četvrtak, 27. ožujka 2025.

Gostujući autor - Kršćani s teškoćama


Župnik fra Frano mi je pripomenuo da bih mogao nešto napisati za ovogodišnji župni list i, vidjevši me s mojim sinom Ivanom, dodao:

- Mogao bi pisati kako je biti otac djeteta s teškoćama. To ćeš ti dobro napisati.

I eto teme. A namjeravao sam zaobići vlastita duhovno-tjelesna iskustva i u župnome listu nastaviti povremeno pisati o našim crkvama, gomilama, stećcima i tome slično. No dobro.

Za djecu s različitim oblicima cerebralne paralize se uvriježio naziv „djeca s posebnim potrebama". Taj naziv je dio tzv. politički korektnog govora, ali je taj izraz nespretan jer svako dijete ima jednake potrebe, pa je bolje reći „dijete s teškoćama (u razvoju)", ako se već nastoji izbjeći reći da se radi o invalidnom djetetu, tj. o osobi s invaliditetom. Zapravo se želi izbjeći reći da takvom djetetu nešto nedostaje, iako to nije teško vidjeti na prvi pogled.

Uz trojicu 'običnih' sinova imam i 'neobičnog' sina Ivana, koji ne hoda i ne govori, ali ponekad ispušta neartikulirane vriskove, zbog kojih ga nazovem „Tarzan" ili „Zagor Te Nej". Ivan ne održava ravnotežu na nogama, ali „hoda" ako ga držim za ruke ili mu pridržavam trup. Krajem studenoga je napunio 12 godina i pohađa osnovnu školu u Centru za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj" u Splitu po posebnom osnovnoškolskom programu. Budući da školu pohađaju djeca s različitim stupnjevima oštećenja, ona u programu sudjeluju prema svojim mogućnostima. Tako npr. Ivan, koji nikad niti jednu riječ nije izgovorio i ne hoda, ima predmete „Hrvatski jezik i komunikacija" te „Tjelesna i zdravstvena kultura". Ostali predmeti su „Matematičke vještine", „Likovna i glazbena kultura", „Skrb o sebi", „Upoznavanje uže i šire okoline", „Radni odgoj", „Socijalizacija", „Domaćinstvo" i „Sat razrednika". Školski dan im ima 5 školskih sati. Nastavnicima sigurno nije zgodno dati Ivanu opisne ocjene. One su primjerice ovakve:

· Učenik uz fizičko vođenje pasivno sudjeluje i izvodi prirodne oblike kretanja za ovladavanje prostorom;

· Učenik uz fizičko vođenje i podršku sferičnim hvatom hvata predmete te ih prebacuje na drugo mjesto. U svim aktivnostima pasivno sudjeluje;

· Učenik pasivno uz fizičko vođenje sudjeluje u manipulaciji geometrijskim likovima (didaktičke kutije);

· Učenik pasivno uz fizičko vođenje i podršku sudjeluje u aktivnostima u grupnom radu;

· Učenik pasivno sudjeluje tijekom čitanja slikopriče.

Najčešća riječ je „pasivno", pa tako pasivno sudjeluje u aktivnostima, pa su to zapravo pasivnosti. Šalu na stranu, iako Ivanu nastavni program sasvim sigurno nije primjeren, dobitak od pohađanja nastave za njega je socijalizacija, neka vrsta druženja s vršnjacima.

Na kraju svake školske godine, kao i ostala djeca, Ivan dobije svjedodžbu. Njegova je svjedodžba opisna. U njoj piše npr.: „Ivan je u potpunosti ovisan o pomoći i njezi druge osobe u svim aktivnostima svakodnevnog života.", „Ivan uživa u glazbi", „Miran je, tih i nezahtjevan. Veseli se glazbi i pjevanju, a rastuži ga kada čuje plač ili viku drugog djeteta." I tome slično.

Imati dijete koje baš ništa ne može samostalno traži veliki angažman, a za kršćanina je to nesumnjivo križ na koji se mora dati razapeti. Svi znamo iz Isusove muke da se pod križem posrće, pada, da neki ljudi pomažu (Šimun Cirenac, Veronika), neki mole da uspiješ iznijeti svoj križ na Golgotu, dok se neki rugaju, proklinju, ili misle ono što su Isusa za čovjeka slijepa od rođenja upitali njegovi učenici: „Tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te im se ovakav rodio?" (Evanđelje po Ivanu 9,2). Doista, nije to lako prihvatiti, a razumom se ne može i ne treba pokušati shvatiti. Može se tek prihvatiti u vjeri, „a vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo." Očima vjere gledano, stvari su sasvim suprotne od načina na koji istu stvar vide 'oči svijeta'. Očima vjere je vidljivo da dijete s teškoćama prkosi onoj poznatoj i općenitoj izreci: „Svetcem se ne rađa, svetcem se postaje", jer ako je slijepac iz evanđelja mogao slijep griješiti, mnoga djeca i osobe s invaliditetom to nisu u stanju. Ako su te osobe krštene, onda više nemaju ni istočnoga grijeha, pa su prema tome oni čisti znak Božje prisutnosti među nama, i nisu oni ti koji su u problemu nego smo to mi ostali. Kad mislim o ovome što sam naveo, a ipak vidim sažaljenje ljudi, sjetim se i opet Isusa koji nosi križ i zgode opisane u Evanđelju po Luki 23, 27-28: „Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: 'Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom'." Toliko je, naime, u duhovnom smislu pogrješno imati iskrenoga ili neiskrenoga sažaljenja za onoga koji će gotovo sigurno u Carstvo Nebesko. Umjesto toga trebali bismo žaliti sebe u vlastitim grijesima i ovisnostima.  

Pitanje koje nije tek za utjehu roditelju djeteta s invaliditetom je ovo: je li lakše roditelju djeteta s tjelesnim i mentalnim teškoćama ili roditelju čije dijete upadne u kriminal ili ovisnost? Pretpostavljam da je ovo potonje puno teže, iako se tu očito radi o osobi koja je sposobna samostalno živjeti i čijemu se obraćenju moramo nadati i za isto moliti.

Roditelj djeteta koje je nemoćno samostalno živjeti prolazi svoje napasti, koje kreću s pitanjem „Bože, zašto meni?" i očit su pokušaj misaonog zaobilaženja križa i bijega od njega, da bi, kako sam napisao, duhovno posrćući, padajući, uz boli i muke nastavio prema Golgoti na kojoj ipak nije svršetak, a ono što, poput Isusa na križu, izgleda izmučeno, zapravo je jedina mogućnost za spas; ono što se očima svijeta čini kao prokletstvo i Božja kazna zapravo je blagoslov i jedini put u Carstvo Nebesko.

Dakako, blagoslov nije dan samo roditeljima ni samo obitelji, dan je cijeloj kršćanskoj zajednici. Samo, pitanje je koliko to kršćanska zajednica prepoznaje, a koliko tek običajno pribjegava logici svijeta: „Bože, hvala ti što nemam ovakvo dijete" ili „Neka je živo i zdravo! I muško!"

Već te uobičajene nazdravice otkrivaju nas kao kolektiv koji živi svoje „kršćanstvo" bez križa, a zapravo je duhovni hod u mjestu. Izbacimo li mogućnost boli i bolesti, izbacili smo iz života križ. Ne kažem da moramo čeznuti za bolesnim djetetom ili za roditeljem na kraču, ali kažem da moramo iz svojih misli izbaciti i ono čisto pozitivističko, upravo farizejsko „samo nek je dijete zdravo" i „Bože, samo mi daj zdravlja, a ostalo mogu sam". Zdravlje nije kršćanska krjepost. Štoviše, izostanak bilo kakvih zdravstvenih problema čini nas mlakima u vjeri i oholima. Sveti Pavao piše: „I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim."

Ne zna se kakav je trn u tijelu bio dan Pavlu da se ne uzoholi, ali poučeni njegovim riječima mi, koji imamo očit i vidljiv trn u životu, možemo učiti i tješiti se ovim njegovim riječima i ne odbacivati svoj trn i svoj križ nego ga prigrliti „da se ne uzoholimo".

Splitski svećenik don Šimun Doljanin u jednoj je nadahnutoj propovijedi djecu s tjelesnim i umnim teškoćama nazvao „profesori doktori ljubavi". Upravo to oni jesu. Oni nas uče ljubavi, oni su ogledalo u kome možemo vidjeti svoje sebičnosti, škrtosti, lijenosti, ali su ujedno i utjeha kad takvim osobama pomognemo i sjetimo se onih Isusovih riječi: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, ne će mu propasti plaća."

A najmanji Isusovi nisu samo oni koje je poslao riječima naviještati, nego i svaki koga je poslao da nikad izgovorenom riječi zapravo svjedoči Njegovu ljubav, a nama dade mogućnost da ga napojimo čašom hladne vode i tako zaradimo nebesku plaću koju 'moljac ni rđa ne nagrizaju'.

utorak, 25. ožujka 2025.

Danas je početak našega spasenja


Danas se raduju sva stvorenja jer tebi Arkanđeo govori: „Blagoslovljena časna i prečista Majko Krista Boga! Danas je posramljena ohola zmija i prokletstvo praroditelja je prestalo.“

srijeda, 19. ožujka 2025.

Zašto je odabrao obrt tesarski?


I tako eto vidimo sv. Josipa, gdje u svojoj radionici dogotavlja drvene plugove, jarmove, vile i drugo orudje poljodjelsko, a za kuću razne škrinje, što je u ono vrijeme bio posao tesari Nije naime trebalo na kućama krov slagati od od greda i rogova te daskama pokrivati, kako se u hrvatskim krajevima kuće grade; jer su većinom kuće bile posvodjene, a odozgor bila je ravan ili mali vrtić. Tako je bilo u ono vrijeme, a u djelaonici tesarskoj na istoku ne ćeš ni danas iza dvadeset stoljeća opaziti baš veliku razliku. Takov je eto zanat učio sv. Josip u mladosti svojoj i vježbao se u toj vrsti posla, dok se ne usavrši, da radom ruku svojih uzmogne poslije uzdržavati sv. Obitelj. To je bio takodjer i posao, kojim se je kod sv. Josipa bavio i sam Gospodin naš Isus Hrist.

I doista ni jedno drugo zanimanje nije tako zgodno bilo, da sv. Josip ispuni onu zadaću, koju mu bijaše Bog namijenio. Tesarski obrt bio je nuždan u gradu i na selu: mogao ga je dakle sv. Josip tjerati na svakom mjestu i tako uzdržavati sv. Obitelj. Osobito je pako vještina u tesarskom obrtu dobro došla sv. Josipu na putovanjima. Tako je mogao sv. Josip u Betlehemu na brzu ruku prirediti od one špilje kakav takav stan za Mariju i novorodjeno čedo Isusa, za koje nije bilo mjesta u gradu Betlehemu. Tako se i na dugotrajnom putu u Egipat i u samom Egiptu okoristio sv. Josip svojom vještinom tesarskom. Tako napokon i u Nazaretu, kad se je sveta Obitelj povratila iz Egipta i prijašnji svoj stan zatekla s nepogode vremena gotovo razrušen. Bilo je napokon to zanimanje najvećma primjereno onomu skromnomu životu sv. Josipa u zabiti nazaretskoj. 

Osim tih razloga neki pisci navode i druge više razloge, zašto je sv. Josip obavljao upravo tu vrst obrta, koja radi drvom. U sv. Pismu naime čitamo, da je Noa po naputku Božjem sagradio ladju od drva. Ta je ladja bila pralik Crkve Hristove, izvan koje nema spasa, kao što se nije moglo ništa spasiti od općenitoga onoga potopa, što nije bilo u ladji Noinoj. A sv. Josip je imao biti glava one sv. Obitelji, koja je prva u novom zavjetu i iz koje je nastala Crkva Hristova, izvan koje nema spasa. I za škrinju zavjetnu svjedoči nam sv. Pismo, da je bila sagradjena od drva. A škrinja je opet pralik B. D. Marije zaručnice sv. Josipa. A i sam Hrist je svoju Crkvu po drvu križa otkupio. Nego, kako rekoh, to su viši razlozi, kojima se učeni ljudi zanimaju i dive se Providnosti Božjoj, a obično ih oko ne razabire.

(izvor)

četvrtak, 13. ožujka 2025.

Pusti, da tvoje oči počivaju samo na mojim putevima



Kadkada podpuhuje blagi povjetarac i u ljetnoj zapari nježno miluje čovječje lice, dariva ga svojom ugodnom razhladom, a drugi puta udari strašna oluja i ruši i razara sve, na što naiđe. Tim je prirodnim pojavama i promjenama veoma sličan naš zemaljski život. Tako mora biti, jer je zemaljski raj za uviek izgubljen.

Na zemlji ga nema, niti može biti. Kroz ovu se suznu dolinu još neprestano provlače rieči Božje kazne: »Prokleta zemlja u tvojem djelu, trnjem i korovom će ti rađati, dok se ne vratiš u prah, od kojega si načinjen. U znoju svoga lica hranit ćeš se svojim kruhom.« Adam je protjeran iz raja, gorko zaplakao. S njime je plakala Eva. To su prve suze, koje su potekle na toj zemlji. Od toga časa teku ljudske suze i neprestano će teći do konca svieta. Adam je trpio i Eva je trpjela, i njihovi su potomci trpjeli, i trpe još i danas i trpjet će do posljednjega dana. Nekoga stisne bieda, siromaštvo i nevolja. On trpi. Drugome nadođe bolest, izpija mu tjelesne sile, prikuje ga uz bolestničku postelju. On trpi. Na nekoga se svali ljudska zloba, osveta i mržnja. On trpi. Gotovo kraj svakoga prođe smrt, uzme mu koga od njegovih najmilijih. Srce krvari, oči suze. Čovjek trpi. A čemu, da i nabrajamo razne ljudske nevolje i boli? Takvom nabrajanju nikada kraja ni konca. Cieli sviet trpi, svi trpimo, napose u današnje tako strašno vrieme rata, razaranja i ubijanja. Što da načinimo? Zar smije čovjek zapasti u očaj ili u neko beznadno naricanje?

Za težkih kušnja i boli postoji jedan liek, koji sigurno djeluje. To je dah maslina iz Getsemanskog vrta. Taj struji cielim svietom već preko 1900 godina. To je molitva predanog Isusa, posve predanoga u svetu Otčevu Volju. Ta nam molitva kazuje, da i mi smijemo moliti: »Otče, ako je moguće, neka me mine ova muka.« Ali ta molitva svršava s riečima podpunoga predanja: »Ali ne, kako ja hoću, nego, kako Ti!« Te nam je rieči sam Spasitelj stavio u našu svakidanju molitvu »Otče naš«, poučio nas je, da molimo: »Budi Volja Tvoja!« Što više, kazao nam je, neka molimo »budi Volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji!« Drugim riečima, predajmo se posvema i podpuno, u ruke Božje, da vršimo Njegovu svetu Volju na toj zemlji onako savršeno, kako je vrše anđeli na nebu.

Predanje u svetu Volju Božju nam je potrebito i to neophodno potrebito za naš život. Ljudi bez predanja u Volju Božju, bez pouzdanja u Gospodina, padaju u očaj. Njihove patnje i muke riešava ubojito oružje, octena kiselina, bacanje pod vlakove i slično. Jadno, biedno, strašno! To nije riešenje, to je tek početak novih muka, vječnih kazni. To su takvi ljudi, koje milost Božja nikako ne može ganuti na dobro. To su oni, radi kojih se Isus tako težko žalostio u maslinskom vrtu. I za njih je tekao Njegov krvavi znoj. No oni su prezreli Njegovu presvetu Krv, i pogazili su je. Odbacili se predanog Mučenika iz Getsemanija. I opet se mora naglasiti: Strašno, biedno i jadno je stanje takvih ljudi. Nama ljudima treba predanja, da, mnogo predanja, ili drugim riečima: moramo već jednom podjarmiti svoje srdce! Što li smo sve načinili na svietu? Podjarmili smo životinje, upregnuli smo u svoju službu prirodne sile. Sve nam služi. Jedno ipak mnogi ne znadu svladati, a to je vlastito srdce. Srdce treba znati upokoriti. Ono imade i u najtežim časovima, kad se čini, da će puknuti od boli, izvinuti divan getsemanski uzdah: »Otče! Ne, što ja hoću, nego Što Ti želiš!...«

srijeda, 5. ožujka 2025.

Kriste, podari nam suze pokajnice da uzmognemo započeti naše pokajanje i plač


Uvijek je, naime, predragi, zemlja bila puna milosrđa Gospodnjega. Svakog je vjernika naučila sama priroda štovati Boga. Naime nebo i zemlja, more i sve što je u njima, očituju dobrotu i svemogućnost svoga Stvoritelja, a prekrasna ljepota svega što njemu služi iziskuje od razumnog stvorenja pravedno zahvaljivanje! 

A pošto smo dospjeli u one dane koji su na posebni način označeni sakramentima čovječanskog otkupljenja i koji neposredno i blizu prethode blagdanu Pashe, naređeno nam je da marljivije izvršimo vjersku obnovu čišćenjem.

Ovo je naime vlastito blagdanu Pashe da čitava Crkva zadobiva oproštenje grijeha koje se ne zbiva samo u onima koji se preporađaju u sakramentu krštenja nego i u onima koji se još ubrajaju u zajednicu posinjenih. Iako, naime, prvenstveno nove ljude stvara voda preporoda, — a jer ipak preostaje svima svakodnevno se obnavljati od prljavštine smrtnosti, a među onima koji su uznapredovali nema nikoga koji ne bi bio dužan biti uvijek bolji, — treba općenito paziti da se na dan otkupljenja nitko ne nađe u starim pogreškama. 

Ono što, predragi, u svakom vremenu treba da svatko sebe pokazuje kršćaninom to treba sada brižnije i pobožnije izvršiti, da bismo ispunili apostolsku ustanovu četrdeset dana posta ne samo uskraćivanjem u hrani nego najviše u odstranjivanju pogrešaka. 

A razumnim se i svetim postovima ništa korisnije ne pridružuje nego dijeljenje milostinje, koje pod jednim imenom milosrđa sadržava mnoge hvale vrijedne čine pobožnosti, da bi svi vjernici mogli biti jednaki duhom ako već to nisu svojim imanjem. 

Ljubav naime, koju dugujemo i Bogu i ljudima, nije nikada takvim zaprekama zapriječena te se ona ne bi mogla slobodno uvijek ispuniti. Anđeli su naime pjevali: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima koji su Bogu mili! Svaki onaj koji iskaže ljubav onima koji su u nevolji ne samo da biva obdaren krepošću dobre volje nego i darom mira.

Vrlo su mnoga i raznolika djela milosrđa. Ona sama svojom raznolikošću pravim kršćanima podjeljuju to da u dijeljenju milostinje nemaju udjela samo bogati i oni koji imaju svega u izobilju, nego i oni koji osrednje posjeduju ili su čak siromašni. A ako i nemaju svi jednaku mogućnost darivati, neka ipak svi budu u srcu osjećajem jednaki.

(sv. Leon Veliki)

subota, 1. ožujka 2025.

Da svršetak našega života bude kršćanski: bez bolova, bez sramote, miran i da damo dobar odgovor na strašnom sudu Kristovu, molimo.


Premilostivi Bože, Oče milosrđa i Bože sve utjehe, koji ne ćeš, da propadne itko, koji u te vjeruje i ufa se, pogledaj dobrostiv po velikoj samilosti svojoj na službenika svoga, kojega ti preporučuje prava vjera i kršćansko ufanje. Pohodi ga spasenjem svojim i radi muke i smrti svojega Jedinorođenca blago mu udijeli otpuštenje i oproštenje sviju njegovih prestupaka, da mu duša u času svoga izlaska nađe u tebi milostiva suca i oprana u Krvi istoga Sina tvoga od svake ljage zavrijedi prijeći u život vječni. Po istom Kristu Gospodinu našem.
Amen.

(iz obreda apostolskog blagoslova s potpunim oprostom na smrtnom času)

nedjelja, 23. veljače 2025.

Vježbajte


Jer svećenik radi ono, sto je Isus radio, jer on radi mjesto Isusa i jer sve radi za vas, da vi budete dobri i jednom dođete u nebo, zato morate poštivati svećenika. Kad na ulici sretnete svećenika, morate ga pozdraviti. Kako? Dječaci skinu kapu i kažu: "Hvaljen Isus!" Djevojčice pozdravljaju obično pretiho. Neka djeca pobjegnu kad vide svećenika, kao da bi se svećenika trebalo bojati. Ili su možda nešto skrivila, pa imaju zlu savjest. Mnogo je ljepše, kad djeca na ulici pristupe svećeniku i lijepo ga pozdrave: "Hvaljen Isus!" Djeco, pozdraviti treba glasno da svećenik čuje. Ne valja pozdraviti tek onda, kad je svećenik već prošao, ali niti prerano, da svećenik uopće ne čuje i ne opazi. Treba pozdraviti, kad smo po prilici deset koraka udaljeni. /Neka to djeca vježbaju./

(izvor)

petak, 14. veljače 2025.

Gulaš

Žale se vjerni čitatelji da je blog umrtvljen, da nema aktualnih komentara i analiza. Kao i svi ostali, i ja imam prečeg posla od zadovoljavanja tuđe znatiželje. Neki dan je u tramvaju jedna baka gospođi kraj koje se sjela pričala o vremenu i sličnim bezvezarijama, a onda se glasno požalila "ja pričam, a gospođa me ne sluša". Na to je dobila sasvim korektan odgovor "gospođo, imam ja svojih briga". 

***

Papa Franjo je poslao pismo američkim biskupima u kojemu kritizira Trumpa i njegovu politiku prema ilegalnim imigrantima. Čak je spomenuo i frazu "ordo amoris" koju je popularizirao potpredsjednik Vance. Nisam čitao Franjino pismo jer nemam više želuca za njegove izjave, ovo sam pokupio usput s Twittera. Kako je to jadno. Franjo bi bio neki svjetski lider, a postao je nevažniji od kakve pjevačice ili youtubera. On i njegovi pobočnici bi se kao fajtali s novom američkom upravom, a sam Vance bez muke rasturi agresivne liberalne američke novinare, gdje neće niskokapacitirane liberalne prelate koji žive zatvoreni u svom drugovatikanskom mjehuriću i jedinu moć koju još imaju drže zbog minimalnog autoriteta koji posjeduju parazitirajući na nauku i nekretninama koje su im predane. 

Kako žalosno. Možeš ponavljati spasonosni nauk Isusa Krista, možeš veličanstvenim bogoštovljem uzdizati duše Bogu, možeš ukazivati na predivne riječi i živote svetaca, a odlučiš biti još jedna nevladina udruga, ponavljati aktualne fraze blazirane elite koja te prezire, sakupljajući mrvice pozornosti. Možda idući papa nauči iz neuspjeha ovoga da nikoga zapravo ne zanima njegovo osobno mišljenje. Zanima ih što Gospodin govori i naučava. Koga briga da li sveti otac sam plaća svoje račune, u kakvom se autu vozi ili u kojoj hotelskoj sobi spava. 

Možemo se jedino nadati da, kako Franjo bude sve slabiji tijelom i duhom, degutantni likovi kojima se okružio neće pokušati trajnije ostaviti svoj ružni ljigavi trag na licu Crkve. 

***

Lokalna i puno nevažnija usporedba bili bi tragovi poput novorednih oltara u brojnim našim crkvama ili eklatantan noviji primjer, uništenje crkve Gospe Lurdske u Zagrebu. Koliko sam usput vidio prije više mjeseci (jer više ni ne ulazim onamo), kripta je uništena, tj. više nema oltara i ne namjeravaju je otvoriti za molitvu. Koristi se samo gornja crkva u kojoj nikad nisam bio jer mi je doslovno sotonski odbojno Rupnikovo djelo koje njome dominira. Netko će spomenuti da su misionari u Americi služili mise na mjestima gdje su se prije prinosile ljudske žrtve, ali vjerojatno su prije toga uklonili ili makar prekrili demonske prikaze. U svakom slučaju nisu dopustili da poganski svećenici svoje obrede ondje nastave služiti. Mislim da nisam preoštar jer su i same zlostavljane žene rekle da je Rupnikova umjetnost bitno svezana s njegovim blasfemijama poput orgija u kojima profanira najveće kršćanske svetinje. Navodno su besramni fratri koji su postavili njegovo djelo nakon što se već znalo da je zlostavljač, imali i svečano predstavljanje i tumačenje mozaika. 

***

Netko će reći da prosipam žuč, ali što ste tražili, to ste i dobili. Ako vam ne paše ni kad objavljujem poticajne svetačke misli ni kad kritiziram ono što mi se ne sviđa, što zapravo radite na ovom blogu? Uglavnom, kad već kritiziram, zašto ne istresti sve što mi pada na pamet. 

Jedna od stvari koje mi zaista odgovaraju i na tradicionalnoj misi u sv. Blažu i kod grkokatolika na Gornjem gradu je što je pjevanje a cappella. Koliko je ljepše. smirenije i poticajnije kad se ljudski glas podiže i spušta u tišini. Odurne orgulje i harmoniji služe samo da bi utopile glas, razlile se po svim mislima i zablokirale svako unutrašnje razmatranje. Orguljaši misle da služe crkvi i bogoslužju, a zapravo vrše nasilje nad vjernicima koji su došli na misu, a ne na njihov koncert. Netko će reći "nemoj tako oštro, Toma, orgulje nose slabije zborove i pomažu vjernicima koji se možda boje da se uključe u pjevanje". Ako su pjevači slabiji, onda trebaju pjevati jednostavnije napjeve, a ne utopiti se u bezumnom pištanju orgulja. I ne vjerujem da se više od par ljudi uključi u pjevanje zbog orgulja, a inače ne bi pjevalo. Ako vas to brine, par puta prije mise može zborovođa isprobati s narodom neke jednostavnije napjeve i dati im nekoliko natuknica kako bi ih ohrabrio (to, naravno, ne bi smjelo biti redovita pojava jer bi ometalo molitvenu sabranost prije mise).  Već čujem: "a procesije, zar nisu procesije veličanstvene uz zvuk orgulja"? Prvo, mislim da bi bile jednako lijepe i uz dobro odabranu pučku pjesmu, ali ako vam i priznam da može biti svečano kad orgulje sviraju za vrijeme ulazne ili izlazne procesije, gdje ste i kada vidjeli da se neki orguljaš uspio ograničiti na sviranje samo u tim momentima, a nije svojim umijećem pokušao zadiviti i maltretirati vjernike kad god je mogao ubiti par trenutaka tišine?

***

Srećom, pa se ne moram bojati da će moja mišljenja ikoga uvjeriti u išta, pa mogu dodati i sljedeće. Po meni bi u liturgiji, kako zvučna, tako i svjetlosna električna pomagala trebalo ograničiti samo na najnužnije. Da, dobro ste pročitali. Ako svećenik ima normalan glas, nema apsolutno nikakvog razloga da kod pjevanja liturgije koristi mikrofon. Dobro, ako je jadan boležljiv ili ima glasić kao neki siroti vrapčić kojega su braća gurnula iz gnijezda, onda neka pjeva i govori na mikrofon (pravilno namješten). Ali ako može dobro glasovno potegnuti (kao npr. jedan otac Ukrajinac kod grkokatolika), stvarno ne vidim razloga zašto ne bismo mogli čuti prirodan glas i riječi, pogotovo ako je crkva ili okupljena zajednica relativno mala. To je puno ugodnije i ljudskoj naravi bliže od razglasa. 

Isto tako, ako svećenik vidi što čita i ako se vjernici ne sapliću u mraku, nema potrebe koristiti reflektore i bliješteću električnu rasvjetu. No, ako već mislite koristiti dodatnu rasvjetu, dajte se barem potrudite da boja svjetlosti bude što žuća i tako bliža prirodnoj svjetlosti svijeća. Ako je moguće do 2200 K, a ako ne, onda barem ne više od 2700 K. I ne pretjerivati s lumenima. Ako ne znate o čemu govorim, usporedite svjetlost električnih "svijeća" i normalnih svijeća u nekoj starijoj crkvi (može i u sv. Blažu). 

***

Vidim da sam plačući nad promašenošću Franjina papinstva, potpuno skrenuo s teme koja je izazvala njegov izljev žuči,  a to je stroža američka politika prema ilegalnim imigrantima i zatvaranje novčane pipe kojekakvim udrugama koje su uz ostale zločeste stvari pomagale tim ilegalnim imigrantima da dođu u SAD. Među njima ima i puno fake katoličkih udruga, pa je jasno zašto su se i brojni američki biskupi digli na stražnje noge. No, i sami američki katolici koji još vjeruju, a ne nazivaju se vjernicima samo zato da i oni dobivaju novce preko neke od crkvenih organizacija, nisu zadovoljni ni Franjom ni većinom svojih biskupa. Tako da biskupima, ako žele pridobiti narod na svoju stranu, preostaje samo do sada neisprobana metoda uvjeravanja pomoću argumenata iz katoličkog nauka. A tu stvari ne stoje baš najbolje. Imaju oni puno više liberalnih apologeta nego mi (hrvatski isusovci poput Stanka Perice ili Tvrtka Baruna - plaču li i oni zbog USAID-a? - samo su blijede sjene zlokobnog Jamesa Martina), no nekako im ne ide. Zašto oni koji zaista žele useliti u Ameriku ili oni koji bježe od pravog progona ne bi išli legalnim putem useljenika ili azilanta? Zašto se one koji su počinili kazneno djelo ne bi smjelo deportirati u njihove domovine? Zar nije normalno da država najprije pomaže onima koji su njezini građani, a onda, koliko može i smatra korisnim, pomaže i drugim ljudima na svijetu? Normalna pitanja koja bi bila samorazumljiva svakom čovjeku kroz čitavu ljudsku povijest.

Uostalom, ako nekome nije jasno da nerođeno dijete ne bi trebalo ubijati ili da ljudima ne treba pomagati da psihičku smetnju ili bolest pretvore u iznakaženo tijelo, kako bi ih se moglo uvjeriti o prudencijalnim pitanjima poput modela i ograničenja imigracije. 

***

Kod nas migracija, koliko vidim, dobro napreduje. Svaka šupa i garaža pretvara se u smještaj za novodobne robove kojima se može dati manje, nego lokalnim radnicima. Ovi se ionako mogu baviti nečim profitabilnijim ili naprosto otići u inozemstvo. Nema više Židov, Grk, nama su svi ok. 

U šetnji više nije dosta jedan pesek, treba mu više braće i sestara da se lijepo druže. Imam dojam, nakon što sam prošlog ljeta bio u posjetu Italiji, da smo čak i njih prestigli brojem krznate djece, što dovoljno govori o izgledima za budućnost. 

***

Prošli vikend bio sam u Gradu mladih, ima zgodnih šetnica i dječjih igrališta sa spravama. Pri povratku sam primijetio da smo blizu kuće za koju se skupljaju sredstva kod FSSPX-a (poslao mi je netko fotografiju iz zadnjeg broja njihova časopisa, pa sam lako našao oglas i adresu). Moram priznati da baš i nije neka pozicija. Ulica je bez nogostupa, bus koji onuda prolazi nedjeljom ima polaske svakih sat vremena, a ne vidim baš ni puno mjesta za parkiranje onih koji dolaze autom. Uglavnom, dosta neimpresivno. Doduše, ako će tamo biti samo njihovi svećenici, a narod ide na mise gdje i do sada, onda ovi prigovori nisu posebno bitni. 

***

Na moju preporuku, bili ste s djecom u Pionirskom gradu. Djeca su oduševljena, nahranili ste ih i pročitali im neki poticajni duhovni tekst s ovoga bloga i pitate se što im dati da se još malo zabave, a ujedno razviju svoje moždane vijuge. Sve moje stare preporuke ste isprobali i, naravno, sve im je super, ali stalno vam dosađuju pitanjem "Je li striček Toma predložio kakvu novu igru?" Konačno im možete odgovoriti potvrdno.

Ove mogu igrati sami: 

Ove su za više osoba: 

Linkovi su samo da vidite o čemu se radi, svakako sami potražite najpovoljniju i najjednostavniju stranicu za naručiti što želite. 

***

Osim psećeg izmeta, po nogostupima u gradu sve češće primjećujem kvadratne pločice koje se nazivaju kamenom spoticanja. Čini mi se da ih sada već ima bar stotinjak. Služe da nas podsjete na žrtve nacista, ali kad smo već odlučili (bez da nas je itko o tome pitao) da grobljanske spomenike postavljamo po gradskim ulicama, možda bi bilo fer obilježiti nekakvim pločicama i ostale žrtve. Znamo da je i kod "oslobođenja" nastradalo puno ljudi od kojih nisu svi bili krivi ni osuđeni čak ni na montiranim procesima. Zar ne bi i oni mogli dobiti neki spomen ispred kuća gdje su živjeli. 

Mene svaka takva mjedena pločica podsjeti ne samo na konkretnu osobu za koju je postavljena, nego i na stotine osoba koje su prešućene kao i tisuće djece ubijene u majčinim utrobama. 

Pa se za sve njih kratko pomolim. 

***

U rubrici licemjernog postavljanja spomenika, nalazi se i najava da će kod zavoda Andrija Štampar podići spomenik žrtvama korone. Za to čak mislim da je dobra stvar. Treba podsjećati na koronu, treba posebno podsjećati na to tko je što govorio i radio za te histerije jer ti ljudi (za razliku od nekih njihovih žrtava) i danas hodaju među nama i spremni su sve to ponoviti ako im se ponovno dade prilika. Kao i Trg žrtava antifašizma, tako će nas i spomenik žrtvama ludila zvanog pandemija kovida, podsjećati na što su ljudi spremni. Uostalom, još trebamo puno detalja utvrditi, od toga tko je virus napravio, do toga tko je sve na njemu profitirao. 

***

Kako ne bih završio u negativnom tonu, evo i nekoliko književnih preporuka. Sve su kratke, pa ih lako možete pročitati: 

***

U nedjelju je sedamdesetnica (1,2) kada se sjećamo i prve javne tradicionalne mise u crkvi sv. Martina. Hvala Bogu!

nedjelja, 9. veljače 2025.

U nedjelju 9.2.2025. nema tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža

 Da ne ostanete utučeni zbog obavijesti iz naslova, evo jednog lijepog citata. 

Čini mi se da je najslobodnija ona duša koja najviše zaboravlja samu sebe. Kad bi me zapitali za tajnu sreće, ja bih rekla ovo: ne obazirati se više na sebe, neprestano se odricati. 

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

subota, 1. veljače 2025.

Gdje da sutra zaustavimo svoje misli?


Svijećnica 

Mi ćemo sutra s osobitom pažnjom i pobožnošću pratiti Mariju u hram. Marija s Čedom na rukama i u pratnji Josipa, u čijem su naručju gukale dvije grlice. Doista divna slika! Uvijek svježa iako već stara dvije tisuće godina. Nije slikana rukom ni kistom već dušom Marijinom i zato ne može ni izblijediti ni nestati.

Gdje da sutra zaustavimo svoje misli? 

Na liku Marijinu, koja tako ponizno vrši zakon Mojsijev iako to nije dužna? 

Na pojavi Josipovoj, koji tako brižno vrši ulogu Zaštitnika i Čuvara? 

Ili na samom Božanskom Čedu, kojega Djevica otkriva da bi ga stavila na ruke starca Šimuna i da bi se čule njegove riječi hvale Bogu: „Sada otpuštaš u miru slugu svojega, Gospodine, jer vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2, 29-30).

Sve je to tako dirljivo, lijepo i utješno da čovjek mora doista pobožno i s udivljenjem gledati u sjaj i čistoću osoba koje nam evanđelje spominje i događaj koji apostol Luka tako plastično opisuje.

***

Ali ja bih vas osim toga htjela upozoriti na dvije sasvim liturgijske misli.

Danas se Svijećnica uzima nekako kao Marijin blagdan. Blagdan očišćenja Marijina, blagdan u koji je Marija svoje Čedo prikazala Bogu Ocu, blagdan u koji je čula da će joj mač probosti dušu.

Ali u prva kršćanska vremena, na blagdan Svijećnice središnja točka bio je on sam, Isus Krist u liku djeteta na Marijinim rukama. Zašto? Zato, jer on je Svjetlo koje je u taj dan Marija otkrila čitavom svijetu. On je Kralj kojega Marija pokazuje cijelom svijetu.

„Nakiti ložnicu svoju, Sione, i primi Kralja Krista, zagrli Mariju koja je dver nebeska, jer ona nosi slavnog Kralja nove svjetlosti.“

I opet: „Zastaje Djevica noseći na rukama Sina rođenoga prije Danice.“

To i jest doista središnja misao ovoga blagdana. Tȁ Marija je tako ponizna, tako jednostavna da ne želi ništa nego pozadinu, trpljenje i žrtvu u pozadini. A sve drugo pripada Sinu. On je objavljenje Očevo, Riječ Očeva, on je onaj koji treba da se prikaže svijetu i narodima. A ona je samo tiha službenica Gospodinova koja vjeruje, koja se pouzdaje, koja služi, koja je samo sredstvo Božjih planova.

I tako upravo po njezinoj želji, po najdubljoj osobini njezina bića – u sutrašnjem blagdanu nije središte ona, već onaj koji je rođen prije Danice, Kralj nove svjetlosti, Krist Kralj.

***

A zar nas na to ne podsjeća i sutrašnji blagoslov svijeća? 

Ta svijeća je simbol Krista. 

Svjetlo njezino simbol Kristova svjetla. 

Bjelina njezina simbol Kristove bjeline. 

Vatra njezina simbol Kristove vatre ...

Ta će svijeća, od Crkve na Svijećnicu blagoslovljena, svijeća koja je simbol svjetla Kristova, plamsati u našim rukama kad budemo na zemlji slali svoje posljednje uzdahe Isusu i Mariji i ona će nas uvesti onomu koji je izvor svake svjetlosti, pred čijim licem ne treba više ni znakova ni simbola, jer on je svjetlost sama, svjetlost u sebi, svjetlost čijim je tracima obasjano za svu vječnost i prelijepo Marijino lice.

1. II. 1954.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

četvrtak, 23. siječnja 2025.

Neka nas Gospodin naš Isus Krist, koji je sačuvao svoje djevice, Agnezu i Emerencijanu, u čednoj čistoći, obogati darom čistoće. Amen. I neka nas On, koji ih je zaručio prstenom Vjere, neraskidivo sjedini sa svojom ljubavlju. Amen.


Znamo da je papa Paskal I. (817.–824.), uzimajući u obzir „passio“ svete Agneze, dao donijeti tijelo svete Emerencijane u sadašnju crkvu Sant'Agnese i položio ga u mramorni oltar zajedno s kostima svete Agneze. On je odvojio lubanju svete Agneze i poslao je u Sancta Sanctorum u Lateranu. Lubanja svete Emerencijane darovana je crkvi San Pietro in Vincoli, gdje se i danas nalazi; jedna njezina kost prsta nalazi se u crkvi Santa Maria in Campitelli. Crkva ili oratorij svete Emerencijane, posljednji put obnovljen za vrijeme pape Hadrijana I. (772.–795.), prepušten je propadanju; nikakav trag od nje ne ostaje. Godine 1605. kardinal Paolo Emilio Sfondrati otvorio je devetstoljetni oltar u crkvi Sant'Agnese i u njemu pronašao lubanju i kosture dvaju malih tijela koja su ležala jedno uz drugo. Nakon što je izvadio nekoliko dijelova, papa Pavao V. dao je sve pokopati u srebrni kovčeg i ponovno položiti 1615. ispod glavnog oltara i ciborija koje je dao napraviti za crkvu. Tamo i danas leže. Godine 1901. kovčeg je otkriven i sada je vidljiv u kripti, ispod glavnog oltara crkve.

Godine 1255. podignut je oltar opisan kao „totum tessellatum“, sav prekriven mozaicima, napravljen u čast svete Emerencijane, te je postavljen u blizini sadašnje kapelice, na mjestu gdje se vjeruje da je bila kamenovana na smrt—kako kaže „passio“, pored groba svete Agneze. Tri nova oltara posvećena su u crkvi u to vrijeme, preostala dva za Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista. Freska iz 14. stoljeća u kanoničkom dijelu odražava postojanje ta tri oltara, prikazujući dva Ivana i Emerencijanu zajedno sa sv. Agnezom.

Oltare je posvetio papa Aleksandar IV. 17. ožujka 1256.; spomen natpis, koji se sada nalazi u prolazu prema crkvi, kaže da je posveti prisustvovala opatica Lucia (u to vrijeme u samostanskim zgradama živjele su benediktinke), zajedno s prioricom Teodorom i gospođom Jacobom.

Do 1620. oltari su nestali, a sadašnja kapelica za Emerencijanu je izgrađena. U njoj je bila kopija slike Guercina, čiji se original sada nalazi u Galleria Colonna u Rimu, koja prikazuje Emerencijanu kako je kamenovana. Godine 1895. svećenik Louis-Émérentien Le Mans (rođen u Le Mansu 1860.) živio je u Rimu. Bio je veoma predan svojoj zaštitnici i dao je novac talijanskom umjetniku Eugeniju Cisterna (1862.–1933.) da naslika tri slike u kapelici: portret Emerencijane za oltar i prikaze njezina mučeništva i njezina pogreba na dva bočna zida. Cisterna je odabran jer je nedavno ukrasio freskama neke zidove u kripti ispod crkve Sant’Agnese in Agone, na Piazza Navona. Također je postavljen novi oltar; kada je stari uklonjen, otkrivena su dva natpisa, jedan koji se odnosi na Terentiju Chryse, a drugi koji identificira nadgrobni kamen Inportunusa subđakona.

Kao svoj atribut, sveta Emerencijana drži kamenje svog mučeništva u naborima haljine. Možda zbog nespretnog prikaza toga, u dalekoj sjevernoj Francuskoj tijekom srednjeg vijeka kamenje je bilo shvaćeno kao crijeva svete Emerencijane koja izlaze iz njezina tijela, a njezino mučeništvo se smatralo rasporenjem utrobe. Stoga su je zazivali za bolesti trbuha.

(izvori: 1, 2)

četvrtak, 16. siječnja 2025.

Bogoštovlju treba oblika da postigne svoju svrhu



U objektivnom pogledu bogoštovlje je neprestano podavanje spasenja ljudima. A ovo može i mora biti samo po obliku, što ga je odredio Krist i njegova Crkva. Milost spasenja, koja se daje čovjeku, ostaje za njega bez učinka, ako je on ne prima, s njom ne radi. Ima li to postići, potrebno mu je uvjerenje, da mu je dana milost, i kada mu je dana i kakva mu je milost dana. A o tom se čovjek može samo tako uvjeriti, da mu se milost približi u kakvoj izvanjskoj pojavi. Unutrašnje davanje na pr. nadahnućem ne bi moglo ni izdaleka u njemu proizvesti ono uvjerenje, jer ne bi bio siguran, nije li tobožnje nadahnuće kakva prijevara. Ima li biti o protivnom uvjeren, to mu se mora izvana potvrditi, treba da bude oblik. 

Potreba bogoštovnih oblika slijedi isto tako iz promatranja subjektivne strane bogoštovlja. Milost spasenja, što ju je čovjek dobio i primio, rađa uz njegovo sudjelovanje najprije primjeren unutrašnji život. Ta unutrašnja religioznost nužno se opet posve naravski očituje u određenim oblicima. Kao što živa sila ne ostaje u unutrašnjosti drveta, nego posvjedočava svoju snagu i puninu lišćem, cvijećem i plodom, tako ne može ni sila religijske misli i čuvstva ostati u unutrašnjosti, nego hoće van i nalazi radi tijesnoga sjedinjenja duše i tijela svoj naravski izražaj na ovom i njegovoj djelatnosti. Tko se pobožno moli na pr. pada na koljena. To vanjsko, posve naravsko i nužno očitovanje unutrašnjosti djeluje dalje spasonosno na unutrašnjost samu kao što i naziđujući na ostale ljude. Tako pobožno, ponizno držanje kod molitve povećava pobožnost onoga, koji se moli, a i druge na to potiče. Promatramo li dakle bogoštovlje s njegove subjektivne strane, vidimo, da bez njega ne možemo biti.