Silvestrovo 2015.

U protekloj godini (1.1.2015.-29.12.2015.):

Kratki izlet i misa u Ljubljani

Premda je liturgijski sekretarijat Zagrebačke nadbiskupije faktički zabranio tradicionalnu misu u našoj omiljenoj crkvici, to ne znači da se misa bl. Alojzija Stepinca, sv. Leopolda Mandića, sv. Marka Križevčanina, sv. Nikole Tavelića, bl. Augustina Kažotića i drugih hrvatskih svetaca ne celebrira bilo privatno bilo javno u crkvama i dvoranama na nekadašnjem području ove velike biskupije.

U katoličkim zemljama u našem okruženju tradicionalna sveta misa je dostupnija vjernicima. Naši zapadni susjedi Slovenci blagoslovljeni su s nekoliko redovitih tradicionalnih misa. Njihov marljiv rad i molitve okrunjeni su nedavnim posjetom biskupa Athanasiusa Schneidera koji je pjevao pontifikalnu misu (1,2) i održao predavanje.

Jednom mjesečno misa se organizira u crkvi sv. Roka u Ljubljani, a o terminima idućih misa možete se informirati preko bloga Ad Dominum. Nekolicina članova Društva Benedictus zaputila se tim povodom jučer preko schengenske granice.

Detalji s polnoćke

(nije se prodavala)

Propovijed iliti glazbena meditacija (početak):

Nastavak priče: 1, 2.

***

Teško je nosati sveto posuđe u štiklama:

Razmatranje za Božić

Pastiri se klanjaju djetešcu Isusu

Uputi se danas, dušo moja, duhom s betlehemskim pastirima k Isusovim jaslicama, i predoči si živo te uboge ljude, kako oni što sa svetom znatiželjom i začuđenjem, što opet s dubokim strahopočitanjem i veseljem promatraju božansko djetešce, te napokon i nehotice pred njim padaju na svoja koljena i klanjaju mu se. Pa imaš li tu sliku živo pred očima, tad razmišljaj o:


1) tvrdoj vjeri tih pastira. Pred njima leži djetešce povito u pelene, dršćuć od zime, i tako slabo i ubogo kako svako drugo dijete. Po vanjskom izgledu ne nalaze oni veliku razliku među pastirskim i Marijinim božanskim djetešcem. Ali što ne vidi tjelesno oko, to je vidjelo oko vjere. U ovoj vjeri potaknutoj u njihovom srcu, riječju i sjajem anđela, vide oni u jaslicama Boga, pa mu se u poniznosti i strahopočitanju klanjaju. Kamo sreće, dušo moja, da i ti uvijek živo vjeruješ kao ovi betlehemski pastiri, pa ne bi tako hladno, tako rastreseno stajao pred jaslicama svetohraništa. Zato probudi danas tvrdu vjeru, pa će i tvoje klanjanje pred Oltarskim Sakramentom biti mnogo pobožnije i vatrenije.


2) Promatraj kako pastiri sa sve većim milinjem i blaženstvom, ljubavlju i pobožnošću promatraju božanstveno djetešce. Predoči si živo kako im pokazuje Marija djetešce, kakove ugodne i pobožne razgovore izmjenjuju među sobom o djetešcu i o anđeoskom pjevanju. Promatraj taj nečuveni prizor, kako se naime ovi dobroćudni ljudi s tim blaženim djetešcem posve pouzdano razgovaraju, i kako ga opet sa svetim strahopočitanjem gledaju, pa ćeš imati sliku i primjer kako se prama ovom božanstvenom djetešcu imaš ti vladati kad mu se moliš u presvetom Oltarskom Sakramentu. Ali jao! kako je do toga još daleko! Gdje je onaj lijepi sklad među poniznom povjerljivošću i svetim strahopočitanjem, kada klečiš pred jaslicama? Promatraj danas uzrok toga pomanjkanja i sredstva kojima bi se taj uzrok dao otkloniti.

3) U štalici u kojoj su se pastiri klanjali Isusu živio je sv. Jeronim 38 godina. Čuj i primi k srcu na koncu ovog promatranja način kojim je ovaj sv. Otac umio povjerljivost i strahopočitanje, ljubav i klanjanje sjediniti kad se promatrajuć družio s božanskim djetešcem. Koliko god puta sam, veli on, gledao ovo mjesto, u kojem se moj Spasitelj rodio, uvijek sam se s njime slatko razgovarao. O moj Isuse, reknem, na kako tvrdoj postelji ti ležiš radi mojega spasenja, kako da ti to platim? Pa mi se čini kao da djetešce odgovara: Ništa ne tražim, nego da samo pjevaš: Slava Bogu na visini! Ja nato reknem: O dragi moj! moram ti štogod dati; dat ću ti sve svoje blago. Al mi ono odgovara: Moje je nebo i zemlja, ja ništa ne trebam, nego daj to blago ubogim, pa ću smatrati kao da si meni dao. Ja nastavim: Rado ću to učiniti, ali moram i tebi štogod dati, ili ću od žalosti umrijeti. Djetešce odgovara: Kad si tako darežljiv, kazat ću što ćeš mi dati: daj mi svoje grijehe, svoju zločestu savjest i svoju osudu. Ja rekoh: Što ćeš s tim? A djetešce veli: Ja ću ih uzeti na svoje rame, to bo je moje gospodstvo, moje slavno djelo, jer hoću da tvoje grijehe nosim i odnesem. Nato ja starac zaplačem i reknem: Djetešce, ah, ljubezno djetešce, kako si me ganulo, uzmi što je moje, a daj meni što je tvoje, tako sam oslobođen svojih grijeha i siguran o svom vječnom spasu. Tako se sv. Jeronim družio s djetešcem Isusom – a kako ti, dušo moja?

O. Augustin Marija Ilg, svećenik bavarske kapucinske provincije: "Duhovna razmatranja o životu, nauku i muci Isusa Krista za sve dane crkvene godine", 
1. svezak, str. 79. – 81., na hrvatski prenio o. Ivo Rodić, svećenik hrvatske franjevačke provincije, Tiskara Platzerova, 1909.

Blagoslovljen vam bio Božić!

(brevijar Hague, KB, 76 J 18, lijevo himan, desno Iz 9)

Vječni, nevidljivi, nepojmljivi i bestjelesni Sin Božji, počelo od počela, svjetlo od svjetla, izvor života i besmrtnosti, odraz vječnog Božjeg pralika, neuništivi pečat i u svemu savršena slika Očeva, Očeva svrha i smisao spustio se do sebi slična stvorenja, utjelovio se poradi čovjeka, uzeo je razumsku dušu poradi moje duše i sve ljudske slabosti osim grijeha, da svojom sličnošću očisti čovjeka sebi slična. Začeo se od Djevice koju je Duh Sveti u duši i u tijelu obdario divnom čistoćom. Trebalo je naime da se i rođenje počasti i djevičanstvo istakne. Bog se pojavio u ljudskoj naravi i postao jedno od dvije suprotnosti, od tijela i duha. Duh je poklonio tijelu božanstvo i tijelo ga je primilo.

On koji druge obogaćuje sam postade siromašan, uze na se moje siromašno tijelo da mene obogati svojim božanstvom. On pun slave sebe poništi, za kratko vrijeme liši se slave svoje da ja postanem dionikom njegove punine. Koje li je to obilje dobrote? Koja li tajna za mene? Postao sam slikom Božjom i nisam je sačuvao. A on je uzeo moje tijelo, da bi spasio Božju sliku i tijelo učinio besmrtnim. Stupio je s nama u novo zajedništvo kudikamo divnije od prijašnjega. Trebalo je da Bog uzme ljudsku narav i tako donese čovjeku svetost.

(iz Govora svetog Grgura Nazijanskog)

Sveti Toma, i naše molitve usliši!

Sveta Brigita hodočastila je dva puta u Ortonu kako bi se molila pred moćima sv. Tome Apostola. Za prvog posjeta žarko je molila da zadobije relikviju sv. Tome koji joj se ukazao i rekao da se ponovno vrati na isto mjesto, pa će joj uslišiti želju. Kod drugog posjeta najprije joj se ukazao Gospodin koji je potvrdio "kao što su tijela apostola Petra i Pavla u Rimu, tako su i relikvije sv. Tome, moga apostola, u Ortoni". Zatim se pojavio sv. Toma koji je rekao "sada ću ti dati blago koje si dugo željela". Kćer sv. Brigite koja je svjedočila na njezinoj beatifikaciji daje opis čudesnog događaja. U tom trenutku vidjela je kako se iz sarkofaga koji je bio čvrsto zatvoren i nitko ga nije dirao odvojio jedan komadić kosti sv. Tome i spustio u ruke sv. Brigiti. Danas se ta relikvija čuva u bazilici Santa Croce in Gerusalemme u Rimu. (izvor)

Razočarani ste vi koji ste nešto očekivali

Na bitno.netu objavljen je još jedan članak u kojemu se među ostalim kritiziraju stajališta tradicionalnih katolika o papi Franji. Čini mi se da se mladi isusovac koji je autor članka ovoga puta nije tako potrudio kao u zadnjem svom tekstu koji sam spomenuo na ovom blogu. Prošli put nam je objašnjavao kako "ispravno čitanje završnog dokumenta Sinode može jedino potvrditi nepromijenjeni nauk i praksu Crkve". Ovoga puta odlučio je krenuti nešto bliže srži problema, onome što u naslovu naziva "slabostima pape Franje pod (ne)milosrdnom kritikom konzervativnih katolika". Teza članka se, dakle, postavlja od samog naslova. S jedne strane vidimo dobrostivog djedicu koji je okružen dječicom, slabima, siromašnima, napuštenima. Stariji čovjek koji teško diše i ponekad mu u užurbanom tempu obaveza izleti i koja nepromišljena riječ. S druge su strane konzervativci koji su morbidno preosjetljivi, histeriziraju, čovjek bi rekao da ih i blagi Papin dodir kojim ih želi pomilovati nagoni da skoče vrišteći do stropa.

Članak koji se odigrava na tako postavljenoj sceni napisan je konfuzno i nabacano. Autor se poziva na različite američke komentatore i zaklanja iza njihovih skuta. Ponekad oblikuje pokoju vlastitu kritiku, ali samo na sigurne mete, tradicionaliste, koje nitko od moćnika ne simpatizira. Kad se pak Papi iza pohvala treba pripisati neka možebitna slabost ili samo nesavršenost, uvijek su prisutni navodni znaci i ime autora originalnog citata. Razumijem ga, zasigurno u Rimu osjeća atmosferu straha i nesigurnosti koja se proširila po svim crkvenim krugovima. Znamo da Papa ne zaboravlja sitnice, a premda se on neće baviti tako malom ribom (mada za njega nijedan telefonski poziv nije prebanalan), dvorjana koji mu se žele dodvoriti na bilo koji način nikad ne manjka.

Prvi protivnici pape Franje koji se u članku navode su tzv. američki konzervativci, ljudi bliski republikanskoj stranci. O njima nemam što za reći jer niti ih pratim, niti podržavam. Oni koji su se zalagali za rat u Iraku, slobodno svjetsko tržište i slične stvari uopće me ne zanimaju.

Ako se papa Franjo želi baviti temama poput imigracije, ekologije, nezaposlenosti mladih i sličnih problema, meni se čine da su dvije primjedbe sasvim na mjestu. Prva je da se treba dobro ograditi od onih sila koje danas u svijetu takve teme promiču. Papa se zalaže za imigraciju, a ne spominje da se tu radi o islamskoj najezdi, nego još brani tu sotonsku religiju. Također promiče zaštitu prirode iako su glavni svjetski pokretači iza tih ekoloških tema upravo oni koji traže kontracepciju, abortus, eutanaziju. Franjo nije ni tup ni senilan kako bismo trebali misliti, on vrlo dobro poznaje i medije i utjecaj svake svoje geste, svake olako izbačene fraze kojima ovaj pontifikat obiluje. Dakle, Papa se svojevoljno daje iskoristiti od sila koje su izravno protivne katoličkom moralnom nauku. I tu se ne radi o zaštiti ugroženih vrsta ili prejakoj klimatizaciji, nego o stvarima koje su uvijek bile neosporne, stvarima života i smrti, vječne sudbine duša.

Druga primjedba ide za time da se Papa bavi manje važnim temama koje su u svijetu ionako dobro zastupljene te imaju svoje zagovornike. Za to vrijeme uništava se moralni poredak i nebrojene duše su na putu za pakao. Papin komentar na to je "tko sam ja da sudim?" kao da je pjevač lagane glazbe, a ne Kristov namjesnik, onaj koji mora govoriti i činiti samo što ga Gospodin obavezuje. Dok tisuće kršćana umire od muslimanske sablje, Papa radosno dočekuje one koji su spremni gurnuti "supatnike" s broda da se utope jer su kršćani.

U članku se poslije američkih konzervativaca navodi druga skupina nezadovoljnika koji boluju od "kronične hipersenzitivnosti". Radi se o "doktrinarno predanim katolicima" iliti "pro-katekizam katolicima". Već bi same ove karakterizacije navele normalne ljude da se zamisle. Katolici koji su vjerni doktrini, "katekizmu" pojavljuju se kao problem. Pa što je onda Papa? Što je autor toga članka? Što su oni koji nisu u ovoj problematičnoj skupini? Kako njih možemo nazvati?

I na tom mjestu onda bez zaštite amerikanskih citata progovara u fusnoti hrvatski isusovac:

Možda zadnje očitovanje toga je peticija koja kruži na nekim tradicioalističkim stranicama da papa Franjo – doslovno – “ili promjeni svoj smjer ili se odrekne Petrove službe”. Kao nekome tko nema problema s tradicionalistima i (nadam se) nema predrasuda prema njima, čije je zvanje dozrjelo pod papom Benediktom XVI. i tko jako cijeni njegov motuproprij Summorum pontificum, neka mi bude dopušteno reći kako je ova peticija – osim što će jedini njezin učinak biti da ljudima pružiti lošu sliku o tradicionalistima – potpuno izvan granica poštovanja prema sadašnjem Svetome Ocu.

S obzirom da je hrvatski prijevod peticije objavljen najprije na mom blogu, slobodan sam upitati autora, u čemu se točno sastoji taj izlazak "potpuno izvan granica poštovanja prema sadašnjem Svetome Ocu"? Sveti je Otac već spominjao svoju mogućnost umirovljenja, njegov prethodnik je pokazao da je to realna opcija. U tekstu peticije nabrajaju se samo neki problematični aspekti trenutnog pontifikata. Zašto je onda nerealno uputiti takvu peticiju. Pri čemu, jasno, nitko i ne očekuje, da će Papa Franjo odstupiti. To bi bilo veliko čudo, ali smisao je peticije ionako više u tome da se običnim vjernicima izloži jasan nauk, da ih se spasi od onoga što se u članku posprdno naziva hiperventilacijom ili još gore izlaganja očaju, otpadanja prema kojekakvim lažnim objavama ili nezainteresiranosti za Crkvu. Meni se tekst peticije čini i više nego pristojan, mjestimično čak preblag, ali bolje da je tako.

Autor ne navodi zamjerke samom tekstu peticije, nego svoje negativno mišljenje potkrepljuje osobnim vjerodajnicama, on "nema problema s tradicionalistima", "nema predrasuda prema njima", "zvanje mu je dozrelo pod Benediktom XVI." i "jako cijeni motuproprij Summorum Pontificum". Prve dvije točke su preopćenite (ne bi pljunuo na tradicionalista kad ga vidi na ulici?), treća je potpuno nevezana uz temu, pa ću samo zamoliti pojašnjenje zadnje. U čemu se očituje jako cijenjenje motuproprija umirovljenog pape? Znači li to kako možemo očekivati da kad budete zaređeni nećete odbiti molbu celebracije po starom obredu? Zaista lijepo od vas! Onda ćete upoznati što znači neprijateljstvo prema svetom.

U zadnjem odsjeku članka naslovljenom "Neispravan i ispravan odgovor", donosi se na žalost kao i u čitavom članku, samo karikirani neispravni odgovor. Osoba koja se pjeni na ustima, iz ušiju joj kipi para dok prosipa prostote na račun Pape. Svakako, nemojte se tako ponašati. Ispravan odgovor nudi nam se u jednoj rečenici "A svece se, osim kad su pali, uvijek prepoznavalo po njihovom miru." Vrlo dobro! A što kažete ako se primjerice mirno prenese što je Papa zadnje rekao ili učinio i uz to navede provjereni katolički nauk? Je li to još dopušteno? Smireno iznijeti probleme i pokušati predložiti način njihova rješavanja, uzdajući se uvijek u prvenstvo Božje milosti. Nešto kao u peticiji upućenoj papi Franji?

Gostujući autor - Peticija papi Franji

Hitan poziv papi Franji
da ili promijeni smjer ili se odrekne Petrove službe

rtf / pdf

Peticiju možete potpisati ispod originalnog članka.

Venez, divin Messie

Potaknut temom današnje nedjelje Gaudete sažetom riječima sv. Pavla iz ulazne pjesme "Radujte se u Gospodinu uvijek! Opet kažem: Radujte se!" odlučio sam sa čitateljima podijeliti jednu lijepu adventsku pjesmu koju sam prvi put čuo prije desetak godina na tradicionalnoj misi u Francuskoj. Smatrao sam da uz ovolike ružne vijesti koje stižu iz Rima (a i iz Hrvatske) treba postojati poneki post koji će nas obradovati i neće se baviti negativnostima koje nas okružuju. Tražeći na internetu snimku ove pjesme ubrzo sam naišao na željenu melodiju, no s riječima potpuno drugačijim od onih kojih se sjećam i koje ponekad pjevušim prema pjesmarici koju su izdali transalpinski redemptoristi, a ja sam je zaplijenio od brata Marka.

Izgleda da je drugovatikanska reformacija svojim "proljetnim" vjetrom opustošila i ovu pjesmu te ostavila za sobom tipičnu banalnost. No, na tradicionalnim misama pjevaju se starije verzije ove pjesme prepune iskrene čežnje za Spasiteljem koji će nas izbaviti od grijeha, uslišiti naše žalosne uzdahe u ovoj suznoj dolini i ispuniti nadanja za nebom.

Tekst: jedna originalna verzija i moderna verzija; nešto drugačija reparticija i tekst originala.

tekst

tekst ispod videa

Svašta

Danas je objavljen novi vatikanski dokument kojim se odbacuje misionarska djelatnost prema Židovima, naglašava da je za njih i dalje na snazi starozavjetni savez te da teološki pristup po kojemu je Crkva zauzela mjesto i obećanja koja je do novog saveza imala sinagoga treba isključiti.

Crkva i sinagoga s katedrale u Strassburgu iz 13. stoljeća

sinagoga i Crkva prikazane na skulpturi koju je nenajavljeno blagoslovio papa Franjo 

tijekom svoga posjeta Philadelphiji ove godine  

***

Godine 1966. biskup dr. Dragutin Nežić ustanovio je “Zajednicu župskih sestara” za Istru.

Iako ne nose šlajer...

Iako je očito da zajednica ide prema kraju, župske sestre u Istri ne očajavaju, nego i dalje revno mole za potrebe mjesne Crkve te ograničenim snagama pridonose župi u svojem susjedstvu budući da svećenik u Novake dolazi svake nedjelje iz Gologorice. »Bog zna zašto je ovako, mi redovito molimo i djelujemo koliko možemo. Ako je Bog htio da budemo samo za ovo proteklo vrijeme, mi smo puno napravile. Neka Bog učiniti svoje i ako želi da se zajednica dalje razvije, bit će tako. Mi se time ne opterećujemo. Svjesne smo da ni u drugim zajednicama nema zvanja.«

***

11.12.2015. u 15:20 - Zamoljen sam da uklonim ovu video snimku, pa ću radi mira među vjernicima privrženim tradicionalnoj misi i kao znak dobre volje to i učiniti.

Još da malo izglade fasadu...

Nekoliko fotografija light showa / kina na otvorenom kojim je u Vatikanu započeta tzv. Godina milosrđa.

Nedirnuta riznica

Sazvala nas je danas ovamo sveta Bogorodica Djevica Marija: nedirnuta riznica djevičanstva; duhovni Perivoj drugoga Adama; radionica ujedinjenja naravi; tržnica spasotvorne razmjene; ženidbena ložnica u kojoj se Riječ oženila s tijelom; oživljena kupina naravi što je oganj božanskog porođenja ne sažeže; onaj odista lagan oblak koji je, utjelovljena, nosio Onoga što stoluje nad kerubinima; prečisto runo, s neba orošeno, iz kojega je pastir na sebe obukao ovcu!

Marija, sluškinja i majka, djevica i nebo, jedini most Boga k ljudima! Strahopočitanja dostojan tkalački stan božanske rasporedbe spasenja, na kojemu je na neizreciv način izatkana haljina ujedinjenja: tkalac je njegov bio — Duh Sveti; prelja — odozgo osjenjujuća sila; vuna — drevno Adamovo runo; osnova — neokaljana od Djevice uzeta tjelesna put; čunak — neizmjerna milost nositeljice; a majstor — Riječ što po slušanju uniđe!

(iz Homilije Prokla Carigradskog o Bogorodici)

Put kojim su krenuli

Teolog zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera bio je prof. dr. Tomislav Šagi-Bunić. Rekao je: »Nadbiskup Franjo Šeper ide u pedeset koncilskih otaca, ključnih i središnjih.« Profesor Šagi je živio Koncil kao Šeperov teolog. Živio ga je po povratku iz Rima u domovinu. Živio ga je do zadnjeg daha. On koji je izučavao koncile Crkve kao teolog znao je itekako što je koncil. Nastavio je biti koncilski teolog i kad je Drugi vatikanski koncil završio. Pisao je u Bogoslovskoj smotri, javljao se u Glasu Koncila, propovijedao s barokne Znikine propovijedaonice u zagrebačkoj katedrali, govorio na tribinama i nadasve na fakultetskim predavanjima. Složio je svoje koncilske teme u knjigu. Ali, kakav naslov dati knjizi. Javljale su se razne inačice. Upitan što zapravo knjigom želi reći, Pater Šagi je rekao: »Da drugoga puta nema.« Izvrsno. Zaključili su, da to bude naslov knjige. I doista izašla je knjiga: Ali drugog puta nema. Netko se je našalio s izašlom knjigom i načinio karikaturu. Pater Šagi vozi kao kočijaš kočiju. U kočiji nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić. Nalaze se pred provalijom. Nadbiskup Kuharić upozorava Patra Šagija na provaliju. A Pater Šagi mu odgovara: »Ali drugog puta nema.«

Pater Šagi bio je zaljubljenik Koncila.

(Ivan Golub, Moja sjećanja na Tomislava Šagi-Bunića - patra Šagija, Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 1, str 192.)

Papa Franjo: Bog je otac i majka

Ako jezik uobličen s gledišta čovjekove tjelesnosti izriče da je majčinska ljubav urezana u sliku Božju, istodobno vrijedi i to da se Boga nikada ne označava i ne oslovljava kao majku ni u Starom ni u Novom zavjetu. "Majka" je u Bibliji slika, a ne naziv za Boga... Majke-božice, koje su okruživale izraelski narod, kao i Crkvu Novoga zavjeta, pokazuju sliku odnosa Boga i svijeta koja je posve oprečna biblijskoj slici Boga. Štovanje tih božica uvijek je neizbježno uključivalo panteističku koncepciju, u kojoj je nestajala razlika između Stvoritelja i stvorenja...

Nasuprot tomu, slika oca bila je i jest prikladna da izrazi različitost Stvoritelja i stvorenja, suverenost Božjeg čina stvaranja... No i kada ne bismo mogli navesti posve neoborive razloge, za nas ostaje normativan molitveni jezik čitave Biblije, u kojemu, kako je rečeno, unatoč velikim slikama majčinske ljubavi, "majka" nije naziv za Boga, nije način oslovljavanja Boga...

Joseph Ratzinger, Isus iz Nazareta, izd. Verbum, 2007., str. 152., 153.

Kontekst: Rorate Caeli; papin intervju (talijanski/engleski).

Ilustracija:

Kardinal Ravasi sudjeluje u poganskom štovanju "božice" Pachamame.

Duhovno i tjelesno objašnjenje

Još jedan Papin intervju u zrakoplovu. Kako ga protumačiti?

I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima.

Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.

(Ef 2,1-2; 6,12)

Thank God it's only a motion picture!

Simptomi bolesti putovanja u zrakoplovu (airsickness) uključuju: poteškoće u koncentraciji, zbunjenost, dremljivost...

***

Papa Franjo nije poseban samo po tome što je prvi s takvim imenom i prvi Južnoamerikanac na toj dužnosti, nego ima i samo jedno plućno krilo.

***

Hipoksija je stanje smanjene količine kisika u stanicama i tkivu, što ima za posljedicu poremećaj u funkcioniranju organa, sustava i stanica.

Djelovanje hipoksije na organizam zavisi od brzine nastanka, težine i dužine trajanja, a karakteriziraju je: smanjenje mentalne aktivnosti; (što se ogleda kroz slabo pamćenje, zaboravnost, usporen misaone tok, pospanost, euforiju, glavobolju, mučninu) [...]

***

[B]oravak u kabini koja nije pod tlakom [...] može smanjiti razinu kisika u vašoj krvi što može uzrokovati da se ne osjećate prisebno, te oslabiti vaše mentalne i motoričke sposobnosti.

Gostujući autor - Apokatastaza?

Ne tako davno, zahvaljujući jednom članku u časopisu Živo vrelo došao sam do neugodnog otkrića koje, čini mi se, nije zgorega podijeliti i s nešto širim krugom nego je onaj moje rodbine i prijatelja.

Naime u četvrtom broju toga časopisa 2013. godine mons. Ivan Šaško citirao je jednu strofu (Quantus tremor...) iz himna Dies irae u prijevodu za koji nisam znao, pa sam ga brže-bolje potražio na internetu i našao objavljena u travanjskom Vijencu 2010. (autor mu je Ante Stamać). Nisam ga međutim u cjelosti pročitao sve do malo nakon sprovoda vlč. Stanislava Vitkovića, kad sam u jednom internetskom zapisu Pavelićeva prijevoda posljednice naišao na djelomice pobrkane dvije strofe: Confutatis maledictis... i prethodnu. Provjerio sam to najprije u Crkvenim himnima (prev. Milan Pavelić), a onda pročitao i cijeli Stamaćev prijevod. Tada sam došao i do spomenutoga neugodnog otkrića: strofa Confutatis maledictis... u tom je prijevodu prevedena ne pogrešno, nego sablažnjivo pogrešno, u duhu, recimo, milosrdnog origenizma. Ovako:

Pridruži me potom svima
utješenim prokletima,
nakon ognja blaženima.

Tko zna, možda su tomu kumovali stari prijevodi sekvencije, s nastavkom -u za prezent u prvom licu jednine? Kako god bilo, kad sam nedavno na youtubeu, među oduševljenim komentarima polupoganskoj glazbenoj prilagodbi himna Dies irae za potrebe serije Hrvatski kraljevi naišao na citiran upravo Stamaćev prijevod, bilo mi je to nekako prirodno u tom kontekstu.

Znam da ću za sve što sam počinio i što ću počiniti gorjeti u paklu, ali gorjet ću za Hrvatsku, navodno je rekao Ljubo Miloš. No ako i jest rekao, je li u to vjerovao? Možda na način spomenutoga prijevoda?

* * *

Izvornik

Confutatis maledictis,
flammis acribus addictis:
voca me cum benedictis.

Dva prijevoda Milana Pavelića

Kad u oganj prokletnike
survaš među paklenike,
zovni me uz blaženike.

Ili:

Kad potreseš grešnim svijetom,
plamenu ga predaš kletom,
zovni mene s vojskom svetom.

*

Mons. Šaško citirao je pak prijevod ovih stihova:

Quantus tremor est futurus, / quando iudex est venturus, / cuncta stricte discussurus!

Kako li će sve se tresti / kada Sudac dođe sjesti / i svakoga skroz pretresti! (A. Stamać)

Knjiga "Tajna bračne sreće"

Hardy Schilgen - Tajna bračne sreće, Zagreb 1942.

Sv. Nikola, moli za nas i sve žrtve u Parizu!

(iz knjige Petra Grgeca "Sveta Hrvatska. Povijesna kronika", Slavonska Požega 1938.)

Odgoda kanonizacije

Članovi Vijeća [HBK za ekumenizam i dijalog] nadaju se da će unatoč aktualnim senzibiliziranjima i uznemirenostima, svetost, humanost, veličina i hrabrost blaženoga Alojzija Stepinca još snažnije zablistati, te žarko mole da odgađanje kanonizacije, i sve drugo što se u tom pogledu eventualno poduzima, ne odmogne nego pomogne ekumenskom zbližavanju dviju Kristovih Crkava. (27.10.2015.)

Hrvatska biskupska konferencija na raspolaganju je papi Franji i Svetoj Stolici u svemu što će biti potrebno da bi se Srpskoj pravoslavnoj Crkvi objasnila pojedina pitanja glede života i djelovanja nadbiskupa Stepinca. (12.11.2015.)

Znam da ideja nije posebno originalna, ali možda je odustajanje od kanonizacije bl. Alojzija Stepinca zaista plod nebeskog zagovora ovog velikog sveca iz hrvatskog naroda. Ako današnji hrvatski biskupi bez problema izriču hereze o ekumenizmu i međureligijskim odnosima, ako zabranjuju misu koju je kardinal Stepinac do smrti celebrirao, zar nije bolje da onda i ne dočekaju proslavu proglašenja svetim ovog uzora katoličkih biskupa i svećenika. Kao što je vrijeme pred nama prilika da srpski raskolnici priznaju svetost Alojzija Stepinca, tako je još i više prilika katoličkom kleru u Hrvatskoj da upozna i prihvati svetost katoličkog učenja koje je blaženik čitav život ispovijedao. Samo se bojim da ne bi drugi poduhvat bio jednako izgledan kao i prvi.

Biskup Schneider o zaključnom izvještaju sinode

Nato joj on reče: 'Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo.' Odgovori mu žena: 'Nemam muža.' Kaže joj Isus: 'Dobro si rekla: 'Nemam muža!' Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.' (Iv 4, 16-18)

Stražnji ulaz za neomojsijevsku praksu u Zaključnom izvještaju Biskupske sinode

Scalfari opet napada. A iz Vatikana: šutnja [ožujak 2015.]

Već barem četvrti put dao je Franjo intervju Eugeniju Scalfariju, bojovnom bezbošcu i bivšem uredniku izrazito lijevih dnevnih novina La Reppubblica. I već četvrti put navodno je rekao Scalfariju nešto od čega se ljulja katolički svijet. U članku (prijevod moj) pod naslovom Što Franjo može reći Europi bezvjeraca postavljeno mu je pitanje o sudbini duše koja ugasne u ovom životu zbog svoje sebičnosti i pomanjkanja ljubavi prema drugima. Što će se dogoditi toj ugasloj duši? Hoće li biti kažnjena? I kako?

Franjin je odgovor jasan i nedvosmislen: nema kazne, nego, zapravo, poništenje duše. Svi ostali sudjeluju u blaženstvu življenja u Očevoj nazočnosti. Ugasle duše nemaju dijela u toj gozbi, s tjelesnom je smrću njihov vijek dovršen, i upravo je to pobuda misionarskoj Crkvi: da spašava izgubljene...

Tako Scalfari pripisuje Franji nijekanje ništa manje nego četiriju vjerskih dogmi: 1. o besmrtnosti duše, 2. o vječnoj paklenoj kazni, 3. o samoj opstojnosti pakla (jer ne bi bilo potrebe za takvim mjestom kazne ako bi duše prokletih jednostavno ugasnule) i 4. o uskrsnuću tijela na Sudnji dan.

Naš Gospodin suprotnog je mišljenja: Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. (Mk 9,43-44) Čak i novi Katekizam Katoličke crkve, uza sve svoje liberalizatorske težnje, odbacuje krivovjerja pripisana Franji: Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, "vječni oganj". Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći zivot i sreću, za što je stvoren i za čime teži. (1035)

Naravno, "Bergogliov tim" iz "konzervativne" katoličke blogosfere požurit će se objasniti da je papa pogrešno citiran i da Scalfari nije pouzdan intervjuist jer ne pravi bilješke ni audiosnimke. No Franjo očito ne misli tako, jer svaki od njegovih prijašnjih triju intervjua Scalfariju objavljen je u knjižnom obliku uz papino odobrenje.

I da, Franjo inače jest spominjao pakao: kao mjesto kamo će otići naraskajani mafijaši i trgovci oružjem. No, opet, Franju bije glas da proturječi samom sebi, što autor jednog smiješnog članka pokušava braniti tvrdnjom da se radi o "profinjenoj strategiji" promidžbe decentralizirane crkvene vlasti "hotimičnom devalvacijom kovanja papinskih izjava", kojom se devalvira i samo papinstvo već brojem pukih mnijenja koja Franjo razbacuje u različitim kontekstima.

S obzirom na Franjinu posebnu dostupnost Scalfariju i na prijateljstvo s njime, na istaknuti prostor u kojem je ovaj zadnji eksplozivni intervju objavljen i na to da su prijašnji Scalfarijevi prijeporni intervjui potvrđeni time što su izišli u knjižnom obliku uz papino odobrenje, Franji se ako ima ikakvu namjeru poreći pripisana mu krivovjerja otvara samo jedna mogućnost: mora osobno zanijekati Scalfarijeve navode ili dati da to učini netko ovlašten govoriti u njegovo ime. I to smjesta. U protivnom, kako primjećuju na jednom istaknutom talijanskom katoličkom blogu, "još gušće sjene okružit će papu toliko obožavanog od svjetine koliko smutljivog i sablažnjivog vjernicima". Međutim zasad se od Franje i Vatikana čuje samo šutnja. Šutnja koja kazuje vrlo mnogo.

Jamačno živimo u doba pretkazano Trećom fatimskom tajnom, i to je nedvojbeno razlog zašto je zatajen tekst koji objašnjava viziju objavljenu 2000. godine.
24. 3. 2015.

Christopher A. Ferrara

http://www.fatimaperspectives.com/sv/perspective714.asp

Gostujući autori - Hodočašće PSP 2015. i Skupština FIUV-a

Odlučio sam objaviti dva teksta u nastavku zajedno jer se bave događajima koji su se odvijali u istom gradu, Rimu, te u istom periodu, na zadnju nedjelju listopada i nekoliko dana koji su joj prethodili.

Prvi izvještaj poslao nam je Patrik koji je i ove godine sudjelovao na tradicionalističkom hodočašću Populus Summorum Pontificum koje redovito na ovom blogu spominjemo.

Drugi tekst je prijevod članka o skupštini međunarodne federacije Una Voce kojoj pripada i Društvo Benedictus.

***

I ove sam godine, od 22. do 25. listopada sudjelovao na međunarodnom hodočašću Populus Summorum Pontificum koji, u organizaciji međunarodne grupe prijatelja Tradicionalne mise Coetus Internationalis Summorum Pontificum, od 2012. godine ondje na nekoliko dana okuplja vjernike i kler privržene tom obredu.

Hodočašće je u četvrtak navečer, već tradicionalno, započelo svečanom pjevanom pontifikalnom Večernjom koja se održala u crkvi Ss. Trinita dei Pellegrini (personalna župa FSSP-a), a predvodio ju je preuzvišeni Juan Rodolfo Laise, OFM Cap, biskup-emeritus San Louisa, Argentina.

Petak je započeo krunicom (Chiesa Nuova), a program se trebao nastaviti u 15.30 Križnim putem na Palatinu, no počeo je s gotovo polusatnim kašnjenjem. Naime, na Križnom su putu trebali sudjelovati i Franjevci Bezgrješne čiji kombi policija nije htjela propustiti do Palatina pa smo tako, na žalost, bili uskraćeni za njihovu prisutnost u prvom dijelu pobožnosti. Nasreću, stigli su prije blagoslova s relikvijom Svetoga Križa kad smo mogli uživati u njihovom pjevanju.

U 18 sati Svetu je misu u crkvi Santa Maria in Campitelli celebrirao msgr. Guido Pozzo, tajnik pontifikalne komisije Ecclesia Dei, a Charpentierovu Misu H4 izvela je Schola Sainte-Cecile. Na iznenađenje svih prisutnih, netom prije Mise, u tišini je u crkvu ušetao uzoriti kardinal Brandmüller. Zaista lijepo iznenađenje!

Euharistijskim klanjanjem (San Lorenzo in Damaso) otvorili smo treći dan hodočašća i u procesiji nastavili prema Vatikanu, odn. bazilici sv. Petra gdje je u podne imala biti služena pontifikalna Misa (celebrant msgr. Laise). Moram reći kako smo ove godine bili pošteđeni neprimjerenih riječi koje smo lani iskusili od bijesnih vozača i prolaznika, no doživljaj procesije bio je narušen zbog samih vjernika. Na žalost, sve je više izgledalo kao ležerna šetnja rimskim ulicama, barem u stražnjem dijelu procesije u kojem smo se ja i kolega našli. Na čelu procesije bio je o. Jean Pateau, opat Fontgombaulta.

Hodočašće je zaključeno u nedjelju, 25. listopada, na svetkovinu Krista Kralja Misom u 11 sati koju je u Trinita dei Pellegrini celebrirao opat Pateau. Bila je izvedena Misa za pet glasova Williama Byrda za što je bio zaslužan Cantus Magnus, britanski ansambl posvećen isključivo sakralnoj glazbi. Za sve prisutne, nakon Mise bio je upriličen domjenak i druženje u župnoj dvorani.


Usporedno s hodočašćem održavala se i Generalna skupština međunarodne federacije Una Voce, pa je tako službeni program hodočašća bio obogaćen i neslužbenim dijelom. U subotu 24. listopada u 19.15 održala se pjevana večernja u predivnoj, novoj kapeli Domus Australia koju je 2010. godine posvetio, sada papa-emeritus, Benedikt XVI. Tu je večernju predvodio, ponovno na ugodno iznenađenje malobrojnih ondje okupljenih vjernika, uzoriti kardinal Pell. Valja spomenuti da je bio prisutan i uzoriti kardinal Brandmüller.

Na kraju mi još preostaje zahvaliti dragome Bogu na svim duhovnim i ostalim plodovima ovoga hodočašća. Također, nadam se da će moje kratko izvješće potaknuti još pokojeg čitatelja ovoga bloga da nam se dogodine pridruži.

***

(bivši i novi predsjednik FIUV-a)

U ponedjeljak [26.10.2015.] je završila XXII. generalna skupština udruge 'Foederatio internationalis Una voce' (FIUV) koja se okupila paralelno s IV. međunarodnim hodočašćem 'Summorum Pontificum' i poklopila sa završetkom Biskupske sinode.

Na ovogodišnjoj je Generalnoj skupštini izabrana i nova međunarodna uprava. Novi predsjednik FIUV-a je Meksikanac Felipe Alanis Suarez iz 'Una voce Mexica', koji je do sada već obnašao dužnost prvoga zamjenika predsjednika.

Generalna je skupština za novog zamjenika predsjednika izabrala Francuza Patricka Bankena iz udruge 'Una voce France'. Za novu rizničarku izabrana je Njemica Monika Rheinschmitt iz udruge 'Pro Missa Tridentina' koja je tu zadaću bila obavljala i u prijašnjim razdobljima. Tajnik FIUV-a je Španjolac Juan Manuel Rodriguez y Garcia-Cordero iz 'Una voce Seville'.

FIUV je od 2013. do 2015. vodio James Bogle od Gilmorehilla član Una voce Engleske i Walesa.

- Međunarodna udruga za promicanje tradicionalnog oblika rimskog obreda

'Una voce' nastala je 1965. iz otpora protiv liturgijske reforme koja je u Katoličku Crkvu uvedena nakon II. vatikanskog koncila. Organizacije različitih zemalja okupile su se u međunarodnu federaciju. Kako FIUV, tako i organizacije članice, zauzimaju se za ponovno uvođenje i za njegovanje tradicionalnog oblika rimske liturgije te za njegovanje gregorijanskoga korala u svetoj liturgiji.

'Pro Missa Tridentina' je laički pokret koji nastoji davati potporu skupinama vjernika iz biskupija njemačkoga govornog područja za osnivanje novih mjesta za mise u tradicionalnom obliku.

Dvaput godišnje izdaje 'Dominus vobiscum'- časopis dostojan preporuke koji donosi aktualnosti o provedbi motuproprija 'Summorum Pontificum', a usto se bavi i temeljnim pitanjima liturgije i katoličke vjere.

Članovi FIUV-a su Pro Missa Tridentina kao i Una voce Deutschland te Una voce Austria.

http://www.katholisches.info/?p=52257

Samo nastavite, ali ne činite ništa dobro

Papa je opet razgovarao s Eugeniom Scalfarijem, utemeljiteljem i urednikom talijanskih novina la Repubblica. Papa Franjo je jednom rekao da ne gleda televiziju, a od novina čita samo taj lijevo liberalni dnevni list. Scalfari je antiklerikalni ateist koji s Papom razgovara bez korištenja ikakvih uređaja za snimanje tako da u člancima navodno citira Papu prema sjećanju i u svojoj interpretaciji. Svaki puta do sada u intervjuima su se pojavljivale izjave koje su u očitoj kontradikciji s crkvenim naukom. Redovito bi poslije objave tih članaka reagirao glasnogovornik Svete Stolice p. Federico Lombardi poručujući da su citati i tumačenja Papinih misli koje Scalfari donosi nepouzdani. Papa do sada ni jednom nije demantirao te tekstove, nastavio je razgovarati sa Scalfarijem i davati mu intervjue, a ti intervjui prenose se na službenim vatikanskim stranicama i u knjigama vatikanske izdavačke kuće. U ovom zadnjem razgovoru Papa je navodno rekao da će "nakon bržeg ili sporijeg puta svi rastavljeni koji to traže biti pripušteni" [Pričesti]. Jasno je da se radi o onima koji su u drugoj, preljubničkoj vezi, a ne o onima koji su se rastali od bračnog druga, ali žive u čistoći. Svoju izjavu Papa je naveo kao princip usvojen na nedavno završenoj biskupskoj sinodi.

Od svojih prvih angelusa kada je pohvalio knjigu kardinala Kaspera, preko pozvanog govora koji je tijekom konzistorija u veljači prošle godine taj kardinal održao, preko izvanredne i redovne sinode koje su manipulirane od strane ljudi postavljenih od Pape i još brojnih drugih događaja sasvim se jasno i neupitno pokazalo da je Papino stajalište ono na koje su izvjestitelji upozoravali dok je još bio kardinal Buenos Airesa: svi koji to žele, trebaju se moći pričestiti. Crkveni nauk kako piše u katekizmu može ostati mrtvo slovo na papiru, ali u praksi se svećenici u podijeljivanju sakramenata trebaju voditi naputkom: tko te traži, tome daji.

Reakcije progresivista u našem hrvatskom kleru ne treba posebno opisivati. Oni takve stvari ionako već čine i druge poučavaju. Ove im Papine izjave dobro dođu da začepe usta možebitnim prigovarateljima. Neokonzervativna reakcija se kao i obično najbolje očitava na portalu bitno.net. Demanti za demantijem (1,2,3). Najdalje što su spremni otići je: "ostaje nejasno zašto onda [Scalfari] uopće dolazi u prigodu razgovarati s Papom." Razumljivo da to ni njima samima, pogotovo onima nešto pametnijima, nije nejasno. Scalfari razgovara s Papom i prenosi raznorazne, kako ih bitnonetovci nazivaju "čudne zaključke" zato što Papa to hoće. Stavite se malo u Papine crne cipele. Zamislite da želite promijeniti neku osnovnu crkvenu istinu. Na papiru može ostati štogod, ali u životu, u pastoralnoj praksi, treba je promijeniti. Znam da je teško zamisliti, ali pokušajte. Uostalom, svatko tko se još uvjerava da ne zna Papin stav mora imati bujnu imaginaciju, pa mu ovaj hipotetski primjer sigurno neće biti teško konstruirati. Zar ne biste radili upravo ono što Papa radi od početka svog pontifikata? Govoriti da, ne. Privatno jedno, javno drugo. Zbunjivati, pasivno-agresivno ušutkivati protivnike, a ako koja glava izviri odsjeći je za primjer drugima. Okružiti se ljudima sklonim spletki, korištenju dostojanstva službe kako bi se potajice gurale nečasne namjere. Dovoljno je stvoriti dojam, unijeti konfuziju ondje gdje je prije bila jasnoća. To što će neki zeloti prenijeti riječi ovog ili onog biskupa da se ništa nije promijenilo, to je još i bolje. Ne bi bilo dobro da dođe do masivnijeg i organiziranijeg otpora koji je ovako lakše ugušiti već u zametku kao iracionalnu, bolesnu mržnju prema jednom otvorenom i svježem novom stilu upravljanja. Još ako imate bolesnih duša koje prijanjaju uz profiterske besmislene proročice, možete se spomenutim mrziteljima i narugati: gle kako ste jadni i naivni, sve ćete povjerovati u svojoj zaslijepljenosti.

Profinjeniji oblik zavaravanja možete pročitati u članku H. Juke o sinodi. Demantiji p. Lombardija mogu se servirati prosječnoj katoličkoj populaciji koja ili nije pretjerano sklona propitivanju ili je te stvari naprosto ne zanimaju više od onoga što vidi na naslovnicama novina. No, što ako vam se obrati katolik, u nedostatku bolje riječi, intelektualac. Čitao je članke i dokumente, došao je u dodir s raznim analizama Papinih riječi i djela, htio bi vjerovati da je sve po starom. Jest, neke stvari poput mise ili oblačenja redovnika su se promijenile. Te stvari su se ionako kroz cijelu povijest mijenjale i hijerarhija zna najbolje, a argumenata za promjenu ima na pretek. Ali ono bitno, nauk i Sveti Otac kao čuvar toga nauka, to pak ne. Tu onda uskače hermeneutika kontinuiteta u reformi. Nije bitno što ta fraza točno znači, važnije je shvatiti ključni proces koji autor gore spomenutog članka naziva "ispravno kontekstualiziranje".  To znači izgraditi oko višeznačnih, nepotpunih, sumnjivih, čudnih izjava i dokumenata takvu okolinu u kojoj će izgledati savršeno pravovjerni i jasni. Ako ja primjerice kažem usmjerivši pištolj prema grupi ljudi: "Sve ću vas pobiti!", moji zaštitnici, nazovimo ih kontekstualizatori, postavit će uz to didaskalije: Toma je upravo saznao da je teroristička ćelija aktivirala tempiranu nuklearnu bombu ispod Trga u Zagrebu, a budući da zna kako je u grupi jedan član koji je doduše tehnički briljantan, no izuzetno plašljiv, koristi taktiku zastrašivanja kako bi iznudio kod za razoružanje bombe, nemajući pri tome nikakve namjere ozlijediti te osobe. Ako vam ovakav scenarij djeluje kao loša fikcija, to je zato što takav najčešće i jest. Naime, kontekstualizatori namjerno previđaju problem da i njihovi protivnici mogu uvesti svoje kontekste i tumačenja. A ta tumačenja u nedostatku jasne odluke višeg autoriteta često djeluju puno uvjerljivije. Ako su neke izjave ostavljene dvoznačnima, ako su iz citiranih dokumenata pažljivo izbačene određene fraze, to je s jedne strane zato da bi se kontekstualizatorima ostavila nekakva odstupnica (jer bi stjerani u kut mogli loše reagirati i pretvoriti se iz zaplašene neokonzervativne mace u tradicionalističkog lava). S druge strane, stvarni tumači, dakle oni koji imaju vlast i autoritet, progurat će kroz te defekte ono što nisu odmah mogli eksplicitno uključiti. Primjera ima bezbroj, uzmite npr. odnos prema sv. Misi ili međureligijski dijalog. U moralnim pitanjima stvar je još lakša. Ako je pred ljudskim strastima i nagnućima Crkva stavila moralne zapovijedi kao obranu od katastrofa, onda nije potrebno dignuti cijelu branu u zrak. Dovoljno je napraviti rupicu tu i tamo, ostalo će popucati pod pritiskom.

Završit ću jer sam opet previše odužio. Ako nećete otvoreno ući u borbu s protivnicima Katoličke crkve, a za to mogu postojati i legitimni razlozi, onda barem ne biste trebali odmagati onima koji se na to odvaže. Dovoljno je da svećenik primjerice u propovijedi povremeno podsjeti na učenja Crkve o onome što se danas pokušava prikazati prijepornim točkama te kao što sam nedavno čuo u jednoj propovijedi kaže (citiram otprilike po sjećanju, nešto poput Scalfarija) "Taj nauk je nauk Gospodina Isusa Krista. I ne može ga promijeniti ni Sveti Otac, ne može ga promijeniti ni vaš biskup, ne može ga promijeniti ni vaš župnik."

Zaklinjanja iz Rimskog obrednika

Ova zaklinjanja, uzeta iz Rimskog obrednika izdanog 1929. u Zagrebu (i dalje na snazi za one koji se koriste starim obredom), smije moliti samo svećenik koji je delegiran od svog ordinarija.

 

Nastavlja se...

Iz Papinog govora na završetku sinode:

Zaključenjem sinode potvrđena je živost Katoličke Crkve koja se ne boji pronicanja uspavanih savjesti, niti žive i slobodne rasprave o obitelji. Nastojali smo iščitati zbilju i današnje stvarnosti Božjim očima kako bismo plamenom vjere osvijetlili srca ljudi, u povijesnomu času obeshrabrenja društvene, ekonomske i moralne krize te prevlasti negativnoga. Svima smo posvjedočili da za Crkvu evanđelje ostaje živi izvor vječne novine, protivno onima koji bi ga htjeli "okameniti" u mrtvo stijenje za kamenovanje drugih. Otkrita su i "zatvorena srca" koja se često skrivaju iza crkvenoga nauka ili iza dobrih namjera, kako bi zasjeli na Mojsijevu stolicu i sudili – neki put s nadmoću i površno – teške slučajeve i ranjene obitelji, istaknuo je Papa.
Završetak sinode ukazuje na to da je Crkva - Crkva siromašnih u duhu i grešnika koji su u potrazi za oproštenjem; Crkva ne samo pravednih i svetih, nego također pravednih i svetih, kada se osjećaju siromašnima i grješnima. Otvoreni su horizonti za nadilaženje svake "konspirativne hermeneutike" i "zatvorenih vidika", radi obrane i utemeljenja slobode djece Božje; radi prenošenja ljepote kršćanske Vijesti, katkada prekrivene hrđom jezične arhaičnosti ili jednostavno nerazumljivošću. Za vrijeme odvijanja sinode, različita su se mišljenja mogla slobodno izraziti – ponekad na način koji i nije u cijelosti [dobronamjeran] – što je zacijelo obogatilo, oživjelo dijalog, nudeći tako živu sliku Crkve koja se ne služi konfekcijski unaprijed pripremljenim modelima, nego crpi iz nepresušnog izvora svoje vjere, živu vodu kako bi napojila otvrdnula srca. Vidjeli smo, nastavio je Papa, da stvari, mimo dogmatskih pitanja određenih Crkvenim učiteljstvom, koje nekom biskupu izgledaju normalnima, nekom drugom biskupu, na drugom kontinentu, mogu izgledati gotovo kao sablazan. Ono što se smatra kršenjem prava u jednom društvu, može biti očitim i neupitnim propisom u nekom drugom društvu; ono što je za neke sloboda savjesti, za druge može biti zbunjujuće. Kulture su međusobno sasvim različite i svako načelo – kako sam rekao, dogmatska pitanja ustanovljena crkvenim Učiteljstvom – potrebno je inkulturirati, ako ga želimo primijeniti, upozorio je Sveti Otac. Inkulturacija ne slabi prave vrijednosti, nego pokazuje njihovu istinsku snagu i vjerodostojnost, budući da se prilagođuju kulturi ne mijenjajući se, nego mirno i postupno transformirajući različite kulture. Uz bogatstvo naše različitosti, izazov ostaje uvijek isti: naviještanje evanđelja današnjem čovjeku, braneći obitelj od svih ideoloških i individualističkih nasrtaja. Bez upadanja u relativizam ili pak u demoniziranje drugih, nastojali smo u potpunosti i hrabro prihvatiti Božju dobrotu i milosrđe, koji nadilaze našu ljudsku proračunatost, i ne žele drugo nego da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4), kako bismo ovu sinodu uvrstili i živjeli u kontekstu izvanredne Godine milosrđa, koju je Crkva pozvana živjeti. Bolje smo shvatili da istinski branitelji nauka nisu oni koji brane "slovo" nego oni koji brane "duh"; koji ne brane ideje, nego čovjeka; ne formule, nego besplatnost Božje ljubavi i oproštenja. To ni na koji način ne znači umanjiti važnost formula, koje jesu potrebne; niti umanjiti važnost zakona i Božjih zapovijedi, nego uzvisiti veličinu pravoga Boga koji se prema nama ne odnosi sukladno našim zaslugama niti po našim djelima; nego jedino u skladu s neograničenom velikodušnošću svojega Milosrđa (usp. Rim 3,21-30; Ps 129; Lk 11,37-54). Iskustvo sinode znači nadići stalne napasti "starijega brata" (usp. Lk 15,25-32) i "zavidnih radnika" (usp. Mt 20,1-16) te još više vrjednovati zakone i zapovijedi stvorene za i radi čovjeka (a ne obratno; usp. Mk 2,27). U tom smislu dužno pokajanje, ljudska djela i nastojanja poprimaju dublje značenje – ne kao cijena spasenja, koju je Krist besplatno platio na križu, nego kao odgovor Onome koji nas je "prvi ljubio" i spasio nas po cijenu svoje nevine Krvi, "dok još bijasmo grješnici" (usp. Rim 5,6). Prva dužnost Crkve nije da osudi ili da anatemizira, nego da naviješta Božje milosrđe; da poziva na obraćenje te da sve ljude privodi Gospodinovu spasenju (usp. Iv 12,44-50).

(original)

Iz knjige "Tajna bračne sreće"

JEDINSTVO I NERAZRJEŠIVOST BRAKA

Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja. (Mat. 19, 6.).

Korespondencija s nadbiskupijom

PREPISKA VEZANA UZ

TRADICIONALNU LATINSKU MISU

U ZAGREBAČKOJ NADBISKUPIJI

(2008. – 2015.)

pdf,  39 MB 

Napomena: Moderiranje komentara će biti nešto strože nego inače.

Prigodno za sutrašnju misijsku nedjelju

Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. (Mk 16,15-16)

Iz intervjua s p. Tvrtkom Barunom.

A geopolitički? Duhovno? Postoji među ljudima bojazan da će islam u budućnosti nadvladati kršćanstvo na europskom tlu. U pitanju je zaista veliki egzodus jednog naroda (muslimanskog) na kršćansko tlo. Kako bi se mi kršćani zapravo trebali postaviti?

Smatram da teorije o tome da će islam pobijediti kršćanstvo nisu zasnovane na činjenicama već na predrasudama. Činjenica je da ovaj val izbjeglica (ova i prošla godina) mijenja statističku brojku osoba muslimanske vjeroispovijesti u Europi za 1 posto – s 4 na 5 posto. Statistički je to nikakva promjena. Smatram da sad, s obzirom na stanje, nije trenutak za geopolitičke analize. One su jako važne, ali s obzirom na potrebe tih ljudi, mislim kako nije trenutak za razgovor o tome. Iako, u budućnosti ćemo i mi u JRS-u tome posvetiti vrijeme. Ono što je za mene nekvalitetno, ako ćemo s kršćanskog pogleda, je promatrati kršćanstvo kao političku ili kulturološku opciju, jer tako je promašena bit kršćanstva, Krista i onih koji se trude nasljedovati ga. Dakle, nije ovdje pitanje kršćanske naspram islamske kulture, jer “kršćanska” kultura sama po sebi ne postoji, već je bit kršćanstva nasljedovati Krista, njegov život i propovijedanje, živjeti Radosnu vijest među ljudima kojima smo poslani. A pozvani smo radosnu vijest i njene vrijednosti širiti na dobro svih ljudi, bez obzira koje su vjere i koliko su različiti.

S obzirom na to da ste kao svećenik stalno na granici u suživotu s izbjeglicama, moram vas pitati pričate li izbjeglicama o Isusu Kristu? Spominjete li ga i tako širite radosnu vijest?

Ne, zašto bi Ga izričito spominjao?

Pa zato što imate mogućnost širiti radosnu vijest potrebitima?

Ja širim Radosnu vijest onda kad malo dijete pokrijem dekom. Noć je, kiša pada, hladno je… deka je Krist u tom trenutku! Ok?

Ali to se čini kratkotrajno. Nije li sam Isus rekao da se spašavamo samo preko Njega. Ne bi li ih trebali upoznati s Kristom?

Da kaže to Krist, ali teološki to znači da će spasenje doći zbog Njega, zbog onoga što je On činio – njegove muke, smrti i uskrsnuća. Ne preko Njega u smislu da će se spasiti jedino oni koji vjeruju u Njega – to znači da će se spasiti zbog onoga što je On činio. Otac ga je poslao te je sve ono što je on proživio spasenjski čin za čovječanstvo, za sve one koji to svjesno ili nesvjesno žele. Dakle, svi koji žele Život bit će spašeni. Taj isti Isus kaže u 25. poglavlju Matejeva Evanđelja: ‘Bio sam stranac i primio si me, bio sam bolestan i pohodio si me, bio sam gladan nahranio si me…’ U toj prispodobi nam Isus ne zadaje nikakav kriterij vjerovanja, ne spominje u što se mora vjerovati. Kriterij je jednostovan: riječ je o konkretnoj ljubavi, ona će odlučiti o tome tko je spašen.

Izmolite barem jednu zdravomariju za p. Baruna. Svećenik koji ovako govori čini veliku štetu i sebi i drugima.

Prošla je godina dana

Prije godinu dana iznenada je umro preč. Stanislav Vitković.

(1, 2, 3, 4, 5)

Molite za pokoj njegove duše.

Molite i za sebe da budete pripravni.

Sabrana djela Ivana Merza

Do sad objavljenih pet svezaka sabranih djela bl. Ivana Merza dostupni su za preuzimanje u pdf obliku na stranici o blaženiku. Treba pohvaliti postulaturu za marljiv i temeljit rad te stavljanje materijala na internet tako da svima budu lako dostupni.

***

Sv. Kristina, Tirol, 26. I. 1917.
Duboki doživljaj pobožnosti u franjevačkoj crkvi

Pax+

Dragi moj Nina!
Hvala Ti na Tvojoj karti. Stigla je... U Bozenu (Bolzanu) mi se je osobito svidjelo. Dobio sam donekle dojam kakav je bio religiozni život u srednjem vijeku. U nedjelju Ti je na hiljade svijeta išlo u crkvu (franjevačka!) i van. Cijeli promet. Neprestano se sv. Pričest dijeli. No najviše me se je dojmilo kad sam pred odlazak, radni dan je bio, otišao u crkvu da se svojih grijeha kotarišem i da primim Onoga najvećeg što nas slabiće tako voli. Nisam se ni nadao, vani je još bio mrak, tu i tamo se vidjela kakva zakukuljena osoba gdje se nekamo žuri. Inače je bilo tiho. Kad stupih u veliku gotsku crkvu, duboko me dirnu gdje su klupe ispunjene osobama što poput duhova nepomično sjede; na svim oltarima, sprijeda i sa strane (ima ih preko deset), fratri velikih tonzura služe mise u crvenim lijepim plaštevima. Sad na ovom oltaru sitna zvonca srebrnim glasom zabrencaju, a onda se opet na drugom oltaru okrene misnik i raširivši ruke šapće: »Dominus vobiscum.«

Neopisivo duboko djeluje crkva gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas toliko puta taj misterij svih misterija. I svijet u toj tišini stupa glavnom oltaru gdje svećenik u nekakvom crnom čipkastom ogrtaču dijeli Kruh Gospodnji.

Direktno se osjeća kako je čovjek kano na nekom otoku usred burnoga mora; na otoku istinitog i pravog života. Iz onih malih ženica što su trpjele i na sebi razumjele sfingu ovog života proizlazi u tim velikim časovima, kada su sasvim sitne kod Stola Gospodnjeg, neko čudno nadnaravno svjetlo koje cijelu crkvu ispunjava melodijama nečujnih pjesama anđela. Nemam riječi da izrazim kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka![...]

***

Dolomiti, 28. III. 1917.
Bijela nedjelja u sunčanoj alpskoj prirodi

+ Dragi Nino,
Osvanula Bijela nedjelja. Veliki predjeli Alpa sa svojim vršcima, dolovima i stranama sijevaju od bjeline. Tamno zelene omorike se dižu veličanstveno u vis i diče se sa svojom svijetlo-modrom pozadinom. Svjetlo, svjetlo i sjaj posvuda. U doli je napravljena mala kapela, pokrita smrčevim granama, a sprijeda na njoj je drveni križ. Zdesna su pod stijenama, crnima od dima, baračice iz kojih se dimi. Pred kapelom kleči jedno dvadeset vojnika: crna ispaljena lica i tamnih kabanica... a sunce i svjetlo posvuda, sjaj, ljepota, samo što su ovi ljudi crni i bijedni.

Vojni svećenik služi sv. misu za vojnike na bojištu. (Ovu je fotografiju u obliku razglednice Ivan poslao poštom svome ocu 2. 4. 1917.)

Pričest se dijeli. Ona mala bijela Hostijica, bijela i sjajna i sjaj toga vedroga dana ide ovim crnim izmučenim ljudima. A ovi su sklopili preko prsiju ruke, spustili glavu sve do zemlje i u sebi proživljavaju taj Misterij.

Sva priroda je divna, uopće sve osim čovjeka je sretno i lijepo. Izgleda samo. Duša im je danas čišća i svjetlija od ovog ogromnog svjetla alpske nedjelje; sva ova veličina prirode je samo simbol čovječje duše. A ovo njegovo jadno, skršeno i slomljeno crno tijelo i ne spada zapravo ovamo i ono mora propasti i doći u harmoniju s ostalom ljepotom.

Da, ne, može biti

Tako se ne može nitko približiti Kristu osim po Mariji

Općenita je nauka svetih Otaca i bogoslova, da sve milosti, koje nam Bog daje, dolaze po Marijinim rukama i po njezinu zagovoru. Tu si je povlasticu zaslužila Marija svojim pristankom na utjelovljenje Sina Božjega i svojom dragovoljnom žrtvom srca pod križem, gdje je postala našom suspasiteljicom. Stoga veli Papa Leon XIII. u enciklici od 22. IX. 1891,: »Može se sa sigurnošću ustvrditi, da nam po Božjoj volji ništa ne dolazi od Boga, osim po Mariji; pa kao što nitko ne može doći do Oca osim po Sinu, tako se ne može nitko približiti Kristu osim po Mariji.« Sjeti se često te istine, i utječi se svojoj nebeskoj Majci. Njezinoj majčinskoj skrbi povjeri cijeloga sebe, a osobito svoj vječni spas.

3274 Vječni Božji Sin, kada je za spasenje i na čast čovjeka htio uzeti ljudsku narav i tako ući u neku mističnu ženidbu s cjelokupnim ljudskim rodom, on to nije učinio prije nego li je izražen najslobodniji pristanak one koja je bila određena za majku, koja je na neki način predstavljala sam ljudski rod, prema onom slavnom i vrlo istinitom mišljenju Akvinca: "Na navještenje se očekivao pristanak Djevice umjesto sveukupne ljudske naravi".

Iz čega se smije ne manje istinito i točno ustvrditi, da se nama ne daje ništa iz one prevelike riznice milosti, koju je donio Gospodin, jer "milost i istina nasta po Isusu Kristu" [Iv 1,17], osim po Mariji, jer je Bog tako htio; kao što do vrhovnog Oca nitko ne može doći osim po Sinu, gotovo isto tako nitko ne može pristupiti Kristu osim po Majci...

3275 Bog nam je dao takvu [Mariju], kojoj je tim samim što ju je izabrao za majku svom Jedinorođencu, ulio puninu majčinskih osjećaja, koji ne očituju samo ljubav i praštanje; takvu je svojim djelom pokazao Isus Krist, kada je htio biti podložan Mariji i dragovoljno joj se pokoravati kao sin majci; takvu je obznanio s križa, kada joj je u učeniku Ivanu povjerio na brigu i skrb čitav ljudski rod [Iv 19,26]; kao takva nam se konačno dala i ona sama, kada je s prevelikom mukom prihvatila nasljedstvo, koje joj je ostavio umirući Sin, obuhvativši ga velikom dušom, te je odmah počela ispunjavati majčinske dužnosti prema svima.

[Enciklika Leona XIII. "Octobri mense", 22. rujna 1891., Denzinger]

O misi i predavanju biskupa Fellaya

Večeras je biskup Bernard Fellay, poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., celebrirao svečanu (trojnu) misu o blagdanu sv. Anđela Čuvara. Đakonsku službu je obavljao p. Stefan Frey, poglavar austrijskog distrikta bratstva, a podđakonsku p. Marko Tilošanec. Mislim da tradicionalna misa u ovako svečanom obliku nije slavljena u Hrvatskoj od liturgijske reformacije prije 45 godina. Ako sam u krivu, vjerujem da ćete me ispraviti u komentarima.

Meni nepoznat kantor pjevao je proprij ove mise, a svi zajedno pjevali smo ordinarij. Bilo je dosta ljudi koje nikad nisam vidio ni u sv. Martinu ni na prijašnjim misama FSSPX-a u Zagrebu. Po mojoj procjeni, a nisam se okretao oko sebe, jedno 120-150 ljudi je bilo prisutno. Ovaj puta korištena je veća dvorana u prizemlju koja ima i podij, pa se sve skupa dobro vidjelo i čulo.

Nije bilo propovijedi jer je poslije bilo planirano predavanje. Svi su profesionalno odradili svoju zadaću. Tako je lijepo prisustvovati svečanoj misi gdje je pjevanje u redu, klerici i ministranti vojnički precizno obavljaju svoju zadaću, uređenje je prikladno (i više od toga ako se uzmu u obzir okolnosti), a da čovjek ne mora na kraju mise slušati tisuću i jednu zahvalu od one zborašici koja je tako predivno izvela solo točku do babe koja je zaklala piliće za juhu da se svi poslije mogu okrijepiti.

Misa koju služi biskup ima nekih posebnosti, npr. blagoslov na kraju se daje pjevajući. U tradicionalnoj misi čak i ako je u svečanom obliku, obični svećenik izgovara, a ne pjeva blagoslov jer je pjevanje pridržano biskupu. Tako se neki mlađi svećenici znaju zabuniti kada prvi put pjevaju staru misu, pa i blagoslov otpjevaju kako je uobičajeno u novom obredu. Za njih si obično kažem da su to naši budući biskupi koji su se samo malo požurili.

U pauzi između mise i predavanja mogli smo pozdraviti preuzvišenog g. Fellaya. Svi s kojima sam razgovarao su mi rekli kako je pozitivan i srdačan dojam ostavio na njih, iskreno nasmiješen, a ipak s pastirskom razboritošću. Jedan moj mlađi rođak voli pohoditi sajam dragog i poludragog kamenja kad se održava u Domu sportova. Taj je dječak ostao impresioniran kada je prišao da poljubi biskupov prsten.

Predavanje je bilo na njemačkom uz kvalitetno konsekutivno prevođenje. Moram priznati da sam se nadao da će biskup govoriti na engleskom ili barem francuskom, ali i ovako je bilo vrlo zanimljivo. Biskup Fellay je govorio bez papira, glasno i razumljivo koristeći se mnoštvom primjera. Rekao je da se za razumijevanje velike konfuzije vezane uz prošlu i nadolazeću sinodu treba vratiti više stoljeća u prošlost, pa je objasnio prosvjetiteljski obrat s objektivizma na subjektivizam, vrlo kratko prešao preko djelovanja pape Pija X. i zatim nastavio s relativno poznatom pričom o teolozima koji su za vrijeme Pija XII. bili sumnjivi ili čak osuđeni, a kasnije su postali zvijezde, predvodnici koncila i postkoncilskog propadanja.

Navest ću samo dvije slike koje su mi ostale u sjećanju. Biskup je spomenuo da mu je jedan kardinal na poražavajuću statistiku Crkve nakon koncila rekao kako to nije krivnja Crkve, nego svjetskih zbivanja. Na to je biskup komentirao da nitko od nas ne bi kada dođe kući i nađe otvorene prozore te natopljen parket i tepih jer je prošla oluja rekao da je oluja za to kriva, nego bi pitao: Tko je ostavio otvorene prozore? A upravo je papa Ivan XXIII. govorio da Crkva treba otvoriti prozore u svijet.

Pri kraju je biskup ilustrirajući trenutnu strašnu konfuziju koja je tolika da nitko ne zna što Papa zapravo misli o katoličkim istinama vjere, ispričao sljedeće. Kardinal Müller je kao prefekt Kongregacije za nauk vjere stavio prije više godina pred papu Benedikta XVI. dekret kojim bi FSSPX bio ekskomuniciran. Papa je odgovorio: Nein! (nasmijao sam se kad je to biskup Fellay gestikulirajući rekao). Zatim je isti kardinal takav dekret stavio i pred novog papu Franju koji je također odgovorio: Nein! No sada, kao što svi znamo, upravo kardinal Müller brani ženidbu i brak od napada koje  izvodi papa Franjo. I pri tome kardinal uzima za saveznike Bratstvo sv. Pija X.

Posebno mi se svidio završetak govora biskupa Fellaya koji je sadržavao i teološki dio i zanimljivu anegdotu. Neću ga prepričavati, ali svodi se na to da uvijek moramo imati nadu u Boga koji je iznad svega i svojom providnošću svime ravna. A ostavio nam je i Majku kojoj se trebamo usrdno moliti!

Tko su Lefebvreovci?

Iz današnjeg Večernjeg lista.

(klikni na sliku za uvećani prikaz)

Evo s PressReadera, možda je kome lakše čitati.

Donoso Cortés, Ogled o katolicizmu, liberalizmu i socijalizmu

Juan Donoso Cortés, Ogled o katolicizmu, liberalizmu i socijalizmu

IX. poglavlje - Nastavak o istom predmetu (Zaključak knjige)

rtf / pdf

Hodočašće 'Populus Summorum Pontificum' 2015.

Hodočašće u Rim koje se pod nazivom Populus Summorum Pontificum održava već nekoliko godina za redom i o kojemu smo na ovom blogu pisali (1, 2, 3, 4, 5) održat će se i ove godine krajem listopada. Ako ste odlučili ili još razmišljate o sudjelovanju na ovom hodočašću i želite se povezati s drugim sudionicima iz Hrvatske, javite mi se na mail (tomablizanac@gmail.com) kako bih vas spojio. Na taj način možete podijeliti informacije ili razjasniti eventualne nejasnoće.

Dječja hodočašća na Mont Saint Michel

In Gottes Namen fahren wir,

zu Sankt Michael wollen wir

Dječja hodočašća u 14. i 15. stoljeću mogu se promatrati kao jedna od posebnosti, možda i najspektakularnija, hodočašća na Mont Saint-Michel. Od srednjeg vijeka crkveni i svjetovni kroničari, poznavatelji i povjesničari ih opisuju ističući iznimnost tih masovnih kretanja koja su izazivala kako divljenje tako i osudu.

***

Godine 1393. Nicolaio di Bonacorso, pišući iz Avignona toskanskom trgovcu Francescu di Marco Datiniju, u dva navrata spominje hodočašća djece. U pismu od 16. rujna govori o svojevrsnoj epidemiji opisujući sabiranje mladih dječaka iz više zemalja francuskog kraljevstva:

100 ili 200 dječaka nosi barjake kojima je s jedne strane naslikan anđeo sv. Mihael, a s druge grb Francuske, Bretagne ili zemalja iz kojih su došli bez da su dobili dopuštenje oca ili majke, bez novaca, bez kruha i vina... uputili su se prema Mont Saint Michelu koji je na moru unutar granica Bretagne i gdje se nalazi crkva posvećena sv. Mihaelu. Ondje ostaju kraće ili duže vremena i onda se vraćaju. Ovaj se pokret proširio po čitavome kraju i odavde, iz Avignona, od prekjučer do danas se oko 200 djece, manje i veće, zaputilo onamo sa zastavama... Da samo vidite kako ta djeca trče! Sretni što bježe i odlaze na put! Kažem vam da je to doista nevjerojatna stvar onome tko ju nije vidio. Kažu da se događaju velika čuda, da su očevi i majke koji nisu htjeli pustiti svoju djecu vidjeli ove kako umiru... Procijenjuju da je iz brojnih zemalja do danas na tisuće djece otišlo onamo.

***

Anonimni kroničar iz Kölna u rubrici iz 1455. godine spominje hodočašće na Mont dajući određene pojedinosti o trajanju ovog fenomena, godištu djece, njihovom porijeklu, organiziranosti, odlasku, njihovu stijegu i povratku: ova su događanja trajala dvije godine, u njima su sudjelovala djeca od 8 do 12 godina, koja su dolazila iz gradova i sela čitave Njemačke (kao i drugih zemalja); lik svetog Mihaela i grbovi mjesta iz kojih su krenuli bili su naslikani na zastavama, a usprkos tomu što su otišli bez sredstava i protivno volji svojih roditelja, vraćali bi se zdravi i čitavi.