Anton Pavlovič Čehov
MORA
Stalni član Ureda za stvari seljaštva, Kunin, mlad čovjek od tridesetak godina, vratio se iz Peterburga u svoje Borisovo, i prvo mu je bilo, da pošalje glasnika na konju u Sinkovo s pozivom za tamošnjega svećenika, oca Jakova Smirnova.
Prošle nedjelje, četvrte po Duhovima, đakon Stjepan iz Bratstva sv. Petra, održao je po prvi put propovijed unutar tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža. Propovijed mi se učinila lijepa i korisna, posebno s obzirom na temu Božjeg poziva. Zato sam vlastitu audio snimku transkribirao uz pomoć aplikacije Whisper Transcription te malo popravio koristeći oTranscribe. U nastavku prenosim tekst propovijedi, na vašu edifikaciju i kao poticaj da Stjepana pratite svojim molitvama.
Draga braćo i sestre u Kristu,
Jedan mladić koji je inače odrastao u kulturnom katoličkom okruženju, jednoga se dana odlučio prošetati ulicama grada u kojem je živio. Nije bio odveć pobožan, dapače, bio je jedan od onih koji su već odavna napustili svoju mladenačku vjeru, ako su je ikada zapravo imali. Bio je isto tako jedan od onih koji su odrasli slušajući o kršćanstvu, međutim, koji nikada nisu uspjeli u njemu pronaći onu praktičnu vrijednost. Nije pomoglo niti to što je odmalena vjerovao kako je uspjeh isključivo u rukama pojedinca i doista kada bi se uspjeh mjerio, kao što to mnogi naši suvremenici misle, upravo kroz dobit, i ako bi sreća bila doista u uspjehu, onda bismo za ovoga mladoga čovjeka možda mogli reći da je bio jedan od najsretnijih na svijetu. Bio je jedan od najpoznatijih influencera svoga doba, bio je britak na jeziku, bio je prijatelj utjecajnih i poznatih ljudi, uključujući nekoliko visoko rangiranih političara. Zarađivao je iznimno dobro, prodavajući savjete o tome kako uspjeti. Političke savjete, pravne savjete, pomagao ljudima da uspiju. I unatoč tome, nije bio zadovoljan. Premda je bio strastvena srca i živio sa ženom, premda je nije htio oženiti, bio je nesretan u ljubav. Sve što je činio, svaki uspjeh u poslu, svaka pohvala koja ga je pratila u društvu, u njemu su budile sve veću gorčinu i nezadovoljstvo. U pomanjkanju mira, dotaknuvši dno, pronašao je jedan vrt u gradu u kojem je živio i bacio se pod drvo, izlijevajući gorke suze pred Bogom koga nije poznavao, ali koji je spremno čekao na njega. S nepogrešivim glasom božanskog autoriteta začuo je zapovijed koju mu je neki glas uputio: "uzmi i čitaj". Budući da je znao da je glas došao odozgo, brzo se vratio kući, uzeo je Sveto pismo koje je pripadalo njegovom prijatelju, otvorio ga nasumce i na jednoj stranici pronašao sljedeću riječ: Živimo pošteno kao po danu, ne u proždrljivosti i pijanstvu, ne u ložnicama i nečistoći, ne u svađi i zavisti, nego obucite se u gospodina Isusa Krista. Draga braćo i sestre, jedna riječ, jedna zapovijed, jedan susret, bili su dovoljni da obrate velikoga svetoga Augustina, čovjeka bez kojega mi ovdje, na zapadu, Crkvu ne bismo mogli ni prepoznati, niti zamisliti, sasvim sigurno ne bismo mogli zamisliti pontifikat u kojem se nalazimo.
U današnjem evanđelju svjedočimo isto tako jednome susretu, onome na obali Genezaretskoga jezera, između Gospodina i apostolskoga prvaka svetoga Petra. Htio bih iskoristiti evanđelje ovoga dana da vam progovorim o tri velika koraka koji prate svaki kršćanski put, svaki put nas kršćana k Bogu, ono što se često naziva kršćanski poziv. Htio bih vam objasniti kako do toga poziva doista dolazi.
Prvi korak, kojemu svjedoči već sam početak svetog evanđelja, možemo iščitati ako si postavimo pitanje gdje to Isus susreće svetoga Petra i njegove prijatelje. Ondje gdje se mi, htjeli ili ne htjeli, nalazimo. Kada susrećemo Boga po prvi put, ili iz dana u dan, to je u našoj svakodnevici. Isus, kaže sveto Pismo, vidje dvije lađe uz obalu, i ribari su bili izišli i ispirali mreže. Draga braća i sestre, Bog nam ne progovara o našim pozivima, isključivo kroz veličanstvene događaje i čuda, kroz tajanstvene objave. Veoma često i dapače, najčešće njegova se volja očituje u onome što je uobičajeno. Božja volja se očituje u našoj obitelji u kojoj smo rođeni i s kojom smo pozvani živjeti. Božja volja se očituje i po prijateljima i bližnjima koji nas okružuju i kojima smo pozvani služiti. Očituje se i po sredini u kojoj živimo i kojoj smo dužni nešto vratiti, bilo da se radi o našoj domovini, bilo da se radi o Crkvi, iz čijeg smo materinskog krila svi potekli. I sasvim sigurno, Božji poziv se očituje i u svemu onome, u svim svakodnevnim zadaćama koje su nam veoma često teške, ali koje smo pozvani vjerno vršiti. Ovo je prva i važna lekcija za naš život. Bog nas susreće i poziva, dakle, nigdje drugdje, nego u onoj sredini u kojoj smo već prethodno postavljeni, zahvaljujući providnosti Božjoj. Velike i važne stvari koje Bog od nas traži i koje nam želi povjeriti, dakle, ne možemo otkriti ako bježimo od sebe ili ako bježimo od onih obveza, onoga života kojeg smo pozvani živjeti sada i ovome trenutku. Imaš li posao, dakle, dragi brate, draga sestro, radi ga na slavu Božju. Studiraš li, učiš li, ideš li u školu, budi je vjeran u svojim obvezama svakoga dana. Ne zanemaruj ono što trebaš naučiti, ne zanemaruj svoje ispite. Jesi li samac, jesi li u braku, slavi Gospodina u staležu u kojem se nalaziš i vrši vjerno sve one dužnosti koje imaš prema svome bračnome drugu, prema ljudima koji te okružuju, prema kolegama na poslu.
Ovo je prvi korak poziva, sljedeći je susret. U slučaju Petra i njegovih drugova, Gospodin njihovu svakodnevicu spaja sa sobom na jedan osobit način, a to je čudesni ulov ribe, kao što smo čuli u današnjem evanđelju. Ovaj ulov je čudesan ne samo zato što se radi o velikom broju riba, već zato što se događa u onome dijelu dana u kojem niti jedan normalni ribar ne bi ribario. Ribe Galilejskoga mora, usput budi rečeno, imaju veoma istančan instinkt da isplivavaju prema površini vode, upravo oko ponoći kako bi se hranile zooplanktonima. I uvijek poniru duboko u vodu, gdje su neuhvatljive, u trenutku kada zora puca kako bi izbjegle ultraljubičasto svjetlo. I sasvim sigurno, sveti Petar i njegovi prijatelji, ribari, dobro su poznavali ovaj obrazac ponašanja riba u Genezaretskom jezeru, doista živjeli su od toga da mogu prepoznati te obrasce i loviti ribe. Međutim, u ovome trenutku, Gospodin čini nešto sasvim neočekivano, sveti Petar sluša Isusovu riječ i događa se čudo. I upravo ovo čudo, ova promjena svakodnevice, ovaj ulov ribe koji se događa ujutro, svjedoči da se nešto promijenilo i u životu apostola. Susret je uvijek onaj trenutak, draga braćo i sestre, gdje se naša svakodnevica mijenja i gdje se onoj temeljnoj vjernosti svakodnevici odjednom dodaje još jedan poziv na nešto uzvišenije, na nešto svetije. U svakom slučaju, susret je ono što nas dovodi k većoj intimnosti, k dragome Bogu, i što nas poziva da idemo korak dalje u našoj ljubavi prema Njemu. Važno je ipak reći da ovaj poziv, koji se događa u susretu, nipošto ne ide kontra svega što smo do tada radili. Naša svakodnevnica se može promijeniti, doista, od mnogih svetaca svjedočimo o tome da su doživjeli velike promjene u svome životu. Ali susret s dragim Bogom uvijek je nešto što usavršava našu prirodu i ne dokida je. I stoga i ova riječ svetome Petru, od sada ćeš loviti ljude, kao da podrazumijeva da Petar neće napustiti ono što je poznavao, barem ne u potpunosti, već njegov poziv ribara u ovome trenutku postaje nešto što će služiti slavi Božjoj. Lovit ćeš ljude, drugim riječima, bit ćeš ribar moga kraljevstva.
Treći korak koji prati svaki poziv, istodobno onaj najteži, volio bih nazvati odgovorom. U ovom se koraku najčešće lome koplja i kao na oštrici noža određuje između velike svetosti i osrednjosti kršćanskoga života. Prepoznavši Božji poziv, ono što bismo trebali biti i ono što smo pozvani biti, veoma često najradije želimo ustuknuti. "Gospodine, otiđi od mene jer sam grešnik", slušali smo u današnjem evanđelju. I vjerojatno se mnogi naši suvremenici mogu poistovjetiti s ovim odgovorom svetoga Petra, možda neki i među vama, neki od nas smo možda čak i spremni izgovoriti onu molitvu svetoga Augustina, iz njegove mladosti, Gospodine, podaj mi čistoću, podaj mi uzdržljivost, ali ne još. I ovaj "ne još" prvi je i glavni razlog tolikih propuštenih milosti koje mi kršćani, poput pijeska, dajemo propustiti kroz prste ne želeći prihvatiti onu veću dužnost na koju nas Bog poziva, čak i onda kada smo je možda i svjesni. Bojimo se napustiti svoj dobro poznati svijet, stvari koje su uhodane, svoj komfor, kako bismo se latili onog posla na koji nas Bog poziva i katkada se izvlačimo čak onom rečenicom, a potrebno je da još razmislim, da razlučim koji je to poziv, kojim me Bog poziva, čak i ako nas on, doslovce bode u oči. Pa ipak, draga braćo i sestre, Bog je strpljiv s čovjekom i kao svetome Petru, i svakome od nas govori ove iste riječi: "Ne boj se!" Komentirajući ovaj današnji evanđeoski odlomak, sveti Ambrozije ga objašnjava sljedećim riječima: Gospodin, tumači sveti Ambrozije, ne ostavlja svetoga Petra unatoč činjenici što je ovaj grešnik, već ga poziva na nutarnje obraćenje i na dublji odnos ljubavi. Paradoksalno je da je pravi razlog zašto je Petar pošao za Isusom, ne to što je bio dostojan, već zato što to nije bio dostojan. Međutim, Sveti Ambrozije tumači: "Ne boj se" znači upravo to. Biti svjestan da sve što primamo od Boga, uključujući naš poziv, nije ništa drugo doli nezasluženi dar Božji. Što god je Njegovo, udijelio je nama, kaže Sveti Ambrozije, zrcaleći važne riječi iz kanona svete mise, de tuis donis ac datis, od tvojih darova i prinosa, Gospodine, prinosimo ti našu žrtvu. I baš kao što je to slučaj sa svetom Euharistijom, kojoj danas imamo priliku i blagoslov, pristupiti, draga braćo i sestre, tako i s našim pozivom, Bog uvijek čini prvi korak.
I zato ovim koracima koje sam naveo: svakodnevica, vjernost svakodnevici, susret i odgovor, treba pridodati još jedan element bez kojih ova tri postaju nezamislivima, a to je milost. Gdje god i kako god nas Bog pozvao da mu služimo, draga braćo i sestre, koji je god tvoj poziv, tvoj put svetosti, Bog daje svaku milost koja je potrebna da se taj poziv ostvari. Božja milost je nepogrešiva. Ponavljam, Božja milost je nepogrješiva jer sve ono što smo pozvani biti, Bog nama i želi dati. Zašto? Zato što je dobar otac. Kako veli jedna crkvena naučiteljica, Bog je sam taj koji nas pridiže na putu našega spasenja. I baš kao što dobar otac neće dopustiti da se njegovo maleno dijete muči s preprekama, savladava stepenice koje vode gornjim prostorijama njegove kuće, tako nas i naš božanski Otac pridiže i podiže na našemu putu k nebu. Sve što jesmo i sve što smo pozvani biti, možemo upravo zahvaljujući njemu. I kada se sve stvari čine teškima, draga braća i sestre, kada križevi navale, upravo je ta nevidljiva Božja ruka i glas Isusov koji nam govori, ne boj se, ono što nam može biti utjeha i podrška na našem putu. Sve dok se ne obistine, riječi svetoga Pavla i svi mi prispijemo u kraljevstvo nebesko, gdje nas očekuje Božje posinstvo i otkupljenje našega tijela. Amen.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Problematični odlomci iz Posolstva Panny Marie
Bolest kao posljedica grijeha (1.10.1990.)
"Každa choroba je nasledkom nejakeho hriechu. Jej rodičia boli viac za hmotu a nezachovali sa ako krestania po mnohych strankach. Len vrucne modlitby k Panne Marii pomožu k vyzdraveniu dietata."
Prijevod:
"Svaka bolest je posljedica nekog grijeha. Njeni roditelji su više bili usmjereni na materijalno i nisu se ponašali kao kršćani u mnogim aspektima. Samo iskrene molitve Djevici Mariji mogu pomoći ozdravljenju djeteta."
Teološka problematičnost: Generalizacija da je svaka bolest posljedica grijeha nije u skladu s katoličkim naukom, osobito tradicionalnim, koji prepoznaje i otajstvo trpljenja nevinih.
Gluhonijemi dječak i neoprostiv grijeh (2.10.1990.)
"Pytala som sa o hluchonemého chlapca a Panna Mária mi povedala, že otec udrel svoju matku a to je akoby z polovice udrel aj svoju duchovnu Matku. A že tato vina za ten hriech sa mu neodpusti."
Prijevod:
"Pitala sam za gluhonijemog dječaka, a Gospa mi je rekla da je njegov otac udario svoju majku, i da je to kao da je napola udario i svoju duhovnu Majku. I da mu se taj grijeh neće oprostiti."
Teološka problematičnost: Izjava da se neki grijeh "neće oprostiti" proturječi katoličkom učenju o Božjem milosrđu i mogućnosti oprosta svakog iskreno pokajanog grijeha.
Masovna propast u Perzijskom zaljevu (24.2.1991.)
"Pretože tam, v Perzskom zalive, kde je vojna, skoro všetky duše idu do zatratenia a počujem ich strasše vykriky, bolesti."
Prijevod:
"Jer tamo, u Perzijskom zaljevu, gdje je rat, gotovo sve duše idu u prokletstvo i čujem njihove strašne krikove, boli."
Teološka problematičnost: Predodređivanje velikog broja ljudi za prokletstvo proturječi nauku da samo Bog poznaje stanje duše, a Crkva uči da se za sve treba nadati spasenju.
Upitno ozdravljenje uz specifične rituale (21.11.1990.)
"Je potrebné vyniesť dieťa na Zvir ... umyť ju vo svätenej vode ... nech v nej dieťa okúpu ... nech sa spoločne modlia sv. ruženec a nech to obetujú za dieťa."
Prijevod:
"Potrebno je iznijeti dijete na Zvir ... oprati ga u blagoslovljenoj vodi ... neka ga okupaju u toj vodi ... neka zajedno mole sv. krunicu i neka to prikažu za dijete."
Teološka problematičnost: Dok Crkva priznaje vrijednost blagoslovina, nuđenje gotovo mehaničkih recepata za ozdravljenje može voditi u praznovjerje ako se ne razlikuje sakramentalna od nesakramentalne milosti.
Neoprezno predviđanje čuda (23.12.1990.)
"Po skončeni sv. ruženca sme povedali ľuďom o zjavení Panny Márie, ktorá povedala, že o krátky čas príde viditeľné znamenie."
Prijevod:
"Nakon završetka svete krunice, rekli smo ljudima o ukazanju Gospe, koja je rekla da će u kratkom roku doći vidljiv znak."
Teološka problematičnost: Najava čuda koja se ne dogodi može ozbiljno narušiti vjerodostojnost objava, što Crkva strogo razmatra pri ispitivanju autentičnosti ukazanja.
Prije godinu dana napisao sam na ovom blogu tekst povodom samoubojstva čovjeka koji se zapalio na Trgu sv. Marka u Zagrebu. Tom prilikom upozorio sam na potpuno neprimjeren mural u pothodniku ispod željezničke stanice Maksimir.
Izuzetno me iznenadilo i obradovalo kada sam jučer prolazeći tim pothodnikom primijetio da je na mjestu tog gadnog murala sada jedna puno primjerenija i pozitivnija slika.
Kratko pretraživanje dovelo me do ove vijesti iz 1962. godine.
Tu je vijest iz svoje arhive prošle godine izvukao Večernji list, pa je možete pročitati na njihovim stranicama (arhiv). Ovo je prijepis originala (bez pomoći ChatGPT-a jer je on isfantazirao novu priču).
Bravo, Zlatko!
Petnaestogodišnji Zlatko Bastalec spasio iz požara troje djece
Zagreb, 6. travnja — Kada je jučer oko 9 sati 40-godišnja domaćica Dragica Martinčević iz Plevljanske ulice 20 otišla u susjedstvo, nije ni slutila što će se, za dvadesetak minuta, dogoditi njenoj djeci, 4-godišnjem Marijanu, 3-godišnjem Zlatku i malom Zdravku, kojemu je devet mjeseci. Djeca su ostala sama u kuhinji. Čim su vrata kuhinje zaključana, jedan od mališana prišao je štednjaku i na lopatici donio žeravicu na dječji krevetić.
Posteljina se zapalila i dim se počeo širiti zatvorenom kuhinjom. Djeca nisu osjećala opasnost. Sa zanimanjem su promatrala širenje požara. Uskoro je dim pokuljao na hodnik. Tada su požar primijetili stanari, no nitko nije odmah znao gdje gori. Trebalo je vremena da se ustanovi da je požar izbio u stanu Dragice Martinčević. Zaključana vrata nitko nije u prvi mah htio razbijati, niti se tko sjetio da s vanjske strane kroz prozor pokuša spasiti djecu.
Gust dim počeo je nadirati kroz pukotine zatvorenog prozora kuhinje.
— Toga jutra, — rekao nam je petnaestogodišnji Zlatko Bastalec — kada sam se vraćao iz mljekarstva, primijetio sam u Plevljanskoj ulici, kojom sam prolazio, metež. Ljudi su se muvali oko zgrade, s prozora koje je kuljao dim. Odmah sam pošao tamo. Majka djece izbezumljena je trčala po dvorištu, a ostali su stajali nemoćno pokraj postavljenih ljestava. Nitko se nije usudio popeti da pokuša kroz prozor izvući ugroženu djecu, jer je dim sve više izbijao iz kuhinje. Ne razmišljajući mnogo popeo sam se na ljestve, da pokušam spasiti djecu.
Dječak je razbio staklo na prozoru kuhinje u kojoj su se nalazila djeca i odvažno ušao u prostoriju punu dima, iz koje se više nije čuo dječji plač i vrisak.
— Kada sam ušao u kuhinju, — priča nam spasilac — vidio sam u gustom dimu Marijana kako leži u nesvijesti na podu. Iako me gušilo, prihvatio sam ga i nekako ga donio do prozora, i dao ga ljudima koji su stajali na ljestvama. To me toliko uzbudilo da sam počeo plakati. Sve me jače gušilo, ali sam uspio pronaći i Zlatka onesviještenog u kutu prostorije. S dječjeg krevetića neprestano se dimilo, a zapalili su se već i drugi predmeti u kuhinji. Do malog Zdravka nisam mogao doći. Međutim tada su i stanari otvorili vrata kuhinje. Počeo sam bacati namještaj kroz prozor.
Dok se dječak borio za spas mališana stigli su i vatrogasci. Djeca su prevezena u bolnicu.
Nepažnja roditelja, koji ostavljaju djecu bez nadzora, često se već osvećivala. Nerazjašnjivo je, međutim, u ovom slučaju — kada je moglo smrtno stradati troje djece — da kraj odraslih ljudi koji stoje i promatraju događaj, mora intervenirati dječak i spasavati živote troje mališana.
(M. Stražimir)
Čestitam i pohvaljujem one koji su smislili i realizirali ovu ideju. Čini mi se puno poticajnije pred prolaznike tog pothodnika staviti sliku dječaka iz susjedstva koji je nesebično riskirao svoj život da spasi iz vatre troje dječice, nego budističkog redovnika s drugog kraja svijeta koji je iz političkog protesta sam sebe spalio.
Ovdje imaš posvetnu molitvu koju će se danas moliti ( https://hkm.hr/vjera/molitva-posvete-hrvatskog-naroda-i-domovine-presvetom-srcu-isusovu/ ).
Iz molitve izvuci, sažmi i preoblikuj samo rečenice/izraze/misli koje su potpuno u skladu s tradicionalnim načinom izražavanja i molitve katoličke Crkve i vjere prije drugovatikanskih i postkoncilskih promjena. Možeš usporediti primjerice s Pomirnom molitvom na čast Presvetog Srca Isusova ( https://tomablizanac.blogspot.com/2015/06/izmolite-kao-zadovoljstinu-presvetom.html ) i Posvetnom molitvom Srcu Isusovu koj se moli se na blagdan Krista Kralja ( https://tomablizanac.blogspot.com/2013/10/posvetna-molitva-srcu-isusovu.html ). Dakle, bez ekoloških, sinodalnih, ekumenskih i drugih razvodnjenih i razvučenih fraza, a pogotovo bez modernističkih gluposti ili hereza. Duboko promisli, detaljno pretraži i pripazi jer neki koji će ovo čitati već vjeruju da si ti, tj. umjetna inteligencija, od nečastivog, pa se potrudi da ih razuvjeriš. Piši kao da ćeš morati svaku svoju riječ opravdati pred komisijom inkvizicijskog suda (naravno, to je pozitivno).
Gospodine Isuse Kriste,
Tvoje Presveto Srce objavljuje nam savršenstvo Tvoje božanske ljubavi – one ljubavi koja nas je tražila, spasila i do kraja se za nas predala.
Ponizno ti zahvaljujemo što si nam darovao svoje Srce – izvor života, vjere, istine i smisla.
Isuse, blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu svome.
Molimo Te: obdari nas milošću da budemo osjetljivi na poticaje Tvojega Duha, otvoreni Tvojoj blizini, spremni učiti od Tebe, jer Tvoj je jaram sladak i breme lako.
Ne dopusti da naša srca postanu tvrda ili ravnodušna, nego ih oblikuj po uzoru na Tvoje Srce – da budu puna blizine, dobrote i istine.
Gospodine, zahvaljujemo Ti za sve koji su u našem narodu bili nadahnuti žarom Tvoga Srca:
Za svete i pravedne, za roditelje i djedove koji su prenosili vjeru,
Za redovnike i redovnice, svećenike i mučenike koji su živjeli i umirali u Tvome Imenu.
Zahvaljujemo Ti za sve koji su u ljubavi prema Tebi branili život, služili bližnjima, govorili istinu i činili djela pravde.
Presveto Srce Isusovo, danas Ti posvećujemo sebe, svoju obitelj, svoju domovinu i čitav hrvatski narod.
Obnovi nas snagom svoga Duha, učini da Te vjerno slijedimo i u najmanjima prepoznajemo Tebe – gladna nahranimo, žedna napojimo, stranca primimo, bolesna pohodimo, zatvorenoga utješimo.
Isuse, Kralju ljubavi,
posvećujemo Ti naše brakove i obitelji – učini ih kućnim Crkvama, rasadištima života i ljubavi.
Daj da roditelji budu postojani u vjernosti i darivanju, da djeca rastu u kršćanskim krepostima, a mladi ostanu Tvoji prijatelji.
Utješi bolesne i osamljene, ohrabri starije, učvrsti umorne.
Tvoje Srce neka bude naš zaklon i naša nada.
U njemu neka i oni koji su se udaljili od Tebe pronađu put povratka u Očev dom.
Očisti nas od grijeha, zapali u nama oganj milosrđa,
da naše srce uvijek kuca u skladu s otkucajima Tvojega Srca.
Ti koji si s križa izlio krv i vodu za spasenje svijeta,
učini da iz Tvoga Srca teku rijeke žive vode, koje će iscijeliti rane našega naroda i obnoviti nas u ljubavi.
Dok blagujemo Tebe, Kruh Života, nauči nas sebe darivati drugima,
i vodi nas prema nebeskoj gozbi, gdje Otac ispunja našu čežnju za puninom radosti.
Presveto Srce Isusovo, u Tebe se uzdamo.
Budi Kralj naših srdaca, naših obitelji i naše domovine.
Amen.
Tijelovo je, i svaki katolik koji može, gleda gdje bi se pridružio tijelovskoj procesiji. Zahvaljujući isusovcima iz Palmotićeve, mi u Zagrebu možemo, hvala Bogu, sudjelovati u već uobičajenoj procesiji donjim gradom.
Mislio sam da će misa trajati barem sat vremena, pa sam malo zakasnio na početak ovogodišnje procesije. Tješim se da je to zato što sam doma otpjevao posljednicu Lauda Sion Salvatorem prateći audio snimku koju mi je iz Beča poslao jedan vrli, ali nažalost već duže vremena umirovljeni katolički bloger. Naravno, to što sam prije pjevanja par sati zakrnjio, nije imalo veze s kašnjenjem.
Bilo kako bilo, cestom su već išli auti, ali mi je trag latica govorio da sam na dobrom putu. Požurio sam i dostigao vjernike netom prije nego su došli do prve postaje, na Zrinjevcu preko puta zgrade akademije.
Nisam više fotografirao jer su mi išli na živce brojni uzdignuti mobiteli. Izgleda da velik broj ljudi više ne može doživljavati javna događanja bez ekrana između zbivanja i svoga lica. Pretpostavljam da svi želimo biti relevantni. Došlo mi je da priđem jednoj gospođi koja je svojim mobitelom stalno snimala i kažem joj da je imenujem službenim izvjestiteljem s toga ophoda za ovaj blog. Tako bi barem imala neki razlog da se bavi fotoreporterskim poslom.
Druga je gospođa u naručju nosila peseka, što mi je, jasno, odmah u pamet dozvalo stih "non mittendus canibus". Primijetio sam i par tradicionalističkih poznanika, ali kako se priliči, nisam ih išao pozdravljati.
Znam, znam što sigurno mislite. Pa zar nije licemjerno od tebe, Toma, da se ti baviš glupostima poput toga je li neki novusordo molitveni zaziv bio u aoristu kako si ga čuo od čitača ili imperativu kako su ga ponavljali vjernici (Čudesima svojim spomen postavi(,) Gospodin(e)), a drugima prigovaraš zbog nedostatka pažnje prema Onome tko je u čitavoj toj priči bitan. Imajte ipak na umu da su mi sva ova opažanja prošla kroz glavu u nekoliko sekundi, tako da sam imao dovoljno vremena posvetiti se revijalnoj glazbi limenog orkestra ZET-a, hoću reći molitvi i klanjanju!
Ozbiljnije govoreći, čini mi se da je u ovogodišnjoj tijelovskoj procesiji sudjelovao manji broj ljudi i sve je nekako bilo brže gotovo. Primjerice, na Trg kralja Tomislava nismo ni išli jer je povelika masa ljudi polegnuta po zelenoj travi čekala. Ne pet kruhova i dvije ribice, nego početak nekog koncerta. No, i u tim skromnijim uvjetima bilo je lijepo moći zahvaliti Gospodinu na svim darovima kojima nas je blagoslovio od prošlog Tijelova i općenito u životu. Pretpostavljam da vjernici vole sudjelovati u procesijama i hodočašćima ne samo zbog znatiželje i raznolikosti, nego i jer je to ipak ljudskiji način da nešto napravimo, barem malo iskrenije kažemo Bogu "hvala". I u međuljudskoj komunikaciji, možemo drugoj osobi poslati poruku "hvala" i staviti smješka ili palac gore, ali ipak je ljepše i vrednije, ponijeti nešto za pojesti ili popiti i reći hvala stisnuvši ruku ili zagrlivši tu osobu. Nitko ne voli "jeftinu" zahvalu, koja baš ništa ne zahtijeva od zahvalitelja, čak ni prirodni smiješak.
Dok smo hodali cestom, u procesiji mi je netko dvaput zaredom dobro nagazio na petu i već sam mislio ukoriti dotičnu osobu. Pretpostavljao sam da je riječ o gospođi u zrelijim godinama, znate kako neke od njih vole u redovima se doslovno nabiti na osobu ispred sebe, a kad red polako gmiže, zaustavljaju se kao vagoni koji udaraju u odbojnike pred sobom. No, okrenuvši se, vidio sam da je iza mene mladi kršćanin s teškoćama, pa me odmah prošla želja da prigovaram. Nastavivši hodati, sjetio sam se pomalo tragikomične činjenice koje sam postao svjestan ove korizme na liturgijama kod grkokatolika. Naime, u korizmi ili kako oni kažu Velikom postu, jedna od karakterističnih gesta je veliki poklon. To je pokornički čin u kojem se klekne i čelom dotakne pod. Tijekom večernje i liturgije pretposvećenih darova, više se puta čini te metanije, a kako bi sve bilo usklađeno i u pravom duhu, svećenik prije svakog poklona pročita jedan dio molitve sv. Efrema Sirskog. Zadnji dio te molitve koji se moli prije trećeg poklona glasi: "Da, Gospode i Kralju, podaj mi uvidjeti svoje grijehe i ne osuđivati brata svoga, jer si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amin." Nažalost, puno puta sam se uhvatio da čak i slušajući tu molitvu, imam u pameti neku, ako ne osudu, onda kritiku bližnjega. Što reći, osim, Bože, milostiv budi meni grešnome!
Vratimo se na tijelovsku procesiju. Evo još jedne fotografije da si možete zamisliti kako je otprilike izgledala.
(naravno da sam se pitao zašto mi idemo u drugom smjeru)
Došli smo do prostora iza bazilike na kojoj još traju radovi i tamo je održan uobičajeni završetak. Čini mi se da je nakon izmoljenih Pohvala Božjem imenu, svećenik koji je sve vodio zaboravo da je Isus u monstranci i dalje na oltaru/stolu jer je razvezao o kojekakvim obavijestima (tko će doći koji dan devetnice, zahvale bez kraja i konca itd.) Uglavnom, nisam vidio kakve to veze ima s pobožnošću Presvetom Oltarskom Sakramentu, pa sam se pokupio i otišao. Nikad ne shvaćam zašto se u crkvi mora svima poimenično zahvaljivati (čak i neovisno od ovog slučaja gdje je to bilo pred izloženim Presvetim). Zar se ne može jednostavno reći "hvala svima koji su pomogli da se ova procesija/događaj dostojno održi". Sigurno ćeš zaboraviti osobu koja je pograbljala travu, poredala stolce ili odnijela ruho u kemijsku čistionicu. S materijalne strane, možeš organizirati neku posebnu zahvalu (recimo zakusku za volontere par puta godišnje ili mise/hodočašća baš za njih), a s duhovne, valjda te osobe očekuju uzdarje od Boga, a ne par pohvalnih fraza od svećenika koji se ne može kontrolirati za ambonom.
(Propovijed sv. Leona). Predragi! Srca svih katolika osjećaju, da treba današnji blagdan proslaviti na osobito svečan način. Vi znadete, koliko treba častiti ovaj dan, koji je Duh Sveti posvetio najuzvišenijim čudom svoga dara. Kao što je naime nekoć izraelski narod pedeseti dan poslije oslobođenja iz Egipta i poslije žrtvovanja vazmenoga janjeta, primio Zakon na gori Sinaju, tako je poslije muke, u kojoj je bio ubijen pravi Jaganjac Božji, pedeseti dan od njegova uskrsnuća sišao Duh Sveti na Apostole i vjernike.
To se zato tako dogodilo, da revan kršćanin lako upozna, kako sklapanje Zavjeta na Sinaju predočuje kršćanske Duhove, jer isti Duh Sveti, koji je ustanovio Stari Zavjet, sklopio je i Novi Zavjet. Od toga dana zaorila je po svem svijetu trublja evanđeoskog propovijedanja. Od toga dana natapaju kiše milosti i rijeke blagoslova svaku pustinju i svu suhu zemlju, jer Duh je Božji lebdio nad vodama, da obnovi lice zemlje.
I da se rasprše tmine prošlih vremena, zasjale su na nebu munje novoga svijetla. U sjaju ognjenih jezika zaorila je sjajna i žarka Gospodnja riječ, koja ima u sebi snagu, da stvara spoznaju, uništava grijehe, prosvjetljuje razum i raspaljuje srce.
(izvor)
Nakon što je u veljači ove godine primio red subđakonata, bogoslov Stjepan je danas u Bavarskoj zaređen za đakona. Čestitam Stjepanu i svima koji su ga materijalno i duhovno pratili na njegovu dosadašnjemu putu. Pozivam sve čitatelje ovog bloga da ga se spomenu u svojim molitvama.
Večeras je održana procesija u čast Majci Božjoj od Kamenitih vrata koju je predvodio umirovljeni zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.
(...)
Kad već više nemam volje pisati dulje izvještaje sa svojih putovanja (slike iz Italije čekaju skoro godinu dana bez teksta), mogu barem zabilježiti povremeni kratki izlet.
Malim prijateljima
Ovu sedmicu morate i vi, draga djeco, dobro iskoristiti. U nedjelju dobro zapamtite što nas Spasitelj uči da sve moramo moliti u Njegovo ime! Zato onaj obični završetak svih crkvenih molitava »Po Gospodinu našem Isusu Kristu...« naučite točno napamet i molite ga skupa sa sv. Crkvom, a i na koncu svojih molitava, jer samo onda će Bog uslišati vaše molitve.
U prosne dane ćete se sigurno svi priključiti procesiji da preporučite sve svoje potrebe i izručite sve svoje molbe Isusu, koji odlazi na nebo. Dajte, djeco, ako vam što leži na srcu, recite kroz ove dane Isusu, vidjet ćete da će vas sigurno uslišati ako je po volji Božjoj i za vaše spasenje. U ponedjeljak možete moliti za sebe, da dođete i vi u nebo, da ne padate u grijeh, da budete zdravi i uopće za sve svoje duhovne i tjelesne potrebe. U utorak preporučite Isusu sve svoje drage, svoje roditelje, braću i sestre, prijatelje i drugove, učitelje i dobročinitelje! U srijedu pak molite za velike potrebe sv. Crkve, t. j. za slogu i mir među kršćanima, za raširenje sv. vjere, za sjedinjenje rastavljene braće, za sv. Oca Papu, za biskupe i svećenike!
Spasovo proživite misleći na Isusa i na nebo! Po nekim našim krajevima dobri roditelji govore djeci da će na taj dan vidjeti Isusa kako uzlazi na nebo, samo ako budu dobra. Istina, svojim zemaljskim očima mi ne možemo da vidimo Isusa, ali On je sigurno uzašao na nebo i za Njim će sigurno uzaći i oni koji Mu budu slični, koji budu kršćanski proživjeli svoj vijek na zemlji.
U petak počinje devetnica Duhu Svetomu. Isus je naredio apostolima neka ne odlaze iz Jeruzalema dok Duh Sveti ne sađe na njih. Zato s Maslinske gore pođoše oni natrag u dvoranu zadnje večere te se skupa s Bl. Djevicom Marijom postom i molitvom pripravljahu na dolazak Duha Svetoga. I na nas će skoro o Duhovima saći Duh Sveti, iako na nevidljiv način, a neki će od vas ove godine sigurno primiti sv. potvrdu, sakramenat Duha Svetoga, ali zato se moramo svi pripraviti, da nas Duh Sveti nađe očišćene i pripravljene. Po našim se crkvama obavlja zajednička devetnica. Ako ikako možeš, idi svake večeri.
(izvor)
