da postane biritualac.

      Proslavlja se obljetnica izlaska dokumenta koji je konacno potvrdio da tradicionalni obred nije nikada bio pravno zabranjen (sto znaci da su u krivu bili i grijesili svi koji su se tako postavljali prema svecenicima i vjernicima koji su trazili taj obred) i ucinio je misu prema pravom rimskom obredu znatno sire dostupnu svecenicima i laicima. Uz mane koje Summorum Pontificum i njegova implementacija nesumnjivo imaju, ovi njegovi dobri utjecaji su neosporni.

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.