srijeda, 27. ožujka 2019.

Nije mu dobro


Elvis Duspara je čovjek koji živi od pozornosti. Pa evo, koliko god skroman bio ovaj blog, opet ću mu je na trenutak dati. Nedavno je imao neke ridikulozne napade na duhovne vježbe sv. Ignacija, a još uvijek s kokicama u ruci iščekujemo kako će završiti sukob Duspara – bitno.net vezan uz Miletićevu kolumnu u kojoj kaže da je Duspara za papu Franju "provalio da je đavolji izaslanik". Duspari je na tu drsku laž od zgroženosti zadrhtala usna i bacio je rukavicu u lice bitno.netu, pa sad jadni Andrijanić mora smišljati kako se obraniti od nahuškanih Dusparinih odvjetnika. Uglavnom, komedija. Nadam se samo da će se dueli odvijati kroz tekstove jer nemam dovoljno jak želudac za Dusparine i Miletićeve video uratke.

Vjerojatno je Duspara zamislio da gornja humoreska o brižnom tradicionalistu pokazuje neku neprirodnu skalu vrijednosti, ali opet se prevario. Duša nepokajanog heretika i šizmatika (a hipotetska djevojka koja iz katoličke vjere ode u protestantsku to gotovo sigurno jest) kao i duša nepokajane prostitutke idu nakon smrti u pakao, ali grijeh raskola i krivovjerja je ipak kažnjen u dubljem krugu pakla. Danas još uvijek nije društveno potpuno prihvaćeno biti prostitutka, a s druge strane protestantizam toliko vole da mnogi "katolički" pojedinci i organizacije čak i stvaraju protestante. Uvijek je pogibeljniji grijeh onaj koji se u nekoj zajednici uopće ne tretira kao grijeh. Uostalom, citirat ću opet meni dragu priču o jednom pustinjskom ocu:
Govorahu o abba Agatonu kako su mu došli neki koji su čuli da ima jak dar rasuđivanja. U želji da vide hoće li se naljutiti, rekoše mu: "Jesi li ti Agaton? Čujemo o tebi da si bludnik i oholica." On odgovori: "Da, tako je." Zatim ga upitaše: "Jesi li ti onaj Agaton, blebetalo i ogovaralo?" On odgovori: "Ja sam." Rekoše opet: "Jesi li ti Agaton, krivovjerac?" Odgovori: "Nisam krivovjerac." Upitaju ga: "Reci nam zašto si podnio sve što smo ti do sada rekli, a ovu riječ ne prihvaćaš?" Reče im: "Ovo prije sam sebi pripisao jer je to od koristi za moju dušu, no krivovjerje je odvajanje od Boga, a ja se ne želim odvojiti od Boga." 
Otpad od vjere je uvijek bio težak grijeh. Duspara, Razum i ta ekipa trebaju se moliti (mogu i uzdignutih ruku) da im Bog prosvijetli pamet te se vrate na put prave vjere. Neka ih u tome zagovaraju sv. Marija Magdalena, sv. Marija Egipatska i sv. Pelagija pokornica.

nedjelja, 24. ožujka 2019.

Skladna srdžba u rajskom vrtu


Korizma. Post i nemrs u crkvenoj tradiciji


Ljubičasto ruho upozorava nas na veliko razdoblje posta, nemrsa i pokore, sveto vrijeme korizme. Da se mognemo ovim svetim razdobljem okoristiti, pomoći će nam pregled odgovorâ na niz pitanja. Zašto korizma traje četrdeset dana? Koji je smisao posta? Koji je smisao nemrsa? Odakle uskrsna jaja? Kako su se korizmene obveze mijenjale i što se danas zahtijeva u korizmi? U kojoj kreposti posebno nastojimo napredovati za vrijeme korizme i zašto? Nakon tih odgovora u zaključku ćemo iznijeti nekoliko točaka za razmišljanje.

petak, 22. ožujka 2019.

Građani Jerihona samo bi im se nasmijali

Na bitno.net-u se danas pojavio tekst njihovog novinara Tina Krvavice o crkvenoj glazbi ili, bolje rečeno, o onima koji pjevaju na događanjima vezanima uz crkvu.

utorak, 19. ožujka 2019.

Približimo se Josipu


"(...) Sveti Jeronim kaže da se mjesto gdje je sveti Josip bio pokopan nalazi unutar Getsemanskog vrta. Kako je napisao jedan duhovni pisac, možda je naš Gospodin odabrao Getsemanski vrt za mjesto svoje molitve u smrtnoj tjeskobi zato da bi svakog od nas potaknuo da se približi Josipu u trenutcima svoje smrtne tjeskobe. Rani oci upozoravaju također da je Josipov grob, koji se tada mogao vidjeti, prazan. Dakle, ako je grob prazan, kamo su odnijeli svetog Josipa? Crkveni naučitelj sv. Franjo Saleški odgovara: "Sveti Josip je u nebu dušom i tijelom. O tome nema dvojbe." Kada se i kako to dogodilo? Sveto pismo uči da na prvi Uskrs "tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon Njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima". Sveci i naučitelji uče da je sv. Josip bio među tim svecima uskrišenim na prvu uskrsnu nedjelju. Naš Gospodin nije ga htio izostaviti i znamo da nijedan dar udijeljen bilo kojem svecu nije uskraćen sv. Josipu. Sv. Toma piše da su ti uskrišeni sveci pošto su proveli 40 dana na zemlji slijedili našega Gospodina kad je uzašao na nebo. Eto tako je sv. Josip došao u nebo dušom i tijelom. (...)"

Izvor: Sensus Fidelium
Vidi također: S. Bakšić, Sveti Josip (alternativno)

nedjelja, 17. ožujka 2019.

Belec

Iako nemam običaj na blogu pisati o kratkim planinarskim šetnjama, ova će bilješka ipak većinom biti posvećena onome što smo vidjeli nakon silaska s planine. Uostalom, jučer na kvatrenu subotu i danas na drugu korizmenu nedjelju sluša se isto evanđelje o Isusovom preobraženju na "visokoj gori", pa je i po tome ovaj sažeti izvješaj barem donekle prigodan.

ponedjeljak, 11. ožujka 2019.

Još jedna problematičarka


Neka od problematičnih mjesta u djelu Marije Valtorte

Posljednja riječ na križu

Djelo Marije Valtorte naslovljeno "Spjev o Bogočovjeku" već desetljećima kruži pobožnim katoličkim sredinama. Čak i neki evangelici skupljaju sve njegove sveske i ozbiljno uzimaju viđenja i nadahnuća ove vidjelice. Međutim njezine su knjige bile na vatikanskom Indeksu, tj. popisu zabranjenih knjiga, koji je, doduše, nakon Drugoga vatikanskoga koncila ukinut, ali je s moralnoga gledišta i dalje važan, jer nijedno djelo nije na nj dospjelo bez razloga.

Postavlja se pitanje zašto bi se Nebo nakon gotovo dvije tisuće godina čekanja odjednom odlučilo omalene evanđeoske izvještaje iskititi beskonačnim pripovijedanjem koje se proteže kroz desetak debelih svezaka. A ne samo da je vidjeličin stil prekomjerno kitnjast i obilježen neprekidnim vrtlogom osjećaja nego i sadržaj ima problematičnih mjesta.

Na primjer:

Poznato je sedam Isusovih riječi na križu, koje prenosi Biblija. No Valtorti je navodno Gospodin objavio da je njegova posljednja riječ zapravo glasila: Mama! Postavlja se pitanje kako bismo onda u skladu s tim vidjeli Kristovo djelo spasenja: više naravnim nego nadnaravnim? Bogočovjek Isus Krist na križu je slobodnom odlukom izvršio djelo otkupljenja – i nije li po sebi razumljivo da je svoju posljednju riječ uputio nebeskom Ocu, s kojim je istobitan, a ne zemaljskoj majci, koliko god da je s njom ljudski i duhovno bio nesumnjivo povezan?

U Valtortinu "Spjevu o Bogočovjeku", u svesku o Muci čitamo dakle, u poglavlju o raspeću, da je posljednje što je Krist izustio na drvu križa bio prvi dio riječi "mama". Navodno je taj "siloviti krik" (a ne: "Dovršeno je!" ili: "Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj!", nego nakon toga početak riječi "mama") proparao tišinu neposredno prije Isusove smrti. Potom slijede "dramatični" prizori u kojima se Marija previja do tla i divlje viče: "Više nemam Sina!" A Bogomajka je bila vjernica, koja nipošto ne pretpostavlja da smrću sve završava.

Otkupljenje

U svesku o Muci, u poglavlju pod naslovom "Grob Josipa Arimatejskog" Marija Valtorta tvrdi da joj je Krist objavio da otkupljenje nije dovršio On, nego njegova Majka. A znamo da Crkva, iako katkad naziva Mariju i suotkupiteljicom, nikad nije naučavala da je Majka Božja izvršila otkupljenje. To je učinio naš Gospodin na križu. No Valtorta kaže da joj je Isus rekao:

...Ja sam imao, u Muci, samo jedno napastovanje. Ali Majka Žena ispaštala je za ženu, koja je kriva za svako zlo, više i više puta. I Sotona je na Pobjednicu bjesnio s ustostručenom okrutnošću. Marija ga je pobijedila. Mariju je najokrutnije napastovao. Napastovao tijelo Majke. Napastovao srce Majke. Napastovao Majčin duh. Svijet misli da je otkupljenje završilo mojim posljednjim dahom. Nije. Dovršila ga je Majka nadodavši svoju trostruku muku da bi čovječanstvo otkupila od trostruke požude...

U istom poglavlju, oplakujući Krista, Marija ga naziva svojim Stvorenjem, a tako ga naziva i na nekim drugim mjestima u "Spjevu o Bogočovjeku". To zvuči čudno, kao što je čudno i kad joj u svesku o trećoj godini javnog djelovanja, u poglavlju pod naslovom "U Gamali" Isus kaže da će biti druga u crkvenoj hijerarhiji, odmah iza Petra. Je li ona ikad uopće bila dio crkvene hijerarhije, iako Petra i sva ostala stvorenja daleko nadilazi svetošću?

Istočni grijeh

Kršćanstvo su uvijek ugrožavali s jedne strane liberalna prilagodba duhu vremena, dakle posvjetovljenje, a s druge upravo suprotnost: tijelu neprijateljsko "produhovljenje", koje se u antici zvalo "gnoza" ("spoznaja"), a u kasnome srednjem vijeku njezini su sljedbenici većinom bili poznati pod nazivom "katari" ("čisti"), ili u istočnoj Europi "bogumili". Ti su sektaši načelno odbacivali čak i ženidbu i rađanje djece, dok je Crkva, naprotiv, već u starom vijeku branila dostojanstvo i svetost ženidbe protiv gnostičkih krivovjeraca, a poslije protiv raznih tijelu neprijateljskih sekta i samozvanih superasketa.

Ipak, neke gnostičke ideje znale su se kroz stanovite pukotine uvući među kršćane, često preko raznih viđenja i sličnih "prosvjetljenja" i navodno nebeskih nadahnuća. Iako te čudnovate predodžbe ne pripadaju službenom crkvenom naviještanju, u nekih vjernika padaju na plodno tlo.

Jedan primjer:

Tu i tamo može se u pobožnim krugovima naići na neobično mišljenje da se pad Adama i Eve sastojao u njihovu spolnom sjedinjenju. To uče čak i u nekim sjemeništima. Međutim protiv tog nazora govori činjenica da, kronološki gledano, prva Božja zapovijed našim praroditeljima glasi: "Plodite se i množite!" Taj zahtjev Svevišnjega postavljen je u raju, a ne tek poslije pada. Osim toga nedvosmisleno iz Knjige postanka te iz drugih mjesta u Svetom pismu proizlazi da istočni grijeh nipošto ne potječe s područja putenosti, nego da je on ohola neposlušnost Stvoritelju, dakle duhovni grijeh. (Svakako, čulnost kod Adama i Eve u rajskom stanju nije bila neuredna, nego potpuno skladna.) A ipak neki naši suvremenici najozbiljinije misle da su se neki ljudski udovi nakon pragrijeha čak anatomski izmijenili, te da bi se začeće novog života u edenskom vrtu događalo biološki sasvim drukčije.

Predodžba da se istočni grijeh sastojao u spolnoj intimnosti između naših praroditelja pojavljuje se npr. u prvom svesku Valtortina "Spjeva o Bogočovjeku". Valtorta piše da Adam i Eva isprva nisu znali kako začeti dijete spolnim sjedinjenjem; umjesto toga razmnožavanje se imalo ostvarivati posebnim Božjim zahvatom, bez spolnog odnosa. Spoznaja tog odnosa bila je Adamu i Evi zabranjena i upravo je to bio mamac kojim se poslužila zmija da napastuje Evu.

Međutim prema crkvenom nauku Adam i Eva nisu u raju bili nesvjesni svrhe ženidbe niti je bilo predviđeno da se ljudi razmnožavaju bespolno. To potvrđuju riječi Svetog pisma koje se odnose na stanje prije pada: "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo." U svom naučavanju o počinjenju istočnoga grijeha Crkva ne spominje spolni čin. Naši su praroditelji posvetnu milost izgubili oholim neposluhom, a ni uzrok, ni sadržaj, ni posljedica toga čina nije bio sam spolni nagon ni spolni odnos, nego je jedna od posljedica prvoga grijeha neurednost spolnog nagona.

Usprkos tomu Valtorta inzistira, vrlo detaljno, na seksualnom obilježju istočnoga grijeha.

Ex opere operantis?

Ono što u "Spjevu o Bogočovjeku" Isus iznosi o valjanosti sakramenata, koje je sam ustanovio, čini se da proturječi Svetom pismu i crkvenom nauku.

Crkva je nastavak Kristova života na zemlji riječju i sakramentom. Kad svećenik dijeli sakramente, on djeluje "in persona Christi": namjesto Krista te kao "služitelj sakramenta". Pravi je djelitelj sam Krist, a svećenik je njegovo zemaljsko oruđe. Budući da sakramente dijeli zapravo Krist, njihova valjanost ne ovisi o svećenikovoj dostojnosti ili čak savršenosti. A k tome bi vjernike duboko onespokojilo ako bi djelotvornost sakramenta bila vezana uza svećenikovo moralno stanje. Zar trebaju najprije provesti "tehnički pregled" karaktera dotičnog svećenika, da bi bili sigurni da će primiti valjan sakrament?

Budući dakle da je djelitelj u konačnici Krist, sakrament je djelotvoran samim izvršenjem ("ex opere operato") – neovisno o dostojnosti svećenika, služitelja sakramenta. Sa svećenikove strane za učinkovitost je potrebna samo ispravna nakana, dakle namjera izvršenjem sakramenta činiti ono što Crkva čini. Ta namjera u pravilu se smije pretpostaviti kao po sebi razumljiva.

O tome zavisi li valjanost sakramenta od svećenikovih moralnih osobina stoljećima su se među kršćanima vodile žestoke rasprave. Stroge asketske sekte, npr. montanisti u 2. stoljeću, a još više donatisti u 4. i 5., djelotvornost su podijeljenih sakramenata vezivali uza svećenikovu dostojnost. Tomu se nedvosmisleno suprotstavilo učiteljstvo Katoličke crkve, čvrsto se držeći načela "ex opere operato": sakrament se ostvaruje izvršenjem – jer se ne zasniva na svećenikovoj ljudskoj kakvoći, nego na Kristu i njegovim obećanjima, te na nalogu koji je Gospodin dao svojoj Crkvi.

Zato Crkva naučava i valjanost tzv. krivovjerničkoga krsta: čak i ako krštenje podijeli krivovjerac, ono je valjano, pogotovo jer je nužno za spas i stoga od presudne važnosti. O tome se opširno izjasnio prije svega sveti Augustin, pobijajući krivovjerja krutih donatista i sličnih asketskih skupina.

Kratko i jasno rečeno: i kad svećenik u stanju smrtnoga grijeha služi svetu misu, on ipak izvršava valjanu pretvorbu. Isto vrijedi za odrješenje od grijeha, u sakramentu pokore.

Međutim u zadnjem svesku "Spjeva o Bogočovjeku" čitamo, u poglavlju o Isusovu ukazanju apostolima s Tomom, ove riječi Valtortina "Isusa" upućene apostolima:

"...Dao sam vam vlast otpuštati grijehe. Ali ne može se dati ono što se ne posjeduje. Morate dakle biti sigurni da Ja ovu vlast u savršenom stupnju posjedujem i služim se njome prema vama, koji morate biti čisti u najvećem stupnju da očistite onoga koji dođe k vama, blatan od grijeha. Kako bi mogao netko suditi i čistiti ako bi zasluživao osudu i sam bio nečist?... Kako bi mogao reći: 'Ja te odrješujem u ime Božje' ako zbog svojih grijeha ne bi imao Boga uza se?..."

Štoviše, zahtijevana čistoća prerasta malo dalje u istom poglavlju u zahtjev za savršenošću:

"Ali kad umačete ruke u more moje Krvi, kao berači u badanj, i iz nje crpite čime da očistite zaprljane haljine bijednika koji su sagriješili, budite ne samo čisti, nego savršeni, da se ne biste umrljali jednim većim grijehom; dapače: s više grijeha, prolijevajući i dirajući svetogrdno Krv jednoga Boga, ili zakazujući u ljubavi i pravednosti uskraćujući ga ili dajući ga sa strogošću koja nije Kristova... Kako biti strog s jaganjcima kad si pastir idol?"

No ako bi bilo svetogrdno da euharistiju dijeli svećenik koji nije savršen, onda bi svi svećenici bili svetogrdnici! Također: čemu osuđivanje strogoće, koja je katkad u dijeljenju sakramenata itekako potrebna?

Završetak ovog poglavlja u zadnjem svesku "Spjeva o Bogočovjeku" tipičan je. Valtorta pripovijeda patru koji to sluša i zapisuje:

"Ali kad je već na podnožju stubišta, okrene se i gleda me. O, Oče, gleda me! Misli na mene! Traži svoj mali 'glas', i radost što je sa svojim prijateljima ne priječi ga da se sjeti mene! Gleda me iznad glava apostola i smiješi mi se. Podigne ruku blagoslivljajući me i kaže: 'Mir bio s tobom.' I viđenje prestane."


Prema:

https://charismatismus.wordpress.com/category/valtorta-der-gottmensch/

http://tradcatknight.blogspot.com/2015/11/errors-against-faith-in-work-of-maria.html

http://tradcatknight.blogspot.com/2015/11/errors-of-maria-valtorta-part-2.html

utorak, 5. ožujka 2019.

Kroz mroznu šumu on zvenječe žurno

Prva strofa "Hudodrakije" u prijevodu Antuna Šoljana:

Bilo je kuhno i đipahne tovke
na vabnjaku rovko zadronjaše:
nemujne sasvim bjehu zorolovke
i rućkale su šturnjače zdomašne!


odnosno "Karazubijade" u prijevodu Ivana V. Lalića:

To bje u pržisat, i otke tajke
Svrdlukahu sve žirom u sjenjavi:
A kukušne su bile šaradajke
I hrikali su damuzi jenjavi.




Ed Faust
Hudodrakija ponovno napada

Poradi osobnog mira primamljivo je okrenuti glavu od skandala i besmislica kojima dnevice na nas nasrću mediji. Oprez kornjače (povlačenje u svoj oklop) često se čini majkom mudrosti. No neke uvrede zdravom razumu toliko su izazivački nečuvene te čovjek ne može odoljeti da ne odgovori.

Tako su nam ovi dani donijeli tekst papine korizmene poruke za 2019. Kao što sve naslovnice govore, Franjo je odabrao "ekološku" temu. Papa koji osuđuje zla klimatizacije, nedovoljnu oporabu papira i čovjekovo stvaranje stakleničkih plinova te kojemu kao da je ekologija važnija od dekalogije sad nam poručuje da je korizma prilika za otkupljenje prirode.

Franjo je za polazište svojeg nagovora uzeo riječi svetog Pavla Rimljanima: "Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih."

Točno značenje toga retka, kao ni mnogih drugih u Pavlovim poslanicama, nije neposredno očito. Uvijek je dobro početi od doslovnog značenja, a onda, ako ono nema smisla, razmotriti prenesena. Neki komentatori kažu da se "stvorenje" tu odnosi u prvom redu na nas, na ljudsku narav u njezinu palom stanju, te da se sa žudnjom iščekuje naša preobrazba. Drugi prihvaćaju doslovnije značenje, smatrajući da se "stvorenje" odnosi na prirodu – minerale, biljke i životinje. Pripisivanje žudnje stvorenju tada bi bilo pjesnički izražaj, oljuđujuća personifikacija podljudskoga.

To drugo, šire značenje sadržava i predodžbu prirode nekako izobličene Padom. Pa se onda nagoviješta da će kad mi budemo otkupljeni biti, tako reći, otkupljen i svijet. Na koji se točno način to ima očitovati, možemo samo nagađati. Možda janje i lav budu mirno ležali jedno do drugoga, kao u Izaijinoj slici. Možda na ružama više ne bude trnja. Tko zna?

Ono glavno u što nas sv. Pavao želi uvjeriti jest da možemo postati djeca Božja u Kristu. To da je svijet stvoren radi nas te da njegov sklad ili nesklad nekako odražavaju naše duhovno stanje može biti poučna misao, ali nije Pavlova osnovna misao. Ako naše spasenje na neki način preobražava i minerale, biljke i životinje, to je uzgredna dobrobit, a ne ona koja bi nas mogla ili trebala pobuđivati na svetost. Franjo međutim svojoj korizmenoj poruci, premda u njoj izražava i neke pravovjerne misli, daje čudan naglasak. On ne samo da stavlja kola ispred konja, on pretpostavlja konja čovjeku.

Papa, čini se, u prvom redu ističe našu odgovornost za prirodu, a ne za naše otkupljenje u Kristu. Prirodu ranjava naš grijeh te ona žudi za slobodom od naših grabeža. Papa kaže da se nada kako će ova korizma donijeti "Kristovu nadu i stvorenju, da bi se ono 'oslobodilo robovanja pokvarljivosti te zadobilo slobodu i slavu djece Božje'".

Ni uz najbolju volju, papino tumačenje svetog Pavla nije moguće osmisliti. Nezamislivo je kako to biljni i životinjski svijet može imati ikakvu, a kamoli Kristovu nadu. I nezamislivo je stvorenje kako se ljuti zbog svojeg robovanja kvarežu i žudi za slobodom. Čini se da je papi otkupljenje prirode, kako god to zamišljali, obveza koja nam je zadana, a naše otkupljenje sredstvo do tog cilja.

Riječi sv. Pavla često su nam tajanstvene, jer polaze od viđenja Krista koje je Pavlu neposredno i stvarno kao običnim ljudima tjelesna zamjedba. On ne vidi svijet odijeljenim od Krista u bilo kojem smislu. Sve je izraz Logosa. I moguće je da je Pavlu bila ulivena spoznaja o tome kako će izgledati novo nebo i nova zemlja. No mi kojima nije dano Pavlovo viđenje trebamo oprezno pristupati tim otajstvima. Svoditi te riječi Rimljanima na podršku suvremenom ekologizmu znači sprdati se sa svetinjom.

Minerali, biljke i životinje nisu duhovna bića. Nemaju umni život i moralne težnje. Ekologisti često govore kao da su stijene, biljke i životinje superiorne ljudskim bićima. Način razmišljanja u takvim ocjenama shvatljiv je: gledamo prirodu i ne nalazimo u njoj onu zlobu koju vidimo kod ljudi. Međutim to ne čini ta stvorenja kreposnima ni superiornima. Ona jednostavno nisu sposobna za viši duševni život. Mi ne možemo nasljedovati narcis ili težiti spokoju krave. Ljudi smo, stvoreni na sliku Božju, obdareni slobodnom voljom i borimo se za svoj spas.

Jedan od razloga što se u tjeskobama okrećemo prirodi jest to što u njezinu miru nalazimo odah od ljudskoga čuvstvenoga kovitlaca. Gledajući planinski krajolik ili šećući se šumom, imamo osjećaj božanskog mira i ljepote. Ne nailazimo na nestrpljivost među stijenjem i drvećem, koja bi nas pozivala da prionemo radu na njihovu otkupljenju. Cvijeće nas ne kori da smo odgovorni za njegovo neizbježno propadanje. Životinje nas svojim pogledima ne preklinju da ih oslobodimo, što god to značilo. Nije moguće da je sv. Pavao htio da njegove riječi tako shvatimo, pa makar Franjo to naznačivao.

Zašto papa upotrebljava korizmu za promicanje ljevičarskog nauma? Ekologizam je ljevici postao istoznačnica za vrlinu. Može vlastima biti izgovor za presizanje u živote pojedinaca i za preuzimanje stvarnog nadzora nad privatnim vlasništvom uređivanjem njegove upotrebe. Planet Zemlja postaje bog, a mi bivamo sveci ili grešnici ovisno o tome koliko dobro služimo Zemlji. Ekologisti postaju svećenici ove religije i dana im je moć da određuju zapovijedi i kazne "grešnicima" – onima koji se opiru naumu. Naum je, naravno, moć vlasti.

Ekologizam je opravdanje globalizmu. Planet valja zaštititi od uskih interesa nacija i pojedinaca, a za to je potrebna svjetska vlast. Pariški sporazum o klimatskim promjenama bio je pokušaj ostvarivanja svjetske vladavine. Trumpovo napuštanje sporazuma i prosvjedi Žutih prsluka u Francuskoj doveli su do zastoja, ali u SAD-u nekoliko predsjedničkih kandidata izjavljuje da je promjena klime neposredna prijetnja opstanku čovječanstva. Djeca u javnim školama sada uče da je to činjenica. Tvrdi se da oko toga postoji "znanstveno suglasje" i na pomolu su kaznenopravne odredbe protiv nesuglasja.

A mi imamo papu koji nam sad govori da sveto korizmeno vrijeme pruža priliku da biljke i životinje oslobodimo ropstva koje im je nametnuto našim grijesima. Papa to čini jer je ljevičar. On služi globalističkom naumu.

U nastojanju da shvatimo ljevicu moramo uvijek imati na umu da je njezina ideologija njezina religija. Sve mora biti podređeno njezinu planu. Zato ovaj papa ne može govoriti o Kristu ni o katoličkoj vjeri a da to ne bude o useljavanju, ekologiji, rasizmu ili ksenofobiji. Neka je Franjo čelnik Rimokatoličke Crkve, ali je odani ljevičar. Bog ljevice bog je Novoga svjetskog poretka, a to je ljubomorno božantvo.

Ako se korizma odnosi na ekologiju, kojem će onda dijelu ljevičarskog plana poslužiti Uskrs? Možemo biti sigurni da će ga papa povezati s političkom idejom koja pospješuje globalizam. Možemo biti sigurni da će papinsku propovjedaonicu dokle god mu bude na raspolaganju upotrebljavati za podređivanje vjere usponu globalističke vladavine. Nebesa neka nam pomognu, jer Rim neće.

27. veljače 2019.

https://fatima.org/news-views/the-jabberwocky-strikes-again/

ponedjeljak, 4. ožujka 2019.

Ispunja mjeru svoje opakosti


Papa Franjo pokušava nadvladati Boga

Chris Ferrara

U videoporuci nečemu nazvanom "Sedmi svjetski skup protiv smrtne kazne" Franjo opet pokušava nametnuti svoju volju glede božanske objave, tj. ono što je Bog objavio nadomjestiti svojim mišljenjem.

Upravo Bog proglašava (Post 9,6): "Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!" I upravo je Bog, kako čitamo u 20. glavi Levitskog zakonika, naložio Mojsiju smrtnu kaznu za žrtvovanje ljudi i druge teške prekršaje božanskog i naravnog zakona. U skladu s tim Katekizam Tridentskoga koncila naučava da smrtna kazna "nipošto nije umorstvo, nego čin najvišeg posluha Božjoj zapovijedi koja umorstvo zabranjuje".

Međutim to što je Bog objavio i čak izravno propisao papi se Franji ne sviđa. U spomenutom obraćanju on je toliko drzak da proturječi Božjem izričitom odobrenju smrtne kazne i dvotisućljetnoj crkvenoj nauci u prilog njoj, tvrdeći ponovo (nakon što je već dao u tom smislu ispraviti katekizam Ivana Pavla II.) kako, "budući da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, smrtna kazna znači tešku povredu prava na život koje ima svaka ljudska osoba".

Dakle, dok Bog stvaranje čovjeka na Svoju sliku i priliku proglašava moralnim temeljem smrtne kazne, Franji je ta božanska slika i prilika temelj za proglašenje smrtne kazne nemoralnom! U potporu ovoga besramnog pokušaja da u prkos onom što je sam Bog objavio nametne Crkvi svoje osobno mišljenje Franjo ne nudi ništa osim bezrazložne tvrdnje da je "Crkva uvijek branila život, te je njezin nazor na smrtnu kaznu sazreo". Sazreo naime tek pošto je Jorge Mario Bergoglio stigao iz Buenos Airesa i bio izabran za papu.

Ta bi besmislica bila smiješna da Franjo ne zauzima Petrovu stolicu, koju sa sve većom i većom bezobzirnošću zlorabi.

Svoju dijatribu Franjo završava nagovorom svjetskim vođama neka "poduzmu potrebne korake k potpunom ukinuću smrtne kazne". Međutim nikad, baš nikad nije potaknuo svjetske vođe neka poduzmu potrebne korake k potpunom ukinuću abortusa, koji stvarno jest korjenita povreda prava na život i ne može se opravdati ni u kojim okolnostima.

Što da mislimo o toj znakovitoj razrožnosti? Odgovor glasi, kao što je britko primijetio Ed Faust, da Franjo nije toliko papa koliko je ljevičarski ideolog. Tako, objašnjava Faust, "imamo papu koji nam govori da sveto korizmeno vrijeme pruža priliku da biljke i životinje oslobodimo ropstva koje im je nametnuto našim grijesima. Papa to čini jer je ljevičar. On služi globalističkom naumu... Možemo biti sigurni da će papinsku propovjedaonicu dokle god mu bude na raspolaganju upotrebljavati za podređivanje vjere usponu globalističke vladavine. Nebesa neka nam pomognu, jer Rim neće."

Ali nebesa hoće. Tim zahvatom, kad god uslijedio, pomest će Franjine novotarije u Crkvi, skupa s novotarijama proteklih pola stoljeća, kao da ih nikad nije ni bilo. One nemaju dijela s Tradicijom, pa će pobjedom Bezgrešnog Srca Marijina nestati kao kukolj koji se "sabire i ognjem sažiže" (Mt 13,40).

28. veljače 2019.

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1281/