Bogoštovlju treba oblika da postigne svoju svrhu

U objektivnom pogledu bogoštovlje je neprestano podavanje spasenja ljudima. A ovo može i mora biti samo po obliku, što ga je odredio Krist i njegova Crkva. Milost spasenja, koja se daje čovjeku, ostaje za njega bez učinka, ako je on ne prima, s njom ne radi. Ima li to postići, potrebno mu je uvjerenje, da mu je dana milost, i kada mu je dana i kakva mu je milost dana. A o tom se čovjek može samo tako uvjeriti, da mu se milost približi u kakvoj izvanjskoj pojavi. Unutrašnje davanje na pr. nadahnućem ne bi moglo ni izdaleka u njemu proizvesti ono uvjerenje, jer ne bi bio siguran, nije li tobožnje nadahnuće kakva prijevara. Ima li biti o protivnom uvjeren, to mu se mora izvana potvrditi, treba da bude oblik. 

Potreba bogoštovnih oblika slijedi isto tako iz promatranja subjektivne strane bogoštovlja. Milost spasenja, što ju je čovjek dobio i primio, rađa uz njegovo sudjelovanje najprije primjeren unutrašnji život. Ta unutrašnja religioznost nužno se opet posve naravski očituje u određenim oblicima. Kao što živa sila ne ostaje u unutrašnjosti drveta, nego posvjedočava svoju snagu i puninu lišćem, cvijećem i plodom, tako ne može ni sila religijske misli i čuvstva ostati u unutrašnjosti, nego hoće van i nalazi radi tijesnoga sjedinjenja duše i tijela svoj naravski izražaj na ovom i njegovoj djelatnosti. Tko se pobožno moli na pr. pada na koljena. To vanjsko, posve naravsko i nužno očitovanje unutrašnjosti djeluje dalje spasonosno na unutrašnjost samu kao što i naziđujući na ostale ljude. Tako pobožno, ponizno držanje kod molitve povećava pobožnost onoga, koji se moli, a i druge na to potiče. Promatramo li dakle bogoštovlje s njegove subjektivne strane, vidimo, da bez njega ne možemo biti.

(izvor)

Na Bogojavljenje objavio se Bog i nama

Prođimo stranice svoga života. Koliko puta nam se na tim stranicama, u tim godinama i u tom većem ili manjem tijeku vremena Bog objavio. 

U ljepoti prirode objavljivao nam je svoju ljepotu. Kako nam je otkrivao svoju dobrotu u dječjem oku koje nas je gledalo bezazleno i priprosto, u blagoj riječi koja je padala kao melem na naše jade, u prijateljskoj vezi, po kojoj nas je On zvao i milovao. 

Kako nam se objavljivao u svim dobrima koja smo sretali na svom životnom putu: u radosti koja nas je pratila u mnogim časovima naše ovozemske putanje. 

A kako nam se objavljivao u križevima, patnjama i bolovima koji su nas čistili od nas samih; u siromaštvu i neimaštini koji su nas liječili od priljepljenosti na mnogo toga nepotrebna; u gubicima koji su nas oslobađali od privezanosti i sebičnosti. 

Kako nam je govorio i kako nam se objavljuje po divnim primjerima kršćanskog života oko nas, po djevičanskim dušama, po mučeničkim i herojskim likovima. A kako nam govori i kako nam se objavljuje i po biču ovoga rata i po krvi i plamenu ovoga vremena. 

***

Ali pustimo sad vanjske stvari i objavljivanje Božje preko njih. Mogli bismo ih nizati svatko od nas cijelu vječnost. Pogledajmo radije u dubine svoje duše, u one najintimnije i najnutarnije stranice naše, da vidimo kako se na njima Bog objavljivao, kako je na njima svoje Lice i svoju ruku otkrivao i kakvi su ti najnutarniji bogojavljenski darovi. O tim stranicama bi mogao tek svatko sam govoriti. Ali sigurno je da su poneke stranice ipak iste, ili bar vrlo blizu. 

Koliko nam se puta Bog duši otkrivao i objavljivao! 

I radost i bolove upotrijebio za svoju objavu. I sretne dane i dane plača i suza. I časove mira i časove uzburkanosti. I časove velikih uspona ali i časove velikih padova.

Sve situacije, sve događaje, sve vrijeme, sve okolnosti, sva unutarnja stanja duše upotrijebio je On da nam se objavi, da nam se bolje otkrije. 

Objavljivao nam se u molitvi i dao nam da ga bolje upoznamo, da ga jasnije vidimo. 

Objavljivao nam se kad smo se služili sakramentima koje je samo On mogao izmisliti. 

Objavljivao nam se u šutnji i sabranosti jer to je čas u koji On rado i mnogo govori. 

Objavljivao nam se kad nam je dao svjetlo u kojemu su nam vjerske istine bile tako jasne. 

I onda nam se objavljivao kad nas je upoznavao s našim slabostima, kad nam je otkrivao naše pogreške, kad nas je vukao u vlastite, ali još nepoznate bezdane naše duše. 

I onda kad nam je pokazivao nastranosti našega temperamenta, krive izrasline naše naravi, naslijeđena svojstva s kojima se moramo uhvatiti u koštac.

Sve, sve je upotrijebio za naše dobro. Sve je upotrijebio da bude trajno bogojavljenje našoj duši. Jednom je govorio tiho, jednom glasno. Jednom nam je poslao zvijezdu da rasvjetljuje put naše duše, a jednom nas je ostavio da tapamo u mraku. Ali sve je bilo za naše dobro i sve je u mome, tvome i svačijem životu bilo veliko bogojavljenje.

Samo ako smo ispravno gledali! I ako smo htjeli da Gospodina u njegovoj bogojavljenskoj ulozi vidimo.

***

Jedno moramo svakako od triju mudraca u ovaj dan naučiti. Kako oni vjerno Gospodina traže! S kojom ustrajnošću! S kojom hrabrošću! S kojom vjernošću! On ih je pozvao i oni idu naprijed. Ne plaši ih duljina puta, nepoznate zapreke, težina zime; nije ih smutilo što nitko ne zna za tajnu koja je njima povjerena; što i Herod sumnja u nju i što ih ne prima ljubazno kao svoje drugove. Ne, oni su ugledali zvijezdu, njih vodi zvijezda i oni idu. Vjerno idu! Ali im je vjernost nagrađena jer su gledali Onoga, pred čijim sjajem i veličinom sve pada u prah.

A mi? Jesmo li mi tako vjerni Božjem pozivu, Božjemu glasu koji smo toliko puta čuli? Zvijezdi koju je Bog stavio i pred naš životni put?

Samo vjernima se Bog objavljuje. Samo vjernima otkriva svoje tajne. Samo vjerni gledaju njegovo lice. 

***

Bogojavljenje! Blagdan u koji se Bog svima javio! U koji se svima pokazao! U koji se svima otkrio. I dao da gledamo u njega kao prava djeca njegova! 

Ali to gledanje u njega ovdje na zemlji jest gledanje u magli, jest gledanje po vjeri, nejasno i nepotpuno. I ne može nas zadovoljiti. I zato smo danas molili u liturgiji da budemo privedeni do gledanja krasote visosti Božje. 

Do gledanja potpune krasote njegove.

To će biti u nebu, u kome neće više trebati Bogojavljenja, u kojemu nam se neće trebati Bog javljati jer ćemo ga gledati licem u lice i posjedovati kao što on nas sada posjeduje.

I tako će biti kroz vjekove! 

Tamo Bogojavljenje prelazi u gledanje,
traganje za Bogom u posjedovanje,
a čežnja za Bogom u pravu i potpunu ljubav.

6. I. 1945.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Nekoliko obljetnica ove 2025. godine

• 1290 godina od smrti sv. Bede Časnog, učenog benediktinca
• 1040 ili 1030 godina od rođenja sv. Ivana Gualberta, osnivača benediktinaca valumbrozijanske kongregacije, primjera opraštanja neprijateljima
• 830 godina od rođenja sv. Antuna Padovanskog, redokanonika pa zatim franjevca
• 820 godina od smrti bl. Ivanice de Aza, majke sv. Dominika
• 820 godina od rođenja sv. Petra Veronskog, prvomučenika Reda propovjednika
• 800 godina od rođenja sv. Tome Akvinskog, zajedničkog i angjeoskog naučitelja, dominikanca
• 790 godina od smrti blaženog Manesa, starijeg brata sv. Dominika, također dominikanca
• 760 godina od smrti sv. Šimuna Stocka, karmelićanina kojem je Gospa dala škapular
• 720 godina od smrti sv. Nikole Tolentinskog, augustinskog eremita, zaštitnika duša u čistilištu
• 540 godina od smrti bl. Jakova Zadarskog, franjevca, dvoritelja okuženih
• 540 godina od smrti sv. Petra de Arbuésa, redokanonika i istražitelja heretičke zloće
• 520 godina od smrti sv. Ivane Francuske, utemeljiteljice Reda Navještenja BDM od koje potječe mala krunica ne čast deset evanđeoskih krjeposti BDM
• 510 godina od rođenja sv. Feliksa Kantalicijskog, kapucina zvanog brat Deo Gratias, prorekao Piju V. kao kardinalu da će postati papa i pobjedu kršćanske flote kod Lepanta
• 470 godina od smrti sv. Tome iz Villanueve, augustinskog eremita, velikog milostinjara
• 460 godina od smrti bl. Ozane Kotorske, dominikanske zatvornice iliti rekluze
• 440 godina od rođenja i 380 godina od smrti sv. Ivana Maciasa,  pomoćnika siromašnih i velikog kruničara koji je iz čistilišta oslobodio milijun i četiristo tisuća duša
• 440 godina od izbora za papu Siksta V., franjevca konventualca, hrvatskih korijena, izgradio crkvu i ustanovio Kaptol sv. Jeronima, osnovao Bratovštinu pojasa sv. Franje
• 430 godina od mučeničke smrti sv. Henrika Walpolea i sv. Roberta Southwella, isusovaca
• 410 godina od mučeničke smrti sv. Ivana Ogilviea, isusovca
• 400 godina od rođenja bl. Josipe od Sv. Janje, španjolske bosonoge augustinke
• 400 godina od smrti sv. Mihaela od Svetaca, bosonogih trinitaraca, mistika poznatog po ljubavi prema Presvetom Sakramentu
• 380 godina od rođenja sluge Božjega Nikole Bijankovića, osnivača oratorijanske kongregacije u Splitu i makarskog biskupa
• 240 godina od smrti sluge Božjeg Marka Tvrdeića, franjevca iz Pupnata na Korčuli
• 220 godina od rođenja i 150 godina od smrti velikog dom Prospera Guerangera, OSB, obnovitelja benediktinskog monaštva nakon Francuskog veleprevrata
• 210 godina od rođenja službenice Božje Ane Marije Marović, dobrotvorke, umjetnice i osnivačice redovničke zajednice
• 200 godina od smrti bl. Elizabete Canori Mora, trinitarske svjetovne trećoredice koja također govori o tri dana tame kojima će Bog kazniti one koji žele uništiti Katoličku Crkvu
• 200 godina od rođenja sluge Božjeg Franje Vendelina Pfannera, osnivača trapističkih opatija Marija Zvijezda u Banjaluci i Marianhill u Africi
• 150 godina od rođenja službenice Božje Klaudije Böllein, hrvatske uršulinke
• 120 godina od rođenja Egidija Bulešića, franjevačkog svjetovnog trećoredca
• 110 godina od rođenja glasovitog trapista Tome Mertona kojeg je Gospodin možda uzeo prije nego što je dublje zabrazdio u međureligijske vode
• 60 godina od smrti sluge Božjeg o. Ante Antića, franjevca i ispovjednika

S imenom Isusovim započinjemo ovu godinu

Još samo jedan sat i eto nam nove godine! 

Koliki je čekaju? Koliki o njoj govore? 

Koliko se šampanjaca toči u njezinu slavu? 

I kad se oči zaiskre od šampanjca, od vina, od plesnog ritma, početi će govoriti - njoj, novoj godini, u čast! Njoj u čast? 

Ne, već od straha pred njom! Od straha pred nizom od 365 dana koji tko zna što u svome krilu nose. 

Razočaranja? Bol? Trpljenje? Bolesti? Smrt? Tko zna? Ali malo tko računa na veselje, vedrinu, oslobođenje, mir. 

Jer kao da je svaka godina teža! Mutnija! Kompliciranija! 

Jedni će tu novu godinu nazivati sfingom s čijega se lica ne može ništa pročitati? Ili fatumom pred kojim se ne možemo sakriti? Ili podmuklom sablasti koje se ne možemo otresti! 

I u obraze ožarene šampanjcem uvlačit će se tuga. U očima koje se iskre od alkohola žarit će se besmisao života. U plesni ritam ući će maglovitost i sumornost. I umjesto veselja zavladat će strava, strava pred njom, pred godinom koja je eto već tu! Možda se ta strava neće vidjeti na obrazima, na licu, ali će tiho kljuvati i razdirati srca. 

***

A kako dočekujemo tu novu godinu mi? Mi koji vjerujemo! 

O, i nama je godina nepoznanica kao i svaka dosada! Ni mi ne vidimo što ona krije u svome plaštu! 

Ali ona za nas ipak nije ni avet, ni sablast, ni sfinga, ni fatum. Ona je slijed vremena koji dolazi iz Božje ruke i što nam ona može donijeti što bi bilo bez Božje volje? 

Eto, već u prvi dan te nove godine Crkva nam govori: "Dijete nam se rodilo i Sin nam je darovan." 

To je onaj kojega liturgija zove Anđelom velikoga savjeta, jer na svojim ramenima nosi znak svoje vlasti. 

Onaj, o kome veli sveti Pavao da se milost Boga našega Spasitelja objavila svim ljudima. 

Onaj, koji je kao velika svjetlost sišao na zemlju. 

Onaj, kome treba zapjevati pjesmu novu jer učini divne stvari. 

Onaj, koji je u sutrašnji dan dobio ime Isus. 

O, to je najveće, najljepše, najslađe ime! Jedinstveno ime! U njemu smo spašeni, po njemu smo postali djecom Božjom! 

S njime možemo bez straha svuda! Pa i u novu godinu! 

Jest, samo nam onda neće nova godina biti teška, ako uđemo u nju s Isusovim imenom! 

I samo se onda nećemo plašiti ničega ako Isusovo ime bude u centru naših duša i naših težnja. 

Jest, tako ćemo! Dok drugi razlijevaju šampanjac i luduju u plesnom vrtlogu da bi zaboravili na svoj strah, mi ćemo s imenom Isusovim na usnama dočekati novu godinu i s njegovim najsvetijim Imenom ući ćemo u nju. 

Ali kraj Isusova imena ne zaboravimo na još jedno: lijepo, bijelo, slatko, predivno ime, a to je Marija. Ta kako bi na ulazu u novu godinu ostavili Maloga Kralja bez Majke njegove?...

31. XII. 1953.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Prvi glas njegov je plač

»Hoćeš li ti«, tako dovikuje božansko Dijete u jaslicama svakomu, »hoćeš li ti biti dionik blaga mojih milosti i spasiti se, to moraš tijelo svoje zajedno s njegovim nasladama krotiti i život u trapnji sprovoditi, moraš biti siromašan u duhu i ne smiješ srca svoga ovjesiti za dobra zemaljska, moraš biti malen u tvojim vlastitim očima i radije slušati nego li vladati«. Tu važnu nauku našega ljubeznoga Isusa uzmimo si k srcu i učinimo ju pravilom našega života. A kako bi težili za mekoputnim životom, kad se Sin božji svojevoljno lišio svoje slave i nebo zamijenio sa zemljom, tom dolinom suza! Kako bi još pohlepno težili za zemaljskim dobrima, kad je Sin Božji najveće siromaštvo učinio svojom baštinom. Kako bi čast i slavu u svijetu tražili, kad se Sin Božji tako duboko ponizio, da je u spodobi sluge na zemlji živio i bio poslušan do smrti križa!

(izvor)

Čudesni Toma dotakavši tvoja rebra, otvorio je, Vladaru, bogomudrima izvor dogmi

Tvojim vjernim nevjerovanjem vjernima si objavio Boga i Gospoda cijele tvorevine, i počeo si blagoslivljati Onoga koji je radi nas zemnih primio tijelo, i pretrpio križ i smrt, i prikivanje čavlima i probadanje rebara iz kojih zahvaćamo život.

Kao sluga Boga-Riječi i njegovoga neizrecivoga utjelovljenja, zahvatio si u dubinu mudrosti apostole Tomo, pa si križem kao trskom ulovio duše i izvukao ih iz dubine obmane. Tako si mrežom svojih dogmi prosvijetlio cijeli svijet i prosvijetlio pomračene duše Hindusa svjetlošću bogospoznanja. Zato se radosno naslađuješ slave Kristove, pa ga moli da pomiluje duše naše.

(izvor)

Ne sami po sebi, ni po svojoj krhkoj naravi

Što? Zar se možemo još radovati

U današnju nedjelju, koja se zove Gaudete – Radujte se, Isus je opet prošao našim gradom. Prošao je da vidi jesu li se duše uskladile s liturgijskim mislima ove nedjelje. Jer ove je nedjelje Crkva njegova molila: "Radujte se uvijek u Gospodinu, opet vam kažem, radujte se." Dva puta je sveta liturgija ponavljala ove tako svijetle i vedre retke. Zašto? "Jer Gospodin je blizu." On je tu. K nama je upravio svoje korake ... već stoji pred vratima naše kuće. Dignuo je ruku svoju da pokuca, a na licu mu sja prijatan smiješak jer se nada da će biti ljubezno primljen.

***

Ali kad je Isus danas prošao ulicama našega grada da potraži svoje, da se zagleda u oči svojih najbližih, ne bi li u njima našao radost treće adventske nedjelje, nekako se neobično dugo zadržao pred jednom kućom. Velika je to siva zgrada u sredini grada. Danas je bila nekako neobično tiha i mirna. Nekud snuždena i tmurna. (Riječ je o Palmotićevoj 3, gdje je bila smještena središnjica križarske organizacije. Tu je stanovala i Marica Stanković s najbližim suradnicama do prisilnog iseljenja početkom 1947. – nap. prir.) Pa ipak baš u nju uđe Isus. Pozna on dobro stanovnike te kuće.

Pozna svakoga pojedinog. Zna on da ih ima u toj kući koji mu vjerno služe, ima ih koji su zaboravili na nj, a ima ih koji su prešli u njegove neprijatelje.

Ali u današnje jutro Isus se posebno zaustavio pred desnim krilom prizemlja. U tim se prostorijama već dugi niz godina slavi njegovo ime. U tim se prostorijama već dugi niz godina isklesuje njegov lik u dušama mladosti. U njima se lomi kruh njegove nauke i njegova evanđelja. Njegov je lik duboko utisnut u duše svih koji te prostorije nastavaju i koji su uz njih vezani.

Što je Isus danas vidio u tim prostorijama? Što je našao na licima njezinih stanovnika? U njihovim dušama i njihovim srcima?

Našao je mnogo sitnih pojedinačnih tjeskoba. Ali nije se zaustavljao na njima, jer ih već predobro pozna. Mnogo ih je puta gledao i mnogo puta pokazao kako ih se treba riješiti.

***

Njegov se pogled danas zadržao na nečem drugom. Na jednoj općoj tjeskobi. Na tjeskobi koja je zajednički sve pritisla. Na kušnji koja je sve zadesila. Na neizvjesnosti koju je on sam pripustio. Na krizi koja je sve pogodila, ali ne bez njegova znanja i volje.

To je tjeskoba pred rasulom. To je kušnja kidanja i rastajanja. To je neizvjesnost sutrašnjice. To je križ beskućništva.

Jer sve je stavljeno u pitanje u toj kući. Sve, baš sve. I dosadašnji način života. I materijalni uslovi. I međusobne veze. I odgojni momenti. I rad s omladinom. I karitativna nastojanja.

Ma ni jedna točka nije ostala pošteđena. Ni jedno uporište sigurno. Ni jedna perspektiva svijetla. Ni jedan nacrt stalan. Ni jedno rješenje bar nekako utješljivo.

***

I Isus prođe tom kućom. Prođe i ponovi ono što je jutros liturgija molila: "Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!" (Fil 4, 4. 5).

Što? Zar se može čovjek radovati kad stoji pred takvom kušnjom? Zar može srce biti razigrano kad ga para takva tjeskoba? Zar to nije iznad sila ljudskih?

Pa ipak: Što se može čovjeku dogoditi, a da nije predviđeno u nacrtima Božjim?

I može li nam dobri Otac poslati tjeskobu koja nadilazi naše sile? Kušnju od koje duša umire? Neizvjesnost koja donosi smrt? Križ koji od težine ne možemo ponijeti?

Ne, doista ne! Nikad se dobri Otac s nama tako ne poigrava da bi nas u kušnji ostavio same, da bi dozvolio da tjeskoba uništi sav naš životni elan. Da neizvjesnosti izjede naše stvaralačke snage, a križ, teški križ da bude na našu propast.

Ne, nikad to nije Bog dozvolio niti će dozvoliti.

I zato je Isus danas ujutro u toj kući ponovio riječi svoje liturgije: "Radujte se i opet vam kažem: radujte se."

Radujte se jer vas Otac vaš nebeski neće ostaviti. Jer bez njega ni vlas s glave ne pada.

Jer se on brine za ljiljane poljske i za travu koja se u peć baca.

Jer su i vrapci vrijedni u njegovim očima, a kamo li neće biti čovjek.

Tȁ radi čovjeka je stvarao svijet. Radi čovjeka je sašao na zemlju. Radi čovjeka je poslao Duha svojega.

I zato je k prvim riječima koje potiču na radost Isus dometnuo i druge:

"Ništa se ne uznemirujte, nego sve svoje molbe očitujte pred Bogom po molitvi i prošnji sa zahvalom."

***

Ništa se ne uznemirujte! Pa ako vas i bace iz ove kuće. Pa i ako vas razbacaju po raznim dijelovima grada. Pa i ako ćete trpjeti zimu i neimaštinu. Pa i onda ako će vas mučiti dugi putevi do vaših stanova. Ili poteškoće u vašem pozivu. Ili neprilike u vašem apostolatu.

Jer sve će biti dobro. I još više, sve će biti najbolje. Sve će se ispuniti točno po Božjim planovima i Božjim nacrtima.

Naši se planovi ne podudaraju uvijek s Božjim planovima. Naši nacrti s Božjim nacrtima. Naše želje s Božjom voljom. Naše misli s Božjim mislima.

I upravo zato taj nesklad u nama; ta tjeskoba, taj strah, ta potištenost, ta malodušnost u nama.

A kad bismo uvijek bili svjesni da je ono što iz Božje ruke dolazi najbolje, tad ne bi bilo toga komešanja, toga nemira u nama.

Pa ni onda kad su Božji putevi takvi da ih ne samo ne razumijemo, već nam se u našoj ljudskoj uskoći čine upravo neopravdani i čudni.

***

"Ništa se ne uznemirujte", govorio je jutros u toj kući Isus. Ništa se ne uznemirujte!

Jer i ta tjeskoba pred rasulom, i ta kušnja kidanja i rastajanja, i ta neizvjesnost sutrašnjice, i taj križ beskućništva može biti samo na jedno veliko čišćenje i svake pojedine i čitavog djela.

Čišćenje, kojim će Gospodin očistiti svoje od svake privezanosti, svake priljepljenosti, svakoga komfora, pa i onoga koji je naoko potreban.

Jer Bog da izvede neko djelo ne treba posebne životne uslove, određene prostorije, određene tradicionalne običaje, određene nacrte i posebne planove.

Istina je, on se redovito ljudskim silama i ljudskim nacrtima i ljudskim sposobnostima služi, ali kadgod pokazuje da može veliko djelo izvesti i bez svega toga.

Na način koji samo on pozna.

U prilikama, koje je on izabrao i koje kadgod naoko ne izgledaju povoljne i podesne.

"Ništa se ne uznemirujte!" Tȁ zar nije svoje najbliže Gospodin stavljao u takve i još teže kušnje? Zar nije njegova Majka upravo u ovo doba bila prognana u zimu, u neizvjesnost; zar je nije drmala tjeskoba i strah pred onim što ima doći; zar nije Josip u vrijeme poroda Marijina proživio tjeskobu, križ, beskućništvo, a malo kasnije i strah bijega?

Pa ipak je tako moralo biti i na kraju je sve bilo dobro. I najbolje.

Jer je bilo tako kako je Bog htio.

A Božje je uvijek najbolje.

***

I zato je Isus danas na pohodu velike sive kuće u središtu grada doviknuo i ove riječi:

"Naviještajte malodušnima da budu jaki i da se ne boje, jer gle, naš će Bog doći i spasit će nas." (usp. Iz 35, 4).

Jest, nikako, nikada, ni u čemu čovjek u tjeskobi ne ostaje sam. I onda kad mu se čini da je potpuno sam i da je zlo došlo do vrhunca, tad Bog dolazi da pomogne i da spašava...

Šta još imamo iza ovoga kazati?

Ništa, nego s liturgijom ponoviti: "Radujte se, i opet vam velim: radujte se, jer Gospodin je blizu!"

I baš po križevima i po kušnjama je blizu.

15. XII. 1946.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino Začeće!

Iza sv. mise neka se obavi posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu prema formularu koji se prilaže. Svećenik će predmoliti, a vjernici za njim ponavljati. Na kraju »Tebe Boga hvalimo«.

Zagreb, 16. studenoga 1954.

Nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper, v. r.

POSVETA

PREČISTOM SRCU MARIJINU NA BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA

Bez grijeha začeta — na nebo uznesena — krunom slave okrunjena — Kraljice neba i zemlje — Majko Božja Marijo!

Okupljeni pred Tobom — kao članovi Kristove Obitelji — u kojoj si Ti Majka — završavamo danas — Tvoju godinu — koju smo slavili — kao radosnu uspomenu — na Tvoje Bezgrešno Začeće.

Sjećamo se, Majko, — blizine i topline — zabrinutosti i žalosti — pomoći i darežljivosti — Tvog kraljevskog i majčinskog Srca — u ovoj Tvojoj godini. — Hvala Ti, Majko!

Tvoje Prečisto Srce — koje si nam milostivo objavila — kao riznicu Tvoje majčinske ljubavi — ovjenčala je vijencem ruža — ljubav Tvoje odane djece, — premda su ga i oštrim mačevima boli — izranili preteški grijesi Tvoje nezahvalne djece.

To Prečisto Srce — koje milosrdni Bog — otkriva otpalom čovječanstvu — u ovo naše vrijeme — kao ponovni pokušaj — smilovanja i pomirenja — kuca majčinskom ljubavlju, ali i majčinskom zabrinutošću — za svakog od nas!

Da uzvratimo Tebi, Majko, ljubav za ljubav — da okitimo Tvoje Prečisto Srce — vijencem neuvele ljubavi — da zauvijek od njega otklonimo — oštre mačeve uvreda i grijeha — da napokon u Prečisto Srce — svoje mile Kraljice i Majke — neizbrisivo upišemo svoje ime — ime svoje obitelji i župe, — nadbiskupije i cijele Domovine — odlučili smo — da se po Tvojoj želji, Majko, — na današnji Tvoj blagdan izabranja i slavlja — posvetimo neopozivo i radosno — Tvomu Prečistom Srcu.

Posvećujemo, dakle, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoju milu djecu! — Ona Ti obećavaju, da će čuvati krsnu nevinost — revno moliti — neumorno pohađati — svetu misu i vjeronauk — slušati roditelje i starije — i uvijek Tebe ljubiti. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — mladiće i djevojke. — Oni Ti obećavaju — da će Tebi posvetiti — cvijet mladosti svoje! Daj im snagu za borbu — osobito u času kušnje i napasti — da trajno očuvaju — čisto srce i nepokvarenu dušu — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — muževe i žene! — Oni Ti obećavaju — da će u ljubavi očuvati međusobnu vjernost — iz ljubavi vršiti sve bračne dužnosti — s ljubavlju nositi breme briga — za opskrbu obitelji i uzgoj djece — i u hrvatskom narodu brižno odgajati novi naraštaj: — naraštaj Božji i Marijin. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoje mile starce i starice. — Pokazuj im put vjere i pouzdanja — koji vodi prema vječnoj Domovini. — Pomaži im, da srede pred Bogom — svoje životne račune. — Uzmi ih za ruku u času — kad valja poći na daleki put u vječnost. — Oni ti obećavaju — da će se čvrsto držati — Tvoje majčinske ruke. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoje mile bolesnike. — Utješi ih, Majko, — olakšaj im boli — nauči ih trpjeti s Isusom na Križu — kao naknadu za grijehe — i za obraćenje svijeta. — Oni Ti obećavaju, Majko, — da će strpljivo i odano snositi patnje, ako samo Ti budeš uz njih. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo napokon, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — sve one iz naše obitelji i župe koji nisu ovdje jer ne mogu doći — i one koji nisu ovdje — jer nisu htjeli doći. — Svima njima budi dobra Majka! — I sve ih blagoslovi!

Ova svečana posveta — upisana istinskom i toplom ljubavlju — u Tvoje kraljevsko i majčinsko Srce — neka bude neraskidljiva veza koja će odsada vezati — pojedince uz obitelj — obitelji uz župu — župu uz katoličku Crkvu — uz svećenike, biskupe i sv. Oca Papu — u Obitelji Kristovoj — u kojoj je Bog naš mili Otac — a Ti, Marijo, naša mila Majka. — U ovoj obitelji mi želimo ostati — kroz ovaj život — i kroz sve vijeke — ljubljena djeca — Božja i Marijina. 

Amen.

(izvor)

Mnogaja ljeta!

Obično ne pišem o događanjima vezanima uz naše grkokatolike budući da i Križevačka eparhija i župa sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu imaju dobre Facebook stranice na kojima redovito izvještavaju o trenutnim zbivanjima i svojim aktivnostima. No, učinilo mi se prikladnim da barem crticom zabilježim današnji lijepi događaj, posjet biskupa Mikole Bičoka koji će za tjedan dana postati novi kardinal Katoličke crkve. 

Vladika Bičok je zajedno s križevačkim vladikom Milanom Stipićem i drugim svećenicima večeras celebrirao svetu liturgiju u konkatedrali na Gornjem Gradu. Poslije liturgije biskup Stipić je spomenuo da se njih dvojica već neko vrijeme znaju otkad su u Rimu bili na nekom susretu za mlađe biskupe, a biskup Bičok je zahvalio svome domaćinu, vjernicima i hrvatskom narodu na pomoći koju su pružili i pružaju ukrajinskim izbjeglicama te onima koji su ostali u ratom pogođenoj Ukrajini. 

Iz intervjua s budućim kardinalom saznajemo da je i njega iznenadilo to imenovanje. Meni se čini da je papa Franjo odavno trebao ubrojiti i vrhovnog nadbiskupa Ukrajinske grkokatoličke crkve Svjatoslava Ševčuka u kardinalski zbor te ga nazivati patrijarhom kako ta istočna crkva svojim ugledom i veličinom zaslužuje. Nećemo sada ulaziti u papine političke sheme, ali zanimljivo mi je bilo čuti da je vladika Bičok u nabrajanju na kraju velikog ulaza nadbiskupa Ševčuka spomenuo kao patrijarha. To je, dakako, sasvim ispravno, jer dok dočeka "svetoga, sveopćeg prvosvećenika našega" da se toga dosjeti, postat će najstariji, a ne najmlađi član kardinalskog zbora kakav je sada. 

No, vratimo se ljepšim temama, budući kardinal Bičok se čini kao pobožan čovjek s normalnim, katoličkim razmišljanjem. Ponikao je iz sredine koja je puno propatila za vrijeme komunizma, a i sada pati. Oblikovan je pravom kršćanskom liturgijom i duhovnošću, pa je za očekivati da će pozitivno utjecati na kolege iz kardinalskog zbora i vjernike među kojima djeluje. Jedna od najsimpatičnijih stvari kod naših grkokatolika je vidjeti vladiku Milana kako sasvim prirodno skrbi za bogoslove svoje biskupije uz koje je često i u koru za božanske liturgije ili večernje. Također, čovjek ima dojam da mu je lako prići i da zaista očinski prati sve koji su mu povjereni. Iako vladiku Mikolu prvi put vidim, izgleda mi da je sličnog kova, a to može biti samo poticajno za sve koji ga susreću. 

Meni je osobno jako vrijedno moći otići u normalnu crkvu (s vrlo lijepim ikonostasom) koja nije opustošena modernizmom, prisustvovati tradicionalnoj liturgiji u kojoj sveti služitelji nemaju potrebu izmišljati i improvizirati neke svoje kerefeke te primiti svetu pričest na dostojanstven i predajom potvrđen način. 

Također, često otkrijem neke nove i zanimljive stvari, npr. večeras sam prvi put primijetio okrugle podloške koje su stavljali ispod biskupa, a ChatGPT mi kaže da se zovu orleci jer prikazuju u letu iznad grada orla koji bi trebao simbolizirati biskupovu uzvišenost iznad svijeta i ujedno skrb za povjerenu mu biskupiju. Na blagdan Zbora svetog arkanđela Mihaela i ostalih bestjelesnih sila jedna me rečenica biskupa Stipića potakla da istražim interesantno pitanje u kojem trenutku nas Bog povjerava našem anđelu čuvaru. 

Sviđa mi se što liturgija u bazičnom obliku izgleda kao posao koji treba otpjevati, otkaditi i općenito odraditi kako je to određeno, a ne prilika da nam svećenik nešto (više puta i naširoko) kaže, da se odvije kakav skeč, glazbena točka i općenito zajedničko druženje. Propovijedi u crkvi sv. Ćirila i Metoda radnim danom nisu česte (kako i treba biti), ali nekoliko njih koje sam čuo, ostale su mi u pamćenju kao dosta dobre, posebno ona koju je održao đakon o. Livio Marijan na spomendan bl. Karla Austrijskog i jedna koju je izrekao novi duhovnik grkokatoličkog sjemeništa o. Željko Pajić. 

Naravno, ovo su sve moja razmišljanja. Jasno mi je da među grkokatolicima, pa i njihovim klerom ima onih koji potpuno drugačije vide stanje Crkve, liturgijska, međureligijska i druga pitanja. Dobra stvar je što niti oni moraju znati moje stavove, niti ja njihove već je dovoljno da svi zajedno u bogoslužju slijedimo ono što nam je propisala i predala tradicija. A poslije, kud koji mili moji!

Još samo nekoliko dana

Još samo nekoliko sati i počet će nova crkvena godina. Počet će advent. Njegov početak neće biti oglašen ni u dnevnoj štampi, ni na plakatima naših ulica, ni na radiju, pa čak ni zvonom sa naše stare katedrale. On će početi tiho, nečujno, bez buke, bez vanjskih efekata, ali u svoj ozbiljnosti, sa svom čežnjom koju advent nosi u sebi.

Jer advent je čežnja. Boljega naziva nema za to razdoblje crkvene godine. Iako je čitava crkvena godina protkana čežnjom za Bogo-čovjekom, iako je čitav život kršćanina velika i neizreciva čežnja za Bogom, ipak je advent na osobit način čežnja za Božanstvom, čežnja za Utjelovljenim božanstvom. Čežnja koja je živjela među ljudima a koja i danas živi u onima koji za njim čeznu i koji ga traže.

***

Advent je velika, neizrecivo velika čežnja. Čežnja tako stara kao što je staro čovječanstvo. Čežnja adventa nosi u sebi čežnju čitavog Staroga zavjeta. Sve vapaje čovječanstva koje je iza grijeha praroditelja upoznalo svoju slabost i bijedu. Sve krikove duša koje su se gubile u mraku poganstva, ali su kadgod ipak osjetile da postoji nešto više od zemljanih i zlatnih kumira.

Advent nosi u sebi svu spoznajnu čežnju mislilaca Staroga zavjeta. Sve uzdahe patrijarha i proroka. Sve molitve kraljeva i svećenika. Sve bolne jecaje pravednih duša. To je bila čežnja milijuna. Čežnja kroz tolike godine i tolika stoljeća.

A Gospodin se sakrio. Šutio je mramorkom kao da ne čuje tih vapaja i krikova, kao da ne vidi suza Staroga zavjeta.

Ali Gospodin će svu tu čežnju jedne zimske noći nagraditi – jer on će doći.

***

Čežnja adventa nosi u sebi ne samo čežnju tisuća duša u Starome zavjetu već i veliku, prodornu, jedinstvenu čežnju jedne duše. Da je samo ta duša postojala, Bog bi morao tu čežnju ispuniti jer je ta čežnja bila čista kao suza, duboka kao more, svaki dan veća, svaki dan snažnija.

To je bila čežnja Djevice iz Nazareta. Čitavo svoje djetinjstvo i cijelo svoje djevojaštvo ona je čeznula za Mesijom, za onim koji će pomiriti nebo i zemlju, koji će čovjeka dignuti do Očevog posinstva, koji će po utjelovljenju preliti svoje božanstvo u krhku ljudsku priliku. Da, Marija je neprestano čeznula za Bogom, za Mesijom. I onda, kad joj se anđeo javio u nazaretskoj kućici, bila je u zanosu čežnje. I onda, kad je išla k rođakinji Elizabeti, gorjela je od čežnje. A onda, kad je nosila u tijelu svome Boga-čovjeka na putu u Betlehem, njezina je čežnja došla na vrhunac.

Čežnja čitava njezina života.

Čežnja njezinih devet mjeseci nošenja božanskog Čeda.

Ta će se čežnja smiriti tek onda kad se njezin Sin prvi puta ogrije u naručju Majke. 

***

Adventska čežnja nosi u sebi i čežnju čovječanstva za Bogom, koja se dizala iz tolikih duša od one božićne noći do danas. 

To je čežnja apostolskih duša, koje bi htjele da ljubav Božja ogrije sav svijet. To je čežnja djevica, koje bi htjele da njihov Zaručnik bude Zaručnik sviju duša. To je čežnja majki da Bog živi u srcima djece njihove. To je čežnja svećenika, da riječ evanđelja živi u svim srcima ljudskim. To je čežnja svih pravednika da Bog raste svaki dan u njima i u ostalima. To je čežnja svetih duša da se što prije nađu s Onim koji je od vijeka. Ali to je čežnja ne samo onih, koji su ga upoznali i ljubili, već i onih, koji su tragali za njim izdaleka, koji su ga tek naslućivali, koji su manjkavo, a ipak kadgod tako snažno otkrivali njegov lik u ljepoti prirode ili u tajnim glasovima u dubinama svoje duše. To su rijeke čežnje, nepregledna mora čežnje koja su se skupljala od prve božićne noći do danas. Samo Bog može omjeriti njihovu dubinu i visinu. 

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Praktična ateistkinja, koja nije htjela ni čuti o vjerskim dužnostima na času smrti

[...]

Napokon je ipak bio pozvan u kuću teško bolesnoj gospođi svećenik, za koga je unaprijed kazala, da će ga baciti napolje, ako dođe. 

Pozvan došao sam. Kada sam čuo, da me zovu u kuću dra. Hinkovića, bilo mi je teško. Poznao sam ga tek iz javnosti i to kao spiritista i protivnika Crkve. Došao sam u kuću, a u susret mi izađe sav satrt i žalostan dr. Hinković. Predstavismo se jedan drugomu, a on izjavi, da mu je supruga teško bolesna, na umoru, pa on želi, da umre kao katolkinja. Upitao sam ga, gdje leži bolesnica, a on mi reče snuždeno, da ona nije zvala svećenika, pače da ga odbija. 

Pustili su me sama ka gospođi, a ukućani su ostali u predsoblju. Na ulazu u sobu dođe mi jasna misao, kako da započnem s njom nepoznatom neugodan joj razgovor: započni s pokojnim biskupom Langom i ići će. Bolovala je od raka, a kad sam je zagledao, na prvi sam pogled razabrao, da su joj to zaista posljednji dani života. Ušao sam tiho, a bolesnica je drijemala. Približio sam se krevetu, da me nije ni čula ni vidjela. Za čas otvori ona oči i zapazi svećenika. Iznenađena, otvori jasnije oči i stade me začuđeno promatrati. Ljubazno sam se prignuo, milo je pozdravio i predstavio joj se kao čuvar groba svetoga biskupa Langa. Bila je osupnuta prisutnošću, iznenađena pripovijedanjem, te joj od svega ostalo tek jedno: misao na biskupa Langa, i reče mi: 

— Biskupa, svetoga biskupa Langa?  

— Da, uvjeren sam, da ste ga mnogo štovali.  

— Jednom sam ga u životu vidjela, odgovori mi.  

— Da, ali onda ste vidjeli sveca.  

— Sveca!?  

Mala pauza, a nakon toga mi ponudi: "Izvolite sjesti." I sjeo sam i razvio se kratak, ali srdačan i povjerljiv razgovor, koji sam prekinuo molitvom za teško bolesnu. Sve većma postajala je srdačna, iskrena, dok joj nisam konačno ponudio i svetu pričest.  

— Svetu pričest?  

— Da, ne mislim danas, već sutra. Danas bismo mogli tek urediti račune s Bogom.  

Pristala je posve rado i uredili smo časno račune njezine savjesti. Sa znatiželjom i napetošću očekivao je dr. Hinković s ukućanima u predsoblju moj povratak. Došao sam nakon duge, duge pauze i zamolio ih, da odrede u koji čas sutra da donesem svetu pričest. Čudom se čudio dr. Hinković i reče: "Pa zar se ona ispovjedila?"  

Privolom same bolesnice i ukućana uglavljeno je bilo vrijeme sutrašnjoj svetoj pričesti. Sutradan sam došao s Presvetim na vrijeme. Časna je sestra, kao privatna bolničarka, sve lijepo priredila. Jedno me iznenadilo: u visokom naslonjaču kraj glave bolesnice sjedio je dr. Hinko. Bolesnica primila je svetu pričest s najvećom pobožnošću i srdačno se sa mnom zahvaljivala nakon pričesti.  

Iza toga sjetio sam je, kako je Spasitelj za teško bolesne naredio posebni sveti sakrament, svetu pomast, pa je sada najzgodniji čas, da primi i taj sveti sakrament.  

Izjavila je, da želi primiti, a i papinski blagoslov, kada sam je poučio i ponudio joj ga. Sve je ovo potresno djelovalo na prisutnoga Hinka i on je od ganuća plakao.  

Iskoristio sam taj čas za nedužnu šalu. Prignem se bolesnici, vrhunaravno veseloj, te joj rečem:  

— Eto vidite, milostiva gospođo, kako ste sada sretna. Vaša je duša spremna za put u vječnost. Vašoj se sreći veseli i gospodin suprug i eto plače od ganuća i radosti. Ovako ćete i vi plakati od radosti za nekoliko dana, kada gospodin suprug primi svetu pričest.  

Ona se od srca nasmijala i pogledala ga smirenim i velikim okom; kimnula mu glavom, kao da veli: "Da, da, učini i ti tako."  

Izišao sam nakon podijeljenih svetih sakramenata iz sobe bolesničine, a za mnom i dr. Hinko. Sav tronut reče mi:  

— "Ovo je čudo, što se danas dogodilo u mojoj kući. Ovo je početak mojeg obraćenja."  

Isti je dan iza podne nastala agonija, koja je potrajala dva dana. Spokojno u prisutstvu svećenika izdahnula je izmučena bolesnica, a njena je smrt uistinu bila početak pravoga obraćenja dra. Hinka Hinkovića. Primila je zaista — po sudu samoga dra. Hinkovića — vanrednu milost, a po njoj još i veću njezin suprug. Pomogao je biskup dr. Lang.

(M. Beluhan, Obraćenje dra. H. Hinkovića)

Ne, ipak... treba.

Anton Pavlovič Čehov 

PISMO

Paroh o. Fjodor Orlov, ugodne vanjštine, dobro uhranjen muškarac pedesetih godina, kao i uvijek služben i strog, s uobičajenim izrazom dostojanstva, što mu nikad nije silazio s lica, ali do krajnosti umoran, hodaše iz kuta u kut po svom malom salonu i napregnuto mišljaše o jednome: kada će, napokon, otići njegov gost? Ta ga je misao mučila i nije ga ostavljala ni na časak. Gost, otac Anastasij, svećenik jednoga prigradskog sela, pred tri sata došao mu po svom poslu, vrlo neprijatnu i dosadnu, zasjeo i sada, nalaktivši se na debelu računsku knjigu, sjeđaše u kutu za okruglim stolićem i očito nije mislio odlaziti, makar je već bilo devet navečer.