Bravo!

Prošle subote, 28. listopada 2017., u 16 sati u katedrali svetog Mihaela i svete Gudule u Bruxellesu održavala se protestantska ceremonija kao komemoracija petstote godišnjice reformacije.

Propovijedao je pastor Steven Fuite, a uz mjesnog nadbiskupa kardinala Jozefa De Kesela, prisustvovali su i drugi religiozni vođe i predstavnici svjetovnih institucija.

Grupa mladih katolika odlučila je za to vrijeme moliti krunicu što je spriječilo početak propovijedi pastora Fuitea. Pozvana je policija koja je iznijela mlade katolike i protestantska orgija u ovoj katoličkoj katedrali mogla se nastaviti.

Tradicionalna Misa na Sisvete u 11,30

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:

U zagrebačkoj crkvi sv. Martina služit će se tradicionalna latinska misa na svetkovinu Svih svetih u srijedu 1.11.2017. u 11,30 sati.

Bitno.net vs. Vigilare

Čitam na bitno.netu da je Vigilare pokrenuo akciju protiv bivšeg predsjednika Josipovića jer "se izrugivao s našom vjerom i vrijeđao osjećaje Hrvata katolika".

Otiđoh se prvo informirati o čemu se radi. A tamo stranica koja nazivom "Proces Josipović", fontom kao sa starije pisaće mašine i uređenjem neodoljivo podsjeća na optužnice kakve se može čitati po arhivima komunističkih sudova. Čini mi se malo kontraproduktivno. No dobro, pogledajmo sadržaj problematičnih Josipovićevih izjava. Tu me tek dočekao šok. Josipović bezobrazno piše o kleru, o vjerskim sadržajima na televiziji te o udruzi Vigilare i njezinu predsjedniku Batarelu. Jest da mi se nije dalo detaljnije iščitavati njegove izjave, ali nisam naišao ni na kakvu blasfemiju, nego na plitke klišeizirane fraze kakve koristi "lijeva inteligencija" kad govori o ovim stvarima. Kladim se da bi čak i većina katolika, pogotovo onih koji ne idu svake nedjelje na misu ili iz drugih razloga žive u teškom grijehu, potpisali ovakve izjave. Naravno, trebalo bi ukloniti ime autora jer se inače pravi desničari možda i ne bi složili s komunjarom.

Nije mi baš jasno zašto Vigilare provodi ovu uzaludnu akciju. Puno čitanije i utjecajnije osobe pišu po novinama i portalima neizmjerno gnusnije stvari od ovih Josipovićevih. Tko bi se, uostalom, uopće sjećao ovog ispranog političara da mu Vigilareovci ne pridaju na ovaj način pažnju. I što će se točno dobiti time što će na sudu pasti ova tužba za "vulgaran i neprihvatljiv neologizam 'katolička džamahirija'"?

Prešao sam zatim na bitno.net-ov članak koji je napisao p. Nodilo. Nevezano uz ovu priču, p. Nodila cijenim jer je jednom vrlo lijepo i ponizno prihvatio ispravak koji sam mu uputio mailom nakon jedne njegove mise. Općenito mi se čini pristojan svećenik, ne bih mu zamjerio ni tu neku filozofirajuću crtu kojoj očito teži (bolje i to da ga privlači, nego materijalizam). Bio sam samo na par njegovih propovijedi, imale su onaj "šibajmo po farizejima" stil. Primjetio sam kako taj stil koriste mnogi svećenici "intelektualci" koji time prikrivaju da su izgubili vjeru, ali čini mi se da kod p. Nodila to nije slučaj. Jedino što bih mu predložio da propovijedi govori uspravno jasnijim i čvršćim glasom, a ne kao da se nalaktio na šank dok ga hvata san pred zatvaranje birtije.

Vratimo se s ove digresije (sreća pa nemam nadređenog urednika na ovom blogu) na temu posta. Slažem se s p. Nodilom o beskorisnosti tužbe. Simpatično je i kako pater, znajući da to ne pristaje svećeniku, ipak ne može izdržati podsjetiti na Josipovićev nadimak "smrznuta lignja", pa se kao poziva na Index. No, zatim slijedi problematični dio paterovog članka. Kako i sam kaže, prelazi na filozofsko područje. Dobra je stvar što p. Nodilo nije tako verziran u dvoznačnosti i modernističkom zamućivanju pitanja kao neki drugi bitno.netovi komentatori (prvenstveno mislim na Hrvoja Vargića, ali povremeno i Ivu Džebu). Kažem da je to dobro zato što znači da je autor nastavak teksta koji navodim vjerojatno iznio iskreno kao "samorazumljivu" priču koju je popio studirajući teologiju na KBF-u, a ne kao uvjereni modernist poput većine profesora koji ondje predaju. Kaže pater:

Pored humora, u ovom slučaju se krije i jedna filozofska nota, koja je malo ozbiljnija od ove humorističke. To je pitanje slobode govora i, s tim povezano, pitanje tako često spominjanog govora mržnje i uvrijeđenosti. Dobro je znati da je sloboda govora jedan od najvažnijih stupova modernih zapadnih društava. Kad nestane slobode govora, znak je da se bliži neki totalitarizam i da fundamentalisti izlaze na svjetlo dana.

Neću ulaziti dublje u to zašto je zastupanje neograničene slobode govora i vjerske slobode potpuno suprotno katoličkom nauku (usp. npr. ovo, ovo i ovo). Ni po kojem katoličkom principu ne može primjerice ono što Index.hr ili Jutarnji redovito objavljuju, spadati u zaštitu stupova društva za koju bi se katolici mogli zalagati. Ako i priznajemo da neke stvari u današnjim okolnostima moramo tolerirati, ne postoji nijedan valjan razlog da štitimo nečije "pravo" da govori protiv Katoličke Crkve ili njezinih svetinja te općenito promiče nevjeru i nemoral. Ako je uopće potrebno naglašavati, to ne znači da nam je zabranjeno govoriti i pisati protiv lažnih božanstava ili proroka kakvi su primjerice islamski Alah, Muhamed, Luther itd.

Dobrostivo štiti uredbu svoju, koju si dao za umnožavanje ljudskoga roda

Prošle subote imali smo priliku prisustvovati radosnom događaju, ženidbi po tradicionalnom obredu. Na istočnom rubu grada Zagreba nalazi se lijepa stara crkva u kojoj je prostor svetišta uništen tijekom postkoncilskog posadašnjenja. Srećom, ostala je barem freska u apsidi koja usmjerava pogled vjernika i donekle iskupljuje sadašnje stanje.

Obred sakramenta ženidbe je u svojoj konkretnoj realizaciji bio vjerojatno najovisniji o lokalnim običajima. Ovdje je prikladno korištena zagrebačka verzija rimskog obred. Nakon kratkog nagovora zaručnicima o kršćanskom shvaćanju ženidbe, slijedi odmah bitan dio sakramenta, tj. privola. Potom svećenik ruke zaručnika i zaručnice ovije štolom i čineći znak križa združi muža i ženu u ženidbi. Slijedi škropljenje blagoslovljenom vodom te blagoslov i razmjena prstenja. Nakon kratke svećenikove molitve, završni je čin zaklinjanje zaručnika i zaručnice na raspelo koje potom poljube.

Tako mi pomogao Bog,
Blažena Djevica Marija
I svi sveci Božji,
Da ovdje nazočnu N. ljubim
I nju za svoju zakonitu ženu uzi­mam
Po naredbi Božjoj
I po običaju svete matere Crkve,
I da nje nikada ne ću ostaviti
Do svoje ili njezine smrti.
Tako mi pomogao Bog,
Blažena Djevica Marija
I svi sveci Božji!
U ime Oca + i Sina i Duha Svetoga. Amen

Sve skupa bilo je gotovo za desetak minuta, a zatim je uslijedila misa. Pjevao se ordinarij prema anđeoskoj misi uz pučke pjesme po izboru zaručnika. Posebnost ženidbene mise, osim, jasno, vlastitih molitava, pjesama i čitanja, su molitve koje svećenik moli okrenut prema zaručnicima (koji su tada već muž i žena) nakon očenaša i poslije pričesti. Posebno je lijepa duža blagoslovna molitva poslije očenaša:

Bože, koja si svojom svemoćnom snagom sve stvorio iz ničega, koji si uredio svemir i dao čovjeku, što si ga stvorio na svoju sliku, ženu kao nerazdruživu pomoćnicu tako, da si tijelu žene dao početak od muževljeva tijela učeći, da se ono, što si ti našao za dobro stvoriti iz jednoga, ne smije nikada rastavljati. Bože, koji si posvetio ženidbeni savez tako uzvišenim otajstvom, da si u ženidbenom vezu dao sliku otajstvenog veza Krista i Crkve; Bože, po kojem se žena sdružuje s mužem, i ova od početka ustanovljena zajednica dariva onim blagoslovom, kojeg jedinog nije digla kazna istočnoga grijeha ni osuda potopom: milostivo pogledaj na ovu svoju službenicu, koja se ima vjenčati ženidbenim vezom pa moli da je štitiš svojim okriljem. Neka bude na njoj jaram ljubavi i mira, neka se vjerna i čista uda u Kristu. Neka vazda nasljeđuje svete žene: neka bude ljubazna svome mužu kao Rahela, mudra kao Rebeka, dugovječna i vjerna kao Sara. Ništa u njoj neka ne ugrabi za sebe od njezinih djela onaj začetnik grijeha. Neka se od srca drži vjere i ustraje u zapovjedima. Združena s jednim mužem neka bježi od nedopuštenih općenja. Neka štiti svoju slabost snagom stege: neka bude časna ćudoređnošću, poštovana radi stidijivosti, poučena nebeskim naukama, neka bude blagoslovljena djecom, neka bude prokušana i nevina, neka dođe u mir blaženih i u kraljevstvo nebesko. A oboje neka ugledaju sinove sinova svojih do trećeg i četvrtog koljena i dođu do željene starosti. Po istom Gospodinu...

Nakon mise, svećenik je opomenuo narod da čestitanja obave ispred crkve iz poštovanja prema svetosti mjesta. Nedugo iza toga uputili smo se na proslavu i sve je prošlo, kako reče jedan godinama mlad, ali duhom zreo uzvanik, kao "prava kršćanska svadba".

Čestitam novom bračnom paru riječima sluge Božjeg o. Ante Antića:

Bog Vas dragi napunio svojim posebnim milostima i darovima, da ispunite svoje dužnosti na veću slavu Božju, na posvećenje Vaše i Vašega potomstva i na dobro svete Crkve i našega naroda!

Neka ovaj kratki izvještaj bude poticaj i drugim našim svećenicima da se odvaže podijeljivati sakramente po starom obredu.

K tebi oči podižemo

K tebi oči podižemo,
Djevo sveta, Djevo čista:
ti si sjajna ona zvijezda,
koja Spasom nama blista.

Kad nas strasti, bura vije,
kad nas studen grijeha bije:
ti si, Djevo, sunce naše,
što nas zlatnom zorom grije.

Grij nas, grij nas s tvog nam žara
zlatnim plodom duša rodi!
Blistaj, Djevo, blistaj, zvijezdo,
u Raj sveti ti nas vodi!

Tamo, tamo, gdje je vječno
proljet Mira duševnoga,
tamo, Majko, gdje je Carstvo
božanskoga Sina tvoga!

tekst: Ferdo Rožić
izvedbe: 1, 2.

Duhovna lirika utorkom 54

Marceline Desbordes-Valmore
(preveo Milan Pavelić)

ORUNJENI VIJENAC

Ići ja ću, ići s vijencem orunjenim
U vrt Očev, u kom cvijet oživljuje,
Tu ću dugo molit duhom poniženim:
Otac ima lijek, što muku smiruje.

Ići ću i reć mu bar suzama svojim:
»Gledaj, patila sam... « On će dići gled,
Poznat će me sa svim promjenama mojim,
Ocu smetat ne će lik uveo, blijed.

On će reći: »Ti, o tužno moje dijete!
Zar izmakla zemlja koraku se tvom?
Ja sam Bog: nek sve sad skrbi ostave te,
Gle mog Srca, uđi, tu je tebi dom!«

O blagosti, slasti, utočište, Oče!
Plakalo Ti čedo, i Ti plač mu ču!
Moj si već, jer nadom ja Te grlit počeh,
I jer imaš svu mi radost iščezlu.

Ti ne bacaš cvijeta, što već nema čara,
Zemlja tek ne prašta grijeha takovih.
Zle me ne ćeš proklet, što od tvojih dara
Ništa baš ne prodah, već sve razdijelih.

Nema spokoja ni snova

P. Marko Glogović je napisao novi članak za bitno.net u svom karakterističnom stilu: mješavini karizmatizma, dirljive pobožnosti i djetinjaste naivnosti. Sa znatno previše riječi, po modelu (ovaj puta ipak nešto zauzdanijeg) romana toka svijesti, pater opisuje svoj užasavajući susret s neimenovanom katoličkom crkvom u inozemstvu. No, svakome tko je nesrećom zašao u crkvu sv. Andrije u Grazu, prizori koje p. Glogović opisuje neće tako brzo izblijediti iz sjećanja. Sve perverzije i demonske instalacije koje ovaj zabezeknuti redovnik opisuje su istinite i bilješke o tome što je vidio točne. Nažalost, pater Glogovića još uvijek treba lagano pogurnuti u pravom smjeru, prema izlazu iz tunela. Stoga, evo još jedne točkice koju pater treba spojiti da bi mu se kao u onim dječjim zabavnim časopisima ukazala čitava slika. Ta slika nije lijepa, ali je bliža istini od zaključaka poput ovih koje izdvajam iz paterova članka:

Postoje te dvije bolesne i bolne krajnosti: jedni bi sve kao u srednjem vijeku, drugi bi sve kao ovo.

Antikrist ima sve više otvorenih vrata… Iako ga je sigurno usporila i Godina milosrđa i obljetnica Fátime i ljubav na djelu našega pape Franje, ovakva mi nedjela potvrđuju da su vremena prijelomna i preozbiljna.

Također, vidimo što se čini Papi, na primjer. Digla se cijela armada „dobronamjernih“ koji ga optužuju i smišljaju konstrukcije gdje i kad god stignu.

Ili kad samo malo razmislimo, koliko se progoni i pljuje Karizmatska obnova ili Neokatekumenski put… Evo nam plodova. Nema nove evangelizacije, imaš eto ovo. Niste htjeli poslušati zadnjih pet papa, kojima je Duh Sveti detaljno sve ovo nagovijestio, a istovremeno je dao odgovor: pokrete, zajednice, apostolate…

Pita se hrvatski pavlin:

Možda ipak, biskup nema pojma o ovome, možda je ucijenjen, možda su ga preveslali, možda je sve dozvolio u nekoj dobroj namjeri, možda se sada ne može izvući iz toga? Možda je danas taj izmanipulirani župnik smijenjen, možda su prestala ova iživljavanja i sakaćenja zdravog razuma?

Znam da je ovo ozbiljan blog, ali neka ovaj puta p. Marku odgovori p. Jimmy

Vlč. Hermann Glettler, dugogodišnji župnik sv. Andrije u Grazu, spiritus movens svega što je p. Glogović zabilježio tijekom svoga posjeta, imenovan je prije nekoliko dana biskupom Innsbrucka. I kako čitam, potpuno je na liniji pape Franje. U smislu inverzije one evanđeoske prispodobe, zamišljam Franju kako prima novog biskupa u audijenciju i kaže mu "Valjaš slugo dobri i vjerni..."

Omrežno izpitivanje žalostnog stanja Družtva

2017., kolovoza, 16. (2) - U nekom omrežnom dnevniku (dnevak, weblog, blog) 16. kolovoza objavljen je članak o našemu časopisu Marulić. Ne poznajući stanje u našemu Svetojeronimskome družtvu, jer ga nije ni proučavao ni s ikim iz Družtva o tome razgovarao, već na temelju nekih omrežnih objava predsjednika Stjepana Razuma i slikozapisa predavanja Vjekoslava Grbeše na Književnoj večeri četvrtkom dnevničar je zaključio, da je stanje u Družtvu "žalostno", označujući uzput Marulićev pravopis kao "ekscentričnost". U nekim osvrtima na taj upis, a kao "popratna žrtva", našao se štilnik Marulića Branimir Petener, "obtužen" zbog "čudesne lektorske revnosti" ("revnost" je inače srbština iz ruskoga, a znači "brižnost, marljivost, predanost"). Istini za volju i zbog onih, koji bi slučajno nabasali na rečenu maglovitu stranicu, treba reći, da čistoća hrvatskoga jezika i izpitivanje granica njegove tvorbe u smotri Marulić ne dolazi toliko od štilnika, koliko od suurednika Ante Kraljevića. Štilnik Petener zastupa i promiče morfonoložki (korienski) pravopis, koji se odnosi ponajprije na način pisanja suglasničkih skupova, a pitanje birana jezika ne spada u taj posao. Na ostale tvrdnje u navedenu dnevničkom upisu i susljednim osvrtima suurednici se ne žele osvrtati, jer cieli taj objavak drže nestručnim i neozbiljnim.

"Marulić" 4/2017., "Svetojeronimske viesti", potpisano sa "srzc "

(Stjepan Razum, Crkva zagrebačka), str. 164.