Iz knjige "Tajna bračne sreće"

JEDINSTVO I NERAZRJEŠIVOST BRAKA

Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja. (Mat. 19, 6.).

Odvajkada je čovječja strast kušala izgraditi brak po svojim željama. Kako smo u prijašnjem poglavlju prikazali, ona ne želi samo unutar nje podići vlast niskih nagona, već nastoji izmijeniti samu bit braka te ga lišiti njegova svetog karaktera. Neka ne bude više drugo već običan zemaljski ugovor, koji se može po volji sklopiti i razriješiti, da nikakova ograničenja ne sprječavaju pohote te mogne sklopiti novi brak, ako joj se prijašnji više ne sviđa ili ako joj novi obećaje više užitaka. Žalibože, većina je država popustila ovomu pritisku i dopustila razriješenje braka pod stanovitim uvjetima. Time su se pomiješali pojmovi i kod samih katolika tako, te drže da se brak može rastaviti. Stoga eto jasnog tumača crkvenog stanovišta.

Po riječima Kristovim bijaše brak po Božjoj volji od početka nerazrješiv. »Nijeste li čitali, da je Bog spočetka stvorio ljude kao muža i ženu i rekao: ,Zato ostavlja muž oca i majku i prione ženi svojoj i oboje budu jedno tijelo:' Oni dakle nijesu više dvoje već jedno tijelu. I što je Bog sastavio, neka čovjek ne rastavlja. Tada mu oni prigovore: ,Pa zašto je Mojsija zapovjedio, da se ženi dade rastavnica te se tako otpusti?’ On im odvrati: ,Zbog vašeg tvrdog srca dopustio vam je Mojsija da otpustite svoje žene; spočetka ne bijaše tako.« (Mat. 19, 4—7). Stoga razjašnjuje Pijo XI. u svojoj poslanici: »Jer riječ Gospodinova ,Što je Bog sastavio, neka čovjek ne rastavlja!’ izrečena je o braku praroditelja, prauzoru svakoga budućeg braka, te dosljedno mora vrijediti za sve istinske brakove bez izuzetka. Prije Krista, doduše, tako je bila ublažena ona uzvišenost i strogost prvobitnog, te je Mojsije članovima istoga naroda Božjega radi tvrdoće njihova srca dopustio, da mogu zbog nekih određenih razloga dati otpusni list (rastavnicu). Ali je Krist, kao vrhovni zakonodavac, svojom vlašću opozvao ovu dozvolu veće slobode te je prvobitni zakon u cijelosti uspostavio onim nezaboravnim riječima: što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja.

Krist je nadalje s najvećom jasnoćom izjavio: »Svaki, koji otpusti svoju ženu i oženi se s drugom, počini preljub; i koji se oženi otpuštenom, počinja preljubu« (Luka 16, 18). (Poredi Mar. 10, 11 i Mat. 19, 9). Isto objavljuje sv. Pavao: »Oženjenima ne propisujem ja nego Bog, da se žena ne rastavlja od muža. Ako je žena otišla od svoga muža, ne smije sklopiti novi brak, već mora onako ostali ili se izmiriti sa svojim mužem. I muž neka ne otpušta svoje žene!« (1 Kor. 7, 10). Pa i novo crkveno pravo suglasno izjavljuje s Crkvenom naukom svih vijekova: »Valjano sklopljen i izvršen brak kršćana ne može nikoja ljudska vlast i ni iz kojega razloga razriješiti već jedino smrt«. (Kan 1118). Nadalje je sabor tridentinski zaprijetio izopćenjem onima, koji tvrde, da je Crkva u zabludu, što razlog preljube ne priznaje valjanim za razriješenje bračne veze i za dopuštenje nove ženidbe. (Sess. 24, cap. 7). Iz riječi Kristovih, da svaki koji otpusti svoju ženu i oženi se s drugom, čini preljubu, proizlazi i to: da je brak dopušten samo između jednog muža i jedne žene.

Pokazuje se doduše na slučaje, kad je Crkva dopustila da se crkveno vjenčani bračni drugovi i poslije zajedničkog bračnog stanovanja rastaju i sklapaju novi brak. Ali se tu nikad ne radi o rastavi po pravu postojalog braka već o očitovanju ništavosti nevaljano sklopljena braka. Po svojoj neograničenoj vlasti da veže i rastavlja, Crkva je odredila rastavne zapreke braka, koje onemogućuju stupanje u brak. Ako je dakle kod sklapanja braka postojala takova zapreka, te za nju nije zatražena posebna dozvola, ili oba druga nijesu ni namjeravali stupiti u pravi brak, tada se brak uopće nije mogao sklopiti. Pa tim onda i ne postoji nikakav brak. Dokaže li se to kod crkvene oblasti, ova će očitovati, da unatoč crkvenom vjenčanju brak nije sklopljen. Dotični mogu se tada odlučiti, da li će zatražiti potrebnu dozvolu, ako bi tada uopće još bila potrebna, te zajedno stupiti u brak, ili će se rastati. U takovim dakle slučajevima brak nije razvrgnut, već je proglašen ništetnim ili uopće nepostojalim. Valja napokon jošte i to istaći, da brak biva istom tada nerazrješiv, ako su bračni drugovi upotrebili ono pravo, koje im nakon vjenčanja pripada t. j. ako su ga izvršili. Nije li to učinjeno, može se bračna veza dopuštenjem Papinim razriješiti.

Doduše može biti slučajeva, žalibože, kad okolnosti zahtijevaju, da se jednoj stranci dade pravo da napusti bračnu zajednicu te da živi rastavljeno od druge stranke. To biva: kad na primjer jedan od bračnih drugova počini preljubu, ili pristupi kojoj vjerskoj sekti, ili ne daje djeci katoličkog uzgoja, ako živi zločinačkim ili sramotnim životom, ako bi nedužnu stranku ugrožavao na tijelu i duši ili ako svojom surovošću i okrutnošću onemogućuje miran zajednički život. Tada je dopušteno, da se također razriješi i civilni brak.

Ali ova rastava ili civilni raspit ne znače nikakovo razrješenje bračne veze, pa ni onda ne, kad je Crkva dala jednoj stranci pravo da se rastavi od druge. Tu vrijedi riječ sv. Pavla [već] napomenuta (l Kor. 7, 10).

Krist je dakle brak potpuno odlučio od svake svjetske sudbenosti te Crkvu postavio, da mu bude braniteljica. I država ima pravo, pače i dužnost, da uredi one posljedice, sto ih sklapanje braka ima na građansko pravo i život. No više ne može. Pa ako država zahtijeva, da vjerenici očituju pred državnim činovnikom, da stupaju zajedno u brak, onda to znači samo toliko da od toga časa nastupaju građanske posljedice, što ih sklapanje braka donosi sa sobom. U očima država oni su bračni drugovi, muž i žena, ali pred Bogom i Crkvom to ipak još nijesu. To će biti istom po crkvenom vjenčanju. Isto tako ne može država rastaviti valjano sklopljenog braka. To vrijedi za sve kršćane, dakle i za protestante. Kad dakle država izreče rastavu braka, to ovo tumačenje znači samo toliko, da su opet dokinute sve one građanske posljedice, koje su se zbivale iz sklopljenog braka. Zato se na novu ženidbu uopće ne može misliti. Krist je rekao: »Tko se oženi s otpuštenom, čini preljubu.« (Mat. 19, 9). Nikoja država ne može oboriti ovo Božansko određenje. Treba doduše uzeti u obzir, da nekatolici drže to mogućim, dapače njihove crkve im to dopuštaju. Ali ni ovi nemaju vlasti da ukinu Božansku odredbu. Ako dakle svjetska vlast razriješi valjano sklopljeni brak, to je ponovna ženidba jedne stranke dopuštena istom poslije smrti druge.

Ako bi tko pokušao da unatoč postojećoj bračnoj vezi stupi u novi brak makar samo na građanski način, to je on po crkvenom pravu nepošten, infaman. Ta on živi u javnoj preljubi. Ako unatoč opomene crkvenog poglavara ne će da napusti taj zajednički život, može prema veličini svoje krivnje biti izopćen (ekskomuniciran) ili će biti udaren ličnim interdiktom. (2356). Rode li se djeca iz ovog odnošaja, onda vrijedi isto što i kod građanskog braka. Bit će nezakonita, vanbračna. Osim toga, bračna preljuba čini u ovom slučaju po Kan. 1075, 10 za krivce rastavnu zapreku braka, tako da poslije smrti drugoga bračnog druga ne mogu zajedno sklopiti valjanog braka bez dispenza.

Katolička se Crkva uvijek čvrsto držala ovog shvaćanja uprkos svim pokušajima, da je pokrenu na popuštanje. Ona je potpuno svijesna, da je Krist naviještao nerazrješivost braka, dakle nikako nije u njezinoj moći da odluči drukčije. Zato i ne može činiti nikakovih izuzetaka. Radije je dopustila, da Engleska otpadne od nje, nego da dopusti kralju Henriku VIII. da odbije svoju zakonitu ženu te oženi drugu.

Nutarnji razlog za Božansku zapovijed nerazrješivosti kršćanskoga braka je u tom, što je on - kako to ističe papinska poslanica — »po svjedočanstvu apostola u njegovu pismu Efežanima slika potpunog jedinstva između Krista i Crkve. ,Ovo je tajna velika, kažem to s obzirom na Krista i Njegovu Crkvu'. (Ef. 5, 32) Ovo jedinstvo ne može se razići nikada nikakvom rastavom, doklegod živi Krist i po Njemu Crkva«. Isto je tako nemoguće razrješenje slike ovoga jedinstva — kršćanskoga braka.

Jasna odluka Crkve dostajat će katoličkom vjerniku te spozna, da je po Božjoj volji bračna rastava isključena. Ipak je probitačno iznijeti neke razloge, koji zapovijed Božju ne čine samo razumljivom već je kao u interesu općenitosti prikazuju zapovijedanom.

Već prava sreća samih bračnih drugova zahtijeva nerazrješivost njihove veze. Ta po Božjoj volji brak ima prikazivati najusrdniju životnu zajednicu, koliko se zamisliti dade, tako da su oba bračna druga po Njegovim riječima dvoje u jednom tijelu. Već smo u poglavlju »Plemenita ljubav« vidjeli, što ova zahtijeva od njih. Ali samom odlukom, da će živjeti još samo jedno za drugo, nije to još učinjeno. Odluka mora postati djelom, unatoč svim tegobama i zaprekama, koje se dižu protiv toga. Za to je potrebno, da su oboje skroz prožeti uvjerenjem: Mi pripadamo jedno drugomu za uvijek; oboje moramo biti spremni da se uzajamno sporazumijevamo, da se jedno na drugo privikujemo; oboje smo za uvijek potpuno upućeni jedno na drugo; živjeti jedno bez drugoga ne da se ni pomisliti. Druge mogućnost, nema. Na to smo se obvezali po svojoj slobodnoj odluci.

Stoga se brak s pravom nazivlje: zadatak, koji mora biti ispunjen stalnom, žilavom borbom. Odluka za rješenje ovoga zadatka dobiva svoju dostatnu čvrstoću samo po nerazrješivosti braka. Upravo kod tegoba nema drugog puta za izlazak iz njih. Pa kad bi rastava braka i bila moguća, nedostajala bi ova sila, da se oboje sporazumiju. Ima jošte jedan izlaz. Ne pokazuje se dovoljno truda, koliko je potrebno da se mogne: nadvladati se, strpljivo se podnositi, šutjeti te ljubaznim vladanjem drugoga razoružati. Što više, bez zaustave se popušta razdraženosti, nezadovoljstvu, razočaranju a pri tom se previdi, da i ona druga stranka mora isto tako pridonijeti mnoge žrtve, a možda još i veće. Tu se igra mišlju rastave; možda stranka upoznaje nekoga te drži, da će joj s njim biti bolje; i prijeti se rastavom, nastoji dapače da pribavi za to potrebne preduvjete. A kad je jednoć izronila sablast bračne rastave, tad više ne može biti govora o usrdnoj, nesebičnoj, požrtvovnoj i sasvim pouzdanoj ljubavi. Jedino misao: mi neopozivo pripadamo jedno drugomu može oboriti neprijatelje ljubavi i nju samu opet obnoviti i uzdržati je živu.

Stoga i Krist naglašuje da već požudan pogled na tuđu ženu znači preljubu u srcu. (Mat. 5, 28). On želi reći, da bračni drugovi ne smiju popustiti, da bi ikad mišlju ili željom pripadali drugomu. Pa k tomu i jesu veze ljubavi medu bračnim drugovima od takove nježnosti i usrdnosti, koje ne podnose promjenu u osobi. Uzajamno davanje sebe pokazuje, da se drugomu daje nešto od svoga, što je za jednog samoga tada nepovratno izgubljeno te pripada od tog časa drugomu. Stoga kaže sv. Pavao: »Ne znate li, da su vaša tjelesa udovi Kristovi? Smijem li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludnice? Nikada! Ili zar ne znate, da ako tko prione bludnici da je s njom jedno tijelo? Ta kaže se: Bit će oboje jedno tijelo«. (1. Kor. 6, 15) Pa i iskustvo uči, da se dvoje koje se na ovakav najintimniji način ljubilo, ne mogu zaboraviti, osim da je u njima iskorijenjeno svako ćudoredno osjećanje.

Osim toga treba misliti samo na to, kako se zbiljski isposluje rastava braka, da se razumije pravo njezine zabrane. U većini država, koje dopuštaju rastavu braka, mora se to provesti »brakorazvodnom parnicom«. Pa ako već svaka parnica sama po sebi donosi uzrujavanja, otklanjanja, k tomu često sumnjičenja, klevetanja, uvrede časti, a s tim donosi sa sobom i mnogo jada — mora sudska rasprava u bračnim stvarima, gdjeno se nerijetko iznose na javnost najintimniji i najprljaviji dogođaji, upravo porazno djelovati na sve učesnike. Ove mrzosti, gorčine i uzajamna spočitavanja, k tomu još nadasve možda i uglavljene nećudorednosti padat će kao otrovno zrnje sjetve u nježna srca vlastite djece. Ne da se opisati, kako je tvrdo, gorko i pogubno za njih, ako ne rastu pod zrakama sunca tople i srdačne roditeljske ljubavi nego moraju odrasti u ovom okuženom zraku.

Ali ako se i lako obavi rastava braka, tako da dostaje naprosto očitovanje pred zvaničnim činovnikom, ali tu nedostaje svake ponuke, da se stranka prije braka temeljito ispita i svijesna bude odgovornosti, koju želi uzeti na sebe. Posljedice koje se same po sebi razumiju — kako je nedavno izvijestio neki sudac za rastavu braka u Americi, gdje je rastava kako je poznato vrlo olakšana — opisuje ovako: »Brak više nije posvećena uredba, prije koje bi oni koji stupaju u nju zapitali Boga svoga i svoje srce, već je »jazz«; bez promišljaja i bez skrupula plešući ulazi se u nj i opet iz njega. I po tri puta opetovane rastave ove najviše ćudoredne životne zajednice kod jedne iste osobe na dnevnom su redu. Samosvijest o etičkim i vjerskim obavezama, koje nastaju stupanjem u brak, mnogo puta više ne postoji.«

U novije doba iznesen je prijedlog za sklapanje tako zvanih »pokusnih brakova«. Čovjek se čudi lakoumlju nepojimanju, opakosti i nedostatku svakog osjećaja odgovornosti — kojima je iznesen ovaj prijedlog i koji su neki ljudi ozbiljno shvatili. Svaki koji ima ikoliko pojma o neograničenoj žudnji strasti, odmah će spoznati, kako bi se taj prijedlog ostvario u praksi. Nebrojeni stupali bi jedni za drugima u takav pokusni brak, dok bi se u njem doslovno potpuno izživjeli. Žene bi bile ponižene do bludnica muževih, koji bi ih po volji mijenjali, dok bi, napuštene i od posljednjega, propadale u bijedi.

Protivnici nerazrješivosti braka konačno nikako se ne obaziru na to, da sreća braka nije u dobru bračnih drugova već prije svega u djeci, u potomstvu. Upravo djeca i njihov uzgoj su glavni i prvi cilj braka. Tako je Papa Pijo XI. to naročito istaknuo u svojoj poslanici: »Dijete je najveće blago braka.« U svim prilikama dakle mora bračnim drugovima biti prvo: sreća njihove djece, a to zahtijeva nerazrješivost braka.

Ponajprije je potrebno, da roditelji djecu zažele i radosno je pozdravljaju kao spomenik i zalog svoje uzajamne ljubavi, da je smatraju kao dobrodošlu vezu, koja će njih same još srdačnije jedno s drugim povezati. No pomisao na rastavu do koje bi moglo doći, plaši ih, bježe od njih kao od nepoželjenih okova, jer bi im mogla samo otežati rastavu. Ako su već i djeca tu, pogled na domaću zavadu djeluje na njih vrlo nepovoljno. Ništa ne djeluje blagotvornije na ćud djece nego lijep, kršćanski život u obitelji. Konačno vidjesmo već strašne posljedice, koje im donosi rastav braka. A sad dolazi još ono, što je za dijete najžalosnije: mora ostati bez oca ili majke. Djetinje srce ne može shvatiti i razumjeli, da su roditelji otišli jedno od drugoga.

Ljubav između djeteta i pravoga oca njegova ili prave njegove majke ne da se nadomjestiti upravo ničim. Već samo iskustvo pokazuje dovoljno, da se poslije smrti jednoga od njih samo malo kada i donekle dade ispuniti ona praznina što je nastala smrću. Ne dostaje nečega, što se ni najboljom voljom ne može naknaditi: prirodno nagnuće k vlastitom tijelu i krvi. Jedan mladić piše: »Ostadoh sam. Ipak ne, ta ja imam još i drugu majku, koja me već od moje šeste godine njeguje, skrbi za me, trudi se i muči, koja me ljubi isto tako, pače još i više od svoje vlastite djece. Ipak jedno nemam, jedno ne mogu u nje naći: ljubav, onu ljubav, koja zanosi pravu njegovu majku k svom djetetu. O kolike sam suze prolio, ali moji me roditelji ne čuše«. Kako bolno bi to istom moralo djelovati na djetinje srce, kad bi se neka strana narinula na mjesto još žive mu majke ili kad bi neki strani stupio na očevo mjesto! Gorčina, odvratnost obuzele bi djetinje srce i poticale ga na neposlušnost i prkos napram onima, kojih ne može štovati i ljubiti.

Zato je u interesu djece, ovom glavnom cilju braka, bezuvjetno zapovijedana nerazrješivost braka. Misao na djecu djeluje ujedno vanredno blagoslovno na roditelje, kad razne tegobe zaprijete da ometaju bračni mir. Pomisao na to što ih veže, na zajedničku djecu, čini te lakše zaboravljaju na ono, što ih rastavlja, i potiče ih, da s obzirom na njih ne zameću svađe ili da se izmire. Mnogi bračni drugovi, koji su se isprva nerado podali onomu, što je bilo neotklonivo, poslije su se opet našli u zajedničkoj brizi za djecu te su uvidjeli, da im pri poštenom zajedničkom nastojanju ni malo nije bilo teško sporazumjeti se: dok su drugi u rastavi vidjeli jedino rješenje teškoća te su od nje izgledali svu sreću, ali su kasnije spoznali, da su se vrlo prevarili. U najkrajnjim slučajevima, kako smo već vidjeli, može doći do rastave od stola i postelje.

S pravom stoga zaključuje Sv. Otac u svojoj poslanici, »da nema nikakve potrebe za rastavu brak, dapače da mora biti isključena svaka njena mogućnost«. Pa usvajajući riječi pape Leona XIII. iznosi štete rastave braka i blagoslov nerazrješiva braka: »Tu, gdje bračna veza ostaje netaknuta, zapažamo brakove u punoj sigurnosti; tamo, gdje se supruzima preporučuje rastava, bit će bračna veza kolebiva i nepostojana ili je u dvojbi i sumnji. Ovdje uzajamna dobrohotnost i divno usklađeno i učvršćeno zajedništvo svih dobara; tamo je naprotiv ovo zajedništvo iz mogućnosti rastave na najtužniji način oslabljeno. Ovdje su najizvrsnija sredstva za zaštitu bračne vjernosti i čistoće, tamo najpokvareniji podražaji i nevjera. Ovdje se dijete rado prima, njegova se zaštita i njegov uzgoj djelatno promiču, tamo se pak izlaže najvećem kvarenju. Ovdje su neslozi među obiteljima i rođacima zatvoreni svi prilazi, dok su tamo i previše otvoreni. Tu se svađe lakše utišaju, a tamo se sjeme nesloge obilno izbacuje naširoko i nadaleko. Ovdje se opet daje puno poštovanje časti i položaju žene u domaćem i građanskom društvu, dok je ondje na nedostojan način ponizuju: jer su supruge izložene opasnosti, da budu napuštene, pošto su odslužile strasti muževoj.

»Budući da propasti porodica i prevratu država ništa ne pridonosi toliko, koliko ćudoredna pokvarenost, to je očito, da je najveći neprijatelj blagostanja porodica i države rastava braka, koja se rađa iz ćudoredne izopačenosti naroda i — kako iskustvo kaže — širom otvara vrata i dveri najvećim opačinama u javnom i privatnom životu. Ovo sc zlo prikazuje u toliko gore, kad se pomisli da ubuduće već nikakove uzde ne će biti dosta jake da ovu jednom priznatu dozvolu za rastavu braka uzdrže u određenim granicama. Moć primjera je doista velika, ali je još i veća moć strasti. Radi ovih podražaja doći će dotle, da će se želja za rastavu braka svaki dan sve više širiti te će prodrijeti u mnoga srca kao zarazna kuga ili silna struja, koja probija nasipe i poplavi zemlju.«

(Hardy Schilgen, Tajna bračne sreće, Zagreb 1942.)