subota, 28. veljače 2015.

Izlet u Malu Nedelju

Detalj baldahina

Na poticaj i u organizaciji jednog člana Društva Bendictus, zaputilo se nas desetak danas u mjesto Mala Nedelja u Sloveniji. Ondje nas je dočekao vlč. Tomislav Roškarič za kojega ste možda već čuli preko drugih blogova (1, 2, 3) ili pak gledali izravni prijenos tradicionalne mise (snimke misa: 4, 5, 6) koju on služi svaki tjedan već oko pola godine (web i facebook stranice župe) .


Velečasni Roškarič služio je s početkom u 11 sati tihu tradicionalnu latinsku misu. To je prvi puta da sam prisustvovao misi na kvatrenu subotu. Posebnost je u tome što se nakon Kyrie Eleison, a prije poslanice i Evanđelja čita još pet dodatnih čitanja uz svako od kojih je molitva i gradual. Prije svake molitve svećenik kaže: "prignimo koljena", te ubrzo nakon toga "ustanite". (Oremus. / Flectamus genua. / Levate.) Čitanja (Pnz 26, 12-19; Pnz 11, 22-25; 2 Mak 1, 23-27; Sir 36, 1-10; Dn 3, 47-51) i molitve su vrlo lijepi, a završavaju himnom trojice mladića u užarenoj peći iz knjige proroka Danijela. Provlače se kroz sve tekstove Božja obećanja i dobročinstva te vapaj naroda za milosrđem i Božjom zaštitom.






Flectamus genua.

Nakon mise razgledali smo još malo crkvu Presvetog Trojstva i okolinu te se zaputli u župni dvor. Ondje smo se okrijepili uz zakusku i razgovor. Ohrabrila su nas vrlo pozitivna razmišljanja vlč. Roškariča. Na kraju smo se vratili još jednom do crkve izmoliti križni put, pozdravili s velečasnim te radosni krenuli nazad u Zagreb.















Spomenik bivšem župniku, slovenskom književniku

Tu smo se ispod raspela slikali.


Jedna od brojnih crkava koje smo prošli u povratku.

Velika hvala vlč. Roškariču te organizatorima (ministrantu, pripremaču letaka itd.).

Padre Pio - misa 1956.

utorak, 24. veljače 2015.

Nekoliko slika

Ukrajinski biskupi primaju blagoslov od Pape (emeritusa)

Mont Saint Michel je zbog velikih plima ponovno otok

Bitno.net reklamira protestantske propovjednike.

Glagoljaška misa uz obljetnicu izdanja glagoljaškog Misala po zakonu rimskog dvora

Predsjednica na Pepelnicu

nedjelja, 22. veljače 2015.

Misa i predavanje FSSPX-a u Zagrebu, veljača 2015.


Kako je već običaj na ovom blogu, volim vas izvijestiti o tradicionalnim misama u Hrvatskoj i susjednim zemljama, a rado i sam takve izvještaje pročitam. Ako imate vlastiti tekst (bilo opis bilo doživljaj) ili fotografije o sličnim zgodama koje ste voljni podijeliti, pošaljite mi ih na mail.

Misa i predavanje svećeničkog bratstva sv. Pija X. održana je i ovoga puta u Češkom narodnom domu u Zagrebu. Čini mi se da je danas došlo i nešto više ljudi nego u siječnju, samo par stolica skroz naprijed je bilo prazno. Vrijeme je kišno i tmurno, ali možda je tako prikladnije za ovo pokorničko razdoblje. Evanđelje prve korizmene nedjelje govori o Isusovim kušnjama u pustinji, a vlč. Marko Tilošanec koji je pjevao misu i održao predavanje nakon nje, usredotočio se u propovijedi posebno na onu prvu kušnju pretvaranja kamena u kruh. Ostala mi je posebno u sjećanju misao kako heretična teologija oslobođenja želi Isusa prikazati kao da je pokleknuo pred ovom kušnjom i svrhu svoga dolaska učinio onom koju su Židovi Njegova vremena, pa čak i apostoli očekivali, naravne i svjetovne ciljeve. Posljedice takve teologije očituju se u golemom odlasku katolika Južne Amerike u kojekakve protestantske sekte.

Predavanje nakon mise održano je na temu "(Ne)zabludivost pape" i predavač je najprije kratko predstavio točno u kojim okvirima Papa naučava nezabludivo, a zatim iznio niz povijesnih primjera koji pokazuju da izvan tih vrlo uskih okvira Pape mogu i teško zabluditi. Vjerujem da ćete ovo, meni do sada najzanimljivije predavanje, moći čitati na blogu Christus Rex. Sve skupa se odužilo, pa sam nakon tri sata imao vremena tek nakratko pozdraviti sve poznate face i upoznati se s nekim novima, prije nego sam odjurio na ručak. Bilo je lijepo malo se duhovno odmoriti i obnoviti uz tradicionalnu latinsku misu. A sada nazad banalnosti.

Ugodna nedjeljna večer!

subota, 21. veljače 2015.

[VIDEO] Veličanstveno! - krizme u Africi

Bitno.net ima stvarno raznolikih članaka, od kvalitetnih, preko osrednjih, pa reklame za Verbumove knjige, sve do onih koji nas potiču na smijeh dok se pitamo: "Jel to oni stvarno misle ili se šale?" U ovoj zadnjoj kategoriji jučer je objavljena pod naslovom "[VIDEO] Veličanstveno! – ples biskupa i naroda na svetoj misi u Mozambiku" video snimka krizme u kojoj se neki biskup te afričke zemlje prenemaže plešući.


Na stranicama iste zajednice odakle su preuzeli taj video, nalaze se i ove, ako ne veličanstvene, onda barem divne fotografije mise i polaganja redovničkih zavjeta (?).



Učinilo mi se ovo zgodnom prilikom za upozoriti kako u Africi ima i puno boljih primjera u kojima slavlje sv. Potvrde izgleda veličanstveno. Sastavio sam slideshow u nastavku od slika koje sam našao na internetu. Nažalost, nema video snimki, pa sam dodao kao zvučnu pozadinu poznati himan Duhu Svetomu. Pogledajte i usporedite (što prije, to bolje jer možda se netko bude žalio na copyright).


Izvori:
Institute of Christ the King Sovereign Priest
Confirmations in African Missions of Gabon - 2010
http://www.institute-christ-king.org/news/151/109/Confirmations-in-African-Missions-of-Gabon/

Priestly Fraternity of Saint Peter
Sacrament of Confirmation in Nigeria - 2014
http://www.fsspnigeria.org/pages/photos/2014/sacrament-confirmation.php

Veni Creator Spiritus - Gregorian chant performed by Portuguese vocal ensemble Coral Vértice (based in Lisbon, Portugal)
https://archive.org/details/VeniCreatorSpiritus

srijeda, 18. veljače 2015.

"iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti"

Miseréris ómnium, Dómine, et nihil odísti eórum quae fecísti, dissímulans peccáta hóminum propter paeniténtiam et parcens illis: quia tu es Dóminus Deus noster.


(Mudr. 11, 24-27). Gospodine, Ti se svemu smiluješ i ne mrziš ni na što, što si učinio; Ti ne gledaš na grijehe ljudske, ako čine pokoru i praštaš im tada, jer Ti si Gospodin Bog naš.


***

Pepelnica
  1. Danas obavlja svećenik na vjernicima ozbiljnu ceremoniju. Siplje im na glavu pepeo i govori ove riječi: »Spomeni se, čovječe, da si prah i u prah ćeš se pretvoriti.« Na taj način bilježi svećenik svakome smrtnu osudu na čelu, jer kao da veli: »Ti moraš umrijeti.« I ništa nije tako sigurno i stalno kao smrt. Jednom će doći čas, kada ćemo ovaj život svršiti i preći u drugi. Stalno je, da ćemo umrijeti, ali je nestalno, kada ćemo umrijeti. Hoću li umrijeti iza 50 godina ili možda iza 5 godina, poslije pet mjeseci, pet sedmica, danas ili nakon pet sati. Toga ne znam. Ali jedno znam, da je bezuvjetno potrebno, da sam uvijek na smrt spreman.
  2. Kako su ludi svi oni ljudi, koji tako žive kao da će uvijek ostati na ovom svijetu. Kakav je to naopaki život, kad se samo misli na vremenite stvari, kad se uvijek samo brine i radi, da čovjeku bude na ovome svijetu ugodno, a kod toga se ne misli na ono jedino što je potrebno, te se zaboravlja na svoju neumrlu dušu. Bog nam je ovo nekoliko godina života dao samo zato, da ih upotrijebimo za vječnost i da mu svaki čas života služimo. Sve se mora činiti Bogu za ljubav. Njemu na slavu neka budu naše molitve, posao, jelo, pilo, spavanje, odmori i zabave, sve bez iznimke nek je Bogu posvećeno. Tko ne živi tako u sve dane, taj vodi sasvim naopaki život, i kako mu grozno mora biti poslije ovoga života otići u vječnost. Kad bi ljudi malo više mislili na smrt, sigurno ne bi živjeli tako bezbrižno i lakoumno i ne bi počinjali jedan grijeh za drugim. O sv. Alfonzu pripovijeda se, da se je osamnaest godina na smrt pripravljao danomice. Zato je i živio i umro tako sveto. U knjižici »Nasljeduj Krista« nalazi se ovo: »Blažen onaj, koji ima uvijek pred očima smrtnu uru i na smrt se dnevno pripravlja. Kad jutro svane, misli, da ne ćeš dočekati noći. Kad pak dođe noć, ne smiješ misliti, da ćeš jutro dočekati. Mnogi su umrli naglo i neočekivano, jer će u onom času, u kojem se mi ne nadamo, doći Sin čovječji. Sretan i blažen onaj, koji tako živi, da ga smrt zateče u takovom stanju, u kakovom želi umrijeti.«
  Stvori danas čvrste odluke kod sv. Pričesti sa svoj budući život, a osobito za današnji dan!
(Put Srcu Spasiteljevu, Zagreb 1934.)

nedjelja, 15. veljače 2015.

Gostujući autor - Vjenčanje u Zagrebačkoj nadbiskupiji


Obred vjenčanja kakav je sve do u XIX. stoljeće bio u uporabi u Nadbiskupiji Zagrebačkoj

.............................
S. Kak ti je ime?
O. Vid.
S. A kak je tebi ime?
O. Barica.
S. Vid, pitam te pod zavez tvoje kerščanske vere,
poveč istinski, jesi li se s kojum drugum zaručil
zvan ove požtene divojke Barice i jesi li obečal kojoj
drugoj da ju za hižnu tovarušicu vzeti hočeš?
O. Nesem.
S. Vid, lubiš li ovu požtenu divojku Baricu?
O. (sramežljivo) Lubim.
S. Hočeš li nju za tvoju pravu tovarušicu vzeti?
O. (zbunjen) ... Hoču. (Barica odahne)
S. Pitam te dalje pod zavez vere tvoje, ne bi
morebiti med vami kakvo rodnbinstvo svačtvo, kumstvo,
ali kaj drugo (bilo) zbog česa se vu hižtvi vzeti ne bi mogli?
O. Ne.
..........
S. (Mladenki) Hočeš li njega za tvojega pravoga tovaruša vzeti?
O. (odlučno) Hoču. (Vid se ponosno ogleda)

Blagoslov prstenova.

S. Adjutorium nostrum in nomine Domini. P. Qui fecit caelum et terram.
S. Domine exaudi orationem meam. P. Et clamor meus ad te veniat.
S. Dominus vobiscum. P. Et cum spiritu tuo.
S. Oremus.
Benedic Domine annulos quos in tuo nomine benedicimus: ut qui eos
gestaverint, in tua pace consistant, in tua voluntate permaneant,
in tuo amore vivant multiplicentur in longitudine dierum. Per
Christum Dominum nostrum. Amen.

Oremus.
Creator, conservator humani generis, dator gratiae spiritualis:
tu Domine, mitte Spiritum Sanctum tuum Paraclitum de caelis
super hoc annulos; ut armati virtute caelestis defensionis,
illis, qui eos portaverint, proficiant ad salutem. Per
Christum Dominum nostrum. Amen.

Stavljajući mladenkin prsten na mladenčev prst:
In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Amen.
..........
Blagoslov zaručnika

S. Benedicat vos Deus Pater, custodiat vos Jesus Christus,
illuminet vos Spiritus Sanctus: ostendat Dominus faciem suam vobis
et misereatur vestri; et convertat Dominus vultum suum super vos
et det vobis pacem omnibus diebus vitae vestrae; impleatque vos
omni benedictione caelesti in remissionem omnium peccatorum
vestrorum ut habeatis vitam aeternam in saecula saeculorum. Amen.

S. -- Dragi kerščenski zaručniki! (tihi žamor u crkvi umukne)

Pokehdob, Bog, Ztvoritel sveta videči da človeku zbog naravzke
slaboče negve ne dobro samomu biti, iz milostivnozti svoje
Adamu pervomu otcu taki na početku pomočnicu je dal, ter obodvem
zapovedil da se povekševati i z odvetkom svojim sveta puniti imaju,
vu 1. knigi Možeša govoreči: Raztete, povekševajte se i punite
zemlju; pokehdob Miloztivni Bog, Bog ljubavi, mira i jedinosti
po sinu Siraku vu pogl. 25 odperto valuje, da jedno med tremi
dugovanji, koje se njemu vu ljudeh najbolje dopadaju, je mirno
i složno hižneh tovarušov življenje: pokehdob Sin Božji,
poklamkam vu poniznosti z skrovnem i čudovitem načinom
človekom bi bil postal, hižni zakon na čazt i svetozt
svetoga Shakramenta je izvisil, te ovega na kip i peldu
postavil velike jedinosti one, koja med njim i s. Cirkvom,
njegvum je, i na veka bude; zato je nedvojno i vi lako razmeti
morete da kako goder nebezki Zaručnik Kristuš Ježuš
izebranu Zaručnicu svoju, najmre s. Cirkvu, istinzki i
zevsema ljubi i od od nje takaj istinzki i
zevsema ljubi se, poleg visoke popevke Shalomona:
Moj Ljubitelj je moj, a ja jesem njegva vu pog. 2
ovak i vi kakti hižni tovaruši jedan drugoga vsigdar
istinzki i serčeno ljubiti morate: da kak goder Kristuš
Jezuš po zavezu svojem Zaručnice svoje s. Cirkve glava je
postal i zato nju vsigdar ravna obzkerbljuje i brani:
ona pak njemu vu vsem pokorna verna i podložna je
i vsigdar bude; ovak i vi po s. Shakramentu S. Hižtva
spareni i zjedinjeni vsigdar med vami složni, mirni
i jeden drugomu zevsema verni biti morate; da jeden
drugoga pod nijeden način ostaviti od njega se pred
smertjum razdužiti ne sme poleg zapovedi Boga i Kristuša
Jezuša ovak govorečega: Zakonski človek oztaviti ima
Otca i mater svoju ter priztati ženi svojoj da budu
obodva jedno telo, pri sv. Matheu vu pogl. 19: da kak
tovarušice vaše ravnati obzkerbeti, braniti i za nje
se vskgdar vzeti morate, vi pak tovarušice hižne tovaruše
vaše za glave zpoznati, njim pokorne i podložne biti imate;
z jednum rečjum, da vsigdar med vami vu ljubavi vernosti,
miru i slogi živeti dužni jeste.

Ova ako marljivo obderžavali budete, tak segurno verujte,
da kak goder negda Adama z Evum, Abrahama z Sarum, Izaka
z Rebekum, Tobijaša z mlajšum Sarum, Zakarijaša z
Jalžabethum, vu hižnom zakonu Bog miloztivni obilno je
bil blagoslovil, ovak i vas vu Sv. Hižtvu vašem blagosloviti
ter vam svoju sv. milošču podeliti hoče: da pervič: željnu
dečicu, radost i veselje zakonzkeh tovarušov, pravorednem
načinom porodite, nju vu strahu Božjem i krepozti
kerščanskoj doztojno odhranite i broj sveteh z njimi
povekšate: drugič: da zakonzku dužnost jeden proti
drugomu pravedno zpunite, zkuševanja slaboga i mehkoga tela
vsigdar preobladate i od vsakoga nepoštenoga čina daleko
i prozti ostanete; trejtič: da zakončanem ovde sv. Hižtvom
vašem delniki postanete nebezke svadbe one, koja med Kristušem
i kraljujučom v nebu Cirkvom vu neizrečenom veselju na
veke terpela bude: ter vredni najdete se čuti ove
miloserdne Nebeskoga Zaručnika reči: Hodi, hodi sim
od Libanuša, zaručnica moja! Hodi sim, hoču te koruniti. Amen.

(Svakom pojedinom paru ovije stolu oko ruku.)
S. Ego conjungo vos in matrimonium. In nomine Patris
et Filii et Spiritus Sancti. Amen.

Zakletva.

Tak mi Bog pomozi
Blažena Devica Maria
I vsi svetci Božji
Da ovu poštenu peršonu ljubim
I nju iz ljubavi za svoju hižnu tovarušicu jemljem
Poleg Božje naredbe
I običaja svete matere Cirkve
I da nju ne ostavim
Do moje ili njene smerti
Vu nijedne potreboče i nevole
Tak mi Bog pomozi.



(prema knjizi J. Kovačević, 'Turopoljska svadba') KV.

subota, 14. veljače 2015.

Materijali za tradicionalnu ženidbu

Izvadak iz Rimskog obrednika (1929.), ženidba - hrvatski - pdf
Izvadak iz Rimskog obrednika (1929.), ženidba - hrvatski - doc (ubaciti imena)
   Napomena: prve dvije stranice ako se blagoslivlja samo prsten za zaručnicu, druge dvije ako se oba prstena blagoslivlju. Upute su malo modificirane, za potpunije upute vidi original gore.
Izvadak iz Stadlerovog obrednika (1878.), ženidba - hrvatski i latinski - pdf
   Napomena: svećenik neke molitve govori latinski, a dijelovi u kojima se obraća zaručnicima i oni odgovaraju su na hrvatskom.
Obred ženidbe po bosanskom uzusu - pdf 
   Napomena: primio sam ovaj tekst na mail od jednog čitatelja.
Misa za zaručnika i zaručnicu, letak za narod - latinski i hrvatski - doc
   Napomena: ova misa se služi nakon obreda ženidbe.
Opis zagrebačkog obreda ženidbe i čitava misa, knjižica - latinski i hrvatski - docx
Misa za zaručnika i zaručnicu, čitanja - hrvatski - doc
Misa za zaručnika i zaručnicu, misne molitve (iz Misala) - latinski - doc
   Napomena: razlika između prve dvije i druge dvije stranice je samo u formatiranju teksta.
Izvadak iz priručnika Fortescue O'Connell Reid, ženidba - engleski - pdf
Izvadak iz katekizma sv. Pija X., ženidba - hrvatski - doc
Kratke upute o tradicionalnoj misi za one koji je prvi put slušaju - hrvatski - pdf
   Napomena: isprintati obostrano i prerezati po sredini stranice.

Napomena: postoje veće razlike u obredu ženidbe među različitim krajevima, pregledni članak pročitajte ovdje.
Napomena: obred zaruka prema jednom krajevnom obredniku naći ćete ovdje

Liber Gomorrhianus

U nizu članaka o homokrivovjerju, danas vam predstavljamo vjerojatno najvažnije povijesno djelo o ovoj temi. Knjiga o kojoj je riječ dostupna je na internetu na latinskom jeziku originala (Migne, PL CXLV, 159-190 ili transkribirano) i u prijevodu na francuski.



Sveti Petar Damjan (1007.-1072.), opat samostana Fonte Avellana te kasnije kardinal i biskup ostijski, bio je jedna od najistaknutijih ličnosti katoličke obnove XI. st. Njegova knjiga 'Liber Gomorrhianus' pojavila se oko 1049. u razdoblju kada je bila naširoko proširena pokvarenost, čak i u najvišim crkvenim krugovima. U tom spisu koji je uputio papi Lavu IX., Petar Damjan osuđuje izopačene navade svoga vremena jezikom koji ne zna ni za lažno milosrđe ni za kompromise.

Uvjeren je da je od svih grijeha najveća sodomija. Pojam je to koji uključuje sve protunaravne čine kojima se želi zadovoljiti spolni užitak razdvajajući ga od prokreacije. 'Ako se taj apsolutno sramotan i gnusan razvrat smjesta ne spriječi željeznom šakom' - piše - 'mač božanskog bijesa past će na nas, dovodeći mnoge do propasti'. 'Liber Gomorrhianus' sada je ponovo objavljen u izdanju kuće 'Edizioni Fiducia' (Rim, 2015., 10 €). Prijevod i bibliografiju napisao je Gianandrea de Antonellis, a uvod R. de Mattei. Prenosimo nekoliko odlomaka iz tog uvoda.

Katolička Crkva je organizam koji, poput svoga utemeljitelja Isusa Krista, ima intimno povezanu božansku i ljudsku narav. Međutim, za razliku od Isusa Krista koji je savršen ne samo u svom božanstvu, nego i u svom čovještvu, Crkva, sveta i bezgrješna, sastavljena je od ljudi podložnih grijehu. Ona nikada nije grješna, no unutar nje su jedni uz druge grješnici i svetci.

Bilo je trenutaka u njenoj povijesti kad ju je prožimala svetost i opet drugih kad je otpad njenih članova uzrokovao da padne u tminu, stvarajući privid kao da ju je Bog napustio. Međutim, to se nikada ne događa. Crkva nikada ne potone: prevladava najteže kušnje te nepobjediva napreduje kroz povijest prema Parusiji, konačnom trijumfu, na nebu i na zemlji, kad će se konačno sjediniti sa svojim božanskim zaručnikom. Ta je bogoslovna vizija bila vrlo jasna sv. Petru Damjanu kad je oko 1049. nakanio napisati 'Liber Gomorrhianus', knjigu u kojoj se ne boji podignuti veo sa sramote crkvenih ljudi svoga vremena.

Otada je prošlo tisuću godina, a do tada tisuću godina od smrti i uskrsnuća Kristova. Međutim, riječ Petra Damjanskog odjekuje danas kao i onda, na ohrabrenje i utjehu za sve one koji su se kao i on tijekom povijesti borili, trpjeli, vapili i nadali se. On je osjećao krhkost tijela, težinu grijeha, prolaznost zemaljskih stvari, neumitno približavanje smrti, no s povjerenjem se izručio milosrđu Božjemu i zadobio je nebesku nagradu. Od trenutka smrti je posvuda bio čašćen kao svetac.

Dante ga je smjestio u sedmo nebo među kontemplativce. Papa Lav XII. ga je počastio naslovom crkvenog naučitelja (konstitucija 'Providentissimus Deus' od 1. listopada 1828.). Nauk jednog crkvenog naučitelja blista po čistoći vjere i dubini znanja o teologiji i moralu. Obje značajke karakteriziraju sva djela sv. Petra Damjanskog, počevši s knjigom 'Liber Gomorrhianus' od koje ovdje želimo dohvatiti njen duh. Duh istine jer svetac nije odvratio lice kad se suočio s moralnom prljavštinom, nego je maknuo veo kojim su ostali crkveni ljudi htjeli sakriti zlo i tako je razotkrio izobličenost i strahotu zla. Nadnaravni duh, jer on nije bio zastrašen lažnim sudom svijeta, nego je sve vrjednovao u svjetlu božanskog i naravnog zakona.

Proročki duh jer nije samo identificirao zla, nego je i predvidio posljedice zala u društvu i u životu duša, te je ukazao na nužne lijekove koji su u životu milosti, pokore i borbe. Svoj jezik nije ublažio, već ga je učinio buktećim da pokaže sve svoje negodovanje. Nije se bojao iskazati svoju beskompromisnu mržanju prema grijehu i upravo je ta mržnja bila ta koja je raspalila njegovu ljubav za Istinom i Dobrom.

Danas, na početku trećeg tisućljeća od Kristova rođenja, svećenici, biskupi i biskupske konferencije raspravljaju o braku za svećenike, dovode u sumnju nerazrješivost bračne sveze između muškarca i žene te istodobno prihvaćaju uvođenje zakona za istospolni pseudobrak. Sodomija se ne smatra u nebo vapijućim grijehom, već je proširena u sjemeništima, kolegijima, crkvenim sveučilištima pa i unutar svetih zidova samog Vatikana.

'Liber Gomorrhianus' nas podsjeća da ima nešto gore od razvrata kojeg se prakticira i o kojem se teoretizira. To je šutnja onih koji bi trebali govoriti, ustezanje onih koji bi trebali intervenirati, sveza sudioništva koje nastaju među pokvarenima i onima koji pod izlikom izbjegavanja skandala šute i šuteći odobravaju. No, još je gore što crkveni ljudi prihvaćaju istospolnost koja se ne smatra gnusnim grijehom, već pozitivnom 'tenzijom' prema dobru, dostojnom pastoralnog prihvaćanja i zakonske zaštite.

U 'Relatio post disceptationem', sažetku prvog tjedna radova Biskupske sinode iz listopada 2014., jedan paragraf tvrdi da 'istospolne osobe imaju darove i kvalitete koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici', s pozivom biskupima: 'jesmo li u stanju prihvatiti te ljude, jamčeći im bratski prostor u našim zajednicama?'. Ta je skandalozna izjava izbrisana iz zaključnog izvještaja, no neki biskupi i kardinali, unutar i izvan sinodalne aule, ustrajali su na zahtjevu da se gleda na pozitivne aspekte protunaravnih zajednica, sve do izražavanja nade za 'kodificiranjem prava koja bi se mogla dati osobama koje žive u istospolnim zajednicama'.

Sveti Petar Damjan, jednostavni monah, i s još više razloga kao kardinal, nije se ustručavao optužiti čak i pape toga vremena zbog njihovih skandaloznih propusta. Hoće li čitanje knjige 'Liber Gomorrhianus' užeći duh sv. Petra Damjana u srcima nekih prelata ili laika, protresti ih iz pospanosti i nagnati da govore i djeluju?

Premda beskrajno udaljeni od svetosti i proročkog duha sv. Petra Damjana, usvojimo njegovo ogorčenje protiv zla, i riječima kojima završava raspravu obratimo se Vikaru Kristovu, Njegovoj Svetosti papi Franji, sada vladajućem, da intervenira tako da okonča doktrinarne i moralne skandale: 'Neka Vam pomogne Svemogući Gospodin, Prečasni Oče, tako da tijekom Vašeg apostolata bude uništena sva čudovišnost ovog razvrata, i da Crkva koja sada leži, mogne opet ustati u svoj svojoj snazi'.

http://www.corrispondenzaromana.it/roberto-de-mattei-il-liber-gomorrhianus-di-san-pier-damiani/

http://rorate-caeli.blogspot.com/2015/02/book-of-gomorrah-new-publication-of-st.html

petak, 13. veljače 2015.

Nizozemska bez Krista


Matteo Matzuzzi
IL FOGLIO
24. siječnja 2015.

Nizozemska bez Krista

Da bi se razumjelo današnju Nizozemsku, ateističnu i sekularističnu, multikulturalnu i prijemčivu, kažu da se za to treba prisjetiti sedamdesetih godina kada je na europskim nogometnim igralištima harala mitska Mehanička naranča [Arancia meccanica] Rinusa Michelsa, nacionalni spomenik o kojem se pozitivno izrazio čak i Johan Cruijff koji je o smrti tehničara koji je revolucionirao nogomet Oranja, ostavio postrani svoju poslovičnu uznositost i priznao maestru veličinu vođe. Bila je to prva slobodarska [libertina] nacionalna nogometna reprezentacija u povijesti koja je odbacila one etičke, ili pseudoetičke, kodekse koji su dandanas u modi, i koja je razbila gotovo parasakralni tabu suzdržavanja od spolnih odnosa prije utakmica. Dok su ostali bili spremni utrošiti mjesec dana na taktike, proučavanje poteza i protupoteza kako bi se doma vratili s trofejem, oni su se zabavljali. I to toliko arogantno da su mogli izobličavati svaku normu koja je do tada bila kodificirana; toliko snažno da su među stative gola na Svjetskom prvenstvu stavili trideset i četverogodišnjeg gospodina koji nije bio niti profesionalac. Oni su bili prvi koji su na pripreme vodili supruge, zaručnice i ljubavnice.

'Smjeli smo činiti sve ono što smo htjeli', rekao je godinama poslije toga jedan od njih kad se stroj kojeg su smatrali savršenim pokazao kao sjajna utopija, kad se vidjelo da nikada nisu ništa osvojili. Mehanička naranča pomaže u tumačenju Nizozemske koja je elaborirala šezdesetosmašku slobodu, koja je od prijestupa učinila nešto što se mora. Činjenica je da je 'poslije kršćanstva previše obilježenog rigidnim moralizmom, uslijedila radikalna pobuna, toliko radikalna koliko je to karakter Nizozemaca. Nisu više sposobni nimalo vjerovati ni u što. Postali su suprotnost onomu što su bili' - tumačio je 2009. u intervjuu za 'Avvenire' kardinal Adrianus Simonis, utrechtski nadbiskup u miru. Čini se, dodao je melankolično, da je taj narod 'zaboravio kršćanski fakt, ono što je bit kršćanstva'.

Pa i mjesna Crkva, ona kardinala Bernarda Jana Alfrinka, koji je ušao u povijest ne samo po 'novom nizozemskom katekizmu' natopljenim modernizmom i otvaranjima svemu onom što se prije bilo osuđivalo, zabranjivalo i suzbijalo, već i po tomu što je na zadnjem koncilu ušutkao riječi tajnika Svetog uficija, kardinala Alfreda Ottavianija, prepustivši se kontaminaciji duhom vremena. Svega je toga postao svjestan sredinom osamdesetih godina Ivan Pavao II., koji se kao osvajač masâ, misa na stadionima i neizmjernim otvorenim prostorima diljem svijeta, našao u situaciji da prolazi pustim središtem Utrechta. Samo osam tisuća znatiželjnika - među kojima su katolici možda bili manjina - okupilo se uzduž ograda da bi vidjeli rimskog papu. Među malobrojnim nazočnim redovnicima poneki fratar dominikanac u vlastitom habitu s velikom fotografijom Leonarda Boffa, teologa oslobođenja i kulta majke zemlje koji je poslije napustio svoj red, teoretičara velikog crkvenog proljeća nad kojim je bio upitni pogled Josepha Ratzingera, u to vrijeme prefekta Kongregacije za nauk vjere. Možda su to bili oni isti dominikanci koji su nakon promulgacije motuproprija 'Summorum Pontificum' 2007., po crkvama širili brošure u kojima su zagovarali služenje mise u odsutnosti svećenika: nema svećenika? Pa neka onda budu laici ti - muškarci i žene, bez razlike - koji će izgovarati riječi posvete koje, prema sudu nizozemskih dominikanaca, 'nisu prerogativi posvećenih'.

Čini se da danas ne bi bilo ni tih osam tisuća da pozdrave Pontifeksa. Današnje brojke govore: Nizozemska je ateistička zemlja. Po prvi put u povijesti samo 17% stanovnika se izjasnilo vjernicima. Ateista je 25%, agnostika 60% - usprkos tomu što je 53% Nizozemaca uvjereno da postoji život nakon smrti. Svjedno je vjeruju li to iz straha ili iz nade. Pomalo su kao Englezi koji prema jednom istraživanju više vjeruju u NLO, nego u opstojnost Božju. Benedikt XVI. je prije četiri godine već imao pred sobom žalosnu sliku toga stanja.

Primajući u Vatikanu veleposlanika Josepha Weteringsa, Prvosvećenik koji je danas u miru rekao je da je 'sloboda religije ugrožena ne samo pravnim ograničenjima u nekim dijelovima svijeta, nego također antireligijskim mentalitetom u brojnim društvima, pa i u onima u kojima ona uživa pravnu zaštitu. Nadamo se da će Vaša vlada paziti da se sloboda religije i kulta nastave štititi i promicati kako u zemlji, tako i izvan nje'. Joseph Ratzinger je upravo u slobodi bez granica koju se desetljećima propagiralo kao dogmu, vidio uzrok krize: legalizacija droga, prostitucija u izlozima, eutanazija i pobačaj, vjenčanja među osobama istog spola. 'Iako je Vaša zemlja bila prvakinja slobode pojedinaca da mogu činiti vlastite odabire - primijetio je Benedikt XVI. - ti potonji bi se trebali obeshrabrivati ukoliko škode onomu koji ih bira ili drugima, za dobro pojedinaca i društva u cjelini. Katolički socijalni nauk veliku važnost stavlja na zajedničko dobro i integritet pojedinaca te uvijek treba brinuti kako bi razabrao jesu li percipirana prava doista u skladu s naravnim načelima o kojima sam prethodno govorio.' No, povijest je u međuvremenu krenula svojim neizbježnim tijekom.

Dvije godine kasnije je nadbiskup Utrechta (gdje je Ivan Pavao II. bio tako hladno primljen 1985., ali koji je Svetoj Apostolskoj Crkvi dao papu Hadrijana VI., obnovitelja kojeg su mrzili kurijalni kardinali i koji je prezirao koncerte i k tomu planirao uništiti Michelangelov svod u Sikstinskoj kapeli) učinio je papu Franju dijelom svoga bolnog krika: prosječan broj onih koji godišnje napuštaju Crkvu je 18 000, negativan godišnji rekord je bio 2010. i to 23 000; broj njegovih župa je s 326 opao na 49. Nema više svećenika, a u jednoj župi samo se jedna crkva koristi za celebraciju euharistije. Kardinal Willem Jacobus Eijk koji je daleko od progresivne škole Alfrinka i one belgijskih susjeda Suenensa i Danneelsa, rekao je: 'Prije 2020. trećina od sada otvorenih crkava za bogoslužje, bit će zatvorena'.

Kardinal je dodao da je razlog taj što više 'nema financijskih sredstava niti samih katolika'. To je zajednički problem svih kršćanskih konfesija, kako pokazuju brojke. Na stranici 'Rossoporpora.org' vatikanist Giuseppe Rusconi otkriva da je 1971. bilo 35,9% protestanata u Nizozemskoj, dok ih je 2010. bilo 15,6% (katolici su od 40,4% spali na 24,5%). 'Godine 2014. kad su se udružile tri glavne protestantske denominacije (strogi kalvinisti, umjereni kalvinisti i luterani), stado je brojilo 2 400 000 ovaca. Danas ih je manje od 1 800 000' - kaže Rusconi. 'Činjenica je' - tumači kardinal Eijk - 'da je protestantska crkva u Nizozemskoj proces sekularizacije počela već u prvoj polovici XX. st., dok je u Katoličkoj Crkvi on započeo od '60.-ih godina'. Koncil nije problem jer su se 'već neposredno nakon II. svjetskog rata vidjeli problemi i među katolicima, gubio se odnos s naukom i vjera više nije doticala svakodnevni život'. Zasigurno, teorije Edwarda Schillebeeckxa, teologa karakteriziranog 'militantnim' u članku koje je Osservatore Romano objavio 2009., nisu pomogle da nastavi gorjeti već slabašan plamen vjere. Rođen u Antwerpenu, Schillebeeckx je studirao humanistiku kod isusovaca, bogoslovnu formaciju dobio je u Louvainu, 'bio je privilegirani svjedok borbe u kojoj je Katolička Crkva nastojala popraviti distancu s modernim svijetom koja se sve više povećavala' - pisao je msgr. Franco Giulio Brambilla, biskup Novare i predsjednik Bogoslovnog fakulteta u sjevernoj Italiji. Prema njemu je Schillebeeckxov dolazak u Nijmegen u Nizozemskoj, tijekom II. vatikanskog koncila, označio prekretnicu kod dominikanca Schillebeeckxa koji je od 'kritičnog posrednika pred novim nemirima nizozemske Crkve' došao do osporavanja uskrsnuća Kristova kao objektivne činjenice vjere. Monsinjor Brambilla piše da je jedan od razloga zbog kojeg ga je Kongregacija za nauk vjere stavila na indeks bilo i: 'njegovo podcjenjivanje uskrsnuća Isusova kao iskustva obraćenja, doveo je u sumnju dostatnost njegove povijesno-bogoslovne rekonstrukcije'.

Perspektiva za Nizozemsku, prema današnjim brojkama, je da će islam za pet godina postati druga religija u državi, dok će protestanti spasti na 4 ili 5 posto pučanstva. Puko postojanje u javnosti. Svjestan je toga bio župnik sv. Katarine u Doetinchemu (razorene u II. svjetskom ratu) kad je videći da se klupe neprestano prazne, odlučio u crkvi ugostiti 'Karnevalsko društvo' s lijepim bazenom ispred oltara s plesačicama za animiranje ceremonije.

S druge strane, teško je osvojiti srca novih vjernika ako čak i pastiri katkad otkrivaju da ne vjeruju u postojanje Boga. 'Božje nepostojanje za mene nije zapreka, nego preliminarni uvjet za vjerovanje u Boga. Ja sam ateistički vjernik. Bog nije biće, nego riječ koja određuje što može postojati među ljudima', protumačio je župnik Klaus Hendrikse, već poznat po ateističkom manifestu kojim je pozvao svoju crkvu da ocrta sinodalnu debatu koja je za objekt imala egzistenciju Vječnog Oca. I ne radi se tu o izoliranom slučaju, procjenjuje se da je približno jedan od šest protestantskih pastora ateist. Prije malo više od deset godina uzbuđenje je izazvao slučaj Thorkilda Grosbolla, pastora protestantske danske crkve, koji je s propovjedaonice izjavio da je umoran od govora o 'čudesima i vječnom životu', te primijetio da 'Bog pripada prošlosti i da ga se može smatrati izašlim iz mode'. Čak ga je i nadležna gospođa biskupica uzalud nastojala maknuti iz službe. Napokon, i sami su 'ateistički vjernici' koji su slušali Grosbollov govor dijelili njegovo mišljenje. Bio je to on sam koji je 2008. odustao od svega i povukao se u privatni život.

Jedino preostaje ono što se dogodilo u Francuskoj koja je već postala plijenom sekularizma, i gdje se zatvaraju crkve, ruše do temelja ili na aukcijama nude za najbolju cijenu: to je također opća praksa u Beču kojim duhovno ravna kardinal Christoph Schönborn, dominikanac, koji zbog manjka vjernika prepušta crkve pravoslavcima. Obvezatna postaja pri posjetu Utrechtu je stara gradska crkva sv. Jakova, koja je danas luksuzni apartman u stilu Bauhausa. Firma 'Zecc' bila je zaslužna za 'preobrazbu' zgrade. Njihovi arhitekti od jutra do večeri traže suvišne crkve, preuzimaju ih od biskupija i pretvaraju u nešto korisno. Ponestaje mašte dizajnerima interijera. U Arnhemu, veliki modni butik imena Humanoid nije ništa drugo, nego stara crkva iz 1889. u kojoj se prodaju ženske haljine broja 32 i odijela sa šljokicama koja vise na mjestima gdje su donedavno bile slike križnog puta, kutije cipela s potpeticama na mjestu krsnog zdenca i uskrsne svijeće. 'Svako zatvaranje crkve izaziva raspravu', kaže prije nekoliko tjedana u 'Wall Street Journalu' Albert Reinstra koji se bavi bogoštovnim građevinama za ustanovu koja brine o nizozemskim kulturnim dobrima. 'Što s njima kad se isprazne?'.

Otac Clement, prior augustinaca u Nizozemskoj, govori kako je njihov red 1958. tamo imao 380 redovnika. Danas ih je samo 39, a najmlađi fratar ima 70 godina. 'To je za mene žalosno' - kaže otac Clement kojemu zasigurno nije utjeha gledati 'Arnhem Skate Hall'. To je jednom bila crkva. Oltar i orgulje su odvojeni i prodani staretinarima. U jednom prašnjavom ormaru još se nalazi neka glazbena partitura. Na zidu skateboard, u lađi dvadesetak mladića rola, urla i pada uz 'rap' glazbu u pozadini. Još postoji i jedan kip nepoznatog svetca na kojeg je netko nabacio gumu, bilježi pozorni Wall Street Journal. Usprkos svemu, posjetiteljima se sviđa preuređenje: 'Stvoreno je veličanstveno ozračje, pomalo srednjovjekovno' - kaže jedan mladić. Malobrojni stariji protestiraju, netko kaže da je to protiv časti vjere, no u općini tumače da nema novca da se otvorenim drži bogoštovno mjesto koje je desetljećima prije svake nedjelje okupljalo do tisuću vjernika. Župnik kaže da dečki, napokon, ne čine ništa loše. Ništa zato što se njihova natjecanja odvijaju pod milosrdnim Kristovim okom s mozaika. 'Nije to casino ili javna kuća'- uvjerljivo kaže svećenik. To je samo dvorana za one koji se hoće zabavljati sa skateboardom. Cijena ulaznice je 4 €.

Katolički svećenik je možda mislio na to da je sve moglo biti puno gore. Dosta je sjetiti se Oude Kerk u Amsterdamu, najstarije crkve u gradu izrađene u zoru XIV. st., sada unutar 'Red Light Districta', Četvrti crvenih svjetiljaka. Izlazeći iz crkve, čela još mokra od svete vode, odmah se nailazi na gospođice u izlozima koje kucaju na staklo da privuku pozornost vremešne gospode koja upravo odlazi s mise. Kada je sve dobro, crkve postaju muzeji kao Nieuwe Kerk gdje su krunjeni kraljevi Oranja. 'Čudno je' - piše novinarka 'Avvenirea', Marina Corradi u jednoj reportaži iz nizozemskog glavnog grada - 'taj niz crkava koje to više nisu, već su kondominiji, lokali, džamije'. Kardinal Simonis je gotovo proročki za '30Giorni' jubilarne 2000. rekao da je u zadnjoj četvrtini XX. st. bilo 'više libertinizma u vjeri, pa onda i u moralu'. No, libertinizam 'ne vodi nikamo jer nema nasljednika. I to se može vidjeti. Ti pokreti i skupine koji su ga prakticirali nalaze se na dnu, dočim oni koji su ostali s tradicijom privlače i danas. U Nizozemskoj danas kažemo da trebamo pročišćenje: uma, povijesti, svega što je jednostrano dogmatično ili moralistično'.

Izvor: http://www.ilfoglio.it/articoli/v/124926/rubriche/olanda-senza-cristo.htm

četvrtak, 12. veljače 2015.

srijeda, 11. veljače 2015.

Dvije godine kasnije

Još je živ!

Izgleda zdrav...

Možda čak može pokleknuti kod pretvorbe.

Definitivno se sjeća što je brak, a što grijeh.


(1, 2, 3, 4, 5)

ponedjeljak, 9. veljače 2015.

Prispodoba o sijaču - prva vrsta ljudi

Sjeti se prispodobe jučerašnjeg dana [šezdesetnice]! Spasitelj je sam tumači i pobliže razlaže svojim učenicima. On veli: »Sjeme je riječ Božja. Oni, kod kojih sjeme na put padne, jesu oni, koji riječ Božju čuju, a onda dolazi đavo i uzima je iz njihova srca, da ne vjeruju i ne postanu blaženi.«

To je prva vrsta ljudi, kod kojih riječ Božja ne donosi nikakovog ploda. Njima manjka dobra volja. Oni je doduše čuju u poduci kršćanskoj, u propovijedi i t. d., ali zli ljudi, njihovi neprijatelji, učine, da oni ne vjeruju čvrsto, da dvoje o istinama, koje ih Crkva uči ili objavljuje, ili ih sasma zabacuju. Zato i ne žive po vjeri, nego provode lakouman život. Takovih ljudi ima u naše doba mnogo. Oni odbacuju naprosto najveće i najsvetije, što na zemlji posjeduju — sv. vjeru, kao što se stara haljina odbacuje, i žive bez Boga, bez religije i vjerskog osjećanja.

Ti ćeš moguće misliti, tako daleko ne će kod mene doći, ali ne uzdaj se previše u sebe. Mnogi su već tako mislili i govorili, pa su kasnije postali sasma ravnodušni u vjeri i kršćanskom življenju. Izbjegavaj stoga sve, što bi moglo uzdrmati vjeru u tvojoj duši, a prije svega općenje sa zlim ljudima. »Zao drug vodi 99 drugih u pakao«, kaže poslovica. Kad općiš sa prijateljima i drugovima, koji rado ismjehavaju molitvu i polazak crkve, svećenike, sv. osobe i sv. stvari, ne će dugo potrajati, pa ćeš i ti s njima činiti isto. Tako je barem uvijek bilo osobito kod mladih i neiskusnih ljudi.

Odluči stoga čvrsto kod sv. Pričesti, da ćeš uvijek izbjegavati takove ljude. Obećaj Isusu, da ne ćeš pristajati uz takove razgovore, koji vrijeđaju vjeru, nego da ćeš je uvijek braniti i nikada ne dopustiti, da se ruži ili ismjehava. Izbjegavaj nadalje i čitanje zlih knjiga i novina! One sadržavaju u sebi mnogo otrova za tvoju vjeru i truju ti srce i pamet, ako ih se ne okaniš. Dobra je knjiga dobar prijatelj, zla pako zao. Imaš li u kući samo dobre knjige? Zle spadaju u vatru.

Zahvali Spasitelju u sv. Pričesti i za milost sv. vjere. Moli Ga, da te radije pusti umrijeti, nego da ikada postaneš ravnodušan u vjeri ili da je izgubiš. Jao onima, koji su je izgubili, nad njima je već izrečena osuda: »Tko na vjeruje, taj je suđen; tko ne vjeruje, taj će biti proklet.«

nedjelja, 8. veljače 2015.

Intervju kardinala Burkea za The Wanderer

 

"Raymond Leo kard. Burke, zaštitnik Suverenog vojnog malteškog reda, koji je donedavno bio prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature u Rimu od lipnja 2008. do studenog 2014., nedavno je posjetio svetište Gospe Guadalupske u La Crosseu u Wisconsinu. Još ranije služio je kao nadbiskup St. Louisa i biskup La Crossea kada je utemeljio svetište. Uzoriti je dao intervju 'The Wandereru' na blagdan Gospe Guadalupske, tijekom kojeg je podijelio svoje uvide o različitim temama, uključujući nedavno završenu Izvanrednu sinodu o obitelji i novoj evangelizaciji.

Pitanje: Prošlo je više tjedana od Izvanredne biskupske sinode o obitelji. Što vidite kao trajni učinak uznemirujućeg preliminarnog izvještaja? Mislite li da su naknadne promjene u zaključnom izvještaju otišle dovoljno daleko? Što će se događati kod pripreme Generalne sinode sljedeće jeseni i tko će na njoj sudjelovati?

Odgovor: Vrlo uznemirujuće preliminarno izvješće - za koje sam rekao da nije bilo 'relatio' ili izvještaj, nego pravi manifest - pomoglo je da se sinodalni oci probude pred jednom agendom na djelu koja je dirala u istinu o braku. U vremenu između preliminarnog izvještaja i konačne 'relatio', male skupine su vrlo marljivo radile kako bi popravile ozbiljnu štetu koju je učinio preliminarni izvještaj - i bilo je napretka u tomu.
Primjerice, preliminarni izvještaj nema praktično nikakvog utemeljenja u Svetom pismu ili u vrlo bogatoj nauku crkvenog Učiteljstva o braku - ako se samo pomisli na 'Familiaris consortio' Ivana Pavla II. [apostolska pobudnica o ulozi kršćanske obitelji u modernom svijetu].
Mislim da su promjene učinjene u završnom izvještaju bile veliko poboljšanje, no ne mislim da su bile dovoljne. Jedna stvar koja me uznemiruje su tri paragrafa kojima se može dosta toga prigovoriti, i koja nisu dobila dvotrećinsku potporu sinodalnih otaca, no ipak su bila uključena u konačni tiskani tekst. Treba ići na kraj dokumenta da bi se vidjela bilješka koja naznačuje da nisu bili prihvaćeni. To se nikad prije nije dogodilo na jednoj Biskupskoj sinodi. Ako prijedlog nije dobio odobrenje dviju trećina članova s pravom glasa, jednostavno ne bi postao dio konačnoga sinodalnog dokumenta.
Lineamenta [pripremni dokument] za nadolazeću Generalnu sinodu 2015. formulirana su i izdana tako da se dobije povratna informacija od dijeceza u svijetu. Na temelju odgovora koji stignu, vatikanski će ured za Biskupsku sinodu napraviti radni dokument - 'Instrumentum laboris' - za uporabu redovitom sazivu Biskupske sinode kad se okupi u listopadu 2015.
Što se tiče članova, znamo da će uključivati predstojnike rimskih dikasterija i predstavnike koje su odabrale biskupske konferencije. Oni sudionici za koje ne znamo, oni su od kojih će posebnim pozivom Sveti Otac zatražiti da sudjeluju.

P: Pojam 'razvoj nauka', kako ga je artikulirao kardinal Newman u svom slavnom članku iz 1845., citirali su neki biskupi na Izvanrednoj sinodi. Molim Vas, objasnite nam što on znači i kada se primjenjuje! Je li opravdana njegova primjena kad se rabi za predložene promjene u dogmatskom nauku o braku, obitelji, primanju pričesti i drugim temama koje su uključene u završni sinodalni izvještaj?

O: 'Razvoj nauka' označava bolje razumijevanje u Crkvi vjerskih istina, koje ostaju nepromijenjene i nepromjenjive su. Drugim riječima, Crkva može produbiti svoje uvažavanje istina kao što su npr. nerazrješivost braka i stvarna prisutnost Našega Gospodina u Euharistiji. Tehnički govoreći, doktrina se ne razvija - ostaje ista. Ono što se postiže je bogatije uvažavanje dotične doktrine.
Na primjer, ne može biti promjene u odnosu na primanje pričesti onih koji žive u neregularnim bračnim zajednicama. Doktrina je jasna - to je riječ samog Krista koji je rekao: 'Svaki koji se odvoji od svoje žene i uzme drugu, čini preljub'. Značenje je vrlo jasno jer su mu i njegovi učenici rekli: 'Ako je tako između muškarca i žene, bolje je ne ženiti se'. No, naš Gospodin ih uvjerava da ako je osoba pozvana na brak, Bog će joj dati milost da živi taj sakrament. Dakle, ne može biti promjene glede istine o nerazrješivosti braka. Stoga oni koji teže drugom braku, a još su vezani u bračnoj zajednici, ne mogu primiti svetu pričest. Oni žive u objektivnom stanju teškog grijeha. Bilo bi isto s obzirom na sugestiju da Crkva može otkriti elemente dobra u izvanbračnim spolnim odnosima. To je nemoguće - to su vrlo grješni odnosi i u njima ne može biti ništa dobra, isto vrijedi i za istospolne čine.

P: Vratimo se onom što ste ranije spomenuli; primijetili ste da su tri sporna paragrafa, iako nisu uspjela dobiti dvotrećinsku većinu, uključena u završni izvještaj. Vi ste bili tražili da se te 'vruće teme' izuzmu. Mislite li da postoji legitimna mogućnost da se one uklone prije Generalne sinode?
Kako, u međuvremenu, vjernici katolici mogu odgovoriti na pitanje glede percepcije mnogih da je Crkva na pragu mijenjanja svog nauka? Koje pozitivne korake mogu poduzeti laici?

O: Uzdam se da postoji mogućnost da se oni skinu sa stola prije Generalne sinode - to je razlog zašto sam na tom ustrajao. Međutim, to neće biti lako zato što su oni koji to guraju na pozicijama od velikog utjecaja glede Biskupske sinode.
Crkva ne može promijeniti svoj nauk o nerazrješivosti braka i teškoj grješnosti spolnih odnosa izvan bračne zajednice te teške grješnosti istospolnih čina.
Laici se trebaju hraniti naukom crkvenog Učiteljstva o braku, naukom koji se nalazi u Katekizmu Katoličke Crkve. Moraju svjedočiti o njemu u svakodnevici, ne samo s drugim katolicima, nego s ljudima koji nisu katoličke vjere, da bude jasno da Crkva ne mijenja svoj nauk - ona to, doista, ne može.
Nadam se da će biti prilika za vjernike laike da sudjeluju na studijskim danima glede crkvenog nauka o braku i njegovoj ljepoti. Nadam se da će biti i demonstracija i drugih javnih manifestacija u potporu istini o braku.

P: Rečenicu: 'Tko sam ja da sudim?', mediji i dalje rabe i zlorabe i izvor je pomutnje među mnogim vjernicima laicima. Prema Vašem mišljenju, koje korake treba poduzeti crkveno Učiteljstvo da ispravi krivu percepciju te izjave? Kada je prihvatljivo suditi, a kada nije?

O: Izjavu 'Tko sam ja da sudim?' treba shvatiti prema zdravom katoličkom nauku i praksi, naime: 'Tko sam ja da sudim pojedinca?'. Trebamo se uvijek suzdržati od suđenja pojedinca jer da bi bio u teškom grijehu, on mora imati znanje i puni pristanak volje. Crkva je uvijek naučavala da moramo ljubiti grješnika, a mrziti grijeh.
S druge strane, čovjek mora osuđivati zla djela kao zlo. Ne možemo se pretvarati, tolerancija ne može nadomjestiti istinu. Ako vidimo čin koji objektivno nije u redu, moramo suditi. Primjerice ako se ljudi bave izvanbračnim aktivnostima, treba biti milosrdan prema njima, ljubiti grješnika, ali istodobno biti vrlo jasan da je to što rade vrlo nemoralno.

Ono dobro u patnji

P: Još jedno pitanje 'kulture smrti' tiče se eutanazije. Nedavno je jedna dvadeset i devetogodišnjakinja s neizlječivim tumorom na mozgu odabrala 'dostojanstvenu smrt', 'nježno umrijeti' u vrijeme i na mjestu po svom izboru uz članove svoje obitelji, i uz omiljenu glazbu u pozadini. Vatikan se, uključujući Svetog Oca i Papinsku akademiju za život, izjasnio protiv prakse pomoći u samoubojstvu. Članovi obitelji i zagovornici pomoći u samoubojstvu odgovorili su inzistirajući da je to pitanje ljudskog prava, da se religijska vjerovanja Crkve ne bi trebala nametati drugima, čak da vatikanskim dužnosnicima nedostaje osjećajnosti i sućuti. Molim Vas, objasnite nam zašto su takve reakcije zapravo obmanjujuće i oblik lažne sućuti!

O: Ne može biti ljudskog prava koje ide protiv nedodirljivog dostojanstva ljudskog života od trenutka začeća do naravne smrti. Nitko ne može tvrditi da je ljudsko pravo okončati nečiji život. To je samoubojstvo i protivno je naravnom zakonu. Crkva tu nikom ne nameće svoje konfesionalno vjerovanje. Ona se jednostavno pridržava moralnog zakona koji je upisan u svako ljudsko srce, naime da je ljudski život Božji dar koji nam on slobodno daje i koji nas u svoje vrijeme opet k sebi poziva. Vrlo je žalosno što smo izgubili svaki smisao za ono dobro u trpljenju, imati udjela u Kristovoj patnji za dobro drugih i Crkve. Dajemo bolesnicima i patnicima ideju da je njihova patnja bekorisna, dok je ona zapravo poziv na nesebičniju i čistiju ljubav prema Bogu i bližnjemu. Pristaše eutanazije imaju potpuno antropocentrično, racionalistično shvaćanje ljudskog života. Oni ga vide kao mehaničku operaciju koja se može okončati u situaciji patnje po vlastitom izboru i prema orkestriranim okolnostima. Sućutan je pristup pomoći nekom da prihvati svoju patnju i s nadom i povjerenjem čeka da ga Bog pozove k sebi.

P: Čini se da kriza kateheze koja je započela prije dvije-tri generacije još traje u našem društvu. Mnogi koji se ispovijedaju katolicima ne priznaju (ili barem ne prihvaćaju) temeljna načela vjere, posebno glede moralnosti i naravnog zakona. Na primjer, ankete pokazuju da katolici koriste kontracepciju, razvod i ponovnu ženidbu na istoj razini kao i ostatak društva. Jeste li uočili kakav znak nade glede obnove kateheze kao odgovor na poziv za novom evangelizacijom?

O: Vidim znake nade. Mislim npr. na marijanski apostolat za katehete. S vremena na vrijeme čujem o jakim dijecezanskim katehetskim programima.
No, dok se ne vratimo potpunoj prezentaciji naše vjere od ranih godina - počinjući čim su djeca sposobna shvaćati - nastavljajući sve dubljom formacijom tijekom godina, bit ćemo u situaciji gdje narod neće vjerovati u moralni zakon, da ne spominjemo ostalo što vjera uči.
Iako ima dobrih znakova, ne možemo spavati na lovorikama - potrebna je intenzivnija reforma kateheze. Na sinodi o obitelji, primjerice, bilo mi je bjelodano da je jedan od većih problema što ljudi ne razumiju brak, taj što nisu bili pravilno katehizirani. Nažalost, to se katkad odnosi i na kler.

Izvanredni oblik

P: Što možete reći o odnosu između svete liturgije i nove evangelizacije? Je li sveta liturgija periferne važnosti naprema propovijedanju evanđelja ili ima bitnu ulogu u imperativu evanđelja da se navješta Isus Krist? Ako su te dvije crkvene aktivnosti bitno povezane, kako se ta povezanost može jasnije pokazati i potpunije živjeti unutar obične župe? Ima li šira rasprostranjenost izvanrednog oblika mise ikakve uloge u naporima nove evangelizacije?

O: Sveta liturgija je apsolutno prvi čin nove evangelizacije. Dok se ne klanjamo Bogu u duhu i istini, dok ne slavimo svetu liturgiju s najvećom mogućom vjerom u Boga i u njegovo božansko djelovanje koje se događa na svetoj misi, nećemo primiti nadahnuće i milost za provođenje nove evangelizacije. Sveta nam liturgija pokazuje oblik nove evangelizacije jer je ona izravan odnos s otajstvom vjere: utjelovljenjem Kristovim za otkupljenje. Da po izljevu Duha Svetoga u naša srca pobijedi grijeh u našim životima i zadobije nam milost božanskog života, udjela u životu Presvetog Trojstva.
Prve tri zapovijedi se tiču štovanja Boga. Sveta liturgija je ta koja uspostavlja pravi odnos s Bogom i među bližnjima koji smo pozvani živjeti u svakodnevici.
Način na koji se ta veza može uvjerljivije živjeti u župnom životu je slavljenjem svete liturgije na takav način da svi vjernici shvate da svećenik djeluje u osobi Kristovoj. Moraju razumjeti da je Krist sâm taj koji silazi na naše oltare da doista uprisutni svoju žrtvu; moraju ujediniti svoja srca s Njegovim slavnim probodenim Srcem da se očiste od svakog grijeha i tako ojačaju za ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Ako se sveta liturgija slavi na antropocentričan način, na horizontalan način prema kojem više nije jasno da je to božanska akcija, jednostavno postaje društvena aktivnost koja se može relativizirati kao i sve drugo i nema nikakva trajnijeg utjecaja na naš život.
Mislim da celebracija izvanrednog oblika može odigrati vrlo značajnu ulogu u novoj evangelizaciji zbog njenog naglaska na transcendentnom u svetoj liturgiji. Drugim riječima, ona naglašava realnost sjedinjenja neba i zemlje po svetoj liturgiji. Kristovo djelovanje po sakramentalnim znakovima, preko svećenika, vrlo je jasno izvanrednom obliku. Dakle, pomaže nam da budemo smjerniji i u celebraciji redovitog oblika.

P: Grad Houston je nedavno zaprijetio kaznom mjesnom župniku zbog propovijedi koje su bile protiv propisa o jednakim pravima [Houston Equal Rights Ordinance] koje je gradonačelnica potpisala nekoliko mjeseci prije izborâ u studenom. Nažalost, to flagrantno kršenje vjerske slobode nije izolirani slučaj. Sve više zakonodavnih akcija i izvršnih naredaba koje prijete prakticiranju naše katoličke vjere postaje zakonima. Koji je prema Vašem mišljenju pravi katolički odgovor na te trendove i što vjernici laici mogu učiniti da to preokrenu?

O: Moramo ustrajati kod naše vlade da se slobodno prakticiranje naše vjere ne može isključivo ograničit na četiri zida naših bogomolja. Ono mora uključivati sve ono što zahtijeva naša savjest od nas kao djece Božje, kao onih koji mu se klanjaju u duhu i istini. Moramo se strogo suprotstaviti tim pokušajima da nas se ušutka u svjedočenju naše katoličke vjere, makar to značilo ići u zatvor. Moramo pred cijelim društvom jasno ukazati na kršenje vjerske slobode koja je uključena u takvo djelovanje.

P: Čini se da postojanje pakla i mogućnost vječne propasti mnogi olako shvaćaju, pa i među klerom. Mnogi koji se smatraju katolicima misle da je u redu pribivati misi samo na Božić i Uskrs, koristiti kontracepciju, suložništvo itd., a ipak ostati na putu koji vodi u nebo. Argumentira se da Bog koji je sama ljubav i milosrđe neće osuditi nikoga osim najgnusnijih tirana (tj. masovnih ubojica poput Hitlera). Čini se da su mnogi zaboravili da je naš svemilosrdni Bog također svepravedan. Što je prema Vašem sudu dovelo do tog mentaliteta i što treba učiniti da mu se suprotstavi?

O: Vjerujem da je glavni uzrok toga nesretnog mišljenja, gubitak osjećaja za grijeh. Mnoge nisu naučili Deset zapovijedi kao zakonu života koji nam je Bog dao na početku - da je Deset zapovijedi izraz naravnoga moralnog zakona koji je Bog upisao u svačije srce. Onda ljudima nedostaje i osjećaj potrebe da budu otkupljeni, da su ovisni o pomoći Božje milosti da mogu živjeti dobar život.
Istodobno su mnogi izgubili osjećaj za krjepost poniznosti. Drugim riječima, izgubili su osjećaj da su stvorenja, sinovi i kćeri Božji koji su u svom životu i daljnjem postojanju potpuno ovisni o njemu. Izgubili su iz vida činjenicu da ih je On stvorio i pozvao u život prema redu koji vodi k sreći ne samo u ovom životu, nego obećava vječnu sreću u budućem.
Kad ljudi krše taj red počinjavajući grijeh - ne samo gnusne grijehe, nego bilo koji oblik grijeha, pa i laki - oni na neki način izražavaju oblik preziranja Božje ljubavi, Njegova života u njihovu životu i reda koji je stavio u njihove živote. Bog svakoga od nas poziva na obraćenje, na pokajanje zbog prijestupa počinjenih protiv Njega. Svaki od nas treba imati jak osjećaj da nismo vrijedni Božje ljubavi. Jednostavno nismo vrijedni - grješnici smo - i svatko tko misli ispravno, ne može misliti drugačije. Što milosrđe znači ako nema poštovanja za istinu našeg stanja?
Nedavno je netko kazao: 'Svi ćemo doći u nebo'. U to sam vrijeme bio u posjetu jednoj osnovnoj školi i jedan dječak je podigao ruku i upitao: 'Ako svatko ide u nebo, koji je smisao Isusa Krista? Kakvog smisla ima nastojati slijediti moralni zakon?'.

P: U poglavlju koje ste napisali za knjigu 'Ostati u Kristovoj istini', naglasili ste važnost traženja istine u pravnom procesu da se odredi jesu li muškarac i žena u valjanom braku. Često ste se vraćali na dvije ključne točke: 1.) spasenje duša i 2.) da je crkvena disciplina koju treba slijediti 'pažljivo razvijana tijekom kršćanskih stoljeća'.
Ipak, danas postoji poziv za jednostavnijim procesom, da ga se učini više pastoralnom nego pravnom odlukom. Molim Vas, protumačite nam razliku između pravnih i pastoralnih razmatranja i zašto treba tražiti objektivnu istinu. Zatim, kad se pogrješno donese odluka o ništavosti, čija je krivica: suda (tj. suca, branitelja veza i drugih članova suda), para (tj. muža i/ili žene koji traže proglašenje ništavosti) ili i jednih i drugih?

O: S obzirom na spasenje duše, put k spasenju je naš poziv u životu. Svoju dušu spašavamo po vjernosti našem pozivu, bili pozvani na bračni život, u svećeništvo ili posvećeni život. Ako smo nevjerni, u opasnosti smo da izgubimo svoje spasenje. To je razlog zašto nam je pitanje otkrivanja vlastitog poziva toliko važno kad odrastamo i da poslije, kad prihvatimo svoj poziv, uložimo svu energiju da ga živimo u punini.
Tako da pitanje proglašenja ništavosti braka, nije samo stvar toga da se ljudima olakšaju životne okolnosti. To ima nešto s obećanjem koje su muž i žena dali pred Bogom da će živjeti u vjernoj, trajnoj i prokreativnoj ljubavi jedno prema drugom. Osim ako na neki način to obećanje nije učinjeno - ili zato što osoba nije bila sposobna obećati ili zato što je podmuklo zatajila bitni aspekt bračnog saveza - radi se o valjanom braku i osoba je obvezna živjeti u vjernosti dok ih smrt ne rastavi.
Stoga je Crkva zato što je to razumjela, tijekom stoljeća razvila jedan pažljivi proces da se dođe do istine. Ako jedna strana dođe pred Crkvu i ustvrdi da joj je brak nevaljan, Crkva mora potražiti dokaze - kako one koji podupiru taj zahtjev, tako one koji mu se protive - tako da sudac može donijeti odluku s moralnom sigurnošću, tj. odluku o kojoj ne može biti razumne sumnje u to da je tvrdnja o ništavosti istinita. Tako par koji je zatražio proglašenje ništavosti može zatim biti u miru oko ulaska u valjani brak.
Pravni proces je, zapravo, vrlo pastoralan. Krivo je praviti dihotomiju između onoga što je pravno i što je pastoralno, jer brak ustanovljuje odnos između dviju osoba u pravdi koja ima pravni karakter. Samo po pravnom procesu netko može biti u miru oko ništavosti braka i time imati slobodu da uđe u brak s drugom osobom. To je najpastoralnija stvar.
Uvijek kažem da je pravda do koje pravni proces nastoji doći minimum, ali nenadomjestiv uvjet za milosrđe. Kako možeš govoriti o milosrđu ako nisi pravedan?
Na primjer, da Crkva olako proglašava brakove ništavima, bila bi to nepravda protiv dviju strana i svih ostalih povezanih s tim brakom. Ne radi se samo o dvije strane - tu su djeca, rodbina i cijelo društvo. Pomislite na ogromnu štetu koja je nastala u našem društvu po razvodima bez krivice i zatim objesnim razvodima. Brak kao institucija je u krizi, tako da distinkcija između pravnog i pastoralnog jednostavno ne postoji.
Ako se krivo donese presuda o ništavosti, dakle ako se dâ zbog toga što proces nije bio ozbiljno vođen, a suci donesu odluku bez moralne sigurnosti, tada to pada na savjest suda. Moramo vjerovati da strane djeluju u dobroj vjeri. Drugim riječima, strane dolaze pred sud, mole za presudu i sud im ju daje. Ne možemo ih držati odgovornima za krivu presudu osim ako namjerno izlože sudu lažne dokaze i na neki ga način prevare. Teško je zamisliti da se to može dogoditi, stoga moramo pretpostaviti da su u dobroj vjeri. Želim reći da nije svaki propali brak kandidat za proglašenje ništavosti. Mnogi brakovi propadaju zbog grijeha. Na primjer, neki je par sklopio valjani brak, godinama je skupa živio i ima djecu. Zatim, u nekoj krizi srednjih godina muž uđe u vezu s mladom tajnicom koja pokaže interes za njim te napusti ženu i djecu. Je li taj brak ništavan? U SAD-u smo imali razdoblje (posebno od 1971. do 1983.) tijekom kojeg se davalo vrlo mnogo izjava o ništavosti, kad proces nije poštovao iskušani postupak Crkve. Ljudi nisu bez razloga proglašenje ništavosti nazvali 'katoličkim razvodom'. Vidjeli su da se ništavima proglašavaju brakovi koji su očito bili valjani.

Proljeće vjere

P: Čemu nas na ovaj veliki dan, blagdan Gospe Guadalupske, može poučiti ona kao zvijezda nove evangelizacije? Jesu li zbivanja koja su se dogodila 1531. na Tepeyacu u Meksiku važna i za nas danas? Vidite li na horizontu naznake 'proljeća vjere' o kojem su govorili zadnji pape?

O: Sigurno je da je poruka Gospe Guadalupske sv. Ivanu Didaku, a po njemu svim ljudima Amerika, relevantna i danas kao što je bila onda. To je poruka Božje milosrdne ljubavi za svoj narod kojom ga poziva da preobrazi svoj život i traži Njegovu milost po sakramentima ispovijedi i pričesti. Gospina je poruka tada bila usmjerena posebno na strašnu situaciju napada na ljudski život, proširenu praksu žrtvovanja ljudi kod američkih domorodaca. Postojalo je i nasilje između španjolskih osvajača i urođenika koji su uvelike gubili živote, imovinu i dobra.
Gospa je došla kao majka da ih pouči da je Bog Gospodar života, pa stoga treba poštovati svaki ljudski život, i da se Bog neizmjernom i neprestanom ljubavlju skrbi za svako svoje dijete. Ta je poruka pokrenula velika obraćenja. Toliko ih je zatražilo milost krštenja da su franjevci koji su bili zaduženi za evangelizaciju teško mogli fizički izdržati sa zahtjevima za vjerskom poukom i krštenjem. Tako je moćna ta poruka.
Vidim naznake 'proljeća vjere'. Vidim ih u hodočasnicima koji dolaze ovamo u svetište Gospe Guadalupske. Htio bih da mogu provesti više vremena ovdje jer sam susreo toliko ljudi koji svim srcem pokušavaju voditi dobar život, nadvladati grijeh u svom životu, živjeti prema istini evanđelja. Dnevni broj hodočasnika nastavlja rasti i njihov susret s Kristom se zbiva po sakramentima pokore i svete pričesti.
Mnogo je toga što treba učiniti. Moram reći da se čini kako u sadašnjem trenutku tamni oblak prijeti proljeću, sa svom tom zbrkom o braku i ostalim temeljnim moralnim pitanjima. Vjernici moraju nastaviti gorljivo moliti da Crkva nadvlada izazov sadašnjega trenutaka. Uvijek je tako da kad Duh Sveti proizvodi nešto veliko, upada đavao i pokušava to razoriti preko zbrke i zablude. Moramo se oduprijeti i pobijediti tu zbrku i zabludu kako bi se proljeće nastavilo."

http://thewandererpress.com/most-viewed/the-wanderer-interviews-his-eminence-cardinal-burke/

subota, 7. veljače 2015.

Da ne kažu kako na ovom blogu samo kritiziramo, evo i pohvalnih primjera.

***

Iz Papine opće audijencije prošle srijede:
Jednom sam na bračnom susretu čuo jednog oca kako govori: "Koji put moram malo istući djecu... ali nikada po licu da ih ne ponizim". Kako je to lijepo! Ima osjećaj dostojanstva. Mora kazniti, to čini na pravi način, i ide dalje.
Meni je isto uvijek ružno vidjeti kad netko tuče djecu po glavi, to ih može ne samo poniziti, nego i psihofizički oštetiti.

***

Evo, i Glas Koncila zna objaviti lijepe fotografije.